Kako razgovaramo o ovisnosti

Vjerojatno ste već čule_i o nedavnoj hospitalizaciji glumice i pjevačice Demi Lovato. Dok su u početku neki izvori navodili da je Lovato hospitalizirana zbog predoziranja heroinom, njezini su predstavnici za Variety izjavili da su takve informacije pogrešne i zatražili poštovanje za vrijeme oporavka. Bez obzira na to što je uzrok hospitalizacije, ovaj je trenutak prilika za razmišljanje o tome kako su ovisnost, i pogreške koje su često dio oporavka, uokvirene u kulturi opsjednutoj dihotomijama, čistoćom, nevinosti i ikonizacijom.

Masovni mediji su reaktivni aparat kojemu je cilj oduvijek bio prodati naslov, a ne skrenuti pažnju na detalje pojedine situacije koje je nemoguće strpati u jednu kratku rečenicu. Javno klevetanje slavnih osoba u trenutcima osobnih kriza, često predstavljeno kao zabrinutost, nije ništa novo. Voajerizam je normaliziran masovnim medijima od samih početaka “žutog” novinarstva, stoga trančiranje svakog detalja privatnog života slavnih osoba nije nikakvo čudo. Prvi spoj ili recidiv – sve se bilježi.

Postoji mračno, voajerističko zadovoljstvo u šokiranosti koja nas obuzme kada slavna osoba padne u nemilost. Slava je posljedica imidža, persone koja se može unovčiti i konzumirati; ovisnost je pak vrhunac neglamuroznog. Ona otkriva stvarno dno koje osoba može dotaknuti. Oporavak je osjetljiv i složen proces, i njegovoj složenosti nema mjesta u području masovnih medija. Tabloidi i izvori vijesti rijetko opraštaju ovisnicima i nemaju razumijevanja za težinu oporavka. Prema općeprihvaćenom shvaćanju ovisnosti, ako ste čisti, sretni ste, zdravi i uspješni. Ako pokleknete, sve suprotno. Poznate osobe koje prevladavaju ovisnost dobivaju pohvale, a one koje se neprestano bore doživljavaju kritike i njihova se bolest promatra kao predstava. Posebno se bolno osvrnuti na osude osoba koje su u konačnici umrle od posljedica svoje ovisnosti. Tako je Perez Hilton, na primjer, zbijao šale na račun alkoholizma Amy Winehouse, nazivajući pjevačicu Wino.

Lovato je vrlo otvorena o svojim problemima ovisnosti i mentalnog zdravlja, boreći se pritom sa stigmom. O ovisnosti progovara i kroz stihove. U nedavno objavljenoj pjesmi “Sober”, pjeva: “Žao mi je što više nisam trijezna. I žao mi je zbog fanova koje sam izgubila, koji su gledali kako opet padam, želim biti uzor, ali ja sam samo ljudsko biće”.

Pjevačica je prošle godine primila nagradu Zaklade Brent Shapiro za prevenciju ovisnosti. Na toj je svečanosti Lovato održala govor o svojoj trezvenosti. “Svaki je dan borba. Moraš živjeti dan po dan; neki su dani lakši od drugih, ponekad zaboravite na alkohol i drogu, osobno radim na svom fizičkom zdravlju, koje je važno kao i mentalno zdravlje”, izjavila je.

Društvo koje je tako duboko stigmatiziralo zlouporabu droga uvjerilo je svoje članove da je ovisnost moralno pitanje, a ne pitanje zdravlja. Duboko je ukorijenjen mit da je nečija ovisnost pitanje karaktera. Upravo ta osuda i posramljivanje otežavaju oporavak i potpiruje osjećaj bezvrijednosti koji je često uzrok ovisnosti. Stoga je naša odgovornosti odbaciti u sustav ukorijenjena uvjerenja o ovisnosti i naučiti što ta riječ zapravo znači. Nitko nije imun na ovisnost, a osobe koje joj podlegnu ne padaju niže na nekoj nevidljivoj moralnoj ljestvici. Čak i ako ne razumijemo složenost bolesti ovisnosti, moramo se reprogramirati kako bismo vijest o recidivu primili sa suosjećanjem, a ne sa zgražanjem.

Problem s profesionalizmom

Nedavno me je jedna prijateljica pitala brine li me da bi pisanje bilo prepreka u mom pravom poslu. Pitala se misle li roditelji i odrasli s kojima radim da je moje pisanje neprofesionalno. Inače, radim s učenicima_ama s poremećajima iz autističnog spektra i njihovim obiteljima. Članci koje pišem obično se bave temama kao što su rodna ravnopravnost, LGBTQ teme i problemi mentalnog zdravlja. Iako se slažem da bi bilo neprofesionalno upotrijebiti članak o oralnom seksu za provjeru razumijevanja pročitanog, ne bih rekla da je pisanje članka i objavljivanje na internetu samo po sebi neprofesionalno. Vjerujem da obitelji s kojima radim, više nego većina, razumiju frustracije i potrebu za raspravama o ravnopravnosti, jer se njihovoj djeci neprestano uskraćuju temeljna prava i podrška koje neurotipična djeca imaju napretek, poput pristupa kvalitetnom obrazovanju i izvannastavnim aktivnostima, sudjelovanja u događanjima, liječnika_ca koji_e razumiju njihove potrebe, i sl.

Nije iznenađujuće da me za profesionalizam (stručnost) zabrinuto pitala prijateljica, a ne prijatelj, jer taj koncept u provedbi najviše negativno utječe na žene. Profesionalizam je ideja izrasla iz vrijednosti, djelovanja i emocija strejt bijelih muškaraca, i zato negativno utječe na sve izvan ove skupine. Mnogi radni kolektivi profesionalizmom, čak i nehotice, nazivaju seksizam, stoga pretpostavljam da moja prijateljica ima vlastite strahove u vezi te teme.

Opći cilj profesionalizma djeluje pozitivno. Zaposlene osobe trebaju se prema rasporedu pojaviti na radnom mjestu, dovršiti svoje poslove po potrebi i dobro se slagati s drugima. Općenito, trebate biti bolji na poslu nego kod kuće, bez hlača ili grudnjaka, prstiju uprljanih od čipsa, sa smrdljivim zadahom. No kada se prenese u praksu, ova je ideja obično teže ostvariva ženama, rodno nekonformirajućim osobama te nebijelim osobama. Osim toga, pravila nikada ne vrijede jednako za muškarce i žene.

Bliska prijateljica dobila je nedavno polugodišnju ocjenu u kojoj stoji da “njezina bluza previše pokazuje”. Prijateljica ima prirodno veće grudi i oduvijek doživljava neželjene komentare poput ovoga. Iako je ovo jasan slučaj posramljivanja na radnom mjestu, ova “ocjena” također prokazuje dvostruke standarde profesionalizma. Moja je prijateljica dobila metaforičku packu zzbog odijevanja, dok njezini muški kolege nisu dobili nikakvu povratnu informaciju o izboru odjeće, koji se obično svodi na majice kratkih rukava i trenirke. Moja prijateljica, tehnički odjevena pristojnije od ovih tipova, dobila je negativnu kritiku.

Najmanje jednom mjesečno, moja šogorica s mojom suprugom raspravlja o tome je li nova odjeća koju je kupila dovoljno profesionalna. Radi se o vrlo kompetentnoj i uspješnoj 35-godišnjoj menadžerici, koja još uvijek živi u strahu da će odjenuti nešto uvredljivo. Sumnjam da dečki iz njezina ureda ulažu istu količinu energije u odabir odjeće. Studentica Sveučilišta Cornell, Letitia Chai, proglašena je neprofesionalnom zbog kratkih hlača koje je nosila prilikom prezentacije, nakon čega se, u znak prosvjeda, skinula u donje rublje. Chai je bila opravdano bijesna; nije još ni bila diplomirala, a već je se osuđivali na temelju izgleda, sve pod krinkom profesionalizma. Naš rad i naše riječi trebale bi biti važnije od naše odjeće.

Ne predlažem da u znak protesta svi počnemo nositi pidžame u uredu. Slobodno slijedite pravila tvrtke i odijevajte se poštujući standarde posla. Za mene, “profesionalno” odijevanje je način da svojim klijentima i obiteljima pokažem da cijenim njih i sve što zajedno radimo. Chai, međutim, nije nosio vreću za smeće, a moja šogorica zasigurno zna kakva je odjeća prikladna za posao. Žene su u toliko strahu od “profesionalizma” da više same sebi ne vjerujemo.

Plač ili uzrujanost percipiraju se više neprofesionalnima nego bijes. Vidjela sam nadzornika koji šalje učiteljicu iz učionice prije nego je stigla pustiti suzu, rekavši joj da se vrati za deset minuta, kad se sabere. Vidjela sam kako učitelji u istoj školi marširaju učionicama, čula kako frustrirano viču i lupaju stolcima dok nadzorno osoblje promatra bez ijedne riječi. Ova pravila o emocijama nemaju nikakvog smisla, ali ostaju nepromijenjena i oblikuju naše ponašanje.

Nije iznenađujuće što me je prijateljica pitala brine li me da bi pisanje moglo izgledati neprofesionalo ili izazvati negativne reakcije roditelja i nadređenih. Muškarci se smatraju cjelovitim zaposlenicima, dok žene žive u stalnom strahu zbog karijere. Sviđam li se šefu, radim li dovoljno dobro, zauzimam li previše prostora, hoće li Karen misliti da se ljutim na nju zato što sam stavila točku na kraj rečenice? Naša radna mjesta uvijek ovise o više faktora, ne samo o dobro obavljenom poslu. Moramo biti simpatične, timske igračice, posebno se zalagati, biti profesionalne… Profesionalizam kakav poznajemo danas samo je još jedan vid kontrole nad ženama, odnosno razlog zbog kojeg se osjećamo nesigurno.

Danas su žene u tom segmentu više paranoične nego ikada. Želimo dobro izgledati, dobro raditi, potisnuti svoje osjećaje i zametnuti svaki trag na društvenim mrežama. (Otkud opsjednutost društvenim mrežama? Ako ljudi žele vidjeti fotografije moje žene i pasa, neka slobodno gledaju.) Imam dojam da smo pobrkali koncept postavljanja osobnih granica, koje su nesumnjivo važne u radnim odnosima, i prikazivanja sebe kao jedinstvenih ljudskih bića.

Moderni nas profesionalizam iz složenih bića s različitim osjećajima, ciljevima i mišljenjima, pretvara u jednodimenzionalne radnike_ce. Pisanje o spolu, rodu i mentalnom zdravlju nije “neprofesionalno” i odustajanje od toga samo će nastaviti održavati pokvareni sustav. Tko zna – možda petkom uvedem slobodno krvarenje.

Otvorenje 10. ORGAN VIDA festivala

Otvorenje 10. ORGAN VIDA festivala održat će se u srijedu, 12.rujna 2018. u MSU Zagreb, s početkom u 20 sati.

Na otvorenju će se moći vidjeti ukupno 4 velike izložbe: Uključene, aktivne, svjesne – ženske perspektive danas, Budnost, borba, ponos – kroz njezine oči, O abortusu (Laia Abril) i Privilegija (Amalia Ulman).

Otvorenju Festivala će prethoditi razgovor s 13 umjetnica koje izlažu u sklopu velike grupne izložbe Budnost, borba, ponos – kroz njezine oči a koji započinje u 19 sati.

Od 21 sat započinje party otvorenja na krovu MSU Zagreb.

► IZLOŽBE
1. Uključene, aktivne, svjesne — Ženske perspektive danas
2. Budnost, borba, ponos: Kroz njezine oči
3. Laia Abril — Povijest mizoginije, poglavlje 1.
4. Fotobook Kassel nagrada za neobjavljenu fotoknjigu i izbor stručnjaka
5. Arvida Bystrom — Samo birane trešnje
6. Amalia Ulman — Privilegij
7. Anna Ehrenstein — Priče o ružu i vrlinama
8. Ulla Deventer — leptiri su znak nečeg dobrog
9. Nina Berman — Autobiografija gđe. Wish
10. PARALLEL Intersection 18
11. REFEST — Slike i riječi o putevima izbjeglica

► KONFERENCIJA
Ženske perspektive — konferencija o suvremenoj fotografiji:

1. PERSPEKTIVE FOTOGRAFKINJA DANAS
izlagačice: Fiona Rogers, Ema Bowkett, Marina Paulenka, TBC
2. FOTOGRAFIJA, ETIKA I DRUGI
izlagačice: Nina Berman, Ulla Deventer, Laia Abril i Sandra Vitaljic
3. DJEVOJKA – PRISVAJANJE POGLEDA?
izlagačice: Amalia Ulman, Arvida Byström, Lana Pukanić i Tomoko Sawada

► EDUKACIJA
1. Speed dating s umjetnicima i stručnjacima — pregled portfelja na festivalu Organ Vida 
2. Istraživanje + narativi & platforme — radionica s Laiom Abril
3. Gledanje/Slušanje — radionica Nine Berman & Elyse Blennerhassett

► FILMSKI PROGRAM I PROJEKCIJE
1. Donna Haraway: Pripovijedanje za zemaljski opstanak 

► PARTIJI
Glavni partner festivala je MSU Zagreb.

Program festivala i lokacije saznajte na službenoj web stranici 
► https://ovfestival.org/hr/

‘Vučji čopor’ napadnut na bazenu u Sevilli

Članovi zloglasne grupe “vučji čopor”, optuženih za seksualno zlostavljanje u Španjolskoj, bili su prisiljeni napustiti bazen u Sevilli.

Muškarce su ljutito napali_e plivači_ce.

Radi se o slučaju petorice muškaraca koji su silovali osamnaestogodišnjakinju na festivalu San Fermin u Pamploni 2016. godine.

U Španjolskoj je izbio nacionalni skandal, a napadači su, iako osuđeni na devet godina zatvora, nakon nekoliko mjeseci oslobođeni.

Njihovi su odvjetnici, naime, zatražili da se petoricu privremeno otpusti do rješenja žalbe.

Barem dvojicu iz grupe prepoznali_e su drugi_e kupači_ce u javnom bazenu u Palomares del Río u subotu.

Prema španjolskom listu El País, muškarci su prisustvovali proslavi rođendana.

Ljutita gomil vikala je na muškarce i natjerala ih da se presele u drugi dio sportskog centra i ostanu tamo sve do zatvaranja, izvještavaju španjolski mediji.

Gradonačelnica Juana Caballero u ponedjeljak je izjavila: “Nećemo dopustiti da Palomares del Río postane utočište za silovatelje i kriminalce”.

Rekla je kako lokalna uprava neće dopustiti da ijedna “persona non grata” koristi javne prostore i izaziva zabrinutost javnosti.

Ova je grupa muškaraca naziv “vučji čopor” (la manada) dobila prema nazivu svoje Whatsapp grupe u kojoj se hvalisali svojim nedjelima i dijelili snimke napada.

Muškarci su oslobođeni optužbi za silovanje, za koju je, prema španjolskom zakonu, nužno korištenje nasilja ili zastrašivanja. Prema policijskom izvješću, žrtva je bila “pasivna i neutralna” jer je tijekom napada žmirila.

Petorica muškaraca osuđeni su za blaže kazneno djelo, seksualno zlostavljanje, a ne za silovanje.

Brutalnost ovog događaja i šokantno blaga kazna dovela su do negodovanja i javnih prosvjeda.

Donald Trump, kompulzivni ženomrzac

Gotovo da ne postoji nijedan segment politike u kojem Donald Trump (45), predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, djeluje dosljedno. Jedina iznimka je činjenica da se Trump, političar, očigledno osjeća kao pravi muškarac kada je u prilici nasrnuti na ženu.

Najnoviji je primjer bivša savjetnica Bijele kuće, Omarosa Manigault Newman, koju je Trump putem Twittera nazvao “zaluđenom”, “šljamom” i “psetom”.

Tu je i primjer Margrethe Vestager, danske povjerenice EU-a zadužene za slobodu tržišnog natjecanja. “Ova vaša gđa poreznik, ta stvarno mrzi Sjedinjene Države”, riječi su kojima je Trump nastojao izbjeći sankcije Europske Unije koje je kao odgovor na Googleove zloporabe dominacije na tržištu najavila Vestager.

Za Trumpa je u politici ženski rod očito automatski diskvalifikator. Teško je zamisliti očitiji i groteskniji prikaz slabašnoga ega nego što je diskreditacija osoba u politici temeljem njihova roda.

Jadna Theresa May

Theresa May prošla je još gore nego Vestager. Britanska premijerka, kapituliravši pred tobožnjim macho muškarčinama iz svoje Konzervativne stranke, kao dobrodošlicu Trumpu priredila je svečanu večeru.

Lokacija, dvorana i sav popratni šušur pažljivo su odabrani kako bi impresionirali i zadovoljili američkog predsjednika.

May se nadala da će ga uspjeti šarmirati i da će dobiti njegovu podršku – kao što je Reagan svojedobno šarmirao Thatcher – te da će si stvoriti političko zaleđe za rješavanje pitanja Brexita.

Plan se izjalovio

Theresa May nije imala pojma koliko će je njezin počasni gost nasamariti. Za svečanu večeru Trump se revanširao napadom u intervjuu objavljenom u tabloidu The Sun čim je večera završila. U intervjuu, Trump je zapravo rekao da se May uvalila preko glave.

Trumpov glavni dokaz bio je da May nije slijedila njegov savjet u vezi Brexita. Taj je savjet, kako se kasnije doznalo, bio “tužiti EU”. Kao da je to uopće moguće.

Ali to, očito, nije Trumpov problem. Njemu je stalo tek do bezuvjetnog divljenja, što je suludo, s obzirom na gafove i gluposti koje izvodi.

Izjave za medije kao lažne vijesti

Sutradan, uoči zajedničke konferencije za medije s May, Trumpovo je osoblje sastavilo izjavu koju je on zamuckujući pročitao. Cilj je bio povući izjavu danu tabloidu.

No šteta je već bila učinjena. Pravi je Trump rekao što misli, a izmišljeni je Trump je pročitao izjavu koja je zvučala poput isprike četrnaestogodišnjaka uhvaćenog u laži.

U očajničkoj potrazi za Hillary

Postoje, dakle, sasvim uvjerljivi dokazi da Trump treba ženu u službi metaforičke boksačke vreće. To mu daje snagu. Njegova kandidatura za predsjednika Sjedinjenih Država bila je obilježena klevetanjem Hillary Clinton.

To se pokazalo čarobnim štapićem za privlačenje glasova mnogih bijelih bubba, nesigurnih i/ili neobrazovanih sredovječnih bijelih muškaraca.

Budući da je sada Hillary u drugom planu, Trumpova nova pinjata na domaćem frontu senatorica je Elizabeth Warren, potencijalna demokratska predsjednička kandidatkinja.

Na međunarodnoj razini, Trumpova je protivnica njemačka kancelarka Angela Merkel. Da se razumijemo, Merkel zaslužuje kritiku. Ipak, Trump je neprekidno nezasluženo napada, baš kao što je napadao Hillary Clinton.

Ovi primjeri samo su neki od dokaza duboko ukorijenjenih mizoginih stavova trenutnog predsjednika Sjedinjenih Država. No čini se da ni sam ne shvaća koliko je spuštanje političkih neslaganja na puku razinu roda, dokaz njegove vlastite nesigurnosti i nemoći.

Festival ‘Zgodne žene spašavaju stvar’

Šesto izdanje festivala “Zgodne žene spašavaju stvar” (23.-25. kolovoza) ovog se ljeta prvi put održava na dvije lokacije. Festival se iz Splita seli i na Biševo u sklopu inicijative oživljavanja najudaljenijeg naseljenog pučinskog otoka i prvog predstavljanja buduće rezidencije za pisce i spisateljice. 

Festival otvaramo uličnom akcijom koja će kroz poeziju podsjetiti na problem zatvaranja najstarije splitske knjižare, knjižare Morpurguo. U suradnji s Marvlvs književnim i jazz barom ugostit ćemo dvije dobitnice nagrade Goran za mlade pjesnike, Mariju Deajnović i Irenu Delonga Nešić, kroz koncept unakrsnog intervjua. Za kraj festivala selimo se na otok Biševo gdje ćemo predstaviti budući rezidencijalni program za autore/ice. 

Ove godine nudimo, dakle, nešto staro, nešto novo, red akcije, red poezije, red proze, malo mora, puno književnosti – sve s ciljem stvaranja programa koji je svjestan prostora u kojem se odvija, koji nudi sadržaje koji propituju književnosti u različitim kontekstima, ali prije svega nudi prostor za uživanje u istraživanju novih mogućnosti u spoju kulture i društvenog angažmana.