Prosvjednice u Turskoj: Ostavi moju odjeću na miru!

Stotine žena marširalo je u subotu Istanbulom protestirajući protiv nasilja i animoziteta od strane muškaraca koji zahtijevaju od njih konzervativnije odijevanje, piše agencija Reuters.

Marš, nazvan ‘Ostavi moju odjeću na miru’ (Kıyafetime karışma; Don’t Mess With My Outfit), počeo je u distriktu Kadıköy u azijskom dijelu grada. Žene su nosile kratke hlače na vješalicama da bi pokazale kakvu vrstu odjeće neki muškarci smatraju neprikladnom. “Nećemo se pokoriti, nećemo šutjeti, nećete nas prestrašiti. Pobijedit ćemo pružajući otpor”, uzvikivale su prosvjednice držeći transparente i LGBT zastave.

{slika}

Prosvjed je organiziran zbog sve većeg broja verbalnih i fizičkih napada na žene u Turskoj posljednjih godina. U lipnju je, na primjer, mladu ženu Asenu Melisu Sağlam u autobusu tijekom Ramazana napao muškarac zato što je nosila kratke hlače. Video pokazuje kako muškarac ustaje i udara ju. “Zar te nije sram odijevati se ovako tijekom Ramazana”, vikao je, prenosi Reuters.

Maršu se pridružilo i nekoliko žena koje su protestirale protiv kritika s kojima se suočavaju zato što su izabrale nositi maramu. “Ne miješaj se u moju maramu, kratke hlače, odjeću”, pisalo je na transparentima.

Služiti ljudima

Naše organiziranje ne smije se svesti samo na ‘priču’ o svakodnevnim krizama u životima ljudi pod kapitalizmom. Moramo se uključiti.

Stanovanje je intimna potreba. Imati dom znači imati osnovnu mogućnost stabilnosti, prostor za povratak u sigurnost i oporavak za daljnju borbu; to nije samo ljudsko pravo već je i  nužno za otpor. Posljedice nedostatka stabilnog stanovanja često su tragične, uništavaju živote na samom početku.

Sjetite se Allena Bullocka, tinejdžera iz Baltimorea koji je razbio prozore policijskog automobila narančastim čunjem za signalizaciju u protestima koji su uslijedili nakon ubojstva Freddieja Graya. Prošlog tjedna, ‘Baltimore Sun’ je izvijestio kako je Allen osuđen na četiri godine zatvora zbog opetovanog kršenja uvjetne kazne nakon prvotne presude.

Kao i Freddie, Allen je odrastao u siromaštvu. Bio je posvojeno dijete. Njegova biološka majka Bobbi bila je osuđena zbog seksualnog rada 2003. i država joj je oduzela Allena i sklonila ga iz njenog doma. Bobbi je kasnije izborila povratak skrbništva. No, stanovanje je ostalo trajan problem tijekom Allenovog djetinjstva. U vrijeme nereda, Allen je živio u kući rođaka, radije nego u majčinoj.

Kada je stao na policijski automobil na dan prosvjeda, s čunjem u ruci i pogledom preko ramena, novinar je okinuo tu fotografiju – koja je postala prepoznatljiv snažan prikaz protesta.

Allen je inicijalno bio osuđen na 11 i pol godina zatvora, no s uvjetnih šest mjeseci. To mu je bilo prvo kazneno djelo kao odrasloj osobi. Napustio je zatvor i čekale su ga godine probacije, no vratio se u siromaštvo. Kao što je to bilo standardno u njegovom životu, stanovanje je bilo neizvjesno.

“Budući da me je majka izbacila iz stana, kada sam izašao nisam imao nikakav prijevoz, obitelj, nisam imao koga nazvati, ništa”, Bullock je objasnio sudu na saslušanju zbog kršenja probacije. Preselio se majci svog djeteta, no o preseljenju nije izvijestio probacijskog službenika. Također, nije se pojavio na dva zakazana saslušanja.

Sudac ga je osudio na četiri godine zatvora – naravno, četiri godine više od policajaca koji su ubili Freddieja Graya, koji su svi oslobođeni.

“Ovo je za tebe, već mi nedostaješ… plačem jer sranje neće prestati, nije me briga za to sranje sa zatvorom”, Allen je napisao kao posvetu Freddieju uz fotografiju sa društvenih mreža na kojoj razbija policijski automobil, dan prije odlaska u zatvor. Fotografija je bila posebno popularna na ljevici, često u formi mema s tekstom “podržite naše trupe”.

No, što ljevica doista misli pod podrškom Allenovom otporu? Ulozi za strategije kako pokazati stvarnu solidarnost, a ne dijeliti memove, visoki su – radi se o razlici između života i smrti. Politički djelovati znači boriti se u tim uvjetima, a ne naprosto pozdravljati otpor.

Allenova jamčevima iznosila je nevjerojatnih 500,000 dolara. Viša od jamčevine policajaca optuženih za sudjelovanje u ubojstvu Freddija Graya. Naposljetku je bio pušten iz zatvora nakon što je njegova majka platila 15,000 dolara u gotovini, od koji je skoro 9,000 prikupljeno donacijama Također se obvezala da će platit još 35,000 dolara kroz mjesečne rate od 500 dolara tijekom 17 godina.

Sustav jamčevina u Baltimoru je iznimno opresivan za siromašne. Premda su donacije za jamčevinu Allenu omogućile privremenu slobodu, zbog stambene nesigurnosti ostao je ranjiv za pokušaje državnih institucija da od njega učine primjer. Desetljeća rasističke diskriminacije u stanovanju, zajedno s recentnijim predatorskim iznajmljivanjima i ovrhama, dovelo je do toga da se mnogi stanovnici Baltimorea bore s neprikladnim i lošim stambenim opcijama.

Živio sam u Washingtonu, DC, kada je umro Freddie Gray. Nemiri su počeli nekoliko dana prije nego što sam odselio. Kada sam vidio da je otkazana nastava u baltimorskim školama, shvatio sam da postoje djeca koja toga dana neće jesti. Znam kako je to biti gladan. Uskočio sam u auto u odvezao se do Baltimorea.

Susreo sam se s grupom stanovnika_ca u crkvi u Zapadnom Baltimoreu, u četvrti u kojoj je ubijen Freddie. Pakirali smo ručkove za zajednicu. Dok sam hodao ulicama Freddijevog kvarta, noseći hranu nepoznatim ljudima, vidio sam duboko siromaštvo. Izgledalo je gotovo kao da je zamišljeno da slomi duh stanovnika.

Većina kuća bila je pokrivena drvenim materijalom. Na ulicama nije bilo zelenila. Nije bilo dućana. Ljudi su ondje živjeli. Također, ljudi su ondje i umirali – mnogo. Baltimorske statistike koje gradske vlasti nazivaju “smrtnim slučajevima koje se moglo spriječiti”. Za 51 posto smrtnih slučajeva u susjedstvu Freddieja Graya u zapadnom Baltimoreu službeno se smatra da su se “mogli izbjeći”.

Premda su prosvjedi donijeli uzbuđenje i priskrbili pažnju države, brutalna stvarnost svakodnevnog života ovdje bila je primarna briga svakog stanovnika kojega sam sreo. Upravo su ti uvjeti u Allenovom životu, koji su trajali dugo i počeli davno prije otpora, ono što ga je uništilo. Ostaje pitanje – kako siromašni ljudi mogu pružati održiv otpor ukoliko ne mogu preživjeti?

Isto to pitanje je ključno kada razmišljamo o životu Delana Wingfielda – Delano je bio organizator – hrabri organizator. Njegovo organiziranje je pokrenulo kampanju koja je pokrenula predsjednika. No, to nije bilo dovoljno da spasi njega. Poput Allena Bullocka, nesigurno stanovanje bilo je ključni element u Delanovoj životnoj tragediji.

Delano je zarađivao devet dolara po satu kao radnik u restoranu na ‘Union Station’ u Washingtonu, kuhao je i prao suđe i krpao kraj s krajem. 2013., organizirao je druge radnike_ce u borbi za bolje plaće i bolji život. Kada je poslodavac saznao za to, Delanu je smanjena satnica.

“Bilo je teško s 35 sati, i sada ne znam što bih trebao raditi s 20 sati koje sam dobio. Ovdje sam kako bih ja i svi drugi imali više novca”, izjavio je za Al Jazeera America za vrijeme kampanje 2013. godine. Delano je bio jedan od prvih radnika koji je pokrenuo štrajk kako bi (naposljetku i uspješno) “pritisnuo” predsjednika Obamu da proslijedi dekret kojim se podiže minimalna plaća radnicima/ama zaposlenim preko federalnih ugovora kao što je bio Delano. No, nije doživio uspjeh kampanje.

Sreo sam ga jednom na druženju kod zajedničkog prijatelja kod kojega je spavao na kauču. Kasnije se uspio preseliti u stan u drugom kvartu – Shaw. U to sam vrijeme i sam imao problema sa stanovanjem i našao sam se u istom tom kvartu, živeći na kauču kao i Delano. Razdvajala nas je jedna ulica.

U lipnju 2014., zajednički prijatelj je objavio na Facebooku: Delano je ubijen. Ubio ga je njegov cimer. Ubojstvo je bilo jezivo, no brzo je nestalo iz medija. Premda su postojali prijepori o detaljima ubojstva, jedno svjedočenje je snažno sugeriralo da je u pitanju bio spor oko novca.

To me je pogodilo. Žalovao sam zbog Delana. I ja sam živio u Shawu. I ja sam bio na kauču. I ja sam bio siromašan, radio za 10 dolara po satu i borio se da “stanem na noge”. Potresla me je ta tragedija. Njegov život – i smrt – u to vrijeme je bilo tako blizu mom iskustvu. Mogao sam to biti ja. Dva mjeseca ranije, skoro sam i bio.

Živio sam s prijateljem. Prije toga je on živio kod mene nakon raskida s djevojkom. Kada više nisam mogao plaćati stanarinu i morao sam se odseliti, našao sam se na njegovom kauču kao što je prije on bio na mom. Znao sam da je odrastao u nasilnoj obitelji i da je tukao bivšu djevojku. No, siromaštvo me je činilo očajnim. Nisam se htio vratiti u majčinu kuću na drugom kraju države. To bi za mene bio poraz. Htio sam pokušati u Washingtonu.

Počelo je suptilno. Počeo je s malim uvredama – omiljeno mu je bilo reći mi “ubij se”. Krao je novac od mene. Zatim me je počeo kontrolirati, uključujući izolaciju od prijatelja i kontrolu mojih obroka. Zatim me je počeo fizički napadati.

Posljednji put kad me je napao sam krvario, imao sam masnicu na oku i po cijelom tijelu. U tom trenutku sam posegnuo za nožem. Želio sam ga probosti, no drugi cimer me je zaustavio. Osim toga, želio sam pobjeći, nisam se želio osvetiti.

Četiri mjeseca sam živio na rubu. Bio sam bolno svjestan kruga nasilja; pisao sam rad na tu temu u pravnoj školi. Nakon svakog nasilnog ispada, zbijao je šale i ponašao se prijateljski, kao da se ništa nije dogodilo. No ispod površine bio je njegov osjećaj da ima moć nadamnom, spremnu da izbije. Jednom mi je rekao; “Neću oklijevati da te opet tresnem po glavi”.

To je bio “školski primjer” nasilja. Znao sam da moram otići. Rekao sam prijateljima što se događa, ali nitko nije pomogao. Nisam imao novca. Cijelo to vrijeme sam bio svjestan opasnosti i znao sam što mi treba: mjesto za život, što je bio golem zadatak s obzirom na cijene stanarina i s obzirom da sam imao tako malo. Deprivacija je čak učvrstila moj otpor. Nisam mogao samo razmišljati i pričati o tome kako ću se izvući. Trebao sam pomoć. Trebao sam druge ljude.

Tek kad sam “zaradio” masnicu na oku, netko je konačno odgovorio na moj poziv u pomoć – konzervativni, religiozni obiteljski prijatelj. Imali smo različite političke i ideološke stavove. Nismo čak dijelili ni istu vjeru. U vrijeme moje krize, došao je s kamionom i preselio moje stvari u svoju kuću, pružio mi mjesto za život. Čak i prije tog incidenta, kada nisam imao za hranu, njegova crkva me je zvala da dođem po namirnice kod njih.

No, program spašavanja života koji mi je pružio bio je potpuno lišen bilo kakve sličnosti s politikama oslobođenja. Zadatak socijalizma je učiniti oboje – spasiti život i osloboditi.

Crne pantere su to shvaćale – zato su imale “programe preživljavanja na putu prema revoluciji” (Survival Pending Revolution) kao što je, primjerice, bilo dijeljenje besplatnog doručka. Kada država to nije osigurala, Pantere jesu, zajedno s političkim edukacijskim programom.

U svojoj knjizi iz 1972. To Die for the People (“Umrijeti za ljude”) suosnivač partije Huey Newton objašnjava organizacijsku logiku programa preživljavanja. “Shvatili smo da je za osvještavanje ljudi nužno osigurati njihovo preživljavanje, razvijajući programe koji bi im pomogli da zadovolje svoje dnevne potrebe”, napisao je.

No taj program nije bio apolitična socijalna usluga. “Stranka crnih pantera je razvila programe za zajednicu uvodeći socijalizam na praktične i konkretne načine”, piše Paul Alkebulan u svojoj knjizi o povijesti Pantera ‘Survival Pending Revolution’.

Ne bismo trebali slijepo kopirati programe Crnih pantera, no mogu nam biti inspiracija. Organiziranje oko potreba prosječnih ljudi ne znači samo ispuniti ove potrebe, već i osigurava “ulaz” za vođe da ostanu involvirani, što je ono što neki pokret čini održivim.

Lako je uperiti prst u Allena Bullocka i reći da je trebao znati bolje, umjesto da pogriješi i prekrši svoju uvjetnu kaznu. No, nije nedostatak znanja ono što sprječava siromašne. Poznat mi je krug nasilja i neizbježnost sljedećeg napada. Pretpostavljam da je Delano znao da živi u opasnom domu. Dovoljno znamo. Pravo pitanje je imamo li dovoljno snage da se maknemo iz svoje situacije.

Iako je problem sa stanovanjem zajednički Allenu, Delanu i meni, milijuni ljudi u ovoj zemlji se muče sa zadovoljavanjem svih vrsta bazičnih potreba. Oni jesu i mogu biti vođe pokreta, ali im je potrebno poštovanje i potpora. Siromašni ljudi ne čekaju samo da im istina o socijalizmu bude otkrivena; imaju posla pokušavajući preživjeti, često bez ikakvih dostupnih sredstava. Transformativni pokreti moraju ih podržati u tome: u točkama borbe, na rubu zaborava.

Ako želimo pokret radničke klase, tada se naše organiziranje ne smije svesti samo na priču o tome, već se moramo uključiti u svakodnevne krize života pod opresijom. Pokreti trebaju snažne organizacijske veze koje će prevladati stigmu i otuđenje, koje će dopustiti ljudima da zadovolje svoje potrebe bez straha od srama. Ako želimo ostvariti socijalizam, naš rad mora biti praktičan kroz organiziranje koje je utemeljeno na svakodnevnim životima i potrebama ljudi. Ulozi su previsoki da bismo si dopustili išta manje od toga.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Kretanje mojim gradom

ODRAZ – Održivi razvoj zajednice i ovo ljeto poziva građane i građanke Zagreba na sudjelovanje u foto natječaju Kretanje mojim gradom. “Natječajem želimo potaknuti građane i građanke Zagreba na kritičko promišljanje o gradskom prometu s naglaskom na održive, čiste, energetski učinkovitije i za okoliš povoljnije oblike kretanja. Malim promjenama, kao što je odlazak na posao hodanjem, biciklom ili javnim prijevozom, odabiremo zdraviji način života, čuvamo okoliš i doprinosimo održivom urbanom razvoju”, poručuju organizatori/ice natječaja. 

Na natječaj možete prijaviti sve fotografije koje se tiču događanja u prometu tijekom šetnje zagrebačkim ulicama, kvartovima, parkovima, na putu do posla. Objektivom je potrebno uloviti zanimljive prometne situacije s naglaskom na održivu urbanu mobilnost. Fotografije trebaju prikazivati sugrađane i sugrađanke dok pješače, voze bicikl, koriste javni prijevoz, sustav javnih bicikala ili pak zajedničku vožnju.

PRAVILA I UVJETI

  • mogu sudjelovati građani/ke Zagreba (amateri/ke i profesionalci/ke)

  • poslati najviše dvije crno-bijele ili kolor fotografije, ne starije od tri godine (.jpg format rezolucije 300 dpi )

  • fotografije i popunjenu prijavnicu dostaviti do 7. rujna 2017. na e-mail adresu: fotonatjecaj@odraz.hr uz oznaku “ime i prezime ” (prijavnicu preuzmite ovdje.)

  • žiri će odabrati tri najbolje fotografije

  • dodjela nagrada održat će se tijekom Europskog tjedna mobilnosti (16. – 22. rujna 2017.)

Nagrade su poklon bonovi u iznosu: 

  • 1. nagrada – 1.000,00 kn

  • 2. nagrada – 750,00 kn

  • 3. nagrada – 500,00 kn

Foto natječaj je organiziran u sklopu dvogodišnjeg projekta “Dijalog o mobilnosti u Zagrebu”. Projekt financira Europska unija i sufinancira Ured za udruge Vlade RH.

Seks je ipak važan za žene iznad 50 godina

Seks iza pedesete ipak ima vrijednost! Upravo tu odluku donio je Europski sud za ljudska prava koji je odbacio odluku portugalskih sudaca koja se tiče žene koja nije mogla imati seksualne odnose nakon neuspjele operacije. Prema odluci portugalskih sudaca iz 2004. godine, operacija koja se dogodila 1995. nije toliko naštetila ženi jer je ona imala 50 godina i to se nije dogodilo u “dobu kada je seks važan kao u mladim godinama”. Takva odluka izazvala je burne reakcije i optužbe za seksizam i ageizam.

Ipak, Maria Ivone Carvalho Pinto de Sousa Morais, koja sad ima 72 godine, odlučila se boriti do Europskog suda za ljudska prava koji je na kraju presudio u njenu korist, s pet glasova za, dva protiv. “Ovdje nije riječ o dobi ili spolu kao takvoj, već o pretpostavci da seksualnost nije važna za 50-godišnju ženu i majku dvoje djece kao za nekoga mlađeg”, nalaže odluka portugalskog suda. “Ta pretpostavka odražava tradicionalnu ideju ženske seksualnosti kao bitno vezanu uz roditeljstvo i time zanemaruje njezinu tjelesnu i psihološku važnost za ispunjenje žena”, navedeno je u odluci suda u Strasbourgu.

Odvjetnik gđe Morais, Vítor Manuel Parente Ribeiro, pohvalio je tu presudu. “To je međunarodno priznanje osobne nepravde”, rekao je u telefonskom razgovoru Ribeiro. Također, kazao je da ova odluka jasno pokazuje da u Europi postoje velike razlike između država, posebice po pitanju otvorenosti stavova.

Gospođa Morais bila je u kasnim četrdesetim godinama kada joj je 1993. godine dijagnosticirana bolna vaginalna bolest poznata kao Bartolitis (zapaljenje bartolinijeve žlezde). Završila je operaciju u svibnju 1995, mjesecu u kojem je navršila 50 godina na ginekološkom odjelu današnje središnje lisabonske bolnice. Nakon operacije gospođa Morais trpjela je jake bolove, depresiju i inkontinenciju. Problem joj je bilo sjediti i hodati. Više se nije mogla seksati. Prestala je posjećivati rodbinu i prijatelje te odlaziti na plažu ili u kazalište i razmišljala je o suicidu. Na kraju je otkrila da je tijekom operacije oštećen jedan od živaca. U listopadu 2013. odlučila je tužiti bolnicu te je tražila da joj isplati 80.000 eura kao naknadu za njezinu tjelesnu i duševnu patnju, a oko 16.000 eura za sluškinju koja joj nakon operacije pomaže u svakodnevnim poslovima.

U listopadu 2014.godine, Vrhovni sud Portugala smanjio je naknadu za trećinu, govoreći, između ostalog, da se “vjerojatno samo trebala brinuti za svog supruga”, s obzirom na to da su njezina djeca odrasla. Gospođa Morais već je patila od boli i depresije prije operacije, naveli su suci u odluci, rekavši kako operacija “samo otežava već tešku situaciju”. Dodatno, pokazano je da je seks manje važan jer je gospođa Morais u vrijeme operacije imala 50 godina i dvoje djece. Taj dio odluke izazvao je najveći bijes u Portugalu.

Portugalska vlada kazala je da se radi o “nesretnoj uporabi pojmova”, ali je rekla da se sudska odluka treba potvrditi. Europski sud nije se složio. Njihova odluka nalaže da su ženina dob i spol bili odlučujući čimbenici u portugalskoj odluci te time odražavaju predrasude koje prevladavaju u pravosuđu u Portugalu.

Gospođa Morais, rekao je njezin odvjetnik, sad se planira vratiti na sud u Portugalu kako bi ponovno otvorila slučaj i zatražila veću odštetu. Jedna sutkinja, Ganna Yudkivska iz Ukrajine, koja je bila dio većine, nazvala je portugalsku odluku “ponižavajućim i bezobzirnim upadanjem u najintimniju sferu privatnog života podnositeljice zahtjeva”. Također, dodala je da je takva odluka odraz patrijarhalne pretpostavke da je seksualni život prvenstveno vezan uz rađanje potomaka. Dva suca, Georges Ravarani iz Luksemburga i Marko Bošnjak iz Slovenije, nisu se slagali s odlukom. “Da bi se utvrdila diskriminacija, mora se utvrditi da u Portugalu postoje muškarci koji pate od slične fizičke nesposobnosti kao i podnositeljica zahtjeva te da su oni – zato što su muškarci – tretirani drugačije od žena koje pate od slične fizičke nesposobnosti”, smatraju navedeni suci.

Policija u edukaciju uključuje i modul o zločinu iz mržnje

Nakon što je prošle godine uspješno završen Train the Trainer program za policijske službenike/ce kantonalnih MUP-ova i predstavnike/ce Policijske akademije FBiH, ove godine svaki kantonalni MUP treba provesti edukacije o zločinu iz mržnje. Spomenute edukacije trebaju provesti u sklopu svojih permanentnih obuka ili edukacija koje su obavezne za svakog/u policijskog službenika/cu jednog MUP-a. Sarajevski otvoreni centar je sa svakim MUP-om posebno zagovarao i vršio konstantan pritisak da se modul o zločinu iz mržnje uvrsti u program obaveznih edukacija u čemu su na veliku radost i uspjeli.

“Ovih dana smo u kontaktu sa svim kantonalnim MUP-ovima da čujemo kako stvari napreduju. Ono što smo saznali/e je da su neki od MUP-ova već proveli edukacije o zločinu iz mržnje, neki ih provode trenutno, a neki će ih provesti do kraja 2017. godine. Dakle, na redovnim i obaveznim temama za educiranje policijskih službenika/ca FBiH svaki kantonalni MUP je uključio i modul o zločinu iz mržnje”, poručuju iz otvorenog centra

Policijski/e službenici/e koji su prošle godine obučeni/e u sklopu Train the Trainer programa sada prenose svoja znanja i iskustva na druge kolege/ice. Na ovaj način kroz institucionalno prenošenje znanja svi/e policijski službenici/e na području FBiH će proći edukacije o zločinu iz mržnje.

Kantonalni MUP-ovi koji ove godine provode i koji će do kraja godine provoditi obuke su: MUP Unsko-sanskog kantona, MUP Posavskog kantona, MUP Tuzlanskog kantona, MUP Zeničko-dobojskog kantona, MUP Bosansko-podrinjskog kantona, MUP Srednjobosanskog kantona, MUP Hercegovačko-neretvanskog kantona, MUP Zapadno-hercegovačkog kantona, MUP Kantona 10.

MUP Kantona Sarajevo je u toku 2014. godine u sklopu permanentne obuke uključio i proveo modul o zločinu iz mržnje, te iz tog razloga MUP KS prošle godine nije bio uključen u cijeli  proces.

Biram da budem ljuta

Zadnjih mesec dana, nas, zalutalu žensku janjad u Srbiji, jedan doktor opšte prakse uči kako da budemo prave žene. Njegova prva lekcija se odnosi na to da je muškarac uvek u pravu, i ako nas taj muškarac ubije, zajedno sa zajedničkim detetom, pošto nas je, zajedno sa tim detetom koje je sopstvenim rukama zadavio, godinama maltretirao i prebijao, same smo krive.[1] Druga lekcija se, poput prve, oslanja na tu čuvenu žensku univerzalnu krivicu izazvanu našom inferiornošću – kako bismo u startu sprečile da izazovemo opravdani bes muškarca, mi ne smemo biti naporne, odnosno, ne smemo biti finansijski stabilne, obrazovane, sposobne i samostalne.[2] U suprotnom, to što smo izašle iz kuhinje, može našem muškarcu biti naporno, jer koji muškarac uopšte želi pored sebe ženu koja ne čeka princa na belom konju da je spasi kao pravu damu u nevolji?

Poprilično sam sigurna da, u muževno plavom tefteru dotičnog doktora, u spisku naslovljenom “Budi prava žena”, posle prve stavke “muškarac je uvek u pravu”, sledi stavka “nemoj biti ljuta, besna i isfrustrirana”. I čovek je u pravu, od kolevke pa do groba, društvo nas uči da su bes i ljutnja no-no. Kako to misliš da si besna, to nije ženstveno i privlačno?! I tako mi, prave žene u pokušaju, proživimo naše živote, neretko pune muškog nasilja, ponekad psihološkog a ponekad i fizičkog, ne ljuteći se.

Vrhunac dozvoljenog besa i ljutnje je da se durimo, ali ne dugo i ne uvek. I ćutimo, dok to činimo. Jer ćutanje je nešto što je za svaku pravu ženu poželjno. Čak i ako nam nešto nije po volji, to treba da zadržimo za sebe. U suprotnom, bićemo isfrustrirane besne žene koje niko neće da trpi. Tako da ćutimo. Ćutimo kada nas dečaci pod udarom puberteta izvaćare u školskom veceu, jer dečaci su dečaci. Ćutimo kada nas prva (ili bilo koja sledeća) ljubav uceni da će nas ostaviti ako ne pristanemo na (određeni) seksualni odnos jer je naša dužnost da zadovoljimo svog muškarca. Ćutimo i kad je on ljubomoran, pa dobijemo vaspitnu ćušku u predelu lica, jer ljubomora je dokaz ljubavi a gde ćeš veće ljubavi nego one koja rezultira modricama i podlivima. Ćutimo kada nas siluju, jer šta uopšte možemo da kažemo pošto smo nosile suknju i imale telo pogodno za silovanje pa smo izazivale. Ćutimo i kada nas siluju naši partneri, jer ko smo mi da našem čoveku uskratimo zadovoljstvo. Ćutimo i kada radimo bolje isti ali manje plaćen posao od svojih muških kolega, jer treba da budemo zahvalne na pruženoj šansi. Ćutimo i kada dobijemo otkaz, jer je naš posao da se staramo o deci i Njemu. Ćutimo jer “znamo” da smo same krive, tako su nam rekli milion puta. Eto, da je ona žena sa početka teksta ćutala i slušala, i dalje bi bila živa, kao i njeno dete. I tako ceo život odćutimo, ni ne zapitavši se šta nam glasna ljutnja može doneti, osim batina, prezira i eventualne smrti.

A ljutnja je dobra, jer, kad počnemo da se ljutimo, počinjemo da preispitujemo taj patrijarhalni aksiom da smo uvek za sve krive i da smo sva sranja same zaslužile, pa i ona koja nas koštaju života. U tom momentu, kada skinemo teret izmišljene krivice sa svojih leđa, kada krenemo da se ljutimo, mi postajemo ljudska bića, više nismo samo sudopere, spremačice, inkubatori i naše međunožje. Više nismo ni prave žene, ali da li doista želimo da budemo to, u svetu koji nas stalno, iznova i iznova, povređuje, dok nas ucenjuje da o tome ćutimo?

Ja biram da se ljutim i svesno fejlujem kao prava žena. Jer ja, kao i sve ostale žene, imam i te kako pravo da budem ljuta i besna. I ne, to nema veze sa hormonima, pms-om, razmaženošću ili šetajućom matericom. Ima veze sa svetom u kome živimo, i u kome je naša egzistencija uvek praćena gorkim osećajem u ustima i grčom u stomaku. Svetom u kome nismo tu zbog sebe, nego zbog drugih. Biram da budem ljuta, jer znam da samo tako mogu nešto da promenim.

I zato sam ljuta.

Ljuta sam što ovaj svet gleda na moje telo kao svima dostupno javno dobro, pa moram da se osvrćem preko ramena kad se sama vraćam kući. Ljuta sam kada mi, na ulici punoj ljudi, nepoznati muškarac vikne da se skinem jer misli da je to legitiman zahtev i niko na to, sem mene, ne reaguje. Ljuta sam i na sve one muškarce koji su u javnim prostorima pokušavali da me ubede da im dam pičke iz prostog razloga jer je imam. Ljuta sam na one koji su odustajali, ne kada bih im ja rekla da nisam zaintersovana, neretko već po sedamnaesti put, već kada bih se zapljunula kao vlasništvo nekog drugog muškarca, i ljuta sam na one koji nisu čak ni tad odustali, pa sam morala da napustim taj javni prostor kako bih se osećala bezbedno.

Ljuta sam i što krvarim svakog meseca pa debelo plaćam uloške, tampone i lekove protiv bolova jer menstruaciju nisam sama birala. A kad smo već kod menstruacije, ljuta sam što sam skoro svakog muškarca sa kojim sam bila morala da ubeđujem da stavi kondom i testira se na polne bolesti. I ljuta sam što bih pre organizovala sletanje na mesec nego zakazala besplatan pregled kod držvanog ginekologa (na koji imam pravo jer imam zdravstveno osiguranje) jer znam da mi HPV visi nad glavom i preti rakom jer isti ti muškarci koje kondom žulja ne žele da vode računa o svom polnom zdravlju. Ljuta sam i što nemam novca da se privatno lečim. Ljuta sam i na ginekologe koji bi me pitali kad mislim da rađam, jer eto skoro ću u tridesetu da zagazim, šta čekam.

Ljuta sam i na sve one poslodavce koji me nisu ni uzeli u razmatranje jer sam u reproduktivnom periodu a oni ne žele da plaćaju porodiljsko. Ljuta sam i na one koji su me odbili, jer sam prekvalifikovana, a podrazumeva se da je žena sa tako dobrim CV-jem morala preko kreveta da dođe do njega. Ljuta sam i na one koji su očekivali da posao “zaslužim” tako što ću završiti u njihovom krevetu.

Ljuta sam jer se u javnom prostoru ne osećam bezbedno. Ljuta sam što me policija čuva kada protestvujemo kako bismo sačuvale pravo odlučivanja o svojim telima, jer je pravo na žensko repruduktivno zdravlje nešto što nam ne pripada. Ljuta sam kada mi se policija koja me “čuva” smeje u lice jer smo se usudile da kažemo da je nasilje nad ženama zločin, da je ubistvo žene zločin.[3] Ljuta sam što uopšte moram da protestvujem za poštovanje ljudskih prava žena, jer izgleda da žene i dalje nisu ljudi.

Ljuta sam što u javnom prostoru za mene nema mesta. Ljuta sam kada se vozim javnim prevozom, pa muškarac pored mene raširi noge tako da sedim na pola svog sedišta jer očekuje da se skupim i na pravim mesta za njegove gigantske mošnice. Ljuta sam jer se od mene očekuje da u javnom prostoru uvek budem sveže isfrizirana, da nemam dlake na svom telu, da budem pod punom šminkom, da izgledam tako da nepoznatim muškarcima bude prijatno dok me gledaju. Ljuta sam što moram da mrzim sebe i da se osećam loše u vezi svog tela, i što mi to debelo prazni novčanik, jer je moje telo takvo kakvo jeste, identično telima miliona žena, sa pokojom strijom i celulitom, felerično i nepoželjno. Ljuta sam što se od mene podrazumeva da uvek budem poželjna muškarcima, da izazivam erekcije. Ljuta sam što se očekuje da se ceo moj svet i moja egzistencija vrti oko muškaraca, što u javnom prostoru ne smem drugu ženu da pogledam, držim za ruku ili poljubim.

Ljutim se i zbog svojih prijateljica. Ljuta sam kada nepoznati muškarac odgurne moju prijateljicu jer kako se usudila da zastane na ulici koja očito njemu pripada. Ljuta sam i kada stanodavac drugu ignoriše jer su to “muške” stvari pa se obraća isključivo njenom dečku. Ljuta sam kada treća prijateljica svakodnevno na poslu trpi seksističke komentare i uvrede jer se osilila da se bavi “muškim” poslom. Ljuta sam i kada se četvrta svađa sa tazbinom jer odbija da bude poslušna i da ih dvori, jer hoće da živi svoj život.

A posebno sam ljuta kada je neka od nas u nasilnoj vezi, u kojoj trpi svakodnevnu torturu, pa se javi neki pametnjaković da nam obajsni da smo same birale i da ćutimo i trpimo jer očito za bolje ni nismo. Ili, kada se osilimo da to nasilje prijavimo, pa nas policija ne zaštiti jer je skoro polovina ubijenih žena u Srbiji nasilje prijavljivala.

Ljuta sam i dok ovo pišem, jer znam da neće biti retki komentari muškaraca koji će zaključiti da sam isfrustrirana, nedojebana i da me drma pms. Ljuta sam jer se sa takvim komentarima susrećem svaki put kada odlučim da se usprotivim i zauzmem za sebe.

Ljuta sam svakog dana, svakog časa, svakog minuta. Ljuta sam zbog svega ovoga ali i zbog mnogo toga drugog. Biram da budem ljuta, jer biram da mogu da promenim sve ove stvari.

A vi, zašto se ne ljutite, zar je moguće da nemate nijedan razlog da budete ljute?