Prosvjed za Uljanik

Savez samostalnih sindikata Hrvatske, zajedno sa sindikatima koji djeluju u pulskoj Uljanik Grupi, organizira javni prosvjed u ponedjeljak, 27. kolovoza u 11 sati na Markovu trgu u Zagrebu.

Okupljanje prosvjednika_ca je na Trgu bana Josipa Jelačića u 10,30 sati, odakle će u koloni krenuti Zakmardijevim stupama, Ćirilometodskom ulicom do Markova trga.

Radnici i radnice zahtijevaju isplatu plaća za srpanj za sve radnike te prosvjedom žele izraziti nezadovoljstvo stanjem u Uljanik Grupi.

Brodogradnja u Hrvatskoj ima dugu tradiciju i strateški je važna zbog utjecaja na razvoj lokalnog, regionalnog i nacionalnog gospodarstva. Važno je da svi nadležni i odgovorni što hitnije riješe nastale probleme i osiguraju egzistenciju ogorčenih škverana, omogućujući im nastavak rada u društvima grupacije i isplatu zarađenih plaća.

Neisplata plaća do dana dospijeća jedan je od zakonskih razloga zbog kojih sindikati imaju pravo pozvati na štrajk. Sindikati Uljanik Grupe iskoristili su svoje zakonsko pravo, a njihovi članovi, ali i svi ostali radnici i radnice, pokazali su veliko zajedništvo u radničkoj borbi. Organizatori prosvjeda uputili su i zahtjev predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću za prijamom sindikalnih predstavnika.

PRIDRUŽITE SE JAVNOM PROSVJEDU I PODRŽITE HRVATSKE RADNIKE, poručuju organizatori.

Fine mrtve slobode: glasno NE ugrožavanju prava i sloboda!

GOOD Inicijativa izrazila je zabrinutost zbog ugrožavanja slobode rada znanstvenica i znanstvenika, novinarki i novinara, glumica i glumaca te drugih javnih ličnosti, osobito onih koji_e su kritizirali_e i propitivali_e aktivnosti radikalno desnih i ultrakonzervativnih političkih grupa.

Njihovo priopćenje donosimo u cijelosti.

U 2018. godini javnost je imala prilike svjedočiti ugrožavanju slobode rada znanstvenica i znanstvenika, novinarki i novinara, glumica i glumaca te drugih javnih ličnosti i to uglavnom onih koji su se usudili istražiti, propitati i u stručnoj ili široj javnosti postaviti pitanja o aktivnostima radikalno desnih i ultrakonzervativnih političkih grupa te postupanja njihovih vodećih osoba.

Kroz medijske napise, komentare ispod tekstova koji pozivaju na linč i kroz verbalno nasilje koje nakon toga slijedi nastoji se stvoriti atmosfera straha prema izražavanju drugačijeg mišljenja te se nameću vrijednosti i isključiv diskurs prema mnogim društvenim temama među kojima su: opravdavanje ustaških postupaka i neonacizma, isključiv odnosu prema izbjeglicama i migrantima te općenito nacionalna i vjerska isključivost, nužnost praćenja sportskih rezultata, osobito nogometnih, podrška ultrakonzervativnojpodjeli rodnih uloga i podređenosti žena te njihovo svođenje na privatnu sferu, borba protiv spominjanja pojma roda, nametanje pitanja zabrane pobačaja i nametanje teme demografije bez osiguravanja ženama proporcionalnog prostora u suodlučivanju o ovoj temi, nametanje heteroseksualne orijentacije i osuda osoba koje po seksualnoj orijentaciji i rodnom izražavanju odstupaju od nametnutih očekivanja. Kritičko mišljenje i kritički glasovi glavni su neprijatelji ovih inicijativa, a istraživanje i kritičko pisanje o aktualnim društvenim temama za njih je vrlo nepoželjno, pogotovo ako uključuje i analizu postupaka ultrakonzervativnog pokreta.

Korištenje uvreda, prijetnji i verbalnog nasilja je reakcija na javnu kritiku pogotovo onda kada upućena javna kritika ukazuje na činjenicu da stavovi radikalnih grupa i medija koji ih podržavaju ili su u njihovom vlasništvu nisu jedini legitimni i općeprihvaćeni te da taj dio stanovništva nema monopol nad domoljubljem, niti njihovi stavovi predstavljaju stavove svih građanki i građana Hrvatske.

Taktike discipliniranja kritičkih glasova koje smo do sada mogli vidjeti uključuju podizanje privatnih tužbi kako bi se kroz njih nanijela financijska šteta onima koji odlučuju kritički progovoriti, vršenje pritiska kroz inzistiranje na reakcijama nadzornih tijela i nadređenih te traženje potpore od političkih istomišljenika na visokim pozicijama u javnim institucijama i tijelima radi pojačanja pritiska kako bi se ograničilo slobodu rada osobama, uz istovremene negativne medijske kampanje proglašavanja pojedinih kritički mislećih ljudi “izdajnicima” i “narodnim neprijateljima”, što pak dovodi do govora mržnje i elektroničkog nasilja, upućivanja prijetnji i uvreda osobama prema kojima je pokrenuta negativna medijska kampanja.

Povijest nas uči da se demokracija mogla gušiti i guši iskorištavanjem demokratskih procesa i metoda, stoga ćemo se osvrnuti na neke primjere ugrožavanja osnovnih demokratskih sloboda u Hrvatskoj koji bi mogli biti kobni za demokratsku političku kulturu Hrvatske. Istaknut ćemo i opasnosti nekih do sada korištenih metoda zastrašivanja, pri čemu akteri iz ultrakonzervativnih pokreta koji ih koriste naglašavaju važnost slobode govora i građanskog angažmana, a djeluju tako da svim raspoloživim mehanizmima onemoguće i utišaju kritičke glasove koji o njima progovaraju.

Trebamo se zabrinuti što se kroz ovakvo napadačko postupanje guše prava i slobode. Možemo se zapitati i dolazi li kroz ovakve postupke do ozbiljnog odmicanja od ideala liberalne demokracije koji podrazumijeva da se odluke donose kolektivno, većinskim odlučivanjem, ali uz garanciju zaštite temeljnih prava i sloboda svih, uključujući i manjine koje ne smiju biti izložene ugrožavanju prava i tiraniji većine.

U nastavku ćemo se osvrnuti na određene oblike ugrožavanja prava.

Napadi na slobodu istraživačkog i akademskog rada

Članice i članovi udruge “U ime obitelji” od kojih su javno najistaknutiji i članovi političke stranke “U ime obitelji – projekt domovina” prijavili su znanstvenike Antoniju Petričušić, Mateju Čehulić i Darija Čepu Etičkom povjerenstvu Pravnog fakulteta u Zagrebu zbog znanstvenog rada “Stjecanje političke moći korištenjem struktura prilika: Analiza konzervativnog religijskog pokreta u Hrvatskoj” objavljenog u časopisu Političke misli u kojem analiziraju metode i djelovanje spomenute inicijative. Dodatno, medijski napisi otkrivaju da su se isti akteri obraćali znanstvenicima i osobama na pozicijama tražeći da ih podrže u izvršenom pritisku te da su vršili pritisak i na urednika Političkih misli Dejana Jovića. Osim korištenjem formalnih procedura i mogućnosti kao što je obraćanje dekanu fakulteta, traženje pokretanja postupka pred Etičkim povjerenstvom i kontaktiranje osoba iz institucija koje bi podržale i pojačale pritisak na znanstvenike, medijski napisi na portalu povezanom uz udrugu također se mogu smatrati dodatnom metodom pritiska. Nakon javnog prozivanja za akademski rad koji je uspješno prošao proceduru recenziranja, znanstvenici su počeli primati prijetnje i bili izloženi verbalnom nasilju.

Taj su postupak mnogi hrvatski i međunarodni znanstvenici i istraživači protumačili kao pokušaj gušenja znanstvenih i akademskih sloboda te zastrašivanje radi zatiranja glasova koji, koristeći znanstvene metode, analiziraju suvremene društvene pokrete i događaje. Dodatni argument za prepoznavanje tih postupaka kao oblika zastrašivanja i utjecanja na slobodu znanstvene misli jest činjenica da udruga “U ime obitelji” nije koristila uobičajene procedure polemiziranja i kritiziranja znanstvenog rada, nego se okrenula zastrašivanju putem obraćanja nadređenima te difamaciji putem medija i preko interesnih krugova.

Ubrzo nakon toga, studentske udruge, među kojima je i Udruga studenata sociologije Anomija, te mediji objavili su da je kolegij “Spol, rod i ljudska prava” znanstvenice Ivane Radačić s Instituta Ivo Pilar otkazan na Hrvatskim studijima, a znanstvenica više neće biti nositeljica ni drugog kolegija o ljudskim pravima. Međunarodno priznatu znanstvenicu, odnedavno i predsjednicuUN-ove Radne skupine o diskriminaciji žena u pravu i praksi, nitko s Hrvatskih studija o izmjeni nastavnog plananije pravovremeno obavijestio.

Povrh ova dva primjera, valja se prisjetiti i otkazivanja tribine Aporija psihe: Psihologija identiteta: pitanja roda i spolakoju je trebalo organizirati Hrvatsko bioetičko društvo i Suradnički krug studenata Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku. Naprasno i pod egidom političke osjetljivosti teme, otkazana je tribina kojoj je cilj bio dijaloška rasprava o temi roda i spola. Tim postupkom ne samo da su degradirani dosezi suvremene znanosti, već se autocenzura i postojanje “ispravnih” tema u znanosti pozicioniralo u javni diskurs.

Ti pritisci događaju se sinkrono s javnim prozivkama ultrakonzervativnih krugova za svako spominjanje ili korištenje koncepta roda. Taj oblik pritiska i medijska kampanja koja prati djelovanje radikalnog pokreta doveo je do toga da se u Hrvatskoj spominjanje riječi “rod” javno napada uz povezivanje s nepoželjnom ideologijom.

Opisana su dva primjera koja pokazuju kako pritisak određenih radikalnih, ali često ekonomski i politički moćnih krugova, može dovesti do toga da se društvene znanstvenike marginalizira, napada i osuđuje tijekom istraživanja pojedinih suvremenih pojava. Osim toga, pritisci na znanstvenike ovakve vrste mogu dovesti do autocenzure, što pogoduje tome da logička nekoherentnost argumentacije ultrakonzervativnog pokreta ne bude izložena polemici i da sprega tih pokreta s moćnim političkim i ekonomskim akterima u Hrvatskoj i inozemstvu ostane nedovoljno poznata javnosti.

Na taj se način sužava prostor slobodnog znanstvenog djelovanja prema znanstvenim načelima koje je preduvjet za kvalitetno obrazovanje i znanost, a kvalitetno obrazovanje i znanost su nužni za društveni razvoj.

Napadi na slobodu izražavanja, kulturno-umjetničkog te novinarskog rada

Primjeri pritiska na slobodu izražavanja i novinarskog rada bit će opisani u nastavku.

Organizacija “U ime obitelji” koristi dostupne metode pritiska i tužbe za ušutkavanje novinara koji informiraju o aktivnostima organizacije. TjednikNovosti objavio je da su prikupili informacije od medijskih redakcija koji pokazuju da je udruga U ime obitelji od 2013. godine do danas tužila nakladnike, urednike ili novinare više medija: Večernji list, Jutarnji list, Novosti, Express, televiziju N1 te portale Telegram.hr, Net.hr, Index.hr i H-Alter.Podnijeli su i kaznenu prijavu protiv portala Crol.hr, a Željka Markić privatno je tužila novinarku RTL televizije Danku Derifaj. Slični mehanizmi korištenja prigovora i tužbi korišteni su i protiv aktivistkinje za ljudska prava Sandre Benčić te aktivistkinje i književnice Mime Simić. Može se zaključiti da opisani način djelovanja ugrožava ostvarenje temeljnih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, budući da sustavno korištenje tužbi dovodi do financijskog ugrožavanja i iscrpljivanja novinara i medija te ih onemogućava u radu, čak i kada se pokretanje postupaka pokaže neosnovano.

Dio braniteljskih udruga i ultrakonzervativnog pokreta pozivao je na zabranu prikazivanja pojedinih kulturno-umjetničkih produkcija kao što su neke kazališne predstave Olivera Frljića, film Ministarstvo ljubavi redatelja Pavla Marinkovića ili održavanje Festivala ojkanja u Petrinji. Tijekom kolovoza uslijedio je zahtjev karlovačke braniteljske udruge za otkazivanjem koncerta pjevača Bajage koji živi u Beogradu što je i učinjeno, a nakon toga su i druge braniteljske udruge koje su sada već u javnom diskursu prozvane “zabraniteljskima” ponovile zahtjev za otkazivanjima Bajaginih nastupa po Hrvatskoj.

Dodatni zabrinjavajući primjer mogli smo vidjeti nakon kritike kvalitete izvođene glazbe i samog gostovanja Marka Perkovića Thompsona na službenom dočeku hrvatske nogometne reprezentacije, koju je putem društvenih mreža uputila glumica Lana Barić, a podržale su je kolegice Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i mnoge javne ličnosti te anonimne građanke i građani. Glumicama se nakon toga dogodio verbalni napad ultradesnih medija i njihovih čitatelja. Razina uvreda pa i prijetnji s kojim su se glumice susrele uključuje omalovažavanje žena i njihove društvene pozicije, pa i ravnopravnosti spolova kao ustavne vrednote.

Pokazuje se da je seksizam i odbijanje ustavne vrijednosti rodne ravnopravnosti duboko ukorijenjen u stavove i obrasce ponašanja dijela društva kojeg zastupaju radikalne ultrakonzervativne skupine. Sama Lana Barić krozintervju u Slobodnoj Dalmaciji izvještava o brojnim prijetnjama koje je prijavila policiji te kako su medijski napisi radikalnih medija upućivali na poziv na linč. U ovom slučaju je posebno šokantno vidjeti spremnost na korištenje nasilja nad ženama i ugrožavanje njihovih prava i sloboda u trenu kada one javno progovaraju o političkim pitanjima. Na taj način nasilje se koristi za ušutkavanje žena i njihovih glasova u javnoj sferi.

Možemo se zapitati nije li aktivno protivljenje Istanbulskoj konvenciji koje se pojavilo među inicijativama istog političkog spektra ipak dijelom bilo uzrokovano opravdavanjem nasilja muškaraca nad ženama, budući da su pojedini muškarci bili verbalno nasilni prema spomenutim glumicama? Pitamo seje li otpor prema unaprjeđenju sankcioniranja nasilja ipak imao za cilj omogućiti da se pojedinci mogu nastaviti nasilno ponašati?

Na sličan način možemo vidjeti kako radikalni ultrakonzervativni pokret vrši pritisak i na tvrtke koje odbijaju postupati sukladno njihovim isključivim vrijednostima i diskriminirati pojedine skupine. To je moguće vidjeti i iz zadnjeg primjera gdje je pokrenuta peticija protiv tvrtke Booking.com zbog toga što je prekinula poslovanje s iznajmljivačem koji je otvoreno diskriminirao potencijalnog gosta homoseksualne orijentacije odbivši ga primiti u apartman.

Izostanak osude nasilja od strane institucija vlasti

U slučajevima verbalnih napada i difamacije znanstvenika, novinara i javnih ličnosti izostala je jasna i nedvosmislena osuda opisanog nasilničkog ponašanja od strane institucija vlasti. Istovremeno, pokrenuta su ispitivanja i postupci MUP-a RH prema aktivistima za ljudska prava koji pomažu izbjeglicama. Strani mediji (npr.Guardian) i domaći mediji izvještavaju o izjavama izbjeglica kako im u trenutku dolaženja u RH hrvatska policija nije omogućila da zatraže azil ni kada su izrazili takvu namjeru, nego su im upravo djelatnici policije nanijeli ozljede ioduzeli imovinu.

Zbog takvih postupaka institucija vlasti, zabrinuti smo oko toga doprinosi li sama vlast kršenju ljudskih prava, umjesto da osigurava njihovu zaštitu.

Važnost građanskog glasa i angažmana za zaštitu temeljnih prava i sloboda

Ravnopravnost, sloboda izražavanja mišljenja i sloboda informiranja i djelovanja medija su temelji liberalnih demokracija koje uz kolektivno donošenje odluka štite i ljudska prava svake osobe.

Javne polemike i sučeljavanja važan su dio demokratskog funkcioniranja koji može unaprijediti kolektivno odlučivanje, ali te javne polemike trebaju uključivati dogovorene procedure i uvažavanje sugovornika te točne i provjerene informacije i navođenje njihovih izvora radi mogućnosti dodatne provjere. Tu je posebno važna uloga novinarstva.

Javne polemike nikako ne mogu uključivati sustavno zastrašivanje, verbalno i elektroničko nasilje, odnosno govor mržnje koji se danas u Hrvatskoj nažalost događa i koji nije osuđen od strane institucija vlasti.

Prozivanje pojedinih kritičkih glasova ili neistomišljenika za nacionalnu izdaju, a proglašavanje samo jednog političkog svjetonazora domoljubnim i ispravnim je ne samo netočno i isključivo, nego nije ni domoljubno i izravno krši osnovna demokratska načela i ustavne vrednote iz čl. 3 Ustava RH. Ovaprava i slobode s razlogom su temelj naše demokratske države i razlikuju demokratski društveni poredak od totalitarističkih.

Stoga, pozivamo sve građanke i građane da prepoznaju da ta prava i slobode vrijede jednako za sve i da ih zajedno kao društvo trebamo živjeti.

  • Smatramo i da je važno da kao građanke i građani pozovemo na zaštitu i primjenu čl. 3 Ustava RH kojima se jamči jednakost i ravnopravnost spolova, kao i čl. 38 Ustava RH koji štiti slobodu mišljenja i izražavanja te slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
  • Smatramo da je važno da kao građanke i građani stanemo u zaštitu ljudskih prava i sloboda i ravnopravnosti kao i autonomije i slobode znanstvenog rada, slobode djelovanja novinara te slobode izražavanja kako ne bi dodatno došlo do sužavanja prostora za kritičko promišljanje i analizu aktualnih društvenih fenomena.
  • Nadležne institucije i akademsku zajednicu pozivamo da stanu u zaštitu slobode informiranja i istraživanja.

U demokratskom društvu je očekivano da će javno djelovanje naići na kritike pa je očekivano da istih neće biti pošteđeni niti postupci različitih javnih osoba, organizacija i institucija. Kroz kritičko promišljanje i javnu raspravu možemo dolaziti do boljih rješenja za društveni razvoj, a napadi na svaki kritički glas guraju nas u smjeru totalitarnih društvenih uređenja.

Temeljna prava i slobode propisane Ustavom i međunarodnim dokumentima čija je Republika Hrvatska potpisnica svim ljudima jednako jamče ravnopravnost, slobodu udruživanja, javnog očitovanja uvjerenja kao i slobodu mišljenja i izražavanja, ali ne uključuju pravo drugima nametnuti svoja uvjerenja i način života ili korištenje govora mržnje.

Akcija na vratima Morpurga: Vratite nam knjižaru!

U sklopu 6. izdanja festivala “Zgodne žene spašavaju stvar” održana je akcija Vratite nam knjižaru! Cilj akcije bilo je ukazati da je unatoč obećanjima knjižara Morpurgo i dalje zatovorena. Akcija je izvedena u suradnji s autoricama/ima: Bobom Đuderija, Marijom Rakić Mimica, Irenom Delonga Nešić, Edijem Matićem, Koranom Serdarević, Petrom Rosandić, Katjom Grcić, Nadom Topić i Marijom Dejanović.

{slika}

“Strategija polaganog uništavanja prostora za kulturu i književnost koja računa na svakodnevnu zagušenost turističkom industrijom s jedne strane te na zaborav s druge dugoročno računa i na iscrpljivanje, odustajanje i konačno pristajanje na još jedan prostor čija je svrha isključivo komercijalna. Ova akcija je naš pokušaj da pružimo otpor, ponovno zauzmemo ne samo prostor knjižare već i simbolički prostor kojeg ona zauzima u gradu Splitu i ispunimo ga sadržajem”, kažu organizatorice. 

{slika}

Malezija: porast diskriminacije i nasilja prema LGBT osobama

Policija i vlasti izveli su u subotu raciju u malom noćnom klubu u Kuala Lumpuru.

Lokal Blue Boy poznato je okupljalište LGBT osoba, ali godinama je bilo neopaženo od strane vlasti. Sve do prošlog vikenda. Dvadeset je muškaraca uhićeno zbog “nedopuštenog ponašanja”.

Ministar Khalid Samad kasnije je objavio izjavu o povodu racije. “Nadamo se da ova inicijativa može ublažiti širenje LGBT kulture u našem društvu”, kazao je.

Ovime je poslana jasna poruka LGBT zajednici. Thilaga Sulathireh, suosnivačica grupe za prava trans osoba Pravda za sestre, izjavila je: “Ovakvi napadi su nezapamćeni”.

Tek dva dana prije racije, trans žena je brutalno pretučena na ulici u Serembanu dok je sedam osoba promatralo napad. Zadobila je lom rebara i kralježnice te prsnutu slezenu.

U istom je tjednu šerijatski sud naložio da se lezbijski par išiba nakon što je uhvaćen u seksu u automobilu. U Maleziji tako ozbiljna kazna nije dosuđena već godinama. Sudac je izjavio kako je to “lekcija i podsjetnik ne samo za vas dvije, nego i za sve članove_ice društva”.

Opći izbori u svibnju dočekani su kao početak nove ere, no prvih 100 dana vlasti nove vlade obilježio je porast diskriminacije, uznemiravanja i nasilnih zločina iz mržnje prema LGBT zajednici.

Homoseksualnost je u Maleziji, većinski muslimanskoj zemlji, ilegalna, i ne postoje antidiskriminacijski zakoni koji obuhvaćaju seksualnu orijentaciju i rodni identitet.

Thilaga tvrdi kako “homofobija i transfobija pod pokroviteljstvom države” podržavaju klimu straha i rezultiraju porastom diskriminacije tijekom posljednja tri mjeseca.

“Vidimo mnogo manje sigurnih prostora za LGBT osobe – na interntu, offline, svugdje”, kaže Thilaga. “Ova razina agresije je najviša do sada i situacija postaje doista alarmantna. Čujemo za mnoge slučajeve osoba u zajednici koje pate od depresije i suicidalnih misli i ne osjećaju prilikom korištenja javnih usluga, čak i prilikom samog izlaska u javnost”.

Prethodna vlada predvođena Najibom Razakom bila je izravno homofobna i koristila je zakone o sodomiji u obračunima s političkim protivnikom Anwarom Ibrahimom. Sada u opoziciji, političari su –  uključujući i one povezane s islamskom strankom PAS – dodatno su proširili anti-LGBT retoriku.

To je taktika usmjerena na dobivanje popularnosti i stavljanje nove vlade u tešku političku poziciju, prisiljavajući ih da razjasne svoje stajalište o ovom pitanju. Zamjenik premijera Wan Azizah izjavio je kako bi “privatne” LGBT osobe trebale imati jednaka prava sve dok “drže svoje prakse iza zatvorenih vrata” i ne “propagiraju svoj stil života”.

Drugi su bili jasniji u svojoj javnoj osudi. Ministar za vjerske poslove Mujahid Yusof Rawa izjavio je kako će vlada “poduzeti proaktivne mjere za suzbijanje rastućih lezbijskih, homoseksualnih, biseksualnih i transrodnih problema i pomoći tim osobama da se vrate na pravi put i vode normalan život”. Zamjenik ministra za javne poslove dr. Lee Boon Chye izjavio je prošlog tjedna kako LGBT osobe imaju “organski poremećaj”.

Prva javna žrtva pritiska bila je Numan Afifi, gej i LGBT aktivist. U srpnju je imenovan za glasnogovornika Ministarstva mladih i sporta, ali je već nakon nekoliko dana morao odstupiti.

“Od samog početka očekivao sam da će doći do nekakve reakcije na moje imenovanje, no nisam očekivao da će se to dogoditi već u prvom tjednu, i nismo bili spremni na žestinu tih reakcija”, kaže Numan. “Trans žene se sada žale na maltretiranja poslodavaca, neke su preko noći bile prisiljene odrezati kosu i promijeniti način odijevanja”.

Numanova ostavka bila je samo početak. Vlasti su u srpnju za 300 školskih savjetnika, nastavnika i vladinih dužnosnika organizirale seminar o metodama sprečavanja i “liječenja” LGBT ponašanja. Zatim je u kolovozu ministar za vjerske poslove naredio da se portreti dvoje uglednih LGBT aktivista, Nishe Ayub i Pang Khee Teika, uklone s javne izložbe. Također je najavio praćenje LGBT aktivnosti na internetu. Oporbena ministrica za žene izjavio je kako bi LGBT osobama trebalo biti zabranjen rad u dječjim vrtićima, a zamah dobiva i kampanja za bojkot tvrtki koje vode trans osobe.

Charles Santiago, političar iz vladajuće koalicije, jedan je od rijetkih koji se zauzeo za LGBT zajednicu. “To su građani_ke naše zemlje, oni_e su dio malezijske obitelji i ne smijemo ih diskriminirati”, kazao je.

Kampanja mržnje, rekao je, “vjerojatno će se pogoršati”.

‘Predrasude i diskriminacija značajan su faktor marginaliziranosti Roma i Romkinja’

Povodom objave publikacije  “Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka” kojom su predstavljeni podaci sveobuhvatnog i multi-metodološkog istraživanja o Romima i Romkinjama u Hrvatskoj razgovarali smo sa Sarom Lalić iz Centra za mirovne studije.

U srpnju ste objavili publikaciju “Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka” kojom su predstavljeni podaci sveobuhvatnog i multi-metodološkog istraživanja o Romima i Romkinjama u HrvatskojŠto je bio povod istraživanju? 

Osnovni cilj i povod za provedbu ovoga istraživanja, koje uključuje podatke dobivene anketnim ispitivanjem u ukupno 1550 romskih kućanstava i intervjuima te fokus grupama s predstavnicima_ama romske nacionalne manjine, organizacijama civilnog društva te institucijama u 15 županija Republike Hrvatske, je prikupljanje baznih podataka na temelju kojih bi se kroz godine trebao pratiti napredak u provedbi politika za uključivanje Roma i Romkinja, s obzirom na to da postojeći administrativni podaci i službena statistika ne daju uvid u sve ključne pokazatelje o položaju Roma i Romkinja u Hrvatskoj.

Nedostatak podataka dugo je bio kamen spoticanja u provedbi politike uključivanja Roma i Romkinja u Hrvatskoj koji su prepoznali mnogi međunarodni i domaći akteri, a Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina je osmišljavanjem i vođenjem ovog projekta odlučio to ispraviti, što je doista velik napredak. Podaci koji su prikupljeni predstavljaju jako dobar temelj za sve buduće aktivnosti koje će se poduzimati. Istraživanje je dio projekta kojem je cilj cjelovito i učinkovito ostvarivanje ljudskih prava te poboljšanje i olakšanje aktivnog te potpunog sudjelovanja romske nacionalne manjine u gospodarskom, kulturnom i društvenom životu hrvatskog društva, čuvajući vlastiti identitet, kulturu i tradiciju. Inicirao ga je i osmislio Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske. Taj projekt, IPA 2012 “Prikupljanje i praćenje baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma”, koji je trajao od veljače 2017. do kolovoza 2018. provodile su tvrtka Ecorys Hrvatska d.o.o. i mi, udruga Centar za mirovne studije. Osim istraživanja, aktivnosti projekta su uključivale konzultacije s ključnim dionicima_ama o prioritetnim mjerama uključivanja Roma i Romkinja na lokalnoj i regionalnoj razini, a pokrenuta je i internetska stranica koja će institucijama i drugim akterima, zaduženima za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, olakšati i unaprijediti praćenje aktivnosti, te dati javnosti uvid u to kakav je napredak po pitanju uključivanja Roma i Romkinja u Republici Hrvatskoj.

Ukratko, što podrazumijeva Nacionalna strategija za uključivanje Roma 2013. – 2020.?

Nacionalna strategija za uključivanje Roma 2013. – 2020. (NSUR) je strateški dokument Vlade Republike Hrvatske čiji je opći cilj “poboljšati položaj romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj smanjivanjem višedimenzionalnog socio-ekonomskog jaza između romskog i ostalog stanovništva te na usklađen, otvoren i transparentan način postići potpuno uključivanje Roma u sve segmente društva i zajednice”.

Prioritetna područja unutar NSUR uključuju obrazovanje, zapošljavanje i uključivanje u gospodarski život, zdravstvenu zaštitu, socijalnu skrb, prostorno uređenje, stanovanje i zaštitu okoliša, uključivanje u društveni i kulturni život, statusna rješenja, suzbijanje diskriminacije i pomoću ostvarivanju prava za romsku nacionalnu manjinu te unapređenje prikupljanja statističkih podataka, što pokazuje da je relevantnost prikupljanja adekvatnih podataka prepoznata i pri donošenju same strategije.

Unutar svakog od ovih područja definirani su opći i posebni ciljevi, kao i pokazatelji učinka. Uz NSUR je donesen i prateći Akcijski plan za razdoblje od 2013. do 2015. godine, kojim su definirane mjere, odnosno konkretne aktivnosti koje bi trebale biti poduzete kako bi se ostvarili zacrtani ciljevi. Trenutno je u proceduri donošenje novog akcijskog plana, za razdoblje od 2018. do 2020. godine.

Prema Vašem iskustvu na području rada s romskom nacionalnom manjinom, kakav je položaj Roma i Romkinja unutar hrvatskog društva?

Ovo istraživanje je potvrdilo ono što se već dugo zna iz raznih izvora – romska populacija je u lošijem položaju u odnosu na opću populaciju po gotovo svim prikupljanim pokazateljima, u većini područja društvenog, ekonomskog, političkog i kulturnog života. Romi i Romkinja danas su jedna od najmarginaliziranijih društvenih skupina u Europi, ali i Hrvatskoj. To je rezultat raznih faktora, među kojima je zasigurno velik utjecaj predrasuda o Romima, i uz to vezane diskriminacije.

Prijašnja istraživanja jasno pokazuju raširenost negativnih stavova o Romima i Romkinjama. Na primjer, istraživanje Centra za mirovne studije u suradnji s istraživačkom agencijom IPSOS iz 2017. godine pokazuje da četvrtina građana RH (25,2 %) smatra da Romi i Romkinje predstavljaju opasnost za sigurnost građana i njihove imovine.  Takvi stavovi dovode do diskriminacije Roma i Romkinja, pa tako istraživanje Ureda pučke pravobraniteljice iz 2016. godine pokazuje da čak 20 % građana smatra da su upravo Romi i Romkinje grupa koja se najčešće susreće s diskriminacijom u Hrvatskoj.

I rezultati istraživanja Uključivanje Roma u hrvatsko društvo pokazuju da su Romi i Romkinje često izloženi_e diskriminaciji – više od četvrtine, čak 28 % ispitanika pripadnika_ca romske nacionalne manjine smatra da je bilo diskriminirano u godini koja je prethodila provedbi istraživanja. Sve ovo, naravno, ima utjecaj na ostvarivanje prava i položaj Roma i Romkinja u svim sferama života – od obrazovanja, preko zapošljavanja, do stanovanja, socijalne skrbi, zdravstvene zaštite i tako dalje.

Po pitanju obrazovanja, nalazi provedenog istraživanja pokazuju da relativno visok postotak djece u dobi od 7 do 14 godina pohađa redovito osnovnu školu (95%) no, znatno manji postotak mladih Roma_kinja u dobi od 15 do 18 godina pohađa srednju školu (31%). Koji su najčešći razlozi prekida daljnjeg obrazovanja?

Ispitanici_e u anketnom istraživanju su navodili da su najčešći razlozi zašto se njihovi ukućani u dobi od 15 do 18 godina ne školuju financijskih razlozi (23,3 %), lošiji raniji obrazovni rezultati ili neuspjeh pri upisu (18,1 %), sklapanje braka (14,0 %) i trudnoća/postajanje roditeljem (11,8 %). Kad gledamo financijske razloge za nepohađanje srednje škole, važno je naglasiti kako Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a i pojedine jedinice lokalne i regionalne samouprave dodjeljuju stipendije romskim srednjoškolcima_kama, no one po iznosu vrlo često nisu dovoljne da se pokriju osnovni životni troškovi. To je nešto na čemu bi se zasigurno moglo više poraditi, kao i na programima koji bi olakšali mladim majkama i očevima da pohađaju srednjoškolsko obrazovanje.

Uz ovo, postoji i pitanje motivacije za obrazovanje. U kvalitativnom istraživanju, odnosno intervjuima i fokus grupama, više se puta pojavljivao stav kako su Romi_kinje zbog diskriminacije i kasnije nemogućnosti pronalaska posla demotivirani_e za ostanak u obrazovnom sustavu, pri čemu su se navodili primjeri Roma i Romkinja koji jesu završili srednjoškolsko ili visoko obrazovanje, no svejedno se nisu mogli zaposliti.

Pozitivnih primjera ima, i to ne malo, no potrebna je dodatna inicijativa kako bi se kreirala atmosfera koja bi doprinijela višoj motiviranosti za obrazovanje u romskoj zajednici, a u tome šira zajednica i institucije sigurno mogu i trebaju pomoći.

Istaknuli ste u publikaciji kako su rezultati istraživanja pokazala da je 48% ispitanika_ca reklo da je neki član njihovog kućanstva barem jednom išlo spavati gladno u mjesecu koji je prethodio provedbi istraživanja, te kako je medijan ukupne potrošnje kućanstva iznosio svega 2500 HRK – što nam ti podatci govore u uključenosti Roma_kinja na tržište rada? 

Podaci koje navodite govore da je unutar romske zajednice u Hrvatskoj rašireno siromaštvo, što je, naravno i posljedica nedovoljne zaposlenosti Roma_kinja. Podaci o zapošljavanju ocrtavaju sljedeću sliku: samo 12% muškaraca i 3% žena ima stalan plaćeni posao na puno radno vrijeme, dok je 15% muškaraca i 3% žena uključenih u istraživanje navelo da rade povremene honorarne ili privremene poslove. Na razini uzorka ispitanika u dobi od 15 do 65 godina, njih ukupno 46% nikad ne radi plaćene poslove (60% žena i 32% muškaraca).

Demonstriraju li ti podatci romsku kulturu ili su ogledalo pasivnosti države po pitanju adekvatnije integracije pripadnika_ica romske nacionalne manjine na tržište rada?

Ovakva slika rezultat je raznih faktora, što se očituje i u mišljenjima predstavnika relevantnih institucija i predstavnika_ca romske nacionalne manjine prikupljenima kroz intervjue i fokus grupe.

Jedan od tih faktora je već spomenuta loša obrazovna struktura, odnosno nedostatak obrazovanja i kvalifikacija, što za posljedicu ima nezapošljivost nekih pripadnika_ca romske nacionalne manjine. Nadalje, diskriminacija pri zapošljavanju je također prepoznata kao jedna od prepreka zapošljavanju Roma i Romkinja, što potvrđuju i već spomenuti rezultati anketnog istraživanja. Kao prepreku za zapošljavanje je nespremnost na kontinuirani rad i ispunjenje određenih zahtjeva poslodavaca i poslodavki spomenutih kod manjeg broja intervjuiranih osoba, i mislim da to nije i ne može se smatrati odrednicom romske kulture. Svaka takva generalizacija je netočna i može imati teške posljedice po romsku zajednicu.

Što se tiče prepreka za zapošljavanje, važno je spomenuti i općeniti nedostatak radnih mjesta na određenim područjima u Hrvatskoj, koji onemogućavaju zapošljavanje cjelokupne populacije, a što se posebice teško odražava na romsku populaciju.

Postoji li neka stavka istraživanja koju prema Vašem mišljenju je nužno dodatno naglasiti?

Mislim da, uz zapošljavanje i obrazovanje, posebno valja dati naglasak rezultatima istraživanja koji se tiču stanovanja i prostornog uređenja. Istraživanje je pokazalo da od 1483 ispitana kućanstva, podaci o životu u kućama koje su u vrlo lošem stanju/ruševnim kućama i barakama ili straćarama govore da je takvih objekata 32%. 73% kućanstava nema kanalizaciju, 54% WC u kući/stanu, 50% nema kupaonicu s kadom ili tušem, 43% nema vodu dobivenu iz vodovoda, 20% nema kuhinju u stanu, a 11% struju.

Također, istraživanje je ukazalo na to da je pristup pojedinoj komunalnoj infrastrukturi nedostupan cijelim naseljima. Pa tako pristup kanalizacijskoj mreži nema 55 od 128 istraživanih lokaliteta, a pristup plinovodu nema 74 lokaliteta. Loši stambeni uvjeti sigurno su jedan od najvećih problema s kojima se susreće romska nacionalna manjina, i time bi se nadležne institucije trebale posebno pozabaviti.

Sukladno rezultatima istraživanja, koji su, prema Vašem mišljenju, nužni koraci prilikom izrade nacrta Akcijskog plana za uključivanje Roma 2018.-2020. kako bi se kvaliteta života pripadnika_ica romske nacionalne manjine poboljšala?

Koliko mi je poznato, Akcijski plan za razdoblje od 2018. do 2020. godine je izrađen i uskoro bi trebao biti upućen u javno savjetovanje. Što se tiče nužnih koraka za izradu budućih strategija i akcijskih planova za uključivanje Roma_kinja na nacionalnoj, ali i lokalnoj razini, rezultati istraživanja su pokazali da ključni_e sudionici_e vide da se prioritetno treba nastaviti raditi na poboljšanju uvjeta u područjima obrazovanja, zapošljavanja i stanovanja. Ova tri područja na neki način, pojednostavljeno, čine zatvoreni krug isključenosti Roma_kinja u Hrvatskoj – loši obrazovni rezultati i struktura utječu na šanse za zapošljavanje, a zbog nezaposlenosti i malih primanja, ljudi si ne mogu osigurati adekvatne stambene uvjete. Loši pak stambeni uvjeti predstavljaju poteškoću pri pohađanju škole i učenju. To su zasigurno tri područja koja bi trebala biti prioritet politike u ovome trenutku, i poboljšanje na ovim poljima, pokazalo bi rezultate i na drugim. Isto tako, buduće politike trebale bi biti kreirane na osnovu rezultata ovog istraživanja, s tim da je važno imati na umu da bi se na podacima koje smo prikupili još trebale raditi dodatne analize – kako tematske, tako i s obzirom na pojedine općine, gradove i županije. Na taj bi način i lokalne aktivnosti za uključivanje Roma i Romkinja mogle biti adekvatnije oblikovane i uroditi rezultate.

Također, važno je reći da je ključno ulagati dostatna financijska sredstva iz nacionalnog i lokalnih proračuna, te, gdje je to smisleno, povlačiti sredstva i iz fondova Europske unije. Posebno je važno ulagati u kadrove – u obrazovnom sustavu, u sustavu socijalne skrbi, u sustavu zdravstvene zaštite. Bez adekvatnih sredstava i ljudi, nemoguće je provesti i najbolje zamišljene mjere i politike. I na kraju, možda i najvažnije, treba posebno voditi računa da se sve aktivnosti za Rome_kinje osmišljavaju i provode s Romima_kinjama, s njihovim izabranim predstavnicima_ama, udrugama, ali i s konkretnim zajednicama, pri čemu je uključivanje žena i mladih zasigurno prioritet.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Određuje li nas seksualnost kao osobu?

Koliko puta smo u serijama i filmovima vidjeli/e da u momentu autovanja LGBT osoba obavezno naglašava da je ista osoba, i da se ništa nije promijenilo. Gledajući najnoviji romantični film Love, Simon jasno nam je da i u liberalnim obiteljima, u nekim srećnijim zemljama, taj problem ostaje – osoba je užasnuta da će njegova/njezina seksualnost promijeniti kompletnu percepciju koju o njemu/njoj imaju roditelji, sestre/braća, rođaci/kinje, kao i cjelokupno društvo.

Loša vijest je da osobu seksualnost određuje. Dobra vijest je da određuje svakoga, ali se seksualnost heteroseksualnih osoba smatra prirodnom, univerzalnom, legitimnom i neodređujućom. To su najbolje osjetile osobe koje su se autovale – od tog trenutka njihova seksualnost postaje odrednica kroz koje ih društvo, pa i sama LGBTI zajednica (jer nije imuna na imperativ heteronormativnosti na kojem je odrasla) promatra: ako su izvan aktivizma, zašto nisu politični/e; ako su unutar aktivizma, onda su profesionalni/e lezbijke/pederi/biseksualci/ke; ako su femi, zašto su femi; ako su butch ili maskulini muškarci, zašto su butch ili maskulini muškarci; da li potvrđuju stereotipe; da li odudaraju od stereotipa; ako nisu monogamni/e, dovodi se u pitanje monogamnost svih LGBT osoba, itd. Njihov muzički ukus ima veze sa njihovom seksualnošću, kao i način odijevanja, gestikulacija, odnosi sa ženama, odnosi sa muškarcima, odnos prema samima sebi i sve ostalo.

Studentica D.B. je, nakon što se autovala, dobila identitet lezbijke koji se, po njenim riječima, ne gubi ni u jednom segmentu njenog života: “Nakon što sam se autovala, apsolutno svi su krenuli da me posmatraju preko tog identiteta. Više nisam bila ‘djevojka koja je uspjela’, već ‘lezbijka koja je uspjela’. To je generalni problem našeg društva, što se sve LGBTI osobe posmatraju samo spram tog identiteta, a ostali ne dolaze u obzir. Ne razumijem potrebu za tim jer nikad ne govorimo ‘onaj/ona heteroseksualni/a muškarac/žena’, već samo ‘muškarac/žena’. Moji identiteti sestre, rodice, drugarice, kolegice, djevojke, nisu nestali, samo je društvo odlučilo da ih ignoriše i postala sam samo jedna ‘lezbijka’. Vjerovatno je to problem heteronormativosti i sve što izlazi iz ove norme biva etiketirano kako bi se istakla ta podijeljenost. Šalje se slika da nemamo pravo biti bilo šta drugo osim slova iz LGBTI akronima.”

Mali broj autovanih osoba u BiH se obično nalazi u situaciji da nosi sav teret neprestanog senzibiliziranja heteronormativnog stanovništva koje ih i dalje doživljava kao Druge, a samim tim često svjesno ipak izabire dehumaniziranje i projektiranje štenih kolektivnih fantazija o LGBT osobama dok ih posmatra kroz koncept “samo jedne priče” (“single story”). Koncept “single story” predstavila je nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi, govoreći o poziciji Druge u kojoj se ona našla zbog rase i zemlje iz koje dolazi, ali i o tome kako je i sama često upadala u tu zamku kada su bili/e posrijedi manje privilegirani ljudi od nje. Onaj tko ima kulturološku i ekonomsku moć definira i imenuje Drugog/u kroz prizmu (često) negativnih vlastitih fantazija, a onda ih kasnije potvrđuje upravo neprestanim ponavljanjem. Za LGBT osobe, situacija nije drugačija. Heteronormativni patrijarhat sankcionirao je homoseksualnost i biseksualnost kroz povijest, služeći se raznim metodama, uključujući zakone, znanost, medije i stigmu. Još u prošlom stoljeću, heteronormativni sistem je LGBT osobe slao na prisilno liječenje ili kažnjavao zatvorom, a osnovni narativ bio je usko vezan za bolest, mrak, zarazu. Kao vječito Drugo, LGBT osobe se predstavljaju kroz njihovu seksualnost, vrednuju, fetišiziraju i unaprijed opisuju u skladu sa heteronormativnom vizurom.

Amar Ćatović, student prava, i autovani homoseksualac, na svojoj je koži osjetio koliko se sve mijenja nakon autovanja. “Smatram da me većina ljudi nakon što sam se outovao gleda kroz prizmu ‘onaj gay’, a ne ‘onaj student’, ‘onaj dobar prijatelj’, ‘onaj što sam jednom sjedio s njim na kafi’. Ujedno, poslije autovanja mami, odnosno stajanja iza svog identiteta, doživio sam istu situaciju. S obzirom da sam student sa dobrim prosjekom, očekivao sam da će to me staviti u bolji položaj kod mame prilikom autovanja. Istina je da se znam nekad napiti, konzumiram cigarete i ponekad kasnim kući. Ali nisam ni mogao zamisliti da će mi nakon autovanja mama reći ‘što studiraš, pa ti si peder’.  Naravno dok sam bio u ‘ormaru’, odnosno dok sam bio u skladu sa normama društva, ili bolje rečeno pretvarao se da ih poštujem, bio sam ‘mamina pametnica’ i ‘mamin pravnik’. Autovanjem su sva moja postignuća na fakultetu zbog seksualnog identiteta pala u vodu. Desetka koju sam dobio prije autovanja je bila mamino slavlje, a desetka nakon autovanja je beznačajna, bezvrijedna. Isto kao da to nije ista desetka, isto kao da to nije isto znanje, isto kao da to nije isti njen sin, samo je razlika u tome što sam vjerovao da će me nakon toga prihvatiti. Kako god, u društvu gdje su norme ovakve mi za njega i jesmo samo gejevi, iliti pederi. S obzirom da smo u društvu gdje taj identitet nosi negativnu konotaciju, stavljaju nam tu etiketu a ostale zanemaruju. Smatram da bilo koji seksualni ili rodni identitet trebamo prihvatiti i nositi ga ponosno, pa makar nas većini društva on određvao u potpunosti. Bitno je da mi znamo da je to jedan dio nas, ali ne jedini. A društvo? Društvo će nas uvijek gledati kroz prizmu našeg seksualnog ili rodnog identiteta.”

Postavlja se pitanje zašto onda ljudi izlaze iz ormara? Zašto riskiraju, pored prijetnje nasiljem i direktne diskriminacije, da budu svođeni samo na jedan aspekt svoje osobnosti? Istina je da je to veliki aspekt, i nijekati ga, prvenstveno pred ljudima koje volimo, znači nijekati sebe. I svaki put kada osoba “izađe iz ormara”, ona istovremeno i piše drugačiji narativ svog seksualnog identiteta od onoga što ga nameće dominantna heteropatrijarhalna kultura. I rade to pod visokim pritiskom društva, istovremeno se boreći i sa internaliziranom homofobijom. To nije fer. Nije fer biti stavljen/a u takvu poziciju. Upravo zato svaka autovana osoba pravi prostor za nove generacije da ne moraju prolaziti kroz iste stvari. I zato je javno egzistiranje svake autovane LGBT osobe samo po sebi već aktivizam.

Tekst je prenesen s portala lgbt.ba i možete ga pronaći OVDJE