Ljudska prava u osnovnim školama

 

U petak 19.06.2009 u Centru za ljudska prava održana je tribina na kojoj je predstavljeno istraživanje “Ljudska prava u osnovnim školama – teorija i praksa”. Istraživanje je provedeno u osnovnim školama diljem Hrvatske, a proveo ga je ekspertni tim u sastavu prof. Ivana Batarelo Kokić, prof. Benjamin Čulig, Tomislav Reškovac, prof. Vedrana Spajić Vrkaš, mr.spec. Jagoda Novak te stručni/e suradnici/e. Ciljevi istraživanja bili su utvrditi koliko i u kojoj mjeri su demokracija i ljudska prava prisutni u osnovnim školama; kako naš obrazovni sustav i škole te nastava funkcioniraju na demokratskim principima i ljudskim pravima te koliko i kako udžbenici koji se koriste u školama tretiraju teme vezane za demokraciju i ljudska prava. Analizirani su udžbenici iz hrvatskog jezika, prirode i društva, povijesti i vjeronauka koje koristi 90 %  učenika i učenica osnovnih škola u Hrvatskoj. Detaljna analiza govori da su udžbenici u osnovnim školama u skladu s vrijednostima ljudskih prava. Najveći dio udžbenika ne promiče društvene stereotipe i predrasude, no slabo su zastupljene društveno osjetljive teme. Manjine i marginalizirane skupine nisu uključene u sadržaj udžbenika te se malo spominju različite rase i etničke skupine. Udžbenici vrlo slabo potiču građanski aktivizam kao preduvjet odgoja odgovornih i društveno aktivnih građana/ki. Ilustracije su u velikoj mjeri zastupljene i nadopunjuju tekst, ali rjeđe se koriste za raspravu, a postoje ilustracije koje služe samo kao ukras.

 

U sklopu istraživanja analiziralo se i strateške obrazovne dokumente koji su važni za područje odgoja demokratsko građanstvo i ljudska prava, a to su Nacionalni program za promicanje i zaštitu ljudskih prava 2008- 2011, Hrvatski nacionalni obrazovni standard – HNOS te Prijedlog Okvirnog nacionalnog kurikuluma. Cilj Nacionalnog programa za promicanje i zaštitu ljudskih prava 2008.- 2011 je uključivanje načela ljudskih prava i građanskih odgovornosti u cjelokupan obrazovni sustav. Hrvatski nacionalni obrazovni standard HNOS se provodi na razini predmeta sa sadržajima o demokraciji  i ljudskim pravima koji se spominju rijetko i u maloj mjeri kroz uvodne napomene i ciljeve koji se vezuju uz nastavne sadržaje iz prirode i društva, likovne kulture, povijesti i vjeronauka.

 

Upitnikom za učenike/ce, nastavnike/ce, roditelje i ravnatelje/ice analizirani su njihovi stavovi o odgoju i obrazovanju za demokraciju i aktivno građanstvo.

Učenici/e misle da najviše razumiju pojmove vezane uz prava djeteta, ljudska prava, prava učenika.Iz područja međukulturnih odnosa najbliže su im teme vezane za nenasilno rješavanje sukoba i solidarnost.

Ravnatelji/ce misle da institucije rade dobro, ali mehanizmi ne. Smatraju da se sa obrazovanjem o demokraciji i ljudskim pravima treba započeti od najranije dobi djeteta, te taj program ugraditi u već postojeće predmete. Ključnu ulogu u odgoju djeteta po tom pitanju vide roditelje i nastavnike.

Nastavnici/e smatraju da je jedna od najvažnijih zadaća škole pripremiti učenike/ce za ulogu aktivnih građana/ki i da sa odgojem treba započeti u najranijoj dobi djeteta. Smatraju da odgoj treba početi kod kuće i da pripremu učenika za aktivno demokratsko građanstvo treba ugraditi u programe drugih predmeta. Smatraju da udžbenici pomažu učenicima da razumiju i uvažavaju druge kulture, da uče žene i muškarce da budu ravnopravni i da pomažu učenicima da razumiju i uvažavaju prava osoba koja pripadaju vjerskim ili etničkim manjinama.

Roditelji misle da uvođenje odgoja za demokratsko građanstvo i ljudska prava osposobljava za nastavak školovanja, za nenasilnu komunikaciju, pomaže učenicima da se razviju u aktivne i odgovorne ljude, osposobljava za život u multikulturnom društvu, razvija kritičko mišljenje, razvija domoljublje i priprema učenika za život u ujedinjenoj Europi.

Uvođenje odgoja za demokratsko građanstvo i ljudska prava svi prepoznaju važnim elementom i zadaćom osnovne škole. Smatraju da treba biti intenzivnije prisutno u školama.

Zaključeno je da je potrebno naći rješenje za uvođenje tih sadržaja u osnovne škole uz pomoć struke i aktera koji rade u sustavu.

Trebale su mi godine da se pomirim sam sa sobom

U Zagrebu je održan Pride. Kako piše na službenim stranicama, Pride je povorka ponosa i političko-zabavno-kulturna manifestacija koja se održava u lipnju ili srpnju od 2002. godine u Zagrebu. Na njoj je sudjelovao i jedan homoseksualac iz Zadra. Pristao je na razgovor uz samo jedan uvjet, da mu ne otkrijemo identitet. U nastavku donosimo zapis tog razgovora, bez izmjena i dodataka, prenesen onako kako je i izgovoren.

Kakvi su ti dojmovi sa Zagreb Pridea?

– Ovogodišnji Zagreb Pride bio je najveći do sada, što me jako razveselilo. Drago mi je da sve više lezbijki, gej, biseksualnih, transrodnih, transeksualnih, interseksualnih i queer osoba ima petlje izaći na pride, pokazati zajednici da postojimo, da smo dio društva kao i svi ostali i da kao takvi trebamo biti i tretirani. Ne tražimo ništa više od ostalih građana Republike Hrvatske, ne tražimo poseban status u društvu, nikakve privilegije, samo ista prava u okviru zakona, mogućnost da budemo ono što jesmo, bez skrivanja, podsmjeha ili, u najgorem slučaju nasilja. Na vlastitoj sam koži osjetio kako je to biti drukčiji, biti dio manjine, biti predmetom ismijavanja. Trebalo mi je godina i godina da se usudim o svojoj seksualnosti progovoriti, najprije s prijateljima, onda s obitelji i naposljetku sa skoro svima ostalima. I zato Pride, ne zbog toga što smo ponosni što smo gay, već ponos zbog toga što imamo petlju izaći na ulicu, boriti se za svoja prava u ovom društvu koje je, nažalost, i dalje jako homofobično.

Je li bilo neugodnih situacija?

– Ne, bilo je dovikivanja poput “Ubij pedera”, “Svi ćete u pakao”, “Nakaze” i “Sram vas bilo”, no na to sam odavno oguglao. Svjestan sam da će uvijek biti onih koji ne razmišljaju kao ja, frustriranih pojedinaca koji negdje moraju izbaciti stu tu silinu negativne energije. A gdje ćeš lakše mete do “pedera”? Na njihova sam se dobacivanja samo osmjehnuo, žaleći ih. Tragično je koliko ljudi mogu mrziti, a da ni ne znaju zašto. Da se ne upitaju tko su ti ljudi ispred mene, zašto ih ne volim, zašto mi smetaju, čime njihovo postojanje ugrožava moje? U jednom je trenutku jedan sudionik anti-gay prosvjeda pokušao nasrnuti na povorku, no policajci su ga spriječili. Drugih fizičkih izgreda nije bilo, barem ne za vrijeme održavanja pridea. Kasnije sam pročitao na netu da je jedan sudionik povorke pretučen, da su ga nasilnici pratili do kuće i premlatili. To je tragično, bilo mi je jako teško kada sam za to saznao, osjetio sam se nezaštićen, okružen “neprijateljima” sa svih strana. Svjestan sam da je takvih pojedinaca malo, da će rijetki krenuti šakama, no sama činjenica da te netko može dočekati negdje u mraku i namlatiti samo zato što si gay prenerazi me svaki put kada čujem za kakav slučaj poput ovoga.

Onih koji protestiraju protiv homoseksualaca uvijek je bilo.

– Da, teror većine nad manjinom oduvjek je postojao i oduvjek je bilo onih koji se nisu mirili s činjenicom da svi imamo jednako pravo pred zakonom, jednako pravo da budemo ono što jesmo. Početkom prošlog stoljeća na ceste su izišle žene tražeći pravo glasa, sredinom prošlog stoljeća bili su to afroamerikanci u SAD-u, boreći se protiv rasne segregacije, a sedamdesetih godina u bitku smo krenuli mi. Kao što danas, barem u civiliziranom svijetu, nitko ne dovodi u pitanje pravo glasa žena tako se nadam da u budućnosti nitko neće dovoditi u pitanje prava LGBTIQ osoba. Nadam se da ću doživjeti prije nego što ostarim da se nitko ne okreće za mnom na ulici dok se šetam ruku pod ruku sa svojim dečkom.

Jesi li i ranije sudjelovao u Prideu ?

– Na Pride sam počeo odlaziti od druge godine njegovog održavanja i do sada sam bio na četri povorke ponosa. Smatram da je to jedan od najučinkovitijih demokratskih načina ishodovanja određenih prava. Bilo bi lijepo kada bi se do promjena dolazilo u parlamentu, kroz javne tribine ili neke “uljudnije” metode. No, nažalost to nije tako. Kad tad moramo izaći na ulicu da bi se izborili za ono što nam je bitno. Tim više me čudi kada me “straight” prijatelji znaju pitati zašto Pride, zašto moramo paradirati? Najčešće ne ulazeći dublje u problematiku, isti ne shvaćaju da se prije Pridea u Hrvatskoj takoreći nije ni znalo za homoseksualce, da je velik broj ljudi mislio da je istospolna ljubav nešto što se događa negdje tamo daleko, u Americi, u Hollywoodu.

Kako je to izgledalo na početku?

– Tek je prvi pride pokrenuo rješavanje nekih gay pitanja, potakao promjene u zakonu. No, još smo daleko od kraja, još uvijek su LGBTIQ osobe građani drugog reda, još uvijek ne postoje istovjetni zakoni za sve. Još uvijek nemamo pravo braka, iste uvjete usvajanja djece, isti tretman u sustavu nasljeđivanja i mirovina, iste uvjete odlučivanja o tijeku liječenja naših partnera i još mnogo toga Sjećam se jednog izvrsnog filma s Vanessom Redgrave u kojem ona glumi lezbijku koja nakon dugogodišnjeg života sa svojom partnericom ostaje bez nje. Njena draga umire, ne ostavljajući testament. Zakon kuću u kojoj su zajedno živjele i zajedno stekle, a koja je tek formalno bila na partnerici koja je umrla, dodjeljuje nećaku preminule, nećaku za kojeg nije ni znala da postoji. Isti istjeruje Vanessu iz kuće, ne mareći nimalo što je ona bila ljubav njegove tete, što je ona tu kuću zajedno s njom otplatila. Situacija koja se dan danas može dogoditi u svakom gay paru u Hrvatskoj.

Misliš dakle da treba mijenjati zakone koji se tiču istospolnih zajednica u Hrvatskoj?

– Da, najprije zakone, a onda i cijelu društvenu klimu. Danas znam čuti da je popularno biti gay. Ljudi se smiju dogodovštinama raznoraznih smiješnih gay likova u filmovima i serijama, stereotipnim stilistima i modnim dizajnerima. Takvi će deklarativno podržati naša prava za jednakost, no isto tako će nas upozoriti, “dobronamjerno” dakako, da ne tražimo previše, da je brak nešto što je ekskluzivitet “straight” osoba, da nije prirodno da dijete ima dva oca ili dvije majke, da nas u crkvi vole te da nije primjereno da javno iskazujemo naše osjećaje. To bi, ne daj Bože, moglo povrijediti njihove osjećaje, njihovi bi “jadni” mališani gledajući kako se dva dečka ili dvije cure ljube trenutno mogli postati homoseksualci, uništene psihe do kraja života. Nasilje da, oružje, ratovi, sve to može proći, no ljubav ne, barem ne istospolna. Hrvatska gay udruga je svojedobno napravila niz spotova o gay diskriminaciji, no HTV ih nije htio emitirati, braneći se da bi to moglo loše utjecati na “psihu” nacije.

Kakav dojam to ostavlja na tebe?

– Mi vas volimo, no svoje navike držite iza četri zida, poručuju nam iz Sabora i s oltara; mi vas volimo, no ne očekujte od nas da vas smatramo zdravima. Božja ste djeca, dakako, no bolesna božja djeca koja se ne mogu otrgnuti od zla istospolne ljubavi, zla koje može rezultirati samo paklom ili u najboljem slučaju čistilištem – to je ono što čujem svakodnevno. I kako da onda vjerujem u pravni poredak ove države, da idem u crkvu, kako da se onda osjećam ravnopravnim djelom zajednice? Gdje je Božja ljubav koja je ista za sve ljude među našim političarima, među svećenstvom, gdje je ljubav koja ne osuđuje, koja ne procjenjuje? Ja ju ne vidim tamo gdje bi najviše trebala biti – za oltarom. Nažalost većina “straight” populacije drži da je pozvana da sudi, da procjenjuje tuđi život kroz svoju prizmu. 

Vidiš li promjene u svojoj okolini, mijenjaju li se ljudi ipak, jesu li s godinama postali tolerantniji prema pripadnicima gay populacije?

– Da, promjene postoje, na sreću, LGBTIQ pokret je uspio utjecati na društvenu klimu u svijetu, neke su zemlje legalizirale istospolne brakove, donjele niz pozitivnih zakona za LGBTIQ populaciju, no nažalost takvih je malo. Hrvatska je također napredovala po tom pitanju, no put je još dug, još će proći puno vremena dok se taj odnos iz korjena promjeni, još će proći puno vremena kada će seksualna orjentacija biti dio osobnosti kao i boja kose ili očiju, kada pitanje tko je gay ili straight neće određivati nečiji život. Preduvjeti za to su po mom mišljenju slabljenje utjecaja svih konzervativnih struja u društvu, a ponajprije crkve. Žalosno je da danas u jednoj sekularnoj državi pitanje ravnopravnosti pred zakonom mora proći crkveno moraliziranje.

Kada si ti shvatio da si gay?

– Da sam gay shvatio sam u šestom razredu osnovne škole. Svidio mi se jedan školski kolega. Kako u to doba nije bilo interneta, ni bilo kakve meni tada dostupne literature o homoseksualnosti spasila me serija Dinastija. Jedan od glavnih likova je bio gay, te sam ja, gledajući seriju shvatio da to nije nikakva rijetkost, da neki dečki vole dečke, a ne cure. No, kako Steven iz Dinastije ima novaca, a ja ne, zaključio sam da bi bilo mnogo praktičnije zaljubiti se u kakvu djevojčicu. Odabrao sam neke kandidatkinje, no nije išlo, na njima nisam pronalazio ništa što bi me potaklo da ih dotaknem. No, nisam se dao, u drugom srednje sam si našao curu, jednu prekrasnu, nježnu djevojčicu za koju sam zaključio da će napraviti “muškarca” od mene. Izišli smo nekoliko puta, čak se i poljubili, no “okus” njenih usana bio je ravan sisanju vlastitog palca. Zaključio sam da tu nema kruha i s velikom zebnjom nastavio s “tajnim” životom promatranja školskih kolega na tjelesnom. U strahu da se to ne otkrije živio sam pod tolikom pritiskom da sam čak zaključio da mi neće preostati ništa drugo do ubiti se ako itko to ikad otkrije.

Što ti se onda vrzmalo po glavi?

– Najviše me plašila vojska, zajednički tuševi gdje bi se moglo vidjeti da moje “reakcije” nisu sasvim uobičajene. Pred odlazak sam bio toliko uplašen da sam cijelo ljeto imao probavnih smetnji. No, na sreću, psihička blokada i paničan strah su bili tako jaki da nikakvih “nepoželjnih” reakcija nije bilo. JNA sam odradio “ponosno” i “junački”, kako se to i očekivalo od jednog “pravog” Dalmatinca. Ojačan stečenim samopuzdanjem još sam se jednom upustio u akciju pronalaska djevojke. Bilo je to tijekom studiranja. Upala mi je u oko jedna djevojka, plava i krhka, a i ja njoj. Prohodali smo, no dalje od nekoliko poljubaca nismo išli. Osim nježnosti nisam osjetio ništa više te zaključih da se ne isplati više “ulagati” u tom smjeru, da sam 100 posto gay.

Kako si se u početku nosio s svojom homoseksualnošću, a kako je sada?

– U početku mi je bilo jako teško, skrivao sam svoje seksualne sklonosti kao zmija noge, izbjegavao sve situacije gdje bi mogao doći u doticaj s curama, sjedio u studenskom stanu umjesto partijanja, crvenio na svaki malo znatiželjniji pogled. Bile su to jako stresne godine, razmišljao sam o odlasku iz Hrvatske, radu na nekakavom cruiseru, bijegu iz sredine koja je tada bila još homofobičnija nego danas. No, kako me na brod nisu zvali, a vrijeme je prolazilo, odlučio sam se povjeriti najboljem prijatelju. Bilo mi je toliko teško da sam mu napisao pismo i uručio mu ga, moleći ga da ga pročita tek nakon što izađem iz njegove sobe. Napisao sam mu da ću shvatiti ako nakon toga nikada više ne bude želio razgovarati sa mnom. No, umjesto odbijanja, moj me prijatelj prihvatio bez ikakvog moraliziranja, spomenuvši tek onako usput da se nada da me ipak on ne privlači. I nije, poriv za druženje s njim bio je samo prijateljski. Nakon njega su malo po malo slijedili i ostali prijatelji i prijateljice, a onda i bez moje suglasnosti “vijest” se proširila i na mnogo šire područje nego što sam ja planirao.

Kakvog je to odjeka imalo u tvojoj obitelji i među prijateljima?

– Majci sam osobno rekao. Šokirala se. Rekla mi je “ne mogu vjerovati, ti… jedan intelektualac, s muškarcima, u g…, gadi mi se”. Sjećam se jasno još danas tog trenutka. Odgovorio sam joj “S obzirom da ti je domet Santa Barbara, nije za čuditi se što tako reagiraš”. Tu smo diskusiju prekinuli, živjeći narednih nekoliko dana pod istim krovom kao da se ništa nije promijenilo. No, komunicirali smo slabo. Nakon nekoliko dana majka mi je došla u sobu i rekla “Žao mi je, ne zanima me s kim spavaš, bitno mi je da si zdrav i volim te takvog kakav jesi”. Nakon toga, malo po malo “servirao” sam joj sve pojedinosti o svom životu koje je ona izvrsno primila. Danas kada čuje za nekog slobodnog momka koji je prešao tridesetu, odmah se raspituje da li bi tu bilo “kruha” za mene. Dakako, bila bi ona mnogo sretnija da joj kući dovedem nevjestu i unuke, no tu je obiteljsku čast obranio moj brat s troje djece. Uglavnom moji su sasvim solidno reagirali na “novosti” koje sam im priredio, možda i zbog činjenice da si nikada nisam dopustio da s njima razgovaram iz pozicije podređenog. Homoseksualnost je seksualna varijacija jednaka heteroseksualnoj i biseksualnoj, što je uostalom potvrdila i Svjetska zdravstvena organizacija, pa se ja ne smatram nimalo drukčijim od ostalih. To što je društvo nažalost još uvijek nespremno za drukčije, problem je s kojim moram živjeti. Danas sigurno ne bi napisao pismo kakvo sam svojedobno uputio prijatelju. Danas sam po tom pitanju vrlo kategoričan, ako me ne prihvaćaš kao sebi ravnog nemamo što pričati. Dakako, ne ulazim pretjerano u diskusije te vrste, jer bi se najvjerojatnije našao u situaciji da ne pričam s pola grada, no znam tko su mi prijatelji.

Misliš li da bi ti bilo lakše u životu da si hetero s obzirom na sve prepreke na koje gay ljudi u Hrvatskoj nailaze?

– Život bi mi bio zasigurno lakši, vjerojatno bih prošao bez svih tih trauma koje sam imao tijekom odrastanja, bez svih tih pitanja na koja odgovore nisam mogao tražiti od roditelja ili nastavnika i bez izgrebanog automobila na koji su mi napisali “pederi”. No, jedna od prednosti odrastanja bez uzora, bez autoriteta u roditeljima, nastavnicima ili crkvi je to što sam, znajući da sam drukčiji, sam stvarao svoje društvene vrijednosti. Nisam mogao uzeti zdravo za gotovo sve ono što su mi o životu govorili roditelji ili svećenici. Preispitivao sam svaku njihovu riječ, znajući da ne mogu biti uvijek u pravu, odrastajući neopterećen nekim životnim klišejima snažno prisutnim u mojoj, kao i svim ostalim “straight” tradicionalnim obiteljima koje su me okruživale.

Što bi poručio ljudima koji misle da je homoseksualizam bolest i koji reagiraju kao zagrebački antigay prosvjednici?

– Vjerujem da su oni ljudi koji su se u subotu okupili na Tragu Bana Jelačića na anti gay prosvjedu imali prilike proširiti malo svoje spoznaje, da su samo na trenutak pomislili da se u povorci nalazi netko njima blizak, da su isto tako i oni mogli biti na našem mjestu da bi se drukčije ponašali. Nedavno sam pročitao da su na jednom američkom sveučilištu proveli istraživanje o reakciji muških studenata na homoseksualizam. Studente su najprije pitali što misle o homoseksualizmu. Jedan broj studenata se izjasnio jako negativno o homoseksualizmu, a ostali su rekli da iako nisu homoseksualci nemaju ništa protiv homoseksualizma. Nakon toga su im svima na penise stavili male električne obruče kako bi izmjerili nivo njihove uzbuđenosti tijekom prikazivanja gay scena na ekranu. Rezultati su bili vrlo znakoviti, grupa studenata koja se izjasnila neutralno o homoseksualizmu nije reagirala uzbuđenjem na gay scene. Druga grupa, studenti koji su se izjasnili vrlo negativno o homoseksualimu reagirala je u većini slučajeva uzbuđenjem na prikazivana scene. Zaključak je sljedeći, najčešće snažna reakcija na nešto govori mnogo više o nama nego o onome protiv čega se deklariramo. Najveći broj homofoba zapravu su samo potisnuti homoseksualci. Kada to osvijeste bit će im mnogo lakše.

 

Kakvi su tvoji pogledi na duhovnost?

– Ja sam Božje dijete, vjerujem u Boga, no smatram da Bog jako malo obitava u crkvi. Zar je moja ljubav prema mom dečku manje vrijedna od ljubavi između nekog muškarca i žene. Zar jedan homoseksualac ne može biti dobar roditelj, ne može pružiti djetetu ljubav? Zar je stup društva, na koji se najčešće pozivaju iz crkvenih krugova, heteroseksualni par, zar je to jedini pravi životni put? Pa iz kojih smo mi zajednica izašli, tko je nas odgajao kad smo takvi, pitam se. Što su prave ljudske vrijednosti, ljubav i prihvaćanje bližnjeg ili osuda? Jako me boli kada shvatim da se moj život gleda kroz prizmu nekih vrijednosti koje su bile aktualne u doba kada je pisana Biblija, prije tisuća godina, kada su, primjerice, žene bile ljudi drugog reda, u doba kada su se brakovi ugovarali, a za Zemlju smatralo da je centar svemira.

Neda je bila tračak svjetla

Pokopana je brzo i bez previše buke, nazvali su je Anđeo Irana, a postala je simbol slobode iranskoga naroda. Njeno je ime Neda Agha-Soltan, a život joj se ugasio u subotu kada ju je pogodio pripadnik iranske milicije.

Gađao je ravno u srce, metak je eksplodirao u prsima. Video njena ubojstva obišao je cijeli svijet, njena je smrt iranskim prosvjednicima dala povoda da još jače ustraju u svojoj borbi za pravo glasa, a političari poput američkog republikanca Johna McCaina, njemačke kancelarke Angele Merkel, ali i iranskog oporbenog vođe Musavija tragediju su iskoristili kako bi uputili kritike Ahmadinedžadovu režimu.

Neda je bila tračak svjetla

No svi oni kao da su zaboravili da je ona samo nečija kći, sestra i prijateljica, djevojka koja je imala samo 26 godina, koju su svi znali kao veselu i punu entuzijazma i koja je za svojim vršnjacima i prijateljima krenula u borbu za pravdu. Politika je opet presudila, a ona je samo žrtva kojoj će vjerojatno za nekoliko mjeseci svi zaboraviti ime.

– Ona je bila tračak svjetla. Jako mi je žao. Imao sam toliko nade za tu djevojku – rekao je Hamid Panahi za L.A. Times, koji ju je podučavao glazbi, ali joj je bio i blizak prijatelj.

Neda nije imala ni dostojan pokop, a iranske vlasti zabranile su da se za nju moli u džamijama. Postavili su uvjet da će obitelji predati njeno tijelo ako se ne održi komemoracija u Nedinu čast.

Neda Agha-Soltan rođena je u Teheranu u obitelji srednje klase, a njen otac radio je za vladu.

 

Bila je odgojena po islamskim načelima i voljela je Iran

Studirala je islamsku filozofiju na Sveučilištu Azad, te se kasnije odlučila posvetiti turističkoj karijeri. Bila je odgojena po islamskim načelima i bila je lojalna svojoj državi Iranu.

Međutim, voljela je putovati, te je svirala glasovir. Međutim, nikad nije bila aktivistkinja, a prisustvovala je prosvjedu zato jer je bila ljuta zbog izbornih rezultata. Nedin zaručnik Caspian Makan ispričao je za BBC kako je Neda prije ubojstva bila nekoliko ulica udaljena od mjesta gdje se održavao glavni prosvjed.

Bila je u automobilu sa svojim učiteljem Panahijem, a budući da je bila gužva, zapeli su u prometu. Djevojka je bila umorna pa je na nekoliko minuta izašla iz automobila. Odjednom je pogođena u prsa, a okupljeni prolaznici htjeli su je odvesti u bolnicu, ali bilo je prekasno. Tako se život mlade djevojke ugasio i prije nego ga je počela živjeti.

 

Neredi u Iranu započeli su nakon predsjedničkih izbora 12. lipnja kada je pobijedio aktualni predsjednik Mahmud Ahmadinedžad. Njegov protukandidat Musavi optužio ga je za prijevaru, a njegovi pristaše izašli su na ulice. Iako je sve počelo mirnim demonstracijama, broj poginulih raste, a sve pomalo podsjeća na 1979. godinu kad se odvijala Islamska revolucija.

Sarkozy najavio zabranu nošenja burki

U govoru koji je sam nazvao “važnim trenutkom”, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy izjavio je u ponedjeljak da na francuskom teritoriju neće biti prihvaćeno da žene nose burke. “Problem burki nije vjerski problem, to je problem dostojanstva žene. To je simbol pokornosti, potlačenosti. Burka neće biti dobrodošla u našoj Francuskoj Republici”, rekao je Sarkozy u obraćanju zastupnicima obaju domova francuskog parlamenta, okupljenima u Versaillesu.

Sarkozy je prvi predsjednik države u posljednjih 150 godina koji se obratio zastupnicima. Posljednji prije njega bio je Charles-Louis Napoleon 1848. Sarkozyjev dolazak u parlament omogućio je prošlogodišnji amandman na francuski ustav koji je aktualnom predsjedniku zabranjivao obraćanje zastupnicima. Sarkozyjeva izjava o burkama potaknuta je nedavno usvojenom parlamentarnom rezolucijom o osnivanju povjerenstva koje bi trebalo provesti istragu o nošenju burki na teritoriju Francuske. Burka ja najzatvorenija islamska ženska odora, koja otkriva samo oči.

U obraćanju parlamentu, Sarkozy je također pozvao na primjenu mjera protiv društvene nejednakosti. “Tko još ne vidi da naš model društvene integracije više ne djeluje?”, upitao je francuski predsjednik. “Da bismo postigli jednakost, moramo znati kako dati više onima koji imaju manje”, dodao je. Da bismo postigli taj cilj, povest će se afirmativna akcija koje “nije utemeljena na etničkom, nego na društvenom kriteriju”, istaknuo je Sarkozy.

Projekt ostvarivanja društvene jednakosti bit će “glavni prioritet” njegove nove vlade, rekao je i objavio da će promjene u sastavu kabineta objaviti u srijedu. U prvom dijelu svoga povijesnog govora Sarkozy je zvučao kao ljevičarski socijalni reformator, braneći prava žena, pozivajući na jednakost i najavom unapređenja uvjeta u zatvorima.

U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji jako malo žena u politici

Od ukupno 402 vijećnička mandata u Skupštini Bjelovarsko-bilogorske županije, vijećima pet gradova i osamnaest općina samo ih je 49 povjereno ženama – tek 12,2 posto, a u županiji je 52,35 posto žena.

Potpunom macho vlasti mogu se “pohvaliti” općine Dežanovac, Štefanje i Rovišće, dok je među gradovima najgori Bjelovar, u kojemu je broj vijećnika povećan s 29 na 30, a broj žena s osam smanjen na sedam. Najsvjetliji je primjer je Grubišno Polje, u kojemu je čak sedam vijećnica u šesnaesteročlanom vijeću, a i na čelu je gradskog parlamenta, kao i u Čazmi, na čelu žena, Josipa Dobrijević.

– S obzirom na ovdašnje navike, nisam očekivala povećanje udjela žena u vlasti – kazala je ona.

U županijsku Skupštinu među ukupno 44 vijećnika ušlo je samo pet žena, jedna manje nego do sada.

Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.b.e., kaže da se muškarci vole gurati tamo gdje ima puno novca, sporta, medijskih istupa, te otvaranja novih objekata popraćenih pečenim prascima i janjcima.

– Mi smo tradicionalno društvo i ima žena koje nisu spremne obitelj žrtvovati politici – kazala je Sarnavka.

Ženom se ne rađa, ženom se postaje

Simone de Beauvoir trebala je biti tek još jedna pristojna kršćanka iz francuske buržujske obitelji uglednog rodoslovlja. Rođena je 9. siječnja 1908. godine, punim imenom zvala se Simone-Lucie-Ernestine-Marie Bertrand de Beauvoir, a djetinjstvo je provela u katoličkoj školi za djevojčice – mjestu gdje su se odgajale buduće pristojne žene i šutljive majke.

Takve su škole bile predmetom poruge među francuskom intelektualnom elitom, najviše zbog toga što su učenice nastavu pohađale jednom tjedno, u pauzama između molitvi i satova kuhanja; na rijetkim ispitima časne su im sestre šaptale odgovore.

“To što je jedna takva djevojka postala spisateljica svjetskoga glasa te najvažnija feministička autorica svojeg stoljeća fenomenalan je uspjeh”, izjavila je nedavno u jednom razgovoru Toril Moi, profesorica književnosti na Sveučilištu Duke te jedno od najutjecajnijih imena književne i kulturne teorije današnjice.

“Drugi spol” objavila je u svojim ranim četrdesetim u lipnju 1949. godine. U međuvremenu je diplomirala matematiku i filozofiju te se nastavila na postdiplomskom studiju baviti i jednom i drugom znanošću. U dobi od 21 godine postala je najmlađa osoba – ali i tek deveta žena – u francuskoj povijesti s položenim državnim ispitom iz područja filozofije. Otprilike u isto vrijeme upoznala je i Jean-Paula Sartrea s kojim je provela cijeli život u vezi o kojoj se često pisalo i govorilo više nego o njezinim postignućima.

 

Aura subverzivnosti

Od prvog trenutka objavljivanja “Drugi spol” uznemiravao je duhove najširih društvenih krugova. “Nezadovoljena, frigidna, nimfomanka, lezbijka, stotinu puta pobačena – bila sam sve i svašta”, piše u svojim memoarima Simone de Beauvoir, prisjećajući se kako je reagirala javnost, ali i intelektualni krugovi, na objavu “Drugog spola”.

Apstraktne slobode – piše de Beauvoir u svom djelu – poput prava glasa na izborima, za žene nisu bile dovoljne ako tim slobodama ne prethodi nešto puno konkretnije, poput jednake dostupnosti zdravstvenih usluga, jednake mogućnosti stjecanja materijalne sigurnosti i napredovanja u karijeri bez obzira o kakvoj je karijeri riječ. Zbog takvih “radikalnih” misli čitanje “Drugog spola” desetljećima je bilo praćeno aurom subverzivnosti, pogotovo ako se knjiga nalazila u rukama mlade djevojke.

Koliko je “Drugi spol” aktualan danas, objašnjava Lada Čale Feldman, profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

“Premda tu prvu feminističku interdisciplinarnu studiju mnogi žele vidjeti kao ukopanu u vrijeme u kojem je nastala, u modernistički projekt i navodno prevladani egzistencijalistički pojmovni aparat, nema nikakve sumnje da je posrijedi klasik, dakle zasigurno i danas aktualna knjiga – moglo bi se gotovo reći, nezaobilazna feministička “početnica”, koliko god bila opsežno i ne baš lako štivo. Djevojke je danas, dok još ne baratamo hrvatskim nego tek srpskim prijevodom, bojim se, ne čitaju samoinicijativno, kao obvezatni dio svoje ženske inicijacije, kao što je to činio moj naraštaj, premda je “Drugi spol” ipak jezično i stilski puno pristupačniji od recentne feminističke teorije, koliko god svoje područje širio u pravcu zahtjevnih znanja iz antropologije, povijesti, psihoanalize i književnosti”, priča Čale Feldman.

 

Sporno pitanje spolnosti i majčinstva

I povijest čitanja “Drugog spola” duga je i zanimljiva priča, gotovo jednako zanimljiva kao i samo djelo. Iako je “Drugi spol” bio inspiracija mnogim feministicama, u djelima Betty Friedan, Kate Millett i Germaine Greer jedva da se spominje ime i djelo Beauvoir. Jedna ju je generacija feministica prešutjela, a druga (Hélene Cixous i Luce Irigaray) tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila čak izrazito negativno nastrojena prema djelu Beauvoir – optužbe su išle tako daleko da se tvrdilo kako “Drugi spol” zapravo pristaje na muške kriterije jednakosti među spolovima, umjesto da inzistira na nečem potpuno suprotnom.

Čale Feldman kaže kako je riječ o “vrlo složenom pitanju, a tiče se intenzivnih dosluha, ali i antagonističkih odnosa između dviju velikih nacionalnih feminističkih tradicija, angloameričke s jedne i francuske s druge strane”.

“I Millett i Friedan i Greer čitale su Beauvoir, koja je za njih bila intelektualni autoritet, samo šezdesetosmaška je atmosfera značila pobunu protiv svih autoriteta, tako da su se navedene autorice odlučile ili za radikalnije antimačističke ili pak, kao u slučaju Friedan, popularnije profeminističke inačice analize patrijarhata, no nijedna od njih nije istupila u toliko obuhvatnom horizontu koliki je uspjela zahvatiti Beauvoir. Za drugi naraštaj francuskih filozofkinja, De Beauvoir je s isuviše zazora opisala žensko iskustvo tijela, seksualnosti i majčinstva kao nešto što žene nepovratno sputava i ponizuje, te je stoga prema njima i emancipaciju vidjela isključivo u terminima “muške” slobode i afirmacije, umjesto da u ženskosti, kao spomenute, vidi zalog neke kulturne alternative”, objašnjava Čale Feldman.

 

Žensko pitanje i novo doba

Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina prošlog stoljeća donosi revitalizaciju “Drugog spola”, ponajprije zahvaljujući Judith Butler i njezinoj knjizi “Nevolje s rodom”, koja je na možda i najslavnijem citatu Simone de Beauvoir – ženom se ne rađa, nego se ženom postaje – otvorila novi smjer u razmišljanjima o razlici između roda i spola.

“Što se Butler tiče, prije svega se oslonila na tezu De Beauvoir da se ženom ne rađa, nego postaje u danim društvenim, političkim i kulturnim povijesnim okolnostima i mogućnostima, što Butler smatra daleko produktivnijim izvorištem eventualnih promjena nego li oslonac na neku specifičnu žensku iskustvenu razliku, premda sama ne dijeli pouzdanje svoje prethodnice o tome kako se žena može posve autonomno oduprijeti i izboriti osobnu slobodu prozre li na vrijeme da joj društvo nameće nezahvalnu i pasivnu ulogu. No upravo je zbog potonje utopije, danas uvelike potopljene morem novih teorijskih ograda i relativizacija, Beauvoir još uvijek inspirativno čitati”, dodaje Feldman.

Simone de Beauvoir u svom je djelu pružila i jako dobru analizu seksizma u društvu, u jeziku i u svakodnevici. Ipak , postavlja se pitanje u kojoj mjeri je ta analiza još uvijek aktualna te je li se seksistički diskurs u međuvremenu promijenio, ili je samo umotan u celofan političke korektnosti?

“Bilo bi vrlo teško pretpostaviti da će se “žensko stanje” koje knjiga predočuje u povijesnom rasponu od antike do 20. stoljeća samo tako preobraziti, pa niti pod utjecajem svih ovdje spomenutih feminističkih kritičkih intervencija. Ako je Butler doista značajna kritičarka, onda je to prvenstveno stoga što je pokazala da se razlika “prvog” i “drugog spola”, kao i odnosi moći koje ona implicira, dnevno ucjepljuje i perpetuira kroz naše vlastite tjelesne “izvedbe roda” i prešutno usvojene prijetnje da ćemo na neki način nastradati ne izvedemo li svoj rod kako treba – od podsmijeha na poslovnim sastancima, do ekstrema kao što je skriveno kućno premlaćivanje.

Hvalevrijedna načelna briga raznih državnih povjerenstava, civilnih udruga i zakonskih propisa i u nas je uvela određenu dozu korektnosti i opreza u javnim istupima, ali patrijarhalne pretpostavke koje ravnaju dnevnim ophođenjem prema ženama u kući, na poslu, u sudskim sporovima, u političkim forumima i medijima ne daju se tako lako iskorijeniti, a u nekim svojim manifestacijama, poglavito u medijskom prostoru, pokazuju i zabrinjavajuće regresivne signale – čak i kada je političarka, žena uvijek prije svega mora glamurozno izgledati i znalački dozirati što smije reći, kao i koliko uopće smije govoriti prije nego što je proglase u najmanju ruku “napornom”, zaključuje Čale Feldman.