Otkriva se ganutome srcu

U ‘komornoj atmosferi’ Močvare Zora Jesus se oči u oči našla treći put nasuprot zagrebačke publike. 

Već upoznatima s fuzijom elektronike, synt popa, dark wavea, s daškom gotha, Zola je Močvari predstavila svoj novi album naziva ‘Okovi’. Riječ je o nešto mračnijem izdanju od prethodnih, a tematski orbitira oko teme smrti i depresije koje su ju okupirale u posljednje vrijeme u privatnom životu. Upravo zbog toga je nedavno izjavila kako u budućnosti više ne planira na turneje, nego će nastupati samo po festivalima. Hrabro progovaranje o nošenju s depresijom uoči izlaska novog albuma cijeloj ovoj priči daje posebnu težinu.

Dinamika koncerta je varirala od egzaltacije tvrdim ritmom synth beatova do, takoreći, kolektivnog zadržavanja daha tijekom a capella trenutaka. Konstantno prisutna orkestralna dionica je personificirana u violinistkinji koja bila Zolina pratnja. Vizualni jezik scene i odjeće je bio reduciran na binarnu opreku crno-bijelo, bez ikakvog prigodnog šarenila reflektora, a u pozadini pozornice su projicirani crno bijeli glitch vizuali.

Zolina pojava je bila upečatljiva dugom crnom kosom koja se stapala s volanima crne baršunaste haljine, a ples i smjelo kretanje scenom (jednom prilikom i među publikom) evocirao je osjećaj plesova uz vatru kojeg su plesali naši davni i drevni slavenski preci i pretkinje. Njezin glavni instrument je nevjerojatan vokal oko kojeg plete svoju glazbu.

Vrlo intenzivan nastup publiku je držao fokusiranom i činilo se kao da je koncert trajao tek jedan iznimno kratak čas. Osim pjesama s novog albuma, Zola je izvela i stare klasike kojima ne ponestaje svježine jer je njezina lirika duboko proživljena i autentična, a to su vrijednosti koje publika prepoznaje. Iako tematski uronjena u tamu, njezina lirika nosi pobunu i otpor, želju za trganjem okova i oslobađanjem.

Okrugli stol ‘Prema demokratskoj školi’ u Rijeci

GOOD inicijativa za sustavno i kvalitetno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja, udruga Delta i udruga PaRiter pozivaju Vas na okrugli stol “Prema demokratskoj školi” koji će se održati 23.11.2017.g. u Gradu Rijeci, Korzo 16 (gradska vijećnica) s početkom u 14:00 sati.

U demokratskom društvu obrazovanje ima važnu ulogu pripremiti buduće građane/ke za aktivan rad na unaprjeđenju demokratske kulture i poštivanju i zaštiti ljudskih prava. Stoga je potrebno da škole aktivno žive demokraciju kako bi se oblikovala školska kultura koja promiče demokraciju i ljudska prava. Takva školska kultura, u kojoj učenici/e uče i žive demokraciju, omogućava učenicima razvijanje svoje građanske i društvene kompetencije.

Kako bi se potaknule škole, učitelji/ce i stručni suradnici i suradnice na izgradnju takve školske kulture GOOD inicijativa je izradila publikaciju koja sadrži preporuke i smjernice za škole za razvijanje demokratske školske kulture, te prijedlog Nastavnog plana i programa za predmet “Građanski odgoj i obrazovanje”.

Na okruglom stolu će biti predstavljena navedena publikacija, ali i neki drugačiji modeli uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja, te će se otvoriti prostor za razgovor o mogućnostima izgradnje demokratske školske kulture unutar postojećeg okvira, dok će Maja Uršić Staraj iz Udruge Delta govoriti o školskom volontiranju, i to kroz primjer implementacije EU projekta Volumen koji za cilj ima širenje mreže navedenog volontiranja.

Na okruglom stolu će govoriti:

  • Mario Bajkuša, Forum za slobodu odgoja
  • Sanda Sušanj, Grad Rijeka
  • Lana Golob, Grad Rijeka
  • Gordana Frol, Osnovna škola Vežica
  • Maja Uršić Staraj, Udruga Delta

Uvod u istine ‘glupih’ žena

Pametna si ti djevojka. Uvijek su mi to govorili. Pa ako sam tako pametna, kako sam dopustila da netko skrnavi moje tijelo? Kako sam sama sebi to dopustila?

To je pitanje koje sam si s vremenom sve češće postavljala. Nakon što sam završila vezu s čovjekom koji me fizički zlostavljao, susrela sam se s istinom. Normalizirala sam nešto što uistinu nije normalno. Uskoro sam, uz asistenciju psihologinje shvatila još jednu bolnu istinu – nasilje je fenomen koji se perpetuira, koji je gotovo nezaustavljiv.

Dok sam bila dijete, baka me tukla drvenom nogom od stolca, a potom i drvenim planinarskim štapom kojeg je moja majka dobila na poklon na jednom od brojnih kongresa koje je pohađala. U toj vrtićkoj i osnovnoškolskoj dobi nisam znala da je to nešto što se ne radi. Nisam niti govorila o tome, čak niti majci, koja je, kad je saznala za to da nas baka tuče, prekinula većinu veza koje su održavale njihov odnos.

U meni se stvorio jasan uzročno-posljedični slijed. Napravim li nešto krivo, za to ću biti kažnjena. Tako sam u dobi od 17 godina počela samu sebe kažnjavati. Bilo fokusa radi, ili samo radi osjećaja krivnje koji se gomilao u meni, u trenutku kad bih prislonila oštricu na zapešće, a krv bi potekla, ja bih bila sretna. Laganija no ikad prije. Samo je trebalo počistiti krv koja je kapala na kupaonske pločice.

Dvije godine kasnije, i dalje sam imala problema sa samoozljeđivanjem. A glavni je problem bio taj što ja nisam imala problem s tim. Bio je to samo jedan od mehanizama s kojima sam objašnjavala samu sebe, jedan od mehanizama uz pomoć kojih sam preživljavala. Malo krvi, malo suza, malo smijeha i sve se može preživjeti. A onda sam upoznala Njega. Kad je vidio moje ožiljke na bedru, nježno mi je, ali i autoritativno rekao da ako nastavim s tim, mi završavamo ovu vezu. Ludo zaljubljena, ali i sretna što je netko napokon obratio pozornost na mene, odlučila sam spremiti švicarski nožić koji sam naslijedila od mame. Otada hladna oštrica nije dotakla površinu moje kože.

Dvije godine kasnije, imala sam 21 godinu. Naša se veza produbila kroz različite doživljaje, traume i iskustva. Više se niti ne sjećam kada me prvi put udario. Možda je to bilo tijekom seksa, koji je bio prilično strastven, i tijekom kojega sam voljela da me guši ili ošamari. No, nakon nekog vremena, svađe su postale češće, a s njima su uslijedili i brojni udarci i šamari.

Masnice na mojima zapešćima i mojim bedrima više nisu bile od divljeg seksa. Moje je tijelo postajalo sve plavije i plavije, i vještom sam igrom draperije izbjegavala susret tuđih očiju s njima. Međutim, u mojoj svijesti nije postojala ideja o tome zašto to skrivam. Nije postojala niti ideja o tome da bih mogla nekome nešto reći o tome. I tu sam situaciju, kao i onu iz djetinjstva normalizirala do te mjere da o njoj nisam niti razmišljala. Kada bi me udario, meni bi bilo drago. Bilo bi mi drago jer sam znala da to znači da će svađa ubrzo doći kraju. On će me izudarati, i katarza će biti postignuta. Na kraju krajeva, i tako mora da sam to zaslužila. Njemu će biti žao zbog udaraca i pomirit ćemo se. Ne moramo ni razgovarati, samo će me primiti u svoje naručje, ja ću zaplakati, sjetit ćemo se zašto se toliko volimo i stvar će biti riješena.

Često čujem opaske ljudi na fizički zlostavljane žene. Oni kažu da se treba maknuti nakon prvog šamara, kako ne treba to dopustiti, kako treba odmah prijaviti policiji fizičko zlostavljanje, ne dopustiti da ono postane sustavno. “Kako si to mogla dopustiti? Mislila sam da si ti pametna djevojka.” Pa, koliko god da sam feminističke literature iščitala, koliko god me ona očvrsnula u drugim pogledima, u ovom segmentu mi nije mogla pomoći. Ništa mi nije moglo pomoći. Kombinacija emocija koje sam imala za tog čovjeka, njegovih i mojih nestabilnih psihičkih stanja i moje vlastite prošlosti s fizičkim nasiljem rezultirala je situacijom u kojoj su se modrice na mom tijelu nizale u neprekinute linije.

Teško je shvatiti zašto žene ostaju s muškarcima koji ih tuku. I ja sam imala problema sa shvaćanjem tih žena, sve dok jednog dana nisam osvijestila da sam ja jedna od tih žena. Stanja emocionalne rastresenosti do kojih me on dovodio samo su pogodovala daljnjem fizičkom nasilju, a mišljenja sam da fizičko nasilje ide ruku pod ruku s emotivnim i psihičkim nasiljem. Ako mi netko proba učiniti nešto na ulici, suprotstavit ću mu se. On nema veze s mojim emocijama, izmješten je iz mog uma.

Ironija je time veća što sam tijekom života išla na karate, tajlandski kick-box i winchun. Znam se obraniti. Odrasla sam sa starijim bratom, s kojim sam “trenirala” sve navedene sportove, i nerijetko bi se dogodilo da bih njega, dvije i pol godine starijeg od sebe, prikucala za pod. Ja nisam slaba. Fizički. No, emocionalno, to je sasvim druga priča.

Vividno se sjećam te svađe, svađe koja je promijenila sve. Imala sam 22 godine, bili smo kod mene. Kao i svaki put nakon svađe, krenuo je prema izlazu iz stana. Kao i svaki put, spakirao je kofer i rekao da odlazi. Kao i svaki put, ja sam ga u suzama pokušavala spriječiti, bojeći se poput prestrašenog psa da će ovaj put zaista otići i nikad se neće vratiti. Trgala sam ga k sebi, molila i tulila. I tad sam odlučila. Odlučila sam iživcirati ga do te mjere da me izmlati. Da me izmlati, da mu bude žao, i da mi oprosti. Za nešto, za što ustvari uopće nisam bila kriva. Kao i uvijek.

Uzela sam mu torbu, prislonila ju uz trbuh i skvrčila se poput fetusa na krevetu. Kiša udaraca uslijedila je po mojim leđima. I ja sam bila sretna. Jer sam znala da će uskoro proći, da mora uskoro proći. Postao je jako ljutit, i već sam se bojala da sam izgubila kontrolu, misleći da sam ja ta koja drži kontrolu nad situacijom. I dalje se nisam dala. Držala sam tu torbu grčevito, kao da mi život ovisi o tome. U tom trenutku, moj život zaista je ovisio o tome, barem sam si tako ja to postavila. I onda, onda se dogodilo nešto neočekivano. Njegove su se ruke našle na mom vratu. Nikad neću zaboraviti njegov pogled, mračan, tup, obuzet bijesom. Polako sam ostajala bez zraka, gušila se, i u tom trenutku njegov se pogled promijenio. Shvatio je što je napravio. Spustio je ruke s mog vrata i u tom sam trenutku znala – svađa je gotova. Ja sam počela kašljati, nije mi bilo dobro, donio mi je čašu vode, a ja sam pljuvala krv. Bilo mu je neizmjerno žao. Svađa je uistinu bila gotova.

Taj se događaj slijegao u meni idućih par dana. Shvatila sam da sam mogla umrijeti, da on ima moć nada mnom – moć koja me može ubiti. A ta se moć uopće ne očituje u njegovoj fizičkoj snazi, ona se očituje u puno dubljoj i opasnijoj moći, onom kojom je gospodario mojim emocijama i manipulirao mojom psihom. U tom sam trenutku shvatila da to više ne mogu dopustiti. Nisam prekinula s njim. Krenula sam vraćati udarce.

Ponovno ironično, kad sam mu krenula vraćati udarce, kad sam prestala čeznuti za njima, on je bio taj koji se neprestano žalio da ga i dalje boli ruka od onog puta kad sam ju zakucala u pod. Ja se nikad nisam žalila. Ni dan danas mi nije jasno je li za njega to bila igra, smijurija.

Kad su svađe postale prečeste, a vrijeme smo provodili previše odvojeni jedno od drugog, odlučila sam da moramo prekinuti. U tom trenutku, on je postao svjestan svega što mi je ikada napravio. Kad smo se našli da uživo prekinemo, jer nismo mogli podnijeti misao da nakon 3 i pol godine prekinemo preko telefona, rekao mi je da se prijavio na policiju radi fizičkog zlostavljanja. Rekao mi je da su mu se policajci nasmijali u lice, i kad je inzistirao da ga evidentiraju, to su napravili ovlaš, u neku nasumičnu bilježnicu. Tada mu nisam vjerovala da je to učinio, danas mislim da je to zaista učinio. Koliko god bio sjeban, u samoj srži on je dobar čovjek. I to situaciju dodatno komplicira. Teže je od nje pobjeći.

Suočiti se sa sobom, sa svojim slabostima, odlučiti otići je teško. Žene koje odluče to učiniti su hrabre. Žene koje odluče progovoriti o tome su hrabre. Ali te iste žene, koje su proživjele štošta osuđuje se, jer su trebale to učiniti prije, za dobrobit sebe i drugih. Njihova je hrabrost umanjena i njihovo se dostojanstvo razbija na još manje komadiće od onih u kojima je bilo ostavljeno nakon sustavnog nasilja koje je bilo vršeno nad njima. Fizičko nasilje, kao i svako drugo, nije jednostavan fenomen. Ono je kompleks različitih situacija do kojih su osobe dovedene, situacija koje nisu lako shvatljive. Kad žene ne odlaze od svojih mučitelja, postoji niz razloga zašto to ne čine, ali uvjerena sam da niti jedan od tih razloga nije taj što je žena glupa.

Osobno se ne smatram žrtvom, smatram se jednom od preživjelih. I ledi mi se krv u žilama dok shvaćam da postoji opasna mogućnost da će se povećati broj preživjelih, i broj onih drugih. Mrtvih.

Tekst je objavljen anonimno, a identitet autorice je poznat uredništvu.

U zadnji 12 mjeseci ubijeno je 325 trans i rodno varijantnih osoba širom svijeta

Širom svijeta, 20. novembar predstavlja jedan od najznačajnijih datuma za trans i rodno varijantne osobe – danas je dan kad oplakujemo, odajemo počast i slavimo sve one kojie su dalie svoje živote da bi koračalie slobodno ulicom, da bi disalie vazduh sa dostojanstvom, ponosom i srećom, jednako kao i sva druga bića koja koračaju zemljom. Danas, obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve transfobije, s nadom da ćemo u borbi za ljudska prava trans i rodno varijantnih osoba doprinijeti društvu u kojem naše razlike neće biti povod za šamar na ulici, oštru riječ, ograničavanje slobode, degradirajući i nehumani tretman u sistemu, odbacivanje iz porodice.

U poslednjih 12 mjeseci 325 transrodnih i rodno varijantnih osoba širom svijeta je ubijeno. U periodu od januara 2008. godine, do septembra 2017 godine, ukupno 2609 osoba u 71 zemlji je ubijeno. Od ovoga broja, trećina osoba su bili migranti_kinje, dok je 62% bilo uključeno u seks rad. Ukoliko ove cifre nisu dovoljno zabrinjavajuće, sjetimo se da 3 trans žene koje su u Srbiji ove godine bile pretučene, te maltretirane od strane policije koja nije procesuirala zločine na profesionalan način. Sjetimo se svakog puta kada su mediji iskoristili naše lične priče kako bi prodavale tiraž svojim senzacionalističkim pisanjem. Sjetimo se svih onih neprijavljenih slučajeva nasilja koje znamo, naših prijatelja_ica koje od straha od dalje diskriminacije i nasilja ćute i bivaju zahvalnie što nisu prošlie gore.

Nasilje koje doživljavaju transrodne i rodno varijantne osobe proteže se na nekoliko nivoa. Ovo nasilje je prije svega direktno i predstavlja svaki udarac u tijelo, svako seksualno nasilje, dobacivanje i vrijeđanje, koje doživljavamo konstantno zbog našeg izgleda, našeg identiteta, naših zamjenica i imena. Nasilje nas ne zaobilazi ni u školama, kad nas drugie maltretiraju zbog naše različitosti ili kad profesori_ce odbijaju da nas zovu našim imenom i koriste naše zamjenice. Nasilje je itekako izraženo i kad tražimo da naša dokumenta odgovaraju našem identitetu i bivamo odbijeni sve dok se ne podvrgnemo sterilizaciji, dajući tako za pravo državi da odlučuje o našim tijelima i životima. Nasilje doživljavamo i kad se susretnemo sa čuvarima_kama svete zakletve “NAJPRIJE NE NAŠKODI!” kojie nas ispituju poput zamoraca, ne slušaju naše želje i potrebe, te na nama sprovode medicinske intervencije na koje nismo pristalie ili koje nismo željelie, sve pod velom “našeg dobra”. Nasilje je svako ignorisanje ili odbijanje kada apliciramo za posao jer poslodavcima_kama “takvie ne trebaju”. I jedno od najgorih nasilja je ono u našim domovima, koji bi trebali biti naše sigurne luke, u kojima takođe bivamo pretučeni, odbačeni, vrijeđani, omalovažavani.

Danas, odajemo počast, sjećamo se i slavimo, ali i dižemo glas – za društvo u kojem smo svie jednako poštovanie i vrijednie, u kojem su naši identiteti i tijela slavljeni, u kojem je svaki udah jednako važan. Danas, a i svakog dana, imajmo na pamete kakvo društvo želimo i dajmo sve od sebe da ga stvorimo, bilo da smo trans i rodno varijantne osobe, bilo da smo porodica, prijatelji_ce, saveznici_ce. Današnji dan tiče se svih nas!

‘Ministarstvo hrvatskih branitelja ne priznaje žrtve seksualnog nasilja u ratu’

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću u dopisima Ministarstvu branitelja i priopćenjima javnosti već duže vrijeme, od rujna 2016., upozorava na neprihvatljivi zastoj u radu Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja. U nastavku donosimo rješenje ministarstva kojim se odbija žrtva seksulanog nasilja počinjenog u vojnom zatvoru Kuline u Šibeniku 1993. godine.

Žena žrtva višestrukog silovanja i seksualnog nasilja, silovana kroz najmanje deset noći od strane zatvorskih čuvara i drugih nepoznatih osoba u šibenskom vojnom zatvoru Kuline, putem linka je svjedočila u suđenju za zločine nad civilima u Kulinama, pokrenutog na temelju pravomoćne optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu.

Suđenje je u međuvremenu okončano nepravomoćnom osuđujućom presudom u odnosu na dvojicu pripadnika 72. bojne Vojne policije HV-a.

U veljači 2017., Ministarstvo hrvatskih branitelja odbilo je zahtjev gore navedene žrtve silovanja za stjecanjem statusa i ostvarivanjem prava temeljem “Zakon o pravima žrtvama seksualnog nasilja za vrijeme agresije na RH u Domovinskom ratu”.

Ministarstvo u navedenom rješenju kaže sljedeće u obrazloženju rješenja kojim je zahtjev žrtve odbijen: “Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja nije poklonilo vjeru navodima iz optužnice u odnosu na seksualno zlostavljanje imenovane te je zaključilo da imenovana nije bila žrtvom seksualnog nasilja u Domovinskom ratu”.

Iako ostvarivanje prava nije uvjetovano postojanjem kaznenog postupka, u ovom slučaju za Ministarstvo hrvatskih branitelja nije bilo dovoljno niti to što su pravosudne institucije RH-a, Županijski sud u Splitu i Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, našle dovoljno dokaza za pokretanje kaznenog postupka, odnosno osuđujuću presudu.

Od rujna 2016. Ministarstvo hrvatskih branitelja je imenovalo nove članove i članice Povjerenstva za žrtve seksulanog nasilja, temeljem čijeg mišljenja ministarstvo donosi rješenje. Odluku o razrješenju prethodnih članova/ica ministarstvo je donijelo bez valjenog zakonskog razloga i dostatnog obrazloženja. Troje od razrješenih članova pokrenuli su upravni spor protiv navedenog rješenja.

Razrješeni članovi povjerenstva, priznati i cijenjeni stručnjaci i stručnjakinje, su u svom kratkom mandatu ostvarili značajne pomake u pogledu obeštećenju žrtava seksualnog nasilja o čemu govore i brojke u nastavku “od stupanja na snagu Zakona o pravima žrtava sekusalnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu (svibanj 2015.) Ministarstvo je zaprimilo ukupno 185 zahtjeva za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu i ostvarivanje prava koja po tom osnovu proizlaze iz Zakona. Do 31. prosinca 2016. Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja dalo je mišljenje u 160 predmeta. Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja Ministarstvo je donijelo 108 pozitivnih rješenja te 48 negativnih rješenja”.

Gore opisani primjer (ne)rješavanja zahtjeva žrtve seksulanog nasilja u ratu je pokazatelj manjka senzibiliteta Vlade RH spram civilih stradalnika rata kao i upitne profesionalnosti i nepristranosti članova/ica novog Povjerenstva.

Podsjećamo, sve je krenulo od odluke ministra branitelja Tome Medveda da razrješi članove i članice Povjerenstva, o čemu je Ženska mreža informirala javnost u rujnu 2016.

Žena u EU žive dulje, lošije su plaćene i obavljaju većinu kućanskog rada

Eurostat je, u suradnji s nacionalnim statističkim uredima država članica EU-a i zemljama Europske slobodne trgovinske zone (EFTA), u studenom objavio statističku publikaciju o životu žena i muškaraca u Europi. Izdanje je podijeljeno u tri poglavlja koja se tematski odnose na život (odrastanje i starenje), učenje, rad i zarađivanje te prehranu, kupovinu, druženje i

Za početak, brojke pokazuju da u Europskoj uniji živi pet posto više žena ostale uobičajene aktivnosti, a kojima se ukazuje na sličnosti i različitosti u životima muškaraca i žena te njihovoj osobnoj percepciji.

Za početak, brojke pokazuju da u Europskoj uniji živi pet posto više žena nego muškaraca, što autori izvješća povezuju s duljim očekivanim trajanjem života. Naime, u svim državama članicama EU-a žene žive dulje od muškaraca, pa je tako prosjek životne dobi 2015. godine u EU bio 83,3 godine za žene, a 77,9 godina za muškarce. Generalno gledano, žene u prosjeku obiteljski dom napuštaju dvije godine ranije nego muškarci, u dobi od 25 godina i ranije sklapaju brak.

Prošle je godine u EU 7,7 posto žena u dobi između 25 i 49 godina živjelo samo s djecom, a muškaraca iste dobi tek 1,1 posto. Što se tiče kategorije samaca u istoj dobnoj skupini, bez djece, udio žena iznosio je 9,5 posto, a muškaraca 16,1 posto. Posebno se ističe podatak da je udio starijih žena koje žive kao samkinje veći od udjela muškaraca samaca – 40,1 posto žena naspram 19,7 posto muškaraca.

U svim državama članicama udio žena koje se bave kućanskim poslovima i djecom mnogo je veći nego kod muškaraca. U 2016. je 92 posto žena u dobnoj skupini između 25 i 49 godina svakog dana skrbilo o svojoj djeci, u usporedbi sa 68 posto muškaraca. Najveće razlike između žena i muškaraca zabilježene su u Grčkoj i na Malti, a najmanje u Švedskoj i Sloveniji.

Što se tiče kućanskih poslova i kuhanja, razlike su čak i veće, pa je tako 2016. godine 79 posto žena svakog dana kuhalo i/ili obavljalo kućanske poslove za razliku od 34 posto muškaraca. Najveća razlika među ženama i muškarcima zabilježena je u Grčkoj i Italiji, najmanja u Švedskoj i Letoniji.  .
Stopa zaposlenosti u prosjeku je veća za muškarce od stope zaposlenosti za žene, 72 posto u odnosu na 61 posto, prema podacima iz 2016. godine. Primijećena je razlika u stopama zaposlenosti za žene i muškarce i broja djece: za žene s jednim djetetom stope su bile više i iznosile su 71 posto za žene, 85 posto za muškarce. Za žene s dvoje djece stopa je gotovo identična, 70  posto, dok je za muškarce bila viša i iznosila je 89 posto. Stopa zaposlenosti za osobe s troje ili više djece bila je niža i iznosila je 55 posto za žene, u usporedbi s 84  posto za muškarce.

Ne iznenađuje onda ni podatak da se u poslovnim sredinama muškarci po pravilu nalaze na višim položajima nego žene, a rukovoditeljica je tek 33 posto.  Udio žena na tom položaju nije prelazio 50 posto ni u jednoj državi članici, a najviši je u Letoniji i najniži u Luksemburgu. Nastavno na taj podatak, istraživanje pokazuje da su žene 2015. zarađivale 16,3 posto manje od muškaraca, i to u svim državama članicama.

Nešto manje od četvrtine i muškaraca i žena u dobnoj skupini između 25 i 64 godine u 2016. u EU završilo je osnovno obrazovanje, 45 posto žena i 48 posto muškaraca srednje, a 33 posto žena i visoku razinu obrazovanja, kao i 29 posto njihovih muških kolega.

Muškarci, pak, češće umiru od raka, ishemičnih bolesti srca i cerebrovaskularnih bolesti koje su na europskom tlu prepoznati kao najčešći zdravstveni problemi. U 2014. u EU od raka je umrlo 349 muškaraca na sto tisuća ljudi u usporedbi s 201 ženom, 171 muškarac od srčanih bolesti u usporedbi s 94 žene, a od cerebrovaskularnih bolesti umrla su 93 muškarca, u usporedbi sa 79 žena. Kada se govori o osobnoj percepciji zdravlja, s druge strane, udio muškaraca koji su procijenili da su dobra zdravlja bio je veći od udjela žena i ova se razlika s godinama povećavala. Što se kvalitete života tiče, 2013. su žene u dobi od 16 i više godina na ljestvici od 0 do 10 zadovoljstvo svojim životom ocijenile sa 7,0, a muškarci sa 7,1. Hrvati su se po tom pitanju izjasnili prosječnom ocjenom 6,3.

Kada dođemo na segment prehrane, sporta, razonode pokazalo se da muškarci više konzumiraju alkohol. U 2014. je godini 38 posto muškaraca u dobnoj skupini od 18 i više godina alkohol konzumiralo jednom tjedno u usporedbi s 23 posto žena u 2014. Slično je i s pušenjem, 24 posto muškaraca u dobnoj skupini od 18 godina i više puši svakog dana u usporedbi sa 16 posto žena. Žene generalno više paze na prehranu, odnosno unos voća i povrća. Pretilo po BMI indeksu je 2014. godine bilo 57 posto muškaraca i 44 posto žena.

Kod konzumacije društvenih i kulturnih sadržaja 42 posto žena i 31 posto muškaraca je 2013. godine čitalo knjige, a 30 posto žena i 27 posto muškaraca posjećivalo koncerte, dok su kod odlazaka u kino, posjećivanja znamenitosti i općenito druženja s prijateljima udjeli više – manje izjednačeni (kreću se oko 27-28 posto za oba spola). Odlasci, pak, na sportska natjecanja bili su učestaliji među muškarcima nego ženama, 21 posto muškaraca i 13 posto žena.