Prosvjednice protiv femicida zapalile zgradu Vrhovnog suda

U nedjelju, 23. veljače, stotine žena izašle su na marš u sjevernom meksičkom gradu Hermosillo (glavnom gradu pokrajine Sonora), u sklopu nedavnog vala militantnih prosvjeda žena u Meksiku protiv rastuće stope femicida i nasilja nad ženama u zemlji.

Marš je započeo okupljanjem ispred muzeja na Sveučilištu Sonora. Odatle se skupina uputila prema centru grada, gdje su grafitirale ulice i skandirale protiv rodnog nasilja i patrijarhata.

Po dolasku u centar grada, prosvjednice su započele s uništavanjem vladine infrastrukture.

Zidovi vladine palače iscrtani su grafitima, a zgradi Vrhovnog suda Sonora srušena su ulazna vrata (VIDEO), razbijeni prozori, zidovi grafitirani, a sudska papirologija je spaljena (VIDEO).

Akcija je trajala svega dva sata, ali poslala je jasnu poruku – ženama je dosta silovanja, ubijanja i straha kao i vlade koja omalovažava i zanemaruje svakodnevna stradavanja žena.

Meksiko ima najvišu stopu femicida od bilo koje zemlje u Latinskoj Americi, prema Amnesty Internationalu.

Ondje svakodnevno biva ubijeno više od 9 žena, a prema državnom zavodu za statistiku, dvije od tri Meksikanke doživjele su neki oblik nasilja.

Harvey Weinstein proglašen krivim za silovanje

Sud u New Yorku proglasio je ovog ponedjeljka bivšeg holivudskog producenta Harveya Weinsteina (67) krivim za seksualne napade na nekoliko žena.

Weinstein je sve optužbe negirao tvrdeći da se radilo o seksualnim odnosima uz pristanak, usprkos činjenici da ga je preko 80 žena koje su s njim surađivale optužilo za predatorsko ponašanje i seksualne napade.

Iako su svjedočanstva koja govore o Weinsteinu kao silovatelju brojna, proglašen je krivim tek za seksualni napad na bivšu asistenticu Mimi Haleyji 2006. te za silovanje Jessice Mann, bivše glumice, 2013. iako su četiri druge žene ponudile su vlastite priče pred sudom svjedočeći onome što su tužitelji opisali kao poznati obrazac ponašanja: početne ponude za posao mladoj glumici ili modelu, nakon čega je uslijedio susret nasamo pod lažnim izgovorom – zatim prisilni seksualni čin kao i tjedni maltretiranja i zastrašivanja nakon toga.

Zbog navedenih zločina trenutno mu prijeti do 25 godina zatvora.

Međutim,  porota ga je ipak proglasila nevinim po dvije točke optužnice za predatorski seksualni napad, za što se može dobiti doživotni zatvor, te silovanje Mann s predumišljajem.

‘Slučaj Weinstein’ potaknuo je i čitav #MeToo pokret, a Weinstein je na sudu priznao tek da je “njegovo ponašanje uzrokovalo mnogo boli” dok se po pitanju seksualnog uznemiravanja i silovanja i dalje smatra nevinim.

Dugine obitelji zbog javnog poticanja na nasilje kazneno prijavljuju organizatora karnevala u Imotskom

Udruga Dugine obitelji podnijet će kaznenu prijavu protiv organizatora karnevala u Imotskom radi počinjenja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju.

Okolnost da je spaljivanje figure koja simbolički prikazuje gej par s djetetom počinjeno u sklopu karnevala ne može otkloniti odgovornost počinitelja pozivanjem na narodni običaj ili neozbiljnost događaja budući da nije riječ o uobičajenoj društvenoj kritici političara ili drugih nedodirljivih elita, već se paljenjem gej para, i što je najgore, djeteta, direktno poziva na mržnju prema manjinskim i često diskriminiranim skupinama u društvu.

Dugine obitelji podnose kaznenu prijavu protiv organizatora karnevala KD “Bakove svečanosti” iz čl. 325. st. Kaznenog zakona, zbog toga što su u nedjelju, 23. veljače na karnevalu pred prisutnim osobama, roditeljima i djecom, spalili figuru koja simbolizira gej par s djetetom. Iz udruge navode da ovakav čin je za svaku osudu, i nedopustivo poticanje na mržnju, diskriminaciju i nasilje, te širenje neprijateljskog okruženja kako prema duginim obiteljima, ali i prema djeci koja svoje djetinjstvo provode u domovima za nezbrinutu djecu. U Hrvatskoj, prema zadnjim istraživanjima žive i normalno funkcioniraju gej i lezbijski parovi s djecom, koji kao najveći izazov u svakodnevnom životu upravo navode moguće reakcije okoline.

“Zastrašujući prizori iz Imotskog nikako se ne mogu opravdati karnevalskim običajima. Ovo je za svaku osudu, kakva poruka se šalje našoj djeci, djeci koja danas u hrvatskoj odrastaju sa svojim lezbijskim majkama ili gej očevima? Kakva poruka se šalje djeci bez adekvatne roditeljske skrbi, da ih je ok spaliti zato što neka odrasla osoba ne može shvatiti da im netko želi pomoći da svoje djetinjstvo ne provedu u domu?” komentirao je koordinator udruge Daniel Martinović.

“Prije dvije godine gledali smo simbolično spaljivanje zastave duginih boja i slikovnice “Moja dugina obitelj”. Ove godine gledamo spaljivanje gej para koji je odlučio pružiti pomoć nekom napuštenom djetetu, što se iduće mora dogoditi kako bi naše institucije reagirale? Hoće li premijer, predsjednik, ministrice i ministri i dalje šutjeti u ovakvim situacijama? Možemo shvatiti spaljivanje krnje koji predstavljaju nekoga na poziciji moći i ismijavanje elita, ali napad na manjinu unutar manjine, i to konkretno na one koji žele konkretno pomoći najranjivijem članovima našeg društva, napuštenoj djeci u domovima, jednostavno je neprihvatljiv i užasavajuć.”

Institucije u Republici Hrvatskoj, koja trenutno predsjeda vijećem Europe, imaju dugu povijest odbacivanja kaznenih prijava u kojima su kao žrtve navedene LGBTI osobe. Fizički napadi, koji predstavljaju zločin iz mržnje, karakteriziraju se kao uznemiravanje javnog reda i mira, dok govor ili poticanje na mržnju u javnom prostoru opravdavaju se kao neozbiljni ili u najgorem slučaju društveno prihvatljivi činovi. LGBTI osobe, pa tako i dugine obitelji, moraju prolaziti kroz dugotrajne sudske procese, apelirati na različite institucije u Hrvatskoj i izvan nje kako bi uspjele dokazati diskriminaciju, što smo vidjeli i nedavno u presudi Ustavnog suda o Zakonu o udomiteljstvu.

“U kaznenoj prijavi pridružit će nam se i druge udruge koje se bave zaštitom LGBTI prava i zaštitom djece, a u ovom kratkom roku javilo nam se i mnoštvo privatnih osoba zgroženih ovim činom. Jednostavno ne možemo shvatiti kakvo je opravdanje u tome da odrasle osobe, organizatori karnevala, u nekom trenutku pomisle da je u redu spaliti gej osobe, a kamoli udomljeno ili posvojeno dijete. Ovo je samo još jedan pokazatelj koliko nam je potreban građanski i seksualni odgoj. Ne samo za djecu, već i za odrasle osobe, čije je obrazovanje očito nužno dopuniti i osnovnim tečajem iz ljudskosti i suosjećanja. Kakvo smo mi to društvo u kojem se kao zlo uzima to što netko želi pomoći djeci da ne provedu svoje djetinjstvo u domu?” zaključio je Martinović.

Hrvatske umjetnice od kraja 19. do 21. stoljeća – 2. dio

Za one koje_i još ne znaju, izložba Zagreb, grad umjetnica prva je izložba posvećena samo umjetnicama (od samostalnosti RH) u razdoblju od kraja 19. do 21. stoljeća, s radovima u svim medijima – od klasičnih slikarstva i kiparstva do suvremenih načina umjetničkog izražavanja. Izložba je svima zainteresiranima dostupna od 6. veljače do 12. travnja 2020.

Ako ste se pitale_i zašto ima malo žena u umjetnosti, to nije zato što žene imaju manje talenta za umjetnost, već u tome što su im kroz povijest dane uloge supruga i majki, zbog kojih većina žena nije imala vremena za likovno obrazovanje niti bavljenje umjetnošću. One koje su imale vremena, imale su problema s pronalaskom mentora i učitelja koji bi ih podučili tehnikama, kao i s prodajom svojih radova i stjecanjem priznanja. Status umjetnice u društvu i povijesti umjetnosti ne bi smio biti uvjetovan time što je ona žena, već njezinim talentom i umjetničkim djelima koje stvara. Prošli tjedan smo upoznale_i Slavu Raškaj, Nastu Rojc, Sonju Kovačić – Tajčević i Goranku Vrus Murtić, a četiri umjetnice koje želim istaknuti ovaj tjedan su Biserka Baretić, Vera Dajht Kralj, Marija Ujević i Mirjana Vodopija.

Biserka Baretić (Zagreb, 27. srpnja 1933.)  – Među zemljom, 1961. 

{slika}

Biserka Baretić je polazila Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951–53. te je bila suradnica Majstorske radionice Krste Hegedušića 1960–62. Djela iz ranijega razdoblja pripadaju figurativnom izrazu i nadrealističkoj poetici. Od kraja 1960-ih crteži i slike približavaju se apstrakciji nemirnih površina i kontrastne kromatike (Janus, III, 1975). Bavi se grafikom. Dobitnica je nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 2017. godine.

Vera Dajht Kralj (Zagreb, 11. prosinca 1928. – 16. svibnja 2014.) – Pjesnikinja, 1980. 

{slika}

Nakon drugog svjetskog rata, internacije u logoru i izbjeglištva, Vera Dajht Kralj završava Akademiju Likovnih Umjetnosti u Zagrebu u klasi Frana Kršinića i Antuna Augustinčića. Idući korak joj je postdiplomski studij na Académie des Beaux-Arts u Parizu kod Profesora Yenicessa. Po povratku, od 1954, u svom ateljeu u Ilici 110 u Zagrebu, stvara do kraja života – punih 60 godina. Godine 1952. prvi put izlaže u Parizu, u Musee Municipal d’Art Moderne. Nakon toga izlaže na više od 70 skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i svijetu ( Padova, Ferrara, Rimini, Napulj, Limoges, Mannheim, Faenza, Kairo, Atena, Cape Town ). Među spomeničkim rješenjima i natječajima za skulpture u javnim prostorima, najpoznatija ostvarenja su spomenik u Oborovu i “Prozor” u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu. 

Marija Ujević (Zagreb, 20. listopada 1933.) – Odbjegla iz raja, 2014.  

{slika}

Marija Ujević je diplomirala kiparski odsjek u zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1958. u klasi profesora Frana Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu; u nekoliko navrata boravila na studijskim putovanjima (Italija, Engleska, Francuska). Na zagrebačkoj ALU radi od 1987., napredujući od docenta do statusa redovite profesorice 1995. godine. Od 1998. godine redovita je članica HAZU te je to bila do 1990. godine. Istaknula se je skulpturalnim ostvarenjima na otvorenom prostoru — gradskim ulicama i trgovima (spomenici Augustu Šenoi u Zagrebu, Miroslavu Krleži u Osijeku, Jakovu Gotovcu u Osoru, Frani Petriću u Cresu, Petru Krešimiru u Šibeniku, Ivanu Pavlu II. u Dubrovniku), u parkovima i dvorištima (skulpture Trkač na Savskom nasipu u Zagrebu, Žena-mačka uz galeriju Lauba, spomenik Jurju Križaniću na Kaptolu u Zagrebu) — te u sklopu arhitektonskih cjelina — u crkvama (patronu crkve Sv. Pavla u Zagrebu, skulptura Uzašašće u crkvi Sv. Nikole u Rijeci) i pasažima (spomenik Vlahi Paljetku). Za svoj je spomenički rad primila mnoga priznanja te je dobitnica značajnih nacionalnih i međunarodnih nagrada među kojima se ističu: 1. nagrada na međunarodnom natječaju za spomenik Telekomunikacije u Ženevi 1965., 1. Nagrada na natječaju za spomenik Augustu Cesarcu u Zagrebu 1973., 1. nagrada za spomenik Jovanu Steriji Popoviću u Novom Sadu 1981., Izvedbena nagrada za spomenik Miroslavu Krleži na Zagrebačkome salonu 1982., Nagrada na Trijenalu hrvatskog kiparstva u Zagrebu 1986., Nagrada za spomenik Augustu Šenoi u Zagrebu 1987., Nagrada grada Zagreba 1989., Nagrada Zagrebačkog salona 1990.

Mirjana Vodopija (Zagreb, 24. rujna 1963.) – Mlaka, 2015. 

{slika}

Akademska slikarica-grafičarka Mirjana Vodopija je diplomirala 1987. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miroslava Šuteja. Izlaže od 1985. godine. Do danas je održala 22 samostalne izložbe i sudjelovala na više od 100 žiriranih skupnih izložbi ili autorskih koncepcija u zemlji i širom svijeta. Dobitnica je brojnih likovnih nagrada: 2000. godine dodijeljena joj je Godišnja nagrada HDLU-a za mlade umjetnike_ice. Sljedeće, 2001. godine dobitnica je 1. nagrade na prestižnoj međunarodnoj izložbi, 3rd International Triennial of Graphic Arts u Pragu. Djela su joj uvrštena u zbirke uglednih hrvatskih muzeja i galerija: Moderne galerije u Zagrebu, Kabineta grafike HAZU, MMSU u Rijeci, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, itd., kao i u značajne privatne zbirke. Poznata je po svom radu u različitim medijima, a osobito po specifičnom tretmanu svjetla, kroz crteže žarnim nitima, svjetlosne objekte, ambijente, instalacije, te fotografije velikih formata. Od 2006. angažirana je kao gošća predavačica na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Živi i radi u Zagrebu.

Gledajući djela i umjetničke radove ovih talentiranih Hrvatica, postalo mi je jasno da stvari polako (ali sigurno) kreću na bolje na hrvatskom umjetničkom planu – od vremena kada se žene nisu smjele baviti umjetnošću (da ih ne ometa u svakodnevnom poslu supruge i majke) do izložbe u Umjetničkom paviljonu, najstarijem izložbenom prostoru na slavenskom jugu, koji je namjenski sagrađen za održavanje velikih, reprezentativnih izložbi. Iako je umjetnost, povijest umjetnosti i kritika umjetnosti i dalje uglavnom teritorij muškaraca, inspirirajuće je vidjeti djela žena iz raznih razdoblja i razmišljati o njihovim motivacijama, umjetničkom razvoju, talentu, ali i broju uspješno pređenih zapreka. Vjerujem da sve i svi jedva čekamo nove projekte i izložbe poput ove, koja nas upoznaje s umjetnicama koje smo odavno trebale_i upoznati.

O preostalim umjetnicama informirajte se u prvom djelu teksta. 

Mnoge žrtve obiteljskoga nasilja nemaju kamo

Preživjele se vraćaju svom zlostavljaču ili spavaju na ulici jer ne mogu dokazati da su u opasnosti

Najmlađe dijete Sare Mayer često pita: “Mama, koliko ćemo dana ostati ovdje?” Svaki put mu kaže da se više neće morati seliti, ali dosad nije uspjela održati svoje obećanje. Mayer je 2013. pobjegla od nasilnog supruga i preselila se u Britaniju s dvoje djece, ali ih je pronašao. Obitelj se selila i pokušala je naći novi dom, ali uvijek ih je uvijek iznova pronalazio.

Godine 2018. njen suprug se zaključao u kuću s kćeri tinejdžerkom, koja je uspjela pobjeći tek kad je Mayer stigla s policijom. Potom je kćeri više puta slao SMS-ove prijeteći da će joj ubiti majku. Šest mjeseci kasnije, kad se Mayer pojavila u školi krvava i u pratnji policije, kći je prestala razgovarati s njom. Četvrti put u pet godina morali su početi ispočetka: preseliti se u drugi grad, promijeniti školu i napustiti prijatelje.

Kao i mnogi u takvoj situaciji, obitelj je bila u opasnosti da završi na ulici. Nasilje u obitelji glavni je uzrok beskućništva. Podaci vlade pokazuju da je do lipnja 2019. godine gotovo 24 000 ljudi u Engleskoj postalo beskućnicima_ama upravo zbog nasilja u obitelji .

Za one koji_e bježe, sve je teže pronaći smještaj u prihvatilištima, koja nude privremeni smještaj i intenzivnu podršku. Općine su smanjile sredstva za skloništa za žrtve obiteljskog nasilja  za gotovo četvrtinu između 2010. i 2017. godine, a prošle godine je britanska udruga Women’s Aid utvrdila da je 64 posto molbi za skloništa odbijeno . Njihova studija iz 2018. pokazala je da 45 posto ljudi koji bježe od obiteljskog zlostavljanja završi u beskućništvu , a gotovo 12 posto ih spava na ulici čekajući da se oslobodi mjesto u prihvatilištu.

Pronaći siguran i stalan smještaj može biti i teže. Prema posljednjim podacima vlade, samo dva posto obitelji koje su zbog obiteljskog zlostavljanja ostale bez doma između travnja i prosinca 2018. godine, ponuđen je smještaj u socijalnim objektima. Upravo zbog toga, preživjeli_e se moraju suočiti s beskućništvom ili povratkom svojim zlostavljačima kada im istekne vrijeme u skloništu. To je zato što se od općina traži da osiguraju smještaj za žrtve obiteljskog nasilja samo ako se može dokazati da su ranjiviji_e od prosječnog beskućnika_ice.

“Zapravo je nevjerojatno teško dokazati ugroženost jer je potrebne dokaze teško dobiti”, kaže Hannah Gousy, voditeljica politika pri Odjelu za krizne situacije. Jedna žena koja je pobjegla od kuće kaže da ju je službenik za stanovanje tražio pismo koje je potpisao njezin zlostavljač u kojem stoji da ju je silovao i napao.

U Walesu i Škotskoj, sredstva za skloništa nisu tako smanjena te svatko tko bježi od obiteljskog nasilja ili je ugrožen_a, automatski ima zakonsko pravo na smještaj. To znači da je situacija mnogo manje komplicirana za 94 000 osoba koje su u tim zemljama nakon nasilja u obitelji do travnja 2018. godine postali_e beskućnici_e.

Velška vlada odlučila je 2001. godine da će se smatrati da je osobi koja je pobjegla od obiteljskog zlostavljanja prioritetno osigurati smještaj. “Količinu resursa koje općine troše istražujući ugroženost – u biti radeći na pronalaženju razloga da se ne pomogne ljudima – bilo bi mnogo bolje utrošiti izravno im pomažući da izbjegnu beskućništvo”, kaže Heddyr Gregory iz prihvatilišta Cymru. Škotska je potpuno uklonila prioritetnu potrebu 2012. godine. Alison Watson, zamjenica direktora u Prihvatilištu Scotland, kaže: “[To] znači da će se žene koje bježe od obiteljskog nasilja smatrati beskućnicama i da će dobiti privremeni smještaj i pomoć u pronalaženju novog stalnog doma. Za neke to znači sigurnost i mogućnost da pobjegnu, što dosad za njih nije postojalo.”

Alison Brown je iskusila silnu razliku među razinama podrške koje pružaju engleske i škotske općine. Živjela je na sjeveru Engleske kada joj je partner prijetio da će joj izbaciti nerođeno dijete iz trbuha. Zlostavljanje se pogoršalo kada je rodila sina, a u dva navrata njezin partner ih je oboje izbacio na ulicu. Općini je rekla da su beskućnici zbog obiteljskoga nasilja, ali su njene upite i žalbe odbacili pa se vratila zlostavljaču. “Morala sam pregristi jezik i ostati tamo gdje sam. Ne bih mogla biti beskućnica s bebom. “

Brown kaže: “Bojala sam ga se. Ljudi uvijek kažu “samo otiđi”, ali nije lako kad ste se toliko emocionalno iscrpljeni da ne možete ništa. Bilo mi je potrebno puno hrabrosti da bih mogla ustati i otići. ” Jedne noći 2018. godine, kad je njezin zlostavljač spavao, uzela je ključeve i odvezla se u Škotsku, a zatim trajektom do otoka uz obalu, gdje joj je ponuđen privremeni smještaj. Udruga Women’s Aid pomogla joj je da se prijavi za trajno stanovanje, a nedavno je stekla pravo trajnog najma dvosobne nekretnine.

U Engleskoj dobrotvorne organizacije lobiraju za promjenu zakona – unutar prijedloga zakona o obiteljskom zlostavljanju  – po njemu bi se svim osobama koje su beskućnici_e zbog obiteljskog zlostavljanja prioritetno trebao osigurati siguran smještaj. Očekuje se da će prijedlog zakona, koji je odbačen kada je Boris Johnson raspisao opće izbore 2019., biti vraćen na dnevni red prije Uskrsa .

Sandra Horley, izvršna direktorica Refuge, kaže: “Problemi žena se prebacuju s institucije na instituciju, a nijedna nije preuzela odgovornost za smještaj žena i djece koji_e bježe od nasilja i zlostavljanja.” Oni_e kojima općine omoguće smještaj nakon skloništa, mogu se naći u potpuno neprikladnom hitnom smještaju, poput prenočišta s doručkom i zajedničkim kupaonicama, gdje borave samci i alkoholičari. “Žene se opet mogu osjećati izolirano ili nesigurno, što ih često vraća na stari put”, kaže Beki Turner, voditeljica dobrotvorne kuće Rise, koja vodi sklonište za žrtve obiteljskog zlostavljanja u Brightonu.

Upravo u ovom skloništu, Mayerin socijalni radnik pronašao je mjesto gdje će njezina obitelj početi obnavljati svoj život. Mayerino lice blista kad govori o sinu koji se dobro snašao u novoj školi. Njenoj kćeri dijagnosticiran je posttraumatski stresni poremećaj i dobila je intenzivnu podršku službi za mentalno zdravlje. Čini se da i ona napreduje. Obitelj je trebala napustiti sklonište nakon šest mjeseci, ali unatoč njihovim okolnostima, općine Brighton i Hove nisu ih smatrali dovoljnim prioritetnim za siguran smještaj. Ostali su još tri mjeseca u skloništu na trošak općine, koja plaća najamninu i dodatne troškove stručne podrške koje sklonište osigurava.

Lokalne vlasti pokušavaju riješiti ovu situaciju. Rise je razvio projekt s općinom koji bi dao prednost osobama koje su suočene s obiteljskim nasiljem kako bi mogle izravno iz skloništa prijeći u dugotrajni smještaj. Projekt bi trebao biti realiziran ove godine.

Sylvia Peckham, voditeljica stambenih potreba općina Brighton i Hove, kaže: “Pokušavamo postići napredak i osloboditi skloništa za iduće obitelji kojima je potrebna ta razina podrške.”

U kolovozu, Mayer i njezina djeca konačno su se preselili u dvosobni privatni smještaj – koji uglavnom financira općina – u blizini škole sina i psihologa kćeri.

Mayer ima skromna očekivanja od budućnosti. Želi ostati u Brightonu i naći posao. Ona kaže: “Ako [moj najstariji] krene u školu, to je kao da imam sve.” Njezin sin nacrtao je sliku svojih nada, koju je pokazao učitelju, rekavši: “Želim kuću i da moja mama bude sretna, jer ona stalno plače.” Nadamo se da će jedno dovesti do drugog.

*Dio imena u tekstu je izmijenjen.

Prevela i prilagodila: Ema Đurasek

Pokreni promjenu – iz(bori) se za svoja prava

CESI vas poziva na prijavu na seminar Pokreni promjenu – iz(bori) se za svoja prava koji će se održati od petka 13.03. do nedjelje 15.03. 2020. godine u okolici Zagreba.

Seminar je namijenjen mladim osobama u dobi 17 do 26 godina koje žele svojim angažmanom doprijeti ostvarenju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava. Sudjelovanje na treningu i uključivanje u program “Pokreni promjenu” omogućit će mladima neformalno obrazovanje koje osnažuje i potiče angažman te različite mogućnosti  aktivističkog djelovanja i rada na društvenoj promjeni.

Online prijavni obrazac za seminar nalazi se OVDJE, a prijave su otvorene do 29.02.2020. godine.

Cilj seminara je edukacija mladih o pitanjima vezanim uz seksualnost, reproduktivna prava i zdravlje i rodnu ravnopravnost te njihovo osnaživanje za proaktivno djelovanje. Mlade želimo animirati da promišljaju, razgovaraju i nauče više o temama koje su usko vezane uz njihove živote, a o kojima se u okviru obrazovnog sustava malo govori.

Seminar će obuhvatiti sljedeće teme: rodni stereotipi i rodna ravnopravnost; što su seksualna i reproduktivna prava; razvoj argumentacije, osmišljavanje poruka i jezika koji promiče pravo na izbor;  trendovi, taktike i utjecaj neokonzervativnih inicijativa te kako im se suprotstaviti;   strategije zagovaranja i utjecaja na donositelje odluka;  kako raditi na mobilizaciji i senzibilizaciji mladih, te ih poticati da se aktivno suprotstave urušavanju reproduktivnih prava i sloboda.Na kraju treninga usmjerit ćemo se na planiranje akcija koje će sudionice i sudionici seminara imati obavezu provesti.

Sve troškove puta,  smještaja, obroka i osvježenja pokrivaju organizatorice. Broj sudionika_ca ograničen je na 20.