Klimatska kriza često se percipira kao iznenadna i sveobuhvatna kriza, kao istovremeni kolaps poljoprivrednih dobara, rast razine mora, masovno širenje bolesti te početak civilizacijskog “rata svih protiv svih” (teorija Thomasa Hobbesa, engleskog filozofa, op.prevoditelja). U stvarnosti neke će se krize pojaviti odmah, a neke kasnije. Međutim, ako djelujemo svrhovito i brzo – moguće ih je izbjeći.
U neposrednoj budućnosti (vjerojatno početkom 2020-te ili 2030-te) najvažniji problem mogla bi biti nova, prostorno-urbanistička kriza uzrokovana klimatskim promjenama. Porast razine mora, kao i obilne padalinske oluje utjecat će na depopulaciju određenih obalnih područja od kojih će ostati jedino trula, urbana infrastruktura. Kako će razina vode rasti, a poplave biti česte – nekoć “popularne”, urbane lokacije postat će nova – geta. Takva kriza mogla bi se negativno odraziti i na ostale dijelove globalne ekonomije. Naime, propast tržišta nekretninama na obalnim područjima moglo bi potaknuti širu krizu na financijskim tržištima, a gubitak komunikacijskih i prometnih veza koje su pružali veći gradovi moglo bi ozbiljno naštetiti cjelokupnom gospodarstvu. Klimatska, ekonomska depresija pritom nije nemogući scenarij.
Stiže ocean
Čak i ako drastično reduciramo emisiju stakleničkih plinova, eliminiramo ugljikov dioksid (CO2) iz atmosfere te stabiliziramo rast temperature zraka na ne više od 2 Celzijeva stupnja iznad razine iz 1990-tih i dalje smo osuđeni na značajno veću razinu mora. Otapanjem grenlandskih i antarktičkih ledenih ploča, nestankom planinskih glečera te širenjem obujma oceana kao rezultat termalne ekspanzije – razina mora sve je viša i viša. Na istočnoj obali SAD-a razina oceana raste tri do četiri puta brže od globalnog prosjeka koji se, također, drastično povećao tijekom godina.
Godine 1993. godišnja razina povećanja globalne, morske razine iznosila je 2.2 milimetra, dok 2014. godini taj se iznos povećao na 3.3 milimetra. Prema takvoj projekciji do 2100. godine globalna razina mora mogla bi narasti od 2 do 2.7 metara. Usporedbe radi, od 1900. godine razina mora na istočnoj obali SAD-a narasla je za 30.48 centimetar prema podacima američkog Nacionalnog klimatološkog udruženja. Ti podaci razlog su prijetnjama da će brojni gradovi u budućnosti biti – “podvodni”. U međuvremenu, rast razine oceana, također, svakodnevno mijenja urbane krajolike, dinamiku gradova, kao i vrijednost samih imovina.
Oluje vs. urbane infrastrukture
Prava prijetnja urbanoj infrastrukturi nije spor i neprekidan rast globalne razine mora, nego poplave i razaranja uzrokovana olujnim padalinama s obzirom na to da poplave oštećuju infrastrukturu u cijelosti, a ne samo njezine rubne dijelove. Primjerice, tijekom uragana Sandy plima koja je pogodila niže dijelove New Yorka bila je za 2.8 matara veća od uobičajene “visoke plime”. Kada dođe do oštećenja infrastrukture, posjedi koji čak nisu samostalno oštećeni – gube svoju vrijednost oviseći o električnim, transportnim i vodovodno-odvodnim sustavima koji su doživjeli štetu. Nekoliko poplava u brzom slijedu moglo bi započeti proces kombiniranog fizičkog i socioekonomskog pada. S obzirom na vrijeme i troškove popravka vodom oštećenih električnih i telekomunikacijskih instalacija, podzemnih i željezničkih linija, sustava za pročišćivanje pitke vode te sustava za odvodnju otpadnih voda, vlasnici nekretnina mogli bi započeti paničnu prodaju svojih posjeda.
{slika}
Kada postane jasno da zidine koje brane gradove od povećanja razine mora nisu izgrađene na vrijeme, te kada infrastruktura krene propadati – uslijedit će pad vrijednosti imovina što bi moglo potaknuti širu financijsku paniku. Uz dobro planiranje, moguće je upravljati potencijalnim problemom na tržištu. Međutim, uz trenutno poricanje postojeće prijetnje, moglo bi doći do regionalnih panika u cijenama nekretnina te posljedično, teških financijskih gubitaka. Odjel za financije u New Yorku nedavno je procijenio ukupnu vrijednost gradske imovine za fiskalnu godinu na više od trilijun dolara. To je veliki novac, dovoljan da potekne probleme na burzama diljem svijeta s obzirom na to da propast vrijednosti nekretnina podrazumijeva pad porezne osnovice što znači da će lokalne uprave biti prisiljene samostalno snositi trošak skupocjenih popravaka infrastrukture. A infrastruktura kao cjelina ovisi upravo o vrijednosti imovine.
Uragan Katrina koji je 2005. godine pogodio New Orleans, nakon kojeg je uslijedio uragan Rita pruža uvid u ono što možemo očekivati. Profesor Bernard Weinstein sa Sveučilišta u Sjevernom Texasu procijenio je kako će troškovi od nastale štete oba uragana iznositi oko 250 milijardi dolara – što direktne, što indirektne štete. Weinstein je procijenio taj iznos na temelju podataka o 113 uništenih platformi nafte i plina na moru, 457 oštećenih naftnih i plinskih cjevovoda te približno jednake količine izlivene nafte u more kao i tijekom katastrofe Exxon Valdez. Katrina je uništila gotovo polovicu poljoprivrednih uzgoja, izbrisala najveći dio šećerne kulture te izazvala pustoš u industriji kamenica. Osiguravajuća društva isplatila su 80 milijardi dolara za popravak štete.
Najšokantnije, Katrina je uzrokovala smrt 1836 osoba diljem Meksičkog zaljeva od kojih su većinom stariji građani i građanke koji/e su ostali zarobljeni/e u svojim kućama ili napušteni/e u domovima za njegu. Opseg štete koju je Katrina uzrokovala često zaboravljamo dijelom zato što je tržište nekretninama, kao i sama showbizz industrija u New Orleansu proces obnove uzela s rezervom slaveći činjenicu kako je oluja najgoru štetu učinila siromašnom, crnačkom naselju Ninth Ward.
Od Katrine, istočna obala SAD-a imala je neopisivu sreću s relativno malim brojem uragana koji su pogodili kopno (usprkos velikom broju uragana koji su ostali na moru). Nedavno istraživanje James P. Kossina sugerira da bi ta činjenica mogla biti kratkotrajna nuspojava globalnog zatopljenja. Naime, kako viša temperatura površine mora stvara veći broj uragana, tako toplija masa zraka na kopnu stvara snažnije vertikalno gibanje vjetra koje služi kao određena blokada dolasku uragana na kopno. Ipak, ovaj prirodni, zaštitni faktor nije savršen s obzirom na to da oluje i dalje pogađaju kopno, a ovaj oblik cirkulacije vjetra koji blokira uragane od kopna vrlo vjerojatno će se u budućnosti i sam promijeniti kako se drugi elementi klime mijenjaju. Rast razine mora, neovisno o svemu, “obećava” u budućnosti veći broj mega-oluja koje će pogoditi svjetske metropole.
{slika}
Obrambene pripreme
Naseljeno područje New Yorka koje broji više milijuna stanovnika/ica – pruža uvid u mogućnosti i patologije planiranja obrane od rasta razine mora. Nakon 2012. godine i uragana Sandy koji je napravio 50 milijardi dolara ekonomske štete, uključujući uništenje ili oštećenje 650 tisuća domova bilo je jasno kako se nešto mora poduzeti. Američki Kongres, na posljetku, odobrio je oko 60 milijardi dolara savezne pomoći za obnovu i oporavak pogođenih područja. No, ritam isplate novčane pomoći krenuo je bolno sporo. Jedan od primjera popravak je L-linije tunela Canarsie koji povezuje sjeverni Brooklyn i Manhattan čiji je popravak procijenjen na 477 milijuna američkih dolara, a obnova na godinu i pol. A riječ je o manjem tunelu. U New Yorku još se uvijek gradi barijera oko nižih dijelova Manhattana nazvana “Big U”. Barijera je dizajnirana da bude pokrivena travom i služi kao javni otvoreni prostor, protežući se duž obale. Predviđeno je kako će ovaj projekt trajati godinama i koštati milijarde američkih dolara. Uz takav scenarij – pitanje je kako će se osigurati cjelokupna obala koja se proteže preko 800 kilometara? Gora stvar od djelomične obrane – loša je izvedba. Jer kako je Jeff Goodell za The Rolling Stone izjavio po pitanju simboličkih napora New Yorka da obrani grad od potencijalnih poplava: “Barijere i vodeni džepovi stvaraju ljudima privid sigurnosti, čak i kada nisu.”
U međuvremenu, u jasnoj potpori neodrživoj gentrifikaciji (proces u kome se stare jeftine zgrade ili čitavi dijelovi grada, najčešće radnička naselja, pretvaraju u skupe zgrade za dobrostojeće pripadnike srednje klase, koji se doseljavaju umjesto originalnog stanovništva koji sebi ne može da priušti povećanje troškova života. Op. prevoditelja) grad, također, planira izgradnju tramvajske linije duž obale Brooklyna i Queensa gdje stara industrijska skladišta nude put do luksuznih posjeda u vrijednosti 2.5 milijarde američkih dolara. Slična ludost događa se i u New Jerseyu gdje se skupina vlasnika posjeda uz obalu (od kojih su mnogi subvencionirani državnim osiguranjem od poplava) pobunila protiv izgradnje zaštitnih, pješčanih dina – tužeći grad.
No, na kraju, gradovi koji nisu dovoljno brzo dovršili gradnju morskih barijera bit će prvi pogođeni. Potopljeni poplavama koje dolaze jedna iza druge – neki će se gradovi pronaći u teškoj, financijskoj situaciji gdje neće moći izdržati troškove obnove infrastrukture. A kako će javne službe propadati, tako će i vrijednost imovine propadati s njom s obzirom na ovisnost jednih o drugima. U konačnici takav scenarij rezultirat će dezinvestiranjem, padom porezne osnovice i relokacijom stanovništva. Oni koji će moći napustiti obalu – to će, na posljetku, i učiniti. Demografska studija Mathew Hauera sa Sveučilišta u Georgiji predviđa kako će do 2100. godine 250 tisuća ljudi u New Jerseyu biti prisiljeno napustiti svoje domove radi povećanja razine mora, dok u Floridi iz istog razloga to će morati učiniti 2.5 milijuna ljudi.
Možda će neki od razorenih, obalnih gradova postati izvor građevinskog materijala. Kvalitetno stambeno zbrinjavanje u gradovima koji “umiru” moglo bi postati vrijedan izvor skupljačima cigli, bakra, pločica, vrata, prozora te drvene građe iz obližnjih gradova koji bi svoj “plijen” prodavali na tržištima unutarnje građe. Već smo doživjeli takav scenarij na primjeru Rust Belta: većina izvoza devedesetih godina St. Louisa bile su stare cigle predviđene za gradnju cvjetajućeg Sunbelta čije su ruševine prenamijenjene za materijal za izgradnju terasa koji se kupovao na kredit. Pitanje je što će se dogoditi Dohi , Lagosu, Karachiju ili Riju? Ovi mega-gradovi smješteni su na ravnom terenu u blizini mora, a poznati su po korupciji i lošem planiranju. Moramo pretpostaviti kako će u trenutku kada učinci klimatskih promjena postanu očiti – mnogi preseliti u drugi kraj države ili inozemstvo.
Infrastrukturalna “uska grla”
Zemljopis globalnog kapitalizma neproporcionalno se oslanja na obalne gradove kao mjesta trgovine, razmijene, istraživanja, prijevoza i obrazovanja – čvorovi su to koji zajedno povezuju svjetsko gospodarstvo. Industrija, kao i globalni prehrambeni lanci ne ovise isključivo o onome što se događa u tvornicama i na poljima, nego i o malom broju infrastrukturalnih puteva međunarodne opskrbe, odnosno o infrastrukturi ključnoj za transport kao što su pomorske i zračne luke, željeznički i cestovni promet, te politički osjetljivi pomorski tjesnaci poput Sueskog i Panamskog kanala.
{slika}
Nedavna studija britanske udruge Chatham House otkrila je kako 55% svjetske trgovine prolazi kroz jedan od četrnaest “uskih grla” trgovine osjetljivih na ekstremne vremenske uvjete poput lokalnih poplava te rasta razine mora, ali i vojno-političkih sukoba. Ako dođe do zatvaranja većeg broja tih puteva, globalni protok hrane bit će upitan. Chatham House je ustvrdio kako, primjerice, oko 20% svjetskog pšeničnog izvoza prolazi kroz turski tjesnac, kao što i više do 25% globalnog izvoza soje prolazi kroz tjesnac Malacca koji povezuje Maleziju i Indoneziju. Svijet je dobio uvid u to kako lokalne poplave mogu utjecati na globalne opskrbne lance tijekom poplave na Tajlandu 2011. godine, gdje je većina Bangkoka, uključujući više od tisuću tvornica bilo pod vodom. Ured Ujedinjenih naroda za smanjenje rizika od katastrofa procijenio je kako je posljedica poplave na Tajlandu smanjenje globalne industrijske proizvodnje za 2.5 posto što je osiguravajuća društva koštalo 5.3 milijardi američkih dolara.
Hitan slučaj
Kada priobalni gradovi krenu propadati, a oni što mogu emigrirati – emigriraju u unutrašnjost zemlje, nastupit će nejednakost i relativna deprivacija. Oni što ostanu bit će ljuti što su ostavljeni u “zoni žrtvovanja” osjećajući malenu potrebu da održe društveni poredak. Tko će biti posljednji? Ako američka povijest nudi odgovor – najsiromašniji od siromašnih, nedokumentirani izbjeglice mogli bi postati ubojice i zlostavljači u već “mrtvim gradovima”. Moguće je zamisliti pojavu lijevog, kritičkog društvenog pokreta ili apolitičnog kriminala u takvim zonama. No, koji god oblik radikalne društvene promjene iskrsne bit će dočekan sa sve represivnijim paravojnim odgovorima – kontrolnim točkama, specijalcima, nacionalnom gardom, rasističkim i desničarskim vigilantizmom.
Doživjeli smo primjere ovakvog ponašanja na Zaljevu nakon Katrine kada su lokalne vlasti nudeći pomoć New Orleansu poslali u pogođena područja – oružanu policiju. Razlog je tomu što nakon pedeset godina federalno subvenciranog “zakona i reda” većina gradova i država ima višak represivnog kapaciteta, a s druge strane kronični manjak civilne obrane. Stalne izvanredne situacije u obalnim i priobalnim zonama mogle bi postati norma – klimatske promjene tako ne ugrožavaju samo plaže i obale, nego i građanske slobode. Masovne migracije i rasističke reakcije na njih, već su obilježja svake klimatske krize. Do 2030-ih i 40-ih godina velika je vjerojatnost da će veći postotak ljudi migrirati. Desničarski demagozi od Arizone do Obale Bjelokosti, Myanmara (Burme) i Pariza već se bore protiv “stranaca”. Prečesto demagozi uspješno iskorištavaju strah i bijes kako bi se dočepali vlasti, a jednom kada se ondje nađu – iskorištavaju državnu represiju protiv migranata i siromašnih. Dakle, dok suša, neoliberalizam i militarizam stvaraju krize, ratove i valove izbjeglica na “Jugu” (geografskom jugu, op.prevoditelja), na Sjeveru proizvode reaktivnu, oportunističku i autoritativnu vladajuću struju.
Rješenja
Dobra vijest je da već posjedujemo tehnološke preduvjete za spas civilizacije od klimatskog kolapsa: posjedujemo solarne panela, kao i vjetrenjače za generaciju električne energije, električna vozila, sposobnost obnove močvarnih staništa i izgradnju morskih barijera. Jednako tako, sposobni smo razviti političke stavove kojima je svrha očuvati zdravlje i sigurnost većine. Također, imamo razvijenu tehnologiju za eliminaciju CO₂ iz atmosfere, tehnologiju koja je već desetljećima dio podmornica. Usprkos donedavnoj dvojbi kako sigurno pohraniti CO₂, znanstvenici na Islandu osmislili su proces koji uklanja CO₂ iz atmosfere i pretvara ga u stijenu nazvavši taj proces “pojačana rastrošba” (org. enhanced weathering). Proces oponaša jedan od prirodnih procesa pomoću kojih se CO₂ iz atmosfere povezuje sa stijenama miješanjem ugljičnog dioksida i sumporvodikom s vodom, nakon čega mješavina tvori formaciju bazaltnih stijena. U roku od dvije godine, CO₂ u vodenoj mješavini taloži se u bijelu, krutu, karbonatnu stijenu sličnu vapnencu. Srećom za nas, bazaltne stijene, izvor ovog procesa, jedan su od najčešćih tipova stijena na Zemlji.
{slika}
U Reykjaviku već postoji geotermalna elektrana koja koristi i pohranjuje 5.000 tona ugljičnog dioksida godišnje što je ekvivalentno godišnjoj emisiji oko 2.000 automobila. Poanta ovoga jest kako posjedujemo tehnologiju koja uklanja atmosferski CO₂ i sigurno ga pohranjuje. S druge strane, kao što ni pravilna obrana gradova od rasta razine mora, tako ni profit kao ni tržišni odnosi ne mogu staviti ovu tehnologiju na vrh ljestvice prioriteta. Svjetsko gospodarstvo godišnje proizvode oko 40 milijardi tona emisije ugljičnog dioksida. Prema trenutnim cijenama uklanjanje emisije te količine plina iz atmosfere koštalo bi oko 24 trilijuna američkih dolara što je otprilike 133 posto godišnjeg BDP-a Sjedinjenih Američkih Država.
Slobodno tržište za razvoj ove tehnologije gura ideju o prodaji umjetno stvorenog vapnenca kao građevinskog materijala. Ekonomija nekada nema uopće smisla, jer zašto kupiti skupu stijenu kada je dostupna jeftinija prirodna? Jasno je da privatni sektor i motiv profita ne mogu implementirati tehnologiju “pojačane rastrošbe” u vremenu u kojem je potrebna, kao niti potaknuti bržu tranziciju prema obnovljivim izvorima energije ili izgradnju obalne zaštite u potrebnom opsegu i vremenu, ali niti jedan od tih zadataka nije tehnološki ili ekonomski nemoguć. No, mehanizam koji je neophodan da se pokrene – državni je poticaj i javni sektor.
Još jedna dobra vijest. Radikalna klimatska rješenja, vjerojatno protuintuitivna, zahtijevaju da koristimo više, a ne manje energije. Ali energija, pogotovo solarna, beskonačno je ekonomična. Naša misija nije da se povučemo ili očuvamo ono što nazivamo “prirodom”, nego da postanemo svjesni kreatori okoliša. Ekstremna tehnologija u javnom vlasništvu postat će središte socijalističkog projekta civilizacijskog spasa. Ili civilizacija neće opstati.
Prevela i prilagodila: Martina Raos
