Trans Talks: Naše priče

Povodom Međunarodnog dana vidljivosti transrodnih osoba, Trans Aid je ovaj tjedan pripremio niz događanja, među kojima je prvi ‘Trans Talks‘, koji će se održati u Booksi u četvrtak, 6. travnja od 19 do 21 sati. 

Neka od pitanja na koja će se tražiti odgovor su: Kako je to biti transrodna osoba i živjeti u Hrvatskoj? Kakva su iskustva trans osoba s autanjem i tranzicijom? Kako stojimo s partnerskim odnosima, društvenim životom, prijateljstvima? Na kakve poteškoće, diskriminaciju ili pozitivne reakcije nailazimo na poslu, u školi, na fakultetu, na ulici? 

Svoja će iskustva na ovom ‘Trans Talksu’ najprije podijeliti Aaron Karapetrov, Asmira Topal i Noah Pintarić, a onda je uz moderaciju Matee Popov prostor otvoren svima koji/e žele nešto pitati i/ili ispričati svoju priču vezanu uz trans identitete. 

“Dođi i kaži što te muči, s čim se suočavaš u svakodnevnom životu, što te raduje, a što rastužuje i sve ostalo što ti padne na pamet, a možeš i samo slušati iskustva drugih”, poručuju iz Trans Aida.  

‘Trans Talks’ u organizaciji Trans Aida zamišljen je kao ciklus panela i tribina na kojima će se razgovarati o trans, inter i rodno varijantnoj (TIRV) tematici.

Zašto i dalje govorimo o radničkoj klasi?

Pitanje pred nama je zašto su socijalisti/kinje konstantno fokusirani/e na radničku klasu kao strateški faktor u društvu. Postoji par temeljnih razloga zašto je to tako i mislim da su to vrlo razumni razlozi. Možete razmišljati o tome na jedan način, da je to dijagnoza onoga što je krivo u modernom društvu i na drugi način, da je to prognoza što se treba učiniti da bi se stvari popravile. Oba načina usmjerena su na isti cilj. Pa krenimo s dijagnozom. Dijagnoza se fokusira na one stvari koje su potrebne ljudima da imaju pristojnu šansu za sreću, korektne društvene odnose s drugima- sve stvari koje se uklapaju u ono što nazivamo pravdom i pravednošću. Mnoge su stvari potrebne za ostvarivanje društvene pravde, ali postoje dvije stvari oko kojih se gotovo svi slažu.

Prva je određeni minimum materijalnih dobara. Ljudi ne mogu živjeti poštene živote ako su stalno zabrinuti oko toga imaju li dovoljno za jesti. Ne mogu živjeti pošteni život ako nemaju pristup zdravstvenoj njezi, ili smještaj ili određena materijalna dobra koja im omogućuju odskočnu dasku za postizanje nematerijalnih stvari kao što su kreativnost, ljubav, prijateljstvo. Sve je to teško dostižno ako nemate osnovna dobra, stoga najprije treba imati osigurana ta dobra.

Drugo je autonomija ili sloboda od dominacije. Temeljna ideja je da ako ste pod nečijom čizmom, ako netko dominira vama, postoji uvijek šansa da će se taj autoritet pretvoriti u zlostavljanje.

Nečija dominacija znači da prioriteti po kojima živite nisu vaši prioriteti. To su prioriteti osoba koje imaju moć nad vama. Što znači da nemate pravo na svoj plan, koji god to plan bio.

Stoga, ako u modernom društvu ljudima nedostaju osnovna materijalna dobra i nemaju autonomije, oni/e su podjarmljeni. Štogod oni/e trebali/e, u takvom društvu, pravdu je jako teško postići.

Sukob interesa

Socijalisti/kinje kažu da je kapitalizam društveni sustav koji sistematski oduzima ljudima i materijalna dobra koja im trebaju i njihovu autonomiju. Razlog je jednostavan: kapitalizam se temelji na principu maksimizacije profita- stavlja profit ispred ljudi. Zašto to onemogućuje i autonomiju i pristup materijalnim dobrima? Zato što ljudi u kapitalističkom društvu moraju raditi da bi preživjeli i rade za nekog drugoga. Dok rade za nekog drugog, za poslodavca, prioriteti poslodavca nisu utemeljeni na onom što je dobro za zaposlenike/ice. Oni su utemeljeni na cilju tvrtke da maksimizira profit. Razlog zašto poslodavac mora prioritizirati maksimizaciju profita je taj, ukoliko to ne učini, tvrtka će propasti.  Jedini način opstanka tvrtke je cijeđenje najviše moguće novaca koliko se može izvući iz ekonomskih aktivnosti tako da poslodavac može uzeti taj novac i povećati efikasnost i ostale kompetitivne snage kako bi pobijedio konkurenciju. To je ključan problem: navala i snaga konkurencije potiče kapitaliste da uvijek gledaju konačni ishod. A konačni ishod na kraju bude najštetniji za sve ostale.

Druga strana maksimizacije profita je minimalizacija troškova. Svaka kompanija pokušava održati liniju troškova koju ima kako bi mogla povećati dobit što je više moguće. Ali minimalizacija troškova direktno utječe na živote radnika/ica zato što je njihov prihod, a to je njihova plaća, trošak poslodavca. Minimalizacija troškova znači da svaki poslodavac pokušava što manje plaćati svoje zaposlenike/ice. Što znači da radnička sredstva za život nisu određena time što im je potrebno već s čime se poslodavac može izvući. To je problem broj jedan. Problem broj dva: dok su na poslu, moraju predati svoju autonomiju poslodavcu. Ugovor o rad u biti govori: “Doći ću raditi za tebe. Ti ćeš mi davati novac i dok radim za tebe ja sam pod tvojim autoritetom. Što radim s vremenom, gdje stojim, kuda idem, s kime razgovaram, koliko puta odlazim na WC, gdje gledam, koliko brzo radim, sve to nije na meni. Sve to određuješ ti, poslodavac.”

To vrijeme je za većinu ljudi, najveći dio njihovog dana. Rad zauzima dvije-trećine do tri-četvrtine čitavog budnog vremena- što znači da su tri-četvrtine aktivnog života pod kontrolom nekog drugog čiji su interesi u sukobu s vašim interesima. Nedostatak autonomije  na radnom mjestu je često pomiješano s kontrolom poslodavaca i izvan radnog mjesta. U naseljima kompanija ili u gradovima gdje su suci/tkinje i zakonodavci/ke potkupljeni od strane poslodavca, čak i politički autoriteti su u kapitalističkim rukama.  Stoga, zbog oba ova razloga, temeljni preduvjeti za stvaranje pravednog društva potkopani su u samoj strukturi kapitalističkog sustava. 

Tko posjeduje moć

Kako bismo se odmaknuli od takvog društvenog uređenja potrebno je shvatiti kako omogućiti ljudima osnovna sredstva i veću autonomiju. To je bila borba siromašnih od samog rođenja kapitalizma: pokušaji da se uspostave ne-tržišni pristupi ili barem nezavisni pristupi stvarima koje su nužne za pošteni život.

Problem je u tom što svaki put kada su siromašni pokušali zagovarati ili izmoliti osiguravanja tih stvari naišli su na otpor vlastitih poslodavaca.  Na radnom mjestu, ako zatraže veće plaće, ako zatraže veću kontrolu nad radnim mjestom, ako zatraže veću odgovornosti nad odlukama ulaganja, svaki put nailaze na pobunu poslodavaca. Ako zatraže te stvari izvan radnog mjesta sukobljavaju se s poslodavčevom većom društvenom moći. Temeljni problem je neravnomjerna raspodjela moći u kapitalizmu. Poslodavci nemaju samo moć da uspostave svoje planove unutar radnog mjesta nego imaju autoritet i moć da ih uspostave u cijelom društvu, zato što kontroliraju državu sa svojim velikim zagovaračkim resursima i sposobnošću  da potkupe političare. Dokle god kontroliraju ulaganja, kontroliraju stvaranje bogatstva i dohotka u društvu tako da se svi/e moraju cijelo vrijeme brinuti oko toga jesu li oni sretni ili ne.

Radničke mogućnosti

To dovodi do strateškog problema: ako su većini ljudi u kapitalističkom društvu uskraćena osnovna dobra i potreba za društvenom pravdom, i ako su odbijeni svaki puta kada ih zatraže zbog utjecaja kapitalističke klase na politiku, kako ih dobiti? To nas dovodi do drugog faktora nakon dijagnoze: prognoza kako popraviti stvari.

Kako bi većina ljudi imala bolje životne šanse, a politički centri moći im neće to pružiti dobrovoljno, potrebno je to dobiti od njih kroz kompenzaciju moći na strani siromašnih. To je praktičan problem: ako buržoaska i kapitalistička država koja ima moć neće velikodušno dozvoliti siromašnima posjedovanje osnovnih dobra za pristojan život, gdje će se steći moć za dobivanje tih stvari od kapitalista? Odgovor je da se to može postići jedino uzimanjem tih stvari kroz kompenzaciju moći od strane siromašnih. Ovdje dolazimo do strateške i praktičke važnosti radničke klase.

Radnička klasa nije nalik ni jednoj drugoj društvenoj grupi unutar ne-kapitalističkog dijela modernog društva. Koliko god da je osiromašena, podjarmljena i razjedinjena ona je zlatna koka. Ona je izvor profita, zato što bez radnika/ca koji/e svaki dan dolaze na posao i stvaraju profit poslodavcu, princip maksimizacije profita ne može biti proveden. Ono je mrtvo slovo na papiru. Radnici/e stoga imaju mogućnost to iskoristiti: oni drže ključ stvaranja profita koji pokreće cijeli sustav. Kapitalisti imaju moć nad njima ali ako se oni/e odbiju pokoriti njihovim zapovijedima, kapitalisti ostaju s praznom vrećom- bez profita.

Radnici/e su jako važni/e zato jer su oni/e jedini faktor koji ima strukturalno mjesto unutar društva koji može dovesti centre moći na koljena. To je kapacitet koji oni/e posjeduju i u interesu im je korištenje tog kapaciteta. Sve poteškoće koje su ranije navedene, sve otegotne okolnosti koje onemogućuju pravedno društvo najviše utječu upravo na radničku klasu. Ona čini većinski dio modernog društva. Ona je također najsiromašnija, najizloženija svakodnevnim tegobama deprivacije, gubitka autonomije, nesigurnosti, slamajućeg radnog tempa i tjeskobe življenja pod nečijom čizmom. Oni/e su ti koji/e najviše pate pod kapitalizmom te upravo zato, ne samo da imaju kapaciteta već im je i u interesu ujedinjenje i borba za pravednije društvene odnose.

Od margine do centra

Postoji važna implikacija svega ovoga. Mnogi ljudi koji čitaju ovo su na fakultetima patili sjedeći na predavanjima društvenih teorija od posljednjih dvadesetak godina. Među progresivcima/kama i radikalnoj ljevici ključna kategorija u posljednjih dvadeset i pet godina bila je margina: marginalnost, prihvaćanje margine, zagovaranje za marginu, bivanje marginom, ljubav prema margini. Ako je marginalno, dobro je.

Nema ničeg loše u margini ali morate shvatiti ovo: razlog zašto je radnička klasa važna je upravo zato što ona nije marginalna. Morate preboljeti svoju ljubav prema margini ako se želite baviti efektivnom politikom. To ne znači da su ostale ugrožene društvene grupe nebitne, posve suprotno, svi/e koji/e se bore za pravedno društvo trebaju smatrati svaku vrstu opresije i marginalizacije užasno bitnima. Ali shvatite da politika nije samo o moralnom zagovaranju. Radi se i o praktičnom dosezanju moći protiv centara moći u nepravednom svijetu. Radnička klasa je važna zato jer je središnja društvena kategorija i društvena grupa unutar kapitalizma (pored kapitala, naravno). To znači da ju trebamo upravo zbog njezine središnjosti, a ne njezine marginalnosti. Ton političke rasprave se treba mijenjati. Često ćete se zateći u grupnim raspravama o tome bori li se ova grupa za margine, gleda li na marginu i izvlači li marginu. To je super, ako to znači da se brinemo za svaku nepravdu koja postoji u društvu. Ali moramo se zapitati: tko su središnji i glavni igrači/ce u društvu koji/e mogu donijeti promjenu kakvu trebamo? Ne samo u našoj politici nego u našem shvaćanju sustava moramo se odmaknuti od naše opsjednutosti marginama. Moramo početi razmišljati o nukleusu, o jezgri i o samim temeljima modernog društva i sagraditi i uspostaviti moć unutar tih temelja.

Upravo sada, u ovom trenutku, Ljevica je slabija nego ikada na ovom području i razlog zašto je prigrlila marginu je zato što trenutno zauzima to mjesto. Ali samo zato jer ste gurnuti/e na marginu ne znači da ju trebate prigrliti.

Cilj ljevice mora biti shvaćanje kako se maknuti s margine u centar kapitalizma. Zato jer je moć tamo. I dok god ne možete agregirati tu moć i koristiti ju za drugačije ciljeve nećete dobiti onakvo društvo kakvo većina ljudi priželjkuje. Zato se socijalisti/kinje fokusiraju na radničku klasu. 

Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić 

Zločin kao senzacija za mase

Medijske rubrike pune su ovih dana izvještaja o slučaju Tina Šunjerge koji je ubio svoje roditelje. Glavni lajtmotivi senzacionalističkih medijskih rasprava o motivima, razlozima te posljedicama tog zločina su droga i liberalan odgoj. Razni stručnjaci, odnosno psiholozi i psihijatri (igrom slučaja svi muškoga roda) dijagnosticiraju i iznose psihološke profile Šunjerge na temelju njegovih Facebook objava ili na temelju onoga što su čuli o slučaju. Razgovarale smo sa psihologinjom, socijalnom radnicom i socijalnom pedagoginjom koje su upravo one stručne osobe koje će sucu i sutkinji davati svoje mišljenje i preporuke po pitanju primjerene mjere odnosno kazne, kao predstavnice Centara za socijalnu skrb ili stručne suradnice suda, odnosno nepravne struke na sudu. Odgovornosti psihologa_inja definirane od strane Hrvatske psihološke komore pojašnjava nam psihologinja Matea Popov, zaposlena u savjetovalištu “TRANSavjetovanje” u udruzi Trans Aid : “Kodeks etike psihološke djelatnosti kojega izdaje Hrvatska psihološka komora već u Članku 1. vrlo jasno kaže: “U svom području interesa i djelovanja psiholog će prihvaćati objašnjenja o psihičkom funkcioniranju koja su temeljena na valjanim i provjerljivim znanstvenim spoznajama. Tako stečene i usvojene spoznaje on primjenjuje u različitim profesionalnim situacijama i ulogama.” Izrade psiholoških profila na temelju medijskih spekulacija, Facebook slika i/ili statusa nisu utemeljeni na valjanim i provjerljivim znanstvenim spoznajama. Komentiranje osobe na temelju navedenih izvora potpuno je neprofesionalno i laičko nagađanje kojemu je mjesto u kafiću (a ni tamo) te za koje psiholozi_inje nisu ništa kompetentniji od bilo kojeg građanina_ke svijeta. Komentiranje pojedinačnih slučajeva također je u suprotnosti s Etičkim kodeksom, koji ističe neizmjernu važnost čuvanja privatnosti i dostojanstva svake osobe, bez obzira na počinjena kaznena djela. Etički kodeks obvezuje psihologe_inje da procjene koje činimo kao psiholozi_ginje čuvamo kao profesionalnu tajnu. Objavljivanje procjene bilo koje osobe u medijima nije čuvanje profesionalne tajne, baš suprotno, ovo je kršenje privatnosti i dostojanstva osobe.”

Tvrdnje Ivana Modrušana, profesora psihologije koji je napravio psihološki profil Šunjerge na temelju njegovih Facebook objava, prenose brojni portali, gradeći svoje narative na tvrdnji kako je riječ o ” psihopatskoj strukturi ličnosti koja potiskuje suosjećanje i obzir prema socijalnoj zajednici.” Upitale smo Popov je li opravdano iznositi takve tvrdnje kao znanstvenu dijagnozu: “U svijetlu komentiranja nedavnog slučaja, zanimljiv je i članak 11. Etičkog kodeksa “Psiholog neće sudjelovati u aktivnostima koje su usmjerene manipulaciji pojedinaca, skupina ili javnog mijenja, a u službi su promocije nečije socijalne moći. ” Osobna promocija nekog psihologa_inje i demonstracija “profesionalnosti” i moći u medijima, nije razlog da se neka osoba ocjenjuje, procjenjuje i medijski linčuje. Samo promocija na ovakav način gruba je zlouporaba pozicije i kršenje moralnih načela struke, a u konačnici i znak fundamentalnog nepoštivanja druge osobe. Osobno se vodim vrijednostima humanizma te smatram da tuđi problemi i poteškoće nisu i ne smiju biti izvor trača, senzacionalizma i zabave. Cijenim stručnjake_inje koji_e iznad svega poštuju ljude te njihovo pravo na privatnost, a u konačnici one koji ne grade svoju “profesionalnost” i “stručnost” na tuđoj nevolji.”

Ovo nije prvi, a ni posljednji put da mediji senzacionalistički izvještavaju o zločinima niti da podižu masovnu histeriju oko zlouporabe droge, ali u slučaju Šunjerge povezanost zločina s drogom je prilično brzo eskalirala. Uzročno-posljedična veza između zločina i konzumiranja droge nije dokazana niti u potpunosti istražena ali voditelj HRT-ove emisije “OtvorenoMislav Togonal odlučio je pozvati u goste prvenstveno stručnjake specijalizirane za rad s narkomanijom kao što su: Slavko Sakoman (psihijatar), Mario Plazibat (rehabilitirani bivši ovisnik), Zoran Zoričić ( voditelj Referentnog centra za ovisnost o drogama, KBC Sestre milosrdnice), Željko Petković (ravnatelj Ureda za suzbijanje zlouporabe droga) te jedinu koja ne spada u takav profil stručnjaka, Lanu Peto Kujundžić (sutkinja za mladež zagrebačkoga Županijskog suda).

{slika}

U nizu općenitih naklapanja o štetnosti droga Sakoman i Zoričić su se ipak u jednom trenutku ogradili od tvrdnje da je droga uzrokovala ovaj zločin, priznajući da ne znamo što je i u kolikoj količini Šunjerga navodno konzumirao. Zoričić je, uz isticanje kako smo mi prvenstveno kršćanska i katolička zemlja, ponudio i tradicionalno objašnjavanje odgoja referirajući se na 1968. godinu nakon koje dolazi do promjene paradigme i kreće “preliberalan, postmodernistički i relativistički odgoj” djece. Inače, 1968. godina je poznata kao godina pobune protiv sistema kroz brojne radničke, feminističke i revolucionarne pokrete u svijetu. Osim takvog konzervativnog pogleda na prošlost, u emisiji je dva puta djecu nazvao “derištima.” Također je istaknuo kao posebno problematičan “mediteranski tip odgoja” kojeg karakterizira izuzetno zaštitnička nastrojenost majki. Sakoman se nadovezuje ističući “naše mediteranske majke” koje imaju “posesivni, hiperprotektivni tip odgoja” koji stvara “čudovišta” i pasivne tinejdžere, uspoređujući žene s kokošima koje štite svoje pile.  Osim impliciranje krivnje majke za postupke svoga sina (u ovom slučaju ubojstva) svjedočimo i direktnom seksizmu koji ženu vidi kao primarno odgovornu za odgoj djece, uspoređujući je pri tom s domaćim životinjama. Pitale smo Vesnu Katalinić, socijalnu radnicu zaposlenu na Hrabrom telefonu, da nam pojasni pojam “mediteranskog odgoja”: “Pojam ‘Mediteranskog odgoja’ mi je nepoznat kao takav niti ga nalazim u literaturi. Neprofesionalno je svoditi cijelu regiju na jedan tip odgoja, prilikom etiketirajući ulogu majke koja kao “kokoš štiti svoje pile i samo živi za njega”. Roditelj koji je popustljiv_a i zaštitnički nastrojen_a bih nazvala permisivnim. Napomenula bih da i očevi mogu koristiti permisivan roditeljski stil. Kada govorimo o adolescentima, svakako su obveze i zadaci dio učenja, očekivano je da mlade osobe preuzimaju određene odgovornosti i pripremaju se za samostalan život i funkcioniranje. No, često zaboravljamo da bi nas adolescent_kinja poštovao_la, kao i naše upute, mora postojati ranije uspostavljeni odnos koji započinje od samog početka života djeteta. Odgoj usmjeren samo na naredbe, obveze i očekivanja, a lišen pružanja ljubavi i razumijevanja vodi u kršenje pravila, nepoštovanje li pak strah, pokoravanje, zanemarivanje svojih istinskih potreba i želja.”  Okrivljavanje majki za odgoj djece nije nova ni strana stvar u našem patrijarhalnom društvu i stavovi Zoričića i Sakomana ocrtavaju tradicionalnu društvenu struju koja veliča vojni rok kao odličnu metodu za discipliniranje mladića kako bi postali “pravi” muškarci.

A “pravi” muškarci zaslužuju i prave zatvorske kazne pa su tako mediji posebno zainteresirani koliku će kaznu zatvora Šunjerga dobiti za ovaj zločin, što je ujedno i jedno od pitanja koje je Togonal u emisiji uputio sutkinji Peto Kujundžić. Na njezin odgovor kako se radi o mlađem punoljetniku za kojeg se može izreći i maloljetnička sankcija koja predviđena maksimalnu kaznu maloljetničkog zatvora do 10 godina, Togonal se pita je li takva kazna premala za ovakav zločin. Mišljenje Togonala, na manje sofisticiran način, dijele i brojni komentatori i komentatorice članaka o kazni za Šunjergu, od kojih mnogi_e zazivaju doživotan zatvor pa i smrtnu kaznu. Inače, američko istraživanje objavljeno 2016. godine od strane “The Alliance For Safety And Justice” pokazalo je da većina žrtava nasilnih zločina ne žele dugotrajnije kazne zatvore za počinitelje_ice nego sustav usmjeren na rehabilitaciju. O tome zašto su zatvori feminističko pitanje pisale smo i ranije.

O pojmu mlađeg punoljetnika i učinkovitosti dugotrajnih zatvorskih kazni razgovarale smo s Mateom Babić, socijalnom pedagoginjom, višom stručnom suradnicom Županijskog suda u Zagrebu.  “Mlađi punoljetnik je osoba koja je navršila 18, a nije još navršila 21 godinu života u vrijeme počinjenja djela. Kada osoba te životne dobi počini kazneno djelo, ako joj se utvrdi kaznena odgovornost, razmatra se je li, obzirom na način izvršenja kaznenog djela i pobude, ono proizlazi iz mladenačke nezrelosti ili se radi već o kriminalnom životnom stilu pa odgojnim i pojačanim sociopedagoškim metodama nije moguće djelovati na ličnost da se suspregne u daljnjem činjenju kaznenih djela,” pojasnila nam je Babić. Pitale smo ju o njezinom mišljenju i iskustvu s dugotrajnim kaznama zatvore te medijskom praćenju ovog slučaja. “Što su incidenti medijski više eksponirani veći je pritisak javnosti na sudbenu vlast. Moje je mišljenje da se predugim kaznama ne postiže specijalna (djelovanje na počinitelja da više ne čini kaznena djela), a pogotovo ne generalna prevencija (poruka društvenoj zajednici, odnosno neko zastrašivanje pa se građanima daje poruka da nije dobro činiti kaznena djela). Brojna istraživanja nisu potvrdila tezu da bi ljudi manje činili kaznena djela jer su kazne strože, mislim da su dugotrajne kazne dodatni teret za društvo u financijskom smislu. Nekada su se po kaznenim ustanovama provodili mali rehabilitacijski programi koji su išli na ciljanu problematiku pojedinih zatvorenika što danas više nije slučaj pa zatvori, odnosno kaznionice, služe kao represivno čuvalište u kojem se zatvorenici ne pripremaju na život u skladu s društvenim normama kako propisuje Zakon o izvršavanju kazne zatvora,” ustvrdila je Babić.

Slučaj Šunjerge odjeknuo je po čitavoj Hrvatskoj kao stravičan zločin (što on i jest), ali ono što je izostalo, a bilo je potrebno, je profesionalan pristup struke novinara i novinarki pri izvještavanju, pridržavanje kodeksa struke psihijatrije i psihologije te ostalih struka pri komentiranju ovakvih slučajeva te izbacivanje diskursa tradicionalizma pomiješanog s katoličanstvom i šovinizmom u diskusijama o majkama i odgoju. Ovakav je slučaj savršen primjer zašto bi Hrvatska itekako profitirala od građanskog odgoja u kojemu bi se mlade ljude učilo kritičkom mišljenju kako bi prepoznali neutemeljene i neznanstvene, a u ovom slučaju i besmislene izjave raznih psihijatara i drugih stručnjaka_inja te bi isti_e bili pozvani_e na odgovornost od strane vlastite struke. Društvena pravda je uvijek bila i uvijek će biti dio feminističke borbe za pravedniji svijet i bolje društvo, svijet u kojem se zločinima ne bavimo senzacionalistički i za samopromociju već odgovornim i cjelovitim pristupom pojedincima_kama i čitavom društvu kako bismo došli_e do korijena problema i spriječili_e ponavljanje ovakvih zločina.

Razgovor: Autonomistički feminizam 1970-ih

U utorak, 4. travnja, u Infoshop Knjižnici Pippilotta u 20 sati odvija se razgovor ‘Autonomistički feminizam 1970-ih: od odbijanja rada do nadnica za kućni rad i natrag’.

“Autonomistički feminizam se u Italiji razvijao kritički se nastavljajući na operaističku tendenciju, proširujući polje kritike i borbe na sferu kućnog, to jest, reproduktivnog rada. To je proizvelo specifičnu feminističku perspektivu koja se znatno razlikovala od tada dominantnih feminističkih trendova, uključujući tu i socijalističke feministikinje – autonomističke feministkinje su državni “socijalizam” videle kao upravljački, a ne revolucionarni projekat – ali i sukobe i nesporazume sa levičarskim miljeom. Pokušaćemo da ukratko prikažemo razvoj i glavne karakteristike autonomističkog feminizma u njegovom istorijskom kontekstu”, navele su organizatorice u opisu eventa.

Uključi se: Ljubav čini porodicu

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije/bifobije/transfobije (IDAHOT) Sarajevski otvoreni centar organizuje kampanju pod nazivom “Ljubav čini porodicu”, prenosi LGBT.ba.

Kampanja će se sastojati od bilbord plakata, te fotografija sa porukama na društvenim mrežama. Trajat će dvije sedmice, od 8. do 21. maja. Bilbordi će biti postavljeni na nekoliko lokacija u Sarajevu.

Ovom kampanjom Sarajevski otvoreni centar želi skrenuti pažnju na potrebu podrške LGBTI osobama u njihovim biološkim porodicama, ali također i poručiti da porodicu čini ljubav, bilo da dolazi iz bioloških porodica, ili od naših prijatelja_ica i partnera_ica.

“Gdje ima ljubavi, ima i solidarnosti i podrške i porodice. Podrška nam je svima jako bitna, uz podršku lakše savladavamo prepreke sa kojima se svakodnevno suočavamo. Zato pozivamo i ohrabrujemo sve lezbejke, gejeve, biseksualne, trans, interspolne osobe, pozivamo naše prijatelje i prijateljice, naše mame i tate, naše sestre i braću da zajedno učestvujemo u ovoj kampanji i pošaljemo poruku da LJUBAV ČINI PORODICU, u svim njenim oblicima”, stoji u saopćenju SOC-a.

SOC je stoga uputio poziv osobama koje bi se za potrebe kampanje fotografisale i bile na bilbord plakatima. Na jednom bilbordu će biti 12 osoba. Prijavite se možete do 14. aprila, kako bi u drugoj polovini aprila bilo organizovano fotografisanje.

Prijave sa imenom i kontakt telefonom, kao i sve upite, šaljite na lejla@soc.ba.

SOC također poziva i ohrabruje one koji/e ne bi učestvovali/e u bilbord kampanji, a žele biti dio ove priče, da učestvuju u kampanji na društvenim mrežama. Potrebno je da se do 31. aprila fotografišete mobitelom i pošaljete fotografiju sa jednom ili dvije rečenice o tome kako za vas ljubav čini porodicu.

Učestvujmo i svi_e zajedno poručimo da LJUBAV ČINI PORODICU!

‘Ljudska prava ne štite se plagijatima i sukobima interesa’

Platforma 112 upozorava na opasnost od kompromitiranja građanskog nadzora sigurnosno-obavještajnih službi ako Hrvatski sabor usvoji prijedlog odluke o imenovanju predsjednika i šest članova Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija što ga predlaže Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

Kao što su već izvijestili mediji, pojedine osobe predložene za ovu važnu funkciju nalaze se u sukobu interesa ili im je narušen ugled u javnosti zbog plagiranja. Takve osobe ne mogu ni na koji način časno i odgovorno obavljati posao nadzora sigurnosno – obavještajnih službi. Predlaganjem takvih osoba Vijeće za građanski nadzor gubi povjerenje građana/ki. 

Nemoguće je da član Vijeća bude osoba čiji član najuže obitelji radi u SOA-i niti osoba koja je zaposlena u državnoj upravi jer se postavlja pitanje kako će takve osobe moći utvrditi eventualnu povredu ljudskih prava od strane sigurnosno-obavještajnih agencija, čiju će štetu u konačnici morati pokriti RH. Te osobe bi se dovele u neugodan položaj pri odlučivanju te njihov rad u Vijeću bio bi praktično onemogućen.

O javnim osobama za koje je nedvojbeno dokazano plagiranje, već se puno govorilo. Duboko smo uvjereni da je rezultat široke rasprave danas takav, da osobe koje su plagirale, ne mogu obavljati istaknute javne funkcije. Primarna zadaća Vijeća je da štiti i čuva ljudska prava građana koja mogu biti kršena od strane sigurnosno-obavještajnih agencija. Zbog toga držimo da bi primarni kriterij za rad u Vijeću svakako trebala biti predanost i stručnost u zaštiti ljudskih prava građana jer je to na kraju krajeva i najvažniji posao Vijeća.

Zbog svega navedenog, pozivamo Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost da povuče predloženu listu kandidata/kinja, te čim prije predloži novi sastav Vijeća, u kojemu neće biti osoba opterećenih aferama plagiranja ili koje se nalaze u očitom sukobu interesa. 

Važno je da se što prije oformi ovo Vijeće jer su sigurnosno-obavještajne službe već duže vrijeme bez građanskog nadzora.