20. rođendan CMS-a: 20GodinaNeMIRa

Centar za mirovne studije vas poziva da s njima obilježite prvih 20 godina postojanja Centra za mirovne studije, skorašnju 20. Generaciju Mirovnih studija te Međunarodni dan mira od 19. do 22. rujna 2017. godine.

Pripremili su raznovrstan program u kojem će se naći za svakog ponešto:

Predavanje “Zašto se nenasilje i građanski otpor više isplate od vojne intervencije?” dr.sc. Erice Chenoweth, jedne od najzanimljivijih znanstvenica u području politika izgradnje mira održat će se u utorak, 19. rujna u 19 sati, u dvorani Müller kina Europa, Varšavska 3. 

Projekcija CMS-ovih dokumentaraca, održat će se u srijedu, 20. rujna, u 18 sati u klubu MaMa, Preradovićeva 18. Radi se o filmovima PoplavaHtjeli smo radnike, došli su nam ljudi i Okus doma, čija je tematika još uvijek aktualna. 

Tribina “Prijetnje miru pred nama”, će se održati 22. rujna od 18 sati u Močvari (Trnjanski nasip bb). Centar za mirovne studije, premda stasao u radu na direktnim posljedicama rata i pokidanih društvenih veza, od svog osnutka njeguje širi pristup mirovnim temama. Izgradnju pozitivnog mira, koji je puno više od pukog odsustva rata vezuje uz rad na društvenoj promjeni i postizanju društvene pravde, jednakosti i solidarnosti, nerijetko odozdo, iz uloge građana. O tome će na tribini govoriti Jerko BakotinKarin DoolanGoran Jeras i Marina Škrabalo. Nakon tribine pridružite nam se na domjenku koji će pripremiti Okus doma, pjesmama koje će izvesti zbor DomaćiGosti te tulumu uz glazbu koju će puštati DJ Mario Kovač.

Pojmovnik antifašističke borbe

Ako vas zanima povijesna dimenzija antifašizma u Srbiji i Jugoslaviji, zavirite u Pojmovnik antifašističke borbe, koji je izdala platforma Škola antifašizma 2016. godine. 

“U epohi kad se jugoslovensko antifašističko nasleđe sve više potiskuje, briše ili čak kriminalizuje, i kad antiprosvetiteljske, nacionalističke, kolaboracionističke snage postaju osnova novog veštačkog antifašizma, Savez antifašista Srbije je osetio potrebu da osmisli jednu publikaciju kroz koju pokušava da razjasni osnovne istori – jske pojmove u vezi s antifašizmom, fašizmom i nacizmom”, stoji u uvodu Pojmovnika. 

“Cilj je pre svega borba protiv revizionizma, koji kao jednu od glavnih alata koristi konfuziju u osnovnim pojmovima kako bi promovisao svoju (falsifikovanu) verziju događaja, zbog čega smo zaboravili stvari koje smo nekad naučili, a koje mlađe generacije najčešće nisu imale priliku da čuju”, kaže grupa autora/ica Pojmovnika. 

New York: Prvi korak u zaustavljanju maltretiranja pred klinikama za pobačaj

Njujorški državni odvjetnik Eric Schneiderman najavio je da će tužiti prosvjednike/ce protiv pobačaja zbog nezakonitog uznemiravanja pacijentica i osoba u pratnji pred klinikom za abortuse u New Yorku.

“Taktika koja se koristi za uznemiravanje i ugrožavanje bolesnika, obitelji, volonterki i osoblja klinike Choices, nije samo jeziva, nego je i ilegalna”, rekao je Schneiderman u priopćenju. “Zakon jamči ženama pravo kontrole nad vlastitim tijelima i neometan pristup potrebnoj reproduktivnoj zdravstvenoj skrbi. Učinit ćemo sve što je potrebno kako bismo zaštitili ta prava za žene diljem New Yorka”.

Tužba je najavljena ispred klinike za abortus Choices u naselju Jamaica u Queensu. Svake subote u proteklih pet godina lokalni/e prosvjednici/e protiv pobačaja utabore se kako bi gnjavili pacijente/ice. To podrazumijeva praćenje pacijentica s grotesknim i pretjerano fotošopiranim velikim fotografijama abortiranih fetusa, praćenje pacijentica do ulaza u kliniku i pokušaja ulaska, glasnu mizoginiju i propovijedanje protiv pobačaja neposredno pred ulazom u kliniku, sačekuše za pacijentice koje izlaze iz automobila i guranje pamfleta i letaka u lice njima i njihovoj pratnji. (Posve otvoreno: volontiram kao pratnja za pacijent(ic)e klinike Choices i vidjela sam sve ovo iz prve ruke.)

Ovakvo ponašanje prosvjednika protiv pobačaja pred klinikama često se opravdava pod krinkom Prvog amandmana. Međutim, Schneiderman na konferenciji za medije jasno napominje kako je pristup sigurnom i legalnom pobačaju također zaštićen Ustavom SAD-a te da su uvijek postojali zakoni koji reguliraju slobodu govora.

“Uz Prvi amandman vrijede i posve zakonita pravila o vremenu, mjestu i načinu govorenja. Postoje mnoge stvari koje podrazumijevamo “govorom”, a koje su zakonski ograničene”, rekao je Schneiderman u utorak.

“Ne smijete … uznemiravati, zastrašivati i pokušavati spriječiti ljude da ostvaruju svoja ustavna prava”, dodao je.

Theresa White, dugogodišnja volonterka iz Queensa, supervizorica pratitelj(ic)a pacijentica klinike, i Schneidermanova suradnica na slučaju protiv prosvjednika (takozvanih antis) izjavio je za HuffPost da je ovo velika pobjeda za žene New Yorka i pro-choice zajednice.

“Radimo na tome već više od godinu dana”, rekla je. “Osjećaj je sjajan”.

Aktivisti/kinje za prava žena diljem zemlje vide tužbu države New York protiv antisa kao glasnu izjavu protiv uznemiravanja pred klinikama za pobačaje i nadaju se da će i njihovi gradovi slijediti tu odluku.

Calla Hales, liječnica u A Preferred Women’s Health Center u Charlotteu u Sjevernoj Carolini, izjavila je za HuffPost da se nada kako grad Charlotte pažljivo prati ove događaje.

Hales je već navikla na stotine prosvjednika svake subote pred klinikom u Charlotteu i nailazi na ravnodušnost lokalnih vlasti u vezi zaštite pacijenata/-ica.

“Zbog ovoga se osjećam vrlo optimistično”, rekao je Hales. “Razumijem da su prosvjedovanje i sloboda govora zajamčena prava. Međutim, vrlo je jasno da protivljenje pobačaju pred klinikama za pobačaj nije samo izražavanje mišljenja – radi se o vrlo okrutnom uznemiravanju i zastrašivanju. Nadam se da će i ostali gradovi, uključujući Charlotte, to uzeti u obzir”.

Jessica Gird, pratiteljica pacijenata/ica klinike Northland Family Planning u Michiganu izjavila je HuffPostu kako grad Westland gotovo da i ne pruža podršku pacijenti(ca)ma i osoblju klinike.

“Zakonodavstvo uistinu nije učinilo mnogo po pitanju prava pacijenata/ica i osoblja”, rekla je. “Dozvole i zabrane za antise relativno idu njima u prilog, osobito ako se gleda iz perspektive psiholoških i emocionalnih učinaka na pacijentice”.

Gird je izjavila kako odluka o prekidu trudnoće nije uvijek jednostavna i da antis taj doživljaj čine mnogo traumatičnijim nego što bi trebalo biti.

“Iako ne postoji univerzalni doživljaj pobačaja, on sam po sebi već može biti emotivno nabijena zbirka trenutaka u vremenu”, rekla je. “Posramljuju naše pacijent(ic)e i osoblje, manipuliraju pacijent(ic)e iz nebijelih zajednica i osobe koje su prisiljene dolaziti s djecom, ranjivim skupinama promoviraju znanstveno neutemeljene ideje, i osobno to smatram posve suprotnim kršćanskom sustavu vjerovanja za koji tvrde da ga se čvrsto pridržavaju”.

Derenda Hancock, pratiteljica pacijenata/ica u Jackson Health Organization u Jacksonu, u državi  Mississippi, izjavila je za HuffPost kako želi da grad Jackson poduzme više za zaštitu pacijentica – osobito zato što je “Pink House” jedina preostala klinika u državi.

“Ranije smo imali sjajan odnos s policijskom postajom”, rekao je Hancock HuffPostu. Međutim, promjene lokalne vlasti u studenom narušile su dobar odnos s gradom i miran odnos s prosvjednicima.

Hancock je izjavila da su prosvjednici tužili grad Jackson, a gradska je uprava popustila i sada više ne moraju poštovati gradske odredbe za razinu buke, oznake i prometnu regulaciju.

“Svašta im prolazi”, rekla je.

Budući da neke države i dalje dopuštaju neprekidno uznemiravanje pred klinikama za pobačaj, tužba države New York protiv agresivnog uznemiravanja protivnika pobačaja velika je pobjeda za pacijentice klinike i cjelokupnu pro-choice zajednicu. Ova tužba predstavlja značajan presedan za državne i gradske vlasti u svrhu obrane pristupa zdravstvenoj zaštiti.

“Vjerujemo da će to poslati vrlo glasnu poruku”, rekao je Schneiderman.

 ****

U Hrvatskoj, pak, nije izgledno da ćemo u skorije vrijeme gledati njujorški scenarij. Već nekoliko godina pred bolnicama u dvadesetak hrvatskih gradova okupljaju se tzv. molitelji, aktivisti inicijative “40 dana za život”, anti-choice pokreta. Slično kao njihovi američki istomišljenici, molitelji pred hrvatskim zdravstvenim ustanovam mašu transparentima, dobacuju pacijenticama i posjetiteljima, uznemiruju ih i vrijeđaju, emocionalno ih ucjenjuju i manipuliraju dovodeći djecu pred bolnice a organiziraju se i putem društvenih mreža u nastojanju da spriječe žene u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu. Prisjetimo se, ujesen prošle godine iz vukovarske je bolnice “procurila” informacija o ženi koja ima dogovoren termin pobačaja, slučaj grotesknog naziva “doček kraljeve kćeri” kojim su se pozabavili policija i DORH. Iako tvrde da svojom molitvom ne ugrožavaju nikoga, zabilježeni su i slučajevi napada molitelja na novinare.

Tadašnji ministar zdravstva Milan Kujundžić izjavio je u ožujku 2017. kako, iako molitvu ne smatra štetnom, prostor ispred bolnica ne smatra primjerenim za molitvu, te da bi ravnatelji bolnica molitelje mogli uputiti u bolničke kapelice. Ipak, ravnatelji su po tom pitanju podijeljenih stavova. U Rijeci su, na primjer, u ožujku ove godine molitelji izbačeni iz kruga bolnice, dok su zagrebački molitelji od ravnatelja bolnice u Vinogradskoj dobili suglasnost da organiziraju miroljubivo molitveno bdijenje pred KBC Sestre milosrdnice.

Osim povremenih prosvjeda, poput onoga u organizaciji Radničke fronte, vukovarskog SDP-a, šibenskih antifašista, itd., te unatoč činjenici da okupljanje molitelja obično nije prijavljeno policiji, još uvijek nismo svjedočili konkretnoj inicijativi lokalnih ili državnih vlasti kako bi se molitelje ukloniko s javnih površina, odnosno iz bolničkih krugova u kojima vrše pritisak i uznemiruju pacijentice, pratnju, posjetitelje i osoblje bolnica. 

Psihoterapija bez rodnog kompasa

S obzirom na stanje svijeta u kojem živimo, od fašizacije društva pa do nezaposlenosti mladih i SOR-a, rasprostranjenost psihičkih tegoba i porast anksioznih poremećaja kod mladih ljudi nije nešto iznenađujuće. Prema izvješću EU Youth Report iz 2013. godine procjenjuje se da 10-20% mladih državljana_ki EU pati od psihičkih bolesti, a svaki_a peti_a obolijeva od razvojnih, emocionalnih i bihevioralnih problema. Sve više poznatih osoba progovara o mentalnim problemima s kojima se nose, a nedavno je i Sinéad O’Connor u videu iznijela svoje teško psihičko stanje i suicidalne misli.

U svom članku “Kako terapeuti_kinje razočaravaju mlade generacije LGBT osoba” Casey Quinlan iznosi osobne priče mladih osoba, koji_e su se susreli_e sa nesenzibilnim terapeutima_kinjama, koje rangiraju od prevelike fokusiranosti na seksualnu orijentaciju do nepoštivanja rodnih zamjenica odnosno nerazumijevanje roda i rodne nebinarnosti kao i cjelokupne problematike s kojom se susreću LGBTQ mlade osobe. Quinlan ističe kako brojni američki psihoterapeuti_kinje imaju problema s prihvaćanje novih ideja u praksi pogotovo ako su dužeg radnog staža jer već imaju ustaljenje obrasce rada i ne žele učiti nove koncepte. Nerazumijevanje intersekcionalnosti identiteta odnosno presjeka roda, rase i klase u doživljavanju opresije predstavlja veliki propust za pomagačku struku jer može u najboljem slučaju, ignorirati vrste opresije i diskriminacije s kojim se pojedini_e klijenti_ce susreću, a u najgorem slučaju, perpetuirati upravo tu vrstu opresije u svojem terapeutskom radu. Teorija kao i brojna istraživanja pokazuju da rodne uloge utječu na reakcije klijenata_ica i terapeuta_kinja u terapiji i na pozitivan i na negativan način. Terapeuti_kinje trebali_e bi imati dobro razumijevanje rodnih uloga, kao i vlastitu introspekciju i superviziju kako bi izbjegli_e seksistički način rada u terapiji.  

Članak u američkom časopisu “Klinička Psihologija: Znanost i praksa” iz lipnja 2015. istraživao je kako programi kliničke psihologije mogu poboljšati svoje edukacije za potrebe LGBTQ klijenata_ica te pokazao kako se određeni programi počnu baviti LGBT temama tek kada se netko od studenata_kinja prvi puta susretne s klijentom_icom koji_a se identificira kao pripadnik_ica zajednice. Autori_ke ističu kako bi razgovori o rodu i seksualnosti trebali biti integrirani u kurikulume prije nego što studenti_ice započnu terapeutski rad sa klijentima_icama. Istraživanje provedeno u Hrvatskoj 2014. godine od strane nastavnika_ica i studenta_kinja psihologije Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom “Provjera modela manjinskog stresa seksualnih manjina u Hrvatskoj” na uzorku od 114 pripanika_ica LGB zajednice pokazalo je postojanje dvostruke diskriminacije biseksualnih osoba i različitih stereotipa koje se vežu uz muškarce i žene manjinskih seksualnih orijentacija. Kao preporuka navodi se uvođenje edukacija o ljudskoj seksualnosti uz shvaćanje da “seksualne orijentacije nisu fiksne kategorije već kontinuirane varijable, kako bi se smanjio jaz između osoba različitih seksualnih orijentacija” (Kamenov, Jelić, Huić 2016). Iako je termin “seksualna manjina” prijeporan u kontekstu posebnih prava koja su zajamčena primjerice, nacionalnim manjinama, u ovom kontekstu ga možemo shvatiti doslovno kao “manjina” nasuprot heteroseksualnoj “većini.”

Psihoterapija i u našim krajevima postaje sve popularnija tema te sve dostupnija (naravno, morate imati novaca ako si želite priuštiti psihoterapiju, a besplatna psihoterapija preko zdravstvenog ide preko uputnice liječnika_ice opće prakse što predstavlja rizik od stigmatizacije). U Hrvatskoj je profesija psihoterapije zakonski neregulirana, proces stvaranja zakona službeno je pokrenut 2005. godine, a nacrt predstavljen javnosti 2014. godine. Krovna udruga psihoterapijskih škola je SPUH– Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske koja se zalaže za zakonsku regulaciju i promiče europske standarde u psihoterapiji. Trenutni predsjednik je Jadran Morović, dr. med., psihijatar i psihoterapeut.

Iako je rod izrazito važna tema jer obuhvaća kompleksne socio-kulturološke aspekte identiteta niti jedna psihoterapijska škola u Hrvatskoj nije uvela tu temu kao obaveznu i zasebnu cjelinu u svoje kurikulume. U Hrvatskoj jedino je udruga LORI objavila je popis LGBTIQ- friendly psihoterapeuta_kinja i organizirala edukaciju za rad s LGBT osobama za stručnjake_ine koji se bave savjetodavnim i terapijskim radom. Sličnu edukaciju organizirao je i Gestalt centar Homa 2015. godine sa stranim edukatorom Kevinom McCannom. Iako su takve radionice za svaku pohvalu opet se radi o opcionalnom dijelu edukacije, odnosno, LGBTQ i rodne tematike nisu zadana cjelina o kojoj bi studenti_kinje bilo kojeg psihoterapijskog pravca morali odslušati.

S obzirom na odnos prema rodnim teorijama u našem društvu kao što je masovna histerija koja se stvara oko pojma roda poduprta izmišljenim pojmovima kao što je “rodna ideologija” od strane ekstremističkih vjerskih udruga takav propust nije neočekivan. Esencijalistički koncepti evolucijske psihologije i dalje su prisutni u nekim psihoterapijskim pravcima kao i nekritičko korištenje Freudovih koncepata koji su već bili kritizirani za vrijeme njegovog života (poput koncepta zavisti na penisu, Edipovog kompleksa i histerije) od strane žena koje su uvelike doprinijele razvoju psihoanalize poput Karen Horney i Sophie Freud.  Karen Horney bila je prva psihoanalitičarka koja je kritizirala Freudov pristup ženskoj psihologiji, pogotovo ideju zavisti na penisu, kao androcentričan i slijep za sociokulturološku određenost inferiornog položaja žena u društvu. Sophie Freud, Freudova unuka, opisala je njegove teorije kao produkt doba u kojem je živio te ih otpisuje kao zastarjele. Kritiku psihoanalize napisala je i Simone de Beauvoir u svojoj knjizi “Drugi spol” gdje zamjera Freudu što nije uzeo u obzir društveno porijeklo muške i očinske moći i privilegije te smatra da njegove teorije nisu prikladne za objašnjenje ženske drugotnosti. Iako se psihoanaliza razvila i odmaknula od Freuda, njegovi koncepti još se nekritički provlače kroz psihoterapijske prakse u patrijarhatu.

Evolucijska psihologija posebno je popularna u religioznim krugovima jer ignorira utjecaj socijalizacije rodnih uloga na ljudskog ponašanje i ignorira, odbacuje i ne podržava postojanje LGBT osoba te podržava odnosno opravdava silovanje. Zato je nekritičko ili nesvjesno korištenje takvih koncepata posebno opasno u psihoterapijskom radu jer se velika šteta može nanijeti rodno nebinarnim i queer klijentima_icama kao i žrtvama seksualnog nasilja. U najboljem slučaju, psihoterapijske škole prave se kao da rodne teorije ne postoje, u najgorem slučaju, podržavaju seksističke stavove i predrasude. Primjer toga je dr.med psihoterapeut Zoran Milivojević, jedan od vodećih stručnjaka za transakcijsku analizu na našim prostorima i upravo su u tijeku upisi u njegovu novu edukacijsku grupu koju će voditi u Zagrebu. Njegovi problematični stavovi uključuju ideje da su “jake žene naporne” (jer ne znaju gdje im je mjesto i “pokušavaju biti kao muškarci”) te protivljenje zabrani fizičkog kažnjavanja djece. U društvu koje je već ionako apatično prema zlostavljanju djece i ubojstvima žena od strane partnera, ovakvi stavovi stručnjaka su upravo ono što nam NE treba. Je li potrebno napominjati da je znanstveno dokazano da su batine i fizičko kažnjavanje loše za psihofizički razvoj djece? Ili to da su rigidne rodne uloge nametnute socijalizacijom te da nanose štetu svima?

Radikalna feministička terapija razvila se iz ženskog pokreta 60ih godina prošlog stoljeća u Americi upravo iz potrebe da se suprotstavi psihijatriji kao “fundamentalno ugnjetavačkoj instituciji koju je izdigla hegemonija i koja je izrađena na mistifikaciji, podređivanju i nasilju” (Burstow 1992). Ironično je to što je radikalna terapija politički pokret koji je izrastao iz upravo transakcijske analize čijem psihoterapijskom pravcu pripada Milivojević. Dok je feministička terapija stavljala naglasak na zajedničkom iskustvu među ženama te važnost da žene savjetnice i terapeutkinje pomažu ženama klijenticama, 1990. godine razvijena je  Gender Aware Therapy (GAT) od strane Glenna Gooda, Lucie Gilbert i Murray Scher kako bi se koncept feminističke terapije proširio da uključuje muškarce, žene, parove i obitelji u cilju da se kontekstualna i socijalna perspektiva koristi za dobrobit klijenta_ice.

“LGBT osobe dolaze po pomoć i podršku u svojim procesima, nekada je  to najvažniji dio priče (rod ili seksualna orijentacija), nekad se provlači i osjeti kao tema kroz druge sadržaje koje iznose. Otvaranje i vjerovanje potpunom neznancu_ki nosi velike rizike, minimalna je odgovornost psihoterapeuta_kinje da prepozna temu i da oprezno rukuje s njom i podržava osobu u procesu. Za to je potreban rad na sebi i edukacija,” rekla nam je Vesna Katalinić, socijalna radnica i Gestalt psihoterapeutkinja pod supervizijom.

Psihoterapija ima veliki potencijal u stvaranju zdravog društva ukoliko ide u korak s progresivnim društvenim i političkim procesima. Osobni problemi su politički problemi i ničiji stavovi i vrijednosti ne nastaju u vakuumu. Studenti i studentice psihoterapijskih škola i prakticirajući psihoterapeuti_kinje trebali_e bi kontinuirano preispitivati svoje stavove i vrijednosti te educirati se o intersekcionalnosti i potrebama različitih klijenata_ica. Osim razbijanja mitova o psihoterapiji potrebno je kroz nju razbiti i hijerarhije moći koje omogućavaju neravnopravnost, stereotipe i predrasude.

—-

de Beauvoir, S. 2016. Drugi spol. Naklada Ljevak. Zagreb

Burstow, B. 1992. Radikalna feministička terapija. Centar za žene žrtve rata. Zagreb

Kamenov, Ž., Jelić, M. i Huić, A. 2016. “Problemi i izazovi seksualnih manjina u Hrvatskoj,” Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za psihologiju, FF Press.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ljutnja i nemir su dobar prvi korak za izgradnju drugačijeg društva

Mirovni studiji su obrazovno-aktivistički program koji potiče angažman za nenasilnu društvenu promjenu. Njihovo obrazovno, istraživačko, političko i aktivističko djelovanje ove godine slavi jubilarnih, 20 godina. Tim smo povodom razgovarale s Ivom Zenzerović i Jasnom Račić iz Centra za mirovne studije. Pričale smo o počecima studija koji datiraju u ratnu 1993. godinu, o konceptu te kako je on nastajao i mijenjao se, značenju nenasilne društvene promjene i izgradnje mira te su nam objasnile zašto su ljutnja i nemir dobri osjećaji.  

Mirovni studiji ove godine upisuju 20-u generaciju polaznika i polaznica. U nekoliko navrata ste napomenuli da su korijeni studija u Volonterskom centru u Pakracu te da datiraju u ratnu 1993. godinu. Što se tada događalo?

Iva: Od 1993. do 1996. je u sklopu Antiratne kampanje Hrvatske, na inicijativu UN-a djelovao međunarodni volonterski projekt Pakrac. Ni jedna od nas nije sudjelovala direktno u njemu već smo o tome učile na Mirovnim studijima i trudimo se sve ove godine da mu damo neki glas. Ono što je vrijednost projekta je da su ga vodili mirovni aktivisti iz Hrvatske. Pakrac je bio podijeljen grad usred rata i neposredno nakon rata te je bilo važno raditi na uspostavi komunikacije i društvene obnove. To je podrazumijevalo fizičku pomoć, čišćenje ruševina, direktnu komunikaciju s ljudima koji su tamo ostali, prenošenje informacije s hrvatske na srpsku stranu grada. Osim direktne pomoći, provodio se niz aktivnosti za djecu, za žene, otvorio se vešeraj jer su kuće bile bez struje. Radilo se na pomoći, od praktičnih do kompleksnih aktivnosti u zajednici kako bi se postigla kakva – takva normalnost.

Studiji su kao takvi uspostavljeni 1997. godine. Kako je došlo do potrebe za ovom vrstom studija?

Iva: Rad Antiratne kampanje i spomenuti projekt su važni jer su na njihovom nasljeđu nastali Mirovni studiji u Zagrebu. Mnogo međunarodnih volontera i mirovnih aktivista je prošlo kroz takvu vrstu rada, ponudili znanja koja nismo na taj način koristili. Nakon što je projekt zaokružen željeli su svoje iskustvo podijeliti s drugima i pokrenuli Mirovne studije. Važna podrška dolazila je od već uspostavljenih Ženskih studija. To je bio participativan, inkluzivan, zajednički način učenja o temama i na metodama koje tada nisu postojale u formalnom obrazovanju: ljudska prava, razumijevanje sukoba, izgradnja mira, civilno društvo.

Kako je nastao koncept samih studija i koliko se on mijenjao tijekom godina?

Iva: Mirovni studiji su nastali odozdo s idejom da se dijeli iskustvo ali imaju uporište u mirovnih studijima kao disciplini koja se razvija od 60-ih godina prošlog stoljeća, u radu Johana Galtunga. Zapravo se radi o tome da se gradi slika pozitivnog mira. Mirovni studiji ne govore o negativnom miru na način “nema rata, nema direktnog nasilja i živimo u miru”. Mirovni studiji govore o tome da je potrebno graditi socijalno pravedno društvo. Želimo razumjeti nasilje koje se dogodilo te raditi na prevenciji budućeg nasilja. Također, nije dovoljno da budemo samo analitički orijentirani, već da aktivno gradimo pozitivno društvo, da razumijemo sustav, dekonstruiramo ga i gradimo bolji. Za to su nam potrebna znanja koja studiji nude.

Jasna: Na studijima se koristimo različitim fokusima kojima možemo analizirati nasilje, bilo da je strukturno, direktno, kulturno. Osim analizom, na nasilje odgovaramo izgradnjom vlastitih modela organizacije, savezništva, drugačijih politika. Također, držimo da su za transformaciju nasilja nužne i konkretne vještine nenasilja. Njih trebamo u svojim organizacijama, odnosima i političkom djelovanju.

Iva: I vještine i teme se odnose na komunikaciju koja nije nasilna, koja utječe na razumijevanje sukoba, bilo na osobnoj razini, međuljudskoj ili društvenoj razini. Učimo o ljudskim pravima, o tome kako su zamišljena ali još više o tome na koje se načine krše i kako funkcioniraju u stvarnosti, o izgradnji mira, drugačijim poimanje sigurnosti u kojoj su središte ljudi, a ne domovina ili nacija, o ulozi civilnog društva i kako da se građani i građanke motiviraju, osnaže i uključe. Bavimo se i nizom tema koje su aktualne. Danas su jedno od središnjih pitanja i polja društvene nepravde migracije i prava izbjeglica kao i cijeli segment društveno ekonomskih pitanja koja su važno ishodište društvene nepravde i nejednakosti. Mirovni studiji se ne bave samo teorijskim i analitičkim radom, za njih je izrazito važno da se u njihov rad uključe građani i građanke. Da se ljudi osvijeste na osobnoj razini te da se motiviraju i usvoje znanja da se uključe u rješavanje problema i nepravdi.

{slika}

Kao što ste i navele, jedan od najvažnijih ciljeva studija je motiviranje, educiranje, osnaživanje i povezivanje polaznika i polaznica za nenasilnu društvenu promjenu. Kad kažete “nenasilna društvena promjena” što se pod time smatra, što želite promijeniti i na koje načine?

Jasna: U nekoj viziji pravednijeg društva idemo ka uklanjanju uzroka i posljedica nasilja. Ta promjena proizlazi iz uvjerenja da mi to ne možemo napraviti bez da u svom djelovanju ne djelujemo na načelima društva koje želimo stvarati. Naši predavači/ce i polaznici/ce nemaju unison stav o nasilju i nenasilju i zato mi nudimo alate za koje mislimo da su vrijedni i ostavljamo ljudima da s njima rade najbolje što znaju. Ne nudimo jedno rješenje, tu je cijeli niz fokusa: migracije, kapitalizam, patrijarhat, ranjive skupine, ekološka održivost. To su horizontalne teme koje se provlače kroz sve kolegije. Na neki način, na polaznicima/ama je da nađu svoj fokus djelovanja ali i da shvaćaju gdje je tu nepravda i sagledaju širu sliku.

Iva: Važno je što radimo, ali kako to radimo. Promjena se ne događa u jednom trenutku već postupno. Važno je da u tom procesu ne generiramo više nasilja. To nije lako i može djelovati apstraktno. Nama se čini da je dugoročno isplativije ulagati u prevenciju nasilja i stvarati mehanizme kako da do njega ne dođe. S jedne strane su teorija, strategije i zakoni, želimo to dekonstruirati s našim polaznicima/ama i pokazati kako to funkcionira u praksi. Želimo potaknuti sudionike/ice da kritički pristupaju stvarima ali da nude alternative i ne ostanu na tome “gadno je i ništa se ne može”.

Završni cilj djelovanja bi bila izgradnja mira kao takvog. Dakle on bi bio proizlazio iz djelovanja svakog od nas.

Iva: Da, ali podržan sa strane institucija i od pravednih zakona kako se ne bi generiralo dodatno strukturno nasilje, u stvaranju snažnih veza u društvu, na horizontalnoj i vertikalnoj razini, koje se ne mogu tako lako pokidati, ali koje su usmjerene na postizanje jednakosti, zaštitu i uključivanje slabijih

U pozivu za prijavu na studije navodite da su sudionici i sudionice programa nemirni građani i građanke. Kako to baš nemirni građani i građanke mogu sudjelovati u izgradnji mira?

Iva: Mi pozivamo sve one ljude koji/e imaju neku vrstu nelagode i koje uznemiruju društvene nepravde, nejednakost, diskriminacija, nasilje. Naše je mišljenje da je to dovoljna unutarnja motivacija da nam se pridruže i da s nama rade na izgradnji drugačijeg društva.

Jasna: Ljutnja i nemir su jako dobar prvi korak.

Tijekom 20 godina susreli ste se zasigurno s nekim izazovima. O čemu se radilo i kako ste im doskočili?

Iva: Za mirovne studije ja važno da su kontekstualni i u tom je smislu tema s kojima se trebamo baviti sve više i sve veći je pritisak na civilno društvo i građane/ke da sami potaknu promjene. Druga vrsta pritiska dolazi s činjenicom da ni nakon 20 godina u formalnom obrazovnom sustavu ne postoji mjesto gdje se na sličan način promišljaju teme i stvaraju takvi kapaciteti društva. Naš velik izazov na prizemnoj razini je što želimo da program ide svake godine za što su nam potrebni i resursi i infrastruktura. Interes ljudi postoji a odgovoriti na njihova očekivanja, trajati i biti sve bolji je dosta velik izazov. Mnoge probleme poslijeratnog društva nismo riješili, a nove prijetnje dolaze istovremeno. Pitanja koja smo mislili da smo zatvorili se otvaraju ponovno na jedan drugačiji način, s drugačijim akterima i treba ih ponovno promisliti djelovati

Jasna: Važno je naglasiti da postoji pritisak na cijelo društvo, urušavanjem socijalne države i stvari koje smo mislili da smo izgradili, pitanja na koja smo mislili da smo odgovoriti. Izazov je odgovarati i na takve stvari.

{slika}

Također, izdali se i publikacije i filmove. U susret godišnjici objavljujete tekstove iz publikacije “Društvena promjena kroz okvir Mirovnih studija”. Što smatrate (do sad) svojim najvažnijim postignućem?

Iva: Osim toga što trajemo to je zasigurno velik broj ljudi koje smo uključili/e u program. Podržavamo nove inicijative i na neki način doprinosimo stvaranju kapaciteta za društvenu promjenu makar na zagrebačkoj sceni. Mirovni studiji su prostor koji povezuje ljude. Zbog svog formata omogućuje da se u rad na starim temama uključuju novi ljudi koji onda otvaraju te teme na nov način. Kroz nove ljude stalno se pomlađujmo

Jasna: Rad na vještinama, koji stalno naglašavamo, pomaže u stvaranju drugih organizacija i inicijativa koje imaju na umu demokratični unutrašnji ustroj koji dugoročno znači da mogu bolje i kvalitetnije raditi. Ono što ljudi često uzimaju zdravo za gotovo je da je naše civilno društvo zaista nenasilno u svom djelovanju. Kad uzmemo europski prosjek, možemo biti zadovoljni što je nenasilno djelovanje zaista vrijednost integrirana u rad civilnog društva te da je ono solidarno. Tu je možda također doprinos Mirovnih studija.

Koji su budući planovi studija?

Jasna: Mi uvijek imamo neke ideje. Nešto što sad vidimo kao priliku je kako proširiti znanje koje imamo izvan Zagreba. Tražimo način da Mirovni studiji budu provedeni i u drugim gradovima, da iskoristimo online alate za dio gradiva te da prilagodimo studij za specifične skupine kojima bi se mogao ponuditi uži format. Ono što nam je važno kao organizaciji je da zadržimo kontinuitet i da odgovaramo na aktualnosti.

Spomenuli ste proširivanje na druge gradove. Vjerujem da je to dosad bilo komplicirano. Mislite li da će to uskoro biti realno?

Jasna: Trenutno je sve u Zagrebu. Mislimo da i u drugim gradovima postoje inicijative koje trebaju osnaživanje i koje imaju znanje koje mogu podijeliti s drugima. Zbog opsega programa koji traje 200 sati u jednoj godini problem je to realizirati. Tražimo model koji bi bio realan.

Iva: Nije nam poanta da mi sami organiziramo program u drugim zajednicama. Važno nam je da potreba dolazi odozdo, da podržimo lokalne kapacitete i ideje. Osim toga, važna je i financijska podrška kako bismo mogli provoditi program, ne želimo da mogućnost plaćanja studija bude uvjet da se na njima može sudjelovati.

Želite li još nešto dodati?

Jasna: 20 godina Mirovnih studija znači i 20 godina CMS-a. Idući tjedan krećemo s obilježavanjem. Predavanje “Zašto se nenasilje i građanski otpor više isplate od vojne intervencije?” dr.sc. Erice Chenoweth, jedne od najzanimljivijih znanstvenica u području politika izgradnje mira održat će se u utorak, 19. rujna u 19 sati, u dvorani Müller kina Europa. Projekcija CMS-ovih dokumentaraca, održat će se u srijedu, 20. rujna, u 18 sati u klubu MaMa. Radi se o filmovima Poplava, Htjeli smo radnike, došli su nam ljudi i Okus doma, čija je tematika još uvijek aktualna. Tribina “Prijetnje miru pred nama”, će se održati 22. rujna od 18 sati u Močvari. O izgradnji pozitivnog mira, koji smo već spomenule u intervjuu na tribini će govoriti Jerko Bakotin, Karin Doolan, Goran Jeras i Marina Škrabalo.

Pozovite čitatelje i čitateljice da se pridruže jubilarnoj generaciji!

Iva: Prijave traju do nedjelje, 17. rujna. Pozivamo sve nemirne osobe i čitatelje/ice Libele koji/e su zainteresirani/e da se informiraju i educiraju, ali i da žele s drugima učiniti nešto za bolje društvo, s manje nasilja. Poziv se nalazi ovdje

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prijave za novu studijsku godinu Centra za ženske studije

Pozivamo zainteresirane da se prijave na ovogodišnji obrazovni program Centra za ženske
studije. Prijava se sastoji od pisanoga životopisa i kraćega pisanog obrazloženja interesa za
program (do 1 kartice teksta). Uz osnovne podatke u životopisu, molimo navesti podatke o
formalnom i neformalnom obrazovanju, studentskom, profesionalnom statusu/zanimanju te
dosadašnje interese iz područja ženskih/rodnih ili feminističkih teorija i praksi.

Prijave molimo slati na obrazovni@zenstud.hr. 
Prijave primamo od 11. do 29. rujna 2017.

Odabir ćemo učiniti na temelju pristiglih prijava i obavljenoga razgovora sa svim
kandidatkinjama/ima, nakon čega ćemo obavijestiti o detaljima provedbe programa koji će
početi 6. studenog 2017.

Participacija za dvosemestralni program iznosi 800 kuna.

Program će se odvijati dva puta tjedno, ponedjeljkom i srijedom od 17.00–21.00 sati, a trajat
će od studenog 2017. do travnja 2018. Nastava se održava u Centru za ženske studije, Dolac
8, Zagreb. Mogućnost redovitog pohađanja nastave jedan je od osnovnih kriterija odabira
budućih polaznica i polaznika.

Voditeljica obrazovnog programa je doc. dr. Ankica Čakardić, a koordinatorica Andreja
Gregorina.

Centar za ženske studije zadržava pravo na eventualne izmjene programa.

Detaljnije informacije mogu se dobiti putem e-pošte: obrazovni@zenstud.hr ili na webstranici
Centra.

1. semestar
Uvod u feminističku terminologiju
Feminizam, feministički pravci i pristupi
Historija feminizma
Seksualna i reproduktivna prava

2. semestar
Feministička kritika nasilja
Lezbijski studiji
Feminističko pravo
Feminizam, vizualne i izvedbene umjetnosti
Feminizam i književnost
Socijalna politika i feministička intervencija

Feminizam i popularna kultura