Ovoga puta s njezinim imenom

Iako je u međuvremenu poznato tko stoji iza pseudonima George Eliot, bilo je potrebno više od sto pedeset godina od prvog izdanja Middelmarch Mary Ann Evans (George Eliot) da bude objavljen pod njezinim pravim imenom, kao i djela Amantine Aurore Dupin (George Sand), Mary Kingsley (Lucas Malet), Violet Paget (Vernon Lee) i još dvadeset i jedne autorice.

Povodom 25. obljetnice britanske književne nagrade Women’s Prize for Fiction u sklopu projekta “Reclaim her name” objavljena je kolekcija djela 25 spisateljica koje su svoje radove dosad objavile samo pod muškim pseudonimom.

Korištenje pseudonima samo po sebi nije rijetka pojava u umjetnosti, tijekom povijesti razlozi za skrivanje svojeg pravog imena bili su anonimnost zbog političke ideologije, izbjegavanja kritike ili posve trivijalno, ne baš zvučno pravo ime, za žene pak jedan od glavnih razloga bio je upravo njihov spol – autorice su bile primorane koristiti muške pseudonime kako bi se njihova djela shvaćalo ozbiljno i kako bi uopće bila objavljena. Čak su i sestre Brontë svoja djela najprije objavljivale pod muškim pseudonimima Currer, Ellis, and Acton Bell, da bi kasnije kao i George Eliot obznanile svoj identitet, smatrajući kako im nije potreban da bi bile prihvaćene.

Iako danas takva praksa više nije neophodna za autorice da se probiju na tržište, ona je i dalje prisutna, uzmimo samo primjer J.K.Rowling koja je pod pseudonimom Robert Galbraith objavila niz krimića u želji da se odmakne od Harry Potter-franšize koju je stvorila kako bi se okušala u novom žanru. S druge strane zanimljivo je primijetiti obrnutu praksu kod autora koji koriste ženske pseudonime kada pišu ljubavne i erotske romane (Nina R. Erceg – Nino Raspudić, Suzana Rog – Zvonimir Majdak) koje književna kritika tradicionalno smatra trivijalnim žanrovima. Odnedavno je sličan obrat vidljiv i u žanru krimića i trilera, kojim su donedavno vladali muški autori koji sada sve češće koriste ženske ili rodno neutralne pseudonime (Riley Sager – Todd Ritter, J.P. Delany – Tony Strong). Ponovno je riječ o žanru za masovno konzumiranje, a čijim se glavnim konzumentima kao i kod ljubića smatraju upravo “obične žene” – tradicionalna je predodžba čitateljice kao osobe koja u literaturi traži eskapizam i zabavu, a ne estetiku, zbog čega im se često pristupa paternalistički i s ciljem obrazovanja.

Položaj žene u književnosti – bilo kao čitateljice, bilo kao književnice nije potrebno rehabilitirati, već afirmirati i maknuti s margine. Upravo stoga su inicijative poput “Reclaim Her Name” koja osim prepoznavanja rada autorica potiče i uključuje i ilustratorice, pozitivan pomak prema naprijed. Zapanjujuća je činjenica da je za projekt “Reclaim Her Name” žiri razmatrao između više od 3000 djela spisateljica koje su pisale pod muškim pseudonimom. Iako su naišli na kritiku jer se između ostalog u odabiru nisu ograničili samo na romane, nego uključili i biografije i kratke priče, što se slično kao i kod žanra može promatrati kao svojevrsna diskriminacija određene vrste ili forme u odnosu na uzvišeni roman, ovaj projekt je hvalevrijedan zbog toga što se po prvi puta autoricama javno pripisuje zasluga za njihovo djelo te zbog toga što dobivamo priliku upoznati neka uzbudljiva nova imena poput Henriette Everett, Natsu Higuchi, Ann Smith, Fatemeh Farahani ili Ann Petry, te mnoge druge – njihove knjige besplatno su dostupne online i mogu se preuzeti u pdf ili epub formatu.

U Unsko-sanskom kantonu migrantima zabranjena vožnja autobusom

Prije dva tjedna, vlasti Unsko-sanskog kantona naredile su prisilno uklanjanje improviziranog kampa koji se nalazio u naselju Polje, na ulazu u Veliku Kladušu u Bosni i Hercegovini. Migranti i migrantkinje koji su u tom kampu imali jedino sklonište otjerani su uz upotrebu sile, nije im ponuđena nikakva pomoć ni smjernice što i kako dalje.

“Na stotine ljudi je ostalo na cesti nakon ove akcije, na kiši i oluji koja je počela oko podneva i trajala cijeli dan. Sve ovo desilo se u neposrednoj blizini kampa Miral koji vodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM). No, nije bilo pomoći za ove ljude. Niko im nije donio hranu, niko nije pružio medicinsku pomoć, psihološku… Ništa. Ostali su sami. Ovom akcijom lokalne vlasti su nastavile dehumanizirajući tretman ljudi u pokretu koji se nalaze u Krajini. Međunarodne organizacije koje su prisutne u BiH sa zadatkom da pomognu, ostale su nijeme na ova gruba kršenja ljudskih prava potencijalnih tražitelja azila”, poručile su nedavno aktivistkinje iz inicijative Transbalkanska solidarnost.

{slika}

Pozvale su vlasti na svim nivoima u BiH, kao i hrvatske vlasti, da prekinu protjerivanje i nasilje prema ljudima u pokretu, i da konačno preuzmu odgovornost koje imaju prema potencijalnim tražiteljima azila. Apelirale su i na nevladine organizacije i građane iz BiH i regije, koje imaju kapacitete da se uključe u pružanje pomoći – da pomognu, te se založe za slobodu kretanja i sigurnost svih koje su imperijalne, kolonijalne, rasističke, neoliberalne i ratne politike izgnale i izdale.

Taj je apel izrazito važan i nužno se na njega odazvati jer je situacija na području Unsko-sanskog kantona možda gora nego ikad. Ovih dana iz Velike Kladuše stižu nove zabrinjavajuće vijesti. Građani su proteklih dana blokirali nekoliko prometnica u namjeri da zaustave autoprijevoznike koji prevoze migrante. Jednom je autobusu u “sačekuši” razbijena šoferšajba, među putnicima su bili uglavnom migranti i izbjeglice.

Prije dva dana održana je i sjednica Operativnog štaba Unsko-sanskog kantona. Na sjednici je doneseno nekoliko mjera, a jedna je i zabrana prijevoznicima da prevoze migrante na području Unsko-sanskog kantona, te mogućnost ukidanja dozvole onima koji to nastave raditi. Pojedini građani u međuvremenu putem duštvenih mreža pozivaju svoje sugrađane da zapale autobuse prijevoznika koji i dalje budu prevozili migrante, a u blizini Velike Kladuše organizirani su i prosvjedi protiv dolaska migranata na područje kantona.

{slika}

Na području Velike Kladuše i Bihaća nalazi se više tisuća migranata i izbjeglica, od kojih su neki već godinama u limbu pokušaja prelaska granica, nasilja i protjerivanja (ponajviše od strane hrvatske policije), spavanja na otvorenome, bolesti, gladi, psihičkog i fizičkog jada. Nakon izrazito teške ovogodišnje zime, u kojoj su neki preživjeli, a neki i nisu – pucnjave, gladovanje u kampu Miral koji vodi IOM, nasilje u kampu Bira u Bihaću, hladnoću u napuštenim zgradama Velike Kladuše, zabranu ulaska migrantima u pojedine markete i kafiće, sada prolaze kroz još gore stvari – i sve to usred opće krize, neimaštine, pandemije.

{slika}

Već je puno previše ljudi, kojima se ne zna ni točan broj, a kamoli išta drugo, koji su posljednih pet godina kao izbjeglice ili migranti došli u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Hrvatsku, i umrli ovdje, tiho i neprimjetno. Za neke od njih, čija su nam imena ipak poznata, kao i načini na koje su pretučeni, utopljeni, ubijeni, Transbalkanska solidarnost napravila je memorijalnu stranicu. “Žrtve fašističkog europskog graničnog režima biti će oplakane i zapamćene”, poručuju.

Freedom Fighters: film koji u fokus stavlja pakistanske heroine

Pakistanska policajka koja se bori protiv rastućeg nasilja nad ženama u svojoj zemlji jedna je od tri žene prikazane u filmu nominiranom za Emmyja, za kojeg se režiserka Sharmeen Obaid-Chinoy nada da će nadahnuti i druge žene.

Obaid-Chinoy, dobitnica dva Oscara i sedam Emmyja, rekla je da film “Freedom Fighters” govori o pričama elitne policajke Saime Sharifa, bivše “dječje nevjeste” Tabassum Adnan i Syeda Ghulama Fatime, aktivistkinje koja se borila protiv neljudskih uvjeta rada u industriji opeke.

Poznata po filmovima koji naglašavaju nejednakost žena, Obaid-Chinoy ističe da su životi ovih triju žena oblikovani njihovim vlastitim iskustvima koja su ih natjerala da pokrenu promjenu, unatoč suočavanju s prijetnjama.

“Potrebni su nam vođe poput njih tri, koji izlaze iz pravih granica, iz susjedstva i zajednica iz kojih dolaze i u kojima rade i koje u njima žive”, rekla je za Thomson Reuters Foundation.

Svake godine tisuće žena u Pakistanu suočavaju se s nekim oblikom nasilja, u rasponu od napada s kiselinom, do seksualnog napada, otmice, silovanja ili ubojstava, često u ime časti.

Pakistanska Komisija za ljudska prava, neovisna watchdog organizacija, izjavila je u svom godišnjem izvještaju za 2019. da je “unatoč zakonskim propisima koji su doneseni za zaštitu i promicanje ženskih prava nasilje nad ženama eskaliralo”.

Obaid-Chinoy, prva Pakistanka koja je osvojila Oscara za film “Saving Face” iz 2012. godine, inspiriran životom žrtve napada kiselinom Fakhre Younus, rekla je da u filmu “Freedom Fighters” nastavlja s fokusom na otporne pakistanske žene.

Oscara je 2016. osvojila i za svoj dokumentarni film “A Girl in the River: The Price of Forgiveness” o tzv. ubojstvu iz časti u Pakistanu, koji je tadašnjeg premijera Nawaza Sharifa potaknuo na obećanje da će eliminirati takva ubojstva u društvu.

Iskustva iz djetinjstva

Film “Freedom Fighters” ovog je mjeseca ušao u uži izbor za ovogodišnju nagradu Emmy, a pobjednici/ce će biti objavljeni 21. rujna.

“Važno je da djevojke budu inspirirane. Takvi filmovi otvaraju njihov um mnoštvu mogućnosti koje postoje”, rekla je Obaid-Chinoy.

Maheen Sadiq, koproducentica filma, složila se s Obaid-Chinoy. “Svi možemo uzeti inspiraciju od ovih moćnih žena koje su prihvatile svoju prošlost i sada se zalažu za promjene, oblikujući ne samo svoju budućnost, već budućnost generacija koje dolaze”, dodala je.

Syeda Ghulam Fatima, osnivačica organizacije Bonded Labor Liberation Front, koji se bori za prava radnika/ica, rekla je da njezin rad potječe iz djetinjstva kad je primijetila ekstremne životne uvjete s kojima su se suočavali radnici u industriji opeke.

“Bila sam u 8. razredu i navikla sam vidjeti radnike/ice koji dolaze s periferije i traže pomoć od mog oca sindikalista”, rekla je 65-godišnja Fatima. “Bili bi u krpama i napola izgladnjeli, a moj bi otac tražio da im osiguramo obroke i odjeću”.

“Bilo mi je vrlo bolno to gledati i nisam razumjela zašto nitko ne sluša njihove pritužbe. Kasnije sam otkrila da je to moderan oblik ropstva i da postoji i u poljoprivredi”. Fatimina procjena je da u Pakistanu oko 4,5 milijuna ljudi radi u industriji proizvodnje opeke, od čega su oko 60% žene koje su neprestano zlostavljane. “Sada su stvari mnogo bolje nego kad sam započela s radom prije 40 godina, ali silovanje i seksualno zlostavljanje se nastavljaju”, rekla je.

Obaid-Chinoy također priča priču o Adnanu koja je pobjegla iz 20-godišnjeg nasilja u obitelji nakon što je udana kao dijete, a sada lobia među moćnim muškarcima u zajednici da to zlostavljanje zaustave.

Pakistan je na šestom mjestu u svijetu prema broju dječjih brakova, navodi UNICEF, s 21% djevojčica koje su se udale prije 18. godine.

Treća žena iz filma, Sharif, primljena je u pakistansku elitnu policijsku jedinicu, odbijajući dopustiti da je nasilje i diskriminacija s kojima se susreće na poslu zaustave u borbi da žene igraju veću ulogu u njenoj konzervativnoj zemlji.

Obaid-Chinoy je istaknula da je jedan od glavnih izazova osigurati da snimanje filma ne dovede žene u opasnost. “I Fatima i Tabassum uvijek su bile na udaru prijetnji zbog opiranja strukturama moći”.

Egipat donio zakon kojim štiti identitet žrtava seksualnog nasilja

Egipatski parlament ovog je tjedna konačno odobrio zakon koji štiti identitet žrtava seksualnog uznemiravanja i napada, čiji je cilj potaknuti žene koje se boje socijalne stigme da prijavljuju takve zločine.

Mjeru je predložila vlada nakon javne rasprave o seksualnim zločinima, koja je uslijedila nakon kampanje na društvenim mrežama koja je dovela do uhićenja osumnjičenog seksualnog nasilnika.

Novi članak dodan u Zakon o kaznenom postupku zabranit će istražnim tijelima objavljivanje podataka o žrtvama takvih zločina, osim o optuženima ili njihovim odvjetnicima. Stupa na snagu kad ga odobri predsjednik Abdel Fattah al-Sisi.

“Kad smo primijetili da žrtve nerado izvještavaju o određenim zločinima… i da se plaše da njihov ugled ne bude okaljan objavom imena vezanog uz takav zločin, Vlada je dostavila prijedlog zakona kako bi potaknula građanke da prijavljuju ove zločine”, rekao je ministar pravosuđa Omar Marwan.

Prošlog mjeseca državni je tužitelj optužio Ahmeda Bassama Zakija, studenta, za napad na najmanje tri žene. Bio je meta kampanje na Instagramu s profila koji je sadržavao objave žena koje su ga optuživale za seksualne zločine. Trenutno je u pritvoru dok traje istraga.

Slučaj je privukao veliku pozornost medija, vjerskih ličnosti i feminističkih skupina.

Aktivisti/kinje navode da duboko ukorijenjena pristranost u konzervativnoj naciji s većinskim muslimanskim stanovništvom znači da se žene često suočavaju s više krivice za ponašanje koje se smatra provokativnim nego što se muškarci suočavaju s kaznama za seksualne zločine.

Prosvjednica ubijena u iračkom gradu Basra

Jedna je aktivistkinja ubijena, a tri su osobe ranjene ove srijede, kad su neidentificirani napadači otvorili vatru na njihov automobil u južnom iračkom gradu Basri, piše Thomson Reuters Foundation.

Riječ je o već trećem incidentu ovog tjedna u kojem su napadači targetirali aktiviste/kinje koji se bore protiv vlade, nakon što je u napadu ranije jedan aktivist ubijen, a četvero zapaljeno u automobilu. Reham Yacoub ubijena je u srijedu puškom, rekli su izvori agenciji Reuters. Bila je aktivistkinja u lokalnom prosvjednom pokretu od 2018. godine i vodila je nekoliko prosvjeda žena.

Nedavni val nasilja počeo je kada je u petak ubijen aktivist Tahseen Osama, što je potaknulo povratak uličnih demonstracija na tri dana u kojima su snage sigurnosti otvorile živu vatru na prosvjednike/ice koji/e su kamenjem i benzinskim bombama bombardirali guvernerovu kuću i blokirali nekoliko glavnih cesta.

Premijer Mustafa al-Kadhimi nakon toga je u ponedjeljak otpustio policiju i šefove nacionalne sigurnosti i naredio istragu zbog nasilja, što je umirilo prosvjednike. Kadhimi je stupio na dužnost u travnju, i tako postao treći irački šef vlade u kaotičnom desetodnevnom razdoblju koje je uslijedilo nakon višemjesečnih smrtonosnih protesta u zemlji, iscrpljenoj desetljećima sankcija, rata, korupcije i ekonomskih izazova.

Bolji od Popaja, jači nego Chuck Norris

Ovo je treći seriji od šest tekstova ‘Adrio bella’, o zadarskoj industriji i prošlosti i sadašnjosti Tvornice za preradu i konzerviranje ribe Adria. Prvi tekst, pod nazivom ‘Iza Bagatovog nebodera, kod bivšeg SAS-a’, koji nudi pregled razvoja zadarske industrije i Zadra kao grada od Drugog svjetskog rata do danas, možete pročitati ovdje. Drugi tekst, pod nazivom ‘Nije kriva radnica, što je riba smrdljiva’, o specifičnostima riboprerađivačke industrije i ženskog rada u tvornicama ribe, pročitajte ovdje.

Neustrašivi i veseli morž Šime u mornarskoj je majici već desetljećima najprepoznatljiviji lik s konzervi ribe – u Hrvatskoj, ali u regiji. Šime je od 1960-ih morž-mornar, maskota za različite Eva proizvode zadarske tvornice Adria, od kojih su najpoznatije Eva sardine. Šime ima svoju živahnu priču, kroz koju možemo pratiti razvoj i propast tvornice Adria, ali i pristup dizajnu i marketinškom oglašavanju za vrijeme Jugoslavije i danas.

Šime je proizišao iz rada tvornice Adria, kao lik za Eva proizvode, 1965. godine. Brigu o marketingu za Eva proizvode tada je preuzela legendarna hrvatska marketinška agencija OZEHA, koja je nastala 1945. godine. Od 70-ih je Eva kampanju vodio Mihovil Rismondo, u splitskoj podružnici OZEHE. “Ulov sardine je bio ogroman. Tržište je bilo preplavljeno. Pojavio se problem plasmana. Slavoncima nije bilo ‘ptice do prasice’, a Dalmatincima do friške ribe. Pojavilo se pitanje: tko će svu tu ribu konzumirati? Onda se krenulo na djecu, i odatle Eva, crtić s moržem. Kad sam došao u OZEHA, najveću marketinšku agenciju na ovim prostorima, naslijedio sam tu kampanju i vodio je do početka rata. Borivoj Dovniković Bordo radio je filmove, Jovan Dodig vizuale, pa i famoznog morža, i to vam je bila Eva sardina”, objašnjava u jednom intervjuu Rismondo.

Najbolji tadašnji dizajneri svoj su trag tako ostavili i u zadarskom gospodarstvu. OZEHA je za Evu, u suradnji sa Zagreb filmom snimila najmanje 18 spotova u sklopu kampanje između 1968. i 1972. godine. Marijan Susovski za Hrvatski filmski ljetopis piše o animiranom reklamnom filmu Zagreb filma, gdje navodi i spotove snimljene za Adriju:

“Godine 1968. počeo je Borivoje Dovniković u Zagreb film po narudžbi Ozehe iz Splita raditi seriju reklamnih animiranih filmova pod nazivom Eva, za brand konzerviranih riba tvornice Adria Zadar, koja se, serija, nastavlja do 1972. godine i kasnije. Snimljeno je oko 18 spotova od kojih neki nose brojčane oznake: Eva 1, 2, itd., a drugi imaju naslove: Poklon, Kavez, Klopka, Nova Eva, Oktopod, itd. Spotovi obiluju smicalicama poznatim iz filmova o Popaju ili Tomu i Jerryju, a svrha im je pružiti tip zabave karakterističan za te filmove; reklamirani proizvod se pojavljuje kao sredstvo za stvaranje obrata radnje, ali inače nije okosnica sadržaja. Animirani filmovi za Evu udaljuju se po tome od tipova onih Zagrebačke škole.”  

Reklamni spotovi za Evu danas se mogu pronaći na YouTubeu, a od zaborava ih čuva i Facebook profil OZEHE, kao i Pinterest profil Brandheadteacher. Za to je zaslužan i te stranice vodi Branimir Zoraja, brend menadžer koji je 90-ih radio u OZEHI, pred sam kraj postojanja agencije.

“Ideja je promovirati rad najstarije hrvatske marketinške agencije, posebno kod mladih marketinških stručnjaka, koji misle da je marketing počeo 1990. godine. OZEHA je bila rasadnik hrvatske marketinške struke. Od ranih 60-ih godina funkcionira kao ‘Mad Men’ agencija s Medison Avenue, od početka 70-ih redovito su u Ozehu na praksu dolazili Amerikanci. Između 1990. i 1996. godine iz Ozehe je nastalo više od 20 marketinških agencija, i nema važnijeg branda s kojim Ozeha nije surađivala u nekom dijelu povijesti”, priča nam Zoraja.

Ističe kako je kampanja za Evu jedinstvena u marketinškoj povijesti jer se radilo prvom rebrandingu u Jugoslaviji koji nije spominjao proizvođača i jednom od prvih primjera uporabe animirane maskote (morža Šime) u oglašavanju.

“Maskotom i opremom proizvod je izdvojen iz tadašnjih generičkih dizajna konzerviranih ribica, a osnovni propagandni apel je dodatno naglasio razliku: Svaka je sardina – sardina, ali Eva sardina – prava je sardina! Zanimljivo je da je prvi put u Jugoslaviji uvedena mogućnost pismene i telefonske narudžbe proizvoda. Rezultati su bili fascinantni. S 8% udjela jugoslavenskog tržišta prodaja je narasla do 30% udjela, a udjel bi bio i veći jer Eve sardine u pravilu najmanje dva mjeseca godišnje nije uopće bilo moguće naručiti, kolika je bila potražnja. Tvornica Adria je uvjetovala prodaju sardina Eva kupnjom drugih ribljih prerađevina, pa je rasla cjelokupna prodaja”, objašnjava Zoraja.

Eva je brzo postala jedan od najjačih regionalnih brendova, a koliko je popularan morž Šime bio, svjedoči i činjenica da i danas postoje ljudi koji mi ispisuju posvete. Tako je prije desetak godina nastala Facebook stranica ‘Šime sa Eva sardine junak naše mladosti’, koju je pokrenuo obožavatelj iz Srbije.  “Kada sam bio mali divio sam se maskoti Eva sardine, sekao lik sa kutije i lepio ga po kući. Kasnije sam saznao da se mornar-morž sa Eva sardine zove Šime – jači nego Popaj, jači nego Čak Noris… Za nas koji volimo Šima!”, piše u opisu stranice.

“OZEHA je kod Eve prvi put preuzela dosta rizika jer se do tada humorom proizvod nije uvodio na tržište, do tada se koristio u podsjećanju na poznati proizvod. Ljudi radije pamte ono što je vedro i šaljivo, nego ono što je ozbiljno. Možemo reći da je u osnovi OZEHINE škole kreative, kad bi ju ja objašnjavao, a zorno je pokazana u kampanji za Evu, bila premisa da se kod humora u oglašavanju najbolje ‘prepustiti’ slici koja govori više od riječi i obuhvatiti samo jedan trenutak, jednu ‘epizodu’ s vedrom i pozitivnom porukom, dakako bez vrijeđanja”, priča Zoraja o strategijama OZEHE za Eva reklamne spotove.

Prilikom dizajna za pakiranje Eva proizvoda, OZEHA je vodila računa i o mogućnostima realizacije dizajnerskog maksimuma unutar domaće industrije. Tako o objašnjenju za novu vizualnu opremu Eva sardina 1970-ih stoji: “Nova oprema EVA SARDINA. Lik i oprema rezultat su testiranja. Vodili smo brigu maksimum mogućnosti koju ona može dati, o dometu naše štampe, tako da koristimo, ali i da ne premašimo njene mogućnosti, kako ne bismo bili primorani štampati u inostranstvu”.

{slika}

Kultna serija Eva spotova koje je radio Zagreb film na repariranoj je originalnoj filmskoj traci
emitirana na javnoj televiziji ponovo 1992. i 1993. godine, u medijskoj kampanji koja je trajala dva mjeseca.  Tih je godina tvornica Adria još imala oko 800-tinjak radnika i radnica, ali su počeli učestali prekidi u proizvodnji tvornice, zbog činjenice da se Adria nalazila na ratom pogođenom području. Nakon rata, Adria je prestala biti društveno poduzeće – upis pretvorbe poduzeća u dioničko društvo obavljen je u Splitu, u jesen 1996. godine.

OZEHA je s Adrijom imala još planova i dogovora, ali rat je te planove promijenio. “Imali smo jedan projekt koji nažalost nikad nije izišao vani. Pokojni Gobbo iz ‘Otprilike ovako’ pjevao je pjesmu ‘Eva’ u hrvatskoj, srpskoj, albanskoj, makedonskoj i slovenskoj verziji. Međutim, to je bilo točno pred rat i nikad nije krenulo. Ljudi su se još šalili s tim nacionalnim tenzijama, pa smo govorili kako ćemo u Beogradu pustiti albansku pjesmu, a u Prištini srpsku. Međutim, zapjevali su jedni drugima i bez toga. I bez šale”, rekao je Mihovil Rismondo u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Kad je završio rat, OZEHA više nije postojala, a Adria se vrlo skoro našla u problemima, makar je ostala postojati, sve do 2015. godine kada je tvornica proglasila stečaj. Šime je još bio tu negdje, više ne na televizijskim ekranima, ali i dalje na policama dućana, na prepoznatljivima konzervama na kojima je i dalje potpis proizvodnje i punjenja bio Adrijin. 2001. godine dogodila se značajna promjena – zbog financijskih poteškoća, Adria je potpisala ugovor s Podravkom o zajedničkoj distribuciji Eva proizvoda. Pet godina kasnije, 2006. godine, Podravka je od Adrije kupila brand Eva – cijeli zaštitni znak proizvoda s prepoznatljivim moržem. Jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih brendova uopće Podravci je prodan za svega 15,5 milijuna kuna. Tim ugovorom zapravo su zatvorene obveze Adrije, tj. dijelom amortizirani veliki gubici koje je Adria imala tih godina. Tristotinjak radnica u jednoj od najznačajnijih zadarskih tvornica upravo je godina kada je Podravka postala vlasnik Eve dala naslutiti da će stvari ubuduće ići samo nizbrdo.

Suradnja Adrije i Podravke još se neko vrijeme nastavila, na način da se Adria brinula o proizvodnji i količinama proizvoda, a Podravka o brendu, plasmanu na tržište i distribuciji. Godinu dana po integriranju brenda Eva u Podravkin portfelj, uslijedila je medijska kampanja pod nazivom ‘Vratija se Šime’, koja je najavljivala veliki povratak Eve na tržište Hrvatske i regije.

U to su se vrijeme, i u Podravci i u Adriji, događale velike muljaže (o tome detaljnije u idućim tekstovima), zakulisne kriminalne igre koje su tekle paralelno s regeneracijom brenda Eva i povratkom morža Šime. U trenutku kad se Šime ponovno udomaćio na hrvatskim ekranima, tvornica iz koje je krenuo u život, proglasila je stečaj. Kad je Adria proglasila stečaj, Podravka je ugovor o punjenju i proizvodnji ribljeg asortimana Eva potpisala s Tvornicom za preradu ribe Ostrea, lociranoj u zadarskom zaleđu, u Stankovcima.

Vlasnički dvojac Ostree Neven Badurina i Jadranko Lisica tada su zakupili dio tvorničkog kruga Adrije, da bi se na kraju ispostavilo da su u to vrijeme iz proizvodnih pogona odneseni parni kotao, postrojenja u kotlovnici, te najvrjednije – proizvodna linija za finalizaciju konzerve (tzv. zatvarač). Sve je na kraju prijavljeno policiji, a policija je našla strojeve u pogonima Ostree u Stankovcima. Morž Šime na Podravkine se konzerve tako “kačio” u Ostrei, na strojevima ukradenima iz rodne mu Adrije. A onda je Ostrea završila isto kao i Adria – 2019. godine tvornica je proglasila stečaj. Eva proizvode za Podravku danas pune rovinjska tvornica Mirna i splitska tvrtka Parma fish čiji su talijanski vlasnici, zajedno s Nevenom Badurinom, bili i vlasnici propale Ostree.

{slika}

Vratija se, dakle, Šime, ali riba koju nam donosi, za razliku od vremena kada se Evu proizvodilo u Adriji, danas uglavnom nije iz Jadrana. Ako bacite pogled na poleđinu Eva proizvoda, na svakom proizvodu stoji broj ribolovne zone iz koje dolazi sirovina. Ribolovne zone FAO 37.1, 37.2 i 37.3 označavaju Sredozemno more, a FAO 37.2.1 sjeverni dio Jadranskog mora. Iz tog područja dolaze još samo Eva sardine, dok druge sirovine dolaze iz daljih mora. Sirovina za Eva tuna filete, primjerice, dolazi iz ribolovnih zona FAO 34 (središnjo-istočni Atlantik), te FAO 51 i 57 (Indijski ocean). U Podravkinim promo spotovima za Eva tunu navodi se da Šime tunu donosi “iz srca mora”.

“Srce mora, di je to uopće?”, komentira stvar kratko jedna od bivših radnica Adrije, dok se spušta prema centru Zadra, gdje danas čisti apartmane. Reklama za Adriju s likom Šime, koja je dugo stajala na ulazu u pogone tvornice u Gaženici, skinuta je. Na Šiminoj tabeli danas stoji natpis za CZO – Centar za otkup otpada.

*Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije, u sklopu potpore za novinarske radove.