U razdoblju od 14. do 16. lipnja održan je drugi po redu banjalučki feministički festival ‘Blasfem’. U kontekstu tematike obrađivane na navedenom festivalu sami/e organizatori/ce navode “ovakvo promatranje svijeta dolazi sa pozicije margine, ali istovremeno otkriva i prostor snage koji nastaje kroz solidarnost i empatiju nepohodne za društvenu reprodukciju – a nju po pravilu većinom obavljaju žene. Takva dvostruka perspektiva otvara neuralgične tačke i rane koje patrijarhat, kapitalizam, rat i nasilje ignoriraju, otvaraju ili mrcvare, informirajući nas o konkretnim strategijama i taktikama prepoznavanja problema a samim tim i otpora koje ženska tijela i umovi udruženo pružaju. Bilo da govorimo jezikom književnosti u žanrovski najrazličitijim formama, jezikom prevarnih i opljačkanih radnica nekadašnjih giganata koje pokušavaju da ostvare minimum prava i donesu marku u porodicu, jezikom blogerica i autorica na društvenim mrežama ili jezikom onih koje su odlučne u borbi protiv militarizacije, borbe i rad ovih žena ne prestaju da inspiriraju. Bilo da svojom riječju i djelom prkose ratnoj i nasilnoj svijesti u eri najmasovnijih migracija, nesigurnosti, loše sigurnosne situacije, one kroz svoje borbe, delanje i apel definiraju da političko jeste uvijek lično i da kao takvo ne pripada samo političarima već svima nama”.
Za sve one koji/e nisu bili/e u mogućnosti prisustvovati festivalu, o ovogodišnjem izdanju Blasfema za Libelu je opširnije progovorila Danijela Majstorović, jedna od organizatora/ica festivala.
Ovogodišnji Blasfem drugo je po redu izdanje ovog feminističkog festivala. Možete li mi reći tko stoji iza ideje za pokretanjem ovakve vrste događanja u Banja Luci te kako je došlo do shvaćanja potrebe za organiziranjem festivala navedenog tipa na ovim područjima? Kako je došlo do odabira samog imena festivala?
Budući da smo u Banjalučkom socijalnom centru svi/e više-manje lijevo orijentirani/e, a osim feminizmom bavimo se i politikama sjećanja i društvenom pravdom htjeli smo progovoriti o trenutnom stanju i položaju žena na Balkanu, ali i proširiti cijelu tu priču. Iza čitave ideje koja je sadržana u Blasfemu stoji ekipa iz BASOC-a, a to smo dakle ja – Danijela Majstorović, Leila Šeper, Gordana Katana, Dražen Crnomat te Goran Zorić koji nam je ‘pojačanje’ iz Prijedora gdje djeluje u sklopu organizacije ‘KVART’ koja se bavi promicanjem LGBT prava kao i mnogi entuzijasti razno raznih društvenih klasa, etničkih pozadina i rodnih pripadnosti. Sam naziv festivala osmislila je Leila Šeper, a s organizacijom smo jednostavno započele kao šačica entuzijastičnih žena s vrlo ograničenim sredstvima. Ove godine sredstva su nam tek neznatno veća, no ipak smo imali/e podršku OSC-a kad su u pitanju putni troškovi kao i podršku Margarete Kern, banjalučke umjetnice s adresom u Brightonu. Bez obzira na ograničena sredstva uspijevamo se organizirati budući da ustrajemo na tome da ne radimo nikakve podjele među sobom to jest – svi radimo sve. Kroz rasprave o ženskim pravima i feminističkim utopijama, došlo je do ideje za pokretanjem ove vrste festivala zbog činjenice da dosad u Banja Luci nije postojalo nikakvo slično događanje. Također, kao inspiracija nam je poslužila i jedna izložba posvećena Vahidi Maglajlć, banjalučanki i narodnoj heroini koja se preko braće upoznala s komunističkim idejama te se i sama aktivirala i na neki način postala upravo ta “žena koja pokreće planine”. Vahida Maglajlić, koja je tragično nastradala 1943., poslužila je i kao svojevrsno zaštitno lice prošlog Blasfema gdje je korištena jedna od njezinih najpoznatijih fotografija uz natpis “Šta ima omladino?” jer je ponekad sasvim moguće objediniti humor i učenje o našoj ne tako davnoj povijesti. Nadalje, u BASOC-u smo se dugo okupljali/e oko ‘Feminističke kave’, na koju su dolazile uistinu raznolike žene – od bivših partizanki pa do tinejdžerica, u sklopu koje smo kao gošće imali/e razne pjesnikinje, psihologinje, razgovarali/e, gledali/e filmove te organizirali/e ‘radionice’ poput recimo kritičkog čitanja zakona o radu. U svojoj smo feminističkoj misli uvijek nekako naginjali/e marksističkom feminizmu iako ga možda tako nismo nužno zvali/e. Nastojali/e smo i nastojimo se odmaknuti od tako zvanog ‘salonskog feminizma’ i baviti se konkretnim stvarima – primjerice 2015. godine slali/e smo pomoć izbjeglicama u Slavonski brod. Dakle, uvijek smo imali/e jako izraženu socijalnu stranu i naša lijeva politika je uvijek išla linijom borbe za politiku sjećanja. U navedenom kontekstu bavili/e smo se i Jugoslavijom, ratom 90-ih i svim onim što su nam ratovi, etnička čišćenja i privatizacija donijeli. No, da se vratim na Blasfem – u svojoj suštini to je jedna priča zajedništva, jedan novi prozor u svijet kroz koji nastojimo pokazati da su patrijarhat i rat uzrok svih zala te mjesto gdje iznalazimo nove odgovore kroz feminističku optiku.{slika}
U opisu događanja stoji da festival otvara teme od društvenog značaja kroz feminističku optiku pod starim ali i dalje aktuelnim sloganom “Još jednom: lično je političko!”. Možete li pobliže pojasniti iz se kojeg aspekta na ovogodišnjem Blasfemu sagledava navedeni slogan te zašto isti ne prestaje biti relevantan i u sadašnjem trenutku? Također, festival uključuje i tribinu nadasve zanimljivog naziva “Žene govore: Militarizacija, migracije, participacija” (što je na neki način također lako povezno sa navedenim sloganom). Zašto je važno da se u kontekstu navedenih pojmova čuju ženski glasovi te da upravo žene budu te koje o istima kritički promišljaju?
Zašto slogan ‘Još jednom: lično je političko’? Razlog je isti kao i onaj koji stoji iza završnog panela ‘Žene govore: militarizacija, migracija, participacija’. Dva događaja trenutno potresaju Bosnu i Hercegovinu. Prvi od tih je okupljanje grupe ‘Pravda za Davida’ nakon tragičnog stradavanja 21-godišnjeg Davida Dragičevića. Njegov se otac uistinu lavovski bori da se njegova smrt okvalificira kao ubojstvo, ali institucije zakazuju. Na početku protesta potaknutih smrću Davida Dragičevića pojavilo se 12 klinaca koji su za cilj imali svijetu pokazati da David nije bio ni narkoman ni provalnik kao što su to ovdje nastojali prikazati mediji i policija. Dosta njih su djeca samohranih roditelja, to jest majki, koji se trude kako bi uspjeli preživjeti u ovom razdoblju poraća, bijede i tranzicije. Kao podrška, rame uz rame stale su nitko drugi do upravo njihove majke. Meni je to osobno bilo vrlo zanimljivo zbog same snage tih žena. Radi se o jednoj miroljubivoj, antiratnoj priči koja promovira svojevrsno zajedništvo – to je ono što se trenutno događa u Republici Srpskoj. U federaciji BiH odvija se pak druga priča – tako zvana migrantska kriza. BiH je osiromašena zemlja u koju proteklih godina dolazi sve veći i veći broj sirijskih i afganistanskih izbjeglica, a država nad njima vrši užasnu represiju. O navedenom, o svojevrsnoj militariziranoj svijesti koja postoji u kontekstu migranata, govore Gorana Mlinarević i Nidžara Ahmetašević koje već mjesecima grčevito pokušavaju osigurati nužne potrepštine i pružiti pomoć izbjeglicama. Prije 16 godina osobno sam se bavila istraživanjem militarizacije svijesti u vrijeme nacionalne krize i čini mi se da se od tada nažalost nismo odmakli niti od militarizacije, niti od krize koju kapitalizam uvijek nužno uzrokuje. Festival započinjemo sa Rojavom (filmom HER WAR – Zašto se bore Ženske zaštitne jedinice), a završavamo s Bosnom i Hercegovinom te se radujem novim odgovorima i feminističkim gledištima u kontekstu tema o kojima se inače ne govori mnogo, a kojima ćemo za trajanja festivala sigurno moći posvjedočiti.
Mi smo tu da sagledamo koje su poveznice između militarizacije, migracija, sigurnosne situacije i države koja je užasno patrijarhalna te toliko represivna da (primjerice putem hapšenja) brani da se neke stvari uopće uoče.
Cijelo vrijeme nam govore ‘nemojte politizirati’, ali upravo to je ono što je u sadašnjem trenutku, u trenutku kada nas država ne štiti pa čak i djeluje protiv građana/ki, potrebno. Upravo zato naš ovogodišnji slogan glasi ‘Još jednom: lično je političko’. Političko nije namijenjena samo političarima jer na kraju krajeva najviše pogađa baš ‘obične’ građane/ke preko čijih se leđa lome odluke države.{slika}
U programu festivala, uz teme vezane isključivo za feminizam također je prisutna i nekolicina događanja poput panela “Radnice danas” ili pak filma “Privatizacija, ženski rod, jednina”. Zašto je važno uspostaviti vezu između patrijarhata i kapitalizma?
Imamo sjajan panel o ‘Radnicama’ gdje će se moći čuti priče žena bivših zaposlenica u sada devastiranim tvornicama koje se bore sa sustavom kako bi im se uvažio staž kako bi uopće mogle preživljavati. Iz samih njihovih priča, teške životne situacije u kojoj se nalaze i ‘borbe s vjetrenjačama’ s kojom se svakodnevno suočavaju u sadašnjem sistemu moguće je uvidjeti važnost razgovora o navedenom pitanju. Prisutna će biti i Gordana Katana koja se u svom novinarskom radu uvelike fokusirala na privatizaciju tvornica u BiH i opći kontekst radničkih prava. Ove godine dolazi nam i psihologinja Tanja Marković s performansom pod nazivom ‘Siromašno izvođenje: Svaka sličnost sa fikcijom je isključena’. Vrlo se radujem njezinom performansu, a vrijedi i napomenuti da je zbog svojih ideja Marković svojevremeno pokrenula čitavu prašinu na društvenim mrežama što se vrlo prikladno nadovezuje i na neka druga događanja u sklopu ovogodišnjeg Blasfema.{slika}
Vrlo zanimljivim čini se i panel “Žene i društvene mreže”. Možete li mi reći više? Mogu li društvene mreže u sadašnjem trenutku poslužiti kao uistinu učinkovita platforma za aktivističko djelovanje?
Ove godine dakle imamo i panel ‘Žene i društvene mreže’ na kojem sudjeluju žene koje su ne samo spisateljice nego i novinarke, blogerice te žene u raznim drugim profesijama koje su putem društvenih mreža počele s pokušajima mijenjanja društvene stvarnosti. Njihovo djelovanje pokriva uistinu širok spektar aktualnih tema – od turbo-folka do surogat majčinstva. Kada govorimo o društvenim mrežama, bitno je spomenuti i mogućnost umrežavanja koje iste pružaju. Iako ovdje konkretno govorimo o ženama i feminizmu, isto se može primijeniti i na ljevicu. Naizgled djeluje da Internet nudi mnoge mogućnosti, ali osobno ne vjerujem da je Internet potpuno rješenje. Ono što po mom mišljenju nedostaje su odnosi. Potrebno je inzistirati na građenju odnosa među ljudima, a ne tek ‘odraditi’ posao sjedeći iza ekrana. Iako nam društvene mreže omogućuju kontakt s čitavim svijetom, one nas teško mogu natjerati na istinsku mobilizaciju upravo zbog prethodnog nepostojanja odnosa koji bi određenu ideju učinio osobnijom i na taj način potaknuo na djelovanje. Zato se potrebno fokusirati na regionalni kontekst i djelovati unutar njega te raditi na stvaranju realne mreže aktivista/kinja. Ono što nam također u jednu ruku onemogućuje mobilizaciju već samo putem uporabe društvenih mreže jest činjenica da u sadašnjem trenutku nemamo zajedničkog neprijatelja kao što ga je primjerice nekad imao AFŽ ili kakvog pak danas ima YPJ. Mi možemo reći da je naš neprijatelj neoliberalni feminizam, ali to nikako nije dovoljan motiv za mobilizaciju.{slika}
Kakva su vaša očekivanja od ovogodišnjeg festivala? Jeste li zadovoljni/e odazivom?
Prvo valja napomenuti da u kontekstu Blasfema najviše važnosti stavljamo na jugoslavenski kontekst gdje Bosnu, Hrvatsku, Srbiju i šire sagledavamo kao jedan zajednički prostor u kojem ne pristajemo na podjele već inzistiramo na sestrinstvu poput onog koje je postojalo za vrijeme AFŽ-a kada nije bilo bitno koja je Srpkinja, koja Hrvatica koja Muslimanka već su svi/e zajedno radili/e protiv okupatora. To je naša polazišna točka. Očekujem da će sve dobro proći i da ćemo svi/e mnogo naučiti jedni/e od drugih. Nadam se i da ćemo pronaći načine daljnje organizacije i borbe. Izuzetno smo zadovoljne i prošlogodišnjim odazivom, ali još nam predstoji u potpunosti vidjeti kako će Banja Luka rezonirati s ovim tipom događanja.
