Povijest staroegipatskih žena može naučiti Zapad da nije prva regija u svijetu koja osnažuje žene. Poput Grka/kinja, i Egipćani/ke se mogu pohvaliti hvalevrijednim doprinosom oblikovanju civilizacije, a taj ponos djelomice služi i kao protuotrov za trenutačni nered u državi.
Europa i Amerika dive se staroegipatskoj civilizaciji još otkad je Egipat došao pod europski utjecaj u 19. stoljeću, a arhitektonski sjaj faraona ušao u pop kulturu. Dok se Grčku smatra kolijevkom zapadne civilizacije, na stari se Egipat uglavnom gleda kao na daleku i egzotičnu zemlju koja ima vrlo malo poveznica sa suvremenim životom na Zapadu. Iako su antička grčka filozofija, znanost i kultura izvršili snažan utjecaj na europsko društvo, utjecaj Egipta na zapadnu civilizaciju ne smije se zanemariti te se tako mora uzeti u obzir i njezin direktni utjecaj, ali i onaj posredovan Grčkom i Rimom.
Kolijevka rodne jednakosti
Područje u kojemu Egipat opravdano može nositi naziv kolijevke zapadne civilizacije je, možda iznenađujuće, rodna jednakost.
U staroj Grčkoj status žena malo je nalikovao suvremenom (zapadnom) položaju žena, a više je bio nalik najkonzervativnijim muslimanskim zemljama, a u nekim je segmentima bilo i gore, s obzirom na to da Grkinje nisu imale pravo na vlasništvo. U usporedbi s time, Saudijke danas ne smiju voziti, ali imaju pravo na dio bogatstva te poduzetnice u Perzijskome zaljevu u svojim rukama drže nevjerojatnih 385 milijardi dolara. Za razliku od današnjeg Zapada, Grkinje se nije smatralo građankama, nisu imale pravo glasa i bile su izopćene iz brojnih javnih mjesta. Prvo su bile vlasništvo svojih očeva, a zatim supruga.
Spartanska iznimka
Relativna iznimka ovome pravilu bila je Sparta. Ondje su žene, naime, imale pravo na privatno vlasništvo, smjele su se obrazovati te su, za razliku od svojih atenskih sestara, smjele vježbati na otvorenom i slobodnije se odijevati. Ovo je natjeralo Aristotela da za pad Sparte djelomično okrivi žensku slobodu i mušku lakomost. Smatrao je da su žene u svojim rukama držale previše spartanskih posjeda što je dovelo do “poremećaja žena koji je sklon škrtosti”.
Žene u Sparti nisu bile najviše emancipirane u antičkome svijetu. Zapravo, sjaj njihovih prava blijedi u usporedbi s pravima koje su uživale Egipćanke. Za razliku žena svuda u svijetu do 20. stoljeća, žene u Egiptu su tisućljećima pred zakonom bile jednake muškarcima. No, unatoč zakonskoj jednakosti, Egipćanke su se susretale s nečim što se može nazvati fenomenom 21. stoljeća – staklenim stropom.
“Još od najstarijih sačuvanih spisa primjetno je da je formalni zakonski status Egipćanki, neovisno o tome jesu li bile vjenčane, nevjenčane, razvedene ili udovice, bio gotovo identičan zakonskom položaju muškaraca”, govori Janet Johnson, profesorica egiptologije koja se specijalizirala za živote antičkih Egipćanki.
Pod budnim oko božice Izide, koja je simbolizirala egipatski tron, žene su imale pravo na privatno vlasništvo, rad, sud, svjedočenje, služenje u poroti i još mnogo toga. U svojem privatnom životu, imale su pravo slobodno odabrati partnera, vjenčati se iz ljubavi, sastaviti predbračni ugovor koji bi štitio njih i njihovu djecu te se rastati iz bilo kojeg razloga. No, egipatsko shvaćanje braka je zapravo bilo mnogo drugačije od braka kakvim ga danas vidimo. Naime, on nije imao veze s religijom te, shodno tome, ceremonija vjenčanja nije uključivala svećenika, već je to jednostavno bila društvena norma koja je zahtijevala dogovor obiju strana, pojašnjavaju egiptolozi Bob Brier i Hoyt Hobbs.
Uzimajući u obzir priličnu nesrodnost suvremenih Egipćanki i njihovih antičkih pretkinja, ne čudi da su se Grčki putnici zgražali pri posjetu Egiptu. “U većini svojih manira i običaja Egipćani u potpunosti izokreću uobičajene prakse čovjeka”, govorio je grčki povjesničar Herodot. “Žene idu na trgove gdje prodaju robu, dok su muškarci kod kuće”. Iako je Herodot bio u krivu što se tiče muškaraca jer je veoma malo njih živjelo takve, zamijenjene, uloge, bio je u pravu u vezi žena koje su mogle težiti kojem god su zanimanju ili karijeri htjele. Dok Grkinje nisu mogle postati liječnice sve do Agnodike koja je pobjegla iz Atene kako bi se školovala u Aleksandriji, liječnice su bile veoma cijenjene u Egiptu, uključujući i Peseshet, koja je nadgledala liječnike, te Merit Ptah koja se smatra prvom ženom koja se bavila medicinom, prije otprilike pet tisućljeća.
No, Egipćanke su se svakako suočavale s fenomenom staklenog stropa. Naime, iako su imale zakonska prava baviti se čime su god htjele, osobe na visokim pozicijama egipatskog društva uglavnom su bili muškarci te su žene u jako malom broju bile pisarice i svećenice, što je onda bilo zanimanje koje je bilo najviše vrijedno poštovanja. Najvažniji posao bio je, dakako, onaj faraona kojega su istovremeno smatrali i čovjekom i božanstvom. Taj je položaj uglavnom bio izvan dohvata ženama, uz nekoliko hvalevrijednih faraonki poput Hatshepsut, Nefertiti i Kleopatre.
Iz podcijenjene povijesti egipatskih žena mogu se izvući dvije lekcije: prvo, povijest Egipta može podučiti Zapad poniznosti tako da shvati da nije prva regija na svijetu koja je osnažila i emancipirala žene. Drugo, poznavanjem povijesti Egipta može se razbiti mit koji se veoma često može čuti u konzervativnim muslimanskim društvima i na svjetskome jugu, koji uči da je rodna jednakost nekakav strani zapadnjački uvoz. Također, egipatskim, arapskim i ne-zapadnim feministima/kinjama koji/e žive u postkolonijalnim društvima može dati alternativnu inspiraciju za emancipaciju i osnaživanje žena kojom će, ne samo oponašati egipatske korijene feminizma, već ih i nadmašiti.
Prevela i prilagodila: Tea Schmidichen
