14. Human Rights Film Festival: niz autorskih filmova koji pozivaju na promišljanje

Četrnaestu godinu zaredom Human Rights Film Festival kroz niz filmskih uradaka domaću će javnost potaknuti na promišljanje i djelovanje. 14. HRFF, festival angažiranog i autorskog filma održat će se od 5. do 11. prosinca u kinu Europa i MM centru Studentskog centra u Zagrebu te od 8. do 12. prosinca 2016. u riječkom Art-kinu Croatia.

Glavni filmski program uključuje 30 igranih i dokumentarnih filmova recentne svjetske produkcije, te će tako publika upravo na HRFF-u imati priliku premijerno pogledati neke od najzanimljivijih i najzapaženijih filmova godine. Ovogodišnji novitet festivala jest prikazivanje programa na još jednoj lokaciji, točnije povratak u prostor Studentskog centra (u kojem se Festival prvih nekoliko godina i održavao), nedavno digitalizirani Multimedijalni centar koji predstavlja idealnu i adekvatnu lokaciju za dio eksperimentalno-dokumentarnog programa. 

Ovogodišnje festivalsko izdanje bavi se aktualnim društvenim i općim temama: izbjeglicama i izbjegličkom krizom (Havarija Philipa Scheffnera; Ta’ang Wanga Binga; Sunce, sunce me zaslijepilo Anke&Wilhelma Sasnala), suočavanjem s prošlošću (Egzil Rithyja Panha, Austerlitz Sergeja Loznice, Neruda Pabla Larraina) i ženskim pravima, odnosno ženskim pogledom na pitanja rase, siromaštva, gentrifikacije (Put nalik snu Angele Schanelec, Priče iz Illinoisa Deborah Stratman, Ukratko Natalie Bookchin, Neke žene Kelly Reichardt).

HRFF i ove godine nastavlja pratiti i podržavati rad vodećih svjetskih angažiranih autora pa u skladu s time program uključuje najnovije uratke Lava Diaza, Wanga Binga, Pabla Larraina – jedan od ciljeva festivala je svakako kontinuitet u predstavljanju radova ponajboljih svjetskih autora, čemu u prilog ide zastupljenost spomenutih redatelja u proteklih nekoliko godina u festivalskom programu. Spomenuti autori ove su godine na najvećim svjetskim festivalama, ali i kod kritike i publike konačno prepoznati i priznati kao vodeći sineasti svjetske autorske kinematografije, a osim njih tu su i novi filmovi “starih gostiju” Festivala: Sergeja Loznice, Joachima Lafossea, Irae Sachsa, Rithyja Panha, Alberta Serrae…

Renomirani čileanski redatelj Pablo Larrain ove se godine predstavlja filmom Neruda koji prati politički put slavnog pjesnika. Krajem 40-ih godina prošlog stoljeća, Neruda je doživljavao vrhunac književne, ali i društvene karijere. Ovaj dobitnik Nobelove nagrade za književnost, nakon izbora predsjednika Gonzáleza Videle, ulazi u čileanski parlament kao senator na komunističkoj listi. Nakon što je optužio vladu za izdaju Komunističke partije, uskraćen mu je mandat i raspisana tjeralica. Njegovo uhićenje preuzima tadašnji šef čileanske policije Oscar Peluchonneau (Gael Garcia Bernal), a Neruda i njegova supruga pokušavaju napustiti zemlju, što im na kraju i polazi za rukom. U Parizu, Neruda s vremenom postaje književna legenda i simbol slobode. Film je čileanski kandidat za Oscara u kategoriji za najbolji strani film.  HRFF je dosad prikazao nekoliko Larrainovih uradaka: Post mortem 2011., Ne 2012. te Klub 2015.

Wang Bing najznačajniji je kineski dokumentarist posljednjeg desetljeća, a ovogodišnje festivalsko izdanje donosi njegova dva posljednja uratka: Ta’ang  i Gorka nadnica koji govore o temi migracije. Ta’ang donosi portret nasilne migracije, koju su zbog eskalacije građanskog rata u planinskim graničnim regijama Mijanmara i Kine tamošnji stanovnici morali proći. U Gorkoj nadnici, nagrađenoj nagradom Orizzonti za najbolji scenarij na ovogodišnjoj venecijanskoj Mostri, protagonisti su migranti koji u veliki grad u istočnoj Kini pristižu u potrazi za boljim životom; no umjesto ostvarenja sna o boljoj budućnosti, čekaju ih izuzetno loši uvjeti života te ih redom uvode u nasilne i tiranske odnose. Bingov rad je na HRFF-u dosad bio predstavljen kroz filmove Otac i sinovi 2014.  i Tri sestre 2012.

Djeca oluje, knjiga prva dokumentarni je film filipinskog autora Lava Diaza, u kojem se fokusira na razarajuće posljedice katastrofalnog tajfuna Haiyan na filipinskom otoku Tacloban. Spomenuti tajfun uzrokovao je smrt sedam tisuća ljudi, a nekoliko mjeseci nakon nesreće, Diaz je posjetio mjesto nesreće i snimao život tamošnje djece. Lav Diaz je jedan od najzanimljivijih redatelja suvremenog filma, koji među filmofilima već godinama uživa kultni status, a priznanje kod međunarodne struke i šire publike dobio je za nekoliko posljednjih uradaka (posljednji njegov film Žena koja je otišla osvojio je ove godine Zlatnog lava u Veneciji, a Iz vremena koje prethodi 2014. Zlatnog leoparda u Locarnu). HRFF je dosad prikazao nekoliko Diazovih filmova:  Iz vremena koje prethodi 2014, Norte – kraj povijesti 2013. te Leptiri nemaju sjećanja 2009.

Pored filmskog programa, popratni festivalski program uključuje niz diskusija, a kao i prethodnih godina, festival se realizira u suradnji s partnerima iz brojnih drugih ljudsko-pravaških organizacija, kao i državnih institucija. Posebno ističemo višegodišnju suradnju s Uredom Europskog parlamenta vezanu uz nagradu Saharov za slobodu misli koju svake godine dodjeljuje Europski parlament, a koja će se ove godine odvijati u obliku Akademije Saharov.

Human Rights Film Festival pokrenut je 2002. godine s ciljem promicanja kulture ljudskih prava, a organiziraju ga Multimedijalni institut i Udruženje za razvoj kulture “URK”.

Ulaz na sve projekcije i popratna događanja 14. Human Rights Film Festivala je besplatan.

Težak zrak kino dvorane

Rezervirali smo mjesta koja su bila previše blizu platna u dvorani jednog kina u istočnom dijelu Londona. Kokice su bile previše masne, kola je bila prevelika, gumeni bomboni previše slatki, a sjedala previše tvrda.

Kokice i bomboni su bili glupost, kao i kola.

Redatelj Ken Loach redovito je britansku i drugu javnost osvještavao i šamarao o temama koje bismo u najširem smislu nazvali “socijalnima”, prikazujući radničku klasu, uništene rudnike, beskućnike/ce, odnosno Englesku koje smo vjerojatno svjesni, ali ju isto tako nerado gledamo. Lakše je naravno, misliti o ljepšim i zelenijim dijelovima Engleske, a bez lažnog moraliziranja kažem da sam i sama u toj kategoriji. Loach svoje filmove snima bez uljepšavanja, dokumentaristički, britanske ulice prljave su, glasne i siromašne, borimo se razumjeti neki drugi engleski jezik kojim njegovi junaci i junakinje propituju političku situaciju i obiteljske odnose. Tako je najnoviji film, koji se predstavlja kao “najljući” iz dosadašnjeg opusa, snimio u svojoj 80. godini. Film “I, Daniel Blake” u proteklim mjesecima bio je prilično željno iščekivan, pogotovo u svjetlu događaja oko Brexita i svih novih/starih problema s kojima se Engleska mora suočiti. Želja autora i glumaca/ica bila je da pokrene lavinu.

{slika}

Radnja filma odvija se u gradu na sjeveroistoku Engleske, Newcastleu u kojem se radišni stolar, 59-godišnji Britanac Daniel Blake (Dave Johns) upravo oporavlja od srčanog udara. Nastavio bi raditi, da može, ali doktori su složni da je za njegovo zdravlje bitno da više ne radi. No, da bi dobio financijsku potporu jer nije u stanju raditi, nešto što se u engleskoj administraciji zove Employment and Support Allowance, Daniel mora fiktivno tražiti posao. Dok se pokušava snaći u iscrpljujućoj igri s administracijom, pisanjem CV-ija, online formularima, šalterima i birokratskim osobljem, Daniel upoznaje Katie (Hayley Squires), ženu u ranim tridesetima i samohranu majku dvoje djece Daisy (Briana Shann) i Dylana (Dylan McKiernan) čija je životna situacija kudikamo gora. Glumački su performansi u filmu bez pretjerivanja izvrsni i iskreni.

Katie je doslovce gladna novopridošlica u sjevernjačkom gradu, njezin je naglasak londonski, ali londonski hostel za beskućnike morala je napustiti i smjestiti se u hladnu kuću bez grijanja, sve kako bi nekako započela novi život. Jednostavna priča o dvoje odraslih i dvoje malodobnih tužnih ljudi pred našim se očima toliko realno uprizorila da na koži osjećate zebnju hladnih i debelih zidova, osluškujete teške uzdahe i s mukom promatrate svakodnevne borbe junaka s glađu, emocijama i patnjom. Takvi nas prizori šamaraju iz minute u minutu. Između njih se razvija prijateljstvo, obilježeno praktičnom potporom, Daniel pomaže hladnu kuću učiniti manje hladnom, pričuvati djecu i biti im djed.

{slika}

Naravno, ima filmova, ima priča, ima scenarija koji nas potpuno razoružaju, jer provociraju želudac i okrenu nam utrobu gore dolje, i opet gore dolje. To su horor priče koje izrežira- život. Ali ovdje smo tako blizu platnu, i doslovno i preneseno, kao da sjedimo u njihovim hladnim dnevnim boravcima, tako su opipljivi. Suze mi se neprekinuto slijevaju niz lice, zrak u kino dvorani postao je pretežak, jer Daniel i Katie nisu fikcija. Empatija je zeznuta stvar, ljuta sam i plačem, a suze neće pomoći i to Loach sigurno zna, pa čak je Theresa May pozvana na gledanje filma, iako nije poznato je li film na kraju vidjela.

Kokice su bile tolika glupost. Pred nama se odvila jedna od tisuća priča o ljudima i njihovim životima u Engleskoj (lako primjenjivo i na druge zemlje) našeg doba. Kao i u drugim tužnim momentima, želim ih zagrliti, Daniela, Katie, sve. Ali to tako ne ide. Daniel je predvodnik generacije koju je netko pregazio, kojem self-service blagajne nisu olakšale život, Katie je pripadnica nove generacije, jednako pregažene, razumije što je self-service blagajna, ali s čime da na njima kupuje?

Beskućnika je mnogo, onih koji svoju patnju skrivaju grčem na licu bezbroj. Ne, ne mijenja se situacija suzama u kinu, znam. Mijenja se sustav. Loach nam je poručio: “Konstantno ponižavanje da bi preživio. Ako zbog toga niste ljuti, kakva ste onda osoba?” Svjetla su se upalila, ali ja sam samo željela još ostati sjediti, sasvim sebično, da se oporavim, ispušem ljutnju, obrišem suze i nos te napustim kino. 

Zajedno prema društvu slobodnom od nasilja nad ženama

Zajedno prema društvu slobodnom od nasilja nad ženama – obojimo svijet” – kampanja je Udruge Domine u sklopu međunarodne kampanje “16 dana aktivizma”, u trajanju od 25. studenog (Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama) do 10. prosinca (Međunarodni dan ljudskih prava). Cilj kampanje je prikupljanje sredstava za održivi rad našeg Savjetovališta za žene žrtve nasilja i žrtve obiteljskog nasilja, koje je ujedno jedino takvo savjetovalište na području od Dubrovnika do Rijeke. Osim toga, ovo je prilika za mobilizaciju zajedničkih snaga za prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama.

U 2016. kampanja Ujedinjenih naroda (UNiTE), kojoj se ovim putem i mi pridružujemo, prepoznaje više nego očitu potrebu za održivim financiranjem usmjerenim ka borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, što je i jedan od globalnih ciljeva održivog razvoja (Agenda 2030 for Sustainable Development). U tu svrhu UN je kreirao globalnu kampanju #OrangetheWorld, putem koje se pokušava upozoriti na problem nasilja na ženama i prikupiti sredstva kako bi se tom problemu moglo stati na kraj. Programi, zakoni i konvencije, pa tako i cilj održivog razvoja puno obećavaju, ali potrebno je i da su adekvatno financirani kako bi se ostvarile značajne promjene.

Pridružite nam se!

Zanima vas kako radi Savjetovalište ili kako nam se možete pridružiti? Posjetite nas od petka 25. studenog do subote 10. prosinca u vremenu od 10,00 do 12,30 na Danima otvorenih vrata Savjetovališta!
Podržite našu akciju svojim videom, slikama i/ili porukama, a mi ćemo ih objaviti na našoj Facebook stranici! Zajedno obojimo svijet!
#obojisvijet #16danaaktivizma #orangetheworld #16daysofactivism

Donirajte rad našeg savjetovališta direktno uplatom na IBAN: HR1223600001101679303.
Ili podržite našu crowdfunding kampanju na: https://www.generosity.com/community-fundraising/napravi-korak-prema-drustvu-slobodnom-od-nasilja

Feministkinje fAKTIV-a prozvale državu zbog ubojstava žena

Uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama članice feminističkog kolektiva fAKTIV danas su na Cvjetnom trgu prosvjednom akcijom prozvale državu i njene institucije za propuste koji ih čine odgovornima za ubojstva žena. Odale su počast svim ženama ubijenim od strane njihovih bliskih muških članova obitelji i ponovno zahtijevale od države da konačno ratificira Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija).

Samo u posljednja dva mjeseca ove godine četiri su žene ubijene od strane njihovih sadašnjih ili bivših partnera, upozorile su. “Previše smo puta ovih dana čule kako je nasilnik posjedovao oružje i svi su to znali, ali nitko nije reagirao, previše smo puta čule kako je je do ubojstva došlo nakon što je nasilnik nekoliko puta bio prijavljivan radi obiteljskog nasilja. Dakle, kao mnogo puta do sada, počinitelji su bili prijavljivani i procesuirani nasilnici, ali ubojstva žena nisu spriječena”, poručile su aktivistkinje u proglasu.

“Propusti nadležnih institucija, nepostojanje adekvatnog odgovora i strategije prevencije nasilja prema ženama imaju za izravnu posljedicu ubojstva žena. Nasilno prekinuti životi krajnji su ishod neodgovornosti i nemara institucija, ali i čitavog društva. Sustav i institucije, kojima je posao štititi svoje građanke i biti im na usluzi u borbi protiv zločina i zaštiti njihovih ljudskih prava, prebacuju odgovornost na žrtve i otežavaju im izlazak iz kruga nasilja”, prozvale su državu na prosvjednoj akciji.

{slika}

Poručile su kako je država odgovorna za ubojstva žena jer: ne čini sve što je dužna činiti kako bi spriječila nasilje prema ženama; ženama žrtvama nasilja ne osigurava adekvatan sustav podrške; slučajeve nasilja prema ženama ne istražuje temeljito; ne prepoznaje nasilje prema ženama kao institucionalizirano nasilje; (se) nasilje prema ženama ne kažnjava adekvatno; ženama ne nadoknađuje štetu za pretrpljeno nasilje koje nije spriječila, iako je dužna to činiti; ne jamči neponavljanje ovog zločina, iako je dužna to jamčiti.

“Zahtijevamo hitnu ratifikaciju i primjenu Istanbulske konvencije koja obavezuje institucije države na maksimalan napor u zaštiti žena od obiteljskog, partnerskog i svakog drugog nasilja. Ratifikacijom Konvencije država bi pokazala istinsku volju u sprječavanju nasilja prema ženama“, istaknule su članice fAKTIV-a. 

Nejednaki svemiri: spekulativna fikcija kao sve glasnija kritika neoliberalizma

Zima dolazi. Ljudi se suočavaju sa nadolazećim ekološkim katastrofama. Javni službenici koji su im se zakleli da će ih zaštititi od nadnaravnih užasa koji hodaju po ledu i snijegu su teško potplaćeni i osakaćenih lica. Istovremeno, društvene elite sudjeluju u beskrajnim političkim prepirkama otimajući se za kontrolu u dalekim metropolama dok stvaraju suvremenu dužničku krizu i koriste javni novčanik za punjenje vlastitih džepova.

Ovaj faksimil dnevnih događanja je preuzet iz HBO hit showa Game of Thrones. Game of Thrones nije jedina serija koja opisuje stvarni svijet. Financijska kriza; odbacivanje i napuštanje jednog postotka; misterije vrijednosti, globalizacije, financija i spekulacija; bankarstvo i novac – sve ovo je procurilo u mnoge nedavne radove anglo-američke spekulativne fikcije, ili SF (širi pojam koji opisuje radove često nejasnih granica između science fictiona, fantazije, alternativne povijesti, horrora i drugih žanrova ).

Iako to nije novo, eksplicitni ekonomski lajtmotivi u SF radovima imaju sve veću važnost. Nagrađivani suvremeni autori/ce kao Paolo Bacigalupi, Ann Leckie i William Gibson su se fokusirali na teme krize, biomoći, financija i potencijala za društvenu promjenu. Djela poput Cory Doctorowa Chicken Little opisuju financije kao arenu za dobivanje bodova ultramoćnih oligarha, dok noviji filmovi kao Elysium i Snowpiercer opisuju otpor prema rastućem ekonomskom uslojavanju.

Uslijed dubokih ekonomskih nejednakosti i ekoloških kriza rasprostranjenost ovih tema nije slučajnost. Ovi radovi često imaju upadljiva ograničenja. Ako je nejednakost uobičajeni motiv, njegov izvor (kapitalizam) i lijek (kolektivno djelovanje) su često prigušeni ili potpuno ignorirani. Ipak, unatoč njihovim manama, ovi noviji radovi pokazuju spremnost na propitivanje dominantnih elemenata naše ekonomije i društvenog života. Desetljećima je SF bio predviđajući kritičar uspona i dominacije neoliberalizma.

Phillip K. Dick u noveli Ubik (1969.) opisuje želju digitalne korporacije da stane na kraj vlasništvu u korist najma, i to čak najma stvari poput tostera, hladnjaka i ulaznih vrata. U Ubiku ni smrt ne nudi bijeg od eksploatacije korporacija. Umjesto toga specijalizirane mrtvačnice dopuštaju šefovima da izvuku korist od radnika preko groba.

Jeff Noon u noveli Nymphomation (1997.) opisao je britansku ekonomiju kao borbu između korporacijskog diva ‘Whoompy Burgers’ i nezavisne indijske curry trgovine. U pretjeranoj, ali zamislivoj neoliberalnoj budućnosti opisanoj u noveli, Whoompy Burgers subvencionira sveučilište u Manchesteru, studenti tražeći svoje transkripte i e-mailove bivaju bombardirani reklamama burgera, i hamburger koji pleše im govori koliko su burgera pojeli taj semestar.

Sveučilište Sjeverne Karoline je nedavno ukinulo studijske programe niske potražnje. “Mi smo kapitalisti, i mi moramo razmatrati što je potražnja”, objasnio je jedan službenik – ovo čini Noonovu zamisao vrlo realnom.

Manje ćudljiva procjena je Kim Stanley Robinsona koji u svojoj Mars trilogiji (1990-te) predviđa budućnost u kojoj će nacionalne krize biti rješavane kroz prodaju korporativnom menadžmentu, i transnacionalne korporacije će preuzeti nacionalni fiskalni i ekološki menadžment u zamjenu za izravnu kontrolu nacionalnih resursa, materijalnih i društvenih. Do kraja trilogije nacije bankrotiraju i prodaju se suparničkim korporacijama, i cijela Mars kolonija postaje podružnica kojom vlada korporativni menadžment. Ovaj serijal je nagovijestio krize poput one u Benton Harboru (Michigan) i drugim urbanim područjima koja su suočavaju sa bankrotom, i gdje tehnokratski menadžment zamjenjuje demokratsku kontrolu.

Noviji SF radovi također pokazuju spremnost na propitivanje standardnih ekonomskih pretpostavki. Povijesno gledajući, smišljene ekonomije u anglo-američkim SF novelama imaju obilježje distopije. Ipak, Francis Spufford u noveli Red Plenty (2012.) optimistično zamišlja sovjetski san o ekonomiji blagostanja i strasti koju taj san budi. Sovjetski istraživači koji su tražili put prema sovjetskoj ekonomiji koja služi svima opisani su suosjećajno, te se i s Nikitom Khrushchevim postupa s poštovanjem. Unatoč tome što je Spuffordova priča politički problematična iz više razloga, njegova knjiga nam pokazuje da u post-katastrofičnoj i post-Occupy okolini sve veći broj čitatelja želi promišljati pitanja vezana uz ekonomiju i društvo koja se smatraju riješenima.

Pisci spekulativne fikcije se također bave temama koje obuhvaćaju sadašnjost i budućnost: biogenetika i direktna kontrola života. Jedan primjer je rad Paola Bacigalupi, koji istražuje ono što David Harvey zove obnavljanje akumulacije kroz oduzimanje u ekološkom i okolišnom značenju. Bacigalupijeva djela Pump Six and Other Stories (2008.) i The Windup Girl (2010.) govore o sve većoj opasnosti od kapitalističke kontrole nad samim materijalom života pomoću zakona o patentu i autorskih prava nad genetskim materijalom. Bacigalupijeva fikcija se nalazi na sjecištu dviju kriza: krizi energije, odnosno nedostatku nafte pri čemu je zamijenjena agrikulturnim sredstvima te uništenje usjeva zbog čega je kontrola proizvodnje hrane u rukama mega biotehničkih kompanija koje posjeduju svu postojeću zalihu sjemena. Bacigalupijeve priče su ispunjene nejednakošću, bijedom i siromaštvom, no on oslikava eksploataciju poglavito kao nešto što ljudi rade prirodnom svijetu. Moćni likovi koje opisuje zaista ugnjetavaju osiromašene ljude i čine to biogenetskom kontrolom zaliha hrane. Siromašni su toliko ugnjetavani svojom potrebom da koriste proizvode agro-korporacija i nisu u ulozi proizvođača vrijednosti za te korporacije, kako bi rekao Marx.

Ann Leckie je također zaokupljena prirodom eksploatacije. U prve dvije knjige Radch trilogije Leckie govori o biomoći i profitu nastalom iz državno-korporativne uzurpacije radnika. U svojim novelama Ancillary Justice (2013.) i Ancillary Sword (2014.) mrtvi radnici su reanimirani i nanovo ih se koristi pomoću kriogenike i uništenja osobnosti. Istovremeno, kolonizirano stanovništvo se premješta s jedne na drugu planetu kako bi služilo kao radna snaga na plantažama elitnog sloja uzgajivača i trgovaca. Nakon što je pobuna radnika ugušena, oni pokreću vlastitu ilegalnu ekonomiju razmjene i proizvodnje. Leckiena novela pruža snažan primjer kako djelovanje i zajedništvo radnika može biti moguća metoda otpora.

Još jedan autor pokazuje dobro razumijevanje ove teme: Terry Pratchett, čije su novele dijelom humoristične, kritike aktualnih stanja u društvu: u opisu popularnog prosvjeda protiv uzurpatora zmaja, Pratchettov lik uzvikuje: “Ljudi, ujedinjeni, nikad neće biti zapaljeni!”. Discworldov glavni grad Ankh-Morpork utjelovljuje promjenjivost urbanog života. Njegov vladar, nemilosrdan ali posvećen blagostanju grada je mješavina Machiavellija, Robespierra i možda čak i Davida Harveya.

Pratchettove novele ‘Going postal’ (2004.) i ‘Making money’ (2007.) opisuju probleme koji će biti vidljivi poslije sloma burze 2008. godine. U noveli ‘Going postal’ poštanske marke zamjenjuju metalni novac sa socijalnom valutom koja sadrži vrijednost rada, dok u ‘Making money’ gradski patricij pokušava uzeti novac građana ispod njihovih madraca i iskoristiti ga za razvojni kapital. Pratchett proširuje paradigmu poštanskih marki navodeći da prava vrijednost proizlazi iz potencijala samog grada kao prostora cirkuliranja i toka kapitala. Protagonist temelji novu valutu grada na radnoj snazi Golema, fantastičnoj teoriji vrijednosti rada te autor time iznosi jednu od nekoliko marksističkih ideja ekonomije rada u fantastičnoj literaturi.

Marksistički koncepti se često pojavljuju u Pratchettovim djelima. U poznatom odlomku u noveli ‘Men at Arms’ (1993.), Pratchett analizira klasnu potrošnju i djelotvornu potražnju. Lik Samuel Vimes, radnik, proučava svoje uništene čizme. Dok bogati mogu kupiti jedan par čizama za prekomjernu cjenu, te dobre čizme će im trajati čitav život, tako bogati ne moraju kupovati ako ne žele i njihove noge su suhe. Netko iz radničke klase tko si ne može priuštiti tako skupu obuću mora kupiti jeftinije čizme, koje se brzo unište, čime je osoba prisiljena na novu kupnju jeftinih čizama i tako unedogled. Naposljetku radnik potroši puno više novaca na čizme, ali i dalje ima mokre noge.

Cory Doctorow izvrće ideju o čizmama u priči ‘Chicken Little’ (2010.). U ovoj priči čitave industrije služe ekstremno bogatim post-ljudima koji jednom kupnjom osiguravaju rad kompanije desetljećima. Ovi potrošači žive u podzemnim uređajima veličine grada, dok im čitava populacija služi. Potrošači su ćudljivi, nezamislivo bogati, i uživaju status ljudskog bića, korporacije i države. Svjetska ekonomija je za ove oligarhe postala način za dobivanje bodova u igrama moći. Dok Doctorowova priča na mudar način otvara nove teme vezane uz trenutne ekonomske trendove – i pokazuje nam neograničenu prirodu moći novca – u pripovijedanju nedostaje motiv zajedništva koji je prisutan u drugim radovima ovog autora. Iznimno nadaren protagonist se nagodi sa jednim potrošačem i dobiva djevojku. Oligarhija je obilježena djelovanjem jednog pojedinca, i glavni lik nadilazi svoje okolnosti kako bi ispunio svoju želju; no ostaju veći strukturalni problemi. Doctorowovi potrošači ostaju odvojeni od čovječanstva fiziološki i prostorno.

Nejednakost izražena kroz prostornu odvojenost je dugo bila moćni izum u SF. Već u djelu H.G. Wellsa Time Machine (1895.) ‘civilizirani’ Eloi okupiraju zemljinu površinu, dok Morlaci, koji su ugnjetavani od rođenja, žive ispod zemlje.

U najnovijoj noveli Williama Gibsona ‘The Peripheral’ bogati i siromašni čak ne nastanjuju ni istu kvantnu realnost. Bogato društvo je rezultat nekoliko globalnih androgenih kriza zbog kojih je unutar 40 godina umrlo 80 posto svjetske populacije. Gibson opisuje maltuzijanski katalizator za distribuciju, društveno rješenje kojim se bogatstvo postiže trošenjem umjesto uzimanjem od stanovništva. U prošlosti koja je prikazana ekonomijom dominira Walmart, proizvodnja lijekova i vojna služba, te je to dio stvarnosti u kojoj potpuno vlada jedan od budućih oligarha koji nagrađuje nekoliko odabranih sa informacijama o loto listićima i manipulaciji burze. Takva darežljivost je najviše čemu se oni u prošlosti mogu nadati – potpuno ovise o milost vladara. Optimistična je vizija budućnosti u kojoj radikalni tehnološki napretci zaustavljaju distopiju koja se nazire, no Gibson se oslanja na maltuzijanske ideje i dobru volju moćnih elita da stvore bolji svijet radije nego na odlučnost ugnjetavanih.

Noviji filmovi koriste istu ideju prostorne odvojenosti kako bi opisali nejednakost, i prikazuju slične elemente i nedostatke. Film iz 2013. godine, Elysium, opisuje sustav u kojem 1 posto stanovništva napušta Zemlju i odlazi živjeti u svemir. Glavni lik radi kao montažer na Zemlji i ozlijeđen je u industrijskoj nesreći, kada je njegova tvornica prisiljena osigurati unosne ugovore bogatog društva sa svemirske stanice. Ovaj film je iznimka zato što opisuje izravan odnos između bogatstva i siromaštva. Bogati stanovnici svemira shvaćaju da njihov luksuz ovisi o ugnjetavanju drugih, i svjesno održavaju vojni jaz između njih i siromašnih kako bi zaštitili vlastiti životni stil. Ipak, film ne navodi kolektivno djelovanje kao rješenje. Društveno rješenje se provodi putem kompjutorskog programa koji junak i nekoliko njegovih pristalica prokrijumčare u svemir. To dovodi do prostornog aparthejda i nakon toga svatko, a ne samo odvojenih 1% imaju pravo na sve društvene resurse. Kroz nešto nalik na ‘égalité ex machina’ preraspodjela je postignuta putem žrtvovanja pojedinca nalik Kristovom.

Snowpiercer iz 2014. godine također predstavlja kruto hijerarhijsko društvo u kojem su društvene klase stupnjevane po dijelovima vlaka. Jedini preživjeli ljudi globalnog ledenog doba žive u vlaku koji neprestano kruži po Zemlji. Dok grijanje, voda, hrana i druge potrepštine proistječu iz dinamičnosti motora – metafora za kapitalističku cirkulaciju – stanovnici vlaka moraju znati svoje mjesto te su smješteni po svojim kartama: prvi razred, ekonomska i slobodna klasa, od prvog do posljednjeg vagona. Uslijed pobune koju započinje slobodna klasa tri lika dospijevaju u prednji dio vlaka: jednom je ponuđeno da tamo ostane i upravlja motorom, a preostalo dvoje se pokušava iskrcati iz vlaka. Još gore od ovog pokušaja suradnje je saznanje da je strojovođa organizirao pobunu, kako bi primorao obnovu i osigurao da vlak u budućnosti nesmetano vozi. Buntovnici unište vrata vlaka kako bi pobjegli te uzrokuju ispadanje vlaka iz tračnica. Nakon katastrofe jedna od spomenutih troje uspijeva pobjeći sa djetetom u zimu. Kolektivnom revolucijom se pojedinci jedva uspijevaju pomaknuti s kraja na početak. Potrebna je katastrofa koju su buntovnici potaknuli, no ne i planirali, da vlak ispadne iz tračnica. U različitim ekološki orijentiranim spekulativnim fikcijama prijelaz sa kapitalizma je postignut prisilom zbog ekoloških razloga radije nego kroz kolektivno djelovanje. Sve u svemu, budućnost je izvan vlaka: izvan kapitalističke cirkulacije, daleko od hijerarhije i dominacije koje su vladale u vlaku.

Prema Jasonu Readu ‘Snowpiercer’ opisuje potrebu za novim vizijama mogućeg. To daje barem početak, čak i ako ostajemo nesigurni da li je kolektivno djelovanje bilo djelotvorno ili je bilo tek odvraćanje pažnje, te što bi mogla biti politička implikacija anarhoprimitivističkog pogleda na život izvan kapitalizma u zaključku filma.

Kao sva kulturna djela, SF je smješten u politički i ekonomski kontekst. U našem ljudi primjećuju da, kakvo god blagostanje kapitalizam nudi, ništa se uistinu ne dobiva. Pojačano fokusiranje na nejednakost u SF radovima je znak da ideološki temelji našeg trenutnog društvenog poretka prolaze značajnu promjenu.

Ursula K. Le Guin, možda najutjecajnija ljevičarska SF autorica, na dodjeli National Book Awards je potaknula kolege autore da zamisle ‘alternativu tome kako živimo danas’, i kaže: “Živimo u kapitalizmu, njegova moć je neizbježna- no takva su bila i sveta prava kraljeva. Ljudska bića se mogu oduprijeti i promijeniti svaku ljudsku moć. Otpor i promjena često počinju u umjetnosti. Vrlo često u našoj umjetnosti, umjetnosti riječi”.

Priče koje su ovdje iznesene ukazuju na to da može doći do takvog otpora – da san o novim mogućnostima može pobijediti zombija skučene tradicije i ekonomske dogme. Sve popularnije serije poput ‘Hunger Games’ opisuje siromašne i bogate toliko otuđenima, kao da su iz različitih zemalja i potvrđuju da bogati koji su u manjini žive od rada većine siromašnih – koji su sposobni promijeniti svijet kada se prestanu bojati bogate manjine.

Prevela i prilagodila Darja Galović

Nada za novi početak žrtvama seksualnog ropstva u Indiji

Indijska tvrtka koja se bavi proizvodnjom popluna i torbi zapošljava žene zarobljene u seksualnom roblju imenovala je dvije bivše seksualne radnice članicama svoje uprave, što je prvi takav potez u industriji. Sarah Lance, koja je pomogla u pokretanju tvrtke prije 10 godina kako bi pomogla žrtvama nudeći im alternativan način zarađivanja za život, ističe kako je tvrtka također pozvala 19 svojih radnica da postanu dioničarke u firmi.

Tvrtka Sari Bari, locirana u Kolkati, zapošljava 120 žena koje izrađuju poplune i torbe, od kojih je svakom dano ime po ženi koja ga je izradila. “To je njihova tvrtka”, navodi Lance, koja je ove godine osvojila nagradu Opus za neprofitane inovacije i humanitarni rad.

Ova tvrtka, koja sebe naziva “tvrtkom slobode”, jedna od od mnogih u Indiji koje nastoje pomoći žrtvama seksualnog robstva nudeći im različite ekonomske prilike. “Ideja pokretanja posla nastala je kao odgovor na činjenicu da su djevojke koje su spašene i poslane u skloništa, morale ista napustiti kada su postale punoljetne ili kada je njihov slučaj zatvoren”, navodi Lance. “Opet su se našle u istoj situaciji zbog koje su i postale žrtve seksualnog ropstva”.

U početku je djevojke trebalo nagovarati da se priključe, no sada čak postoji lista čekanja za sve žene i djevojke koje žele postati dio ove priče, navodi Lance, dodajući da tvrtka planira zaposliti još 150 žena u idućih pet godina.

U rujnu ove godine, National Crime Records Bureau iznio je podatke prema kojima se broj slučajeva trgovine ljudima povećao na 6 877 slučajeva prošle godine, što je povećanje od više od 25 posto u usporedbi s 2014. godinom.  Broj slučajeva u kojima su maloljetnici/ce prodani/e u prostituciju povećao se za 53 posto u odnosu na 2014. godinu, pri čemu država West Bengal gdje je Kolkota smještena, drži čak 82 posto od ukupnog broja slučajeva zabilježenih 2015.