Ženski nogometni Zagreb 041

“Kako se naš klub bori protiv svih diskriminacija tako nam je i ideja o pokretanju ženske nogometne ekipe bila u planu od samog osnivanja. Potaknuti interesom nekolicine žena da igraju nogomet u našem klubu pokrenuli smo inicijativu za formiranjem ženske ekipe. Već samo jedan dan nakon prvog sastanka s potencijalnim igračicama desio se i prvi trening na kojem je bilo desetak igračica”, piše na službenim stranicama nogometnog kluba Zagreb 041.

Za početak će se trenirati mali nogomet u dvorani, a treninge će voditi Helenna Hercigonja-Moulton. Ona je za U19 žensku reprezentaciju Hrvatske odigrala 40-ak utakmica i ima UEFA B licencu za treniranje. Osim što će vodi treninge omladinskih i ženskih selekcija u Zagrebu 041, igra i u prvoj slovenskoj nogometnoj ligi za klub Pomurje.

Sve koje žele trenirati nam se mogu javiti na email skolanogometa@nkzagreb041.hr ili preko Facebook stranice Zagreb 041.

“Nikakvo predznanje nije potrebno niti posebna oprema. Bilo kakve tenisice i malo dobre volje su sasvim dovoljne. Treninzi će se održavati u večernjim satima, a o terminima će se same igračice dogovarati”, pozivaju nas.{slika}

Crna-bijela labudica: Misty Copeland je balerina koja ruši rasne stereotipe

U baletu pojam ‘Ballet blanc’, u prijevodu ‘Bijeli balet‘, označava scenu u kojoj sve plesačice nastupaju odjevene u bijele haljine i na taj način većinom predstavljaju razna fantastična i mitološka bića poput vila ili drijada, najtipičniju za romantističke predstave 19. stoljeća. Bjelina asocira na čistoću, fragilnosti i lakoću i kao takva biva često prisutna u kontekstu plesnih kostima.

Međutim, fascinacija bjelinom u baletnoj industriji ne staje uvijek samo na boji kostima koji plesačica nosi već se odražava čak i na boji kože samih plesačica. Baletni svijet još i u 21. stoljeću ‘krasi’ zapanjujuća uniformnost. Budući da se balet kao umjetnost kroz povijest razvio kao ništa drugo nego veoma klasno uvjetovani produkt bogatijeg, vladajućeg sloja društva, sukladno tome razvio se i kao gotovo isključivo bjelački oblik umjetnosti. Posljedice klasne, pa stoga i rasne isključivosti i dan danas ostaju nadasve opipljive u svijetu baleta. Zbog velikog broja ljudi, pa tako i plesača/ica raznih rasnih identiteta, moguće je primijetiti da je rasna ekskluzivnost u baletu u sadašnjem trenutku najvidljivija na prostorima Sjedinjenih Američkih Država.

No također, dok za plesačice azijskog podrijetla probitak u baletnom svijetu ne podrazumijeva mnogo veće prepreke od onih s kojima se susreću plesačice stereotipno europskog izgleda, za Afroamerikanke postati uspješnom balerinom znači othrvati se mnogobrojnim i dalje prisutnim predrasudama prema balerinama tamnije puti. Od percipiranja tamnije kože manje lijepom, preko tek odnedavne dostupnosti baletnih papučica u boji kože koja se ne odnosi samo na boju kože bijelih plesača/ica pa sve do smatranja da tijelo tamnoputih balerina po svojoj prirodi nije pogodno za takvu vrstu plesa, balerine afroameričkog podrijetla dužne su premostiti mnoštvo prepreka s kojima se druge plesačice tijekom svoje karijere neće susresti (ili će se one u njihovom slučaju manifestirati u značajno manjoj mjeri nego što je to slučaj kod tamnoputih plesačica) kako bi bile prihvaćene u svijetu baleta i pronašle svoje mjesto pod svjetlima reflektora.

Misty Copeland jedna je od rijetkih žena koja je, usprkos teškoćama i zaprekama na svom baletnom putu, talentom uspjela izboriti svoje mjesto kao prva crnkinja prima balerina Američkog baletnog teatra.

Misty Danielle Copeland, rođena 10. rujna 1982. godine, potječe iz Missourija. Rođena je kao četvrto od šestero djece. Sada 34-godišnjakinja Copeland svoj je put ka uspjehu započela relativno kasno za baletne standarde – u dobi od 13 godina, kada je upisala svoje prve satove baleta. Samo tri mjeseca nakon upisivanja na satove baleta, Copeland je već plesala en pointe, što je izniman uspjeh s obzirom na to da većina balerina en pointe dospije tek nakon mnogo dužeg treniranja. U dobi od samo 14 godina Misty Copeland postala je pobjednica državnog natjecanja u plesu i dobila svoj prvi plesni solo.

@daniil

A photo posted by Misty Copeland (@mistyonpointe) on Oct 28, 2016 at 6:51am PDT


 

Iako je njezin plesni napredak vrlo brzo krenuo uzlaznom putanjom, isto nije bilo moguće reći i za Copelandin privatni život. Nakon rastave od njezinog oca, Copelandina majka Sylvia Delacerna još je nekoliko puta ulazila u razne veze i brakove popraćene konstantnim preseljenjima cijele obitelji. Četvrti, a ujedno i najturbulentniji, brak Copelandine majke bio je popraćen emocionalnim i fizičkim zlostavljanjem vršenim nad Copeland i ostalom Sylvijinom djecom te konstantnim rasno obojenim uvredama usmjerenih na Copeland i ostatak obitelji.

Pronašavši sigurnost u plesu, Copeland još kao tinejdžerica odlazi živjeti sa svojom učiteljicom plesa što joj omogućuje da nastavi svoju baletnu karijeru. Iako se uskoro povela rasprava o skrbništvu nakon čega se Copeland ponovno vratila majci, mlada plesačica nikada nije odustala od svojih snova te je usprkos svim teškoćama s kojima se u životu neprestano susretala odlučila slijediti svoju strast prema plesu.

2000. godine pošlo joj je za rukom čak postati članicom Američkog baletnog teatra, da bi već sljedeće godine postala dio njihovog corps de balleta. Nakon šest godina rada u sklopu Američkog baletnog teatra, Copeland postaje solisticom te nastupa u baletnim izvedbama poput Žar ptice, Orašara te Labuđeg jezera (u kojoj igra ulogu Odette, to jest bijele labudice).

Tijekom svoje dosadašnje karijere Copeland se susrela i sa širokim repertoarom ozljeda poput prijeloma lijeve potkoljenice i napuknuća kralješka, no ni to ju nije spriječilo da slijedi svoj san i ostvari svoj puni potencijal te je i dalje neumoljivo plesala već prvom prilikom nakon oporavka od ozljede. Nakon mnogo teškog rada i uloženog truda, 2015. godine Misty Copeland biva proglašena prima balerinom Američkog baletnog teatra, a samim time i prvom Afroamerikankom u povijesti kojoj je isto pošlo za rukom.

Osim što se radi o iznimno jakoj, upornoj i talentiranoj ženi, ono po čemu je baš Misty Copeland moguće smatrati jednom od najrevolucionarnijih žena današnje američke baletne scene jest njezina netradicionalna pojava i nesvakidašnji ulazak u svijet baleta (malo je tamnoputih balerina i djevojčice u balet obično ulaze mnogo mlađe nego što je to bio slučaj kod Copeland). Moguće je reći da je tamnoputa i nadasve talentirana plesačica postavši prima balerinom pokrenula pravu revoluciju u svijetu plesa, potičući tako na rasnu inkluzivnost i prevlast talenta u baletnom svijetu te postavši inspiracijom mnogim mladim tamnoputim plesačicama da se bore za svoje snove koji su još i danas uvelike obilježeni i sputani rasnom diskriminacijom.   

Iako je zasigurno najpoznatija, Copeland je samo jedna od moćne nove generacije nebijelih plesačica koja uključuje Aeshu AshEbony WilliamsAliciu Graf MackMichaelu DePrince i mnoge druge. Velikanke poput Janet Colins i Virginie Johnson svojim su pionirskim djelovanjem puno prije društvenih mreža, pogotovo Instagrama, olakšale nama da upoznamo ove žene koje u tišini nastupaju na svjetskim pozornicama. 

Crnkinje plešu balet” nije samo profil na Instagramu; to je organizacija posvećena problematiziranju različitosti u baletnim programima i osigurava sredstva za pomoć mladim djevojkama koje teže tome da postanu sljedeća Misty. Ispod BGCD kišobrana okupljaju se plesači/ce, instruktori/ce, vlasnici/e plesnih studija i drugi/e koji/e zajedno rade i podučavaju djevojke hispanskog, afričkog, azijskog, istočnoindijskog i indijanskog podrijetla. 

@henryleutwyler

A photo posted by Misty Copeland (@mistyonpointe) on Apr 3, 2016 at 1:30pm PDT

Marš solidarnosti: Za siguran krov nad glavom

Svake godine u studenom Mreža antifašistkinja Zagreba održava Marš solidarnosti kojim želi skrenuti pozornost na probleme isključenih, marginaliziranih i potlačenih skupina u društvu i pokazati da jedino zajedničkim djelovanjem i solidarnošću možemo pokrenuti promjene.

U Hrvatskoj još uvijek nije poznat točan broj beskućnika, a računa se da ih je otprilike 500 jer toliko mjesta ima u raznim prenoćištima i prihvatilištima diljem države. Postoji problem i pri definiranju beskućništva; ono se naime načelno dijeli na apsolutno i relativno. Apsolutno beskućništvo podrazumijeva one koji doslovce nemaju krov nad glavom, spavaju na otvorenom ili na mjestima koja nisu namijenjena za ljudsko stanovanje, dok se relativno beskućništvo pak odnosi na osobe koje imaju fizički zaklon, ali im nisu osigurani osnovni zdravstveni i sigurnosni standardi. S obzirom na to, ovisno o definiciji, procjenjuje se da u Hrvatskoj živi od 500 do nekoliko tisuća beskućnika (najveće brojke idu čak do deset tisuća!). Uz 420 korisnika koji se nalaze u smještajnim kapacitetima, pretpostavlja se da barem još 500 ljudi spada u kategoriju apsolutnog beskućništva, a minimalno šest tisuća živi u neadekvatnim uvjetima. Zakon o socijalnoj skrbi implicira da je beskućništvo problem privremenog karaktera, međutim iskustvo i istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da osobe relativno dugo ostaju u statusu beskućnika, često usamljeni u svojoj borbi da iz njega izađu. Iako je poznato da su beskućnici osobe s vrlo specifičnim problemima koji se ne mogu prevladati bez sustavne, individualizirane i dugotrajne stručne pomoći i podrške, sustav socijalne skrbi na njihove potrebe uglavnom odgovara jednokratnim intervencijama u obliku novčane pomoći ili osiguranjem privremenog smještaja.

Beskućništvo nikada ne dolazi samo, a pogotovo ako nije privremeno. Ono sa sobom nosi i čitav niz drugih problema poput socijalne isključenosti, brojnih zdravstvenih problema (velik broj stručnjaka upozorava na to da među beskućnicima ima sve više i više onih s lakšim i/ili težim psihičkim problemima) te isključenosti iz tržišta rada.

U sklopu Marša organizirat ćemo skupljanje donacija za udrugu Fajter, koja izdaje časopis Ulični fajter. Prodajom tog časopisa se direktno pomaže onima koji nemaju siguran krov nad glavom.

Pridružite nam se na Maršu solidarnosti u subotu, 19. studenog od podne na Zapadnom kolodvoru.

Maršom želimo ukazati na to da većinu nas od beskućništva dijeli tek otkaz, jedna neisplaćena plaća ili kredit u švicarskim francima te još jednom ukazati na to da je krov nad glavom temeljno ljudsko pravo, koje treba biti omogućeno svima!

Unequal Universes

Kada govorimo o neoliberalizmu, nameće nam se pitanje: možemo li promijeniti svijet u kojem živimo, ili nas takav sustav vodi u potpunu propast.

Distopija kao literarna forma daje nam pesimistični, često bezizlazni scenarij i fabule dovedene do krajnosti i pretjerivanja. Distopijska SF (science fiction) literatura i filmovi nas još dugo ostave pod dojmom, s bezbroj pitanja i često sa potrebom da promijenimo u našem svijetu ono što bi nas moglo odvesti u takvu ili sličnu situaciju. Već desetljećima mnogi autori/ce SF literature kritiziraju, predviđaju i dovode do apsurda neoliberalizam, koji se u našem društvu manifestira u obliku globalizacije, korporativne moći te sve jačeg bankarskog sustava, što vodi do osiromašenja i eksploatacije velikog djela populacije.

Jeff Noon u noveli Nymphomation (1997.g.) piše o širenju korporativne moći na obrazovanje. Whoompy Burger sufinancira visoko obrazovanje u Manchesteru. Studenti/ce su sa svih strana okruženi reklamama korporacije, te im čak hamburger koji pleše govori koliko su burgera pojeli taj semestar. Autor želi pokazati kako korporacije nemaju granice i koliko su nametljive kada imaju moć na nečim, u ovom slučaju nad obrazovanjem.

U trilogiji Mars Kim Stanley Robinson (1990.g.) piše o budućem svijetu u kojem će se državne krize rješavati putem korporacija, a one će upravljati državama te imati kontrolu nad državnim resursima. To dovodi do bankrota država, koje se naposljetku prodaju korporacijama. Sličnosti sa ovom radnjom vidimo i u današnjem svijetu. Detroit i drugi gradovi u Michiganu (SAD) su bankrotirali  i izabrani su menadžeri koji drže vlast u svojim rukama.

Paolo Bacigalupi u djelima Pump Six and Other Stories (2008.g.) i The Windup Girl (2010.g.) se bavio temom genetike. Usredotočio se na ono što se događa kad kapitalizam preuzme kontrolu nad genetskim materijalom pomoću prava i zakona. Njegove priče se događaju uslijed dvije krize. Jedna je nedostatak nafte koji se potom zamjenjuje agrikulturnim proizvodima, a druga je propadanje usjeva što dovodi do toga da biotehnološke korporacije u rukama drže proizvodnju hrane.

Ann Leckie u prve dvije knjige Imperial Radch trilogije ( Ancillary Justice, 2013.g.; Ancillary Sword, 2014.g.) opisuje scenarij u kojem ‘ni smrt nije kraj’. Mrtvi koji su nekoć bili radna snaga putem kriogenike i uništenja osobnosti ponovno se koriste. Preostali živi dio stanovništva se seli s jedne planete na drugu i služi kao jeftina radna snaga bogatim poljoprivrednicima. Naposljetku se eksploatirano stanovništvo izbori za vlastitu ilegalnu proizvodnju i trgovinu.** Autorica u ovim knjigama ne razlikuje likove po spolu i koristi za sve likove zamjenice u ženskom rodu.

U djelu Making Money Terry Pratchetta protagonist uviđa da stanovništvo gubi povjerenje u banke te umjesto kovanica za platno sredstvo radije koristi poštanske marke. Odluči proizvoditi novac koristeći stanovništvo za kapital. Zaručnica protagonista uvodi Goleme (glinene robote) kao valutu. U djelu Going postal Goleme se koriste kao radna snaga.* Kod ovog autora nalazimo Marxove ideje. Tako recimo u Men at Arms (1993.g.) promišlja se sljedeći paradoks: bogati mogu kupiti nešto što je kvalitetno i vrijedno, kao cipele. Kvalitetne cipele se dugo može koristiti. Siromašni moraju često kupovati cipele koje se brzo istroše, jer su nekvalitetne i jeftine. Tako siromašni više troše na cipele od bogatih jer ih kupuju češće, a istovremeno imaju puno manje novca od bogatih.

Cory Doctorow u svojem djelu Chicken Little opisuje scenarij u kojem vrlo bogatim post-ljudima ( eng. posthuman) služe industrije kojima jedna njihova kupnja osigurava rad desetljećima. Njima služe ostali ljudi, dok oni imaju status čovjeka, korporacije i države.

William Gibson u svojoj knjizi The Peripheral piše o svijetu koji je propao iz političkih i klimatskih razloga. U budućnosti se živi ekološki osviješteno, no svijet je opustošen zbog prijašnjih katastrofa tokom kojih je umrlo 80% stanovištva.*

Ova tema nije prisutna samo u literaturi, već i na filmu. Naime, film Elysium (2013.g.) opisuje kako siromašni sloj živi u siromaštvu i bijedi, dok bogati žive u orbiti Zemlje u velikom svemirskom brodu. Bogati posjeduju visoku tehnologiju i žive u luksuzu. Protagonist uspijeva putem kompjutorskog programa učiniti da siromašno stanovništvo stekne prava i povlastice kao i bogati.Čini to žrtvovanjem samog sebe.*

Film iz 2014.g. Snowpiercer opisuje scenarij u kojem je klimatskim inženjeringom uzrokovano globalno zatopljenje i ledeno doba. Preživjeli nastanjuju vlak u kojem su podijeljeni hijerarhijski na prvi razred, ekonomsku klasu i slobodnu klasu. Dolazi do pobune nakon koje vlak ispadne iz tračnica. Preživljava žena s djetetom i otkriva da još uvijek postoji život na planeti, vidjevši polarnog medvjeda.*

Ovi filmovi i knjige, osim što nas zabavljaju i inspiriraju nas za promišljanje o društvu u kojem živimo i promjenama koje možemo napraviti kao pojedinci, ali i kao društvo u cjelini.

Prevela i prilagodila Darja Galović

Gdje su nestala nova radna mjesta?

Tribina “Mladi žele raditi u Hrvatskoj, a ne u Minhenu” u organizaciji CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje održana je u petak, 11. studenog u Kući ljudskih prava u Zagrebu.

Problematizirajući status mladih u svijetu rada na tribini su govorili/e Ivana Vučetić iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Karlo Kralj, predsjednik Mreže mladih Hrvatske, Anja Repalust članica inicijative Za rad spremne i Luka Bogdan član Savjeta mladih Grada Zagreba i tajnik Instituta za stručno usavršavanje mladih.

Tribina je otvorila brojna pitanja vezana ne samo uz efikasnost mjera iz Garancije za mlade čije je revidiranje u 2017. godini najavila Ivana Vučetić iz HZZ-a, već i javnu percepciju problema nezaposlenosti mladih. Karlo Kralj iz Mreže mladih Hrvatske upravo je istaknuo problem javnog diskursa koji rezultira negativnom percepcijom nezaposlenosti mladih, posebice optuživanjem mladih da su oni sami krivi za nezaposlenost, a ne opća nepovoljna klima po pitanju zaposlenosti. Nažalost i predizborna obećanja i programi bili su  neodređeni, bez konkretnih i jasnih pokazatelja, definiranja konkretnih načina i stvarnih namjera za provođenjem efektivnih i ciljanih promjena koje bi utjecale na zapošljavanje mladih, istaknuo je Kralj. Specifičan je položaj mladih žena u svijetu rada o čemu je govorila Anja Repalust iz inicijative Za rad spremne, a koja je sakupljala svjedočanstva žena koje su imale neugodna iskustva prilikom zapošljavanja. Inicijativa je organizirala akciju pod nazivom “Lista želja” koja je trebala negativna iskustva pretvoriti u pozitivne zahtjeve žena spram promjena u svijetu rada te istovremeno osnažiti i potaknuti posebice mlade žene da se aktivnije bore za svoja prava. Na kraju tribine Luka Bogdan ukratko je predstavio projekt Črnkas – Črnomerec poslovni klub u kojem sudjeluje ispred Instituta za stručno usavršavanje mladih zajedno sa Odjelom za mlade Grada Zagreba kao primjer rada s mladima po pitanju zapošljavanja. Misija Kluba je osnaživanje mladih za ulazak na tržište rada kroz radionice za mlade s područja Grada Zagreba na kojima oni imaju priliku usavršiti osnovne vještine potrebne za što kvalitetnije predstavljanje svom budućem poslodavcu te pružanje informacija vezane uz proces pronalaska budućeg zaposlenja na jednom mjestu.

Rasprava sudionika i sudionica tribine razvila se u nekoliko smjerova. Istaknut je problem da s jedne strane dolazi do neadekvatnog korištenja mjere stručno osposobljavanje u javnoj upravi koja na taj način iskorištava mlade kako bi premostila zabranu zapošljavanja i nedostatak ljudskih kapaciteta. S druge strane, mladi su svjesni sve većeg urušavanja radničkih prava te percipiraju zaposlenje u javnoj upravi kao posljednje utočište sigurnog i stalnog zaposlenja s garantiranim poštivanjem radničkih prava. Raspravljalo se i o polaganju prevelikih nada u budućnost start upova i općenito samozapošljavanje jer sustav ignorira činjenicu da brojni start upovi propadaju te istovremeno da značajan broj mladih ljudi nije spreman i/ili voljan pokretati vlastiti posao. idealiziranje poduzetništva kao nečega što svakome odgovara u tom je smislu potpuno promašeno.

Glavni zaključak tribine bio je izostanak rasprave o otvaranju novih radnih mjesta iz generalne rasprave o nezaposlenosti mladih. Dok se mlade sustavno okrivljuje na nedostatak volje i ambicije u traženju posla i samozapošljavanju; dok se okrivljuje javni sektor za korištenje stručnog osposobljavanja za zaobilaženje zabrane zapošljavanja, skreće se pogled s činjenice da novih radnih mjesta sustavno nema te da najbolje čemu se mladi mogu nadati nakon stručnog osposobljavanja su zamjene za porodiljni te ugovori na određeno u trajanju od jednog mjeseca. Stoga se (opet) postavlja pitanje: Gdje su nestala nova radna mjesta?

Zaključak koji je proizašao iz rasprave odnosi se da je uz adekvatno kreiranje mjera koje će odgovarati potrebama mladih potrebna i veća aktivnost mladih u javnom iskazivanju nezadovoljstva trenutnom situacijom u Hrvatskoj kao i njihovog političkog angažmana i organiziranja prosvjeda kako bi se nezadovoljstvo iskazalo. Mreža mladih Hrvatske najavila je ujedno i niz akcija u tom smjeru o kojima više možete saznati na Facebook eventu: Mladi za radnička prava.

Na tribini je bilo moguće dopuniti Listu želja te su sudionici i sudionice tribine upisali i svoje želje: “Želim da se ne smatra nenormalnim pitati na intervjuu kolika će mi biti plaća, je li mi plaćen prijevoz  i radi li se vikendom i praznicima i je li to dodatno plaćeno.”

“Želim plaću od koje mogu živjeti!”

“Želim da me nije strah reći poslodavcu da sam trudna i strahovati od otkaza.”

“Želim da me ne pitaju u čudu kako to da imam 25 godina, a nemam ni godinu radnog staža!”

“Želim da se mladi politiziraju i solidariziraju, te sindikalno organiziraju.”

 

Tribina je provedena u okviru projekta “Mlade žene žele raditi” kojeg financijski podupiru Kreativni fond za mlade Uzgon i Grad Zagreb.

 

Opake vještice ljevice: kratka povijest

Za mnoge je vještica simbol ženske moći. Utjelovljujući strah od žene nepokorene patrijarhatom, ona je također simbol progona žena budući da su one za koje se smatralo da su vještice suočavane s izopćavanjem, mučenjem i smrću još od ranog novog vijeka.

U vrijeme kad sve više milenijskih žena pokazuje zanimanje za vještičarenje proučavanjem tarota, herbalizma i praćenjem mjesečevih mijena, termin “vještica” se ponovno počeo upotrebljavati kao pogrdan epitet. Tijekom najmizoginijeg predizbornog razdoblja do danas, lov na vještice je ponovno uskrsnuo u novom, izopačenom zanosu. Hillary Clinton, demokratska predsjednička kandidatkinja, bivša državna tajnica, senatorica New Yorka i bivša prva dama SAD-a je jedna od vještica koje trebaju biti žrtvovane. Na meti zbog svojeg roda, osobnosti i političkog djelovanja, desetljećima je nazivana vješticom.

Ipak, ovo nije prvo pojavljivanje vještica u politici.

Za razumijevanje transformacije vještice iz Sotonine sluškinje u aktivistički pokretač – i natrag – potrebno je zaviriti u početak femiminističkog pokreta kad su žene tražile neki lik koji bi bio simbol njihove borbe.  

Zamislite ovo: Dobra vještica Glinda u haljini od ružičastog tila s blještavom krunom na glavi.

{slika}

Ona pozdravlja uplašenu Dorothy iz Kansasa prilikom dolaska Oz. U ruci graciozno drži čarobni štapić svakim pokretom izazivajući šuštanje svojih napuhanih rukava i voluminozne podsuknje. Majčinski nastrojena, mekanog glasa, utjelovljenje je klasičnih ženstvenih karakteristika.

“Jesi li ti dobra ili zla vještica?”, upitala je Dorothy pogledavajući Tota.

Vodeći se stereotipom vještica koji je nastao još za vrijeme europskih lovova na vještice, gdje je većina optuženih bila starija od 40 godina, Dorothy odgovara kako ona ne može biti vještica jer su vještice “stare i ružne”. Munchkinsi se nasmijaše na taj naivan odgovor.

Glinda je jedna od prvih eksplicitno “dobrih” vještica prikazanih u popularnim medijima, prvo u knjizi L. Franka Bauma Čudesan čarobnjak iz Oza (1900), kasnije i u filmskoj adaptaciji MGM-a, Čarobnjak iz Oza (1939). Neki će biti zaprepašteni činjenicom da je Glinda, a ne njena uvrnuta blizanka zelenog lica, inspirirana feministkinjom i pionirkom sufražetkinja Matildom Joslyn Gage.

Kao jedna od najradikalnijih sufražetkinja 19. stoljeća, ona je bila abolicionistkinja koja je navodno ponudila svoju kuću Undergorund Railroad mreži, zagovarateljica za žensko pravo glasa i glasna protivnica tajnih sporazuma između države i crkve. Ona je također i autorica knjige Žena, crkva i država (1893), u kojoj progovara o rasprostranjenoj patrijarhalnoj moći.

U ovoj radikalnoj knjizi Gage donosi opširnu raspravu o europskim suđenjima protiv vještica i kršćanskoj mizoginiji, humanizirajući progonjene vještice te pružajući inspiraciju Baumu za lik Glinde u Čudesnom čarobnjaku iz Oza.

Prije nego što je preuzimanje jezika i stigmatiziranih figura viđeno kao aktivistički alat, Gage je preispitivala nasljedstvo vještica aktivno radeći na promjeni percepcije vještičje uloge kroz povijest. Po njenoj procjeni, vještice nisu bila zle čarobnice, već žene na meti kršćanske države. Teoretizirala je da je riječ vještica “prethodno označavala ženu superiornog znanja”.

Njena analiza o vješticama se odvijala istovremeno s drugim analizama feminističkih povjesničarki 20. stoljeća. Bez tih analiza moglo se dogoditi da su vještice unutar popularne kulture još uvijek percipirane isključivo kao zle figure.

{slika}

Ideja svake žene kao vještice – i političke disidentkinje – vuče korijenje iz rada Matilde Joslyn Gage. S feminističkom eksplozijom 1960-ih vještice su se počele promatrati kao politički simboli a Women’s International Terrorist Conspiracy From Hell (W.I.T.C.H.) bio je pokret koji je za to zaslužan.

1968. sukob u Vijetnamu je eskalirao, Marthin Luther King je ubijen, a pokret za oslobođenje žena se polako raspao na mnoštvo politički aktivnih skupina.

Jedna od njih su bile njujorške W.I.T.C.H. Otprilike trinaest žena je osnovalo ovaj sukobnički klan 1968. na Noć vještica, uključujući feministkinje Robin Morgan, Florika and Naomi Jaffe.

Kako Alice Echols tumači u Daring To Be Bad: Radical Feminism in America 1967-1975, one su bile inspirirane yippijima (Young International Party), koji su bili poznati po “organiziranju kroz nasilne činove”.

W.I.T.C.H. su odvele gerilsko kazalište na drugu razinu oslanjajući se na strahove od zle žene i oblikovanjem sebe po njenom liku. Odjevene u pomaknutu-šik-Noć-vještica-odjeću, šiljaste šešire i komično mašući metlama W.I.T.C.H. su odaslale svoje viđenje kapitalizma i korporacija kao mašinerije za perpetuiranje seksizma.

Neke su vještičarile ispred njujorške burze, oblačeći crna vela prosvjedujući protiv sajmova vjenčanja i boreći se protiv uredskog seksizma u telefonskoj kompaniji. Neke su slale odrezane nokte i kosu na sveučilište koje bi otpustilo profesoricu koja je bila radikalna feministkinja. Zavijene u crninu, odlazile bi na ulicu gdje bi sa sklopljenim rukama molile, zazivajući svoju kolektivnu moć u svrhu slanja poruke i mobilizacije svijesti.

Klan je bio kratkog trajanja, ali vještica je nastavila kroz sljedećih 50 godina transformaciju iz lisice u vješticu, iscjeliteljice u vražicu, iz protivnice u pristašu – ovisno o tome tko ju priziva.

Skoknemo li do Republikanske nacionalne konvencije 2016. vidjet ćemo da je retorika žena=vještica dosegla svoj vrhunac. Nakon eksplicitnog pokazivanja mržnje prema Hillary (uključivši i pozive na nasilje), njen je ured osjećao potrebu odgovoriti s jasnim mailom. Naslovivši mail “Lov na vještice”, zamjenica direktora komunikacija kampanje Christina Reynolds je poslala jednostavnu poruku uspoređujući povijesne lovove na vještice i demonizaciju predsjedničke kandidatkinje. Kasnije je Salon objavio članak koji je ponovno zavrtio priču oko Hillary vještice. Naime, u tom članku Amanda Marcotte povlači paralelu između Hillary i Hermione, briljantne i razborite vještice nastale iz pera J. K. Rowling. Također ističe kako su klevete korištene protiv Hillary već otprije poznate te da se ne odnose na nju kao osobu nego su korištene za svaku ženu koja je kroz povijest tražila moć i neovisnost još od vremena lovova na vještice.

Ovo naravno nije bio kraj lova na Hillary. Prijetnje i klevete su stizale i eskalirale svakim danom sve do uoči izbora. Sve je kulminiralo Donaldom Trumpom nazvavši ju vragom. Prema tome, ona više nije bila samo vještica koja je moć dobivala od Sotone, ona je postala vladarica podzemlja.

Začuđujuće (ili ne), ni to joj nije pomoglo u pobijedi protiv Trumpa.

Preveo i prilagodio: Domagoj Kučinić