Parada ponosa ‘Neka svi naši glasovi ore se’ prošla je bez incidenata

Parada ponosa “Neka svi naši glasovi ore se” u organizaciji udruženja građana Egal, Loud&Queer i Gej lezbijskog info centra održana je u Beogradu, u subotu 24. lipnja te je prošla bez incidenata. 

Stotinjak pripadnika i pripadnica LGBT zajednice prošetalo je od Pionirskog parka do Trga republike te su ponovno ukazali na probleme s kojim se suočavaju. Ključni zahtjevi LGBT zajednice upućeni vladi Srbije bili su nulta tolerancija prema nasilju, reguliranje osobnih dokumenata transrodnih osoba, pravno priznanje istospolnih zajednica te bolja primjena zakona i akcijskog plana protiv diskriminacije. “Što tražimo za nas, ne otimamo od drugih. Time što tražimo pravno regulisanje istopolnih zajednica, mi ne razaramo društvo”, kazao je Boris Milićević, aktivist za LGBT prava, na Trgu Republike. 

Šetnja je prošla bez incidenata ali uz, tradicionalno, veliku količinu policijske zaštite. Sudionici i sudionice povorke su nosili transparente s porukama “Moja sloboda je tvoja”, “Podrška je važna”, “Hoćemo život dostojan čovjeka”, “Adam i Steva, Ema i Eva” i sl. 

Podsjetimo, parada koja je održana u Beogradu paralelna je parada ponosa, dok će tradicionalna parada ponosa u organizaciji Beograd Pridea biti održana 17. rujna ove godine u okviru Nedelje ponosa. 

Dosta maltretiranja žena iznad 30 s otkucavanjem biološkog sata

“Vadi to van!”, povikala je rođakinja moga dečka kada je saznao da koristim spiralu.

Nakon nekoliko boca vina na proslavi četrdeset i nekog rođendana u casual-chic francuskom restoranu, pitala me je kad “konačno” mislim imati dijete. Da bih joj objasnila kako još uvijek nisam spremna za roditeljstvo, ukazala sam joj na 99-postotnu učinkovitost kontraceptivnog umetka koji u moju maternicu emitira ione bakra toksične i za najsnažnije plivače moga dečka.

Razumjela sam, dakako, da njezin komentar proizlazi iz poštovanja prema našoj vezi i iskrene želje da doživimo radost zasnivanja obitelji. Ipak, nisam bila oduševljena još jednim podsjetnikom da moj biološki sat otkucava. Svake. Jebene. Sekunde. S pune 34 godine, na vrhuncu sam te zloglasne dobi po kojoj drvi svaka trudnička statistika. Medicinski djelatnici koji potpiruju strah, stručnjaci za plodnost, oglašivači i dobronamjerni članovi obitelji rado tvrde da je u dobi od 35 godina jajne stanice trenutno postaju manje kvalitetne. Ako imate sreće da zatrudnite u tako kasnoj dobi, podižu se obrve, a rizik od pobačaja ili rađanja bolesnog djeteta odjednom raste u nebesa.

Žene u tridesetima bombardira se horor pričama o neplodnosti – nižu se anegdotalni dokazi o prijateljima prijatelja, s namjerom da pokažu kako će vas, budete li predugo čekali, Majka priroda zajebati. Posramljuju nas uvjeravanjem da će naša ograničena količina jajnih stanica uskoro biti posve bezvrijedna i nagovaraju nas da “za svaki slučaj” razmotrimo opsežan i skup postupak smrzavanja jajnih stanica.

Govorim to iz vlastita iskustva, jer se kao 34-godišnjakinja ne mogu oduprijeti jezivom dojmu da su mi idućih 12 mjeseci posljednja prilika za začeće i zdravu trudnoću. Nekidan sam samu sebe zatekla kako u ljekarni buljim u bočicu vitamina za trudnice, ozbiljno razmišljajući o kupovini precijenjenih kapsula, posve svjesna spirale koja se još uvijek nalazi u meni. Neugodno mi je priznati koliko sam puta u posljednjih nekoliko mjeseci guglala stvari poput “koliko brzo jajne stanice propadaju”. Prošla si pubertet četiri godine kasnije od prosjeka, sigurno imaš više kvalitetnih gameta od većine žena tvoje dobi! – ovako se obično ohrabrujem dok procjenjujem svoje reproduktivno zdravlje pomoću upitno pouzdanih internetskih kalkulatora plodnosti.

{slika}

Približava mi se 35. rođendan, prijeteći mi sjećanjima na propuštene prilike i doživotnim žaljenjem ne raširim li iz istih stopa noge i ne namamim li u sebe nečiju spermu. Ipak, sve više istraživanja pokazuje da su općeprihvaćene informacije o ženskoj plodnosti zapravo posve pogrešne.

U “Vodiču o trudnoći za nestrpljive cure”, Jean Twenge osporava vjerovanje da svaka treća žena starija od 35 godina neće uspjeti zanijeti nakon godinu dana pokušaja, objašnjavajući da se taj podatak temelji na analizi francuskih knjiga rođenih između 1670. i 1830. Srećom, medicina je ipak značajno napredovala od osamnaestog stoljeća! Štoviše, oko 80 posto žena u dobi od 35 do 39 godina danas uspijeva zatrudnjeti prirodnim putem, što je tek nešto manje od stope plodnosti žena u dobi od 27 do 34 godine. Istraživanje Medicinskog fakulteta Bostonskog Sveučilišta pokazalo je da su žene koje su najmlađe dijete rodile prirodnim putem u 33. godini ili kasnije, živjele duže od onih koje su najmlađe dijete rodile s 29 godina – iako korelacija ne podrazumijeva uzročno-posljedičnu vezu, radi se o definitivno znakovitoj pojavi. A kao odgovor na probleme sa začećem tu je – i dalje nevjerojatno skupa, ali sve učinkovitija – medicinski potpomognuta oplodnja.

Dosta mi je narativa o trudnoći kojima šopamo žene. Upozoravamo mlade žene na poražavajuće teškoće koje ih čekaju odluče li odgoditi rađanje. Uvjeravamo ih da su njihova tijela bolje prilagođena ranijoj nego kasnijoj trudnoći. Govorimo im da “nikada nije pravo vrijeme” za rađanje – kao da bi žene trebale ostajati trudne bez obzira na financijsku ili emocionalnu spremnost. No ako “pravo vrijeme” nikad ne stigne, je li doista tako sumanuto pretpostaviti da žena ipak možda nije majčinski tip?

Teško mi je dokučiti dobrobiti nagovaranja žene na tako veliku životnu odluku kao što je roditeljstvo. S druge strane, negativne strane prisiljavanja nekoga na preuzimanje uloge koju nisu spremni preuzeti – osobito one koja podrazumijeva riskiranje vlastita života kako bi na devet dugih i potencijalno neugodnih mjeseci ugostili parazita te rađanje posve bespomoćnog i ovisnog novorođenčeta – sasvim su očite.

Ima li neplanirano majčinstvo dobrih strana? Možda. No čini mi se da ono ima i mnoge negativne posljedice. Kada bismo samo prestali prisiljavati žene, bez obzira na njihovu dob, na trudnoću i rađanje, svijet bi uistinu bio mnogo ljepše mjesto – barem meni.

Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević 

Agencija za elektroničke medije: Neovisnost, transparentnost, učinkovitost

Hrvatsko novinarsko društvo organizira tribinu “Agencija za elektroničke medije: neovisnost, transparentnost, učinkovitost” koja će se održati u utorak, 27. lipnja od 10:30 do 12:30 sati u Novinarskom domu u Zagrebu.

S obzirom na važnost Agencije za elektroničke medije (AEM) kao neovisnog nacionalnog regulatora na području elektroničkih medija, a posebno u svjetlu činjenice da je nova Vlada Republike Hrvatske konačno odlučila o ostavci ravnateljice AEM-a i predsjednice Vijeća za elektroničke medije (VEM), te predložila Hrvatskom saboru troje novih članova VEM-a, HND smatra da je pravo vrijeme za javnu raspravu o svim važnim aspektima djelovanja Agencije i Vijeća.

Uvodno će o zakonskim okvirima, načinima uspostavljanja i održavanja neovisnosti od političkih utjecaja te dobrim praksama u zemljama Europske unije govoriti profesorica dr. Sandra Bašić Hrvatin, profesorica na Fakultetu za humanističke studije Primorskog sveučilišta u Kopru i sudionica mnogih medijskih projekata te medijska savjetnica  raznih međunarodnih organizacija i institucija.

U cilju postizanja široke rasprave, poziv na tribinu je upućen i ministrici kulture, predstavnicima Agencije za elektroničke medije/Vijeća za elektroničke medije, Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora, te Odašiljača i veza kao i nakladnike elektroničkih medija /emitera, znanstvenike koji se bave temama vezanima za medijsku regulativu te ostale zainteresirane. 

“Podsjećamo, Vlada je prošli tjedan na zatvorenom dijelu sjednice na osobni zahtjev razriješila predsjednicu Vijeća za elektroničke medije Mirjanu Rakić te članicu Vijeća Vesnu Roller kojoj je istekao mandat. Vlada je Saboru predložila da Mirjanu Rakić na toj poziciji zamjeni Damir Hajduk, dosadašnji član Vijeća. Na upražnjena mjesta u Vijeću bi trebali sjesti novinarka Anita Malenica, rukovoditelj HRT centra u Splitu Davor Marić i PR Al Jazeere Vanja Gavran koji se bio kandidirao i za ravnatelja Hine”, poručuju organizatori/ice.

Mirjana Rakić čekala je razrješenje duže od godinu dana. Vladi je uputila zahtjev u ožujku 2016. nakon prosvjeda ispred zgrade Agencije koji su održani povodom odluke Vijeća da na tri dana oduzme koncesiju Z1 televiziji zbog širenja govora mržnje. Premda je tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović tražio da se smijene svi članovi Vijeća to se ipak nije dogodilo, pa je lani u svibnju Mirjana Rakić ponovila zahtjev i do prošlog tjedna čekala razrješenje.

‘Le Clitoris’: priča o zanemarenom zadovoljstvu

U Sklopu CB Festa premijerno je prikazan animirani film ‘Le Clitoris’ (2016) autorice Lori Malépart-Traversy. Radi se o zanimljivom ostvarenju koje počinje riječima “Žene su tako sretne, one imaju jedini organ u ljudskom tijelu koji služi isključivo za zadovoljstvo – klitoris.” Film je istovremeno provokativan, ali i informativan. 

Lori Malépart-Traversy diplomirala je s ovim filmom na Sveučilištu Concordia u Kanadi. U samo nekoliko minuta, njen dokumentarac demistificira znanstveno, psihološko i društveno gledanje na dio ženskog tijela – klitoris – kroz povijest.

“Htjela sam ljudima pokazati sve stvari koje sam naučila istražujući za film. Željela sam da znaju sve stvari koje ja nisam znala. Htjela sam da je ljudi vole (klitoris), da postane nešto značajnije i življe od same vulve, rupe ili vagine”, poručila je autorica. 

CB Fest inicijativa je portala Cartoon Brew, te se njome nastoji promovirati kratke animirane filmove diljem svijeta. Svakog tjedna, uglavnom nedjeljom poslijepodne, Cartoon Brew prikazuje online premijeru jednog kratkog animiranog filma s pratećim informacijama o filmu. 

Najjeftinije knjige u gradu: plaža izdanje!

I ovog ljeta Futura, udruga za zaštitu životinja omogućuje vam da nabavite dobro i zanimljivo štivo za ljeto i k tome pomognete napuštenim gradskim životinjama o kojima udruga skrbi. Nažalost, baš je ljeto doba kada puno ljudi odluči kako više ne žele svoje ljubimce i ostave ih na cesti pa je izvjesno da će Futura i ove sezone imati puno posla.

Dosad je Futura u Booksi organizirala osam ovakvih akcija na kojima je udomljeno mnoštvo knjiga. Ovogodišnja akcija će se održati 30. lipnja u prostoru Bookse, od 17 do 21:30 sati.

Futura je od donatora, ljubitelja kako knjiga tako i životinja, prikupila nove naslove. Knjiga ima svih žanrova, starih, novih, na hrvatskom i na stranim jezicima. Osim knjiga, bit će tu i nakit za ljetno kićenje, mace na platnu i creskom kamenju koje je oslikala Koraljka Polaček i fora majice. Za donaciju od samo 10 kuna za pojedinu knjigu možete odabrati štivo koje će vam pasati, a za nešto malo više kuna donacije moći ćete kući ponijeti neki zgodan nakit ili majicu (za sebe ili za poklon).

“Kratko rečeno, ugodit ćete sebi i možda još nekome, a četveronožnim ljubimcima pomoći da prežive ljeto u gradu”, poručuju organizatori/ice.

Kada je feminizam postao seksi?

U svetu simulakruma, u svetu u kome trendovi diktiraju (makro) tendencije, a sami trendovi bivaju određeni njihovom sposobnošću da se prodaju, koje su granice koje feminizam sme da pređe, na način na koji ostaje veran sebi, kako bi u svoje borbene redove privukao što više žena? Da li feminizam mora da plati cenu svoje potencijalne masivnosti i šta ova cena znači u jednom liberalno-kapitalističkom i duboko patrijarhalnom svetu? Na kraju, ko pije a ko plaća – feminizam ili patrijarhat?

Kada sam se pre skoro dve decenije po prvi put susrela sa idejom feminizma u javnom diskursu, feminizam definitivno nije bio nešto kul. Javno menjenje, izranjavljeno bratoubilačkim ratovima i podojeno nacionalizmom, feminizam je posmatralo kao pretnju vraćanju tradicionalnim vrednostima koje su bile viđene kao jedini spas nacije. Vredno feminističko nasleđe u formi Antifašističkog fronta žena je bilo potisnuto i dostupno samo malom broju ljudi koji su, poput mene, u svojim porodicama imali preživele afežeovke. Feminizam je bio bauk, bauk koji se širio Srbijom i taj stav je nastavio da se prelama u svim društvenim dešavanjima u toku mog odrastanja. Ovako shvaćen bauk feminizma je podrazumevao mržnju prema muškarcima, prema porodici, u svoj pokret je uključivao isključivo lezbejke i one žene toliko ružne i odvratne da ih ni jedan muškarac nije hteo (te će zbog toga postati lezbejke, govorili su mi) i cilj mu je bio da uništi ceo svet. U javnom diskursu, u toku mog odrastanja, biti feministkinja je značilo biti lezbejka, što je značilo biti vesnica propasti jer – kako to misliš da nećeš da budeš majka novim junacima?! Na svu sreću, odrasla sam okružena jakim ženama, koje ni u jednom momentu ispravnost feminizma nisu dovodile u pitanje, feminizam se u našoj porodici podrazumevao, kao što se podrazumevalo da ćeš oprati ruke pre nego što sedneš za sto – toliko se podrazumevao da se čak nije ni spominjao.

Vremenom sam naučila da ignorišem javni diskurs o lepri feminizma, osim u onim slučajevima kada je direktno uticao na moj život – kada je majka ostala bez posla jer – šta ona ima da traži na tržištu rada, posao joj je da sedi kući i odgaja decu?!; kada su me dečaci po prvi put u nižim razredima osnovne škole vaćarili a reakcija učiteljice je izostala jer – to su dečaci i oni se tako ponašaju!; kada sam pretrpela fizičko, seksualno i psihološko nasilje jer, nadležni su rekli – sama sam to tražila. Javni diskurs nije uspeo – umesto da me preobrati u protivnicu feminizma, postigao je upravo suprotno.

Vremenom, kada sam, kao već odrasla devojka, toliko duboko zagrizla u feminizam da sam prestala da se bavim time šta čaršija priča i posvetila se aktivističkom i teorijskom radu, desilo se čudo, desio se preokret – više nisam bila isfrustrirana lezbejka, biti feministkinja je postalo kul. Dođavola, postalo je seksi!

Feministkinje su postale jake slobodne žene, koje uzimaju ono što žele, nikoga ne pitaju, spavaju sa kim god žele, kako žele i koliko često žele, oblače se kako žele, rade sa svojim telom šta žele, generalno rade šta žele – nikome ne polažu račune. U svoj toj euforiji oko prihvatanja feminizma i skidanja leprozne stigme sa njega, zamalo je promakao jedan važan momenat – momenat želje koja je bila oblikovana isključivo muškim pogledom na svet. Mogla si da se oblačiš kako želiš, ali sve dok je to bilo oko-ugodno nekom muškarcu; sa svojim telom možeš da radiš šta želiš, ali sve dok nemaš dlake na nogama i pod pazuhom pa je to telo poželjno nekom muškarcu; možeš da spavaš s kim želiš, ali sve dok to radiš sa muškarcima koji to od tebe očekuju na način na koji očekuju; možeš čak i da spavaš sa drugim ženama, ali sve dok je to aminovao gore spomenuti muškarac koji je uvek uključen u to.

Ipak, feminizam nije bio više ružna reč, postao je toliko lepa reč da su se štampale šolje, majice i posteri sa natpisima “This is how feminist looks like”.

Feminizam je bukvalno postao reč.

I to ne bilo kakva reč, već reč koja je itekako prodavljiva, i u kapitalističkom, tržišnom smislu, ali i onom ideološkom, na način na koji se stvaraju i oblikuju ideje koje jačaju patrijarhat. Pošto sam ovo shvatila, usledio je bes, bes toliko veliki da je mogao da raznese svet, bes toliko veliki da sam, u toj klimi kul feminizma, postigla da, kao feministkinja, odem u svoj kul-negativ i vratim se na poziciju one ogorčene mrziteljke muškaraca, kojoj je, sudeći po komentarima drugih, užasno potrebna čvrsta muška ruka i još jedan podjednako čvrst deo tela da je vrate na pravi put.

Novi, kul i seksi feminizam, uopšte nije ličio na onaj stari leprozni feminizam uz koji sam odrasla i u koji sam verovala. Iako su mi kao mladoj ženi deklarativno bile date neke slobode, te slobode su imale jasne granice a sankcije koje su pratile prelaženje tih granica su bile užasne – 2008. godine je u šupi u centru Beograda prebijena motkom pa davljena do smrti prostitutka Ljiljana V., verovatno jer je bila zaražena HIV-om pa je sama to tražila, 2010. godine je u Beogradu 6.500 huligana nasilno razbilo Prajd jer su okupljeni sami to tražili, 2012. godine je u Novom Sadu ubijena Vladislava Červenko, koja je, ako sudimo po novinskim naslovima, sama to tražila jer nije bila uzorna devojka muškarcu koji ju je ubio, u međuvremenu je ubijeno na stotine žena u porodičnom nasilju, još više njih je silovano i pretučeno, naravno, sve se ovo dešava za naše i njihovo dobro, mi to same tražimo, onako vaspitno.

Povuci ručnu! Stani! Gde je ovde feminizam? Šta je kul i seksi u ovakvom prevaspitavanju kada se pređu granice dozvoljenog feminizma? Majice i šolje sigurno nisu feminističke, ali su feminističke taman toliko da nekome napune džepove, a nekome glavu iluzijom da radi pravu stvar i bori se za lepši svet iz topline svog bezbednog doma, ne radeći ama baš ništa, pritom bivajući kul i seksi.

Ta iluzija je opasna, jer žmuri i, ukoliko ne uspe da ne vidi, stigmatizuje sve ono što je može poljuljati. Lupa mu besne i ružne etikete nedojebane i isfrustrirane u nadi da će ga zastrašiti, naterati ga da se povuče i prestane da je ugrožava. Međutim, ne-kul i ne-seksi feminizam se ne povlači tako lako, on opstaje, kao što je opstajao zadnjih nekoliko stotina godina. I pri ovom ne mislim samo na organizovani feministički pokret, pokret koji istupa javno, jer pokret je zbir pojedinaca, već mislim na onaj feminizam koji je u nama, koji svaka od nas makar instiktivno oseća. Mislim na onaj feminizam koji se buni dok grčevito stežemo ključeve u šaci kada se po mraku vraćamo kući panično se osvrćući preko ramena; na onaj feminizam koji nam grči stomak dok pokušavamo da odbijemo nasrtljivog muškarca koji ne želi da razume naše “NE!”; na onaj feminizam koji povrati sam sebi u usta kada nasrtljivog muškarca uspemo da odbijemo tek kada kažemo da imamo dečka i zapljunemo se kao nečije vlasništvo; na onaj feminizam koji se štrecne svaki put kada u svom partneru prepoznamo patološko ponašanje zadojeno idejom da su dečaci dečaci, ponašanje zadojeno patrijarhatom pa mu se to može; na onaj feminizam koji je besan i ljut što su tamponi i ulošci skupi, a ginekološki pregledi još skuplji jer nam je uništeno zdravstvo; na onaj feminizam koji cvili u nama sa našim bolom kada ceo dan stojimo na nogama iako smo dobile i telo nam se raspada, ili kada trpimo harasiranje i vulgarne opaske šefa, kako ne bismo dobile otkaz.

Mislim na sav onaj feminizam koji nam se u stresnim trenucima javi kao tih glasić u glavi koji nam poručuje da nešto nije u redu, tih ali besan glasić, glasić koji nije glasić već glas razuma. Taj glasić sve mi imamo, i sada je krajnje vreme da ga slušamo. Krajnje je vreme da ne posustanemo pored svih tih majica i šolja i tapšanja po ramenu da smo kul i seksi feministkinje jer se uklapamo u nečiju seksualnu fantaziju snažne i slobodne žene. Krajnje je vreme da kažemo “NE!” tom zavodljivom kul i seksi feminizmu, prepoznamo šta on zapravo jeste, i stanemo uz sebe i za sebe. Krajnje je vreme da kažemo “NE!” patrijarhatu udruženom sa neoliberalnim kapitalizmom koji nas, po prvi put u istoriji, posmatra kao kompletnu robu, i naša tela i naše umove, skupo nam podvaljujući seksi feminizam kao oruđe za našu večnu opresiju. Krajnje je vreme, jer šta je ideja, šta je pokret, osim hora glasova besnih pojedinki?

*** Hristina Cvetinčanin Knežević je feministkinja i aktivistkinja iz Beograda. Njezin tekst za Libelu objavljen je u izvornom obliku.