Francuska: Korak naprijed u zaštiti prava LGBT tražitelja/ica azila

Zakonodavni odbor francuskog parlamenta gotovo je jednoglasno odlučilo u korist mjera za zaštitu LGBT tražitelja_ica azila u opasnosti od kažnjavanja zbog svoje seksualnosti u svojoj domovini. Amandman koji je predložilo oko 50 zastupnika_ca stranke La République en Marche predsjednika Emmanuela Macrona, predan je u donji dom parlamenta. Predložena promjena nastoji isključiti zemlje koje kažnjavaju homoseksualnost s francuskog službenog popisa sigurnih zemalja podrijetla.

Prema postojećem zakonu, tražitelji azila koji dolaze u Francusku iz zemlje na ovom popisu mogu se deportirati kroz sustav brzog praćenja, čak i ako ulože žalbu. Izmjenama se tako nastoji s popisa 16 “sigurnih” zemalja ukloniti one zemlje “gdje bi homoseksualnost mogla biti osnova za zlostavljanje ili kazneni progon”. S popisa će tako biti uklonjene Indija, Gana I Senegal.

Ako amandman prođe u senatu, migranti i migrantkinje koji dolaze iz zemalja koje kažnjavaju LGBT odnose moći će podnijeti žalbu u slučaju odbijanja zahtjeva za azil, ne riskirajući pritom deportaciju za vrijeme trajanja procesa. Matthieu Orphelin, član stranke La République en Marche, pozdravio je amandman kao korak naprijed za prava LGBT osoba. “Kako možemo zemlje koje kriminaliziraju LGBT osobe proglasiti ‘sigurnima’?”, izjavio je. “Danas postoje tražitelji azila koji dolaze u našu zemlju jer su prognani zbog svoje seksualne orijentacije. Bilo je neophodno promijeniti definiciju ‘sigurne zemlje’ i naglasiti da postoji samo nekoliko zemalja u svijetu gdje se poštuju LGBT osobe”, dodao je.

Ipak, neki_e borci_kinje za prava izbjeglica tvrde da amandman nije dovoljan da bi se zaštitila prava LGBT tražitelja_ica azila. Francuska nevladina udruga Cimade, koja pruža podršku izbjeglicama, pohvalila je inicijativu “kao “dobru stvar” za LGBT osobe koje dolaze iz zemalja koje više neće biti “sigurne” u skladu s amandmanom. No, organizacija je istaknula kako druge zemlje koje možda nemaju zakone kojima se zabranjuje homoseksualnost “nisu nužno sigurnije” za LGBT osobe, koje još uvijek mogu biti žrtve “prevladavajuće homofobije”.

Organizacija Cimade pozvala je na potpunu ukidanje popisa sigurnih zemalja, tvrdeći da, nakon što tražitelje_ice azila prođu kroz deportacijski sustav brzog praćenja, imaju manja prava i žalbu rješava samo jedan_na sudac_tkinja, a ne žalbeno vijeće. Héloïse Mary, predsjednica francuske organizacije Baam, koja također pruža podršku izbjeglicama, također je zabrinuta i tvrdi kako postoje “mnoge države” koje homoseksualnost ne kažnjavaju, ali LGBT osobe ipak podvrgavaju homofobnim praksama kao što su “konverzivna terapija”.

Komšić dobio 30 godina zatvora za teško ubojstvo Kristine Krupljan

Nakon dva mjeseca suđenja, danas u 13:30 počelo je izricanje presude 20-godišnjem Davidu Komšiću koji je prije godinu dana ubio svoju bivšu djevojku Kristinu Krupljan, koja je tad imala 19 godina. Sudilo mu se kao punoljetnoj osobi i dobio je 30 godina zatvora za teško ubojstvo. 

Komšić je Kristinu Krupljan ubio u njezinom automobilu zadavši joj 88 uboda nožem. Kako je tvrdila optužba, Komšić je ubojstvo počinio iz osvete zato što je Kristina bila u vezi s drugim muškarcem s kojim je ostala i trudna. Tužiteljica Natalija Slavica inzistirala je na tome da se radi o teškom ubojstvu kojem su prethodile i teške prijetnje i napadi na žrtvin fizički integritet.

“Neke rane zadane su jakim i srednjim intenzitetom, u automobilu je fiksirao žrtvu rukom što ukazuje na kriminalnu volju. Žrtva se pokušala obraniti, o čemu svjedoče obrambene rane te tragovi tenisica na staklu. Pokušavajte mahati rukom 88 puta i vidjet ćete kako je to dugačko vrijeme, a za Kristinu je to bilo vrijeme puno užasa. Kristina je bila svjesna smrti jer nije umrla odmah i trpjela je teške patnje i to njegovu ponašanju daje elemente okrutnosti”, rekla je tužiteljica tijekom suđenja, a prenosi Index

Iako Komšić nije bio maloljetan u trenutku kad je počinio ubojstvo, njegova obrana tražila je da mu se sudi kao maloljetniku, što bi značio da je maksimalna kazna 10 godina zatvora s mogućnošću izlaska na slobodu nakon trećine odslužene kazne.

‘Pokroviteljstvom obljetnice osnivanja HVO-a, predsjednica podržala štetnu politiku prema BiH iz devedesetih’

Priopćenje Inicijative mladih za ljudska prava prenosimo u cijelosti. 

Inicijativa mladih za ljudska prava osuđuje visoko pokroviteljstvo Predsjednice Republike 26. obljetnice utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koja se održala u subotu 7. travnja u Kninu.

Na subotnjem događaju izostavilo se ukazati na djelovanje HVO-a kojim je Republika Hrvatska vršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1993. i 1994. godine.   

Ovim propustom odala se počast sveukupnom djelovanju HVO-a, a Predsjednica je tako dala legitimitet djelovanju ovih jedinica koji uključuje i počinjenje zločina u cilju etničkog čišćenja. Nizom presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrđeno je da je Republika Hrvatska pod političkim vodstvom Franje Tuđmana, koristeći postrojbe HVO-a, vodila agresivni rat izvan teritorija naše države, u Bosni i Hercegovini.

Kolinda Grabar Kitarović nizom svojih postupaka, ponovno potvrđuje da se ni današnji politički vrh nije distancirao od agresivne i zločinačke politike prema Bosni i Hercegovini iz devedesetih te se odbija odgovorno suočiti s prošlošću.

Predsjednica umjesto da svoje ovlasti koristi kako bi se ispričala žrtvama za zločine počinjene od strane HVO-a, pod visokim pokroviteljstvom svog ureda podržava navedeno događanje na kojem je gostovao i Dario Kordić, pravomoćno osuđeni ratni zločinac kojeg je MKSJ pravomoćno osudio na 25 godina zatvora zbog pokolja 116 civila u Ahmićima.

Izrazito je zabrinjavajuće da Vrhovna zapovjednica oružanih snaga RH podržava događaj na kojem gostuje ratni zločinac te tako ignorira počinjenje ratnih zločina i provođenje etničkog čišćenja.

Pozivamo Predsjednicu da pred građanima opravda visoko pokroviteljstvo ove manifestacije.

Podržavanjem ovakve manifestacije Predsjednica poslala je zabrinjavajuću i štetnu poruku našem društvu i mladim generacijama na koje prebacuje teret prošlosti.

Podsjećamo, jedinice HVO-a osnovane su u sastavu Hrvatske Zajednice (Republike) Herceg – Bosne (HZ(R)HB) kao dijela Bosne i Hercegovine. MKSJ je u nekoliko predmeta utvrdio kako je Republika Hrvatska imala sveobuhvatnu kontrolu nad ovim jedinicama u cilju etničkog čišćenja i progona bošnjačkog stanovništva iz HZ(R)HB te pripajanja ovog dijela teritorija Bosne i Hercegovine Republici Hrvatskoj. U kampanji protiv bošnjačkog stanovništva jedinice HVO-a počinile su veći broj ratnih zločina u Ahmićima, Busovači, Novom Travniku, Varešu, Kiseljaku, Vitezu, Mostaru i drugim područjima u Bosni i Hercegovini. To je vidljivo iz presuda u predmetima: Aleksovski (IT-95-14/1), Blaškić (IT-95-14), Bralo (IT-95-17), Kordić i Čerkez (IT-95-14/2), Naletilić i Martinović (IT-98-34), Prlić i drugi (IT-04-74) i Rajić (IT-95-12).

Silvia Grav: ‘O Holokaustu’

Silvia Grav španjolska je fotografkinja i redateljica sa sjedištem u Los Angelesu. Kad je imala 18 godina, napustila je studij umjetnosti na prvoj godini, a njezin rad postao je poznat nakon što je objavljen u Juxtapozu, a potom i u mnogim drugim kulturnim časopisima i blogovima. Godinu dana poslije Flickr ju je odabrao kao jednu od “20 ispod 20”, dodijelivši joj nagradu koja se daje najboljim fotografima mlađima od 20 godina. To je bila prilika da prvi put posjeti Sjedinjene Američke Države. Od tada živi i radi u Los Angelesu.

Serijom fotografija “O Holokaustu'”, umjetnica će se premijerno predstaviti domaćoj publici u Galeriji Arheološkog Muzeja u Zagrebu (Pavla Hatza 6) sa svečanim otvorenjem 10. travnja u 18 sati. 
Serija je nastala iz potrebe za dubokim promišljanjem o jednom od najstrašnijih događaja u suvremenoj ljudskoj povijesti – holokaustu. Fotografijama iz ove serije, mlada španjolska umjetnica, progovara ne samo o holokaustu, već o zlu općenito, one su njen pokušaj razumijevanja onoga što joj je potpuno nerazumljivo.

“Imala sam osam godina kad sam prvi put čula za Drugi svjetski rat.
Tata ne govori mnogo. Nitko ne sluša osim mene.
Slušam ga kako govori da su ljudska bića užasna i to je teško razumjeti. 
Ono što se događa u filmu koji gledamo je stvarno.
Jednako stvarno kao ja i moj tata, kao naša sigurna bijela kuća s ružnim podovima hladnima za moja stopala. 
Taj je trenutak otvorio rupu koju sam od tada kopala sve dublje.
Nisam pronašla kraj jer ih ima previše.
Ovaj projekt je samo jedan od njih.”

Njene crno bijele fotografije povezuju suvremeni trenutak s povijesti. One prikazuju trenutak spajanja stvarnog i nestvarnog, povijesnog i suvremenog, tjeskobe s estetskim. Ove izuzetno jake i izražajne fotografije nude potpuno novi pogled na povijesni događaj stradanja, rušenja i uništavanja jednog dijela čovječanstva.

Umjetnica o sebi kaže: 
“Ako pod stilom mislimo na estetiku, pretpostavljam da sam mješavina ljepote koju nalazim u svemu što vidim svaki dan, a pod time mislim, gotovo isključivo, na umjetnost drugih umjetnika. U vrijeme kad je mehanizam postao aktivan, postala sam svjesna svega što sam propuštala. Tada mi je stvarnost postala navika, rutina. Uvijek je bilo tako, ali do tada to nisam primjećivala. Napala me čudna praznina, a onda su počele i sve egzistencijalne krize i navale frustracije i motivacije… Naposljetku sam morala naslutiti da je jedini način da nešto promijenim – da napustim monotoniju gledanja kako dani prolaze a da ih ne cijenim – uključivao korištenje mašte. No to postoji samo u mislima, a meni je trebalo nešto više fizičko. I tu je došla umjetnost. A ja sam to mogla sažeti govoreći da je moj stil samo projekcija svijeta u kakvom bih voljela obitavati”.

U sklopu svoga sudjelovanja na 12. Festivalu tolerancije, Silvia Grav će održati i predavanje na temu izložbe u Galeriji Arheološkog muzeja (Pavla Hatza 6), 11. travnja sa početkom u 17:30 sati.

Ulaz na sva događanja je besplatan. Radno vrijeme Galerija AMZ je radnim danom od 12 do 18 sati, a subotom od 12 do 15 sati.

‘Rodna teorija i praksa nužne su za stvaranje pravednog svijeta’

Razgovaramo s Reginom Ammicht Quinn, katoličkom teologinjom s interesima u etici teodiceje te suodnosu roda, seksualnosti i religije, kojoj je uskraćen rimski nihil obstat – što znači da ne može predavati teologiju na njemačkim sveučilištima. Od 2014. godine izvršna je direktorica Međunarodnog centra za etiku u humanističkim znanostima Sveučilišta u Tübingenu. S kolegicom Ingrid Hotz-Davies direktorica je Centra za istraživanje roda i raznolikosti. Bila je državna savjetnica za interkulturalni i međureligijski dijalog kao nezavisna članica Državne uprave Baden-Württemberg. U Hrvatsku dolazi u travnju kao jedna od predavačica na konferenciji Mir i konflikti: sadašnji i budući izazovi, Sveučilišta u Rijeci u suradnji s Institutom za istraživanje mira (Norveška), Međunarodnog centra za etiku u humanističkim znanostima (Njemačka) te Centra za mirovne studije (Hrvatska), gdje će 16. travnja održati predavanja “Rodni sukobi: populizam, religija i potraga za pravednošću”. Konferencija se fokusira na područje Zapadnog Balkana kao višestoljetne platforme intenzivnih političkih, društvenih i kulturnih previranja. Stanje ‘zamrznutih sukoba’, političko nasilje, (ne)mogućnost pomirenja i potencijalna rješenja neslaganja te migrantska kriza na Balkanskoj ruti fokalne su točke svih predavanja. Regina Ammicht Quinn već je posjetila Rijeku prije dvije godine u sklopu ciklusa javnih predavanja Religija i javnost na Filozofskom fakultetu, kada je govorila o politici ženskih tijela i pitanju pobačaja.

 

Regina, imate zaista bogatu biografiju! Na čemu trenutno radite? Ima li kakav projekt, knjiga ili volonterski rad koji bi za početak istaknuli – naročito na području ženske problematike i/ili rodne teorije?

Tema na kojoj trenutno radim je ‘vjera’ u rodnu binarnost, koja kaže: postoje isključivo ‘muškarac’ i ‘žena’; rod pripisan rođenjem osoba će željeti imati čitavog svog života; seksualna žudnja stremi prema suprotnom spolu; biti ‘muškarac’ ili ‘žena’ temelj je našeg identiteta s kojim su povezane specifične društvene uloge. Ovakvo je vjerovanje vrlo često izvor boli, nepravde, diskriminacije i očaja. I mora se promijeniti! No kako mijenjati vjerovanje koje se naprosto ne da uzdrmati argumentima? Vjeru u rodnu binarnost povezujem nadalje s rastom populističkih politika te njihovih učinaka na društvo u cjelini – i na ženu, što je moja druga interesna sfera. Konačno, zanima me digitalizacija, tehnologija i umjetna inteligencija koje svojim razvojem upijaju kulturalne norme. Sadržaji internetskih stranica odraz su njihovih stvoritelja. Kako ovdje možemo izbjeći diskriminaciju?

 

Već ste bili u Hrvatskoj, točnije Rijeci. Zadnji je put tema vašeg predavanja bila vezana uz pobačaj. Rekli ste: “pobačaj je najkontroverznija tema, ne samo kad se zdravstveni, politički, društveni i tržišni zahtjevi sukobljavaju s kršćankim vjerovanjem, već i unutar samih kršćanskih zajednica”. Možete li komentirati ovu izjavu?

Unutar kršćanstva postoje različiti stavovi i praske kada govorimo o pobačaju. Konzervativno katoličanstvo fokusira se na doktrinu baziranu na restriktivnoj etici seksualnosti koja iziskuje posebnu vrstu kontrole tijela. Možemo prihvatiti, izdržati i tolerirati seksualne odnose dokle god su njihovi akteri oženjen heteroseksualni par s ciljem začinjanja djeteta. No, ono što se događa iza zatvorenih vrata izlazi na vidjelo. A ako to ‘izlaženje’ ne odgovara društvenim i vjerskim konvencijama, posljedice će biti strašne. Prema ovoj logici, primjerice, pobačaj ne samo da ubija fetalni život, već pomaže ženi da pobjegne od posljedica svog grijeha. Ista se logika primjenjuje na pitanja kontracepcije i pobačaja: ako su oni ženi dozvoljeni, ona će ih koristiti i neće se pridržavati moralnih standarda. Ako teologija misli da dijete može biti kazna seksualnog prijestupa, nešto je ovdje vrlo pogrešno. I sve više ljudi uviđa da je to jako loše – oni drugačije shvaćaju seksualnost i nastoje utjecati na diskurs o seksualnosti u obrazovanju, nauku i savjetovanju. Srž tog uvjerenja može se izraziti dvostruko: ako je seksualnost dio Božjega stvaranja – čemu je se plašiti i odbacivati? Ako je bezuvjetna ljubav Isusovo učenje o Bogu – zašto zastrašujemo i odbacujemo žene koje zapravo trebaju solidarnost i pomoć?

 

Na ovom predavanju, sjećam se, govorili ste i o patrilinearnoj ekonomiji, no niste se baš zadržali na toj temi…

U kršćanskim tradicijama fokus se zadržao na čistoći – naročito na čistoći žena. Djevicu Mariju predstavljalo se kao ideal ženske egzistencije. Dakako, ženama pretežno nije bilo moguće imitirati tu ulogu, pa je došlo do jednostavnog pravila: nema seksa prije ili izvan braka! Nije to samo duhovni i moralni zahtjev – treba ga promatrati kroz praktični utjecaj patrilinearne ekonomije. Ako žene ne slijede ovo jednostavno pravilo, nećemo sa sigurnošću znati tko je otac djeteta. Tijekom povijesti (i prije DNA testova), to nije bilo pitanje pukog srodstva (je li ovo zaista moje dijete?) ili pitanje povjerenja (jesam li izdan?) – već pitanje vlasništva: samo ako se žena uzdržava od seksualnih odnosa prije ili izvan braka, možemo uspostaviti legitimni poredak u svjetovnim stvarima – baštiniti teritorij, naslov i vlast – a sve to ovisi o čistoći majke.

 

Kroz ovu godinu, sve do veljače 2019. godine, Hrvatska mora donijeti svoj prvi zakon o pobačaju, a nacrt se možda već i krenuo raditi u Ministarstvu zdravlja. U veljači prošle godine, Ustavni sud odbio je prijedlog procjene ustavnosti Zakona o mjerama zdravstvene zaštite koji omogućava ženama da slobodno odlučuju o rađanju. Ipak, naložio je donošenje novog zakona unutar dvije godine, što se očekuje od sadašnje Vlade. Vjerujem da se trenutno dostavljaju prijedlozi tog zakona. ‘Priziv savjesti’ postao je uobičajen izbor liječnika u nizu hrvatski bolnica. Dio konzervativaca postavio je pitanje o pravnoj osobnosti fetusa. Ove promjene se, po mojem mišljenju, događaju uglavnom zbog savezništva klerikalnog kršćanstva i desne konzervativne politike u Hrvatskoj što proizvodi jednu distorziranu, radikalnu ideologiju. Možete li komentirati ovu situaciju i moj stav? Kako stoje stvari u Njemačkoj?

Situacija u Njemačkoj poprilično je drugačija… Stopa pobačaja vrlo je mala, što povezujem sa spolnim obrazovanjem u školama i obiteljima te s dostupnosti kontracepcije, dok je istovremeno omogućeno svakoj djevojci ili ženi da pobaci. Sam zakon ipak je kompromisan: pobačaj je legalan zbog medicinskih (opasnost za fizičko ili psihičko zdravlje žene – pri čemu je ‘psihičko zdravlje’ veoma širok pojam) ili kriminalnih indikacija (trudnoća je posljedica zločina). U ostalim slučajevima pobačaj je ilegalan, no ne kažnjava se – ali pod uvjetom da trudnica iskoristi jednu od brojnih savjetodavnih mogućnosti (radi se o savjetovanju i pomoći, ne o odgovaranju žene!). Savjetovanje pružaju razne institucije. Katolička savjetodavna skupina Donum vitae isključena je iz Crkve jer se smatralo da na ovaj način sudjeluje u pobačajima. Također, tijekom posljednje dvije godine stopa pobačaja u Njemačkoj neznatno je porasla, a jedan od razloga je primjetan rast broja Poljakinja koje dolaze pobaciti u Njemačku. Glede situacije u Hrvatskoj: brojke su vrlo jasne! Diljem svijeta restriktivni zakoni o pobačaju nisu povezani s manjom stopom pobačaja. Oni dapače imaju vrlo ozbiljne posljedice: kriminaliziraju osobnu bol i potiču nesigurne, po zdravlje opasne pobačaje.

Da, toksičan je savez između nacionalističkih desničarskih politika i tradicionalističkog katolicizma: stavovi obje strane stapaju se u definiciji ‘dobre žene’ koja čezne za majčinstvom kako bi održala vjersku tradiciju i svoj narod. Ona reprezentira državu svojim simboličnim tijelom. Ovdje žene nisu subjekti već objekti javnog političkog i moralnog diskursa. Pomni nadzor nad ženskom seksualnosti dio je nacionalističkog diskursa – a katolički puritanizam samo ga hrani. Treba također napomenuti nešto o frazi ‘priziv savjesti’, vrlo mi je zanimljiva ta formulacija. Koliko shvaćam, ona zapravo znači ukidanje slobodne i savjesne odluke žene. Savjest je opasna stvar jer daje autoritet nečemu što je iznad politike i religije. Ona, dakako, može biti i pogrešna, no nemamo je čime nadomjestiti. Možemo jedino biti odgovorni na dva načina: slijediti svoju savjest – ali i obrazovati ju. Ako ‘prigovor savjesti’ istovremeno znači ‘ukidanje savjesti’, to je ogroman regres kojim se ukida dostojanstvo čovjeka. Toma Akvinski rekao je da je savjest posljednja instanca, da ima posljednju riječ – čak i onda kada proturječi Crkvi. Ako savjest ne može odigrati ulogu u velikim odlukama, svi smo izgubili.

 

U Platformi za ženska reproduktivna prava (fronti koja je spontano nastala poradi događaja koje sam opisala u prethodnom pitanju) aktivno djeluju dvije teologinje: moja prijateljica Lana Bobić i ja. Nas dvije nastojimo, svaka na svoj način (ona kao katolkinja, ja kao protestna ateistkinja), unijeti u naš rad diskurs feminističke teologije i teologije oslobođenja. Koja je Vaša poruka za nas i ostale članice – od kojih je svaka ideološki drugačija? Kakvu etiku da njegujemo?

Razvijati prijateljstva koja nadilaze vjerske i ideološke barijere prekrasna je stvar. Već ste se etički pozicionirale: percipirate ljude drugačijih vjerovanja (podrijetla, etniciteta, roda, itd.) ne kao Druge, strance, neprijatelje, već kao prijatelje. Izazov se nalazi u razumijevanju, ne u nijekanju različitosti. To može biti temelj određivanja diskursa o pobačaju. On se ne može usredotočiti na pojedinke, već na čitavo društvo – ne želimo govoriti o izoliranoj maternici i izoliranoj ženi u potrazi za izoliranom odlukom. Strukturni kontekst žene od veće je važnosti! A on ima svoja moralna pravila. Jedno od tih (zastarjelih?) pravila kaže: ‘majke moraju biti udane’! Drugo, suvremenije pravilo kaže da moramo planirati i voditi svoj život na optimalan, uravnotežen način. Dijete koje dođe u krivo vrijeme krši oba zakona. Grijeh protiv zahtjeva da kontroliramo svoj život može dovesti do negativnih posljedica, sličnih onima koje su neudane majke doživljavale u prošlosti. Drugi ‘set’ normi uvučenih u živote žena (još uvijek!) poručuje: ‘dječaci su bolji od djevojčica!’. U Albaniji, Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori više je muškaraca no žena, što između ostalog upućuje na selektivne pobačaje. Ako ne gledamo na izoliranu maternicu i izoliranu ženu, već na cjelokupni društveni kontekst, moramo si postaviti sljedeća etička pitanja: kakve odnose, obitelji, škole, sveučilišta, radne uvjete, društvene i zdravstvene ustanove, vjerske institucije trebamo da pomognemo ženi u suočavanju s krizom te u postizanju cjelovitog života? Kako osigurati slobodan izbor žene u teškoj situaciji? Na koji način društvo može živjeti u solidarnosti s onima izvan tradicija i konvencija? Kako očevi mogu ući u kontekst pobačaja bez povećanja pritiska na ženu? Na kraju, slobodnu i savjesnu odluku mora donijeti žena. Tko drugi? Otac te žene? Svećenik? Sudac? Policija?

 

U katoličanstvu, nerođeni ‘život’ postaje osoba, prema Tomi Akvinskom, nakon četrdeset dana ako je fetus muškog spola te osamdeset ili devedeset ukoliko je ženskog. Ako se ne varam, ovaj stav promijenio se tijekom Prvog vatikanskog koncila i papinstva Pia IX (1972-1878) koji je strastveno zagovarao ideju da život počinje začećem. Otkud ovaj prevrat? Je li on posljedica početka ženskog pokreta i osnaživanja naših pretkinja?

Ne znam. Papinski autoritet bio je ogromna tema Prvog vatikanskog koncila, što znači i autoritet pape nad (grešnim) ženama. Zanimljivo je kako su te prenatalne dijagnoze prije ultrazvuka imale praktični smisao: stoljećima u europskoj povijesti trudnoće fetus se smatrao djetetom čim bi dokazao svoje postojanje kretanjem u maternici – negdje između devedesetog i sto dvadesetog dana. Bio vam je potreban autoritet žene da shvatite trudnoću i stanje fetusa! No, ne i danas, i ne prema Tomi Akvinskom koji nikada nije bio trudan i mislio je da se duša ‘otkriva’ kretanjem ploda u maternici (i još k tome muška prije no ženska).

 

Što Vas je nadahnulo da postanete kršćanska teologinja koja se bori za siguran i legalan pobačaj? Ne mogu reći da ste pro-choice teologinja budući da ste svojedobno izjavili: “U kontekstu pobačaja, za život i za izbor su čiste fraze. Politika ženskih identiteta je izmanipulirana politikom identiteta fetusa, a ona se na koncu završava u binarnoj strukturi ‘za život’ i ‘za izbor’. Ova pojednostavljena dualistička debata ima mnoge mane – na teoretskom, praktičnom i političkom nivou”.

Ne, nisam ni pro-choice ni pro-life – u tako pojednostavljenom modusu shvaćanja. Ova razlika može biti politički učinkovita, ali je etički problematična. Čini se da ‘za život’ znači zaštitu ljudskog života od njegova začetka. No, u pro-life diskursu, dijete se često postavlja nasuprot (potencijalno loše) majke. Pro-choice znači: ljudski život je ljudski, u punom smislu te riječi, kad i ako možemo donositi odluke koje nas se tiču. To je istina. Do određene točke. Mogu odabrati koga ću voljeti i s kim ću se udati, što ću studirati ili obući, za koga ću glasati, gdje i kako ću živjeti itd. No, inflatoran pojam autonomije (osoba je osoba samo kad je on ili ona potpuno autonomna) naslijeđe je Zapadne patrijarhalne tradicije. Samoodređenje nije jedina životna vrijednost i zapravo se nikada ne ostvaruje u cijelosti. Ljudski život nije čista neovisnost, već je istovremeno i međuovisnost. Po mojem mišljenju, ‘odnosna autonomija’ najprimjereniji je izraz ljudskog života. Ono što od pro-life argumenata možemo naučiti bezuvjetno je prihvaćanje djeteta – čak i ako ne spada u popularne standarde zdravlja, inteligencije ili ljepote. Od pro-choice argumenata možemo naučiti bezuvjetno prihvaćanje dostojanstva žene. Mi nismo spremnici ili kontejneri – mi smo osobe! Kad ovo svladamo, možemo krenuti dalje, ispitati motive za pobačaj i možda otkriti da isti ljudi koji se protive pobačaju ne bi toliko žarko željeli imati posla s majkom koja je klinički depresivna ili djetetom koje ne ispunjava društvena očekivanja.

I da, uvjerena sam da nam je potreban siguran i dostupan pobačaj. Tko god je ranjiv, treba našu podršku, ali ona ne znači proglašavanje ranjive osobe nekompetentnom. Trudnoj ženi nitko ne može oduzeti pravo na odluku: niti jedan zakon, kulturni standard, pa čak ni oni koji joj pomažu i podržavaju je. Možemo se samo čvrsto postaviti uz nju, pružiti joj izbor i poštivati njezin život. Za teologiju je najvažnije postaviti raspravu o pobačaju u širi okvir kršćanske poruke. Zaseban moralni stav spram pobačaja nije srž kršćanskog identiteta. U svijetu gladi, ratova i genocida, odgovor na radikalni poziv kršćanstva bi prije svega trebao biti rad na pravednosti i miru, borba za pravedan mir i miroljubivu pravednost. Tako religija može biti pro-life, za život siromašnih i marginaliziranih. Marcella Althaus-Reid, argentinsko-britanska teologinja, neprestano je ponavljala da je mlada prostitutka u WC-u autobusne stanice, koja je imala višestruke pobačaje, ništa drugo no slika Krista.

 

“Ako je bog muško, muško je bog”, rekla je Mary Daly. Kakvu vrstu politike, revolucije, vjere, teologije i etike (ili možda ništa od navedenog) trebaju žene u kršćanskom svijetu da bi se ovome oduprle?

Baš sam pročitala židovsku legendu o muškarcu koji je ljutito protestirao govoreći da žena pripada propovjedaonici sinagoge koliko i naranča na kearat seder (posebna vrsta obrednog tanjura za pashalnu večeru op.a.). Danas, kada slave Pashu, mnogi Židovi stavljaju naranče na ovaj tanjur. Dakle, jedimo naranče!

 

Zašto žene ne mogu biti svećenice?

Naravno da žene mogu biti svećenice, samo ne smiju, jer postoji duga tradicija – počevši od kasne antike – koja tako nalaže. Puno argumenata nastoji podržati ovaj zaključak, a jedan je i taj da je Isus pozvao samo muškarce da ga slijede. Sumnjam u istinitost ove izjave jer ako čitamo Novi zavjet, onda nalazimo mnoge žene, Isusove bliske prijateljice i saveznice. To da je Isus bio muškarac i da samo muškarci mogu biti njegovi predstavnici diskriminatorno je prema Isusu. Diskriminacija je pripisivanje jednog, esencijalnog identiteta nekoj osobi: uzmete jedan aspekt (npr. ‘crnac/kinja’ ili ‘musliman/ka’ ili ‘neobrazovan/a’), izolirate ga i pustite da prevlada te isključi sve ostalo. Po pitanju svećenstva, biti muškarcem, čini se, prevladava nad svim drugim aspektima Isusove ličnosti, poput pobožnog Židova, karizmatika, onoga koji otvara nove slike Boga, protivnika struktura moći i konvencija onoga vremena… Previđanje ovih aspekata znači ozbiljnu redukciju kršćanstva i kršćana. Zato, to da Isusovi predstavnici naprosto moraju biti muškarci, poprilično je slabašan argument. Što rod ima s predstavljanjem? Što rod ima s predstavljanjem u svijetu gdje su žene obrazovane, gdje mogu vladati ili dobiti Nobelovu nagradu za mir? Povezati predstavljanje Isusa s posjedovanjem penisa čini mi se jako pojednostavljeno – i sramotno za Isusa. Isusovo okretanje prema marginaliziranima, nečistima i onima koji trpe bol ne može se svesti na razinu testosterona.

 

Ovaj puta u Rijeci ćete govoriti o rodu. Vaše predavanje bit će 16. travnja na Filozofskom fakultetu. Možete li nam otkriti nešto više?

Diljem Europe, ali i u drugim dijelovima svijeta, populističke stranke su u porastu. Polazišna točka te eskalacije aktualne su krize: kriza političke reprezentacije (političari me ne vide – vide samo druge), ekonomske distribucije (ne dobivam ono što zaslužujem – a oni troše novac na migrante) te kriza kulturnog identiteta (više nigdje ne pripadam – moje vrijednosti se diskreditiraju). Sva ova područja tiču se i žena. U tim politikama postoji čudnovata povezanost populizma i konzervativne Crkve, napose u  slučaju migrantske krize i aktualne rasprave o Islamu. Ovdje su ženska tijela simbolička tijela. Ona su sržna točka rasprave, mjesto upisivanja kulturnih normi, gdje sukobi postaju vidljivi. Ta simbolička tijela imaju zadatak obnove sigurnosti, utjelovljuju uključivost i isključenje. Pokušat ću razmrsiti pitanje zašto se populizam i dijelovi konzervativne Crkve plaše sveg ‘rodnog’, dok istovremeno pokušavaju spasiti muslimanke od njihove ‘zaostale kulture’. Probat ću zamisliti društvo u kojemu se postojeći sukobi mogu razriješiti bez promicanja kulturalnih i rodnih hijerarhija.

 

Radite li ovdje teoretski zaokret od feminizma prema rodnoj teoriji? Postoji li jaz između tog dvoga i gdje se preklapaju?

Rodna teorija ima povijesni temelj u sekularnom ženskom pokretu 19. i 20. stoljeća. Ugrubo možemo odvojiti tri faze koje ne slijede samo jedna iz druge, već se preklapaju i paralelno egzistiraju. Prva faza, koja započinje sredinom 19. stoljeća, predstavlja borbu za jednakost, pristup obrazovanju, političkom odlučivanju, javnim službama… Druga faza jača 1970-ih godina u sjevernim zemljama, a koncentrira se na ženske povijesti, ženske prostore te specifične potrebe žena. Obje faze bile su (a i danas jesu) važne i nužne; obje faze potrebno je prihvatiti – u društvu i u Crkvi. Istodobno, ne možemo se zaustaviti. Postoji opasnost da jednakost postane istost, a ženstvo postane bitnije od politike žena. Potrebna nam je treća faza koju vidim kao rodnu teoriju i praksu. Rodni diskursi kritiziraju individualno, političko, društveno okruženje koje je izgrađeno oko binarne razlike ‘muškarac’ i ‘žena’. Rodni diskursi reflektiraju moć pripisanu poziciji tijela unutar ove binarnosti. Rodna teorija i praksa ne bavi se onime što žene čine, dok muškarci gledaju (s više ili manje dobrom namjerom). Ona se tiče i muškaraca i žena. Rod je stoga, kao prvo, kategorija koja analizira rodne odnose. Drugo, on je kategorija koja unosi nemir u sigurnost naše spoznaje roda. On negira pritisak na prilagodbu – pritisak da se tijelo (s obzirom na genitalije koje ima) prilagodi rodnom identitetu, da se to tijelo i identitet prilagode seksualnoj žudnji (vrsti genitalija koju ima osoba koju volim) i da se uklope u rodnu ulogu i rodne vrijednosti pripisane od strane povijesti i društva. I rod je, kao treće, kategorija pravednosti, čime je i politička kategorija. U današnjem svijetu, ne možemo bez rodnih teorija koje preuzimaju feminističke poticaje!

 

Jednostavno pitanje – zašto je ideja roda toliko problematična za neke kršćane?

Nije baš jednostavno pitanje… Volim razmišljati o dva kontradiktorna načina na koja kršćanstvo razumije poredak stvaranja. Iz prve perspektive, rod donosi nered i zbunjenost u naizgled jasan i razumljiv poredak stvorenja: kad muškarci ne bi željeli biti muškarci, a žene žene, značilo bi da je Bog pogriješio! No, budući da on ne griješi, pojam ‘rod’ otvoren je proglas rata Božjoj kreaciji. Treba povući granice i izgraditi zidove. Druga perspektiva vidi rod na kudikamo kompleksniji način. Priroda i kultura ovdje se ne predstavljaju na binaran način tako da ne mislimo o rodu kao o ‘kaosu’ koji remeti poredak. Upravo suprotno, postoji poredak koji je stvorio čovjek u šarenom, prekrasnom neredu kreacije. Bog ne prebiva u ljudskim zakonima. Znači: rod je problematičan za neke kršćane jer otvara nove načine gledanja na svijet i život. Oni se mogu smatrati prekrasnima – ili opasnima. Međutim, rod je i kategorija pravednosti. Etički govoreći, nemamo izbora oko toga trebamo li se baviti rodom ili ne. Rodna teorija i praksa nužne su za stvaranje pravednog svijeta.

 

22. ožujka datum je kojeg je u proceduru stavljena ratifikacija Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Imali smo snažnu ideološku debatu (a mislim da će se i nastaviti) u javnosti zbog takozvane ‘rodne ideologije’ koju neki vide kao opasnost za kršćanske vrijednosti našeg društva. Što mislite o tome?

Mislim da je vrijeme da počnemo dugo i naporno razmišljati o kršćanskim vrijednostima… Jesu li to vrednote poslušnosti i ušutkavanja? Ili možda održavanja tradicije bez obzira na njene učinke? Jesu li one usko vezane uz strukture moći koje doprinose dobrobiti tek nekolicine? Jesu li to vrijednosti koje će isključiti ljude ako se ne prilagode onome što mi činimo, mislimo i vjerujemo? Ako su ovo kršćanske vrijednosti, kršćanstvo se ne smije niti usuditi pozvati na Isusa kao na svoj uzor!

Što nije u redu s mojim bedrima?

Čini se da radikalna ideja o ženama kao ljudskim bićima polako prodire u naše društvo, i to je stvarno lijepo. Možemo glasati, imati vlastite bankovne račune, a ponekad čak i dobiti plaćeni porodiljni dopust, kako ne bismo posteljicu morale skupljati s radnog stola.

No, kao netko u čijoj srednjoj školi postoji pravilnik odijevanja, pitam se koliko daleko uistinu sežu te kulturne promjene. Čini mi se da se ženska bedra još uvijek smatra nevjerojatno uvredljivima. Gornje polovice mojih nogu možda su obložene istim organom koji pokriva ostatak mog tijela, ali izložim li u školi taj specifični dio kože, izazivam skandal.

Prvo me pogledaju već uvježbanim pogledom, koji mi poručuje: “Draga, ti i tvoja bedra ste nas stvarno razočarali. Tvoje nepokrivene noge dokaz su da uopće nisi tako bistra i, dakako, da patiš od Elektrinog kompleksa”.

Iako pogled govori dovoljno, komad gole kože iznad koljena prisiljava ih i da komentiraju. Govore stvari poput: “gospođice Hague, morate kupiti drugu suknju”, ili “Ella Hague, vaša je suknja poprilično kratka”, ili, najmanje suptilno i moj osobni favorit: “Ne bi vam se svidjelo što se vidi straga kada se sagnete”.

Kao prvo, ne. Jednostavno, ne.

Kao drugo, iako ste mi dali do znanja da mi je suknja prekratka, ne trebam novu suknju. Zapravo mi se sviđa što vas ova koju nosim vrijeđa.

Treće, obećajem da se nikada neću sagnuti, no osjetim li ikada potrebu da to učinim, ne bojte se – pobrinut ću se da za ovu prigodu nosim najbolje donje rublje.

Ovakvi su razgovori posve uobičajeni za mene i moje prijateljice. No, jedan incident prije nekoliko mjeseci nije bio. Pod odmorom sam hodala školskim hodnicima, kada je jedna nastavnica zaustavila mene i moju prijateljicu kako bi prokomentirala duljinu naših suknji. Nastavnica je, naime, tvrdila da nam se vidi desetak centimetara bedara više nego bi smjelo.

Potom nas je odvela u učionicu u kojoj su bili još neki učenici i učenice, gdje smo se kolektivno vratili u pedesete godine prošlog stoljeća nakon što nas je natjerala da kleknemo. Dijelom sam očekivala da će odnekud izvući šibu i izudarati nas po uvredljivim bedrima, ali samo je nastavila s prodikama o tome kako ćemo skandaloznim suknjama uništiti navodno besprijekornu reputaciju škole – bez obzira na činjenicu da je škola puna pušača, korisnika droga, pijanica, te da se glasno pozdravlja puki dolazak na nastavu – naša bi izložena bedra, navodno, ponizila našu školu.

Nastavnica nas je zatim pitala što bi ljudi rekli da nas vide u takvim suknjama. Klečeći na tvrdom podu, kipeći u sebi, nisam imala pojma na što aludira. Tada je pogledala ostale učenike u razredu i shvatila sam da njezino pitanje nije retoričko. “Drolje, gospođice”, odgovorila je djevojka iza nas. “Drolje”. Samo je kimnula glavom i rekla nam da razmislimo o svom užasnom nedjelu. Nakon toga nas je napokon pustila.

Izašla sam iz učionice potpuno šokirana, pitajući se što se, dovraga, upravo dogodilo. Bila sam zapanjena činjenicom da je nastavnica, koju sam doista voljela i cijenila, mislila da je postupila savršeno ispravno za 2017. godinu.

Razmišljala sam o prosvjedu pred zbornicom i potpisivanja peticije, ali na kraju nisam učinila ništa od toga. Posve iskreno, bilo me strah. Nakon tog događaja često sam razmišljala o razlozima zbog kojih nastavnici smatraju moja bedra tako odbojnima i grešnima. Prvi je razlog, čini mi se, zabrinutost nastavnika da deset centimetara moje kože može zbuniti sve dečke u školi i odvratiti ih od učenja. Kao da je moja koža jedini uzrok njihova akademskog neuspjeha. Korisnik LSD-a iz zadnje klupe nesumnjivo je imao velike nade o odlasku na Harward, ali ja sam baš morala paradirati sa svojim golim bedrima i uništiti mu san o diplomi Ivy League sveučilišta.

Na tom tragu, moja bedra očito dekoncentriraju i nastavnike_ce. U mojoj je školi uobičajeno da učenici_e vrište i bacaju stolice, na što nastavnici_e reagiraju prilično smireno. Ali ako im pogled nehotice sklizne na deset centimetara moga bedra koje sam tako drsko izložila, posve se pogube. Ili su toliko uvrijeđeni_e i zbunjeni_e mojom kontroverznom odlukom da padnu u komu, ili su toliko napaljeni_e da se više ne mogu usredotočiti i trebaju prileći da se saberu. Neki dan sam to testirala kada je nastavnica komentirala duljinu moje suknje, upitavši je pale li je moja bedra. Bila je užasnuta mojim pitanjem, pa pretpostavljam da je posrijedi prvi razlog.

A tu je, što me osobito razbješnjuje, i dvostruki standard koji sve to naglašava. Nastavnici ne žele da pokazujemo kožu, ali dečki u školskom dvorištu redovito skidaju majice i izlažu torza. Na taj prizor nastavnici neće ni trepnuti. Dečki mogu zavrnuti kratke hlače mnogo više od moje suknje i nitko neće ni pisnuti. Je li to jednako? Je li pošteno? Naravno da dečki smiju pokazati kožu, ali isto tako smijemo i mi, kvragu!

U usporedbi s drugim seksističkim problemima, duljina suknji je sitnica. No to u konačnici šalje poruku s mnogo ozbiljnijim značenjem. To je još jedan način na koji naše društvo seksualizira mlade žene i govori im da trebaju mijenjati svoja tijela kako bi umanjile tuđu nelagodu. Osim toga, moramo se riješiti poriva da osuđujemo odluke žena da pokazuju svoja tijela. Ženska tijela, poput ostalih tijela, samo su nakupine stanica. Zašto je dodatno masno tkivo na nekima od tih tijela skandalozno ili neprihvatljivo?

Nastavnici_e nas posramljuju zbog izlaganja naših tijela, šalju pisma našim roditeljima i šalju nas u kaznu kada preispitujemo njihovu logiku. Možda bi se umjesto toga trebali_e brinuti o markiranju, a ne s o mojoj suknji. Trebali_e bi motivirati djecu na učenje umjesto da ih ponižavaju zbog duljine suknji. Trebali_e bi raditi na širenju znanja, a ne produljivanju odjeće. Ne govorite mi da dekoncentriram; naučite dečke samokontroli i da se ne daju tako lako smesti. Prestanite govoriti “muški su ti takvi”. Učite dečke da budu ljubazni, učtivi, inteligentni, obrazovani, a ne seksisti.