40 posto maternalnih smrti u Irskoj čine pripadnice manjina

Grupa za zastupanje majčinstva AIMS (Organizacija za poboljšanje servisa majčinstva) iz Irske pozvala je ministra Simon Harrisa da odobri nezavisnu vanjsku istragu o smrti Malak Thawley.

Gospođa Thawley umrla je u Nacionalnoj bolnici za majčinstvo u svibnju 2016. nakon rutinske operacije ektopične trudnoće. Njezin muž Alan podnosi tužbu protiv irske javnozdravstvene službe, koja priznaje odgovornost za Malakinu smrt. Odvjetnik gospodina Thawlevya nazvao je “nizom nepažnje” ono što se dogodilo gospođi Malak, rekavši “bio je to jedan nehajni čin nakon drugog”.

40 posto maternalne smrti u Irskoj čine migrantice, unatoč tome što migranti/ce čine samo 17 posto opće populacije. Emily Wasak, osnivačica grupe “Migrantice i etničke manjine za reproduktivnu pravdu” kaže kako su migrantice nerazmjerno pogođene seksizmom i rasizmom kada pristupaju državnim službama.

“Nije slučajno da su se dva nedavna vrlo zahtjevna slučaja u borbi za pristup pobačaju odnosila na migranice; Gđa Y i Savita Halapanavar. Migrantice čine 40 posto svih maternalnih smrti u Irskoj. Nemojmo zaboraviti Savitu, ne zaboravimo Bimbo Onanuga, Dharu Kivlehan, Malak Thawley i bezbroj drugih. Nemojmo zanemariti ulogu koju rasizam igra u pristupu reproduktivnoj zdravstvenoj zaštiti na državnoj i individualnoj razini”.

{slika}

Glasnogovornik organizacije AIMS Irska kaže kako je povjerenje javnosti u irske usluge porodništva nisko, a Vlada bi trebala osigurati da istrage smrti svih majki budu obavezne.

Nisu svi slučajevi maternalne smrti ili loše skrbi došli do medija ili do sudova. Istraga o maternalnoj smrti trenutno nije obvezna u Irskoj, stoga će samo oni sa snažnim kampanjama vidjeti ‘svjetlo’ Mrtvozorničkog suda. Češći su slučajevi u kojima su obitelji manje medijski i pravno snalažljive i koji ostanu u pozadini.

Organizacija AIMS radi kampanje za vanjske istrage umjesto unutarnjih istraga radi transparentnost. Drugi razlog za to je činjenica da vanjske istrage mogu naglasiti područja u kojima se problemi ponavljaju.

“Javnost u mnogim slučajevima opravdano vjeruje da unutarnje istrage obično otkrivaju vrlo malo u smislu javno dostupnih informacija i nude manje u smislu povećanja povjerenja javnosti. Na primjer, unutarnja revizija slučaja smrti Bimbo Onanuge u bolnici Rotunda zahtijevala je da se postavljaju pitanja iz donjeg doma irskog parlamenta kako bi se razjasnilo što je unutarnja istraga otkrila”.

Vanjske istrage imaju pristup mnogo širem rasponu i dubini materijala nego unutarnje, te u tom smislu mogu izvući šire zaključke. Na primjer, vanjska istraga u bolnici Port Laoise otkrilo je da postoje problemi s višim menadžmentom javnozdravstvene službe koji su trebali biti riješeni, a to je nešto što unutarnja istraga nije otkrila.

Gospođa Wasak kaže da je 8. amandman igrao ulogu u smrti nekih migrantica i žena etničkih manjina.

“Doslovno umiremo i proživljavamo mučenje u ovoj zemlji pod paravanom 8. amandmana. Idemo u bolnice u toj zemlji tražeći osnovnu zdravstvenu skrb a ondje nam kažu da je ne možemo dobiti, jer ‘ovo je Irska’. I da, ovo je Irska. Znamo gdje smo. To je Irska, zemlja magdalenskih praonica i 8. amandmana, sustava izravne skrbi, prisilne rehidracije i prisilnog carskog reza. Ovo je Irska”.

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija

Ciklus filmova u veljači ‘Kontra matere’

Ako vas je ikad uzrujala rečenica poput “ista si svoja mater” ili “ista si svoja majka”, vjerojatno u nekoj mjeri patite od matrofobije. Ne, to nije strah od majke i ne, to nije strah od vlastitog majčinstva. Termin je dio feminističkog diskursa i označava strah od pretvaranja u vlastitu majku. 

Zbog čega sve postoji matrofobija? Koliku ulogu igraju geni, koliku okolina, radi li se pretežno o generacijskom jazu i na koje sve načine patrijarhat sudjeluje u fenomenu, istraživat ćemo tijekom filmskog ciklusa “Kontra matere” u veljači u Kinoklubu Zagreb. U fokusu su filmovi redatelja Lukasa Moodyssona čiji likovi tinejdžerica uz intenzivno propitivanje vlastitih identiteta, propituju i identitete svojih majki te film Ingmara Bergmana koji direktno tematizira jedan ambivalentni odnos majke i kćeri. 

Program projekcija:

01. 02. Fucking Åmål / Pokaži mi ljubav (1998.), r. Lukas Moodysson 

Popularna Elin, i autsajderica Agnes se svaka na svoj način i neovisno jedna o drugoj, osjećaju “skučenima” u švedskom gradiću Amalu. Obje sablažnjava pomisao da bi jednog dana mogle nalikovati svojim majkama. Majka prve je samohrana, ne prima alimentaciju i rinta radeći noćne smjene; majka druge je holivudski ideal lijepe, zadovoljne i ekstrovertirane heteroseksualke. 

08. 02. Vi är bäst! / Mi smo najbolje! (2013.), r. Lukas Moodysson 

Radnja filma se odvija u Stockholmu 1982. godine. Trinaestogodišnje Bobo i Klara osnivaju punk bend koji zaživi tek kad im se pridruži povučena kršćanka Hedvig. U borbi za vlastiti glas, Bobo i Hedvig pregovaraju s identitetima svojih majki. 

15. 02. Lilya 4-ever / Ljilja 4-ever (2002.), r. Lukas Moodysson 

Šesnaestogodišnja Lilya živi u siromašnoj neimenovanoj postsovjetskoj državi. Njezina majka bježi u potrazi za boljim životom, raskida svaki odnos s kćeri kao i državom u kojoj je živjela, a kasnije se i odriče majčinskog identiteta. Lilya ostaje sama. 

22. 02. Höst sonaten / Jesenja sonata (1978.), r. Ingmar Bergman

Lik majke i lik kćeri žive sasvim različitim životnim stilovima. Majka Charlotte je svjetski uspješna i samodostatna pijanistica. Kći Eva je pak “udarila kontru” i živi kao povučena kućanica na selu. U njihovom odnosu se nataložila nemala količina zamjeranja.

Selektorica je članica Kinokluba Zagreb Anita Čeko.

Ulaz je slobodan!

SOS Rijeka predstavio projekt ‘U(klju)čimo se!’ i volontersku liniju pomoći

Na današnjoj konferenciji za medije udruga SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava predstavila je usluge koje pruža u sklopu projekta ‘U(klju)čimo se!’, podržanog od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, čije je provođenje započelo 1. prosinca 2017. a završava 31. listopada 2018., kao i novo dostupne usluge koje udruga pruža putem telefonske volonterske linije pomoći.

Kako naglašava Mia Cvijetić, asistentica za pravnu pomoć i projekte udruge SOS Rijeka, navedeni projekt “usmjeren je zaštiti starijih osoba kroz informiranje o ugovorima o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju radi zaštite od zlouporabe, besplatno pravno informiranje potencijalnih i postojećih primatelja i davatelja uzdržavanja te prevenciju socijalne isključenosti.” Osim edukacija kroz koje će dotične osobe primiti sve potrebne informacije vezane uz ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u sklopu projekta održat će se i javna radionica izrade navedenih ugovora na kojima će se potencijalnim korisnicima uputiti prijedlozi glede izrade ugovora kao i ukazati na osnovne probleme vezane uz njihovo sklapanje te će im se pomoći iznaći rješenja.  Kako bi projekt obuhvatio ne samo  primatelje, već i davatelje doživotnog uzdržavanja, psihologinja udruge Maja Sikirica održat će javno predavanje o izazovima s kojima se susreću davatelji uzdržavanja pri svakodnevnoj brizi o starim i nemoćnim osobama. Cvijetić nadalje naglašava i izradu brošure o pravima starijih osoba kao jedan od trajnih ciljeva projekta te pružanje besplatne primarne pravne pomoći svim sudionicima, potpisnicima ugovora o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju.

Nakon uvodnog predstavljanja projekta ‘U(klju)čimo se!’ psihologinja Maja Sikirica predstavila je i osnovni program djelovanja udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava, koji obuhvaća pružanje psihološke i primarne pravne pomoći svim žrtvama nasilja. Uz činjenicu da je tokom 2017., od sveukupno 220 osoba koje su se obratile za pomoć, njih 145 zatražilo pravno savjetovanje, a 174 ono psihološko, primjetno je i da  “sve više upita za pomoć i emocionalnu podršku dolazi od osoba koje nisu žrtve nasilja, [zbog čega je udruga] odlučila osluškivati psiho-socijalne potrebe društva i pokrenuti volontersku liniju pomoći pod nazivom ‘Slušam te – Tvoje mjesto za razgovor’ koja će krenuti s radom od 5. veljače i bit će dostupna svakog ponedjeljka i srijede u vremenu od 17 do 19 sati na telefonskom broju 051/211-888” navodi Sikirica. Linija je dostupna svim osobama koje osjećaju potrebu za psihološkom ili emocionalnom podrškom ili im je pak potrebna informacija o institucijama pružateljicama specijalizirane pomoći.

Voditeljica Službe za socijalnu skrb Grada Rijeke, Maja Pudić, predstavila je potom prirodu dugogodišnje suradnje između grada Rijeke i udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava kao i važnost navedenog projekta u kontekstu grada. Kako naglašava Pudić, “18% stanovništva grada Rijeke su osobe starije od 65 godina te stoga oko 37 000 stanovnika mogu biti potencijalni/e korisnici/e ovog projekta. Grad Rijeka trenutno financira 15 klubova za umirovljenike unutar kojih se pružaju razne usluge i radionice, ali besplatna pomoć je nešto čega nema, a svakako je potrebna starijoj populaciji.”

Više informacija o općenitom radu ili konkretnom projektu moguće je saznati putem mail adrese udruge, centar@sos-rijeka.org, ili telefonskog broja 051/211-888.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Što možemo naučiti o seksu i moći iz napada na #MeToo

Nakon mjeseci prozivanja sveprisutnog seksualnog zlostavljanja i napada, došli smo do uzvratnog udara na kampanju #MeToo.

U listopadu, kada su optužbe protiv Harveya Weinsteina i Kevina Spaceya relativno lako pronašle svoje mjesto na ovom poprištu, rijetko tko je mogao predvidjeti da će se iskaz mlade žene o bolnom spolnom odnosu s komičarom i samoprozvanim feministom Azizom Ansarijem na kraju stvoriti duboki raskol u raspravama o #MeToo.

Ta podjela, koja je dosegla svoj vrhunac ovoga tjedna, naglašava nešto što kritičar/ke pokreta teško mogu shvatiti: seksualna prisila, bez obzira je li suptilna ili eksplicitna, postoji kako bi iskoristila činjenicu da su djevojčice i žene od samog početka svojih života učene da im je najvažnija sreća i ugoda drugih ljudi.

Kampanja #MeToo zahtijeva od nas da iznova promislimo kako moć i rod funkcioniraju u odnosu na seks, čak i kada se ljudi ne slažu oko toga kako bi žrtva trebala reagirati na neželjene seksualne ponude. Kompleksna otkrivenja #MeToo kampanje upućuju nas na težak rad koji leži pred nama – učiti djevojčice i dječake novim vještinama i vrijednostima koje promoviraju međusobno poštovanje i fizičku autonomiju.

{slika}

Neki kritičari i kritičarke, međutim, ističu kako je moderni feminizam ohrabrio žene da o sebi razmišljaju prvenstveno kao o žrtvama. Brine ih da će #MeToo kampanja pretvoriti žene u preosjetljive “snowflakes” koje ne mogu asertivno odbiti mušku “upornost”. No, feminizam ne čini žene ranjivim žrtvama: kolektivno kao društvo, davno smo obavili taj posao inzistirajući na malim i velikim načinima primoravanja žena da budu nježne i popustljive. I dalje sabotiramo žene kada inzistiramo da je viktimizacija njihova greška, a ne produkt kulturalnih normi i očekivanja.

Charlene Senn, profesorica primijenjene socijalne psihologije na Sveučilištu Windsor, godinama je istraživala muško nasilje protiv žena i djevojčica, s fokusom na razvijanje efikasnih obrazovnih programa koji bi žene opskrbili znanjem, samopouzdanjem i vještinama da rano detektiraju opasnost i obrane svoja seksualna prava.

Istraživanje je pokazalo, a Senn zabilježila, da žene doživljavaju “emocionalne prepreke” kada se suoče s muškarcima koji koriste pritisak i koji su ustrajni u seksualnim odnosima.

Čak i najsamopouzdanije i najasertivnije žene, kaže Senn, mogu se boriti sa strahom od “pravljenja scene”, toga da djeluju nepristojno ili krajnje neprijateljski. Mnoge žene su naučene održavati odnose ili ne povrijediti osjećaje drugih ljudi, te osjećaju nesuglasje koje je jedinstveno njihovoj osobnosti i okolnostima kada se moraju opirati očekivanjima stereotipnog ženskog ponašanja.

“Neke žene osjećaju mnogo takvih prepreka, neke manje, no vrlo rijetko ih nemaju”, kaže Senn. “Čini se da one [prepreke] nadvladaju druge dijelove vašeg mozga koji vam govore da je tu nešto pogrešno, da to nije ono što želite. Kako da se izvučem iz toga? Kako da to zaustavim?”

Senn je pokrenula program za studentice koji ih uči kako prevladati te barijere koristeći brojne tehnike. Smisao tog edukacijskog programa otpora seksualnom zlostavljanju (EAAA Sexual Assault Resistance Education Program), koji je odnedavno poznatiji pod nazivom ‘Flip the Script’ (slob.prev. ‘Okreni stranicu’) nije u isticanju opasnosti i zaštite žena od silovanja. Program odražava stvarnost u kojoj žene hitno trebaju alate koji će im pomoći da brane vlastitu sigurnost i tjelesnu autonomiju – nešto čemu vas popularna kultura i brendiranjem motivirane interpretacije ženskog osnaživanja jednostavno ne mogu naučiti.

{slika}

‘Flip the Script’ je 12-osatni program smišljen da pomogne studenticama da unaprijede svoju sposobnost za suočavanje s opasnošću seksualnog napada od strane njihovog poznanika, partnera ili stranca, te da razviju informirane strategije kako se nositi s tom prijetnjom. Program potiče žene da vjeruju sebi i brže uoče opasnost te im pomaže da istraže načine prevladavanja emocionalnih barijera koje im otežavaju odbijanje neželjenih muških “ponuda”. To uključuje trening samoobrane kako bi se znale fizički obraniti od napadača, uključujući i poznate im napadače, kojih je više i koji su moćniji. Konačno, program radi ono što ne rade brojni edukatori i roditelji: nudi znanstveno utemeljene informacije o seksu, seksualnosti, prakticiranju sigurnog seksa, s ciljem da pomogne ženama da komuniciraju svoje želje.

“Trebamo normalizirati da ženama bude dopušteno tražiti ono što žele”, kaže Senn. “Očekuje se da muške potrebe, njihova želja za seksualnom aktivnošću,  pokreću cijelu stvar, i to trebamo ozbiljno minirati i mijenjati”.

Studija iz 2015. objavljena u ‘The New England Journal of Medicine’, otkriva da je rizik od silovanja značajno manji kod žena koje su sudjelovale u programu ‘Flip the Script’ od onih koje su bile opskrbljene samo brošurama o seksualnom napadu.

Premda je ovaj program zamišljen samo za studentice, njegov uspjeh nam govori da je potrebno daleko više od samouvjerenih lekcija o osobnoj odgovornosti i osnaživanju kako bi se pomoglo ženama da izađu iz kruga cjeloživotnog učenja da su potrebe drugih – posebno muške seksualne želje – na prvom mjestu.

“Doista mislim da je jedan od izazova ovog posla vrlo duboka socijetalna ukorijenjenost”, kaže Senn. “Moramo zamisliti svijet u kojemu mala djeca nisu prisiljavana da ljube ljude koji im se ne sviđaju… ili grle ljude za koje im roditelji kažu da ih zagrle… I da će negodovanje biti negativno primljeno”.

Dosljedna podrška djevojčicama (i dječacima) kada izražavaju svoje negodovanje ili ljutnju, umjesto da ih korimo da su bezobrazni ili nepristojni, može u njih usaditi hrabrost daleko moćniju od nabacanih uputa kako da se opiru, svim raspoloživim sredstvima, kada ih napadne muškarac.

{slika}

Također, trebali bismo zaustaviti prikazivanje djevojčica i žena – na televiziji, u filmovima, u seksualnom odgoju i u privatnim razgovorima – kao sramežljivih opiračica seksu koje potajno žele samo da muškarac pobijedi njihovu “obranu”. Neke žene možda imaju takvu fantaziju, i to je u redu, no činiti od toga kolektivno obilježje zdravog, uživajućeg seksa praktički je zlodjelo.

Julie Lalonde se u svom radu ustrajno bori protiv takvih mitova I stereotipova kao edukatorica fokusirana na dokidanje seksualnog nasilja. Lalonde, koja živi u Ottawi, kaže da najčešće razgovara s djevojkama i ženama o njihovom osjećajima kako su bile prisiljene, izmanipulirane i posramljivane u seksu. Često pokušavaju što više smanjiti količinu svoje seksualne aktivnosti u nadi da će izbjeći takve situacije.

Ako vam ovo izgleda kao “pronošenje baklje pozicije žrtve”, zapamtite da nježno otklanjanje ili čak jasno izrečeno ‘ne’ muškoj želji, seksualnoj ili nekoj drugoj, može završiti s emocionalnim, fizičkim ili društvenim posljedicama.

Kada se žene, primjerice, naviknu da ih muškarci nazivaju kurvom na ulici zato što su se oglušile na “dobacivanje”, ne možete ih kriviti što pažljivo doziraju svoju razmjenu s muškarcima kako bi izbjegle rodno uvjetovano ponižavanje – čak i ako to znači da će doživjeti drugi oblik degradacije. Dio onoga što trebamo naučiti dječake I muškarce je i kako ne kažnjavati ženu kada se ne slaže s njima ili ih odbije.

{slika}

Kada Lalonde razgovara s muškarcima, pokušava do njih doprijeti porukom da je ovakav status quo uvreda njihovoj emocionalnoj inteligenciji, jer opisuje muškarce kao ‘nesretnike’ koji ne znaju čitati misli.

Primjerice, Aziz Ansari je zapravo čuo da je žena s kojom se sastao izrazila negodovanje na njegovo nabacivanje, te je bio svjestan da je rekla kako se ne želi osjećati prisiljenom na seks i da ga “mrzi”. Nakon što je napravio stanku, počeo ju je ljubiti navodno govoreći: “Ne izgleda mi kao da me mrziš”.

Drugim riječima, čuo je njezine prigovore i odlučio nastaviti.

“Muškarci trebaju razgovarati s muškarcima i dječacima o moći”, kaže Lalonde. “Stati kada ti se kaže ‘ne’ je osnovna lekcija koju mladi muškarci trebaju naučiti”.

Stoga ne čudi što se žene često nakon seksualnih odnosa s muškarcima osjećaju bespomoćnima, iskorištenima ili žrtvama. Kampanja #MeToo zahtijeva od nas da te žene i njihove pritužbe shvatimo ozbiljno; njihovo iskustvo je odraz kulture koju smo stvorili u vezi roda, seksa i moći, a ne produkt histerije i slabosti.

Sada je na nama, kritičarima i podržavateljima, da obavimo svoj dio posla u radikalnoj transformaciji takve kulture. Niti jedan muškarac ne bi trebao vjerovati da je opravdano zavoditi ženu protiv njezine volje i nijedna žena ne bi trebala uvjeravati samu sebe da je to jednostavno nešto što treba istrpjeti.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Hannah Senesh: pjesnikinja, vojnikinja i lice otpora nacizmu

Hannah Senesh, spisateljica, pjesnikinja i vojnikinja, jedno je od lica židovskog otpora nacizmu čija priča, iako svakako zaslužuje spomen, često ostaje podzastupljena u analima svjetske povijesti.

Ova mađarska Židovka rođena je u Budimpešti 17. srpnja 1921. Iako odrasla u prosječnoj, pa čak i dobrostojećoj obitelji, Senesh je već kao vrlo mlada postala svjesna društvenih promjena koje su počele zahvaćati društvo netom prije početka Drugog svjetskog rata. Zbog literarnog talenta koji je pokazala kroz pisanje drame i poezije za vrijeme svog srednjoškolskog školovanja, Hannah Senesh je odabrana za predstavnicu školskog literarnog vijeća, no s obzirom na činjenicu da je Židovka obnašanje rečene pozicije ubrzo joj je zabranjeno. U svojim dnevničkim zapisima Hannah je tada ustanovila: “Moramo biti iznimne da bi se borile protiv antisemitizma, tek sada počinjem vidjeti što zapravo znači biti Židovka u kršćanskom društvu, ali uopće me ne smeta… moramo se boriti. Zbog toga što nam je put do cilja otežan, moramo razviti izvanredne osobine. Da sam rođena kršćankom, svaka bi profesija bila otvorena za mene.”

Navedenu situaciju moguće je nazvati prijelomnim događajem u odrastanju ove mlade djevojke koji je uvelike utjecao na njezin budući životni put. Umjesto da ju pokoleba, rastući animozitet prema Židovima Senesh je tek nagnao da još više inzistira na vlastitom nasljeđu i prakticiranju istog te je još kao srednjoškolka počela stvarati veze s drugim mladim, židovskim istomišljenicima/ama i odlučila naučiti hebrejski. U ožujku 1939. završila je školovanje s odličnim uspjehom, ali je zbog neslaganja sa socio-političkom situacijom unutar tadašnje Budimpešte odbila odabrati studij u Mađarskoj te upisala Žensku poljoprivrednu školu u Nahlalu u Palestini.

Nedugo po njezinom odlasku u Palestinu, Europu je zahvatilo istinsko ratno stanje. Hannini dnevnički zapisi iz toga perioda stoga većinski izražavaju zabrinutost glede progona europskih Židova. U jednom od zapisa stoji: “U sredini voćnjaka nalazi se drevno drvo. Njegovo deblo je debelo, a korijenje i grane se šire po čitavom voćnjaku. Njegove grane su se sasušile, vlaga iz tla ne može doći do rubova. Vrtlar bilježi da je korijenje još uvijek snažno i da je deblo zdravo. To je plemenito stablo, još uvijek u stanju donositi plodove. Ovo stablo mora biti pažljivo obrezano. Vrtlar bez oklijevanja prekida debele grane, a alat za rezanje ostavlja svježe zlatne rane. Hoće li stablo preživjeti? Pogledaj! Na mjestu amputiranih grana počinju se pojavljivati nove. U blizini korijenja pojavljuju se male grančice, sa svježim pupoljcima koji sadrže nadu za obnovljeni život.”

Navedena alegorija za židovski narod jasno predstavlja kako percipiranu potrebu za održanjem židovske tradicije, tako, na određen način, i osobnu potrebu Hanne Senesh za konkretnim djelovanjem iako je se događaji unutar Europe nisu direktno doticali. Senesh se stoga, 1941. godine pridružila paravojnoj organizaciji Haganah (preteči današnjih izraelskih obrambenih snaga), da bi 1943. završila obuku u Egiptu, postala dobrovoljka u britanskoj vojsci i priključila se oružanoj borbi na europskom tlu. Kao Židovka, s još 36 drugih židovskih dobrovoljaca/kinja, u ožujku 1944. mobilizirana je na područje Jugoslavije gdje je, zajedno s Titovim partizanima, tri mjeseca sudjelovala u misiji spašavanja mađarskih Židova koje je čekala deportacija u koncentracijski logor Auschwitz.

Početkom lipnja 1944. Senesh je, u pratnji nekoliko partizana/ki, pokušala preći Mađarsku granicu. “Mi smo jedini/e koji možemo pomoći, nemamo pravo misliti na vlastitu sigurnost, nemamo pravo oklijevati… Bolje je umrijeti i očistiti savjest nego se vratiti kući znajući da nismo ni pokušali/e.” Zapisala je tada u svom dnevniku.

No, pri pokušaju prelaska granice mađarska žandarmerija razotkrila je Senesh pronašavši transmiter koji je koristila kako bi održala kontakt s partizanima/kama i drugim britanskim dobrovoljcima/kama. Predana je i ostavljena na milost i nemilost njemačkom Gestapu. Usprkos prisilnom skidanju, vezivanju i premlaćivanjima od strane Gestapa, prema jednom od Seneshinih također zarobljenih suboraca/kinja “njezino ponašanje pred članovima Gestapa i SS-a bilo je zadivljujuće, stalno im se suprotstavljala i uporno ih upozoravala na gorku sudbinu koja ih čeka nakon poraza. Zanimljivo je da su čak i ove divlje životinje u kojima je svaka iskra čovječanstva bila ugašena , osjećale  strahopoštovanje u prisutnosti ove profinjene, neustrašive djevojke.” Prema tvrdnjama drugih zatvorenika/ca, Senesh je u zatvoru također bila poznata po korištenju ogledala kako bi pomoću svjetlosnih odsjaja mogla slati signale i komunicirati s drugima te je također često nastojala pjevati kako bi ostalim zatvorenicima/ama pokušala popraviti raspoloženje.  

28. listopada Hannah Senesh optužena je za veleizdaju, a streljana je 7. studenog, samo nekoliko mjeseci prije 23. rođendana. Nakon njezinog pogubljenja, u ćeliji je pronađen dnevnik koji je pisala za vrijeme zarobljeništva, a u njemu i stihovi njezine posljednje pjesme:

One—two—three… eight feet long

Two strides across, the rest is dark…

Life is a fleeting question mark

One—two—three… maybe another week.

Or the next month may still find me here,

But death, I feel is very near.

I could have been 23 next July

I gambled on what mattered most, the dice were cast. I lost.

Zagreb Pride osudio imenovanje Karoline Krišto urednicom emisije ‘Dobar dan, Hrvatska’

Karolina Vidović Krišto, novo odabrana urednica emisije ‘Dobar dan, Hrvatska’, poznata po izjavama poput one da “93 posto žena iznad 20 godina u Hrvatskoj napravi pobačaj” ili pak tvrdnje da su “više od 85 posto pedofila homoseksualci”, već se dugi niz godina ističe po širenju dezinformacija u medijima kao i pružanju neprovjerenih ‘činjenica’ u svrhu obrane vlastitih, kako anti-choice tako i homofobnih stavova.

S obzirom na navedeno, udruga Zagreb Pride u priopćenju za medije ističe da ovakav odabir urednice predstavlja “ozbiljnu opasnost od neobjektivnog izvještavanja, popularizacije pseudoznanosti i proizvodnje fake newsa te govora mržnje u udarnim terminima javne televizije.”

Zbog svojih izjava koje je moguće protumačiti kao namjerne pokušaje oduzimanja dostojanstva LGBTIQ osobama, kao i svim građanima/kama Republike Hrvatske, Krišto je 2013. godine čak i proglašena homofobom godine, što je rezultiralo pravnim sporom te presudom prema kojoj “je udruga Zagreb Pride [bila] dužna isplatiti neimovinsku štetu tužiteljici Karolini Vidović Krišto u iznosu od 30.000,00 kuna, plus zatezne kamate i odvjetničke troškove Odvjetničkom uredu Zvonimir Hodak. Sveukupno 41.018,91 kuna, zbog teksta “Izbori za Homofoba i Homofrenda 2013. godine.”

Navedenu presudu moguće je protumačiti kao izravni udar na slobodu govora unutar Hrvatske, kao što i ne uzimanje povoda iste u obzir pri izboru urednice emisije ‘Dobar dan, Hrvatska’ predstavlja “poticanje uznemirujućeg sadržaja i govora mržnje usmjerenog prema osobama drugačije spolne orijentacije, rodnog identiteta i rodnog izražavanja.”

Kako podsjeća Zagreb Pride: “U više prilika, javnim putem Vidović Krišto je povezivala homoseksualnost s pedofilijom, što je dovelo do uznemirujuće i ponižavajuće društvene atmosfere za LGBTIQ osobe, jer se plasiranjem takvih lažnih vijesti potiču predrasude. To je posebno bilo vidljivo kroz skandalozan pristup uređivanja emisije “Slike Hrvatske” iz 2012. godine na temu zdravstvenog odgoja. Urednički pristup se temeljio na popularizaciji lažnih, pseudoznanstvenih projekcija o LGBTIQ osobama, sve upakirano u gnusan i mrzilački sadržaj koji je za cilj imao prodati javnosti ideju da su 80% pedofila homoseksualne osobe te da se učenjem o društvenom prihvaćanju homoseksualnih osoba kroz module zdravstvenog odgoja u javnim školama učenici i učenice zapravo izlažu opasnosti. U sklopu te emisije prikazan je i filmski uradak jednog autora, pobornika pseudoznanosti i teorije zavjere, zbog čega se HRT na kraju i ispričao te 2013. ukinuo autorsku emisiju Karoline Vidović Krišto “Slike Hrvatske”.”

Umjesto da propagira mrzilačke sadržaje “javna televizija trebala bi biti primjer beskompromisnog pozivanja na poštivanje drugih i postavljanja standarda novinarske profesije i etike, a ovim putem Zagreb Pride želi podsjetiti HRT na njegovu dužnost da kao javni servis mora pridonositi poštivanju i promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, domoljublju, toleranciji, razumijevanju i poštivanju različitosti, demokratskih vrednota i institucija, civilnog društva, te unapređenju kulture javnoga dijaloga (Zakon o HRT-u, Članak 6., stavak 1).”