sdadmin

Sanja Kovačević – feministkinja, aktivistkinja, novinarka, knjižničarka, a odnedavno i članica Radničke fronte. Na predstojećim lokalnim izborima možete je pronaći na kandidacijskim listama za izbor članica/ova Gradske skupštine Grada Zagreba, Vijeća Gradske četvrti Novi Zagreb – istok te Vijeće Mjesnog odbora Travno. Jedna je od pokretačica Feminističkog kolektiva fAKTIV. Sa Sanjom smo razgovarale o antikapitalističkoj platformi koja se formirala uoči lokalnih izbora, o načinu na koji politički zahtjevi, poput sustava javne prehrane i povećanja dostupnosti javnih servisa mogu utjecati na tradicionalnu podjelu rodnih uloga u društvu, ali i kućanskoj sferi. Razgovarale smo i o odnosu feminizma i ljevice u povijesti i danas, te se dotakle (nažalost uvijek) aktualne borbe za reproduktivna prava žena. Budući da je Sanja dugogodišnja novinarka Libele, možemo otvoreno reći – ne prestaje nas inspirirati svojom borbom za pravednije društvo.

U nedjelju će na glasačkim listićima pred biračicama i biračima biti nova, lijeva koalicija stranaka koju čine Radnička fronta, Zagreb je naš, Nova ljevica, ORaH i Za grad. Novost je i činjenica da je pred biračima jedna antikapitalistička platforma.. Koje su teme u fokusu koalicije? Koji je temeljni doprinos Radničke fronte u ovoj novoj političkoj opciji?

Mislim da je ovo izuzetno važan trenutak i proces u domaćoj politici. Na ovim lokalnim izborima se okupila široka i snažna lijeva koalicija ljudi koji se žele boriti i izboriti za promjene. Sastavljena je od stranaka koje na ovoj lokalnoj razini imaju kompatibilne, prožimajuće, a dobrim dijelom i iste programe i ciljeve. Stranke, pa onda i koaliciju, najvećim dijelom čine ljudi koji su dosada svojim aktivističkim i/ili političkim djelovanjem, u Zagrebu i šire, pokazivali smjer u kojem želimo da ide ovaj grad i ovo društvo – prema društvenoj pravdi i jednakosti. To je moguće postići na lokalnoj razini – kvartova i grada, uvođenjem mehanizama aktivnog uključivanja stanovnika_ca u odlučivanje. Mislim da je to jedno od iznimno važnih lijevih načela koje svi u ovoj koaliciji dijelimo. Dakle, princip demokracije ‘odozdo’, barem s elementima direktne demokracije, rekla bih samoupravljanja.

Kako stoji u programskim principima, Radnička fronta se kao dosljedna lijeva politička opcija bori za korjenitu promjenu političkih i ekonomskih odnosa u korist svih potlačenih i onih koji žive od svojega rada – i to će raditi i na ovim lokalnim razinama. Osobno, tu korjenitu promjenu ne smatram niti najmanje radikalnom nego nužnom. Bitan doprinos Radničke fronte koaliciji (osim jasno artikuliranog antikapitalističkog stava i djelovanja) je princip direktne demokracije i nehijerarhije/horizontale i mislim da je to prenosivo na manje jedinice samouprave, prije svega na mjesne odbore. Ako uđemo u gradsku skupštinu, ‘gurat’ ćemo taj model takozvanih avatara – depersonaliziranih predstavnica/ka u skupštini, odnosno rotirajuće funkcije koja omogućuje dosljednost i fokus na programe i djelovanje.

Ono što posebno želim istaknuti u vezi RF-a, to je dosljedna borba kroz akcije i prosvjede, ali i priopćenja i objave, kojima reagiramo na sve patološke pojave u društvu – od fašističkih postrojavanja i ustaških misa, preko korupcijskih prevara, izrabljivanja radnika i radnica, do molitelja za “pravo na život” pred javnim bolnicama.

Na lokalnim izborima 2013. godine žene su izabrane da vode jednu županiju, 11 gradova i 28 općina – omjer izabranih muškaraca i žena bio je 82 prema 18. Za ove izbore Državno izborno povjerenstvo od političkih stranaka i nezavisnih lista traži da ispune minimalnu kvotu od najmanje 40% podzastupljenog (ženskog) roda. Kazna za nepoštivanje ove odredbe je financijska, a DIP i ove godine naglašava – “kandidacijske liste kojima nije poštivano načelo ravnopravnosti neće biti proglašene nepravovaljanima”. Smatraš li da se na ovaj način uključivanje žena na kandidacijske liste pretvara u puku formu? Jesi li zadovoljna zastupljenošću žena u Radničkoj fronti?

Ukratko, smatram da su kvote potrebne i da bi sankcija za nepoštivanje ove odredbe o minimalnoj kvoti trebala biti, uz novčanu kaznu, proglašenje nepravovaljanosti listi koje je ne poštuju. Ne vidim da je problem u tome ‘forma’, ona je očito potrebna u ovom patrijarhalnom društvu, kao što su potrebne i druge odredbe, zakoni itd. koji štite žene od diskriminacije. Ne možemo se praviti da neka diskriminacija ne postoji, a podzastupljenost žena u politici je sama po sebi diskriminatorna i ima za posljedice daljnju diskriminaciju žena. Također je rezultat svih drugih diskriminacija i opresija kojima su izložene žene. Tako da su kvote itekako potrebna mjera da bi se razbio ovaj začarani krug. Problem je po meni u tome, što se ovom odredbom manipulira, kako sa više instance s koje dolazi (Ustavnog suda), tako i u samim strankama i koalicijama koje izlaze na izbore. Odnosno zakonodavac je omogućio akterima/strankama da manipuliraju odredbom. I to je loše i to treba promijeniti. Libela je dosta pisala o tome, pa sad neću ovdje ponavljati. Kvote jesu samo dio priče, no bez zastupljenosti žena teško da će bit prepoznata potreba za feminističkim politikama koje su temelj razvoja pravednijih i ravnopravnijih socijalnih i ekonomskih programa, inherentnih ljevici. 

Što se tiče zastupljenosti žena u RF-u, želim reći da se učlanjuje sve više žena, sve više deklariranih i aktivnih feministkinja, a mislim da je to rezultat otvaranja RF-a široj sceni, prvenstveno kroz solidarnost u akcijama, kao i prepoznavanje zajedničkih vrijednosti i ciljeva. Tako sam i ja kao članica fAKTIV-a prepoznala zajedničke ciljeve i solidarnost u konkretnom radu, te sam se odlučila učlaniti. Što se tiče zastupljenosti žena na kandidacijskim listama na ovim izborima, RF potpuno poštuje rodni paritet, na svim razinama imamo zastupljenost žena 50 i preko posto, nositeljice lista i početna mjesta na listama drže žene. Listu za zagrebačku skupštinu složile smo prema ZIP modelu i na toj listi na kojoj se nalazi 51 osoba iz pet koalicijskih stranaka nalazi se pet žena iz Radničke fronte.

{slika}

U programu RF-a za Zagreb moguće je naići na zahtjeve kao što su sustav javne prehrane, novi domovi za starije i nemoćne, besplatni vrtići za sve. Kao da zalazimo u prostor neplaćenog kućanskog rada – rada kojeg nitko ne spominje, kojeg se odriču i ljevičari, a mejnstrim mediji se njime bave na razini “Upoznajte muškarca koji sam pegla svoju košulju”. AFŽ-ovke su svojevremeno lobirale za otvaranje restorana društvene prehrane, praonica, jaslica…

U lokalnim politikama i onome što tišti lokalne zajednice ogledaju se svi simptomi bolesnog sistema u kojem cvjetaju klijentelizam i korupcija. Procese komercijalizacije, liberalizacije i privatizacije komunalnih usluga, socijalnih usluga, javnog prostora – ukratko, svega onoga što čini život grada i njegovih stanovnika – naprosto moramo zaustaviti. Takav, kapitalistički sistem naravno proizvodi sve veće socijalne/klasne razlike i nepravde, sve više siromašnih i osiromašenih. U mom kvartu, u Travnom, na primjer, možete svakodnevno vidjeti velik broj ljudi koji obilaze smetlarnike i kontejnere skupljajući ambalažu koju onda mijenjaju za novac kojim plaćaju hranu. Među njima je velik broj žena starije dobi i nije teško zamisliti scenarij koji je doveo do ovoga. Stoga je bitno doći u poziciju koja omogućuje provođenje svih mogućih dostupnih politika kojima ‘odozdo’ možemo mijenjati društvo i boriti se protiv nepravdi i nejednakosti, ali i osmišljavati i provoditi neke nove politike. Za nas to, između ostalog, znači boriti se za dostupne i besplatne socijalne/javne usluge – vrtići, obrazovanje, zdravstvene usluge, javni prijevoz, internet… odgoj i obrazovanje, zdravstvena skrb, pravo na informiranje moraju biti svima zajamčeni i dostupni tj. besplatni za krajnjeg korisnika i javno financirani, odnosno da dostupnost tih usluga ne ovisi o platežnoj moći. Također, neophodno je nešto učiniti za zaštitu bazičnih prava – prava na (adekvatan) dom, prava na hranu… U programu imamo plansku izgradnju stanova za socijalno ugrožene i mlade, uspostavljanje sustava društvene prehrane, otvaranje kvartovskih socijalnih dućana, povećanje socijalne pomoći. Umirovljenice_i, nezaposleni, neplaćeni, potplaćeni, blokirani, ovršeni… velik broj naših sugrađana i sugrađanki živi ispod praga siromaštva. Kao lijeva koalicija s feminističkim principima ta pitanja moramo staviti u fokus djelovanja na svim lokalnim razinama, a naravno i šire.

Zaobilaženje teme neplaćenog kućanskog rada u lijevim političkim ekonomijama, pa i u socijalističkim sistemima, dobro nam pokazuje zašto marksistički, odnosno feminizam općenito (isključujem neoliberalni model koji počiva na privilegijama) žene smatra potlačenom klasom – jer one to doista jesu. Iz naše, domaće povijesti, mi kao ljevica možemo naučiti mnogo. AFŽ je nakon Drugog svjetskog rata aktivno promicala socijalne programe u razrušenoj i tada vrlo siromašnoj novoj državi. Osim zagovaranja otvaranja ovih socijalnih servisa koje si spomenula – a kojima je i tada bila osnovna svrha “pomoć ženama-radnicama”, AFŽ se tada u velikoj mjeri fokusirala na poticanje odgoja i obrazovanja, posebno školovanja ženske djece. Nakon ukidanja AFŽ-a kao Fronte žena optužene za “suvišno bavljenje političkim radom” (1953.), novoformirani Savezi ženskih društava nastavili su lobirati za proširivanje socijalnih servisa, što je u socijalističkom sustavu bilo u velikoj mjeri i ostvareno. Premda danas o tim vrstama javnih servisa govorimo kao o “pomoći odnosno smanjenju tereta obiteljima”, znamo da taj “obiteljski”/kućanski nevrednovani rad i dalje u velikoj većini obavljaju žene.

Lani si se u tekstu Meni je 8. mart čak i kada je 1. maj pisala upravo o tome – o ponavljanju povijesti – o tome da su socijalni i lijevi pokreti najčešće iskorištavali pa odbacivali žene. “Dok su im u revolucijama potrebne bilo kao suborkinje bilo kao ‘peračice čarapa’, nakon revolucija im se i dalje ne daje pristup mjestima odlučivanja. ‘Žensko’ pitanje nije ‘sekundarno klasno pitanje’, ne postoje prioritetna prava – žene nisu Druge ni Drugarice Žene ni Drug-ce”, pišeš. Zašto takav zazor prema neplaćenom kućanskom radu na ljevici?

To se ponavljalo kroz povijest u lijevim, radničkim, sindikalnim pokretima diljem svijeta. Zazor od neplaćenog kućanskog rada je apsolutno jedan od simptoma klasne diskriminacije žena… Jednostavno, muškarci kao klasa koriste privilegije unutar postojećeg patrijarhalnog društva/sustava i perpetuiraju (reproduciraju) nepravedne društvene i proizvodne odnose eksploatirajući žene – kao klasu. Važnost rodne ravnopravnosti priznaje se deklarativno, no u praksi se ignorira ili se time manipulira (kao što smo objasnili na primjeru “ženskih kvota” u politici). Nažalost, u našem današnjem lijevom diskursu i dalje se govori o “ženskom pitanju”, premda su to feministkinje na ovim prostorima još od 1970-ih odbacile kao neadekvatnu frazu kojom se žene “segregira i obezvrjeđuje”. Važno je opet spomenuti (jer se ta povijest sustavno briše i preskače), poznatu Prvu međunarodnu feminističku konferenciju žena “Drug-ca – Novi pristup?“, održanu prije skoro 40 godina u Beogradu, 1978 godine. Konferencija je tada, sa svojom kritikom partijsko-birokratskog pristupa “ženskom pitanju” u realnom socijalizmu jugoslavenskog tipa, značila radikalan preokret. Otvorila je put prijeko potrebnoj (pa i zakašnjeloj) feminističkoj kritici patrijarhata u socijalizmu i propitivanju dogmatskog marksizma kroz rodnu optiku. Spominjem to zato što mislim da nam je na ljevici i u feminističkom pokretu danas prijeko potrebno prizivanje tadašnjih zahtjeva i da nam to iskustvo socijalističkog feminističkog djelovanja može pomoći u propitivanju i novoj artikulaciji feminističke, radničke, antikapitalističke borbe danas. Osobno smatram da je socijalistički feminizam, koji sve više dobiva novu artikulaciju i postaje “feministički socijalizam”, danas aktualniji i potrebniji nego ikad.

U kapitalističkom sustavu proizvodnje koji nužno, kao što vidimo, stvara krizu, prvi na udaru su upravo socijalni servisi, koji se novim mjerama još jednom prebacuju na leđa žena. Naravno, onih koje su u startu najobespravljenije. Tako da je pitanje ove vrste (kućanskog, skrbnog…) rada, koji potplaćeno i neplaćeno obavljaju žene, danas posebno aktualno i kod nas u kapitalističkom sustavu koji melje. Citirat ću jednu od omiljenih mi feministkinja Silviju Federici, koja je ironično primijetila da “u vrijeme ekonomske krize koja nužno dovodi do fleksibilizacije tržišta rada, jedino kućanski posao nikada neće biti prekaran, niti part-time – on je stalan, s ugovorom na neodređeno”.

Radnička fronta zalaže se za participatorni budžet – o 15 posto proračuna trebale_i bi direktno odlučivati građanke i građani. Kako bi to funkcioniralo u praksi i kako planirate građan(k)e uvjeriti da je njihov politički angažman potreban i ključan.

Počet ću od ovog drugog dijela pitanja. Moje iskustvo, uključujući i ovo kratko iz sadašnje  predizborne kampanje, govori mi da ljude ne treba posebno uvjeravati da je njihov politički angažman potreban i bitan, pogotovo ako tu frazu “politički angažman” kontekstualiziramo u konkretne probleme i potrebe ljudi u zajednici. Dobrom i promišljenom organizacijom participativnih modela (referenduma, rasprava, skupština, pa zašto ne i plenuma), koji članove i članice zajednice pitaju što trebaju i što misle, moglo pokrenuti i mijenjati mnogo toga. Već postoje gradovi koji uključuju stanovništvo u donošenje odluka o prioritetima i planovima potrošnje javnog novca za određeno vremensko razdoblje. Za implementaciju participativnog budžeta u Hrvatskoj postoji i zakonska mogućnost, ali do sada nije postojala politička volja.* Tim je odredbama predviđeno neposredno sudjelovanje građana_ki u odlučivanju o lokalnim poslovima putem referenduma i mjesnih zborova građana, donošenja određenog akta ili rješavanja određenog pitanja iz djelokruga jedinica lokalne/područne samouprave. Najpoznatiji primjer je grad Porto Alegre u Brazilu u kojem  stanovnici već 20 godina vijećaju i donose odluke o namijeni dijela gradskog proračuna. Kvartovi organiziraju tematske skupštine, biraju se delegatkinje i savjetnici koji kontroliraju transparentnost i odgovornost provođenja odluka. Preduvjet uvođenju participatornog budžeta je transparentnost lokalnog proračuna koja bi bila ostvarena putem internetske platforme.

{slika}

Tijekom osmomartovskog tjedna na poziv fAKTIV-a oformljena je i platforma za obranu reproduktivnih prava žena, koja je nastavila s radom. U subotu nas očekuje još jedan Hod za “život”. Unatoč odluci USUD-a iz ožujka, jasno nam je da se priča oko reproduktivnih prava ne razvija u dobrom smjeru. Kako komentiraš taj smjer, ali i još jednu ujedinjenu borbu na feminističkoj sceni?

Ustavni sud je početkom ožujka donio dugo očekivanu odluku o tzv. Zakonu o pobačaju* kojom je u osnovi odgovornost za novi zakon prebacio na zakonodavca. Brinu nas dosadašnji propusti u zaštiti ustavnih vrijednosti i ženskih ljudskih prava u praksi našeg zdravstvenog i obrazovnog sustava. Umjesto uvjeta za zapošljavanje, odgoj i obrazovanje djece te borbu protiv siromaštva i nasilja koje žene često košta i života, na državnoj razini svjedočimo otporu prema propisima koji mogu unaprijediti položaj i zaštititi prava žena i svih osoba marginaliziranih temeljem spola i roda, kao što je otpor ratifikaciji Istanbulske konvencije* i otpor provedbi  edukacije o spolnosti u školama, pa tako možemo očekivati daljnju ugroženost ovih prava – od prisilnog savjetovanja do manipuliranja troškovima kontracepcije i pobačaja. Osmomartovski marš je bio posvećen ovoj temi, a u oformljenoj platformi koju čine predstavnice više od 30 feminističkih i ljudskopravaških organizacija, ali i članice političkih stranaka, umjetnice, novinarke… nastavljamo borbu na ovom polju.

Na dan predizborne šutnje odvit će se ovogodišnji tzv. Hod za život u Zagrebu i Splitu. Iza hrvatskih hodova stoji Human Life International koji povezuje desničarske kršćansko-fundamentalističke ideologije. Ne treba zaboraviti da je riječ i o političkoj stranci koja će se okupiti na dan predizborne šutnje. U suštini, to je okupljanje vjerskih ekstremista i ekstremistkinja u državi koja je Ustavom definirana kao sekularna. I to pod krinkom miroljubivog hoda, iako je agenda vrlo jasna – kontinuirano zagovaranje zabrane pobačaja. Važno je da i u ovoj platformi – feminističkoj, ostanemo udružene i fokusirane na ovu “partikularnu” borbu (koja zapravo uopće nije partikularna), jer posljedice nepružanja otpora mogle bi biti vrlo, vrlo opasne – naravno ne samo za žene, već i za cijelo društvo.