Radionica feminističke umjetne inteligencije ‘Feminist AI’

Radionica feminističke umjetne inteligencije pod nazivom ‘Feminist AI’ austrijske medijske umjetnice i hakerice Stefanie Wuschitz iz Miss Baltazar’s laba održat će se u subotu i nedjelju, 9. i 10. rujna, 2017. u Radioninom labu na adresi Kruge 48/2. Radionica je besplatna!

Radionica ‘Feminist AI’ u fokus stavlja xenofeminizam, kiberfeminizam i feminističku hakersku scenu koje sve zajedno ponekad predstavljaju kontradiktorne koncepte i strategije iz razloga što ih neki koriste za postizanje aktivističkih ciljeva i vidljivosti ili za poboljšanje tehnološke pismenosti, stvaranje vlastitog ili sigurnijeg prostora, upravljanje kolektivnim životom, rad s ne-binarnom perspektivom o spolu i ustaljenom znanju, stvaranja mišljenja o kodu ponašanja ili samoj ideji pravde. U prvom dijelu radionice polaznici/e će pročitati nekoliko sažetaka o svim tim različitim feminističkim i queer-feminističkim pristupima te dijeliti vlastite misli u kontekstu tehnologije. Tada će polaznici/e stvoriti praktične predmete i umjetničke prototipove koji izražavaju naše iskustvo i komentare na nedavne događaje u svijetu. Polaznike/ce se moli da donesu svoje računalo.

Stefanie Wuschitz djeluje na intersekcijama instraživanja, umjetnosti i tehnologije s osobitim fokusom na feminističke hakerspaceove, open source tehnologiji i produkciji dijeljenja. Završila MA na programu za interaktivne telekomunikacije TISCH umjetničke škole u New Yorku, te postaje asistentica za digitalnu umjetnost na Sveučilištu Umeå in Švedskoj. 2009. godine osniva feministički hackerspace Mis Baltazar’s Laboratory u Beču koji potiče veću ulogu žena u razvoju tehnologije. Doktorat stiče 2014. godine na temu feminističkih hackerspaceova istraživanjem feminističkih kolektiva i prostora za otvorenu kulturu. 

Vrijeme održavanja: od 15 do 19 sati prvi dan, drugi dan prema dogovoru s voditeljicom i polaznicima/ama u prijepodnevnim satima

Razina znanja: početnici, srednji nivo i napredni

Prijaviti se možete na e-mail radiona.org@gmail.com. do 9. rujna u 14 sati. Svakako napišite nekoliko rečenica o sebi te navedite razloge prijave. Maksimalan broj polaznika/ca je 10.

Ciljana publika su zainteresirane osobe svih dobi i profesija. 

Indija ne želi kriminalizirati silovanje u braku jer bi to destabiliziralo brakove

Kriminalizacija silovanja u braku mogla bi destabilizirati brakove i učiniti muškarce ranjivima na zlostavljanje od strane njihovih supruga. Da, dobro ste pročitali/e. Ovo je stav indijske vlade o zahtjevu o kriminalizaciji silovanja u braku koji se trenutno nalazi na Visokom sudu u Delhiju.

Žrtve i skupine za ljudska prava zahtijevaju promjenu zakona o silovanju u braku, no indijska Vlada smatra da se muškarce dovodi u rizik od lažnog optuživanja za silovanje ako se promjene uvedu. Vlada je zahtjev usporedila s indijskim zakonom protiv miraza, za koji “skupine za muška prava” kažu da ga žene zloupotrebljavaju kako bi se osvetile.

“Potrebno je osigurati da silovanje u braku ne postane fenomen koji će ugroziti instituciju braka, uz to što je njime lako manipulirati kako bi se zlostavljalo muškarce”, navode u sudskoj izjavi. Desno orijentirana Vlada premijera Narendre Modija također ističe da Indija ne bi trebala slijepo slijediti zapadne zemlje koje su kriminalizirale silovanje u braku.

Seksualno nasilje nad ženama je široko rasprostranjeno – priče o djevojkama zlostavljanima na putu do škole ili kod kuće od strane rodbine ili o ženama koje muškarci otmu i grupno siluju.

Ubojstvo i grupno silovanje 23-godišnje djevojke 2012. godine u autobusu u Delhiju potaknulo je prosvjede diljem zemlje, prisiljavajući Vladu da počne nešto poduzimati po pitanju zakona vezanih uz nasilje nad ženama. Iako je indijski Parlament prihvatio neke preporuke, poput kriminalizacije uhođenja i napada kiselinom, nije se složio s prijedlogom kriminalizacije silovanja u braku.

U Indiji, konzervativne i patrijarhalne društvene norme onemogućavaju žrtvama da javno progovore o seksualnom nasilju od strane njihovih supruga. Kao rezultat toga, ne postoje precizni podaci o učestalosti silovanja u braku.

Aktivisti/kinje da se indijski zakon o silovanju proglasi neustavnim jer diskriminira udane žene i djevojčice. Sudsko saslušanje još je u tijeku.

Drage drugarice, dragi drugovi, znamo tko je pravi neprijatelj

Pismo osnivačice Chicago Light Brigade i kolektiva Lifted Voices ljevičarkama i ljevičarima nakon fašističkog nasilja u Charlottesvilleu. 

Dragi drugovi ljevičari i drage drugarice ljevičarke,

Poput mnogih od vas, svoju sam subotu provela dršćući i žalujući. Za mnoge aktiviste/kinje, koji su u prošlosti svjedočili motoristima koji prijete i vozilom napadaju prosvjednike/ce, ovi događaji nisu bili toliko iznenađujući, no udarac ne mora biti neočekivan kako bi prouzrokovao ozljedu. Nasilje bjelačkih supremacista uvijek je s nama, ali ovog vikenda, oni koji bi nas mogli ubiti da im se ukaže prilika, pokazali su da to mogu. Napravili su spektakl sačinjen od mržnje i nasilja kako bi se njihovo postojanje vidjelo i osjetilo. Znam da će, kada sljedeći put budemo marširali/e ulicama moga grada, slika tih hrabrih ljudi, u zraku, nakon što ih je ubojica udario vozilom, sigurno biti s nama.

U ovom trenutku, svi pokušavaju nešto napraviti – podijeliti linkove, sudjelovati u prosvjedu, pružiti podršku – i sve te aktivnosti vrlo su važne, no dok mi sudjelujemo u ovim vrlo bazičnim iskazima solidarnosti, čeka nas mnogo veći zadatak – onaj koji je većina dugo vremena ignorirala.

Moramo se sabrati.

Moramo pružiti podršku onima koji/e su jučer nastradali/e, ali sljedeći korak mora biti premošćivanje jaza kojem smo dopustili da se formira između nas. Ne kažem da moramo tolerirati svaku transgresiju, ali treba nam nekakvo ljevičarsko primirje želimo li se boriti protiv našeg najžešćeg neprijatelja. Još moramo zacijeliti mnoge rane i ako ćemo solidarno djelovati protiv onoga što nas pokušava ubiti, moramo odgonetnuti koje je rane moguće zacijeliti, a koje tek privremeno previti, koliko god neugodno to puko previjanje zvučalo.

Znate one scene iz filmova kada netko kaže: “Čim ovo završi…[umetnite prijetnju ovdje]”?
Postoji razlog zašto ne rade na pomirenju svojih razlika na licu mjesta.

Već sam to prije rekla, i nastavit ću govoriti: Ujedinjeni frontovi ne postoje zbog jedinstva. Oni postoje zbog preživljavanja. Kada bi mogli/e odgoditi tjeskobu u svrhu preživljavanja, možda bismo u procesu uspjeli/e premostiti neke od međusobnih razlika – ili ne. Ali znate što? Preživjeti kako bi se i sutradan mogli/e boriti ono je što je važno.

Poziranje putem društvenih mreža nam šteti. Kritika-kao-aktivizam nam šteti. Nemogućnost udruživanja s onima koji nas živciraju nam šteti.

Neće sve što napravimo za vrijeme ovog pokreta biti revolucionarno. Neće svatko s kim budemo surađivali/e točno znati što radi. Ne kažem da cijelo vrijeme moramo držati jezik za zubima, ali ako nastavimo isključivati ljude zbog svakog zajeba ili osobnog uvjerenja, bojim se za nas. Gledala sam kako ljevičarske zajednice postaju sve manje i manje, i veze između njih slabe, a svaki sukob pretvara se u osudu. Više ne prihvaćamo da smo svi samo ljudi i pogrešivi u svemu što činimo. Više ne priznajemo da smo i sami/e doprinijeli/e nanošenju štete i opresiji. “Organiziranje” je postalo proces probiranja, a u stvari bi trebalo služiti stvaranju novih veza.

Zajednica koja se smanjuje neće ništa svrgnuti.

U sadašnjem, slomljenom stanju, u potpunosti smo nepripremljeni/e štititi jedni/e druge. Borba se trenutno odvija među mnogima od nas, dok bi se trebala odvijati isključivo među nama i fašistima koji nas pokušavaju uništiti.

Da budem jasna: Nisam ovdje kako bih ‘politike identiteta’ prikazala kao žrtveno janje. Je li jezik socijalne pravde pretvoren u oružje na pogrešan način? Svi znamo da jest, no to ne znači da su svi razgovori o identitetu i intersekcionalnoj borbi u potpunosti nepotrebni. Svaka potrebna ideja može biti odvedena do neproduktivnog ekstrema. Nekad je prozivanje potrebno, jer štetu treba spriječiti, ali prozivanje nikako ne bi trebalo biti naša zadana reakcija. No, ako se riješimo svih onih koji to ne shvaćaju, ostat će nam poprilično mala vojska – a one koji/e ostanu i dalje će razdirati inat, širenje glasina i nemogućnost opraštanja.

Mnogo je ljudi i skupina moć oduzeta od strane prostora rezerviranih samo za ‘izabrane’ unutar ljevice.

A liberali, vi ste jedni/e od najgorih kritičara/ki pokreta. Žalite se na ‘politiku čistoće’ dok je vaša samo još jedan od oblika ‘čistoće’. Ako vas jučerašnji dan nije naučio da prestanete kritizirati antifa, Black Lives Matter kao ‘divlje razbijače prozora’, vrijeme je da poradite na sebi. Ako mislite da su ti ljudi vaši neprijatelji, ili da su oni ti koje biste trebali kritizirati u ovom trenutku, užasno ste zbunjeni/e. Svaki put kada se na vašoj meti nađu oni/e koji pružaju otpor, radite puno štete, i pojedincima i mogućnosti ujedinjenog fronta. Kada nas pretvorite u negativce, opravdavate nasilje koje nad nama iskazuje država i ostali. Prestanite. Mi nismo problem. Mi nismo sami/e odabrali/e predsjednika. Borimo se za opstanak protiv neprijatelja koji nas očito želi uništiti. Stajati po strani i kritizirati u ovom trenutku nikako nije poželjna stvar.

Ne pokušavam nikoga opravdavati. Želim da ljudi preuzmu odgovornost za svoje postupke, ali želim da nađemo zajednički jezik i načine na koji ljudi mogu preuzeti odgovornost za svoje radnje te i dalje ostati učinkoviti. Želim odgovore koji podrazumijevaju više od ‘izbacivanja ljudi iz igre’. Želim da ljudi koji kažu da vjeruju u transformativnu pravdu učine više od širenja tračeva o organizatorima koji su ih uvrijedili. Značilo to otići na kavu s nekim, popričati o stvarima koje im se ne čine u redu, ili namjerno stvoriti prostor za veći dijalog, to je posao koji se mora odraditi. Većina naše energije u ovom trenutku mora biti usmjerena na iscjeljivanje i izgrađivanje. Sabrati se je mnogo važnije od bilo kakve druge akcije, a u ovom trenutku prestravljena sam od pomisli što će se dogoditi ako ne uspijemo. 

Prevela i prilagodila: Katarina Pavičić-Ivelja

Čile dopustio pobačaj u određenim okolnosima

Zemlje Latinske Amerike trebale bi slijediti primjer Čilea i odbaciti apsolutnu zabranu pobačaja koja ugrožava živote žena u regiji s najrestriktivnijim zakonima o pobačaju na svijetu. U kolovozu ove godine, čileanski je Ustavni sud glasovao u korist odbacivanja potpune zabrane pobačaja, dopuštajući pobačaj u određenim okolnostima – kada je ugrožen život žene, kada fetus nije vijabilan ili kada je trudnoća posljedica silovanja.

Skupine za ljudska prava pozdravile su ovu odluku, navodeći da je zabrana pobačaja vodeći uzrok materalne smrtnosti jer prisiljava žene i djevojke da se podvrgavaju opasnim, ilegalnim zahvatima. Šest zemalja u Latinskoj Americi i Karibima još uvijek imaju potpunu zabranu pobačaja – Haiti, Honduras, Nikaragva, Dominikanska Republika, El Salvador i Surinam.

“Nadam se da će Čile postaviti primjer i ostalim zemljama”, rekao je dr. Guillermo Ortiz, stariji zdravstveni savjetnik u Ipasu, američkoj skupini za reproduktivna prava. “Znam do čega dovodi potpuna zabrana pobačaja – ne zaustavlja pobačaje, već ih čini nesigurnima i ugrožava živote žena“, dodaje.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 47 tisuća žena godišnje umre zbog nesigurno izvedenih pobačaja, što je gotovo 13 posto ukupnih materalnih smrti u svijetu.

Zakonodavci u Dominikanskoj Republici razmatraju ublažavanje zabrane kada se radi o pobačaju, a aktivisti/kinje se nadaju da će primjer slijediti i druge države. Međutim, vrlo je vjerojatno da će takvi pokušaji, ako do njih uopće dođe, naići na snažno neosobravanje. Glasni konzervativni političari, zajedno s Katoličkom crkvom i evangelističkim skupinama, protive se takvim nastojanjima.

Kino Katarina: Mustang / Gamze Ergüven

Kino Katarina poziva Vas na tematsku filmsku večer na otvorenom s diskusijom o filmu MUSTANG u utorak, 5. rujna, 2017. u 21 sati na Otok Sv. Katarine u Puli. Gošća uvodničarka je Marija Ratković

Mustang (2015) Deniz Gamze Ergüven je politični odgovor trećeg svijeta na baladu o osobnim slobodama Sofije Coppole. Umjesto anemičnih bijelih tumblr djevojčica iz Virgin Suicides, glavne junakinje Mustanga su pet sestara bez roditelja koje žive u neimenovanoj pripizdini “na tisuću kilometara od Istanbula”. Sve počinje kao u pravom coming of age filmu – za vrijeme raspusta početkom bezbrižnog i sanjivog ljeta, Lale i njene četiri sestre se na povratku iz škole igraju sa dječacima na plaži. Njihov bezazleni nestašluk izaziva porodični skandal neviđenih razmjera i kako bi se očuvala njihova čast, djevojčice postaju zatvorenice u kući novog staratelja. U “fabrici za udaju”, sestre se suočavaju s novim životom – prekidaju školu i pripremaju se za ugovorene brakove učeći da rade u kući, šiju i kuhaju. Svaka na svoj način, one se bore za svoje izbore u svijetu koji je za njih i doslovno omeđen zidovima.

Mustang je debitantsko ostvarenje francuske redateljice turskog porijekla Deniz Gamze Ergüven premijerno prikazano u Cannesu 2015, a zatim izabrano za francuskog kandidata za Oscara, Zlatni globus 2016. Ergüven ima nevjerovatan talent da ispiše i režira hrabre, blistavo inteligentne i nepokolebljive ženske likove što je i dalje rijetkost u današnjoj kinematografiji. Sazrijevanje i seksualnost žene su u Mustangu prikazani u pet različitih nijansi i nijedna od njih nije normativna, čime se vješto izbjegava binarnost i ortodoksni stav u vezi s tim što je ispravno ili emancipatorno. Životna snaga i bunt koji pokreće glavne junakinje da napuste tijesne okvire patrijarhata ima niz različitih manifestacija – od kupanja sa dječacima, do kidanja tijesnih haljina “boje govna” ili šišanja, odlaska na nogometnu utakmicu do krađe, bijega ili čak smrti. Još jedan značajan aspekt Mustanga je uloga učenja u procesu emancipacije, bilo da se govori o školi vožnje, formalnom obrazovanju ili feminizmu. Mustang je veliki film jer nema pretenziju prikazati egzotične predjele Orijenta, oslika udaljenu Drugost i zazornu vaneuropsku Tursku, već da zagrebe ispod slojeva viševjekovne civilizacije i kulture, iza zidova privatnosti u kojima se odvija postajanje ženom i prikaže svakodnevne borbe djevojčica koje odrastaju u svijetu normiranom prema nazorima i potrebama muškaraca. 

Film Mustang je prvi u nizu suvremenih autorskih ostvarenja u okviru Kina Katarina, predstavlja ga Marija Ratković, teoretičarka i radnica u medijima. Doktorske studije završila na odsjeku Teorija umetnosti i medija na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Od 2006. godine radi u oblastima kulture i medija, najviše piše – redovno za Vice, Elle i Before After, povremeno za mnoge druge. Voli da misli i priča o mnogim temama, ali najomiljenije su feminizam, estrada, ljubav i revolucija. Snima prvi film ovog ljeta u New Yorku. Vjeruje da more liječi dušu.

7. Ganz novi festival traži kritičare/ke

Student/ica si i budno pratiš sve kazališne programe u Zagrebu, a i šire? Želiš pisati o kazalištu, kazališnim predstavama, a još nisi imao/la prilike? Posebno te zanima suvremeno kazalište? Pridruži nam se na Ganz novom festivalu!

Stiže nam 7. po redu Ganz novi festival, što znači da se družimo se od 21. do 24. 9. u Savskoj 25 i da nam i ove godine trebaju kritičari/ke za naše predstave!

Prijave su otvorene do 16. 9., a na mail edukultura.sc@gmail potrebno je poslati dvije (ne)objavljene kritike te dvije-tri rečenice o sebi. Izabrani kritičari/ke bit će obaviješteni mailom 18. 9.

Sve kritike bit će honorirane, objavljene na internetskoj stranici festivala te u festivalskom Biltenu, koji ćete u trajanju festivala moći pronaći u Savskoj 25.

Ulaz na sve programe i ove je godine besplatan!