Kolumbija ne uspijeva u borbi protiv seksualne eksploatacije djece

Kolumbija ne uspijeva u borbi protiv seksualne eksploatacije djece, priznale su državne vlasti ovog tjedna, obećavajući da će osigurati više sredstava i raditi zajedno na rješavanju ovog zločina.

Trgovina i seksualno iskorištavanje djece osobito je prisutno u turističkim gradovima i ilegalnim rudarskim područjima za iskopavanje zlata. Ipak, kultura šutnje i nekažnjavanja dovodi do toga da se vrlo mali broj slučajeva istražuje ili procesuira.

“Ured državnog odvjetništva osjeća veliku sramotu na mnogim frontama na tom pitanju”, izjavio je Mario Gomez, državni tužitelj za nasilje nad djecom, držeći govor na konfrenciji o borbi protiv trgovine ljudima u gradu Cali. Dodao je da je ključan izazov osigurati da istraga o takvim zločinima rezultira većem broju osuda koje će biti oštrije od dosadašnjih.

Oko 7.500 djece prijavljeno je kao žrtve seksualne eksploatacije od 2013. godine, uključujući dječju pornografiju, navodi kolumbijsko državno odvjetništvo. No, stvarna brojka vjerojatno je i puno veća, ističu aktivisti/kinje.

Kolumbijski generalni inspektor, Fernando Carrillo, izjavio je kako ima malo pouzdanih podataka o seksualnom iskorištavanju djece, dijelom zbog toga što vrlo malo svjedoka ili žrtava prijavljuje zločin, ali i zbog toga što društvo tolerira takve zločine. “Smatram da je ovo jedan od najgorih problema u zemlji”, rekao je Carrillo. “Dosada se podacima nije pristupalo ozbiljno, kao ni načinu pristupanja problemu na državnoj, pokrajinskoj i općinskoj razini”.

Većina slučajeva seksualnog nasilja, uključujući seksualno iskorištavanje djece, ostaje nekažnjeno. Stope osuda su niske jer se istrage previše oslanjaju na to da će žrtva prijaviti zločin te svjedočiti i dati dokaze, navode državni službenici.

“Nekažnjavanje u slučajevima seksualnog nasilja u Kolumbiji prelazi 90 posto, i to zato što su istrage usmjerene na žrtvu”, kazao je Carlos Eduardo Valdes, voditelj Nacionalnog instituta za pravnu medicinu i forenzičke znanosti.

Trgovina seksualnim robljem vrlo je česta pojava u ilegalnim rudarskim područjima za iskopavanje zlata na siromašnoj obali Tihog oceana i u sjeverozapadnoj pokrajini Antioquia, kao i turističkom gradu Cartagenu u Karibima.

Žene i djevojke odvozi se u rudarska područja vikendima kako bi “zadovoljile” potrebe rudara i gangstera koji tamo borave. “Djevojčice odvode iz drugih pokrajina zbog seksualnog iskorištavanja i ovdje su vlasti dužne intervenirati”, izjavio je Jhoany Carlos Palacios, guverner provincije Pacifik Choco. “Moramo taj problem učiniti vidljivim”.

Fantastičan početak kampanje #ŽeneBiH

U ponoć 12. rujna počela je crowdfunding kampanja za knjigu #ŽeneBiH, koja će trajati narednih mjesec dana. U samo nekoliko sati, planirani iznos od $4500 je u cjelosti prikupljen i premašen – uspjeh kakav autorice projekta, Amila Hrustić Batovanja, Hatidža Gušić i Masha Durkalić, nisu očekivale. Priopćenje povodom fantastičnog početka crowdfunding kampanje prenosimo u nastavku:

“Kampanju smo dan prije zvanične objave podijelile s užim krugom prijatelja i prijateljica, računajući na njihovu podršku i feedback. Vjerovale smo da će dio njih svakako podržati kampanju. Međutim, u samo nekoliko sati, sve više prijatelja/ica se javljalo sa željom da odmah podrži, slali su jedni drugima link, te smo dan prije zvaničnog početka kampanje prikupile pola planiranih sredstava”, objasnila je Amila Hrustić Batovanja.

Zbog velikog interesa građana i građanki da podrže objavljivanje ove knjige, autorice projekta #ŽeneBiH odlučile su kampanju objaviti ranije, odnosno u ponoć, 12. septembra. U narednih nekoliko sati, prvobitno planirana sredstva za tiraž od 500 primjeraka su prikupljena. “Oduševljene smo iskazanom podrškom i ni u kojem slučaju nismo mogle očekivati da će kampanja imati ovakvu podršku i uspjeh. Ovo je dokaz da ljudi vjeruju u ovu ideju, baš kao i mi, te nas dovodi korak bliže ka našem cilju da objavimo knjigu o izuzetnim ženama iz BiH, prvu takvu u historiji naše zemlje. Potpuno uvjerene u značaj ovakve knjige, a uz podršku svih onih koji su to prepoznali i prepoznale, nastavak kampanje će nam pomoći da povećamo planirani tiraž i određeni broj knjiga poklonimo javnim bibliotekama širom BiH”, dodala je Masha Durkalić.

Iako je prvobitni cilj ispunjen, autorice najavljuju nastavak kampanje tokom narednih mjesec dana. Hatidža Gušić je pozvala sve zainteresirane da izdavanje knjige #ŽeneBiH podrže do 10. oktobra. “Želimo da ova knjiga dospije do što više ljudi. Svi/e vi koji/e želite i dalje pomoći realizaciju ovog projekta možete donirati željeni iznos sredstava i tako rezervisati vlastiti primjerak knjige. U odnosu na to koju opciju sami izaberete, uz knjigu možete dobiti i neki drugi unikatni proizvod, poput broševa s minijaturnim portretima nekih od značajnih žena iz bh. historije, društvene igre, ili originalne umjetničke radove bh. umjetnica koje ćemo uskoro predstaviti.”

Knjiga #ŽeneBiH će se sastojati od kratkih biografija više od 50 žena, uz jedinstvene ilustracije 50 bh. umjetnica, dizajnerica i/ili ilustratorica. Ideja za knjigu #ŽeneBiH nastala je nakon martovske kampanje na društvenim mrežama o značajnim ženama bh. historije, a koje su zaboravljene ili zanemarene u modernoj historiografiji. Uz hashtag #ŽeneBiH, kroz vizuale s kratkim biografijama, predstavljeno je 30 žena koje su dale i daju neizmjeran doprinos emancipaciji žena i rodnoj ravnopravnosti u BiH.

Rađen volonterski sa tri strane svijeta, iz Sarajeva, Rejkjavika i Praga, projekat je brzo izazvao veliko interesovanje i pobrao brojne simpatije, pa priča o njemu nije završila zadnjim danom marta. Naprotiv, okupio je destine fantastičnih žena iz BiH, sa adresama širom planete, ujedinjenih oko jednog cilja – objaviti knjigu o bh. heroinama. U izradi knjige su angažirane isključivo žene, jer su na taj način autorice projekta željele doprinijeti vidljivosti žena i promovirati rad bh. umjetnica, dizajnerica i ilustratorica.

Kampanju za izdavanje knjige #ŽeneBiH na crowdfunding platformi Indiegogo možete pratiti ovdje, kao i na društvenim mrežama! Ovdje pogledajte i crowdfunding video!

 

Facebook: https://www.facebook.com/zenebihknjiga/

Twitter: https://twitter.com/zene_bih

Instagram: https://www.instagram.com/zenebih/

Web: www.zenebih.ba

Velika Britanija i SAD zajedničkim snagama protiv genitalnog sakaćenja

Britanske i američke obavještajne agencije najavile su udruživanje snaga kako bi se učinkovitije borile protiv genitalne mutilacije (FGM) koja još uvijek predstavlja velik problem diljem svijeta. Dijeljenjem informacija i zajedničkim akcijama na glavnim zračnim lukama i željezničkim kolodvorima, dvije države se nadaju povećati broj sigurnih optužbi.

Policijske, obavještajne i granične agencije za sigurnost na obje strane Atlantika složile su se razmjenjivati informacije o rutama između dviju zemalja i drugih dijelova svijeta gdje se djevojke i žene odvode kako bi se izvršila genitalna mutilacija.

Procjenjuje se da je 200 milijuna djevojaka i žena u svijetu žrtve genitalne mutilacije, što obično uključuje djelomično ili potpuno uklanjanje ženskih genitalija. Ovaj drevni ritual može uzrokovati ozbiljne tjelesne i psihološke probleme te se pokazati smrtonosnim.

“Ovaj će sporazum pomoći i Velikoj Britaniji i SAD-u da saznaju više o genitalnoj mutilaciji, rutama kojima se kreću počinitelji te gdje se i kada izvodi”, izjavio je Ivan Balhatchet, voditelj britanskog National Police Chiefs’ Council koji vodi ovu akciju. “Želimo i da ovaj sporazum i naše zajedničke operacije daju do znanja onima koji planiraju učiniti FGM da ćemo učiniti sve što možemo kako bismo zaštitili djevojke i kazneno progonili prekršitelja”.

Oko 137 tisuća žena i djevojaka u Engleskoj i Walesu doživjelo je genitalno sakaćenje. Broj žrtava u SAD-u nepoznat je zbog nedostatka pouzdanih podataka, ali vlada procjenjuje da je 2016. više od pola milijuna djevojaka i žena bilo u opasnosti. Iako je genitalna mutilacija desetljećima ilegalana i u Britaniji i SAD-u, nijedna zemlja još nije uspjela osigurati sudsku osudu.

Mnogi slučajevi prolaze nezapaženo jer se odvili u mladoj dobi i u inozemstvu, u raznim zemljama, uključujući Somaliju, Sierra Leone, Eritreju, Sudan, Nigeriju i Egipat.

U zajedničkim operacijama bit će postavljeni službenici u zračnim lukama u Londonu i New Yorku koji će pratiti letove koji dolaze iz navedenih država kako bi pronašli žene i djevojke koje su podvrgnute genitalnog sakaćenju ili izložene riziku.

“Zajednice poput naših su vrlo povezane… a FGM je zločin koji se skriva”, rekla je Sarian Karim Kamara, londonska aktivistkinja koja se bori protiv FGM-a, koja je i sama podvrgnuta toj proceduri kao dijete u Sierra Leoneu. “Morate dokazati sve iznad svake razumne sumnje kako biste dobili tužbu”, navodi.

Žene i dalje podzastupljene na razini lokalne vlasti u Britaniji

Broj muškaraca veći od broja žena u čak 97 posto lokalnih odbora u Engleskoj, navodi organizacija Fawcett Society, dodavši da je tek mali napredak postignut u cijelom stoljeću otkako su žene u Britaniji izborile pravo glasa.

Izbori u lokalnim jedinicama održani u svibnju ove godine nisu doveli do gotovo nikakvih razlika u političkoj participaciji žena, pri čemu svega tri zastupnička mjesta zauzimaju žene. “To je zaista razočaravajuće. Doslovno pužemo po tom pitanju”, rekla je voditeljica skupine, Sam Smethers. “Istovremeno kad obilježavamo stotu godišnjicu sufražetskog pokreta, politička reprezentacija žena u lokalnim vladama ostala je u prošlosti”.

Žene su na čelu svega 18 posto vijeća i odbora koji odlučuju o svakodnevnim javnim uslugama za građane/ke. Izbori u svibnju rezultirali su s 34 posto zastupničkih pozicija za žene, što je manje od jednog postotnog boda više nego prošle godine.

U Britaniji su žene izborile pravo glasa 1918. godine, a iste su se godine žene mogle kandidirati za parlament. Na lokalnim izborima mogu se kandidirati od 1907. godine.

Fawcett Society ističe da se žene još uvijek susreću s brojnim preprekama u politici, poput nedostatka adekvatne skrbi za djecu.

“Napredak se mora postići bržim tempom kako bi se osigurala veća zastupljenost žena u našim lokalnim vlastima”, izjavila je Marianne Overton, potpredsjednica Udruge lokalne samouprave (LGA), koja predstavlja lokalne vlasti. “Važno je da lokalna uprava bolje odražava zajednicu koje zastupa”,  dodaje Overton.

LGBTI zajednica nije samogetoizirana nego je isključena iz društva

Privilegije funkcionišu na način da ih oni/e koji/e su privilegovani/e ne primjećuju. Privilegije su dio njihovog statusa. Oni/e koji/e su privilegovani/e u ogledalu ne vide svoje privilegije. To pitanje je čak i jezički konstruisano na način da se ljudi koji nisu integrisani dio standarda imenuju u odnosu na normu, jer se privilegije uvijek postavljaju u odnosu na društveno poželjno stanje. Pa se tako danas mnogo češće mogu čuti izraze poput “crni ljudi”, “gej ljudi”, “romsko naselje”, “LGBTI klub”, “siromašni dio grada”, “muslimanska država”, “ženski prostor” i tome slično. Iako su neki od ovih predznaka često predmetom različitih rasprava, uvijek je dobro znati na čemu je zapravo fokus i uslijed kakvog socijalnog konteksta su se takvi identiteti i prostori razvijali, i šta su značili za ljude koji su ih koristili. Bitno je poznavati i historijski razvoj prostora koji su sistemski izmještani iz društvene realnosti, jer su neki od njih uslijed represivnih politika vremenom postali čitave kulture, te ih je danas prilično nezahvalno posmatrati izvan okvira njihovog socijalnog naslijeđa.

Vesna Malešević, aktivistica Udruženja nezavisnih stvaralaca i aktivista Geto iz Banja Luke, kroz svoj rad trudi se lokalnoj zajednici približiti vrijednosti, ne nužno identitete. Kako kaže, ipak je i dalje svjesna socijalnih politika koje dovode do etiketiranja određenih grupa. “Društveno -kulturni centar Incel u Banja Luci je i nastao upravo iz razloga jer i sami nismo imali mjesto za sebe, svoj rad, ideologije i mjesto okupljanja. Kvir kultura i LGBTIQ zajednica jesu dio našeg identiteta, ali ni manje ili više od hip-hop zajednice, metalaca ili rejvera. Ono zbog čega i jesmo tu je upravo jedinstvo kojem svi zajedno težimo jer jedino tako možemo doći do promjene i višeg stupnja tolerancije u društvu. Incel je prostor slobode, nenasilja i kreativnosti, a svi koji ga vide kao takvog su dobrodošli”, objašnjava Vesna.

Pitanje povezanosti različitih subkultura i nivoa diskriminacije nije beznačajno. Zapravo je društveni kontekst rasizma vrlo sličan historijskom razvoju homofobije. Što i ne treba da iznenađuje, obzirom da su i netrpeljivosti prema obje zajednice vođene istim principima. Komercijalizacija diskriminacije jednako je zastupljena u oba slučaja danas, što u odnosu na kapitalističko uređenje i potrošačko društvo i ne treba da čudi. Samo što komercijalizacija kao takva ne priča priču o pokušaju uništavanja jedne pripadnosti, kulture i naroda. Simboli slobodne ljubavi, različitosti, natpisi na majicama, printovi na cekerima, ruksacima i olovkama se danas prodaju svuda po svijetu. I svakako da se socijalno naslijeđe jedne zajednice ne nalazi u privatnom vlasništvu, ali je ipak zanimljivo posmatrati kako društvo danas, kroz svoj odnos prema istom naslijeđu, zapravo održava stereotipizaciju jedne grupe živom, dok s druge strane za potrebe takvog stava subverzivno fabricira prošlost.

Sabrina Begović Ćorić, nova rukovoditeljica Art Kina Kriterion, objašnjava kako je ponosna jer ima priliku voditi prostor kojem je nekomercijalno uvažavanje različitosti pri vrhu prioriteta. Kako kaže, kao ženi iz svijeta filma posebno joj je drago da će imati mogućnost u Kriterionu ugostiti festival queer filma Merlinka. “Postoji ta zabluda kako su umjetnici/e a priori otvoreni/e, slobodoumni/e, što nije nužno istina. Kako i sama dolazim iz filmske industrije, znalo mi se događati da svjedočim izjavama koje ne idu baš kulturi u prilog. Ali u to ime, zaista želim reći da se, prije svega, mnogo radujem filmskom festivalu Merlinka. Nadam se će sve ići po planu i da ću imati priliku da u našem Art Kinu Kriterion ugostim još jedan, prije svega, kulturni događaj. Pošto je film moj medij, meni takvi događaji predstavljaju nesvakidašnje iskustvo, a s druge strane, to je i izvanredna prilika da publika pogleda filmove koji nisu mainstream. Naravno, Merlinka je samo jedna od aktivnosti kojom mi pokušavamo učiniti da se ljudi u Kriterionu osjećaju dobrodošlo, ali i pozvano. U samom statutu Kriteriona uvažavanje različitosti stoji kao istaknuta vrijednost. U to ime i sam prostor ostaje otvoren za sve”, rekla je Sabrina.

Art Kino Kriterion prostor je koji na najrazličitije načine ustupa svoje resurse. Od mogućnosti neobaveznog dnevnog druženja uz kafu, preko filmskih projekcija i, naravno, noćnih partija. Iako za razliku od Kriteriona neki drugi prostori nemaju zvaničnu politiku otvorenosti, mnoge LGBTI osobe se okupljaju i na takvim mjestima. Naravno, neke stvari ovise i od ličnih preferencija. Nekome je bitna glasnoća muzike, kvalitet kafe ili pića, ljubaznost uposlenih, ali s druge strane, nedostatak politike otvorenosti diktira granice. Ne događa se da neko bude zamoljen da napusti prostor zbog kratkog espresa, ali zbog poljupca ili zagrljaja LGBTI osoba se to znalo dogoditi.

Prostori ličnih sloboda i kako su stvarani

Kada društvo izmjesti jednu zajednicu iz društvene realnosti, iz društvenih zbivanja, ono što se u najboljim slučajevima događa, što je vjerovatno zajedničko svim zajednicama koje su na ovaj ili onaj način marginalne, jeste da kreće stvaranje vlastitih prostora slobode. Tako je, između ostalog, i nastajala kvir kultura. U sigurnim prostorima, koji su podržavajući i afirmativni. U isto ime i danas su potrebni takvi prostori, koji će osnažiti pojedince/ke i, na kraju krajeva, opustiti ih i učiniti da se osjećaju sigurno, bilo da plešu, stvaraju ili samo razgovaraju.

Za prostore sa LGBTI predznakom se često može čuti kako im se zamjeri njihova ekskluzivnost. To što predznakom najavljuju ciljanu publiku nije ekskluzivnost. To je potreba ljudi da se okupljaju u odnosu na zajednički osjećaj koji kao označena grupa imaju. To što se mnogo LGBTI ljudi okuplja na jednom mjestu također može značiti i da se ne mogu okupljati na nekom drugom mjestu, jer im je to iz ovih ili onih razloga zabranjeno ili je čak opasno. Neki ljudi su tu, jer ne mogu biti nigdje drugo.

U kontekstu osvajanja i kreiranja prostora slobode, bitno je spomenuti i Sarajevski otvoreni centar, čijom se inicijativom također održavaju druženja. Uposlenici/e SOC-a u okviru svojih aktivnosti na mjesečnom nivou organiziraju najrazličitija tematska druženja za zajednicu gdje se LGBTI zajednica može družiti, upoznavati, razmjenjivati iskustva, ali i naučiti ponešto. S tim u vezi također treba spomenuti i udruženje Tuzlanski otvoreni centar, koji svojim kontinuiranim radom doprinosi mogućnostima okupljanja LGBTI zajednice u različitim svojstvima, od dnevnih piknika do noćnih zabava.

O procesu oslobađanja prostora od heteronormativnosti i iskustvima rada Tuzlanskog otvorenog centra za naš portal govorila je njegova direktorica Dajana Bakić. “Ako se radi o javnom prostoru, radi se o našem prostoru koji mora biti jednako dostupan. Sa tim razumijevanjem ulazimo u proces organiziranja događaja. Heteronormativnosti se oslobađamo tako što u javni prostor uključujemo diskusiju o privilegijama, predrasudama, diskriminaciji, opresiji, nasilju. Koristimo i online prostor da informišemo i promovišemo”, rekla je Dajana, te dodala: “Tuzlanski otvoreni centar od svog osnivanja 2016. godine sarađuje sa različitim subjektima u Gradu Tuzla. Raduje nas da u tom procesu nismo naišle/i na zatvorena vrata i probleme. Partnerske organizacije civilnog društva, gradska uprava i institucije su nam uvijek na raspolaganju za organizaciju sastanaka, konferencija i drugih zagovaračkih aktivnosti. U Američkom kutku JU NUB ‘Derviš Sušić’ najčešće organizujemo promocije knjiga, diskusije, feminističke i queer večeri. Atelje ‘Ismet Mujezinović’ JU Centra za kulturu Tuzla je naš domaćin za Merlinku u Tuzli, brojne konferencije i projekcije filmova, kao i neizostavni Urban Beatz Lounge Bar koji je queer kafić i mjesto za druženje. U namjeri da oslobodimo i druge prostore u gradu, jednom mjesečno organizujemo i Queer cafe u Cafe Intermezzo i drugim lokalima u gradu.”

Klub Urban BeaTZ predstavlja autentični, kreativni ugostiteljski prostor koji osim dobre kafe i uvijek ažurirane ponude svoja vrata otvara i svima kojima je inkluzija princip. U Urban BeaTZu LGBTI zajednica se počela okupljati spontano i prije nego li je Tuzlanski otvoreni centar  strateški počeo sa organizacijom različitih tematskih događaja. Kako iz Urbana kažu, razlog tome je što se LGBTI zajednica već od samog otvaranja prostora osjetila pozvanom, dobrodošlom i sigurnom. Mada, kako rukovoditeljica Merima Džubur-Grbić kaže – nije uvijek bilo jednostavno voditi ovakav objekat, pa ni u Tuzli. “Od prije više od deset godina, Urban BeaTZ je imao za cilj potaknuti omladinu da se otvori prema marginaliziranim grupama društva, od djece i queer populacije, pa do osoba sa smetnjama u razvoju. Inkluzija tih i takvih grupa u svakodnevni život i razbijanje tabua bili su neki od naših osnovnih principa”, objašnjava Merima. “Doživljavali smo verbalne napade i primili bezbroj kritika, ali smo istrajali jer je to bio naš istinski poriv i iskrena želja. Vremenom se publika koja se okuplja oko našeg imena navikla na to, te sad imamo visok nivo tolerancije u našim redovima, suživot kakav smo i zamišljali na samom početku. I danas nailazimo na pojedinačne ispade gostiju i kritike od strane istih, ali uspijevamo da ih nadjačamo. Nekim ljudima jednostavno sve smeta, na njih se ne treba obazirati. Naglašavam da mi nismo objekat koji je samo i isključivo queer friendly, kod nas su dobrodošli svi i to je je naše bogatstvo!”, dodala je.

Da li će jednog dana doći vrijeme kada se prostori neće označavati LGBTI predznakom, teško je prognozirati. Ako je to u konačnici uopće i moguće, obzirom da su i LGBTI osobe ponijele toliki socijalni simbolički kapital različitih vremena i politika. Možda jedino poslije nekog vremena LGBTI mjesta budu važila za mjesta na kojima se svi ljudi dobro zabavljaju, plešu, i glasno smiju. Ali nestajanje u društvenoj kori jednako bi značilo fabriciranje LGBTI historije i kulture. Jedino što je u ovakvim situacijama moguće i realno jeste pokušati razumjeti socijalnu politiku u kojoj takvi prostori nastaju, kao i šta znače osobama koje ih koriste – a znače mnogo. Znače sigurnost, slobodu i mogućnost izražavanja. Takvo percipiranje omogućit će bolje razumijevanje položaja jedne zajednice, te samim tim i razbijati i predrasude. Jer kao što i sam naslov kaže, bitno je na čemu je fokus – nije se LGBTI zajednica samogetoizirala i odmetnula od društva, pa odlučila kreirati svoj pokret i kulturu, nego su njihova kultura i pokret odgovor na represivnu politiku, odbacivanje i isključenost.

Nova nada za povratnice u Odžaku

Saću Bikić iz Odžaka, zatekli smo u njenom plasteniku. Vrijedno je radila u njemu, čisteći malo zaostale trave. Divila se izgeldu svog paradajza. Iza plastenika, pokazala nam je parcelu sa zasađenim krompirom. Ova žena, danas živi sa unukom. U ratu, otišla je iz Odžaka i ponovo se vratila 1997. godine.

Nakon povratka, nije imala puno izbora. Kaže da je svašta radila kako bi došla do nekih para.

“Brala sam orahe, sakupljala željezo…Sve sam radila”, govori Saća. U razgovoru smo saznali da je relativno rano ostala udovica, da je njen suprug radio i da je imao 20-ak godna radnog staža, ali, kako nam je rekla, ona nikada nije stekla pravo na penziju.

I kako to obično biva, u jednom momentu, nešto što je loše, bude zamjenjeno nečim potpuno drugačijim, nečim što daje novu nadu.

Zahvaljujući projektu CRS-a, u okviru RSP (Regionalni stambeni program), najugroženijim korisnicima rekonstruisane su kuće. Ovo se radilo u okviru projekta “Integrisana podrška raseljenim osobama i izbjeglicama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji”

Saći je kroz ovaj projekat, obnovljena kuća u novembru prošle godine, a ove godine je dobila plastenik.

Kaže da joj za sada sa tim dobro ide. Ustaje rano, dok ne otopli, a zatim opet popodne. Obrađuje, čisti travu oko korijena paradajsa, a uskoro očekuje i prve prinose.

“Borim se, kako ono kažu ljudi… Borim se i za kuću i za da ovo održavam. Nadam se da će biti dobro”, kaže Saća.

Ona je samo jedna od desetak povratnica koje su krenule u proizvodnju povrća iz plastenika. Kroz CRS-ov projekat, sve one su dobile teortska, ali i praktična znanja kako bi njihova proizvodnja bila što uspješnija. Prema procjenama, iz ovih plastenika se očekuje prinos od 1000 kg paradajza i 500 kg paprike, što je sasvim dobro za nekoga ko se po prvi put bavi proizvodnjom na ovaj način.

Povratnice iz Odžaka su povrtarsku proizvodnju shvatile veoma ozbiljno. Tamo postoji i Udruženje žena “Ravnica” koje je osnovano prije nekih par godina. Predsjednica ovog udruženja, Ilinka Stanić, trudi se da obiđe svaki plastenik, pomogne, interveniše, ili bilo šta drugo uradi, samo da bi svaki plastenik bio dobar.

Takođe povratnica, Ilinka kaže da su se žene okupile oko ovog Udruženja, da bi se bavile povrtarstvom i da im dobro ide.

“Ovo što mi radimo je jako pozitivna priča. Žene nisu dolazile do izražaja, nismo se nigdje prepoznavale, a onda sam donijela odluku da osnujem udruženje da bi žene bile prepoznatljive i da se vidi koliko žena vrijedi”, kaže Ilinka.

U Odžaku, kaže ona, ima jako plodne zemlje koju treba iskoristiti. Nisu znale kako, ali onda je došla ideja da se krene u plasteničku proizvodnju. Na početku je bilo problema oko osnivanja udruženja, jer je neka od članica trebala prihvatiti tu odgovornost da vodi udruženje. Na kraju je Ilinka to prihvatila i udruženje vodi veoma uspješno zajedno sa svojim sugrađankama. Nakon dvije godine, Ilinka je prava liderica sa svojim ženama i zaista su pravi primjer kako se može dosta uraditi uz dovoljno truda.

 {slika}

Jedna od žena koja takođe danas radi plasteničku proizvodnju je i Aida Rajkovačić. Takođe povratnica koja se u Odžak vratila 1998. godine. Prije nego što je krenula da uzgaja papriku i paradajs u plasteniku, radila je skoro 10 godina u kladionici.

Kada više nije mogla tamo izdržati, otišla je i odlučila da sve promjeni.

“Ovo nisam nikada radila. Eto, snalazim se… malo maminih savjeta, malo sa druge strane… Ide”, govori Aida. Pomažu joj i djeca, kaže najviše oko zalijevanja, a i međusobno se razmjenjuju savjeti o uzgajanju povrća unutar same zajednice.

Baš kao i Aida, sve druge žene su pune očekivanja. Prva im je godina, ne znaju šta će biti, ali ulažu puno nade da će proizvodnja krenuti i da će svoje proizvode uskoro ponuditi svojim sugrađanima i sugrađankama.

Odžak je vrlo specifična sredina i primjer je dobre prakse povratničke sredine. Tamo za sebe kažu da su svi povratnici. U prvim poslijeratnim godinama kada su ljudi polako počeli da se vraćaju, pa sve do danas, ljudi su uspješno izbjegli svaki problem koji je karakterističan za povratničke sredine.

Nije bilo problema, niti međusobne netrpeljivosti koja je i danas karakteritična za neke povratničke sredine. Svi su shvatili da imaju iste probleme i nastojali su da ih zajednički rješavaju. Nije bilo govora mržnje, nije bilo napada, ljudi su radili i pokušavali da ponovo izgrade Odžak.

Danas, u ovom malom mjestu, surađuju svi, baš kao Ilinka, Saća i Aida.

 

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“, a kojeg  implementira Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa Misijom OSCE u BiH, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE u Beču.