Feministička literatura s početka 20. stoljeća: od žena, o ženama

Žensko pisanje je oduvijek bilo trn u oku muškog literarnog establišmenta. Od strahova u 18. stoljeću da će čitanje romana – pogotovo napisanih od žena – biti emocionalno i fizički opasno za žene do Brontë sestara koje su prvotno objavljivale pod muškim pseudonimima pa do odbijanja žanra romantične fikcije kao kritički nedostatnog, uvijek je postojala dominantna kultura koja smatra asocijaciju žena i pisanja opasnom. Odavno je to nešto što se treba kontrolirati, upravljati i odbaciti.

Jedan od načina na koji izdavači, književnici i kritičari “upravljaju” književnošću je kroz pojam žanra: označavanje knjige kao “detektivska fikcija” postaje jednostavan način identificiranja posebnih tropa u romanu. Ove oznake žanra osobito su korisne za izdavače i knjižare sa sljedećom logikom: čitatelj/ica može ući u bilo koju knjižaru, bilo gdje i otići do sekcije detektivske fantastike i naći knjigu za čitanje jer je već čitao/la detektivsku fantastiku i uživao/la.

Ono što komplicira ovo jest tko donosi odluku o tome koji žanrovi se smatraju prikladnima i koje se knjige stavljaju u koju kategoriju. Žanr je također kompliciran idejom ženskog pisanja. Možemo li imati žanr koji je označen isključivo spolom autorice? Što bi bilo kada bismo to okrenuli pa bi žensko pisanje bilo pojam kojim se jednostavno slavi pisanje o ženama? Ovo je pet romana od žena, o ženama, tijekom 20. stoljeća. Svi romani se bave ženama i neovisnošću, svaki na svoj način.

Agatha Christie: “The Man in the Brown Suit” (1924.)
Anna Beddingfeld
, ironična junakinja, koja je svjesna konvencija o spolu i žanru, impulzivno kupuje kartu za Južnu Afriku jer je cijena plovidbe točno onoliko koliko joj je ostalo novaca na cijelom svijetu. Na kraju razotkrije međunarodni sindikat kriminala sa samopouzdanjem i poletom.

Lucy Maude Montgomery: “The Blue Castle” (1926.)
Doss je neudata starija žena u viktorijanskom romanu. U ovoj priči ona odlazi od svoje uglavnom nezainteresirane obitelji te se seli u kabinu na otoku s muškarcem kojeg kratko zna. Ovaj roman, fantazija o kanadskoj divljini, bio je jedan od Montgomeryjevih romana za odrasle.

Mary Stewart: “Nine Coaches Waiting” (1958.)
Ova prerada Jane Eyre je roman koji sadrži sve trope gotičke romantike – dvorac, obiteljsku tajnu, ubojstvo – ali oni su svi izazvani od jedne od najboljih Stewartinih protagonistkinja, Linde Martin. Martin je zaposlena kao guvernanta u stranoj plemićkoj obitelji, ali odbacuje zamke romantike kako bi zaštitila svoju dužnost i vlastiti integritet.

Octavia Butler: “Kindred” (1979.)
Edana Franklin
se budi u bolnici s amputiranom rukom te joj policija postavlja pitanja o njezinom suprugu. Radnja postepeno otkriva da Edana putuje natrag u 1815. godinu, gdje dolazi u ponovni kontakt i sukob s Rufusom, jednim od njezinih predaka koji posjeduje robove. Ovaj roman postavlja važna pitanja o muškosti, moći i nasilju.

{slika}

Shirley Jackson: “Patchwork Girl” (1995.)
Jedno od najranijih djela elektroničke književnosti, prepričavanje Shelleyjeva Frankensteina (1818.) i Baumove “The Patchwork Girl” (1913.) stavlja pripovijest u ruke čitatelja/ica koji/e spajaju priču kroz ilustracije dijelova ženskog tijela.

Često, popularni ženski romani imaju narativni luk koji je vidljiv od početka: protagnistkinje će na kraju pronaći romantične partnere. U gore navedenim knjigama neke žene ih nađu, a neke od njih ne. Za one koje ih nađu, romantika je sekundarna u odnosu na posao koji rade, kao i izbori o tome što čine u vlastitom životu.

Ono što ujedinjuje romane jest istraživanje izbora koje neke žene moraju napraviti zbog svog spola i roda, bilo da iznenadno otputuju u Južnu Afriku, da se nehotice vraćaju na plantažu robova/kinja ili da izričito pozivaju čitateljice da odaberu razvoj elektronske priče.

Pisanje o ženama (i često od žena) nam daje neke primjere kako izazvati status quo, čak i ako je to samo na neko vrijeme. Svaki izazov pruža još jedan primjer kako izvršiti promjenu u patrijarhalnoj kulturi. Ovo su samo neke od spisateljica (o ženama) koje su to učinile – od  Jane Austen do Shirley Jackson, od Frances Burney do Josephine Tey do Angele Carter i Val McDermida.

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija 

Sve u jedan glas!

“Sve u jedan glas!” treći je po redu festival samoorganiziranih aktivističkih zborova koji je nastao kao nastavak prethodna dva festivala (“Svi u glas” u Beogradu i “Vsi v en glas” u
Ljubljani). Čeka vas ukupno osam sjajnih zborova iz bližeg i daljeg susjedstva – Praksa iz Pule, ZborXop i Domaćigosti iz Zagreba, Horkestar iz Beograda, 29. Novembar iz Beča, Zborke i Kombinat iz
Ljubljane i vaše vjerne domaćice iz Le Zbora – kao i fabulozne Zbeletronke na afteru. Zborovi su raznoliki – veliki i mali, ženski i mješoviti – ali sve ih spaja ljubav prema pjevanju i žar otpora prema tragikomediji u kojoj živimo.

“Zašto baš SVE u jedan glas? Razlog je dvojak. Kao prvo, ako nešto vrijedi učiniti, vrijedi to učiniti subverzivno! Hrvatski jezik jednostavno nije na strani žena te ih pretvara u umanjenice ili isključuje, između ostalog tako da se za mješane skupine uvijek se koristi zamjenica u
muškom rodu (svi), čak i ako je skupina većinski ženska. Odlučile smo, barem na jedan dan, da ćemo biti SVE, bez obzira na to što imamo i mješovitih zborova. No, onaj drugi dio razloga, manje se igra gramatikom, a više se usprotivljuje tretmanu žena u društvu. Kao aktivistkinje, u vrijeme kada se prodaju priče da je strašnija tzv. rodna ideologija od nasilja nad ženama, kada se o ratifikaciji Istanbulske konvencije razglaba, a o silovanjima i ubojstvima žena šuti, kada se te iste žene upućuje da svoje nasilnike ne prijavljuju te da im još po mogućnosti rode i dijete jer ipak se radi na demografskoj obnovi, odlučile smo naslovom poručiti da žene nisu i nikada neće biti drugotne – gramatički, društveno, politički ili na bilo koji drugi način. Poručujemo da nam je dosta! Muški dijelovi naših zborova pjevaju s nama u jedan glas jer je rodna ravnopravnost pitanje općeg dobra cijelog društva.”
Le Zbor

Uz nastupe zborova, čeka vas i izložba u čast proslave 13. rođendana Le Zbora, projekcija filma o aktivističkim zborovima bivše Jugoslavije, te razni drugi popratni sadržaji poput
pisanja subverzivnih tekstova pjesama i mnogi drugi!
Glas je moćno oružje, dođite s nama pjevati, veseliti se i osnaživati se!

GDJE i KADA?

21.4.2018. u velikoj dvorani Teatra ITD u zagrebačkom Studentskom centru, od 15:00 do 21:00 h, s afterom uz Zbeletron u kafiću ITD-a od 21:00 do 00:00.

PRAKTIČNE INFORMACIJE:

Ulaz u prostore festivala pristupačan je za korisnike invalidskih kolica. Ulaz na festival je slobodan za sve posjetitelje. Međutim, da bismo i dalje mogli podržavati kako umjetnike i organizacije, pozivamo vas da nas podržite donacijama koje će biti
iskorištene za nagradu “Nada Dimić”. Svaka je kuna vrijedna i izravno doprinosi razvoju nezavisne scene.

Festival aktivističkih zborova “Sve u jedan glas!” izvodi se u organizaciji Le Zbora i udruge Domino, u sklopu programa Queer Zagreb Sezona i Fond za druge.

Umjetnički povratak primitivnim tehnikama

Ne propustite grupnu izložbu ‘Primal_ditch_BP (before present)’, koja se otvara u petak, 23. ožujka, u 20 sati u Galeriji Miroslava Kraljevića u ZAGREBU.

Izložba predstavlja zajednički rad mladih novomedijskih umjetnica. Tea Stražičić, Lara Joy Evans i Hannah Rose Stewart u špiljskom ekosustavu prepoznaju susret prapovijesti i modernosti, odnosno različite stadije evolucije i ljudske transformacije. Nove neistražene prostore i istovremeni kritički osvrt na vlastitu umjetničku praksu pronalaze negdje na razmeđu ‘white cube’ galerije i primordijalne špilje. Mračno, vlažno i muljevito tlo nastanjuju multimedijalnim radovima u kojima spajaju primitivno i suvremeno. U njihovom istraživanju izražen je kuriozitet prema čovječanstvu i umjetnosti kojoj je digitalna revolucija pružila iluzija napretka i sigurnosti. Zaštićene duboko u podzemlju, umjetnice se vraćaju primitivnim tehnikama, simbolima i alkemijskim istraživanjima koje potom prevode u digitalni jezik. Pozivaju u potragu za praiskonskim i aktiviranje osnovnih osjetila.

Biografije:

Tea Stražičić (Zagreb) je redateljica i umjetnički direktor u studiju Adriatic Animation te vodi umjetnički kolektiv SwS. Pod aliasom @flufflord postavlja različite hibridne sadržaje na razmeđu suvremene modne fotografije i fantasy RPG tematike na mrežu. Paralelno objavljuje ilustracije pod aliasom @beefycakegastronaut više usmjerene na grafičko pripovijedanje koje je 2016. razvijala uz pomoć Open Workshop rezidencije u Danskoj te HAVC-a čiju je potporu za razvoj scenarija dobila iste godine. Početkom 2017. u Los Angelesu se udružila s Nicholas Zhu-om usredotočivši se prvenstveno na suradnju s međunarodnim glazbenim umjetnicima i festivalima kao audio-vizualni tim.

Lara Joy Evans (Berlin / L.A.) interdisciplinarna je umjetnica koja živi u Berlinu i radi u mediju instalacije, skulpture, teksta, publikacija, videa i 2D-a. Širok raspon tema koje se pojavljuju u različitim formatima refektiraju suvremene interpretacije jezika i propituju pojmove materijalnosti, mentalnog, botaničkog i umreženog društva. U podtekstu njezinih radova redovito se nalaze komentari na kulturu društvenih mreža, tabue i stigme koje nas okružuju. Lara Joy Evans kulturu u širem smislu promatra van njezine linearne evolucije, kontrirajući prapovijesno i primordijalno suvremenom i informacijskom dobu.

Hannah Rose Stewart (London) umjetnica je i studentica na Central St. Martinsu u Londonu. U svom radu nastoji prikazati nelagodu često proizašlu iz povezivanja osobnih iskustva koja sa sobom nose različite unutarnje i vanjske posljedice. U raznovrsnim medijima, koristeći trenutačno raspoložive izvore, izrađuje elemente koji aludiraju na porijeklo iz nekog paralelnog svijeta poput rekvizita iz nevidljivog svemira. Njihova fizička ili digitalna manifestacija djeluje suvremeno, ali istovremeno i prepoznatljivo budući da oblik naslijeđuje iz poviješću nadahnutih fantazija.

Izložba je financirana od strane Ministarstva kulture RH i vlastitim sredstvima.
Rad Galerije podržava Zaklada Kultura nova.

Vlada jednoglasno usvojila Istanbulsku konvenciju, uputila je u Sabor s ogradom

Vlada je u četvrtak na sjednici jednoglasno usvojila Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, ali s interpretativnom izjavom. Vlada je u Hrvatski sabor uputila prijedlog zakona o potvrđivanju tzv. Istanbulske konvencije.

“Bit Istanbulske konvencije je da statistika koju imamo, da je ukupni broj ubojstava 2013.-2017. bio 195, od čega je 91 ukupni broj ubojstava žena. Od tih 91, čak 63 dolazi od bliskih osoba, a 46 od intimnih partera”, kazao je premijer Andrej Plenković.

“Ratifikacija Konvencije osnažit će i pravni i institucionalni i financijski okvir za rješavanje problema nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Priče o financijskim obvezama od milijardu kuna – nisu točne. Uvažavajući zabrinutost određenih skupina u društvu, onih koji u sadržaju Istanbulske konvencije vide neke opasnosti, odlučili smo dodati interpretativnu izjavu. U prvoj rečenici izjave jasno se kaže što je bit konvencije, u drugoj će jasno kazati da Hrvatska smatra da odredbe konvencije ne sadrže obvezu rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni promjenu ustavne definicije braka. To je vrlo bitno i važno i to ne donosimo na slijepo, već nakon vrlo detaljnih i preciznih konzultacija s pravnim stručnjacima gdje smo došli do zaključka da u njihovim analizama nema pravnih učinaka kakve možemo čuti u raspravi u javnosti. Nema pravne obveze za priznanje trećeg ili neutralnog spola, pravne obveze za redefiniciju braka, nema pravne obveze za uvođenje u nastavne programe sadržaja za koje možda smatramo da nisu u skladu s našim vrijednostima, i razjašnjavamo na taj način dileme onih koji imaju rezerve. Nema skrivenih namjera. S punom odgovornošću predlažem da ovaj zakon uputimo u Sabor”, pojasnio se Plenković na sjednici Vlade.

Prema pisanju medija, kako bi se ogradio od različitih interpretacija i valjda opravdao pred dijelom konzervativnije frakcije HDZ-a, Vlada je platila anketno istraživanje javanog mnijenja. Naime, agencija Ipsos provela je istraživanje telefonskim putem (CATI) na reprezentativnom uzorku od 604 punoljetna građanina i građanki Hrvatskoj u razdoblju od 19.-20.3. za potrebe Vlade RH. Maksimalna pogreška uzorka iznosi +/-4,7%.

Prema istraživanju, svaki 8. ispitanik/ca kaže da o njoj zna jako puno te da se o njoj posebno informirao/la ili samo 12,2%. Skoro polovica ispitanih, 48,6% znaju osnovne informacije i pratili su temu kroz medije. 35,8% ispitanika čulo je za Konvenciju, ali ne znaju detalje, dok samo 3,3% nije do sada čulo za nju, tj. ne znaju o čemu se radi.

Na pitanje: “Koje je Vaše opće mišljenje o Istanbulskoj konvenciji? Podržavate li ili ne podržavate izglasavanje Istanbulske konvencije na temelju onoga što o njoj znate?” 31,9% ispitanika/ca podržava konvenciju i njezino izglasavanje u potpunosti, dok je 34,1% uglavnom podržava. Ukupno Konvenciju podržava u 66% ispitanika. S druge stane 12,4% ispitanika je odgovorilo da je uopće ne podržava, i 10,4% da je uglavnom ne podržavaju –ukupno 22,8%. Ne zna njih 11,1%.

Slovenski/e prosvjednici/e: ‘Zaustavite genocid u Afrinu!’

Građani/ke Ljubljane u srijedu 21. ožujka izašli su na ulicu s ciljem konačnog izazivanja reakcije od strane relevantnih institucija glede turske opsade sirijskog Afrina, ali i represije, neutemeljenih progona te neupitnog kršenja ljudskih prava kojima su izloženi/e mnogi/e turski/e državljani/ke kako unutar tako i izvan Turske. Prosvjed je simbolično održan na Newroz, blagdan koji prema kurdskoj tradiciji predstavlja doček proljeća, novi početak u metaforičkom smislu, ali u novije vrijeme sadrži i političke konotacije u glavnini vezane uz borbu protiv državne represije.

Važno je napomenuti da je invazija na Afrin, poznata pod nazivom “Maslinova grančica“, započela 20. siječnja ove godine kao, prema shvaćanjima turskih vlasti, anti-teroristička obrambena operacija koja za cilj ima održanje teritorijalnog suvereniteta države. Sam Recep Tayyip Erdogan oružani napad na Siriju nazvao je misijom koja za svrhu ima “zadaviti terorističku vojsku koja predstavlja prijetnju Turskoj, prije no što ona uopće bude imala priliku nastati.” No, prema dostupnim podacima, u periodu od dva mjeseca, ‘obrambeni napadi’ na ovaj sirijski grad odnijeli su gotovo 300 civilnih života, od kojih 43 žrtve čine djeca poginula u bombardiranju. Kao grad koji je pretrpio najmanje razaranja od strane Islamske države, Afrin je također pružio utočište mnogobrojnim izbjeglicama koji/e su napustili/e svoje domove bježeći pred džihadističkim terorom, ali i predstavljao svojevrsno uporište novonastale demokracije koju Demokratska federacija sjeverne Sirije nastoji održati.

No, nakon pada grada u ruke pobunjenika podržanih od strane Turske ove nedjelje te prizora rušenja spomenika i krađe imovine, kao i snimki namjernog ponižavanja civila koji su proteklih dana obišli svjetske medije, osvajačka priroda operacije “Maslinova grančica” sve je samo ne nevidljiva. Osim što je pretrpljena materijalna šteta izuzetno velika, oko 220 000 civila otjerano je u (za mnoge ponovno) izbjeglištvo. Također, nije teško primijetiti da bi se radnje turske vojske poput masakra i protjerivanja kurdskih civila na teritoriju sjeverne Sirije putem zračnih napada sasvim lako mogle okarakterizirati kao ratni zločin etničkog čišćenja, ali i aktivan pokušaj zatiranja trenutno na teritoriju Rojave prisutne ideje društva utemeljenog na demokratskim vrijednostima i principu jednakosti sviju koji, kao takav, na određen način predstavlja manifestaciju totalitarističkih aspiracija sadašnje turske vlade nadasve vidljivu i unutar turskih granica kroz niz neutemeljenih progona ‘nepodobnih’ građana/ki prisutnih još od pokušaja državnog udara 2016. godine.

{slika}

Bez obzira na dostupnost navedenih informacija kao i usprkos mnogobrojnim demonstracijama održanim širom Europe, reakcija svjetskih državnih vrhova na očigledno kršenje ljudskih prava od strane Turske uvelike je izostala, a konkretni pokušaji zaustavljanja oružane invazije na Afrin i daljnjeg stradavanja civila gotovo su nepostojeći.

Kako bi ukazali/e na svjetski rašireno nezadovoljstvo građana/ki režimom Recepa Tayyipa Erdogana, prosvjedu je prisustvovala nekolicina Kurda i Turaka s trenutnim prebivalištem u Sloveniji, ali i mnogobrojni/e slovenski/e aktivisti/kinje koji/e su uvidjeli/e potrebu za međunarodnom solidarnošću u borbi za ljudska prava. Nakon okupljanja u prostoru autonomnog društveno-kulturnog centra Rog, sudionici/e su se uputili/e u prosvjednu šetnju popraćenu glazbom i transparentima poput: “Solidarni/e s Afrinom i Rojavom.”, “Afrin nije sam!”, “Turska nije sigurna država!”, “Europo, srami se!” te mnogih drugih.

{slika}

U sklopu navedene šetnje, prosvjednici/e su obišli zgradu turske ambasade u Ljubljani, kao i zgradu delegacije Europske Unije te iznijeli sljedeće zahtjeve:

1.Neposredno zaustavljanje turske invazije na Afrin i Rojavu

2.Proglašenje zabrane letenja u zračnom prostoru iznad Rojave

3.Zabrana prodaje oružja Turskoj

4.Priznavanje Demokratske federacije sjeverne Sirije

5.Ukidanje trenutnog sporazuma o izbjeglicama između EU i Turske

6.Povlačenje Turske s popisa sigurnih zemalja (što je u Sloveniji često osnova za povratak tražitelja/ica azila natrag u Tursku)

Osim pokušaja konačnog izazivanja reakcije od strane relevantnih institucija glede zaustavljanja invazije na Afrin, prosvjednici/e su trenutnu tragediju u Afrinu iskoristili i kako bi skrenuli pozornost slovenskih državnih vrhova na političku situaciju u Turskoj koja iz dana u dan sve više nalikuje totalitarističkoj diktaturi, te potaknuli iste na odobrenje zahtjeva za azil građanima/kama Turske koji su zbog prijetnje progona na političkoj ili pak etničkoj bazi odlučili napustiti domovinu te utočište potražiti u Sloveniji.

Naime, usprkos činjenici da broj političkih zatvorenika/ca u Turskoj (među kojima velik broj čine novinari/ke, akademici te razni/e državni/e službenici/e), većinom optuženih za sudjelovanje u radu Kurdistanske radničke partije ili djelovanje u sklopu Gülenista, od pokušaja državnog udara 2016. samo raste te trenutno iznosi 133 257 pritvorenih i 64 998 zatvorenih (od kojih oko 600 djece zatvorene zajedno s majkama), Slovenija Tursku ocjenjuje sasvim sigurnom za život. Unatoč svjedočanstvima o mučenju i usmrćivanju zatvorenika/ca, slovenske vlasti strahovanje tražitelja/ica azila za vlastiti život u slučaju povratka u Tursku i dalje smatraju neuvjerljivim i nedokazanim.

{slika}

Prema izjavi organizatora/ica prosvjeda za Libelu, “Slovenija je već donijela nekoliko negativnih odluka o azilu za turske državljane/ke, što proizlazi iz činjenice da se odluke o odobrenju azila temelje na podacima prisutnima u dokumentima koji datiraju iz veljače 2016. godine – čak 5 mjeseci prije pokušaja državnog udara koji je značajno promijenio političku klimu Turske.”

“Na situaciju izbjeglica iz Turske direktno se nadovezuje situacija izbjeglica u Afrinu iz razloga što i u jednom i drugom slučaju u pozadini stoji turski fašistički režim. I izbjeglice iz Afrina sada moraju nekamo pobjeći.” Nastavljaju organizatori/ce. Operacijom “Maslinova grančica” Turska doprinosi povećanju ionako već izuzetno velikom broju izbjeglih, što turskih što sirijskih građana/ki od kojih se mnogi/e trenutno nalaze u državama poput Slovenije, Hrvatske i Srbije. Situaciju u obje države, Turskoj i Siriji, potrebno je sagledati kao jedan, a ne dva zasebna problema koji pripadaju dvama odvojenim kontekstima. Također, zbog samog broja trenutno postojećih izbjeglica, postoji neupitna potreba ne samo za odobravanjem azila istima već i za rješavanjem samog uzroka problema, to jest za pronalaskom načina zaustavljanja državne represije i kršenja ljudskih prava od strane Turske, a ne tek umanjivanjem nekolicine njegovih simptoma što većina svjetskih zemalja trenutno čini u kontekstu azilanata. Kako zaključuju organizatori/ce: “Potrebno je pronaći rješenje problema koje će obuhvaćati sve, a ne se samo baviti slučajevima pojedinih osoba i njihovih obitelji.”

Zaustavljanje turske invazije u ovom je trenutku apsolutno nužno, a kako protivljenje agresiji na Afrin i političkim progonima unutar turskih granica ne bi ostalo samo na ulicama, prema izjavi organizatora/ica, raspravu o navedenoj situaciji glede Turske i Sirije te zahtijevanje pronalaska rješenja za istu u Slovenskom parlamentu danas će zastupati politička stranka Levica.

Solidarnost s Poljakinjama u borbi za pravo na pobačaj

Poljska je ovaj tjedan zabranom pobačaja u slučaju malformacije fetusa došla korak do potpune zabrane pobačaja. I prije ove zabrane Poljska je imala jedan od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u Europi, gdje je isti bio moguć samo u tri slučaja: kada su zdravlje i/ili život  žene ugroženi, kada je do začeća došlo silovanjem ili incestom, i u slučaju malformacije fetusa (što se novom odlukom poništava). 

Naime, vladajuća konzervativna stranka zajedno s čelnicima katoličke crkve predložila je nacrt zakona ‘Zaustavimo pobačaj’ koji je dobio odobrenje od strane nadležne Komisije pravde i ljudskih prava. Ovim pokretom se želi izbaciti iz dosadašnjeg pravnog okvira mogućnost pobačaja u slučaju teških ili letalnih prirođenih mana fetusa, što u principu ograničava pravo žena na odlučivanje o vlastitom tijelu.

Borba za ženska/ljudska prava u Poljskoj se nastavlja, te je zbog toga širem Poljske organiziran opći štrajk pod nazivom Crni petak. Državljani i državljanke Republike Poljske koji/e žive u Zagrebu žele izraziti svoje nezadovoljstvo zbog ove situacije te solidarnost sa ženama u Poljskoj pa će se okupiti u petak 23.03. u 16:00 sati na Europskom trgu u Zagrebu. Pozivaju sve da im se pridruže, iskažu solidarnost sa ženama Poljske te da se ujedinimo u borbi za ženska/ljudska prava. Odjevni kod je crno.