Mala noćna akcija u Splitu: Žene kontra anti-choice kampanje

Nezadovoljne građanke Splita noćas su u kasnim satima izrazile svoje nezadovoljstvo zbog anti-choice inicijative Hrvatskog pokreta za obitelj i život nazvan – ‘Želim živjeti’. Svoje nezadovoljstvo su iskazale gađajući plakate crvenom bojom.

Na ogradi Nastavnog zavoda za javno zdravstvo u Vukovarskoj ulici osvanuo je transparent sadržaja: Želimo svoja reproduktivna prava, ali nemamo za plakate. Žene.

{slika}

{slika}

Podsjetimo, sredinom prosinca u Zagrebu se odvila slična guerilla akcija. Na plakatima su prebrisane riječi kojima nam se obraća fetus – ideja na kojoj se temelji cijela  govorom mržnje prema ženama protkana kampanja Vigilarea i Hrvatskog pokreta za život i obitelj – te su poslane poruke: ‘Želim birati’ i ‘Želim živjeti u sekularnoj državi’.

RadioAktivna traži suradnika/icu novinara/ku!

Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, u čijem fokusu su rodna ravnopravnost i ženska prava od jeseni 2016. godine vodi feminističku radio emisiju RadioAktivna. RadioAktivna je kratka emisija na Radio Korzu, koja obrađuje različite teme iz domene rodne ravnopravnosti. Trenutno su u potrazi za suradnikom/icom novinarom/kom koji/a bi pomagao/la u osmišljavanju radio emisija, kontaktirao/la gošće te pripremao/la i snimao/la emisije.

Idealan kandidat/kinja je osoba koja ima iskustva rada na radiju, feminist/kinja je i zanima je odnos žena i tržišta rada. Posao je honoraran, započinje s 1. 2. i završava 31. 10. 2017.godine. 

Suradnik/ca bi bila zadužena za asistenciju pri produkciji jedne radio emisije mjesečno. Iako se emisija emitira u Rijeci, osoba ne mora biti iz Rijeke već može raditi na daljinu. 

Ako ste zainteresirani/a, životopis i kratko motivacijsko pismo možete poslati do 20. siječnja 2017. godine na adresu udrugapariter@gmail.com, uz naznaku “Za RadioAktivnu”. Za sva pitanja možete se obratiti putem e-maila ili 0918937070 (Marinella Matejčić). 

Mladi i seksualnost u Primorsko-goranskoj županiji: Gdje smo danas?

Udruga PaRiter Novu godinu započela je objavom publikacije Mladi i seksualnost u Primorsko-goranskoj županiji – Gdje smo danas? u sklopu koje se nalaze i rezultati anketiranja srednjoškoškolskih učenika/ca o tome gdje se informiraju o seksualnosti.

Rezultati pokazuju da četiri od pet ispitanih osoba smatra kako školski program ne pokriva ono što žele znati o seksualnosti.

“Gotovo svaki/a drugi/a učenik/ca izjavio/la je kako bi voljelo imati mogućnost informiranja o seksualnosti putem izvannastavnih i/ili izvanškolskih programa. Učenici i učenice o seksualnosti se informiraju na internetskim portalima, i to jedna od četiri ispitane osobe, dok se sedam posto ispitanih osoba o seksualnosti informira putem – pornografskih sadržaja”, priopćile su autorice Maša Cek i Marinella Matejčić.

Publikacija je dostupna na mrežnim stranicama udruge Pariter – znajznanje.org.

Srbija: Oko 1000 izbjeglica se smrzava na minus 20

Izbjeglice iz Afganistana, Pakistana i drugih zemljama, sa djecom i tinejdžerima, zimu su dočekali/e na otvorenom u Beogradu na temperaturama koje su dosegle i minus 20. 

Procjenjuje se da je u Srbiji trenutno oko sedam tisuća izbjeglica. Skloništa za izbjeglice su prenapučena pa se u njih puštaju samo žene i djeca. Ostali se snalaze kako mogu, više od tisuću ih se nalazi u napuštenim hangarima, garažama i skladištima pored autobusne i željezničke stanice u Beogradu. Kako bi se ugrijali koriste sve što se može zapaliti, drvo koje pronađu ili plastiku, a stotine ih spavaju na podu. U Srbiji borave nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Ponekad odu do granice s Mađarskom, pa ih vrate nazad, a u skladišta svakodnevno pristižu i novi ljudi. U neprestanom su srahu od deportacije, posebice u Makedoniju i Bugarsku. 

“Jako je hladno i vatra nam je potrebna. Humanitarni radnici/e nam daju ranu, ali je i dalje jako hladno i vani i unutra”, rekao je Salim Shinuari iz Afganistana za Huffington post. 

Na ovoj hladnoći preživljavaju kako mogu, a mnoga djeca nose samo veste i papuče. S obzirom na to da pale brojne stvari kako bi se zagrijali, udišu i velike količine dima. “Ljudi pate, dobivaju brojne respiratorne infekcije”, rekla je Milana Radosavljević, iz Liječnika bez granica koji su donijeli i grijalice ispred jednog hangara kako bi spriječili smrzavanja. 

Izbjeglice sve to čine kako bi bili jedan/na od sretnika/ica kojima će biti dopušteno zatražiti azil u Mađarskoj. Nadaju se da će biti jedan/na od 10 izbjeglica kojem/joj je dnevno dopušteno ući u Mađarsku. “Nekad je to bilo 15 ljudi na dan. Mnoge obitelji već dugo čekaju u Srbiji, šest ili sedam mjeseci”, rekao je  Ali Reza, mladi pakistanski izbjeglica. 

Mađarska je jasno pokazala da ne prihvaća izbjeglice. Premijer Viktor Orban naložio je podizanje žičane ograde i tisuće policajaca i vojnika čuva granicu s kamerama i helikopterima. Unatoč tomu, izbjeglice i dalje pristižu. Mađarska je registrirala 30 tisuća zahtjeva za azilom u prošlog godini, a odobreno ih je manje od pola. Točnije, 20 tisuća ih je odbijeno i pokušavaju ući ilegalno. Većina muškaraca koji se nalaze u Beogradu jednom ili dvaput tjedno pokušavaju prijeći granicu. Ipak, prijeći je nije dovoljno – svi koje uhvate unutar pet kilometra od granice, poslani su nazad. 

“Ja sam prešao granicu ilegalno jer sam proveo više od pet mjeseci u skloništu u Pančevu. Bio sam sam bez vode, hrane na otvorenom, skriven šest dana. Nakon toga sam morao nešto pojesti pa sam otišao prema cesti i tada me okružila policija”, kazao je Kashif Raza iz Pakistana. 

Osim u Srbiji, teška sudbina i veoma niske temperature pogodile su i izbjeglice koji/e se nalaze u Grčkoj. 

Kina: Podizanje svijesti o obiteljskom nasilju i dalje je izazov

U prosincu 2015. u Kini je izglasan prvi zakon koji osuđuje nasilje u obitelji. Godinu dana kasnije, aktivisti i aktivistkinje upozoravaju da je nedovoljno ljudi informirano o zakonu te da počinitelji i dalje ostaju nepoznati i nekažnjeni. 

Lu Yanxia je bila šest mjeseci trudna kada ju je njen suprug istukao tako jako da je izgledala natečeno i neprepoznatljivo. Nasilje je započelo kratko nakon što su započeli vezu. On bi se svaki put ispričavao i molio je za oprost, no batine i udarci nisu prestajali. Također, zlostavljao ju je i psihološki, ne dajući joj da se vidi sa svojim prijateljima/icama te je imao kontrolu nad njenim novcem. Zadnje batine bile su tako jake da je u visokom stupnju trudnoće pronašla hrabrost da ode. 

“Bila sam izložena pritisku njegove obitelji da ostanem zbog djeteta. Osjećala sam da ne mogu nazvati policiju jer je bila blizu njegove kuće. Stoga sam pobjegla dovoljno daleko da me ne može pronaći i zatražila razvod”, kazala je Lu Yanxia. U Kini, žene su često izložene pritisku obitelji da ostanu u nasilnim vezama i to je jedan od najčešćih uzroka što se nasilje u obitelji ne prijavljuje, još uvijek je smatrano privatnom stvari. Vladini podaci tvrde da je jedna od četiri žene doživjela nasilje u braku, dok stručnjaci/kinje tvrde da je broj mnogo veći i doseže čak 40 posto, prema U.N. Women in China.

Takva situacija je rezultirala ratifikacijom prvog zakona protiv nasilja u obitelji u Kini, u prosincu 2015. To je zakon za čije su se izglasavanje nevladine organizacije i stručnjaci/kinje borili/e gotovo dva desetljeća. Zakon obuhvaća i fizičko i psihičko nasilje te se odnosi i na parove u braku, ali i one u zajednici. Također, omogućio je i da nasilje prijave rođaci/kinje žrtve. Taj zakon je prepoznao nasilje u obitelji kao važnim razlogom rastave i  ona se smatra obranom vlastitih prava. U ožujku iduće godine, 2016., uvedene su i procedure za policiju kako postupati u situacijama nasilja u obitelji. Ipak, unatoč obećavajućem početku, zamah i utjecaj zakona je spor. 

“Vidimo pomak u prvoj godini provođenja. Vidimo više zahtjeva za zaštitom, policija izdaje više upozorenja i više žena traži pomoć. Također, više nevladinih organizacija počinje raditi sa žrtvama nasilja u obitelji. Ipak, vidimo i mnogo rupa. Na primjer, imamo nedovoljno kapaciteta u institucijama koje zakon trebaju provoditi kao što je policija, sudstvo i socijalni radnici/e. Oni/e se ne mogu nositi sa svim zahtjevima i imaju neujednačenu proceduru”, kazala je Feng Yuan, iz nevladine organizacije Equality

Kina ima mnogo ženskih skloništa, ali mnoga su prazna jer nisu dovoljno sigurna i ne pružaju dovoljno informacija ženama koje su žrtve nasilja. U nekim slučajevima ih čak nastoje uvjeriti da se vrate svojim muževima nasilnicima. Također, mnoge si žene ne mogu ni priuštiti da odu. Iako postoji mnogo pravnih centara diljem zemlje, ne postoji klauzula o nadoknadi financijskih troškova žrtvama. 

U.N. Women vode nekoliko programa u Kini kojima žele podići svijest o ženskim pravima i omogućiti im pravnu pomoć. Također, rade i s policijom te nastoje uvesti usluge koje bi pomogle muškarcima i mladim ljudima da preveniraju nasilje u obitelji, prije nego li do njega dođe. “Policija mora proći obuke, kao i suci/kinje, a mediji moraju naučiti kao ispravno izvještavati o ovom problemu”, kazala je Julia Broussard, voditeljica organizacije. 

Također, aktivisti/kinje navode kako implementacija zakona nije najbolja. Ukoliko je nasilje u obitelji povod rastave i do nje dođe, za vladajuće je problem riješen. Također, iako je zakon na snazi godinu dana, podizanje svijesti o nasilju u obitelji i dalje je izazov. Istraživanje Asia Foundationa pokazuje da 40 posto menadžera i 68 posto radnika/ica nije upoznato s postojanjem zakona. Dok se nevladine organizacije nastoje uhvatiti u koštac s podizanjem svijesti žena u Kini o njihovim novim pravima, moraju se nositi i s državnom represijom nad aktivistima/kinjama za ženska prava. Samo mjesec dana nakon stupanja zakona na snagu, Zhongze Women’s Legal Counseling je zatvoren od strane vlade što je bio samo nastavak ranijeg pokušaja slabljenja civilnog društva koje uključuje uhićenja i uznemiravanja aktivista/kinja. 

“Nećemo stajati mirno. Budući da je zakon donesen, donositelji/ice odluka ovaj problem moraju početi shvaćati puno ozbiljnije”, kazala je Broussard. 

Lu Xanxia, koja je rastavljena od muža već osam godina radi kao savjetnica za obiteljski i bračni zakon te nastoji pomoći ostalim žrtvama nasilja. “Mi trebamo ovaj zakon u Kini. On može natjerati parove da razmisle prije nego li krenu s nasiljem. Bol koju osjećaju žrtve obiteljskog nasilja nije samo u njihovim tijelima, već i umovima, stoga iziskuje vrijeme da se oporave”, rekla je Lu Xanxia. 

Prevela i prilagodila: Iva Zelić 

Zašto Europa ignorira djevojčice izbjeglice?

Fond UN-a za stanovništvo 1. prosinca objavio je izvještaj “Stanje svjetskog stanovništva” za 2016. godinu. U izvještaju je pažnja usmjerena na dobrobit 10-godišnjih djevojčica, kao pokazatelja razvojnog uspjeha odnosno neuspjeha. Izbor ovakvog pokazatelja nije slučajan: djevojčice predstavljaju jedno od 12 kritičnih područja zabrinutosti u Pekinškoj deklaraciji i Platformi za djelovanje iz 1995. godine, kao i UN-ovoj inicijativi Ciljevi održivog razvoja (COR), kao i novom Razvojnom planu 2030.

Prema UN-u, “Budućnost ovog svijeta bit će određena sudbinom njegovih 10-godišnjih djevojčica”, a ako je i Europa dio “ovog svijeta”, isto se odnosi i na njenu budućnost. Pitanje je, dakako, hoće li se takvo shvaćanje odnositi na sve djevojčice ili samo neke. Konkretno, hoće li se ovakvo shvaćanje primijeniti i na, pravničkim i ljudskopravaškim rječnikom rečeno, djecu u migraciji?

Globalna humanitarna kriza kojoj svjedočimo danas pokazuje rapidno povećanje ovog fenomena: gruba procjena tvrdi da je 50 milijuna djece prešlo međunarodne granice ili su nasilno raseljeni. Više od polovice te djece – 28 milijuna – pobjegla su od nasilja i nesigurnosti. U 2016. godini u Europi djeca su sačinjavala gotovo 40% svih tražitelja azila – ta je brojka gotovo jednaka broju muškaraca koji su dolazili u Europu, a duplo veća od broja žena izbjeglica.

Svejedno, ove brojke nisu precizne – broj žena bio bi puno viši kada bismo razdvojili djecu po spolu. Zakonska granica između djeteta i odraslog dob od 18 godina, i to nije jedini parametar koji utječe na status, prava i obaveze pojedinca. U slučaju žena, drugi takav parametar je njezin spol, na temelju kojeg su njezin status i prava smanjena, a njene obaveze i dužnosti povećane. U nekim zemljama izvan Europe ova diskriminacija na temelju spola upisana je u zakon. U Europi, unatoč mnogim pravnim instrumentima koja službeno štite univerzalna prava žena – ova se diskriminacija svejedno i dalje nalazi u nepisanim društvenim pravilima i tradicijama, a manifestira se u visokoj stopi nasilja prema ženama, niskoj zastupljenosti žena u STEM područjima, neplaćenom kućnom radu i prožimajućoj seksualnoj objektivizaciji žena u medijima. Ovi vidljivi problemi pokazuju nam da Europa još uvijek ima dalek put za prijeći do poštovanja ženskih ljudskih prava.

Prikupljanje podataka, s druge strane, je područje koje rijetko uzimamo u obzir kada je u pitanju diskriminacija prema ženama. Ali ako je istina da “brojimo ono do čega nam je stalo”, tada je također istina da nam nije pretjerano stalo do žena. Prema statistikama, žene su često nevidljive zbog manjka spolno segregiranih podataka. Kao rezultat, mnoge analize i odluke koje se oslanjaju na ove podatke stoga nisu naklone ženskome spolu, iako je njihova namjena upravo suprotna. Čini se da nam je još manje stalo do djevojčica koje su pobrojane kao “maloljetnici” i, doslovno, nije nam stalo do migrantskih i izbjegličkih ženskih adolescentica, budući da su one jednoglasno strpane pod kategoriju “djece u migraciji”.

Definicija maloljetnika/ice kao osobe ispod granice od 18 godina, navedena u UN-ovoj konvenciji o pravima djeteta, ženevskoj konvenciji i EU Povelji, bez sumnje je ključna za pravnu zaštitu djeteta od raznih prekršaja, uključujući dječji rad, seksualno zlostavljanje i oduzimanje prava na obrazovanje. Ova definicija zahtijeva posebnu važnost kada je riječ o “maloljetnicima/cama bez pratnje”, budući da su upravo oni/e najranjivija skupina djece. Ova su djeca vrlo često prijavljena kao nestala, bivaju seksualno iskorištavani/e te primorani/e u kriminalne radnje. Legalne odredbe utkane u definiciju djeteta također su vrlo važne jer pristup te djece procesu spajanja obitelji moguće je kada se razdvoje od svojih roditelja, bježeći od sukoba i siromaštva. Jednom kada dijete napuni 18 godina, ulazi se u okvir odraslih koja je mnogo manje susretljiv.

Međutim, postoji niz problema koji se pojavljuju kada se držimo samo pravne terminologije. Jedan upadljiv primjer takvih negativnih reperkusija može primjećujemo analizi “nestale djece” u Europi. Prema podacima EUROPOL-a, barem 10 000 djece proglašeno je nestalima nakon što su prešli granice Europe [1]. U isto vrijeme, IOM procjenjuje da je odnos između djevojčice bez pratnje i dječaka izbjeglica 1 naprama 10 [2]. Ovakve brojke prijavljuju nevladine organizacije koje se nalaze na “prvoj liniji” i pružaju pomoć djeci izbjeglicama. Većina njih uglavnom se bavi dječacima: od ustanova koja pružaju smještaj maloljetnicima, dječaka u kampovima, do internih smjernica za rad s djecom – fokus je uglavnom na dječacima i muškim tinejdžerima.

Jedno od objašnjenja takve situacije je, naravno, statistika: više je dječaka pa stoga su stoga i odgovori na potrebe uperenim prema potrebama većine. Svejedno, nije sve kako se na prvu čini. Posljednja studija UNICEF-a pokazuje da djevojčice i dječaci migriraju u jednakom broju [3]. To znači da migrantske i izbjegličke djevojčice nestaju u velikom broju negdje na putu, prije i kasnije nego li dođu do Europe. To također pokazuje da su djevojčice izbjeglice izuzetno ranjive na otmice, trgovinu ljudima, rad i seksualno iskorištavanje. Spomenuto također otkriva i neugodnu realnost, a to je da u Europi nevladin sektor i donositelji odluka još uvijek razvijaju mjere bez uzimanja u obzir realnosti onih koji ih najviše trebaju. Agencije UN-a tvrde kako je “Okvir ljudskih prava uperen prema potrebama dominantne, uglavnom muške populacije.” U praksi ovo znači da dok pokušavamo izboriti pravdu za djecu, često prema djevojčicama bivamo nepravedni.

Svejedno, postoje načini da se ispravi ovakvo stanje. Članak 4 Istanbulske konvencije – CoE konvencija protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja prepoznata je kao jedan od najiscrpnijih pravnih instrumenata o nasilju nad ženama u Europi – naglašava da definicija žene uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina. Mora postoji razlog zbog kojeg su autori/ice konvencije upisali/e ovu definiciju uz definiciju nasilja nad ženama. Razlog je jednostavan – ako nam je zaista stalno do ženskih prava i ako dijelimo UN-ovu misiju da ni jedna osoba ne smije biti zanemarena, tada mlade žene moraju biti uključene u sve odluke usmjerena na suzbijanje nasilja prema ženama. U području migracije također, CEDAW Preporuka 32 kaže da se rodno osjetljive mjere trebaju primijeniti na sve žene, neovisno o dobi. Općenit, generički pristup djeci stavlja djevojčice i mlade odrasle žene u vrlo nepovoljan položaj.

Kao radnici/e u nevladinim organizacijama, vrlo dobro znamo da postoji opasan manjak podataka o djeci u migraciji: ovo je bilo predmet diskusija na nedavno održanom EASO forumu u Ateni, kao i na Europskom forumu o pravima djece u Briselu. Osim toga, situacija je još gora kada su u pitanju podaci o djeci podijeljeni prema spolu. Kombinacija jednog i drugog ima tragične posljedice za mlade ženske izbjeglice. Stoga ne iznenađuje da se tek 1 naprama 10 djevojčica uspije domoći Europe. Jednostavna je realnost da djevojčica koja je bila podvrgnuta FGM-u ne može brzo trčati – jedna od skrivenih funkcija FGM-a i jest onemogućiti mobilnost djevojčica i tako osigurati njihovu podčinjenu ulogu u svijetu.

Ovo je razlog zbog kojeg nije dovoljno samo štititi djecu – moramo štititi i djevojčice. Dok Europa to ne prepozna i ne donese konkretne odluke i akcije, u skladu s 2030 Razvojnim planom i Istanbulskom konvencijom, za 20 godina svjedočit ćemo situaciji u kojoj su današnje 10-godišnjakinje postale 30-godišnje žene koje nikada nisu bile upoznate s vlastitim potencijalima i pravima. To bi značilo da idemo prema Europi koja nije progresivna, već regresivna u ljudskim pravima. Dakako, ako uopće vjerujemo da su djevojčice i žene – ljudi.

Prevela i prilagodila: Sara Sharifi


[1] http://missingchildreneurope.eu

[2] Europe’s Man Problem, http://www.politico.eu/article/europes-man-problem/

[3] Uprooted: The Growing Crisis of Refugee and Migrant Children, UNICEF, September 2016