Direktorica ultimatumom želi spriječiti stečaj

– Mi smo vrijedni ljudi koji ne žele pristati na ucjene i ponižavanje, pa je naše strpljenje došlo do kraja. Želimo raditi, ali za taj rad želimo biti plaćeni navrijeme – u pismu Večernjaku poručuju zaposlenice križevačke tekstilne tvornice Zelinka, ogorčene što već četiri mjeseca ne primaju plaću, unatoč obećanjima direktorice Mare Loborec.

Ultimatum
Zadnje obećanje, a zapravo ultimatum, primile su faksom 15. svibnja nakon najave sindikalne povjerenice Đurđice Podolski i regionalnog povjernika Save Šmitrana da su radnice odlučne pokrenuti stečaj.

– Ako se to dogodi, uprava će obustaviti isplate plaća do otvaranja stečajnog postupka, a to znači da zajamčene zaostatke plaća mogu očekivati najranije u rujnu, poručila je direktorica. Pritom ih je upozorila da je uprava pred prodajom nekretnine u Križevcima, čime će se do 30. svibnja namaknuti novac za plaće. Ako se u tom roku one ne isplate, prijedlog za stečaj može se predati – obećala je direktorica.

Radnice joj nisu povjerovale i podnijele su Trgovačkom sudu u Zagrebu zahtjev za stečaj, u nadi da će ipak prije dobiti plaće.

– To neće odgoditi prodaju tvornice kupcu iz Francuske – kazala nam je M. Loborec. Potpisan je ugovor o kupoprodaji i kupac je već dao nalog o isplati kojim će se namiriti vjerovnici. Tvornica ne može opstati zbog troškova održavanja i zastarjelih strojeva. Građena je za 150 radnika, a radi ih upola manje. Svim zaposlenima jamčimo posao u tvornici u Sv. Ivanu Zelini – objasnila je direktorica Loborec.

Ne žele premještaj
Radnice time nisu oduševljene jer ni sada mjesecima ne dobivaju plaćene putne troškove ni za dolazak iz okolice Križevaca.

Sumnjaju i kako je direktorica njihovim novcem sponzorirala svoju predizbornu kampanju za načelnicu Konjščine.

Ana Magaš konačno može viđati dijete

Ana Magaš više nema sudskih prepreka za viđanje svog djeteta, doznaje se u priopćenju Ustavnoga suda gdje se ne navodi njeno ime. Ustavni je sud, naime, usvojio ustavnu tužbu Ane Magaš i ukinuo rješenja Županijskog suda u Zadru i Općinskog suda u Zadru koji su joj odbili ostvarivanje prava na susrete i druženja s njezinim maloljetnim djetetom, prenosi Index.

Ana Magaš je, podsjetimo, prošle godine pomilovana nakon tri i pol godine provedene u zatvoru zbog “prekoračenje nužne obrane” prilikom napada od svog muža Lucijana.

On ju je nakon svađe koja se odigrala 2005. godine u njihovom domu počeo daviti rukama, a ona je dohvatila nož i ubila ga.

Po izlasku iz zatvora započela je borba za skrbništvo nad sinom Lovrom kojega je obitelj ubijenog Lucijana Magaša. Uspjeli izboriti i zabranu Aninog viđanja sa sinom, za koji je sud naveo da nije ni “dobar niti koristan”. No, ta je odluka 20. svibnja ukinuta odlukom Ustavnog suda.

Ana Magaš osporavala je zabranu temeljem 35. članka Ustava RH koji kaže da je svakom hrvatskom državljaninu zajamčeno štovanje obiteljskog života i temeljem članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda koji također jamči štovanje obiteljskog života, donosi Index.

Ustavni je sud ovom odlukom ujedno naložio Centru za socijalnu skrb Zadar da u okviru zakonskih ovlasti poduzme sve što je potrebno za ostvarenje susreta i druženja Ane Magaš i njenog sina.

Zaključio je da “osobite okolnosti konkretnog slučaja sagledavane u cjelini, uz određene propuste tijela koja su vodila postupke i sporost postupanja koja je objektivno otvorila mogućnost utjecaja na promjenu djetetovog odnosa prema majci, ukazuju da su postupanjem nadležnih tijela povrijeđena podnositeljičina prava na poštovanje njezina obiteljskog života, zajamčenog člankom 35. Ustava i člankom 8. Konvencije, u dijelu koji se odnosi na susrete i druženja podnositeljice kao biološke majke sa svojim djetetom”.

Ove godine Zagreb Pride pod sloganom “Sudjeluj!”

Osmi po redu Zagreb Pride pod sloganom “Sudjeluj!” održat će se 13. lipnja, točno 40 godina od pobune u newyorškom klubu Stonewall, kada je nastao moderni LGBT pokret koji se smatra rođenjem pridea kao prosvjednog marša.

Pozitivni pomaci

Tijekom lipnja održat će se razne društvene, političke i zabavne manifestacije Zagreb Pridea, a sve završava povorkom uz javni skup i koncert. Franko Dota iz organizacijskog odbora smatra da će na ovogodišnjoj povorci biti oko 500 osoba, što je već godinama standard Zagreb Pridea.

– Vidimo pozitivne pomake unatrag nekoliko godina, ali još uvijek postoji nasilje bilo od nepoznatih, bilo od obitelji. To ne mora uvijek biti fizičko nasilje, jer psihičko maltretiranje i uskraćivanje ljubavi zna biti i gore. Još je potrebno raditi na tome da grad postane što otvoreniji – objasnio je Dota.

Dodao je da će to biti osmi po redu Pride, s neizostavnom Povorkom ponosa, za sada jedinom u Hrvatskoj, ali i u užoj regiji.

– Osim Zagreba, još jedino naš sestrinski Ljubljana Pride kontinuirano održava ovu manifestaciju, dok je prvi pokušaj organiziranja Povorke ponosa u regiji, u Beogradu 2001. godine, završio u krvi – objasnio je Dota.

U proglasu stoji kako u Zagrebu deseci tisuća lezbijki, gejeva, biseksualnih, transrodnih, interseksualnih i queer osoba rade, školuju se, plaćaju poreze, izlaze, druže se, vole, osnivaju obitelji, a jednom godišnje stupaju u Povorci ponosa… “Unatoč tome, predugo su naše ljubavi bile ponižavane, naša prava ignorirana i kršena, naše dostojanstvo gaženo, naša sloboda dokidana i uskraćena.

Žele mjesta za druženja

Šutnju smo prekinuli prvim Zagreb Prideom 2002. i simbolično je prekidamo Povorkom ponosa svake godine, kao i ustrajnim javnim zalaganjem za naša prava.

Želimo da Zagreb i njegove institucije prepoznaju naše postojanje i zalaganje za bolji i otvoreni Zagreb, da budu osigurani posebni sigurni i otvoreni prostori za LGBTIQ osobe, mjesta za druženja i izražavanja, mjesta na kojima žrtve nasilja i diskriminacije mogu naći utočište i prostor podrške”.stoji u proglasu.

Rodna perspektiva REKOM-a

Postoje dvije vrste pravde – jednom se kažnjava i osvećuje, a drugom obnavlja i krijepi.

Prvu – retributivnu – uspostavljaju sudovi, a postizanje druge – restorativne – mukotrpan je i dugotrajan proces, no postoje mehanizmi koji ga mogu potaknuti i olakšati. Jedan od njih su komisije za istinu i pomirenje, kako se najčešće nazivaju tijela osnivana proteklih desetljeća u dvadesetak država svijeta koje su prethodno proživjele oružane sukobe, građanski rat ili diktaturu.

Inicijativu o formiranju takvog tijela koje bi se bavilo ratovima i ratnim zločinima na području bivše Jugoslavije pokrenule su još 2006. tri nevladine organizacije – Documenta iz Zagreba, Fond za humanitarno pravo iz Beograda i Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva. Tijekom protekle tri godine o ideji se raspravljalo na nekoliko regionalnih foruma te na petnaestak konzultativnih sastanaka na kojim su sudjelovali predstavnici udruga žrtava, nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, suci, tužitelji, međunarodni stručnjaci, ratni veterani, mladi, umjetnici. Buduće tijelo tako je dobilo ime – Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, ili skraćeno REKOM.

 

Nestalo 120 tisuća ljudi

“Ovakve su komisije mehanizmi koji su komplementarni suđenjima za ratne zločine, one dopunjuju ono što radi pravosuđe. Na području bivše Jugoslavije ubijeno je i nestalo, kako se procjenjuje, 120 tisuća ljudi, a do konca 2020. u sudskim bi procesima moglo biti 1 200 osuđenih. Veliki broj zločina nije dokumentiran, nisu o njima utvrđene sve činjenice, niti će to biti moguće učiniti samo putem suđenja”, kazala je Vesna Teršelič iz Documente na ovotjednim konzultacijama o REKOM-u u Zagrebu, na koje su bile pozvane predstavnice ženskih organizacija, znanstvenice i političarke. Ovi su prostori već iskusili kako je opasno kada se ne utvrde činjenice o zločinima u prošlosti i njihovim žrtvama. To nije učinjeno nakon Drugog svjetskog rata, što je, podsjeća Teršelič, omogućilo manipulacije kojima je pripremljen rat u 90-tima. Kako se to ne bi ponovilo, treba prikupiti podatke o svim žrtvama zločina u prošlom desetljeću, objaviti njihova imena i okolnosti stradanja te procesuirati počinitelje.

 

Medijima su žrtve dosadne

“Komisije odgovaraju na potrebu žrtava i članova njihovih obitelji za uspostavom istine i pravde. One utvrđuju činjeničnu istinu o zločinima iz prošlosti koja postaje dijelom kolektivnog pamćenja zajednice”, istaknula je Suzana Kunac iz udruge Babe. Sudski su procesi ograničeni, oni mogu utvrditi kaznenu odgovornost samo tamo gdje postoje dostatni dokazi. Uz to, zbog ograničenih kapaciteta i brojnosti počinitelja zločina, nemoguće je da svi budu sudski procesuirani. Prazninu koja ostaje, dodaje Kunac, popunjavaju komisije koje utvrđuju političku i moralnu odgovornost za kršenje ljudskih prava. One, što je najvažnije, žrtvama pružaju mogućnost da javno govore o zločinima i nepravdama koje su im nanesene.

“O zločincu Radovanu Karadžiću ispisano je više tekstova nego o svim žrtvama ratnih zločina. Medijima su zločinci atraktivni, a žrtve dosadne. Zlodjela se tretiraju kao herojski podvizi, a žrtve su pretvorene u robu kojom se po potrebi trguje u političke svrhe. Mora se konačno otvoriti prostor za priče žrtava, žrtve trebaju dobiti glas, trebamo ih slušati”, istaknula je Staša Zajović iz beogradske udruge Žene u crnom. Javna saslušanja žrtava, ali i počinitelja, prvi je put uvela Komisija za istinu i pomirenje u Južnoafričkoj Republici. Prvih nekoliko dana prenosila ih je televizija uživo, a kasnije su redovito prikazivana zbirna izvješća. Metoda javnih saslušanja korištena je kasnije u Peru, Sijera Leoneu, Istočnom Timoru i Maroku. Tijekom ove i iduće godine Koalicija za REKOM, kojoj se pridružilo 110 udruga, nastavit će konzultacije kako bi se definirao model komisije koja će odgovarati potrebama i specifičnostima društava na prostoru bivše Jugoslavije. Usuglasit će se njezin mandat, sastav, način imenovanja povjerenika te oblik rada, a prijedlog modela, zajedno s milijun potpisa podrške koje se namjerava prikupiti, uručit će se predsjednicima država

 

Materijalne i simbolične reparacije

Većina dosadašnjih komisija imala je zadatak i formulirati preporuke za uspostavu i realizaciju programa reparacija za žrtve i članove obitelji žrtava. Reparacije mogu biti materijalne – novčane odštete – i simbolične – javne isprike te čuvanje sjećanja na žrtve. U Argentini su primjerice obitelji nestalih dobivale odštetu od 220 tisuća dolara, u Južnoj Africi iznos materijalne reparacije bio je oko 3500 dolara.
No, stavovi oko odšteta su različiti, pa su tako argentinske majke odbile novac od države, ne želeći da ona, kako su objasnile, tako kupi svoju savjest. U Čileu pak obitelji žrtava tražile su materijalna obeštećenja, smatrajući da upravo time država priznaje odgovornost za počinjene zločine.

 

Prošlost integrirati u sadašnjost

“Najvažnija je funkcija komisija da prošlost pokušaju integrirati u sadašnjost. Procjenom i moralnom osudom onog što se dogodilo omogućuje se da društvo krene prema budućnosti koja nije opterećena traumama iz prošlosti”, istaknula je aktivistica i istraživačica Vesna Kesić te se zauzela da rodna prespektiva bude uključena u konstituiranje, određivanje mandata i funkcioniranja REKOM-a. Masovna silovanja, koja su tijekom rata privukla svjetsku pažnju, sada su zaboravljena. U Hrvatskoj je pokrenuto nekoliko sudskih postupaka zbog zločina nad ženama, ali niti jedan, napomenula je Kesić, nije završen.

Za razliku od svih dosadašnjih komisija, posebnost je REKOM- a da se on osniva ne za jednu, nego za više država. Uz to, budući da je načelo kaznene pravde uspostavljeno Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, što do sada nije bio slučaj ni u jednoj državi gdje su djelovale komisije, bit će potrebno, upozorila je Kesić, odrediti kako ova dva mehanizma mogu zajedno funkcionirati.
“Javnost je izgubila interes za suđenja zbog silovanja počinjenih u ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Kada se silovanja više ne mogu koristiti kao emocionalni argument u sklopu ratne propagande, medije danas više zanimaju “naši” generali koji moraju u Haag, nego osuda silovanja kao ratnog zločina”, kazala je Rada Borić, voditeljica Centra za ženske studija. Žene – žrtve ratnog seksualnog nasilja, treba ohrabriti da traže ispriku i obeštećenje od države, kao što su to, tek nedavno, učinile “žene za utjehu” u Japanu. Ženski međunarodni sud u Tokiju 2000. je sudio japanskoj državi zbog zločina nad 300 tisuća žena koje su tijekom Drugog svjetskog rata bile zatočene u bordelima kako bi “pružale utjehu” japanskim vojnicima.

Tijekom ove i iduće godine Koalicija za REKOM, kojoj se pridružilo 110 udruga, nastavit će konzultacije kako bi se definirao model komisije koja će odgovarati potrebama i specifičnostima društava na prostoru bivše Jugoslavije. Usuglasit će se njezin mandat, sastav, način imenovanja povjerenika te oblik rada, a prijedlog modela, zajedno s milijun potpisa podrške koje se namjerava prikupiti, uručit će se predsjednicima država. Dobivanje podrške službene politike i najviših državnih institucija bit će, svjesni su u Koaliciji, najteži zadatak. Stoga bi konstituiranje REKOM-a moglo potrajati, no valja se nadati ne toliko dugo kao uspostava maločas spomenutog suda u Japanu.

 

 

Prijavljena 703 ratna zločina u RH

U izvješću za 2007. godinu Državno odvjetništvo RH objavilo je da u svojoj bazi podataka ima prijavljena 703 ratna zločina. Od toga, kazneni su postupci pokrenuti za 301 zločin. Za 402 zločina postupke nije moguće pokrenuti jer su njihovi počinitelji nepoznati.

Osnivači komisija

Parlament – Urugvaj, Njemačka, Južnoafrička Republika
Predsjednik države – Argenitina, Peru, Maroko, Čile
Ujedinjeni narodi – Istočni Timor
Osnivanje temeljem mirovnog sporazuma – Sijera Leone i Gvatemala
Djelovale su u 20-tak zemalja – najpoznatije su one u Njemačkoj, Argentini, Čileu, Južnoafričkoj Republici, Urugvaju, Peruu, Gvatemali, Maroku, Sijera Leoneu, Istočnom Timoru

Trajanje manadata

Devet mjeseci – Argentina , Čile
Godina i pol – Gvatemala
Dvije godine – Južnoafrička Republika, Peru, Sijera Leone
Tri godine – Istočni Timor

Najpoznatiji predsjednici

Desmond Tutu, nobelovac, anglikanski svećenik – predsjednik Komisije za istinu i pomirenje u JAR-u
Ernesto Sabato, argentinski književnik – predsjednik Nacionalne komisije za nestale u Argentini
Christian Tomuschat, njemački profesor prava – predsjednik Komisije za rasvjetljavanje povijesti u Gvatemali

Novi vrtići i škole vraćaju žene u svijet rada

Nezaposlene žene u dobi od 25 do 49 godina, koje su završile najviše srednju školu, dobile su ove godine, kao posebno ugrožena skupina kad je pronalaženje posla u pitanju, cijelo poglavlje u Vladinom nacionalnom planu za poticanje zapošljavanja. U Vladi su osmislili dvadesetak mjera koje bi trebale ženama osigurati zapošljavanje, a istovremeno se nadaju da će tako neutralizirati i učinke starenja stanovništva, čija je posljedica i nedostatak radne snage.

Država će tako u naredne dvije godine analizirati sustav obiteljskih potpora, rodiljnih naknada, provesti ankete među nezaposlenim ženama, provoditi kampanju o važnosti cjeloživotnog učenja, kako bi žene nižeg i srednjeg obrazovanja motivirala za stjecanje novih vještina koje će im olakšati pronalaženje posla. Na usavršavanje i obrazovanje žena koje se nakon skrbi o djeci pokušavaju vratiti na posao potrošiti će u tom razdoblju oko 47 milijuna kuna. Razmotrit će se i je li moguće postojeći sustav doplatka za djecu povezati sa sustavom dječje skrbi.

Prije osam godina koalicijska Vlada Ivice Račana najavila je kako će taj problem riješiti uvođenjem instituta državne dadilje, no on nikada nije zaživio. Sadašnja Vlada pak misli da je pravo rješenje sanacija i nadogradnja školskih i sportskih objekata te dječjih vrtića i hvali se kako je u 2009. godini za tu namjenu osigurala čak 657 milijuna kuna. Nezaposlene žene bi na tržište rada trebalo vratiti i povećanje škola u jednoj smjeni, te osiguranje cjelodnevnog boravaka djece u većini tih škola, a za to je osigurano 132 milijuna kuna.

Očekuje se i da poslodavci pokažu više interesa za uvođenje fleksibilnog radnog vremena, a kroz javnu kampanju Vlada ih planira bolje upoznati i s zakonskom odredbom po kojoj se za nepuno radno vrijeme plaćaju manji doprinosi. U sljedeće dvije godine nezaposlenim bi ženama trebala pomoći i akcija informiranja poslodavaca o radu kod kuće.

Završen penjački dio Hrvatske ženske alpinističke ekspedicije

Subotnjim povratkom Ene Vrbek i Milene Šijan, koje su se 21. svibnja uspele na vrh Mount Everesta (8.850m), u Bazni logor (5.300m), završen je penjački dio 2. hrvatske ženske alpinističke ekspedicije iz koje su se četiri Hrvatice popele na najviši vrh svijeta. Naime, 19. svibnja na vrh Mount Everesta popele su se, kao prve Hrvatice, i sestre Darija i Iris Bostjančić.

Ekspedicija je zabilježila još jedan rekord, a to je onaj Sherpe Lhakpe Nuru, sirdara, odnosno glavnog Sherpe hrvatskog tima, koji se u samo 43 sata popeo na vrh dva puta. S Milenom i Enom u Bazu su se spustile i liječnica ekspedicije Lana Đonlagić, koja je provela na Logoru 2 (6.300m) sedam dana, izliječivši cijeli niz bolesnih penjača i Sherpi drugih ekspedicija, te Sunčica Hraščanec, koja je između ostalog bila zadužena i za snimanje tijeka cijele ekspedicije. Djevojke su jučer imale vatreni doček ostalih sedam članica ekspedicije i voditelja Darka Berljaka.

Hrvatski alpinistički tim će danas, 25. svibnja, napustiti Bazni logor i u Katmandu bi trebao stići, ako vremenske prilike budu povoljne, 29. svibnja. U Hrvatsku alpinistice iz Nepala lete 2. lipnja, pa bi Zagrebu trebale stići 3. lipnja.