Hollywood: Bijeli, strejt, tjelesno zdravi muškarci i dalje su norma

Nova studija pokazuje da uloge za bijele, strejt, tjelesno zdrave muškarce i dalje ostaju norma na ekranima, s isto tako malom reprezentacijom ostalih skupina i iza kamera.

Studija o različitostima pokazala je da Hollywood i dalje slabo reprezentatira žene, osobe s invaliditetom, lezbijke, gejeve, biseksualce/ke, transrodne osobe i etničke manjine, kako na ekranima, tako i iza kamera.

U izvještaju, naručenom od strane Media, Diversity & Social Change Initiative – MDSC (Inicijativa za medije, različitosti i socijalnu promjenu) sa Sveučilišta u Južnoj Kaliforniji, analizirano je 900 popularnih filmova u periodu od 2007. do 2016. godine (isključujući 2011. godinu koja je obrađena u zasebnoj studiji). Zaključeno je da postoji jako mala ili gotovo nikakva promjena u reprezentaciji različitih skupina u filmovima, te da su “bijeli, strejt, tjelesno zdravi muškarci ostali norma u filmovima”.

Analizom najpopularnijih 100 filmova iz 2016. godine, utvrđeno je da je samo 31,4% govornih uloga pripalo ženama, dok je za nebijele skupine taj broj još manji i iznosi 29,1%. Od njih, 13,6% bili/e su pripadnici/e crne rase, a 5,7% bili/e su Azijati/kinje. Naročito mala brojka nađena je za Latinoamerikance/ke, s brojkom od samo 3,1%. Treba nadodati da više od polovice filmova iz 2016. godine nema likove latino podrijetla s govornim ulogama. Samo 2,7% likova s govornim ulogama bile su osobe s invaliditetom. Naposljetku, 1,1% govornih uloga pripalo je pripadnicima/ama gej, lezbijske i biseksualne orijentacije, dok transrodnim osobama nisu dodijeljene govorne uloge. Oskarom nagrađeni film Moonlight bio je jedini film u prošloj godini čiji je glavni lik bio gej muškarac.

Isto tako, izvještaj naglašava veliki problem intersekcionalnosti u filmskoj industriji, s gotovo polovicom od ispitanih 100 filmova iz 2016. godine koji nisu imali crnkinje u govornim ulogama, dok više od dvije trećine filmova nije imalo ženske likove azijskog i latino podrijetla.

Iza kamera, rezultati ispitivanja za žene i etničke skupine isto su poražavajuće mali. Za 2016. godinu, bilo je samo 4,2% filmskih režiserki, a među njima nije bilo nijedne crnkinje. Od 1438 ispitanih režisera/ki, scenarista/ica i producenata/tica, samo su 17,8% žene.

“Ovo su neprekidni i sustavni problemi. Nemoguće je pogledati u ove podatke i zaključiti da je propagiranje različitosti u filmskoj industriji zadnjih godina bilo uspješno“, komentira autorica studije, profesorica Stacy L. Smith.

Ovi rezultati pokazuju da je brisanje pojedinih grupa još uvijek prihvatljivo – filmovi pokazuju viziju Amerike koja više ne postoji. Filmska industrija prikazuje tužnu sliku isključivanja.

U izvještaju se nalaze i načini kako poboljšati različitosti u filmovima. Isto tako savjetuje poznatim zvijezdama filmske industrije da razmotre uvođenje klauzule o jednakosti u svojim ugovorima koja bi propisivala da studiji moraju biti nepristrani kako kod audicija talentiranih glumaca/ica, tako i kod intervjua za poslove iza kamera.

Prevela i prilagodila: Morana Novak

Antiratni skup : PAMTIMO 05.08.1995. – 05.08.2017.

Ženska mreža Hrvatske, Centar za žene žrtve rata – ROSA (Zagreb), Srpski demokratski forum (Zagreb), Centar za građansku hrabrost (Zagreb), uz podršku Žena u crnom (Beograd) i Udruženja za društvena istraživanja i komunikaciju – UDIK (Sarajevo) pozivaju vas da u petak 4. kolovoza u 17 sati na Trgu b. J. Jelačića, povodom godišnjice vojne operacije Olujaprisustvujete antiratnom skupu pod nazivom: PAMTIMO 05.08.1995. – 05.08.2017. ZLOČINI U OLUJI SU ODGOVORNOST SVIH NAS

“Ovom akcijom odajemo počast i izražavamo suosjećanje sa svim žrtvama ove vojne operacije. Želimo podsjetiti javnost na zločine počinjene u operaciji Oluja kao i na državno organizirano poricanje ovih zločina. Podsjećamo da još nisu otkrivene sudbine nestalih i ubijenih te da za provedeno etničko čišćenje i ratne zločine nisu procesuirani počinitelji. Pozivamo na moralnu i političku odgovornost prema svim građanima i građankama Republike Hrvatske!”, kažu organizatorice. 

“Nakon proteka 22 godine od ratnih operacija upozoravamo da ratna retorika ne jenjava već naprotiv svjedočimo militarizaciji društva i sve većem utrošku javnih sredstava u vojne svrhe. U proračunu za 2018. godinu najavljeno je 440,8 milijuna kuna povećanih izdvajanja za Ministarstvo obrane. MORH je objavio poziv mlađim osobama da se jave za upis u vojnu evidenciju. Najavljuje se nabavka višenamjenskih borbenih zrakoplova. Na obilježavanju godišnjice Oluje planira se, uz ostalo, zračni mimohod, u kojem će prvi put iznad Knina letjeti i američki helikopteri. Istovremeno mirovinski i zdravstveni sustavi su pred kolapsom te se nastavlja osiromašenje hrvatskih građanki i građana. 

Pozivamo Vladu i Sabor RH da zaustavi militarizaciju društva, suoči sa prošlošću, preuzme odgovornost za zločine u i nakon operacije Oluja kao i za izostanak procesuiranja osoba koje su odgovorne za počinjene zločine! Tražimo da se javna sredstva usmjere u mirnodopske svrhe i obeštećenje civilnih žrtava rata! SVE ZA MIR, ZDRAVLJE I ZNANJE, NIŠTA ZA NAORUŽANJE!”, poručuju. 

Zahvaljujući feminizmu prošao sam put od ‘šupka’ do aktivista

Nakon što sam vodio svoje učenike na izlet u lokalnu organizaciju protiv obiteljskog nasilja (ON) kako bi bolje razumjeli intimno nasilje partnera (INP), nisam očekivao da ću ja biti onaj koji će otići s otkrivenjem.

Tijekom vožnje autobusom natrag u školu, poslao sam poruku bivšoj koja je bila sa mnom kroz mnoge od onih odvratnih godina srednje škole i koledža: “Kad god čujem nešto o metodama kontrole u situacijama obiteljskog nasilja, čujem odjeke mlađeg, puno nesigurnijeg sebe. Jako mi je žao što si morala imati posla s takvim ja. Žao mi je također što je trebalo toliko godina da ti se ispričam.”

Bila je oborena s nogu. Odgovorio sam kako se u tom slučaju nadam da je pod bio čist. Moja prošlost sigurno nije bila. Štoviše, većinu života sam proveo nikada u potpunosti ne shvaćajući koliko sam prljav bio.

Puno prije nego što sam se pridružio magazinu Everyday Feminism, pridružio sam se Facebooku i povezivao se s prijateljima_cama iz djetinjstva koji su poznavali tog mlađeg mene. Jedna žena, prema kojoj nikada nisam bio posebno pristojan kada sam bio adolescent, pohvalila je članak koji sam napisao o muškoj privilegiranosti i pitala me kako sam “počeo to shvaćati”. Mada, nije rekla to tako jer pitanje koje sam zapravo čuo, sjećajući se moje povijesti, je glasilo: kako si od takvog šupka postao autor za Everyday Feminism?

Fer pitanje, koje sam i više nego zaslužio.

Ali to je i komplicirano pitanje. Kao prvo, još uvijek sam malo šupak, iako se svjesno trudim takav svoj karakter ne koristiti za načine ugnjetavanja. Drugo, urednici_e mi kažu da bi ovaj komad trebao biti članak, a ne memoar.

No duljina članka pokazatelj je da sam tijekom svog života pronašao brojne okvire koji mi pomažu shvatiti smisao mojih ponašanja – i odučavam se od njih, ili barem pokušavam.

Počnimo s onim što sam naučio od rada s organizacijama protiv nasilja prema ženama:

1. Kotač Moći i Kontrole

Budući da većina cis, heteroseksualnih muškaraca poput mene ne proučava formalno rodna pitanja, kada mislimo na intimno nasilje partnera, obično mislimo na ilegalne činove – fizičko i seksualno nasilje. Mnoge organizacije koje se bave pitanjem nasilja prema ženama opovrgavaju ove zablude koristeći Kotač Moći i Kontrole.

Primijetite da se samo vanjski dio kotača sastoji od tih nezakonitih djela. Praznine su, međutim, ispunjene potpuno legalnim – i ugnjetavajućim – ponašanjima.

Tijekom izleta, kada sam pogledao neke od tih dijelova, bilo je kao da gledam u ogledalo – ili kroz prozor na mlađeg mene. Iako sam uvijek bio dobar klinac na većinu načina, moja dobrota nije značila da sam bio izuzet od većine tih praznina.

{slika}

Na primjer, tijekom godina s mojom bivšom djevojkom, kada sam se osjećao posebno povrijeđenim ili ranjivim, bilo je uobičajeno osloboditi se bijesa udaranjem u najbliži zid, vjetrobransko staklo ili ponekad u samog sebe – ostavljajući udubljenja u zidovima spavaće sobe, stakla i kožu s napuknućima, a sebe u glavobolji – i vrlo uplašenu partnericu.

Kada raspravljam o Kotaču Moći i Kontrole sa svojim učenicima, potvrđuju mi kako su takva ponašanja alarmantno uobičajena. Terapeutkinja s kojom sam jednom surađivao – koju sam tražio zbog svoje nesposobnosti pristupa emocijama – učila me da su takve pojave posljedica muškosti. Moje emocije bi provalile kao bijes jer sam, kao cis osoba, naučen da ih potiskujem sve dok me ne bi obuzele.

Prema njezinim riječima, bio sam žrtva maskuliniteta. Budući da mi se svidjelo to tumačenje, zapisao sam ga prije mnogo godina.

Sada tumačim te priljeve bijesa kao sredstvo kontrole, koje odgovara dijelu Kotača pod nazivom “Korištenje zastrašivanja“.  Ako bi moja partnerica odgovorila na upućeno pitanje s odgovorom koji me povrijedio, riskirala bi oluju udaraca. Bilo je daleko sigurnije da mi kaže ono što želim čuti.

Druga moja ponašanja koja ispunjavaju Kotač danas se mogu bolje opisati kao manipulacija, koju Shea Emma Fett opisuje kao “pokušaj preispisivanja stvarnosti druge osobe”. Sjećam se da sam u nekoliko navrata krivio bivšu kada su joj se muškarci nabacivali – kao da sam ja nekako postao žrtva. Umjesto da promatram ove neželjene pokušaje drugih kao uznemiravanje nje, ja sam ih vidio kao prijetnje meni koje bi mogle odvući moj primarni način potvrđivanja – moju djevojku.

Čak i bez Kotača očito je koliko su problematična ova ponašanja, a ja pokušavam prijeći preko njih pisanjem. Ipak, Kotač mi je dao poticaj za razmišljanje o ponašanjima o kojima nisam razmišljao godinama. To je potaknulo val nostalgije – samo što su to bila usrana sjećanja, ne ona sentimentalna, koja su došla natrag u moju svijest.

2. Toksični maskulinitet

Naravno da nisam razvio takva ponašanja izoliran. Imao sam pomoć – kao da me cijelo društvo učilo ne samo kako da steknem kontrolu nad svojom partnericom, već i da imam pravo na to.

Pjesnik Tony Hoagland opisuje dio takvog “učenja” u pjesmi “The replacement“:

“It is a kind of cooking

the male child undergoes:

to toughen him, he is dipped repeatedly

in insult—peckerwood, shitbag, faggot,

pussy, dicksucker—until spear points

will break against his epidermis,

until his is impossible to disappoint.”

Govorim vam o tome ne zato da prebacim odgovornost na drugoga ili sebi smanjim krivnju. Nakon svega, prihvatio sam dosta toga. Odlučio sam se upisati na sate treninga s utezima iz više estetskih nego zdravstvenih razloga. Izabrao sam gledati one emisije pune nepotrebnog objektiviziranja. Izabrao sam  pucanje u vode površnosti.

Ali važno je dublje razumjeti izvor svojih postupaka. Harris O’ Malley definira toksični maskulinitet kao “uski i represivni opis muškosti, opisujući muškost kao nešto što je određeno nasiljem, spolom, statusom i agresijom“.

Igrao sam ulogu toksične muškosti koju nisam nužno napisao, no shvaćanje te činjenice mi je pomoglo pronaći novu ulogu – bez obzira što ne mogu zaboraviti mnogo redaka iz stare.

Toksična muškost je popularna škola iz koje je previše nas naučilo ugnjetavajuća ponašanja. I dok bilo tko može pokazati takvo ponašanje, ako obratimo pažnju na intimno nasilje partnera, možemo zaključiti kako su cis heteroseksualni muškarci daleko prevladavajući počinitelji.

Kao odgovor na nedovoljnu reakciju medija na ubojstva Melissa Jeltsen piše:

“Prema PolitiFact-u, dogodio se 71 smrtni slučaj zbog ekstremnih napada na američkom tlu od 2005. do 2015. Usporedite to s ritmom ubijanja žena od strane njihovih partnera, a radi se o tri dnevno. Samo u Kaliforniji je 2015. bilo 118 ubojstava povezanih s obiteljskim nasiljem. U prosjeku, tjedno se dogodi približno 11 ubojstava na nacionalnoj razini. Većina uključuje ubojstvo supruge ili djevojke koristeći pištolj. No, ta ubojstva imaju malu pozornost medija.”

Posljednjih nekoliko godina je bilo izvanredno za toksičnu muškost, kao što je The Representation Project nedavno istaknuo u trominutnom videu. No 70-te i 80-te su sadržavale toliko toksične muškosti, što zahtijeva da ostatak svog života provedem u odučavanju i deprogramiranju sebe (od naučenih obrazaca ponašanja).

3. Pravi vs. Lažni Ja

Razumijevanje koncepata istinskog i lažnog sebstva ubrzalo je deprogramiranje.

U svojoj poruci bivšoj djevojci spomenuo sam kako je moju mladost obilježila izuzetna nesigurnost. Bio sam mršavi bijeli klinac čija je jedina prepoznatljiva karakteristika bila to koliko sam neupadljiv bio. Živio sam potpuno uprosječeno.

Uzvraćanje ljubavi od nevjerojatne osobe bilo je za mene potvrda vrijednosti, ali također problematično jer to samopouzdanje nisam pronašao u sebi, odakle bi to očekivano trebalo biti, nego u svojoj vezi.

Mary Pipher – autorica klasičnog (bijelog) feminističkog teksta iz 90-tih Reviving Ophelia – određuje ovakvu vrstu samopotvrđivanja kao simptomatičnost “lažnog-ja”, što je društveno uvjetovano najviše nezdravim okolnostima kao što su komercijalno orijentirani mediji.

Pipher piše: “S lažnom osobnošću, sva potvrda dolazi izvan osobe. Ako lažna osobnost ne uspije zadobiti odobravanje, osoba je devastirana.” Napisala je to misleći na adolescentice, ali i drugi rod(ovi) mogu također ovo ocrtavanje pronaći korisnim. Uostalom, svi se možemo poistovjetiti – na nekoj razini – s bolom kojeg osjećamo kada ne možemo zadržati sve naše “emocije i misli koje nisu društveno prihvatljive”.

Nasuprot tome, ljudi koji cijene svoje “pravo Ja” prihvaćaju sebe, radije nego da čekaju druge da ih prihvate. Kako nisam u potpunosti prihvaćao sebe, nezdravu količinu vrijednosti sam crpio iz veze.  A ako je moja bivša djevojka imala moć nad mojom vrijednosti, ja sam svjesno i nesvjesno činio sve što sam mogao kako bih zadobio kontrolu nad njom. Toksična muškost je potpomogla tako da sam mogao to činiti bez preispitivanja.

Istraživanje svog istinskog Ja, međutim, dovelo je do nekih stvarno teških pitanja – kao, tko sam ja zapravo? Što me uistinu ispunjava i podiže? Odgovori na ova pitanja, za mene i većinu ljudi, ne uključuju povredu onih do kojih nam je stalo. Zapravo, pitam se koliko je zlostavljača sklono takvom ponašanju upravo zato što su sebi zanijekali svoje pravo Ja.

Na kraju, svi mi gubimo kada igramo tuđe uloge.

4. Dobar/Loš suprotnost

Također gubimo kada koristimo razmišljanja koja uključuju suprotnosti dobrog i lošeg.

Po mom iskustvu, suprotnost dobrog i lošeg je kontraproduktivno razmišljanje koje se uobičajeno koristi za rasizam. Ako vjerujemo da samo loši ljudi mogu biti rasisti, puno je manja mogućnost da smo i mi rasisti.

Međutim, takav binaran odnos zanemaruje složenost našeg svijeta. U rasističkom svijetu, ja kao bijeli Amerikanac mogu internalizirati rasističke misli bez obzira što pokušavam biti dobra osoba. Isto vrijedi i za diskriminaciju na temelju roda, kao što to ovdje detaljno tumači Maisha Z. Johnson. Suprotnosti dobrog i lošeg označavaju sustav koji služi osiguravanju kako bi problematična ponašanja ostala neraspravljena.

Da, bio sam dobar klinac – dobar učenik, dobar zaposlenik i dobar sportaš. Ali sve te kvalitete nisu značile i da sam dobar partner. Moj popis kvaliteta nije negirao svu štetu koju sam prouzročio.

Ne poričem vrijeme u kojem sam vikao na svoju djevojku tijekom svađe tako glasno da je susjed zvao policajce. Ne poričem sve trenutke u kojima sam kontrolirao odjevne izbore svojih partnerica. To također ne negira da se nastavljam truditi pronaći bolji izlaz svog bijesa od vikanja.

I baš kao što se moram suočiti sa svojim privilegijama i rasističkim mislima, moram se suočiti i s ovakvim ponašanjima. Trebao bih posjedovati tu štetu, ne izbjegavati je. Razumijevanje postavljanja dobrih i loših suprotnosti pomoglo mi je u tome.

*******

Stoga, kako se taj sramotni nered od mlade osobe pretvorio u manje neurednog 44-godišnjaka koji provodi toliko svojih budnih sati testirajući sustave opresije?

Odgovor koji više ne pripada dalekom sjećanju je intersekcionalni feminizam – okvir svih okvira. Možda je antirasističko zalaganje bilo to koje me dovelo do feminizma, no feminizam je produbio moje razumijevanje tih moćnih sustava koji uzrokuju toliko štete, sustava kojih više nisam želio biti dio.

Feminizam me približio mojoj pravoj osobnosti i doveo me do te organizacije protiv nasilja prema ženama, koju je stvorio feminizam. I dok želim da sam bar te uvide stekao ranije, zauvijek sam zahvalan feminizmu.

Kao što anonimni autor na Everyday Feminism piše:

“Zauvijek sam zahvalan što sam se spotaknuo na tu briljantnu ideologiju koja moju stvarnost naziva pravim imenom i pokazuje mi koliko je kultura kriva, što mi je dala oslonac za razmišljanje zašto mi se događalo to što mi se događalo i zašto je svijet tako bolan za mnoge.”

Nemojte me shvatiti krivo: nisam završio s učenjem. A ovaj komad nikako nije iscrpan popis sranja – sadašnjih i prošlih – kojeg moram imati. I nisam ovo napisao kako bih sada mogao pustiti sve i odmoriti. Napisao sam to kako bi više cis muškaraca bolje razumjelo svoje toksično ponašanje. Tako ih se mogu osloboditi kako ne bi morali slati poruke isprike dvadeset godina prekasno. 

Prevela i prilagodila: Iva Fofić

Uključite se u javno savjetovanje o Istanbulskoj konvenciji

U četvrtak, 3. kolovoza, zatvara se javno savjetovanje o ratifikaciji Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulske konvencije.

Nacrt prijedloga Zakona o potvrđivanju Konvencije na javno je savjetovanje postavljen 3. srpnja i do sad je skupio nešto manje od 200 komentara zainteresirane javnosti.

‘Cilj Zakona o potvrđivanju je potvrđivanje Konvencije kako bi njene odredbe, u smislu članka 141. Ustava RH postale dio pravnog poretka RH, a što će biti i temelj za nadogradnju postojećeg nacionalnog zakonodavstva kojima se štite žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji, unaprjeđenje međunarodne suradnje u području zaštite prava žrtava nasilja te učinkovitiju pomoć i zaštitu žrtava’, stoji u objašnjenju na e-savjetovanju.

Ako podržavate ratifikaciju ovog bitnog međunarodnog instrumenta zaštite prava žena, a kako ne bi ispalo da je za temu zainteresirana samo konzervativna, obiteljaška javnost, uključite se u raspravu komentarom na stranici e-savjetovanja

Mansplaining iliti oni znaju bolje

Dok sam se vozila u tramvaju, čula sam dvije starije žene kako pričaju o ručku i svojim muževima. Jedna je rekla kako je ona ta koja uvijek kuha, ali ako se njezin muž odluči na kuhanje, to obično traje po tri sata, da svi primijete da on kuha, a onda se time hvali ‘tri godine’. Nakon toga je, jasno, preumoran za pranje suđa. Sjedećih tjedan dana je također umoran za pranje suđa.

Druga žena je spomenula da je, kako ima vrt i povrtnjak, poslala muža po celer iz povrtnjaka. On se vratio s peršinom. Ovo je dio priče kada sam se isključila te stavljajući slušalice ipoda u uši, uspjela samo čuti njezine zadnje rečenice: “Počeo me uvjeravati da je peršin celer i stručno mi objašnjavati da je u pravu. Ja sam mu rekla da je u krivu i da to nije tako, nisam luda.” Zbunjena i pomalo ljuta, maknula sam slušalice i probala se opet skoncentrirati na razgovor dviju žena. “Joj haha da, tak’ bi i moj muž napravio. Oni ne znaju baš previše toga bez nas. No gle, barem se potrudio, ima zbilja puno gorih na ovom svijetu,” rekla je prva žena. “Da, imaš pravo,” nadodala je druga “a kaj bismo mi bez njih, ma bitno je da se potrudio. Bitna je volja.”

Što je mansplaining?

Počeo me uvjeravati da je peršin celer i stručno mi objašnjavati da je u pravu, je ono što se kolokvijalno naziva mansplaining. Mansplaining je u svojoj srži vrlo specifična stvar. To je ono što se događa kada muškarac, razgovarajući s nekim (uglavnom ženom) arogantno i ‘s visoka’ govori o nečemu što mu je nepoznato, s pogrešnom pretpostavkom da on zna više o tome od osobe/žene s kojom razgovara[1]. Termin je nastao iz knjige eseja Rebecce Solnit “Men explain things to me”. U istoimenom eseju ona opisuje kako je utišavanje ženskih glasova kršenje ženske slobode, što je zapravo zlouporaba moći. Uz nedostatak vjerodostojnosti ženskog glasa u muškom umu, pitanja kao što su nasilna smrt, zlostavljanje, uznemiravanje i silovanje često su ignorirana. Na taj način ušutkavanje žena je opasan fenomen[2].

Mansplaining je nešto s čime smo se sve susrele barem jednom u životu, iako neke od nas toga možda nisu niti svjesne. Zašto? Zato što neke žene nemaju dovoljno oštre filtere za prepoznavanje mikroagresije patrijarhata i mizoginije. Neke žene ne misle da su muškarci maliciozni kada im počnu objašnjavati nešto što one same već znaju. Postoje žene koje to mogu smatrati pozitivnom stvari jer hej, to je barem dokaz da me sluša dok pričam, zar ne?
Muškarcima se svakodnevno puno toga tolerira i žene ih uglavnom ne prekidaju dok govore jer znaju da je to “nepristojno”. Ono što naglo prestaje biti nepristojno je to kada on nju prekine pet puta u jednoj rečenici da joj objasni što je ona htjela reći… iako to zapravo nije htjela reći.

Primjeri iz svakodnevnog života

Jedna od mojih prijateljica se bavi pisanjem proze i s obzirom na to da se želi time baviti, često ide na razne događaje, poput promocija knjiga i upoznavanja s autoricama/ima. Na jednom takvom događaju, gdje je mlada autorica, među ostalim autoricama i autorima, predstavljala svoju knjigu, jedno od pitanja je bilo ono školsko, svima dobro znano “što ste time htjeli reći”. Prije nego što je autorica krenula odgovarati na njoj postavljeno pitanje, njezin stariji kolega je počeo davati odgovor. Nakon što je osoba koja je postavila pitanje objasnila da to pitanje nije bilo za njega, on je sa smješkom rekao da je on osjećao potrebu dati odgovor. Ostatak panela se nasmijao, uključujući mladu autoricu, koja je u tom trenutku mislila da je ‘go with the flow’ najbolje rješenje.

Moja majka radi kao viša medicinska sestra u dječjoj bolnici. Osim činjenice da joj dani prolaze brinući se za bolesnu djecu, ona (i ostale sestre i liječnice) se mora suočavati s roditeljima djece koji, unatoč nedostatku medicinskog obrazovanja, znaju koji lijek dati djetetu i kako ga dozirati. Tako je izgledao slučaj koji je imala pred dva tjedna s jednim tatom, koji ju je uvjeravao da su kortikosteroidi loši za njegovo dijete i da on neće dozvoliti njihovu uporabu. Iako moja majka daje bolesnoj djeci lijekove već 38 godina i zna bolje od njega za što se kortikosteroidi rabe i u kojoj dozi, on njoj nije vjerovao sve dok nije došao liječnik i ponovio mu isto što mu je i ona rekla. Čuvši doktorovo ‘muško mišljenje’, predomislio se o uporabi kortikosteroida.

Dvije prijateljice su prošli mjesec bile na kućnom partiju, gdje su u različitim ekipama bile žrtvama mansplaininga – jedna dok je pričala o svojoj struci, medicini, a druga dok je komentirala nogomet. Prijateljica s medicine je govorila o tome kako je liječnicama/ima ponekad teško znati koji lijek bi trebali dati, na što se jedan od momaka u društvu nasmijao i rekao: “Pa to uopće nije teško. Kako ja uzmem tabletu za glavu kada me boli glava?”

{slika}

Prijateljicu koja se ‘usudila’ komentirati utakmicu, koja je bila na televiziji, dočekalo je nekoliko komentara u stilu: “A što ti kao cura znaš o nogometu, nije ti ovo youtube make up tutorial,” jasno dajući do znanja da su rodne uloge u Hrvatskoj ‘žive i zdrave’ te da djevojke ne mogu imati druge interese osim onih koje im patrijarhat zadaje. U slučaju da imaju druge interese, one ‘muške’, muškarci će im ih malo objasniti. No big deal.

Jedan od ‘najdražih’ osobnih susreta s mansplainingom mi se desio u raspravi na fejsu. Dan je prolazio uobičajeno sve dok nisam primijetila mizoginične komentare u jednoj od grupa čija sam članica. Momak nije shvatio šalu koju je djevojka prije njega napisala, stoga je jasno da je ona ta koja nema smisla za humor. Nakon što ju je sa svojim frendovima izvrijeđao (tipični modus operandi ‘pravih muškaraca’ kada se susretnu s nečim što ne razumiju), ja sam joj odlučila pružiti moralnu potporu. Nisam znala da će se to pretvoriti u raspravu od nekoliko sati, na čijem kraju bi mi bilo rečeno: “Gledaj, ti si možda feministkinja, no ja sam u osnovnoj školi održao jedan referat o sufražetkinjama, stoga i ja znam par stvar, znaš!”

Neki od primjera s interneta uključuju muškarce koji objašnjavaju ženama kako se njihovo vlastito ime izgovara, kako je to biti u menopauzi ženi koja je već tri godine u menopauzi, netočno objašnjavanje prirodne selekcije ženi, čiji je magistarski rad o evoluciji i rodu,  ginekolozi koji govore pacijenticama da ako nađu zanimljiv hobi, menstrualni grčevi ih neće više toliko smetati[3]

“Ma nije on to tako mislio… on se samo šalio… ti nemaš smisao za humor… zašto moraš uvijek biti takva… jesi li dobila mengu… zašto si histerična oko svega… možda trebaš liječiti svoje frustracije negdje drugdje,” samo su neki od komentara koji me porežu nakon što započnem diskusiju o muškom ponašanju. Ja sam ta koja je u krivu jer on to nije tako mislio. Ja sam ta s kojom nešto ne valja jer “stalno tražim probleme gdje ih nema”. Ja sam ta koja je ‘nenormalna’ jer odbijam pristajati na takvo ponašanje.

Zašto žene ne stanu na kraj takvom ponašanju? 

Zašto im odrješito ne odgovore ili zašto šute kada im muškarac počne pametovati ili ih prekidati? Žene su socijalno kondicionirane da ne ispravljaju muškarce jer nas se od malena uči da su dečki “bistriji”, “pametniji”, “spretniji”, “sposobniji” od nas, stoga ima smisla da djevojčica odraste u ženu, koja ne samo da nije uvjerena u vlastitu sposobnost, nego nije uvjerena niti u sposobnost drugih žena. Krakovi nemani zvane patrijarhat su veliki i moćni te ne uče samo muškarce da podcjenjuju žene, već uče i žene da podcjenjuju druge žene.

Savjet za ‘borbu’

Moj savjet za preživljavanje mansplainera je da im to jednostavno kažete. Ne mora doći do svađe ili sukoba, nego mu jasno i razgovijetno kažete u jednoj ili par rečenica da on kao muškarac nema naša ženska (ili non-binary) iskustva i da stoga ne može pričati o određenim temama iz prve ruke. Ako to ne uspije jer on, unatoč svemu, ‘zna jako dobro’ o čemu priča, vrijeme je da provjerite to ‘znanje’ nizom pitanja. Nakon tog niza pitanja, postavite mu novi niz pitanja. Nakon toga, izrešetajte ga sljedećim nizom pitanja J . Sada se malo šalim, no ono što je još iz školskih dana dokazano kao najbolja metoda provjere znanja je upravo to – niz pitanja. Pitajte ga koje znanje on ima o temi o kojoj razgovarate, što želi postići dajući vam svoju perspektivu, na koja se vlastita osobna iskustva referira te koje kvalifikacije on posjeduje da vama objasni vaša iskustva[4]. Nakon što ga potpuno izbezumite vašim argumentima i pitanjima, šanse su velike da će prestati ili se vratiti u podrum iz kojeg je izašao da vam nešto objasni.

Na kraju dana, najvažnije je kako se vi osjećate – ako imate problema s nekim tko vam konstantno pametuje, objašnjava vam nešto ili vas prekida, recite im to. Život je prekratak da trpimo gluposti koje su zbilja upravo samo to, gluposti.



[1] https://www.merriam-webster.com/words-at-play/mansplaining-definition-history

[2]   https://en.wikipedia.org/wiki/Men_Explain_Things_to_Me

[3] http://www.huffingtonpost.com/entry/curious-woman-asks-for-mansplaining-examples-twitter-delivers_us_591df56be4b094cdba5257a3

[4] https://www.bustle.com/p/7-ways-to-respond-to-mansplaining-43514

Naša tijela, naši prekidi trudnoće, naša prava!

28. rujan je Globalni dan akcije za pristup sigurnom i legalnom pobačaju te Youth Coalition for Sexual and Reproductive Rights poziva sve mlade aktiviste i aktivistkinje da progovore o pravu na pobačaj kroz različite umjetničke forme, javlja Znaj znanje

Pozivaju se sve mlade osobe ispod 30 godina starosti da dostave originalne radove (postere, infografike, slike, razglednice, video uratke itd.) i tekstove (članke, priče, poeziju) na temu “Izdržati i ustrajati – naša tijela, naši prekidi trudnoće, naša prava!” za publikaciju “Abortion Rights Watchdog” koja će biti izdana 28. rujna.

Svoje radove pošaljite na watchdog@youthcoalition.org do 25. kolovoza 2017, a više informacija potražite OVDJE