Patrijarhalna struktura Zagreba: žene zastupljene 15 puta manje od muškaraca

U kolikoj je mjeri fizički prostor odraz stanja društva, pokazuju rezultati istraživanja “Politike označavanja i patrijarhalna konstrukcija Zagreba” kojeg su proveli Katja Vretenar i Zlatan Krajina s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Istraživanje fokus stavlja na načine na koje su rodni odnosi izraženi kroz specifičnu komunikativnu infrastrukturu grada čija svrha nadilazi funkcionalnu i su-određuje odnose moći u sferi roda.

Kako su došli na ideju istraživanja upravo ovog problema, pojasnila nam je Katja Vretenar: “Budući da smo dio društva koje karakteriziraju različite nejednakosti, bilo je za pretpostaviti da će se te nejednakosti odraziti i na prostor naše svakodnevice. Jer prostor zapravo jest društvo – on je nastao djelovanjem društva i njegova je ekspresija”.

Autorica i autor u radu naglašavaju kako urbano znakovlje Zagreba, u vremenu širenja debate o rodnoj ravnopravnosti, zadržava dominantno patrijarhalno uređenje koje je nasljeđeno iz perioda posvemašnjeg rasta, s kraja 19./početka 20. i sredinom 20. stoljeća, i znatno preferira muškarce kao aktere i tumače javnog prostora i povijesti. Pritom zaključuju kako je sustav modernog Zagreba izrastao u grad muškog roda, dok je žena, unatoč svojoj tjelesnoj prisutnosti, tek “simbolički odsutna”.

U radu se analizira zastupljenost žena i muškarca u ukupno 3861 javnom nazivu – od toga 1032 ulice i trgova ili 27 posto nose osobna imena muškog roda, a tek njih 69 ili samo 1,8 posto simbolizira žene. Žene su zastupljene gotovo 15 puta manje od muškaraca, a ulice koje su im i posvećene obično se nalaze na periferiji, daleko od središta i važnih prometnica. “Ako se i pojavljuju u urbanom prostoru, žene su uglavnom potisnute iz uskog centra grada, na rubne, vanjske dijelove čime se naglašava njihova sporedna uloga u društvu”, ističe Vretenar.

Također, od ukupnog broja ulica koje su nazvane po osobnim ženskim imenima tek njih 58 posto predstavlja konkretne povijesne ličnosti vezane primarno uz nacionalnu kulturu, osim Marije Terezije, dok se žene u velikom broju simboliziraju tek arhetipski, tj. uglavnom im pripisuju ulogu majki. Samo je Prolaz sestara Baković, žena s konkretnim imenima, pronašao svoje mjesto u Donjem gradu, i to na prilično skrovitom mjestu.

Od ukupno 70 trgova u Zagrebu, svega tri nose žensko ime:  Dubravkin trg, Trg Katarine Zrinske i Trg svete Marije Čučerske, dok su muškim imenima obilježena 42 trga. No, dominantnost muškog roda/spola iskazuje se ne samo brojnošću upisanih imena, već i centriranjem pozicija –Trg svete Marije Čučerske, kao Ulica Marije Sniježne, Ulica Svete Barbare, Svetoklarska ulica i Svetobarbarski odvojak nalaze se na samim marginama proučavanog prostora, ističe se u radu.

S obzirom da nije moguće izgraditi “društveni prostor koji nije identičan društvu”, rad na većoj inkluzivnosti javnih gradskih prostora mora se odvijati na više frontova odjednom, ne zaustavljajući se na udjelu ženskih simbola, završavaju autor i autorica.

Uložimo prigovor savjesti na vojnu službu!

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske jučer je objavilo Poziv za uvođenje u vojnu evidenciju u 2017. godini kojim se pozivaju mlade osobe da im se jave za upis u vojnu evidenciju.  Stoga, Centar za mirovne studije i građanska inicijativa Ne vojnom roku – Hrvatska zna bolje ovim putem objavljuju poziv građanima RH koji su zakonski primorani odazvati se na upis u vojnu evidenciju, da tom prilikom ulože prigovor savjesti na vojnu službu.

Pravo na prigovor savjesti je Ustavom RH zajamčeno pravo svima. Svatko tko ne želi služiti vojni rok ili sudjelovati u oružanim snagama ne smije biti ni na koji način diskriminiran ili omalovažavan.

Zabrinjava da je MORH uputio poziv za uvođenje u vojnu evidenciju, a istovremeno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku nije oformilo Povjerenstvo za civilnu službu koje bi trebalo odlučivati o zahtjevima za civilnu službu.

Inicijativa “Ne vojnom roku – Hrvatska zna bolje!” poziva mladiće i njihove roditelje i članove obitelji da prilikom upisa u vojnu evidenciju odmah nakon upisa, usmeno i pismeno ulože prigovor savjesti, pri čemu je dovoljno na papiru napisati i potpisati sljedeću izjavu:

“Temeljem čl. 47 Ustava RH, ovim putem ulažem prigovor savjesti zbog svojih vjerskih i/ili moralnih uvjerenja te nisam pripravan sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. U slučaju aktivacije vojnog roka, tražim da me se uputi na civilnu službu.”

Preporuka je da se potpisana izjava preda odmah nakon što se osobu upiše u vojnu evidenciji, premda se prigovor savjesti može uložiti i u bilo kojem kasnijem trenutku.

Također, inicijativa “Ne vojnom roku – Hrvatska zna bolje!” poziva Ministarstvo obrane da prilikom upisa u vojnu evidenciju u potpunosti poštuje stavak 2 čl. 5 Zakona o civilnoj službi koji kaže da je nadležni ured za obranu dužan novaka prilikom upisa u vojnu evidenciju pisanim putem cjelovito upoznati s njegovim ustavnim i zakonskim pravima da može na temelju prigovora savjesti podnijeti zahtjev za civilnu službu.

Inicijativa “Ne vojnom roku – Hrvatska zna bolje!” poziva sve mladiće i njihove roditelje ili članove obitelji da u slučaju bilo kojih nepravilnosti ili neprimjerenih reakcija od strane službenika koji vrše upis u vojnu evidenciju kontaktiraju Centar za mirovne studije na e-mail: cms@cms.hr ili na telefon 01-4820094.  Dodatne informacije o prigovoru savjesti bit će dostupne i na www.cms.hr  kao i na facebook stranici inicijative Ne vojnom roku. Hrvatska zna bolje!.

Rijeka neće cvijeće, hoće prava

Na jučerašnji Međunarodni dan žena, 8. ožujka, na riječkom je Korzu održan interaktivni prosvjedni performans podrške globalnoj borbi za ženska prava.

Performans je rezultat ad hoc građanske inicijative čiji je cilj repolitizacija ovog dana u javnom prostoru, te svraćanje pozornosti na povijest političke borbe žena za stjecanjem radnih, reproduktivnih i ostalih prava  koja su danas posebice ugrožena.

“Sloganom ‘Neću cvijeće, hoću prava!’ željelo se ukazati na komodifikaciju Dana žena koji se sve više tonom izjednačava s Valentinovom i Majčinim danom, a zatire se njegov politički i aktivistički karakter i tradicija;  dok je sama akcija željela poslužiti kao podsjetnik da žene iza sebe imaju više od stotinu godina neumorne solidarnosti i političkog aktivizma, koji je i danas nužan i prijekopotreban, jer su žene u svijetu i Hrvatskoj i dalje ekonomski obespravljene i za svoj rad neplaćene ili potplaćene; izložene ekonomskom nasilju u obitelji/partnerskoj zajednici ili na tržištu rada; nezaposlene i osiromašene; neprekidno izložene seksualnom nasilju u svim područjima privatnog i javnog života; žrtve brutalnih zločina i ubojstava na koje institucije ne žele dati pravi odgovor; suočene s ponižavanjem, prozivanjem i uskraćivanjem prava da slobodno odlučuju o svom tijelu; onemogućavane da ravnopravno sudjeluju u političkom životu; sustavno diskriminirane, unatoč zakonima, propisima, preporukama i obećanjima”, preiopćile su medijima.

“Prema statistikama UN-a žene obavljaju 67% svjetskog rada, a zarađuju 10 % svjetskog dohotka. Vlasnice su 1% svjetskog imetka, čine 70% nepismenih u svijetu, te zarađuju 20-50% manje od svojih muških kolega za obavljanje istog posla. Od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70% su žene. Ove statistike čine samo dio poražavajućih brojki koje nam govore o važnosti borbe, kao i o važnosti sjećanja na sve bitke koje su vodile žene prije nas. Iz tog je razloga jučerašnji performans bio i svojevrsni hommage tekstilnim radnicama s kojima je povijesna borba za ženska prava započela; koje su trpjele rad u nehumanim uvjetima i protiv tih se uvjeta pobunile, mnoge i za cijenu vlastitog života,  te je njihov štrajk 1857. godine u New Yorku upamćen kao jedan od najbrutalnije ugušenih štrajkova u povijesti, a obilježavanje njegove pedesetogodišnjice danas se smatra početkom sustavne pravne borbe za priznavanje ženskog prava na rad”, nastavljaju.

“Stoga je jučerašnjom akcijom poručeno kako još uvijek nije došlo vrijeme za cvijeće, dok god žene pogibaju od ruke sustava koji ne prepoznaje i krši njihova osnovna ljudska prava; vrijeme je i dalje za izlazak na ulice”, zaključile su. 

 

 

Barcelona zahtjeva otvaranje granica za izbjeglice

Preko 160,000 ljudi zauzelo je ulice Barcelone 18. veljače zahtijevajući da španjolska vlada i Europska unija prihvate više izbjeglica. Razvoj protesta je bio spektakularan, gradski i katalonski regionalni pokreti su surađivali s mnogim građanskim platformama i stavili frazu “Želimo pružiti dobrodošlicu” (Volem acollir) na svačija usta.

Tokom nekoliko tjedana vodeći političari, uključujući gradonačelnicu Barcelone Adu Colau i katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta, napadali su aktualnu španjolsku politiku spram izbjeglica. Tjedan dana prije protesta kampanja Casa nostra, Casa vostra (“Naša kuća, vaša kuća”) bila je organizator posebnog koncerta, koji se nije održao u građanskom centru ili na javnom trgu, već na Olimpijskom stadionu. Događaj kojem su prisustvovali najveći katalonski umjetnici/ce i osobe iz kulture prikazan je na katalonskoj javnoj televiziji.

Protest je popraćen mnoštvom slogana koji pozivaju Španjolsku i Europu da odgovori na strahote koje se događaju na granicama. Glavnih zahtjev oko kojeg su se složili razni, često oponentni političari/ke koji podupiru protest je administrativni. Španjolska je u rujnu 2015.god. obećala primiti 17,337 izbjeglica tokom iduće dvije godine. Godinu i pol nakon njihovog obavezivanja prihvatili su ih samo 1,100. Grad Barcelona i katalonska regionalna vlada naprosto zahtijevaju da Španjolska održi svoje obećanje.

Ovo nije prvi put da je vlada Mariana Rajoya optužena za hipokriziju, nemarnost ili potpuno neprijateljstvo prema ljudima koji bježe od bijede, smrt i mučenja. Španjolska civilna straža je u veljači 2013.god. ubila 15 ljudi nakon ispaljivanja 145 gumenih metaka na grupu zapadnoafričkih izbjeglica koji su pokušali doplivati do plaže Tarajal u Ceuti, španjolskoj enklavi u Sjevernoj Africi. 

Međunarodni mediji željni pozitivnih priča dobro su prihvatili vijesti o protestu u Barcelonu. Uz jačanje desnice u Europi i Trumpovo tjeranje novinara da se natječu za svježe apokaliptične metafore, slika 150,000 ljudi na ulicama velikog europskog grada koji traže da kontinent otvori svoje granice daje oazu nade u kipućoj pustinji realnosti. Kao i sa svakom spektakularnom slikom moramo se ipak zapitati koliko ono što vidimo pokazuje stvarnost. Ovo je veliko iskušenje za odigrati ulogu mrzovoljnog ljevičara/ke. Neprekidni trud Barcelone da se predstavi kao napredni sveti grad ne podudara se s ugnjetavanjem uličnih prodavača migranata od strane gradske vlasti. Ovakav stav je narušio potporu lokalnih aktivista Barcelone En Comú. Kada je Ada Colau predstavila znak koji pokazuje broj umrlih izbjeglica u Mediteranu tokom ljeta 2016.god., udruženja za prava migranata prekinuli su ceremoniju okruživši ju slikama njenog lica preko kojeg piše “Bijeli ljevičari su odgovorni za ugnjetavanje uličnih prodavača”. Ipak, Ada Colau bila je više naklonjena izbjeglicama od Demokratske Konvergencije katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta. Na lokalnoj razini konzervativni nacionalistički pokret neprestano je provodio revanšističku kampanju protiv uličnih prodavača izbjeglica, opisujući ih kao “necivilne” izvršitelje urbanog i socijalnog propadanja. Tokom Španjolskih općih izbora 2011.god. na posterima njihove kampanje pisalo je “Ljudi ne odlaze iz svojih zemalja jer žele, već zato što su gladni. No ne uklapa se svatko u Kataloniju.”

Zbog ove pozadine neki smatraju protest koji se dogodio 18. veljače farsom, još jednom simboličnom gestom lokalnih političara/ki koja se raspada čim dotakne stvarnost.  Ili možda još gore, kao moralistično postavljanje koje ima za cilj osloboditi političare/ke njihove odgovornosti na temelju njihovih samoproglašenih dobrih namjera.  Ovakav stav nije nerazuman. Katalonski proces nezavisnosti predvođen Puigdemontovom strankom poznat je po organiziranju velikih događaja nakon kojih se poduzima jako malo poteza u radu na političkoj suverenosti. Istovremeno, reforme koje je donijela Barcelona En Comú zaustavljene su zbog radikalnih obećanja stranke tokom kampanje i slabog položaja koje stranka ima kao manjinska vlada. Kritiziranje Narodne stranke Mariana Rajoya, koja je veoma nepopularna u Kataloniji dopušta objema strankama da sebe smatraju naprednijima od središnje vlasti i prišiju svoje frustracije na magarca u Madridu. No, ovakvim stajalištem se zanemaruje ključni moment svega ovoga, obične ljude koji su zauzeli ulice en masse kako bi osudili nasilje, ravnodušnost i okrutnost koja se događa na europskim granicama. U spektaklu koji prati protest političke stranke prilagođavaju njegovo značenje vlastitim ciljevima. U to je uključeno nacionalno jačanje Katalonskog procesa nezavisnosti i upravljanje prostorom u općinskom projektu Barcelone En Comú. No, ovo nije iznenađujuće – to je jednostavno priroda političke prilike.

Najvažnije pitanje za emancipacijske pokrete nije jesu li namjere stranaka plemenite poput njihovih, već mogu li koristiti sociopolitičku probitačnost protesta kako bi gurnuli društvo prema radikalnoj promjeni. Ogromni jaz između poruke dobrodošlice protesta i uredbi koje je donijela vlada vapi da bude ispunjen sadržajem, i njegova legitimnost ovisi o sudjelovanju udruženja migranata i izbjeglica. Odvojen od ove suštine svaki zahtjev za time da se bude mjesto dobrodošlice u najmanju je ruku plitak, ciničan i uvredljiv.

Ovakav pristup zastupala su udruženja uličnih prodavača i mnoga najborbenija udruženja za prava migranata i izbjeglica koji su sudjelovali na maršu unatoč slutnjama o mnogim ranije spomenutim pobornicima/cama. Kroz kritički angažman proširili su poruku protesta tako da uključuje ne samo one koji se nadaju da će doći već i one koji su već tamo. Njihovi zahtjevi su između ostalog uključivali zatvaranje migrantskih zatvora i kraj rasističkog progona, strukturalnog nasilja te ukidanje Zakona o stranim državljanima.

Naravno, ovaj pristup je rizičan. Nezavisniji sadržaj protesta može biti kanibaliziran samozadovoljstvom. Nakon protesta društvene mreže su vrvjele entuzijazmom. Mnogi su opisivali kako su “ponosni” što su odonuda gdje se zahtijeva više izbjeglica. Netom prije marša kriticizmom političke klase na sličan način se čestitalo sebi samima. Popularna televizijska osoba Jordi Évole obraćajući se gomili na koncertu Casa nostra, Casa vostra rekao je: “Kada govorimo o izbjeglicama, naše društvo, naši ljudi, građanstvo daleko, daleko su ispred vlasti.” Ovaj osjećaj moralne superiornosti može biti temelj za pretvaranje pravedne ogorčenosti u značajno djelovanje, no ne može završiti u sebi. Naposljetku, ono što proteste poput ovog čini potrebnima nije to što smo veliki kao ljudi, već koliko je sramotno biti na strani Tvrđave Europe, i svjedočiti okrutnosti koja se čini u naše ime. Privilegija je samo žaliti ovu situaciju. Umjesto toga trebamo preuzeti odgovornost i djelovati. 

Prevela i prilagodila: Darja Galović

Oko 6.000 tisuća ljudi na Noćnom maršu: Nema povratka. Sad je vrijeme otpora!

“Nemate šanse. Žene ne pristaju. Nema povratka. Ne računajte na nas u vašoj velikoj demografskoj obnovi! Iako je žalosno da danas branimo nešto izboreno prije skoro 40 godina, to nas ne smije obeshrabriti”, poručile su organizatorice zagrebačkog Noćnog marša – 8. mart, najvećeg prosvjeda za prava žena u Hrvatskoj u novijoj povijesti.

Prosvjedni osmomartovski noćni marš održava se drugu godinu zaredom, a večeras je u borbi za reproduktivna prava žena okupio između 5.000 i 7.000 tisuća prosvjednica_ka. Marširalo se od Trga žrtava fašizma do Zrinjevca, gdje je održan kratki program uz zborske pjesme i čitanje proglasa.

{slika}

Međunarodni dan žena ove je godine obilježen marševima u više gradova u Hrvatskoj i regiji, a u Zagrebu su članice feminističkog kolektiva fAKTIV iznijele zahtjev, između ostalog, ne samo za dostupan, siguran i legalan, već i potpuno besplatan pobačaj kako bi svoje pravo na medicinsku uslugu uistinu mogle ostvariti sve žene.

{slika}

Pozvale su na otpor te prozvale političke elite i Katoličku crkvu koje “pretvaraju društvo u kojem živimo u neprijateljsko za sve one koji odudaraju od njihove vizije ispravnih Hrvata i Hrvatica”, te se osvrnule na politiku trenutne Vlade. “Premijer i Vlada lažu, uvaljuju nam najkonzervativnije politike nad kojima se zgraža čak i europska demokršćanska parlamentarna većina. To nisu ni politike, već fašističke metode koje žene pokušavaju svesti na obezvrijeđene ropkinje bez prava glasa – na ‘inkubatorice’ nacije i ‘proizvođačice’ obespravljene radne snage i topovskog mesa”, upozorile su iz fAKTIV-a i poručile: “E, pa nećete! Nećete nas niti prevariti, niti zastrašiti. Nećemo vam to dopustiti!“.

{slika}

“Svatko tko se usudi dirnuti u prava žena, mora znati da žene neće stajati sa strane i gledati. Nećemo reći da će biti lako jer znamo da feministička borba nikad nije laka, ali baš zato ne smijemo odustati, ne smijemo im dopustiti da nas uvjere da smo bespomoćne, jer to nikako nismo. Ako nas je povijest ičemu naučila, to je da ništa nećemo dobiti, a ni obraniti bez borbe. Spremne smo boriti se za sebe, u ime svih onih koje su se borile za nas i onih kojima borbu ostavljamo u nasljedstvo”, poručeno je na Maršu na kojem su se glasno tražile ostavke ministra D.I. Stiera i njegove desne rukeLadislava Ilčića.

Prvi Međunarodni dan žena i ženske revolucije

Prvi “Dan žena” nastaje tijekom ranog 20. stoljeća. Nastaje u vremenima obilježenim snažnom industrijalizacijom kada se paralelno razvijaju iznimno jake radničke organizacije i ženski pokreti za opće pravo glasa. 1908. u SAD-u je Socijalistička partija osnovala Ženski nacionalni komitet koji je usvojio prijedlog da se jednom godišnje obilježava “Dan žena” čiji bi temeljni cilj bio borba za žensko pravo glasa. Već iduće godine obilježen je prvi “Nacionalni dan žena”, a s njime i prvi masovni štrajkovi, kontinuirane ženske borbe za pravo glasa i brojni protesti protiv očajnih radnih uvjeta u tvorničkim halama.

Europski socijalisti i socijalistkinje, inspirirane/i događajima u Americi 1910. predlažu Drugoj Međunarodnoj konferenciji žena socijalista – koja se održavala od 26.-27. kolovoza 1910. u Kopenhagenu – da organizira Međunarodni dan žena. I tako je krenulo. Tadašnja predsjednica Konferencije Clara Zetkin s drugim socijalistkinjama počinje raditi na organizaciji međunarodnog događaja, da bi 1911. organizirale prvi “Međunarodni dan žena – radnica”. U odnosu na dotadašnja nacionalna obilježavanja Dana žena, ovo je bio prvi međunarodni ženski događaj, usmjeren na žensku radničku klasu. Clara Zetkin i Luise Zietz sastavile su zaključke donesene na Konferenciji te ih objavile u socijalističkom časopisu Die Gliecheit (Jednakost) koji je od 1892. uređvala Zetkin. Jedan od paragrafa glasio je ovako:

“U dogovoru s klasno osviještenim, političkim i sindikalnim organizacijama proletarijata socijalistkinje svih zemalja svijeta svake će godine održavati Dan žena, čiji krajnji cilj mora biti postizanje ženskog prava glasa. Ovaj se zahtjev mora dovoditi u vezi sa ženskim pitanjem uopće, u skladu sa socijalističkim načelima. Dan žena mora imati međunarodni karakter i mora se pažljivo organizirati.”[1]

Osim općeg prava glasa i rodiljnih prava, na Konferenciji u Kopenhagenu se intenzivno raspravljalo i o pitanjima rata i mira, o ulozi žena u borbi protiv konzervativizma i nacionalizma, o odgoju djece u duhu anti-militarizma, o zahtjevima za 8-satnim radnim danom, o borbi protiv kućnog manufakturnog rada, o problemima noćnog rada žena i djece. Odlučeno je da se 8. mart proglasi danom Međunarodne solidarnosti žena u borbi za mir, demokraciju i ravnopravnost. I ne samo to, 8. mart značio je mobilizaciju revolucionarnog ženskog pokreta i njegovu pripadnost klasnoj borbi.

Intencija izbora ovog datuma zapravo je bila sačuvati sjećanje na krvave događaje 8. marta 1909. godine, kada su čikaške radnice i radnici organizirali štrajkove i sastanke na kojima su formirali svoje zahtjeve za povećanjem nadnica i priznavanjem općeg prava glasa. Kako se vremena mijenjaju, a reformizam utječe na radnički i ženski pokret, tako i povijest blijedi. Inicijalno militantni međunarodni događaj postaje “majčin dan”, “praznik žena” i prilika za darivanje “nježnijeg spola”. I historijat proslave 8. marta u Jugoslaviji nam pokazuje kako je bilo važno da se taj Dan obilježava u duhu njegove izvorne političnosti, a protiv buržujskog “pomodarstva”, pod parolom borbe za jednaka politička i socijalna prava, protiv fašizma i u znaku mobilizacije žena radnica, seljanki i intelektualki. U Otvorenom pismu povodom 8. marta Konferencije za društvenu aktivnost žena Hrvatske ovako stoji:

“8. mart međunarodni je dan žena i pripada Revoluciji. Nitko nema prava da načinom na koji ga proslavlja, taj dan pretvara u lakrdiju, da ga prisvaja za svoja malograđanska iživljavanja koja nemaju nikakvu vezu s revolucionarnim smislom tog datuma, niti da mu daju značenje koji 8. mart ne može dobiti. Svako degradiranje proslavljanja 8. marta kao dana rada žena, obezvrjeđivanje je tog doprinosa i u krajnjoj liniji obezvrjeđivanje kontinuiteta revolucije.”[2]

Poruka je bila jasna. I, premda živimo u nekim drugim vremenima, i njima usprkos, treba se podsjećati povijesti, ženskih revolucija i izvora Međunarodnog dana žena. Samo 6 godina nakon organizacije prvog, 1917. žene su povele Rusku revoluciju. Baš kao što su u Lionu 1831. štrajkale uz lionske tkače, 1844. masovno štrajkale sa šleskim tkačima, sudjelovale u revoluciji 1848., kao što su i 1789. povele Francusku revoluciju.

Proteklih pola godine žene masovno, diljem svijeta, baš kao i u Hrvatskoj, sve su više na ulicama, protestiraju i štrajkaju. Baš kao i na današnji dan. Miriši na mobilizaciju i internacionalizam. Upravo zato što su vremena mračna i teška, razlozi za otpor nikad nisu bili izraženiji i zreliji. Ovaj dan i nije za lažnu skromnost, dozvolite mi da na stogodišnjicu Ruske revolucije odem i korak dalje. Čini mi se da bi još jednom žene, kao što su to učinile i u najvećim povijesnim revolucijama, mogle odigrati ključnu historijsku ulogu u formiranju progresivnih snaga otpora. Iako su žene opće pravo glasa (krvavo!) izborile u većini zemalja diljem svijeta, Međunarodni dan žena nastavljamo politički živiti i organizirati kao dan međunarodne ženske solidarnosti u borbi za ekonomsku, socijalnu i političku jednakost. Posla ima puno, voda je opet došla do grla, još jedna feministička borba počinje. I zato, živio nam 8. mart!


[1]     Vidi u: Aniket Alam, “Women’s Day, Lenin and a Riot in Copenhagen”

[2]     Nada Cazi, Društveni položaj žene: kako slaviti naše praznike – 8. mart – Međunarodni dan žena, Zagreb: Pregled, 1974., str. 114-115.