Tko će braniti nas? Socijalni radnici, tihi čuvari društva (prvi dio: mediji)

Ovo je prvi u seriji od pet tekstova “Tko će braniti nas? Socijalni radnici, tihi čuvari društva”, a bavi odnosom medija i profesije socijalnog rada. Socijalni radnici tihi su nosioci društva koji u nastojanjima da poprave njegove pukotine svaki dan izlažu svoju sigurnost i psihofizičko zdravlje. Zanimanje socijalnog radnika je i zanimanje bez glasnogovornika. Odluke CZSS-a i intervencije socijalnih radnika na terenu često su medijski popraćene i izazivaju negativne komentare publike, a oni se ne mogu “braniti” jer su vezani profesionalnom tajnom koja im ne dopušta iznošenje informacija o slučaju kojim se bave. Zbog toga su prikazi intervencija prilično jednostrani, a u  kombinaciji s općim padom javnog povjerenja u institucije rezultiraju stereotipnim predodžbama o socijalnim radnicima kao “uhljebima”, “otimačima djece” i onih koji “reagiraju prekasno”.

Zar socijalna radnica nije žrtva nasilja? #Spasi me

Natpis je ovo na tabli naslonjenoj u travi, dok u pozadini tinjaju svijeće u lampionima. U tišini, mahom žene se okupljaju i polažu cvijeće kraj crno-bijele fotografije kolegice. Sa zgrade u kojoj je do jučer radila, leluja crna zastava. Scena je to ne tako davna. U ljeto 2019. godine, pravnika Ivana Pavića ranio je, a socijalnu radnicu Blaženku Poplašen (50) ubio hicima iz pištolja 60-godišnji štićenik CZSS Đakovo.

Mještani su ga znali kao problematičnog i nasilnog muškarca koji je boravio na psihijatriji, a nju kao ženu koja je cijeli život podredila poslu. Nije se udavala, niti imala djece, ali je zato imala gepek pun papira i dokumenata socijalnih slučajeva. Često joj je prijetio, na što bi ga ona kratkoročno smirila. Prijavljivala je prijetnje, no istovremeno tvrdila kako je to naprosto dio njenog posla.

Hrvatska javnost i mediji bili su šokirani. Nekoliko dana vrtjele su se tipične teme: razgovori sa susjedima i kolegama, nagađanja o psihološkom profilu ubojice, tužne priče o ženi koja je pomagala potrebitima i život dala za taj poziv. Sve je podsjećalo na tragediju u Splitu, kada je štićenik CZSS-a nožem ubio socijalnog radnika Jakova Kudrića, također na radnom mjestu.

Problemi zakopani pod zemlju vraćaju se po nove žrtve

Jakov Kudrić ubijen je prije više od 20 godina, a Blaženka Poplašen prije 3 godine. Situacije u kojima se socijalni radnici nalaze i zbog kojih izlaze na ulice nisu se popravile u tom periodu. Neminovno je da će se neriješeni problemi s vremenom odraziti i na korisnike Centra za socijalnu skrb, a potom ponovno obiti o glavu radnicima na terenu.

Socijalni radnici imaju previše slučajeva na skrbi, a svakodnevno su izloženi prijetnjama i nasilju. Korisnici su često psihički nestabilni ili agresivni ljudi, a priče s kojima se suočavaju su mučne i ostaju u glavi nakon radnog vremena. Za plaću koja se nudi – ta muka nije vrijedna. Koliko dugo možemo očekivati da mali broj ljudi pokušava držati sve veće i brojnije pukotine i šavove društva?

Iako problemi tinjaju desetljećima, tek kad se dogode tragedije poput ubojstva radnika ili stradanja onih koji su trebali pomoć CZSS-a, mase se dignu na noge. Mediji, javnost, stručnjaci i nestručnjaci, političari, Internet rulja – svi imaju svoje viđenje situacije, svoja iskustva ili nedostatak istih. Ovisno o slučaju, socijalni radnici postaju uhljebi i neradnici, otimači djece, oni koji ne reagiraju, oni koji se miješaju gdje ne treba…

Zašto su svi glasniji od onih direktno uključenih u priču? Jer je zanimanje socijalnog radnika zanimanje bez glasnogovornika. Odluke CZSS-a i intervencije socijalnih radnika na terenu često su medijski popraćene i izazivaju razne komentare publike, no oni sami se ne mogu “braniti” jer su vezani profesionalnom tajnom koja im ne dopušta iznošenje informacija o slučaju kojim se bave. Zbog toga su prikazi intervencija prilično jednostrani i nepotpuni, a u kombinaciji s općim padom javnog povjerenja u institucije rezultiraju stereotipnim predodžbama o socijalnim radnicima kao “uhljebima”, “otimačima djece” i onih koji “reagiraju prekasno”.

Zanimljivo je kako smo skloni braniti zdravstvenu ili obrazovnu struku tvrdnjama da je riječ o školovanim ljudima koji znaju svoj posao bolje nego mi koji se time ne bavimo, ali u ovako škakljivim slučajevima – svatko je pozvan iznijeti mišljenje.

Tome smo mogli svjedočiti prije svega mjesec dana kada je dvogodišnja djevojčica Nikoll iz Nove Gradiške preminula uslijed ozljeda koje joj je nanijela majka. I prije nego se uopće znalo što se točno dogodilo, medijima su već kružile brojne verzije događaja i teorije o tome tko je zakazao.

“Treba ih sve skuhat u bačvi s katranom”

Na društvenim mrežama su uz vijesti stajali opisi koji, izgleda, nisu imali za cilj objektivno izvještavati o događaju, već igrati na strasti bijesne publike, zauzeti stranu, insinuirati krivnju, pozivati čitatelje na isto to. Nakon službenog priopćenja CZSS-a, komentari vodećih medija bili su na labavoj granici konstatacije i sarkazma (“Točno tako tvrde: ‘Stručno i odgovorno'” ili “Ona ne vidi propust”), a nekad otvoreno neprijateljski (“Socijalna radnica radila je “stručno i odgovorno”. Dijete je mrtvo”). Evo samo nekih od opisa uz članak, preuzetih s društvenih mreža najvećih portala:

‘Vidjelo se odmah da se malena njih boji – ali u Centru su procijenili da je tako bolje..’ 😐😐 KAKO?!

Da, NETKO je pogriješio! Ali… PITAMO VAS: Tko je sve pogriješio?

KAKO je uopće bilo moguće malu djevojčicu vratiti na skrb roditeljima, u očito DISFUNKCIONALNU obitelj..?! 😡🤬

Na čijoj ste vi strani? Recite nam u anketi!

Očekivano, ovo su bili neki od komentara čitatelja koje se tražilo za mišljenje:

“Sve ih smaknuti, nisu njihovi životi više za život, glave za glavu”

“Goli otok-AK-47”

“Uopće ne znam čemu služi CZSS….”

“Pa oni reagiraju tek kad neko nekog ubije…”

“Treba ih sve skuhat u bačvi s katranom”

“Socijalne radnice, čast iznimkama, to su toliko zločeste, hladne i nadrkane kuje.”

Atmosfera linča je dodatno začinjena porukama javnih ličnosti poput glumica Nataše Janjić Medančić (“Svi su ubojice. Svi odreda. Ignoranti smrdljivi”) i Jelene Veljače (“Krv im jebem uhljebarsku (…) a plaća curi, bolovanja i pičke materine isto, iz proračuna”).

Pomalo je neobično da Jelena Veljača, jedna od pokretačica inicijative #SpasiMe i česta komentatorica tema koje se dotiču ženskih prava, ovako istupa spram profesije u kojoj su većina radnika zapravo RADNICE na socijalnim slučajevima – preopterećene brojem obitelji za koje skrbe, potplaćene, nezaštićene, izložene nasilju istih onih koji teroriziraju i vlastite obitelji… – i naziva ih uhljebima.

Prepušteni logici tržišta u kojoj profit znači opstanak, a profit donose senzacionalistički naslovi, mediji često vlastiti interes (čitanost, klikovi, komentiranje koje podiže vidljivost na društvenim mrežama) stavljaju ispred novinarske etike, tj. onoga što bi novinarstvo trebalo biti: objektivno izvještavanje utemeljeno na činjenicama. Zašto se preko toga tako olako prelazi, naročito kada su u pitanju ljudski životi?

 Mediji i struka: neprijatelji u nevolji?

Gotovo kao po pravilu, nakon svakog većeg događaja koji izaziva emocije i žestoke reakcije javnosti, u medijima tjednima poslije isplivava još niz manjih, sličnih. Koliko je to u cilju podizanja svijesti javnosti o problemu i njegovom rješavanju, a koliko o talasanju na valu profitabilnih klikova, ovisi.

Primjerice, nakon potresa u Zagrebu i Petrinji, novinari su otkrili da postoje potresi i drugdje u svijetu, pa tako i dan danas svaki tjedan slušamo o novim-starim potresima u Indoneziji, Albaniji, Jadranu, Kaliforniji, Japanu (lokacije se često ne spominju u naslovu, kako bi se preplašenu publiku navelo na klik).

Očekivani scenarij odvijao se i nakon smrti djevojčice Nikoll. Jutarnji list tako je 6. travnja 2021. pisao o tragediji u Osijeku, sugestivnim i prilično slikovitim naslovom: “Oduzeli su mi dijete da mu ne naštetim, a umrlo je u njihovim rukama…” Ova vijest stiže samo dva dana nakon smrti djevojčice Nikoll. Javnost je još svježe šokirana, tužna i bijesna zbog tragičnog ishoda, pa je teško vjerovati da nitko odgovoran nije bio svjestan efekta koji će imati ova vijest, prezentirana iz perspektive majke kojoj je dijete oduzeto. Socijalne službe oduzimaju djecu, koja potom umiru u doticaju s njima.

Tek pri dnu članka otkriva se čitav kaos: majka s dijabetesom je, nakon preuranjenog poroda i unatoč upozorenju da time ugrožava djetetov život, ranije otišla iz bolnice na vlastitu odgovornost. Razlog? “Ona je to učinila zato što kod kuće imamo još šestero djece, a zbog posla se ne mogu cijelo vrijeme brinuti o njima”, objašnjava otac. Dalje saznajemo kako “ni otac ni majka ne kriju da im je Centar i prije privremeno oduzimao neko od djece i davao ga u udomiteljsku obitelj”.

Komentari ponovno očekivani:

“Opet sustav zakazao. Ako je othranila 7 bi othranila i ovo…opet soc služba i sustav uništili jedno nedužno biće.”

“Jednostavno kod nas NEMA stručnih osoba nek se zapošljavaju po poznanstvima..”

Kako god se okrene, ne valja: ako socijalne službe ne oduzmu dijete, onda ih nije briga. Ako ga oduzmu, onda su okrutni otimači. Tome svjedoče reakcije na Telegramov članak pod naslovom: “Telegram otkriva bešćutnu priču iz Siska: Socijalna služba uzela im djecu, jer je kuća u kojoj žive stradala u potresu“. Dramatičan tekst prati intervenciju sisačkog CZSS u kojoj su socijalni radnici, prema opisu novinarke Sanje Modrić, “tog strašnog petka”, maltene munjevito, bez mnogo riječi, zgrabili dva dječaka, strpali ih u auto i “odvezli se u nepoznatom pravcu”.

Cijeli događaj opisan je kao talačka kriza, no pažljivim čitanjem uočavamo konkretne informacije: kuća je teško stradala u potresu, a prema procjeni radnika koji su je pregledali, opasna je po život. Djecu inače može oduzeti samo sud, no propisi ovlašćuju socijalne radnike da u hitnim slučajevima koji ugrožavaju dječji život, mogu oduzeti djecu na 72 sata. Majka se može pridružiti djeci i stanovati s njima u kući udomiteljske obitelji dok ne pronađu adekvatan smještaj (što zakon i nalaže kad su u pitanju djeca mlađa od godine dana). Roditeljima su ostavili kontakt socijalne radnice i psihologinje Centra. CZSS će, u kontekstu izvanredne situacije zbog potresa i zbog nedostatka kapaciteta, problem smještaja obitelji riješiti s Gradom ili stožerom za potres.

Hrvatska komora socijalnih radnika objavila je nekoliko demantija u međuvremenu. Jedan je vezan uz spomenuti slučaj u Sisku, a drugi uz “niz netočnih, nepotpunih navoda” koji “javnost dovode u zabludu o poslovanju i financiraju Hrvatske komore socijalnih radnika”. Uz to izražavaju žaljenje što ih novinarka nije kontaktirala tijekom istraživanja. Koliko će čitatelja dosegnuti članak u mainstream mediju, a koliko demanti na stranicama Komore, za pretpostaviti je.

Ne ulazim u procjene oko toga tko govori istinu, a tko je zakazao, jer je upravo to u suprotnosti s onim što želim reći – da zbog nedostatka informacija i povjerljive prirode posla nemamo potpuni uvid u slučaj. Ali, kada o tome u startu izvještavamo emotivno, iz perspektive onih koji se smatraju oštećenima (a naravno da ogroman dio onih koji imaju iskustva sa CZSS-om smatra da su baš oni u pravu), i pritom znamo da CZSS ne može javno iznositi intimne detalje na temelju kojih donose odluku, dobivamo nepotpunu sliku i reakcije poput ovih:

“Treba netko otići do socijalne službe i da se djeca pothitno vrate dok nisu prodana u inozemstvo.”

“Pitanje za policiju: da li postoje indikacije za trgovinu djecom?”

“Hrvati kupujte – oružje. Otimaju djecu, ja bi za ovo nekog ubila, najozbiljnije.”

“Čista slučajnost pa je otac djece pametan i smiren. A u većini slučajeva bi danas bile u crnoj kronici to je jasno.”

“Pa to je radio samo Hitler i njegov SS.”

“Sve socijalne centre treba ukinuti !!! To je leglo kriminala.”

 Socijalni radnici – prva meta kad “sistem zakaže”

Nekoliko dana nakon slučaja Nikoll, Jutarnji list objavljuje i članak (koji je doduše uključen u pretplatu) u kojem socijalne radnice iznose svoju stranu priče: “Puni ste kritika? A znate li da se svaka od nas brine za 500-tinjak djece? Utapamo se u poslu“.

Ironično je koliko se govori o humanosti, empatiji i osjećaju za ljude, a koliko nedostaje razumijevanja za socijalne radnike koji uz sve pritiske, nedostatak resursa i zakonske barijere izvršavaju svoj posao. Nažalost, mnogi koji se smatraju uskraćenima, kojima je “kriva država” i koje je “iznevjerio sistem”, ne znaju kamo usmjeriti svoj bijes jer su ovo apstraktni pojmovi. Stoga ga usmjeravaju prema prvoj vidljivoj meti – socijalnim radnicima.

Koliko su socijalni radnici izloženi prijetnjama i napadima, potvrđuju i tragični slučajevi poput Jakova Kudrića, splitskog socijalnog radnika, ubijenog na radnom mjestu 2000. godine. Djelatnicima CZSS u Koprivnici korisnici su ostavljali prijetnje i vudu lutkice probodene iglama i zalivene pilećom krvi i perjem. U Čakovcu je 2019. godine nožem napadnuta socijalna radnica tijekom rada na terenu. Iste godine u Đakovu je ubijena socijalna radnica Blaženka Poplašen, a teško ranjen pravnik Ivan Pavić.

Sve skupa, ne zvuči kao poželjan “uhljebski” posao. Pa ipak, to je slika koju stvaraju tragedije pomiješane s medijskim senzacionalizmom i paušalnim komentarima nestručnih osoba.

Kao što je bilo i očekivano nakon slučaja djevojčice Nikoll, došlo je do napada na socijalne radnike i prijetnji njima i njihovim obiteljima. Na zgradi CZSS u Novoj Gradiški netko je napisao “UBOJICE”, a većina komentatora na društvenim mrežama pozdravljala je ovaj natpis uz čuđenje zašto bi grafit bio strašan.

“To što vam je meta na leđima je dobro. Molite Boga da vam ne bude na čelu.”

“Da su radili svoj posao kako treba, sada bi djevojčica bila živa. Ona je njima bila samo broj u statistici. Sram ih može biti. Samo griju fotelje i čekaju da im netko donese kavu i kekse. Licemjeri.”

“Ne rade ništa, samo troše struju i za to im plaćamo mi građani. Sjede i čitaju novine i za to dobivaju plaću”

“Oh jadnice kako mi vas je žao, bando uhljepska i neradnička samo kukate, a ne radite ništa.”

Istog tjedna, tijekom obavljanja redovitog nadzora obitelji, u Kaštel Starom fizički su napadnuta čak tri socijalna radnika (dvije žene i jedan muškarac). Muškarca je štićenik udario šakom u glavu i trbuh, a potom je pao niz stepenice. Jednoj kolegici štićenik je ozlijedio ruku, a drugu kolegicu je pljunula njegova majka. Također istog tjedna, u Ivanić-Gradu je muškarac ušao u CZSS, razvalio vrata i detektor metala, a zaštitarku bacio na stol i ozlijedio joj ruku.

Postoje zajednički jezik i interes

Da, problemi postoje. Da, nijedna profesija nije sveta. Da, u svakom žitu ima kukolja. No, dokle god mediji napadaju struku, a struka nema povjerenja u medije i zatvara se u sebe, vrtjet ćemo se u krug. A kada se dogode greške i tragične situacije, ispaštat će obični mali ljudi na terenu: bili oni korisnici CZSS-a, socijalni radnici koji djeluju prema zakonima i za to snose kaznu i gnjev javnosti, ili novinari koji dobivaju prijetnje i otkaze gurnu li prste u osinje gnijezdo. Mora li to tako biti?

Na tu temu je još 2012. godine održan stručni skup pod nazivom “Socijalni rad i javnost: Komuniciranje socijalnog“. Tijekom skupa istaknut je problem komunikacije profesije socijalnog rada i medija “koji se očituje međusobnim nerazumijevanjem, što vodi do loše reprezentacije socijalnog rada u medijima”. Problem bi se mogao rješavati izlaskom iz sjene: socijalni radnici trebali bi uspostaviti suradnju s medijima i obrazovati se o nastupima u medijskom prostoru. No prepreku predstavlja skepsa socijalnih radnika prema medijima zbog prethodnih negativnih iskustava. Sudionicima skupa obratila se i nagrađivana novinarka Nataša Gajski Kovačić koja je pisala o socijalnim temama. Ona je potvrdila kako se u medijima spominju gotovo isključivo negativni slučajevi, što doprinosi lošoj slici profesije u javnosti.

“Često se o određenoj problematici piše neposredno nakon što se dogodi nešto loše, primjerice obiteljsko nasilje, vršnjačko nasilje, suicid. Često se pritom putem medija traži krivac, a ne nude se načini rješavanja problema”, apelirala je.

Prije dvije godine Hrvatska komora socijalnih radnika i HND organizirali su okrugli stol “Socijalni radnici na naslovnici – dijalog s medijima“, na kojem su sudjelovali stručnjaci te glavni urednici i novinari iz većine hrvatskih medija. Govorilo se o “utjecaju medijske slike na korisnike socijalne skrbi i potporu socijalnim radnicima, etičnom izvještavanju u medijima, pravu novinara da izvještavaju o temama od javnog interesa te zaprekama u dobivanju informacija, koristima i šteti kao posljedicama medijskog izvještavanja, zaštiti maloljetnika korisnika socijalne skrbi te primjerima dobre i loše prakse”.

Prof.dr.sc. Zoran Šućur istaknuo je kako jedan negativan slučaj može zasjeniti sve pozitivne i uspješne priče koje su mu prethodile. Osim što su važan posrednik između profesionalne i opće javnosti, mediji mogu utjecati na povjerenje potencijalnih korisnika, te čak i političku potporu određenim programima i aktivnostima čiji su glavni protagonisti socijalni radnici, na motivaciju socijalnih radnika i ulazak i privlačenje novih ljudi u profesiju te ostanak u njoj.

Baš zato što su socijalne teme u medijima postale zastupljenije, a potreba socijalnog rada je takva da bude prepoznata kao kvalitetan pružatelj javnih usluga, postoji točka u kojoj mogu pronaći zajednički jezik. Ako svatko vodi svoju politiku i gleda svoj interes, a onog drugog sa skepsom i prezirom – rješenje će se teško pronaći.

Stoga je i ovaj članak uvod u serijal “Tko će braniti nas? Socijalni radnici, tihi čuvari društva”, u kojem ćemo pokušati čuti i drugu stranu. 

Tekst je financiran sredstvima iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti, Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

ProBudi Jednakost: Uključi se u Tjedne jednakosti!

ArterarijCentar za mirovne studije i Romska organizacije mladih Hrvatske pozivaju vas na Tjedan jednakosti, koji će se odvijati od 8. do 24. travnja u Zagrebu te na praćenje kampanje #ProBudiJednakost na društvenim mrežama naših organizacija.

Tjedan jednakosti u Zagrebu počinje na 50. Svjetski dan Roma, 8. travnja, predstavom  “POGLEDAJME” Romana Nikolića u suradnji s glumcima Severinom Lajtman i Sinišom-Senadom Musićem te audio-vizualnom izložbom Jednog dana život će biti lijep” Barbare Matejčić i Ane Opalić, koja se može pogledati od 8. do 24. travnja 2021. godine u ADU Galeriji f8.

Predstavu “POGLEDAJME” koja istražuje i progovara o identitetu i društvenim odnosima, građani i  građanke moći će besplatno pogledati i 9. travnja u 19.30 u Centru mladih Ribnjak u Zagrebu, uz obaveznu rezervaciju karata na prijave@cms.hr i pridržavanje propisanih epidemioloških mjera. Broj karata je ograničen.

Istog dana, nova glumica u predstavi “POGLEDAJME”, Severina Lajtman, sudjelovat će u razgovoru s Melanijom Mešić koja je glumila u prethodnoj verziji predstave te će u online razgovoru podijeliti iskustva rada na predstavi, pitanjima koja predstava otvara te o diskriminaciji s kojom se susreću. Online razgovor moći ćete pratiti na profilima društvenih mreža naših organizacija.

Unutar jedne godine, svaki_a peti_a Rom_kinja doživi diskriminaciju. Stoga kroz Tjedne jednakosti, koji će se između 8. travnja do 30. lipnja održati u šest gradova diljem zemlje – u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Rijeci, Kutini, Čakovcu i u Belom Manastiru – zajedno želimo upozoriti na posljedice diskriminacije i probuditi jednakost.

Snimljen podcast koji javnosti otvara vrata Ježeva

Novinar Ivan Ivanović i novinarka Ivana Perić na Soundcloudu su ovih dana objavili podcast Ježevo. Kroz tri epizode podcast vodi u Ježevo, detencijski centar zatvorenog tipa, jedini takav u Hrvatskoj. Zapravo zatvor iz kojega većina ljudi završi deportirana iz Hrvatske.

Ježevo je od osnutka 1997. godine obavijeno velom tajne i javnosti nije poznato što se unutra događa. Kroz originalna svjedočanstva migranata koji su u Ježevu završili, ali i ljudi koji su u Ježevu radili, podcast Ježevo javnost uvodi u Ježevo. Njime je dokumentiran dio mučne svakodnevice Ježeva, čudnih puteva kojima se u Ježevu završava i raznolikih načina na koje hrvatska policija krši zakon.

Epizode podcasta možete prenositi na vašim portalima/stranicama uz navođenje i linkanje izvorne objave i autora, i/ili ih direktno embeddati sa Soundclouda.

LINK NA SOUNDCLOUD: https://m.soundcloud.com/ivana-peri-234111944

KONTAKT MAIL: jezevopodkast@gmail.com

Vlada je odbila smanjiti porez na uloške i tampone

Iako si čak deset posto Hrvatica ne može priuštiti menstrualne potrepštine koje se u Hrvatskoj oporezuju s čak 25 posto, a što je ujedno i jedan od najviših porezna na svijetu, Vlada Republike Hrvatske odbila je prijedlog saborske zastupnice Anke Mrak Taritaš da se PDV na tampone i uloške smanji na pet posto. Menstruacija se oporezuje kao luksuzni proizvod, pet posto je porezna stopa za esecnijalna dobra kao što su kruh i mlijeko.

Menstrualno siromaštvo, što je tema nedavno objavljenog istraživanja kojeg je provela Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, je usko vezano upravo uz visoke stope poreza. Oporezivanje menstrualnih potrepština kao luksuza podiže njihovu cijenu što dovodi do višestrukih problema. Dio građanki si menstrualne potrepštine ne može priuštiti, dio njih koristi za njih neadekvatna sredstva za održavanje higijene, visokom razinom potrošnje jednokratnih potrepština se generira izuzetno velika količina otpada, što su sve segmenti koji se nalaze u preporukama koje prate rezultate istraživanja.

U mišljenju je navedeno kako “Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskome saboru da ne prihvati Prijedlog zakona o dopuni Zakona o porezu na dodanu vrijednost, s Konačnim prijedlogom zakona”, no pitanje dostupnosti menstrualnih potrepština je od izuzetne važnosti za postizanje rodne ravnopravnosti i stoga je nužno promptno reagirati. Dio građanki ne može izvršavati svoje radne i školske ili fakultetske obaveze radi toga što si ne mogu priuštiti nešto toliko osnovno kao što su higijenske potrepštine. Sredstva za održavanje menstrualne higijene su osnovne životne potrepštine i stoga moraju biti svima dostupne, dok se ovom odlukom i prolongiranjem izmjene Poreznog zakona održava neravnopravnost unutar poreznog sustava.

Unatoč tome što su objavljeni razočaravajući rezultati o razini menstrualnog siromaštva u Hrvatskoj, činjenici da su se protiv menstrualnog siromaštva samoinicijativno odlučile boriti srednje škole kroz donacije menstrualnih potrepština svojim učenicama te da u Saboru postoji nadstranačka inicijativa zastupnica koje zagovaraju smanjenje stope poreza na pet posto za ova dobra – Vlada ne drži ovaj problem toliko ključnim da bi ga se riješilo u definiranom, smislenom roku.

Razočaravajuće je odugovlačenje Vlade kada se govori o rješavanju problema visoke stope poreza na nužna dobra. Bilo je za očekivati da će se Vlada ozbiljnije pozabaviti ovom temom, osnovati radnu skupinu kako bi se provela analiza svih relevantnih aspekata, sagledali učinci prijedloga za porezne promjene i, naposljetku, prihvatio prijedlog za proširenje primjene snižene stope PDV-a u iznosu od pet posto na higijenske potrepštine. Konačno, dali bi se konkretni datumi i rokovi koji bi građankama ukazali na to da država prepoznaje njihove probleme i apsurdnost situacije gdje se ulošci oporezuju jednakom stopom poreza kao i npr. parfemi i dizajnerska odjeća.

Stipendija za novinarsku izvrsnost 2021: Transformacija

Otvoren je natječaj za Stipendiju za novinarsku izvrsnost za 2021. godinu.

Program, koji sada ulazi u petnaestu godinu, nudi stipendiju od 3,000 eura i kvalitetnu uredničku potporu novinarima koji žele temeljito izvijestiti o procesima i silnicama koje oblikuju društva i demokracije u 14 zemalja srednje, istočne i jugoistočne Europe.

Program stavlja naglasak na velike novinarske priče te točno i precizno izvještavanje na terenu – vještinama koje su tradicionalno povezane s najkvalitetnijim novinarstvom.

Rok za ovogodišnje prijave je 9. travnja 2021. Kao i dosad, prijave se podnose na zadanu temu, a ove godine tema je “Transformacija”. Urednik programa stipendiranja Neil Arun poručuje novinarima da im ova tema daje “priliku da predlože priču koja bi istražila promjene koje su pokrenute ili dobile zamah tijekom prošle godine”.

Godišnji odabir 10 novinarskih stipendista vrši neovisni odbor. Izabrane će novinare tijekom njihovog rada mentorirati urednik programa, a također se mogu osloniti na podršku regionalne mreže novinara BIRN-a. Uz financijsku i uredničku podršku, program stipendiranja nudi:

  • Mogućnost sudjelovanja na uvodnom seminaru koji je fokusiran na vještine izvještavanja i prezentiranja priče
  • Priliku za dodatne nagrade, u vrijednosti između 1,000 i 3,000 eura, koja se dodjeljuje na kraju programa za tri najbolja novinarska članka
  • Objavu završnog rada na engleskom i regionalnom jeziku, uz pomoć BIRN-ove mreže medijskih partnera
  • Članstvo u našoj alumni mreži, koja omogućava povezivanje novinara koji su ranije sudjelovali u programu

Program stipendiranja za novinarsku izvrsnost pokrenuli su 2007. godine Robert Bosch Stiftung i ERSTE Fondacija, u suradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom.

Od tada je više od 140 novinara iz 14 zemalja srednje, istočne i jugoistočne Europe sudjelovalo u vrhunskom programu stipendiranja usmjerenom na profesionalni razvoj novinara.

Novinari koji se žele prijaviti mogu to učiniti putem službenog prijavnog formulara. Oni koji žele povećati šanse uspješnog prijavljivanja mogu pročitati više o programu stipendiranja na našim web-stranicama, gdje će pronaći i korisne savjete naših urednika.

Za više informacija možete nas kontaktirati na: fellowship@birn.eu.com

Aktivizam: Kako viši ciljevi mogu dovoditi do sagorijevanja?

Dolaskom u Mrežu mladih Hrvatske, ali i upoznavanjem novog kruga ljudi, kroz zadnjih sam godinu dana došla u izravan doticaj s aktivizmom kojeg sam do tada pratila sa strane. Pojavljivala sam se i sudjelovala u različitim inicijativama, ali nikad nisam pretjerano razmišljala o tome da iza tih inicijativa stoje ljudi koji svaki dan ulažu ogromne količine vremena u osmišljavanje akcija. Doživljavala sam aktiviste_kinje kao aktivne građane_ke koji_e se ne boje ukazati na probleme u društvu koji drugima nisu interesantni ili ih ne žele vidjeti. Djelovanje i traženje promjena na društvenoj razini bilo mi je posebno zanimljivo jer sam se, vjerojatno radi studija koji sam završila, osobno uglavnom fokusirala na individualnu razinu.

Malim ulaskom u taj svijet, iznenadilo me koliko aktivizam često biva isprepleten s mojom idejom pomagačkog rada jer se aktivisti_kinje stavljaju u pozicije marginaliziranih skupina, ali općenito bore za društveni napredak. Ono što čini veliku razliku od većine pomagačkog rada u kojem sam sudjelovala svakodnevno je izlaganje aktivista_kinja javnoj kritici društva, često direktno upućenoj prema njihovim stavovima, vrijednostima i načinima izražavanja. S druge strane, upoznavanjem aktivista_kinja osvijestila sam da se često zaboravlja na to da nas stvari koje nas uvelike ispunjavaju mogu i jako trošiti. Tako to često biva kada postoji veliki osobni motiv i intrinzična želja za promjenom.

Važnost vidljivosti aspekata identiteta u društvu

Psihologinja Laura E. Berk rekla je da “konstruiranje vlastitog identiteta podrazumijeva da definiramo tko smo, koje su naše vrijednosti i smjerovi koje odlučujemo slijediti u životu.1” Prihvaćenost svih aspekata našeg identiteta u okolini važan je dio našeg mentalnog zdravlja. Ako nas društvo kontinuirano zakida zbog određenih aspekata našeg identiteta, ono nam šalje poruku da taj dio nas ne valja. U kontekstu Hrvatske i postavljenog normativnog okvira, mnogi pojedinci_ke na temelju svojeg definiranja i izražavanja, stavova i vrijednosti kontinuirano dobivaju poruku da su njihove potrebe manje vrijedne od potreba većine.

Jedan dio tih pojedinaca_ki prihvatit će i internalizirati stajalište većine, a to je da se aspekti njihova identiteta trebaju promijeniti i da ne odgovaraju normama koje je društvo odredilo. Kod drugog dijela manjine, zakinutost na temelju definiranja, izražavanja, stavova i vrijednosti izazvat će želju za promjenom i potencijalnim aktivnim traženjem te promjene. To nas dovodi do aktivizma.

Definiranje aktivizma i pojam aktivista_kinje

Proučavajući literaturu za ovu temu, došla sam do prvog problema: kao što je često u društvenim znanostima, u istraživanjima ne postoji konsenzus oko definiranja pojma. Također, čini se da se aktivizam godinama proučavao u kontekstu volontiranja i općenito bilo kakve kolektivne akcije, što je problematično jer sva tri pojma imaju drugačiju ulogu u našem mentalnom zdravlju. Međutim, većini definicija zajedničko je da se radi o političkom i socijalnom djelovanju koje za namjeru ima postizanje određene društvene promjene na razini kolektiva ili društva u cjelini.2 U većini se slučajeva radi o određenom kolektivnom djelovanju. Aktivistom_kinjom smatra se svaka osoba koja kontinuirano radi na mobiliziranju pojedinaca_ki i sudjeluje u zagovaranju socijalnih i društvenih promjena.

“Smatram da je aktivist_kinja svatko tko na neki način pridonosi društvenim promjenama, bilo kakvim promjenama pojedinaca_ki oko sebe, a kamoli ako radi javno. To je nekakav kontinuitet. Nije aktivist_kinja onaj_a koji_a samo sebe mijenja i koji_a pokušava promijeniti svoje članove obitelji, bliske prijatelje_ice. To je neka prijelazna zona, ali ako istupamo javno i zapravo pokušavamo progurati neke društvene promjene među ljudima koje možda osobno i ne poznajemo, onda je to definitivno aktivizam”, pojasnila je aktivistkinja.

Kako bih više saznala o ovoj temi, razgovarala sam s nekoliko aktivista_kinja koji_e se već duži period kontinuirano bave aktivizmom. Aktivisti_kinje s kojim sam provela razgovore različite su dobi i bave se različitim temama poput ljudskih prava (LGBTIQ, feminizam, radnici, mladi), ekologije, tranzicijskim inicijativama, besplatnim obrazovanjem i lijevim politikama. No, njihova područja bavljenja nisu bili tema fokusnih grupa jer sam se željela fokusirati na samo iskustvo bavljenja aktivizmom, nevezano za grupe za koje se zalažu. Kroz razgovore se pokazalo da, iako se bave različitim temama, aktivisti_kinje imaju slične osobne dobiti, ali i probleme s kojima se susreću tijekom svojeg djelovanja.

Sami aktivisti_kinje imaju problema s pojmom “aktivist_kinja” jer uz sebe ne veže pozitivne konotacije. Jedan_na od aktivista_kinja naglasio_la je da ne voli taj pojam jer “ljudi misle da si taj neki_a koji_a ćeš ih na nešto pokušat natjerati.” Njihova okolina izvan aktivističkog kruga često ne razumije čime se oni_e točno bave. Također, ne sviđa im se što, jednom kada te društvo počne doživljavati kao aktivista_kinju, nekako očekuje da reagiraš na sve nepravde koje se događaju u društvu.                                                                                                                              

“Osobno me prilično opterećuje kad te javnost doživljava kao aktivista_kinju. Onda se stavlja taj veliki pritisak da sve trebaš rješavati. Onda trebaš objašnjavati da to svatko može raditi u svoje slobodno vrijeme”, kazala je jedna sugovornica.

Pozitivni aspekti bavljenja aktivizmom

Moji_e su se sugovornici_e odlučili_e baviti aktivizmom jer smatraju da tako pridonose društvu. Radi vlastitog mira i pomirenja sa samima sobom žele reagirati na socijalnu nepravdu koju vide oko sebe. “Mislim da smo svi mi koji_e živimo na nekom području dio kolektiva i da je sad pitanje kako mi zajedno rješavamo probleme. Vidim specifične probleme koje doživljavaju skupine i vidim to kao problem tog kolektiva, tog društva koje nije dovoljno senzibilno i nedovoljno raspoređuje resurse da se ti problemi riješe”, rekao je jedan aktivist.

Postoje mnogi pozitivni aspekti bavljenja aktivizmom, kao što su osnaživanje pojedinaca_ki, povezivanje s ljudima koji su nam slični, smanjivanje stresa, povećanje osjećaja da svojim djelovanjem možemo dovesti do promjene, osjećaja da postižemo bitne ciljeve i generalno davanje smisla našim životima.3 Međutim, kvalitativnom analizom dobivenih podataka, Sohr je otkrio da postoji i jedna negativna posljedica kontinuiranog bavljenja aktivizmom, a to je burnout.4

Negativni aspekti bavljenja aktivizmom

Kao što sam već spomenula, sami_e aktivisti_kinje kažu da postoji društveni pritisak da na njima leži sva društvena promjena. Uz to, sama aktivistička scena potiče takvo ponašanje jer često smatra da nečija prava i poboljšanje položaja u društvu ovisi o njihovom angažmanu. Kao i kod svih naših intrinzično motiviranih radnji, ponekad je teško povući granicu i uzeti odmor. Svi aktivisti_kinje složili_e su se da ne mogu jasno razdvojiti privatni i poslovni/aktivistički život jer im je većina prijatelja_ica iz aktivističkih krugova pa u slobodno vrijeme ostaju u tim temama, a često ga i žele ulagati u daljnje akcije. Jedan_na od aktivista_kinja opisao_la je uvjete rada za koje smatram da dobro ilustriraju koliko je lako kontinuirano izgarati u takvom kontekstu: “Fokusirao_la bih se na uvjete rada u aktivističkom sektoru, gdje nama društvo govori da za loše novce trebamo to raditi, često prekovremeno, trebamo uvijek biti dostupni i potrošiti svoje slobodno vrijeme. Cijelo financiranje tog sektora govori da taj rad ne vrijedi puno i da treba raditi još više nego što bi po Zakonu o radu trebali_e raditi. Ne samo da se događa na razini društva, nego su ljudi u tom sektoru skloni eksploataciji i internaliziraju sve te procese i govore da će najviše pridonijeti društvu što više sebe eksploatiraju. Trebali bi se boriti da se takav oblik rada prepozna kao društvena vrijednost, a kad govorim kao društvena vrijednost, mislim na to da ljudi mogu živjeti od takvog rada”.

Nakon dugogodišnjeg iskustva bavljenja aktivizmom ističu kako se ponekad teško nositi s neizvjesnošću rezultata njihovih akcija. Društvena promjena je dugoročan proces i rijetko vide direktne rezultate. Teško je ostati motiviran_a kad postoji svjest da će tvoj kontinuirani angažman dovesti do tek manje promjene u sljedećim generacijama. Uz to, aktivisti_kinje gotovo nikad nisu na pozicijama moći i ne odlučuju o promjenama, stoga njihov dugogodišnji trud može u potpunosti izgubiti smisao s promjenom vlasti i pojedinaca_ki na vodećim pozicijama.

“Možda je najgora stvar što, iako smo svi fokusirani_e na taj rezultat, zapravo nemamo utjecaj na taj rezultat. Ako se postaviš kao aktivist_kinja, ta odluka nije na tebi i ona se može preko noći promijeniti i godine teškog rada mogu propasti u vodu, bez da si ikako na to mogao_la utjecati”, rekao je moj sugovornik.

Kako do kvalitetnijeg aktivizma u Hrvatskoj

Carpentier i suradnici_e ponudili_e su model dualističkog pogleda na strast. Strast se definira kao težnja prema aktivnosti koju volimo, cijenimo i na koju trošimo značajan postotak vremena. Postoje dvije vrste strasti: harmonijska i opsesivna. Harmonijska strast odnosi se na snažnu težnju prema aktivnosti nad kojom imamo samokontrolu i koja rezultira autonomnom internalizacijom aktivnosti u identitet. S druge strane, kod opsesivne strasti, osoba se u potpunosti predaje aktivnosti oko koje je strastvena, što može rezultirati neprilagođenim načinima ponašanja, poput čestog ruminiranja (neprestano negativno promišljanje o nečemu).5 Iako aktivizam može biti strast koja osobi daje smisao, povezuje ju sa sličnim krugom ljudi i pruža joj alat u svakodnevnoj borbi, paralelno može biti glavni uzročnik sagorijevanja. Ne moramo u svakom trenutku života biti aktivist_kinja i pripadnik_ca potencijalno marginalizirane skupine za koju se borimo, već možemo biti niz drugih različitih identiteta. Za očuvanje našeg mentalnog zdravlja potrebno je povremeno uzeti odmak i fokusirati se na nešto drugo.

Glavna pouka koju sam izvukla iz upoznavanja s aktivizmom je da su individualne i društvene promjene međuzavisne, te je stoga promjene potrebno tražiti na obje razine. Krucijalno je da se aktivistima_kinjama pruži veća stručna podrška u njihovom radu jer postoji niz faktora koje njihovo djelovanje čini izuzetno stresnim. Svojim angažmanom pokušavaju dovesti do napretka društva. Godinama čekaju rezultate svojeg rada, a oni često i izostanu jer nemaju direktnog utjecaja na ljude koji odlučuju o tim promjenama. Ako rezultati izostanu, žive sa sviješću da određena marginalizirana skupina nije dobila uvjete koje smatraju da zaslužuje. Potrebno im je omogućiti prostor za ventiliranje, izbacivanje frustracija i lakše nošenje s neugodnim emocijama. Na svakom pojedincu_ki je odgovornost da se pobrine za sebe i svoje potrebe, ali je odgovornost društva da im se omogući potrebna podrška. Sami aktivisti_kinje smatraju da su prepušteni samima sebi i kolektivu u kojem često ne postoje stručne osobe koje ih mogu naučiti kako se kvalitetnije nositi sa svakodnevnim stresom aktivističkog rada.

Osim omogućavanja bolje podrške, potrebno je i osigurati bolje uvjete rada na aktivističkoj sceni. Potrebno je prepoznati aktivizam kao jednako vrijedan oblik rada i pobrinuti se da bavljenje njime ne vodi u sagorijevanje.

Par crtica umjesto zaključka

Sigurna sam da nakon čitanja ovog teksta ostaje dojam da su negativni aspekti bavljenja aktivizmom nadvladali pozitivne, što nije slučaj. Aktivizam kao oblik djelovanja ima niz pozitivnih posljedica na mentalno zdravlje, poput osjećaja da svojim djelovanjem možemo dovesti do promjena, povezivanja s ljudima koji su nam slični i generalno pružanje veće smislenosti našem životu. No, kako bi ti pozitivni aspekti još više došli do izražaja, potrebno je osigurati kvalitetnije uvjete bavljenja aktivizmom.

Na kraju, skidam kapu svim aktivistima_injama koji_e su pronašli_e način da se nose s teretom takvog javnog djelovanja, znaju postaviti svoje granice i angažirati se sukladno vlastitom   kapacitetu, te, iako često vode bitke s vjetrenjačama, ne odustaju radi dugoročno inkluzivnijeg i boljeg društva.

Literatura:

1.     Berk L. E. (2007). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

2.     Montague, A. C., i Eiroa-Orosa, F. J. (2017). Exploring the Role of Engagement on Well-Being and Personal Development: A Review of Adolescent and Mental Health Activism. N. J. L. Brown, T. Lomas, i F. J. Eiroa-Orosa (Ur.), The Routledge International Handbook of Critical Positive Psychology (437–446). London, UK: Routledge.

3.     Eigner, S. (2001). The relationship between “protecting the environment” as a dominant life goal and subjective well-being. P. Schmuck i K. M. Sheldon (Ur.), Life goals and well-being: Towards a positive psychology of human striving (182–201). Göttingen, Njemačka: Hogrefe & Huber Publishers.

4.     Sohr, S. (2001). Eco-activism and well-being: Between flow and burnout. P. Schmuck i K. M. Sheldon (Ur.), Life goals and well-being: Towards a positive psychology of human striving (202–215). Göttingen, Njemačka: Hogrefe and Huber

5.     Carpentier, J., Mageau, G. A., i Vallerand, R. J. (2012). Ruminations and flow: Why do people with a more harmonious passion experience higher well-being? Journal of Happiness Studies: An Interdisciplinary Forum on Subjective Well-Being, 13(3), 501–518.