sdadmin

Draga Hillary, ne možeš biti feministkinja i zalagati se za rat

Posted on by sdadmin

Dugogodišnji doprinos Hillary Clinton međunarodnim ratovima izruguje se njezinom pretvaranju da podržava ženska prava.

U nedavnoj debati s Donaldom Trumpom, Hillary Clinton se još jednom brandirala kao šampionka borbe za ženska prava i križarka protiv seksualnog nasilja. Ovim nastupom, Clinton je zaradila značajne bodove od ljudi koji očito nisu smatrali nužnim da se reflektiraju na fundamentalnu nepomirljivost feminizma i upornog huškanja na rat.

No, činjenica je da se dugogodišnji doprinos Clinton međunarodnim ratnim bojištima smije u lice njezinom pretvaranju da se bori da prava žena ne budu ugrožena, bilo seksualno, ili na neki drugi način. 

Uzmimo za primjer njenu snažnu podršku ratu u Iraku – ili točnije rečeno  – totalnoj destrukciji te zemlje. U jednom poglavlju novog izdanja False Choices: The Faux Feminism of Hillary Rodham Clinton, (Lažni izbori: Lažni feminizam Hillary Rodham Clinton) koje je priredila Liza Featherstone, suosnivačica CODEPINK-a Medea Benjamin opisuje konfrontiranje sa tadašnjom senatoricom Clinton u pripremama za invaziju 2003. godine: “Nedavno se vrativši iz Iraka, prenijela sam (Clinton) da su nam inspektori za oružje u Bagdadu rekli da ne postoje nikakva opasna oružja za masovnu destrukciju i da su žene u Iraku preplašene ratom koji se pripremao i očajno žele da se to zaustavi. ‘Divim se tvojoj volji da govoriš u ime žena i djece u Iraku’, odgovorila je Clinton, ‘ali postoji jednostavan način kako spriječiti da itko bude ozlijeđen, a to je da se Saddam Hussein razoruža.'”

Naravno, teško je razoružati  nekoga tko ne posjeduje oružje o kojem se govori. I nažalost po njenu trenutnu kampanju protiv seksualnog nasilja, ‘šteta’ kojoj je irački narod i dalje izložen, zahvaljujući SAD-u i njihovim prijateljima, uključuje i mnoge slučajeve silovanja od strane okupatorskih vojnika, što se,nažalost, često događa u takvim situacijama.

Zapravo, uopće ne bi bilo nategnuto usporediti silovanja sa samim činom vojne invazije, ukoliko ga shvatimo kao neželjeni prodor na određeno područje i nanošenje stalnih fizičkih i psihičkih povreda.

Nadalje, čini se da institucionaliziranje silovanja unutar same američke vojske ističe urođenu nekompatibilnost želje da istovremeno budete za prava žena i za militariziranje. U 2008. godini, bivša američka kongresmenka Jane Harman je napisala: “Vjerojatnije je da će žene na službi u američkoj vojsci biti silovane od strane suboraca nego ubijene neprijateljskom vatrom u Iraku … Kao što stari Pogo crtić kaže: “Susreli smo neprijatelja i neprijatelj smo mi. ‘”

Istodobno, u svijetu Hillary Clinton ne možete nikada imati previše neprijatelja. Članak u časopisu Time iz 2014. primjećuje neke njene napore huškanja na rat kao američke državne tajnice za vrijeme administracije Baracka Obame, kada je ‘njezin’ State Department omogućio širenje smrtonosnih napada dronovima. U nastavku, autor članka primjećuje da je prilikom eskalacije sukoba u Afganistanu, Libiji  i operaciji Bin Laden – Clinton zauzimala agresivniju liniju od ministra obrane Roberta Gatesa, republikanca kojega je imenovao sam Bush.

A New York Times Magazine je u travanjskom izdanju objavio članak koji se bavio ‘afinitetom Clintonove prema oružanim snagama’: “U bombastičnim, testosteronom ispunjenim predsjedničkim izborima 2016. godine,  Hillary Clinton je uistinu posljednji sokol u utrci. Budite sigurni, samo “pravi sokol” bi prijetio – tijekom svoje prethodne predsjedničke kampanje – da će “potpuno sravniti sa zemljom” Iran u slučaju napada na Izrael. Istodobno, taj isti Izrael i dalje uništava Palestince alarmantnom stopom uz lojalno odobrenje Clinton.”

“Mislim da je Izrael učinio ono što je morao učiniti”, bila je njezina procjena izraelskog napada na pojas Gaze 2014. u kojemu je poginulo oko 2.251 Palestinaca/ki, među njima 299 žena i 551 dijete. Nije ni čudo, možda, što je više promatrača/ica događaja u razorenoj Gazi ocijenilo djelovanje Izraela kao neki vid silovanja. I dok Trump ostaje neporeciva uvreda za čovječanstvo, on se barem ne pretvara da ima moralno čvrste principe, niti piše sljedeće tvitove: “Svaka osoba koja je preživjela seksualno nasilje zaslužuje da se čuje, da joj se vjeruje i da bude podržana”.

Problem s ovim konkretnim tvitom nije samo osjećanje; problem je što Clinton sama ne vjeruje u to – jer da bi tak tvit bio istinit morala bi mnogo toga čuti o žrtvama američkog nasilja u svijetu. Srećom za nadglednike carstva, međutim, žrtve imperijalizma lako nestaju iz globalnog diskursa – osim, naravno, ukoliko ne mogu biti prikazani/e kao da nas mole da ih bombardiramo do oslobođenja.

U poglavlju svoje knjige ‘False Choices’, feministička znanstvenica Sila Eisenstein primjećuje da su “bombe  SAD-a umotane u retoriku prava žena u  ratovima u Afganistanu i Iraku” i da se  “slični problemi pojavljuju u Hillarynom najnovijem pogonu prema još jednom ratu” u Siriji.

Ističući kako su “većinom feminizmi u SAD-u i inozemstvu u proteklih tri desetljeća postali … više intersekcijski, aktivno antirasistički i antimilitaristički,” Eisenstein predviđa da će  “Clinton kao predsjednica biti korištena da zaustavi ovu radikalnu evoluciju i preruši militarizam, uz prijateljsko bijelo žensko lice, u feminističko postignuće.”

Clinton može optuživati Trumpa koliko god želi da ide protiv ženskog dostojanstva – i bit će u pravu. Ali i ona sama vraški radi na tome.

Belén Fernández je autorica knjige  “Imperijalistička poruka: Thomas Friedman na radu”, u izdanju Verso i urednica je u časopisu Jacobin.

Prevela i prilagodila: Jovana Živković

Osam radikalnih feminističkih umjetnica iz 1970-ih koje su razbile ‘muški pogled’

Posted on by sdadmin

Možda znate za Cindy Sherman, no jeste li čule/i za Renate Eisenegger, Lynn Hershman Leeson i Ewu Partum?

U eri selfija, žene i predobro znaju što žele poručiti svojim fotografijama. Tko si ti? Koje je tvoje prirodno okruženje? Kojim ‘krugovima’ pripadaš? Jesi li glamurozna? Prirodna? Spontana? Profesionalna? Seksualna?

Mnogo se toga može kritizirati u vezi suvremenog odnosa žena i njihovih fotografija, bez obzira snimaju li se same ili ih snima netko drugi.  No, s druge strane, sve je veća svijest o konstruiranoj prirodi takvih fotografija – predstavljaju zaigranu kreaciju više nego istinu. Prije 40 godina, nije bilo tako.

Nova londonska izložba pod nazivom “Feminist Avant-Garde of the 1970s” (“Feministička avangarda 1970-ih”) vraća nas u vrijeme u kojemu je većina žena bila smatrana pasivnim muzama, a ne autoritativnim subjektima i stvarateljicama koje same upravljaju svojim tijelima, identitetima i radom. Ova impresivna izložba slavi 48 radikalnih umjetnica koje su koristile svoj rad kako bi uzdrmale status quo, poremetile “muški pogled”, propitivale pretpostavke o femininom identitetu i zauvijek uništile mit kako je umjetnost muško područje.

Izložba je podijeljena u četiri dijela – fokusirana je na prostor doma, seksualnu objektifikaciju, maskiranje i predstavljanje (performans) identiteta te na standarde ljepote – i prikazuje više od 200 umjetničkih djela.  Donosimo vam priče o osam sjajnih, hrabrih i krajnje opakih feminističkih umjetnica koje su zauvijek promijenile pravila koja vrijede za žene u umjetnosti. 

1. Hannah Wilke

New York, New York (1940.–1993.)

{slika} 

Hannah Wilke, “S.O.S. Starification Object Series. Jedna od 36 karata iz kutije sa žvakaćim gumama”, 1975.

Konceptualna fotografkinja, umjetnica performansa i kiparica Hannah Wilke kroz život se susretala s najnepravednijom kritikom zato što je bila iznimno lijepa. Konvencionalno prelijepa umjetnica ugradila je vlastito, često golo, tijelo u svoj rad, zbog čega su ju neprekidno optuživali da je narcisoidna i opsjednuta vlastitim izgledom.

“Ljudi su mi govorili sranja, poput ‘A što bi ti radila da nisi bila tako lijepa?”, izjavila je jednom Wilke. “Kakve to ima veze? … Lijepi ljudi umiru kao i stereotipno ‘ružni’. Svi umiru”. Kada joj je bio dijagnosticiran karcinom, dokumentirala je vlastito propadajuće tijelo u seriji “Intra-Venus“, nakon ćega su njezini su brojni kritičari prihvatili neosporivu činjenicu da je Wilke cijelo vrijeme stvarala izazovnu i važnu umjetnost.

Wilke je vjerojatno najpoznatija po svojoj seriji “S.O.S. – Starification Object Series (1974–82)” u kojoj je prekrila svoje tijelo komadićima žvakaćih guma oblikovanim u apstraktne origamije koji podsjećaju na ženske genitalije. Wilke je fotografirala sebe prekrivenu ružišastim kvrgama, aludirajući na objektifikcijsku prirodu ‘muškog pogleda’ i istovremeno ga ometajući.

2. Cindy Sherman

Glen Ridge, New Jersey (r. 1954.)

{slika}

Cindy Sherman, “Untitled (Lucy),” 1975/2001

“Ako ti se ne sviđam ovakva, možda ću ti se svidjeti ovakva?” rekla je Cindy Sherman u intervjuu za The Guardian objašnjavajući svoju naklonost igri preoblačenja, strasti koja je ostala u srži njezine konceptualne fotografske prakse kroz više od 30 godina njenog rada.

Koristeći šminku, prostetiku, perike, dekorirane kostime i detaljizirane kompleksne fotografske setove, Sherman se transformirala ispred kamere, prerušavajući se u brojne ženske stereotipove iz povijesti umjetnosti, reklame, filma i televizije. Na jednoj fotografiji ona je fatalna plavuša iz Hitchcockove ere; na drugoj – Botoxom tretirana sretna kućanica iz predgrađa. U svojim ulogama kako ispred tako i iza kamere, Sherman igra i remeti uloge koje igraju žene.

“Ne radi se o vlastitom razotkrivanju”, neprestano je govorila o svom radu, premda se na neki način radi o autoportretima. Zapravo, njezine se fotografije poigravaju s načinima na koje žene manevriraju između artificijelnosti i autentičnosti, često postajući glumice u vlastitim životima. Jer nakon svih tih godina kulture i društva koji su svodili žensku egzistenciju na stereotipove i slike, žene mogu “igrati ulogu”.

3. Renate Eisenegger

Gelsenkirchen, Njemačka (r. 1949.)

{slika}

Renate Eisenegger, “Hochhaus (Nr.1),” 1974.

Renate Eisenegger je najpoznatija po oslikavanju svoga lica, najprije ga prekrivši slojem čistog bijelog pigmenta, zatim dodajući crne linije kako bi stvorila  geometrijske obrasce. Tako je slamala fiksirani identitet koji je spoznala, oslobađajući se kako bi se stvarala na nove i radikalne načine. “Na određeni način, sama sebi sam strana, kao da odbacujem prijašnje postojanje”, rekla je o svom iznimnom iskustvu.

Ova multidisciplinarna umjetnica rođena je u Gelsenkirchenu u Zapadnoj Njemačkoj, četiri godine nakon Drugoga svjetskog rata. U katalogu londonske izložbe piše kako je pohađajući umjetničku štkoli primijetila “da su žene-umjetnice sklone zatomljavanju vlastitih ambicija i umanjenju postignuća”. Od tada se počela isticati, bez isprike, svojim crtežima, fotografijama, pisanjem i performansima.

Na ovoj fotografiji, Eisenegger lica prepoznatljivo obojanog u bijelo, glača pȍd neboderskog hodnika, dok savršeno zna kako je taj pȍd već prilično uglačan. Fotografija govori o konformizmu i monnotoniji koji dominiraju “kućanskim prostorom”. Osim toga, glačanje predstavlja “viši oblik” upeglavanja/uravnjavanja koji je je dobro poznat mnogim ženama – uravnjavanje želje, neposlušnosti i individualnosti.

4. Lynn Hershman Leeson

Cleveland, Ohio (r. 1941.)

{slika}

Lynn Hershman Leeson, “Roberta Construction Chart #1,” 1975.

Između 1974. i 1976., umjetnica Lynn Haershman Leeson odbacila je svoj identitet i prisvojila drugi: njezino novo ime je bilo Roberta Breitmore. Leeson je to napravila tako što je počela nositi plavokosu periku u stilu Marilyn Monroe, s kompletnim makeupom i drugačijim naučenim ponašanjem u svijetu. Također je položila vozački ispit, otvorila bankovni račun i pribavila kreditnu karticu.

Tijekom te dvije godine, Leeson je obilazila umjetničke izložbe, išla na sastanke s muškarcima, posjećivala psihijatra, cijelo vrijeme prerušena u drugu osobu. “Ako se vratimo natrag u 1970-e, ona je bila mnogo relevantnija i autentičnija od mene”, rekla je umjetnica. “Ponekad kroz fikciju možeš doći do dublje istine”.  Kroz svoj rad, Leeson je istraživala i konstruirala prirodu femininog identiteta, oblikujući vlastiti hibridni identitet pomoću kostima, tehnologije i posuđenog ponašanja koje sve žene usvajaju.

Na fotografiji “Roberta Construction Chart #1”, Leeson pokazuje gledateljima/cama transformaciju kroz koju je prošla kako bi postala svoja likinja. Njezino lice postaje vlastita topografija, razjašnjavajući rad kojim je stvorila svoj feminitet i sebe. Negdje između znanstvenog grafičkog prikaza i skice za plastičnu kirurgiju, ova fotografija odražava kroz što žene prolaze samo kako bi postale “ono što jesu” (“themselves”). 

5. VALIE EXPORT

Linz, Austrija (r. 1940.)

{slika}

Valie Export, “Tapp und Tastkino [Tap and Touch Cinema]”, 1968.

Do svoje četrnaeste godine, Waltraud Lehner se obrazovala u jednom bečkom samostanu. Potom je radila u filmskoj industriji, udala se i postala majka. Do 1967. nije koristila pseudonim VALIE EXPORT, koji je ujedno i njezin umjetnički identitet i osobni brend, kojim istovremeno odbija mušku kontrolu u svom životu i propituje nacističku ideologiju generacije svojih roditelja. Njezino prezime je, djelomično, tribute brendu cigareta.

“Nisam više željela nositi prezime svoga oca [Lehner], niti bivšeg supruga Hollinger”, objasnila je EXPORT u intervjuu za BOMB. “Ideja mi je bila da se eksportiram ‘izvana’, ali i eksportiram s te točke. Kutija cigareta je predstavljala dizajn i stil koji bih mogla iskoristiti, no to nije bila inspiracija”.

Rad VALIE EXPORT na videu, performansu, fotografiji, skulpturi i računalnoj animaciji često kritizira način na koji komercijalni film i mainstream mediji objektificiraju žensko tijelo. “Kako bismo postigle samodefiniranu sliku sebe i stoga drugačiji pogled na društvenu funkciju žena, mi žene moramo sudjelovati u konstrukciji stvarnosti putem modula medijske komunikcije”, rekla je. “To se neće dogoditi samo od sebe ili bez otpora, stoga se moramo boriti!”.

Za svoj rad (prikazan gore) iz 1968., Tapp und Tastkino [Tap and Touch” Cinema], EXPORT je izradila prijenosnu kazališnu pozornicu oko svoga tijela i nosila je sa sobom na ulicu. Zatim bi pozivala prolaznike/ce da uvuku ruku unutra i osjete, bez gledanja, njezine grudi. Ovaj rad je istraživao skriveni temeljni sloj odnosa između nasilja i eroticizma, gledanja i osjećanja, privatnog i javnog.

6. Karin Mack

Beč, Austrija (r. 1940.)

 {slika}

Karin Mack, “Zerstörung einer Illusion [Razaranje iluzije],” 1977.

Nadrealna i konceptualna fotografija Karin Mack bavi se pitanjem: gdje završavaju performativi selfa i započinje stvarni identitet? To istraživanje je posebno relevantno za žene kojima je jasno i snažno rečeno koje značajke bi trebale ili ne bi predstavljati u javnosti.

Ova austrijska umjetnica koristila je autoportretiranje kako bi istražila problem selfa, budući da fotografija žene služi kao iluzorna savršena sinteza harmoničnih dijelova. Mnoge njezine  fotografije prikazuju snoliki otklon od tradicionalnih oblika feminine reprezentacije, slamajući lažno obećanje da su žene onako skladne i ugodne kako to sugeriraju njihove fotografije.

U ovdje prikazanoj seriji fotografija “Razaranje iluzije”, Mack doslovno probada površinu lijepoga portreta same sebe naslonjene na cvjetnu tapetu dok drži staklenku domaćeg džema. Kako je objašnjeno u katalogu izložbe: “Smrt slike, destrukcija fotografije ujedno je i kraj iluzije i čin oslobođenja”.

7. Mary Beth Edelson

East Chicago, Indiana (r. 1933.)

{slika}

Mary Beth Edelson, “Some Living American Women Artists / Last Supper,” 1972.

Rad Mary Beth Edelson često revidira i rekonstruira prošlost, re-kreira povijest u kojoj je feminitet privilegiran umjesto kažnjavan. U seriji “Goddess Art“, Edelson koristi voštane olovke i uljanu boju kako bi transformirala fotografije u univerzalne simbole ženske snage. Te fotografije uključuju drevne figure kao što su Baubo i Sheela-na-gig – obje su tjerale zlo pokazujući svoje genitalije.

Vjerojatno je njezin najpoznatiji rad (prikazan gore) “Some Living American Women Artists / Last Supper” (“Neke živuće američke umjetnice/Posljednja večera”). Umjetnica revidira poznatu sliku Leonarda da Vincija – Krista i njegove učenike kako uživaju u obiteljskom objedu, zamjenjujući muškarce slikama 69 umjetnica među kojima su Georgia O’Keeffe, Helen Frankenthaler, Lee Krasner i Louise Bourgeois. Djelo izaziva religijsku tradiciju opresije žena i afirmira ženske snage čija su imena i lica bila prečesto isključivana iz povijesti.

“Tako izgleda osjećati se revidirano [i] izbrisano iz povijesti umjetnosti stoljećima”, izjavila je umjetnica. Ova slika je kasnije pretvorena u poster, koji je često bio korišten među umjetnicama i feministkinjama, tako da je naposljetku postao jedna od najprepoznatljivijih slika feminističkog pokreta.

8. Ewa Partum

Grodzisk Mazowiecki, Poljska (r. 1945.)

{slika}

Ewa Partum, “Change,” 1974.

Sita diskriminacije koji je osjećala kao umjetnica performansa, Ewa Partum je počela u svom radu koristiti vlastito nago tijelo. Premda su mnogi kritičari olako etiketirali taj potez kao egocentričan, a ne kao promišljeno, Partum je žestoko izrazila želju za transformacijom svoga tijela u umjetničko djelo kako bi demontirala percepciju ženskog tijela kao seksualnog objekta ili nečega “prirodnog”. Bila je subjekt, potpisnica/označiteljica, ona koja kontrolira svoje tijelo, rad i život.

Njezin rad često rekonstruira jezik, poeziju, ženska tijela i njihova sjecišta (intersekcije). U svom prvom feminističkom radu “Lipstick Pictures” (1971.), Partum je uzela otiske svojih usana izgovarajući određena slova i kombinirajući ih u slike koje sriču riječi poput “umjetnost” i “ljubav”. Ovo djelo razotkriva tjelesnost jezika, te naravno femininost, užitak i sličnost ženskih usana i genitalija.

U gore prikazanom radu “Change” (“Promjena”), Partum je angažirala vizažisticu koja je pred publikom i kamerom podijelila njezino lice napola i jednu polovicu “postarala”. Artificijelnim starenjem dijela lica, Partum je ukazala ba standarde ljepote koje utvrđuju i perpetuiraju muškarci, a žene koje stare proglašavaju nepoželjnima. Na kraju je od fotografije napravila plastificirani postere koje je dijelila diljem socijalističke Poljske uz rečenicu “Moj problem je problem žene.”

Izložba “Feminist Avant-Garde of the 1970s” otvorena je do 15. siječnja 2017.  u ‘The Photographer’s Gallery’ u Londonu. 

 Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević 

Zašto otvoreno govorim o svom iskustvu silovanja?

Posted on by sdadmin

Ako pratite moj rad, znat ćete da pišem o seksualnim napadima. Puno.

Pisala sam o tome kako se ideja “friendzone”-a uklapa u kulturu silovanja i o tome kako se kultura silovanja manifestira na kampusima. Pisala sam o tome kako odlučiti trebate li prijaviti seksualni napad i o tome zašto medicinski pregledi ne mogu opovrgnuti silovanje. Govorila sam o tome zašto samo zatvaranje silovatelja neće iskorijeniti kulturu silovanja. Objasnila sam zašto se smatram žrtvom, a ne preživjelom i zašto obilježavam godišnjicu svog silovanja. 

U svim tim i drugim člancima, koristim osobno iskustvo kako ih ilustrirala svoje argumente. To znači da sam na kraju jako puno govorila o vlastitom iskustvu silovanja na najavnijoj platformi ikad – na velikom, širokom Internetu. I pitanje koje mi se često postavlja je zašto tako otvoreno govorim o svom silovanju kada znam da živimo u društvu koje često osuđuje ljude koji to čine.

Vjerujem u pisanje. Vjerujem u raspravu. Razmjena ideja i iskustava pomaže nam da suosjećamo jedni s drugima. Ima moć da promijeni umove, promijeni ljude i na posljetku, promijeni društvo.

Zbog toga, svoju odluku da otvoreno govorim o svom iskustvu seksualnog napada nisam donijela lako. Znala sam da će ona utjecati na mene i promijeniti način na koji me ljudi tretiraju. Ali zato što ljude zanima odluka koju sam donijela, objašnjavam ju sad, na primjereno javnoj platformi.

Prije nego što nastavim, želim pojasniti nešto iznimno važno: Ovaj članak govori samo o mojim osobnim razlozima za otvoreno progovaranje o vlastitom silovanju. Ne pokušavam posramiti ljude i natjerati ih time da i oni podijele svoje priče. Ne pokušavam čak niti potaknuti ljude da podijele svoje priče jer pričanje o proživljenoj traumi nije strategija koja funkcionira za svih. Doduše, pokušavam potaknuti ljude da otvoreno razmisle o tome zašto ljudi govore ili ne govore o svojim iskustvima.

Postoje mnogi grozni stereotipi o ljudima koji ne dijele svoje osobne priče o seksualnom napadu. Progovaranje o seksualnom napadu često se smatra “hrabrim” činom. Dok razumijem da je progovaranje o silovanju hrabro, ova ideja daje naslutiti da su oni koji ne dijele svoje priče kukavice. A to jednostavno nije pošteno. Ovo je jedan od razloga zašto ne volim da me se naziva “hrabrom”.

Svi se oporavljamo na drugačiji način i nekad govorenje o traumi nije dobro za nas jer nije nešto što uistinu želimo učiniti. Osobno smatram da je briga o samoj/om sebi nevjerojatno hrabar čin. Ponekad briga o sebi podrazumijeva progovaranje. Ponekad podrazumijeva nošenje s traumom u privatnosti. Ne samo to. Mi ne moramo biti hrabri/e. Nismo obvezani/e time da na traumu reagiramo hrabro. Naša trauma je naša i mi biramo kako ćemo na nju reagirati.

Evo nekoliko osobnih razloga zbog kojih sam na svoj seksualni napad reagirala otvorenim progovaranjem o njemu:

1. Kada sam bila mlađa trebala sam čuti priče poput moje

Prvi sam put napadnuta kad mi je bilo dvanaest godina. Kao što samo možete zamisliti, bilo je to za mene vrlo zbunjujuće iskustvo. Osjećala sam krivnju zato što nisam odmah rekla “ne”. Učili su me da odmah kažem “ne” i odmaknem se pokuša li me netko neprimjereno doticati. Ali ja nisam rekla “ne” sve dok nisam shvatila što se događa. I nisam se mogla odmaknuti jer me čvrsto držao. Uvijek se osjećam krivom zbog toga.

Sada znam da pristanak nije izostanak riječi “ne”, nego informirano i entuzijastično “da”. Znam da je seks bez pristanka seksualni napad. Znam da postoji mnogo ljudi poput mene koji/e su iskusili/e vrlo sličan napad. Znam da su njihova iskustva valjana, kao što je i moje. Ali da sam bar to znala sa svojih svega dvanaest godina, prije no što sam bila ubačena u vrtlog samoće i mržnje prema sebi samoj.

Tada sam trebala čuti priče poput moje.

Skoro deset godina poslije, i dalje su mi potrebne priče poput moje. Potrebno mi je vidjeti vlastitu priču u nekome drugom. Potrebno mi je znati da postoje dobri i loši dani i da su dobri dani važniji od loših. Trebam čuti da neki ljudi barem donekle razumiju kako se osjećam. Trebam znati da mogu preživjeti i da me bolji dani još čekaju. Ne vjerujem da žrtve i preživjeli/e svoje priče duguju zajednici. Nitko ne polaže pravo na naše priče.

Ali meni je važno iznijeti svoju priču jer to znači da ću možda pomoći nekome kome je pomoć potrebna da se ne osjeća samim/om. I možda, samo možda, mogu unaprijediti svoj oporavak pretvorivši svoje iskustvo u oblik utjehe za nekog/u drugog/u.

2. Želim se uhvatiti u koštac s kulturom silovanja

Sam čin seksualnog napada bio je užasan – ali sigurno nije bio jedino traumatično iskustvo koje sam tada proživjela. Ono što je također bilo traumatično jest da sam kao žrtva svejedno ja bila ta koja je okrivljavana i posramljivana zbog napada. Traumatiziralo me nagovaranje na prijavljivanje napada iako je proces prijave užasno bolan i neučinkovit. Traumatizirali su me oni/e koji/e odbacuju i sumnjaju u ljude koji su doživjeli seksualni napad.   

{slika}

To nije učinio moj silovatelj, već drugi ljudi. Ovi su stavovi zapravo bili normalizirani u društvu oko mene: Promicani su kroz seksualni odgoj, crkvu, medije i moju zajednicu. Način na koji su se drugi/e prema meni odnosili/e prije i poslije silovanja ilustrira kako funkcionira kultura silovanja. Pričam svoju priču jer želim da ljudi vide kako je kultura silovanja utjecala na mene. Želim da prepoznaju kulturu silovanja kada joj posvjedoče – i želim da se skupa sa mnom uhvate u koštac s njom. 

Pričanje moje priče je također i način hvatanja u koštac sa stereotipima i mitovima vezanim uz silovanje. Često nas uče da se silovanje događa na točno određen način. Društvo potiče mit o “idealnom silovanju” do te mjere da počinjemo vjerovati u mnoge stereotipe vezane uz silovanje. Moje priče često predstavljaju izazov tim stereotipima jer ja nisam tako zvana “savršena žrtva” i moj napad nikad nije nalikovao “stranac-u-grmlju” scenariju.

Zato pričam svoju priču kako bih podsjetila ljude da je svaki scenarij važan. Da, queer sam. Da, napali su me ljudi koji nisu muškarci. Da, napadnuta sam u snu. Da, napali su me ljudi koje sam voljela i kojima sam vjerovala. Da, moji silovatelji nikad nisu osuđeni. Ne, niti jedan od tih faktora ne čini moje silovanje manje stvarnim ili manje traumatičnim.

Što ljudi više vide moje ne tradicionalne scenarije silovanja, to će više shvatiti zašto su generalizacije i mitovi koji okružuju kulturu silovanja pogrešni i štetni. Kultura silovanja je poput platna satkanog od stavova i ponašanja koji čine svijet nesigurnim za tako mnogo nas. Ukoliko moja priča može biti onaj jedan konac koji će izviriti i koji će omogućiti da se platno raspetlja, možda ga možemo početi raspetljavati zajedno.

3. Moja priča je samo moja

Za mene, ima nešto lijepo u zacjeljivanju i pričanju vlastite priče. Pretakanje misli ili slika u riječi na mene je uvijek imalo terapeutski učinak. Dugo vremena – točnije, sedam godina – skoro nikome nisam rekla za svoj napad, osim četvorici prijatelja i socijalnoj radnici. Osjećala sam se kao da je to nešto o čemu ne bih smjela govoriti, nešto o čemu nisam ni znala govoriti. Na mnogo načina moja je šutnja bila oblik poricanja: Nisam htjela raspravljati o tome što mi se dogodilo jer je govorenjem sve postajalo stvarno. Ali bol koju sam osjećala bila je stvarna, govorila ja o njoj ili ne.

Moja trauma rezultirala je vrlo bolnim, vrlo stvarnim iskustvima. Čudnim, neobičnim simptomima PTSP-a. Noćnim morama. Samoozljeđivanjem u obliku prenaprezanja i izgladnjivanja. Hrpom srama i internaliziranog krivljenja žrtve. Iako to nije kod svakog/e slučaj , znala sam da trebam priznati svoju traumu i govoriti o njoj želim li se ikada osjećati bolje.

{slika}

Pričanje moje priče – bilo usmeno ili pismeno – dalo mi je prostora da se osvrnem na ono što mi se dogodilo, na to koliko sam daleko dogurala i na to kako obrađujem traumu. Pomoglo mi je da prisvojim svoju traumu. Moj silovatelj možda je uspio uništiti moj osjećaj sigurnosti, ali nikada mi ne može oduzeti priču – jer je ona moja i uvijek će biti moja.

***

Prije nekoliko dana doživjela sam teško uznemiravanje na Internetu nakon što sam objavila članak u kojem pišem o tome kako sam spavala sa silovateljem i nakon što me napao. Istog dana, primila sam e-mail od jedne mlade žene koja je pročitala taj isti članak. Zahvalila mi je i rekla da ju je članak utješio jer se i ona našla u identičnoj situaciji.

Iako me komplimenti na račun mog pisanja uvijek plaše (zahvale sindromu uljeza!), njezin e-mail bio je vrijedan svog uznemiravanja i trollanja. Čuti da je moja priča ostavila odjeka na nekom drugom dirnulo me na dva načina: Kao prvo, pomoglo joj je što zna da nije sama. Kao drugo, podsjetilo me na to da ni ja nisam sama. Kroz pripovijedanje, dvije strankinje na suprotnim krajevima svijeta utješile su jedna drugu.

Ima nešto čarobno u tome. Legije trollova koje su se na mene obrušile tijekom godina ne mogu mi oduzeti moj oporavak. Ne mogu me natjerati da zaboravim ljude s kojima sam se povezala kroz pričanje svoje priče i nikad me ne mogu natjerati da požalim što sam odlučila otvoreno govoriti o svom seksualnom napadu.

Prevela i prilagodila: Katarina Pavičić-Ivelja

Mukhtiar Mai, borkinja za ženska prava u Pakistanu sudjelovala na tjednu mode

Posted on by sdadmin

Mukhtar Mai, žena koje je preživjela grupno silovanje i javno poniženje prije 14 godina, sudjelovala je u modnom tjednu u Pakistanu, s ciljem da pokaže snagu i hrabrost žena. Njeno pojavljivanje na pisti popraćeno je ogromnim pljeskom. 

“Ako i jedan korak koji napravim pomogne samo jednoj ženi, ja ću biti sretna”, rekla je Mai. 

2002. godine Mai je osuđena od strane seoskih starješina na grupno silovanje i šetnju gola kroz ulice Mirwale, malog grada u regiji Punjab u Pakistanu. Osudu je “zaslužila” jer je njen brat 14godišnji brat uvrijedio djevojku iz druge porodice.  

Nakon strašnog napada, Mai je odlučno krenula u borbu protiv svojih napadača. Četiri godine kasnije, 2006. snimljen je kratak dokumentarni film inspiriran njenom borbom. U njemu je naglašeno licemjerje Pakistanske kulture: pravno, muškarci i žene imaju jednaka prava, no u realnosti, kulturi i tradiciji, žene nisu jednake i ravnopravne. Mai je, stoga, svoju bitku izgurala do Vrhovnog suda u Pakistanu. S vremenom, 14 muškaraca koji su je osudili na grupno silovanje privedeni su na sud. Šestero ih je osuđeno na smrtnu kaznu, no svi su oslobođeni nakon žalbe. Nakon takve nepravde, Mai je postala jedna od vodećih zagovornica za ženska prava. Osnovala je Mukhtar Mai žensku organizaciju kojoj je cilj osigurati zaštitu i potporu ženama i djevojkama u Pakistanu, te je otvorila školu za djevojke. 

Na tjednu mode izrazila je optimizam i nadu. “Želim biti glas svih žena koje su suočene sa sličnim situacijama u kojima sam ja bila. Moja poruka njima je da nismo slabe. Imamo srce i mozak. Želim im poručiti da ne gube nadu u situacijama nepravde s kojima se suočavaju. Jednog dana i mi ćemo doživjeti pravdu”, poručila je Mai. 

Od podanika do građana: Razvoj građanske kompetencije mladih

Posted on by sdadmin

Predstavljanje zbornika “Od podanika do građana: Razvoj građanske kompetencije mladih” održat će se u utorak, 08. studenoga 2016. godine u 11 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, Zagreb.

Dok se govori o sve većoj prisutnosti neuvažavanja različitosti i nedemokratskih stavova mladih, postojeće obrazovanje ne doprinosi dovoljno razvoju njihove građanske kompetencije niti odgovoru na ove izazove. Postojanje snažne veze između vrsta obrazovnog programa te razine političkog znanja i demokratskih stavova maturanata upućuje na važnu ulogu i nedovoljno prepoznat potencijal koji škole imaju. Uvođenje građanskog odgoja je nužno za usvajanje relevantnih političkih i ljudsko-pravnih znanja, vještina i vrijednosti kod mladih.

Zbornik radova “Od podanika do građana: Razvoj građanske kompetencije mladih” uredili su Marko Kovačić i Martina Horvat, a doprinosi cjelovitom prikazu razvijenosti građanske kompetencije mladih u Hrvatskoj, ali osigurava i pregled situacije u susjednim zemljama. Zbornik sadrži tekstove istraživača i istraživačica s relevantnih akademskih institucija diljem Hrvatske i regije (Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina) i ima za cilj nadovezati se na već postojeća politološka, sociološka i pedagoška istraživanja mladih.

(Ne)prepoznati integritet, feminizam i humanizam

Posted on by sdadmin

Lako se moglo dogoditi da mi film “Nevine” (‘Les innocentes’) redateljice Anne Fontaine promakne. Kao prvo, ovo je prvi film nagrađivane i produktivne francusko-luksemburške redateljice koji smo imali/e priliku vidjeti u domaćoj (i to ograničenoj) kino-distribuciji. Donedavno je igrao u maloj dvorani Kina “Europa”, utopljen među daleko više medijski popraćenim hitovima – od domaćih “Gazde” i “Ustava RH”, do “Neonskog demona”, “Snowdena” ili ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog medvjeda “Gori more”.

Drugo, i čini mi se važnije – domaća kritika je prilično nedostatno ocijenila i popratila ovaj film (negativan Damir Radić u “Novostima” i neutralan Tomislav Čegir u Filmoskopu), jer domaći filmsko-kritičarski boysclub sustavno svjesno ili nesvjesno marginalizira filmove koji nose drugačije poruke, one koje se ne uklapaju u dominantnu filmsku matricu “muškog” narativa – usudila bih se reći zato što nema kapaciteta da ih percipira i razumije. No, na tu ću se problematiku vratiti nakon što vam predstavim ovaj neobično svjež, drugačiji, odličan, a po meni i izuzetno važan film. Film s integritetom.

Film “Nevine” je posljednji rad produktivne Anne Fontaine koja je u proteklih 20-ak godina režirala 14 dugometražnih filmova. Karijeru je započela krajem 1970-ih kao glumica, a kao redateljica debitirala je 1993. filmom “Ljubavne priče završe loše… generalno govoreći” i odmah dobila prestižnu Nagradu Jean Vigo, namijenjenu “početnicima koji obećavaju”.  Iz njezine bogate filmografije ističe se humorna drama “Kemijska čistionica” (1997.), za koji je dobila nagradu za najbolji scenarij u Veneciji. Uspjeh je među kritikom i publikom doživio i njezin film “Coco prije Chanel” (2009.), koji je utjelovila Audrey Tautou, a film je bio nominiran za kostimografskog Oscara te niz Césara i Europskih filmskih nagrada. Tu je i izuzetno zanimljiv “Adore” (2013.) – adaptacija istoimene pripovijesti Doris Lessing o dvjema bliskim prijateljicama zrelih godina (tumače ih Robin Wright i Naomi Watts).

Film “Nevine” je premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu, iznimno je dobro primljen od publike i kritike, nastavio je gostovati po najeminentnijim festivalima i pokupio brojne nominacije i nekoliko nagrada. Dotaknut ću se ovdje spomenutog nesrazmjera domaće i inozemne kritičarske recepcije. U svom prikazu (“Propuštena prilika”, Novosti, 27.9.2016.) Damir Radić na samom početku rezolutno upozorava: “‘Nevine’ su, recimo odmah, precijenjeno ostvarenje…”, a tekst završava rečenicom: “‘Nevine’ tako ostaju propuštena prilika sineastice koja iznova dokazuje da joj ne manjka ambicija, ali i da su joj talenti ozbiljno ograničeni”. S druge strane, brojni eminentni mainstream i ini mediji i kritičari/ke ocijenili/e su film potpuno oprečno Radiću. Da ih sad ne nabrajam, argumentirat ću statistikom nekih najpoznatijih agregatora filmske kritike: prema Metacriticu, koji prema ocjenama kritika iz najvažnijih mainstream medija dodjeljuje ocjenu na skali od 1 do 100, “Nevine” su na osnovi 20 kritika ocijenjene sa 78, dok ga je Rotten Tomatoes rangirao s pozitivnih (fresh) 93 posto na osnovi 54 kritike. Usporedbe radi, iste ovakve ocjene ima primjerice kod nas mnogo gledaniji film “Turist” (Ruben Östlund, 2014.), koji je također ostao neshvaćen od domaće kritike, ako izuzmemo odličnu feminističku kritiku Lee Horvat koju sam odslušala na Trećem programu HR-a (Filmoskop).

No, konačno, o samom filmu. Scenarij je nastao prema dnevnicima francuske liječnice i pripadnice Pokreta otpora Madeleine Pauliac, koja je 1945., dok je radila za Crveni križ na kraju Drugog svjetskog rata u Poljskoj, pomogla poljskim redovnicama koje su nosile trudnoću nakon što su ih masovno silovali ruski vojnici. Redateljica je obavila i temeljito istraživanje živeći u samostanima dok se pripremala za film.

Glavna junakinja je, dakle, Madeleine Pauliac (u filmu Mathilde), komunistkinja, ateistkinja i liječnica, koja se našla u situaciji da pomaže trudnim redovnicama i to u tajnosti, izlažući se riziku kako bi zaštitila redovnice i njihov samostan. Film nas suočava sa strahotom ratnog silovanja koje je prethodilo narativnom početku filma, upoznajući nas s glavnom protagonistkinjom i situacijom u kojoj se nalaze redovnice u zimskom snježnom i sivom ambijentu poljske provincije i strogog benediktinskog samostana, u kaotičnom prosincu 1945., nekoliko mjeseci nakon rata, prepunom traume nasilja, ranjenika, žrtava. Među žrtvama rata su i silovane redovnice, suočene s traumom silovanja, ali i trudnoće koju nose. Prema dnevnicima i istraživanjima, ratna i poratna silovanja nad članicama isključivo ženskih samostanskih zajednica bila su uobičajena i vršila su se strateški i diljem Europe tijekom i netom nakon Drugog svjetskog rata. Ratna silovanja su sastavni dio ratovanja i danas, no rijetki su filmovi, pa čak i dokumentarni, progovarali o ovoj temi.

{slika}

Nakon odgledanog filma iznimno me je zaokupila neka vrsta distanciranog, mirnog, promatračkog stila kojim redateljica pušta da situacija “govori sama za sebe”, oslanjajući se na nevjerojatno autentičnu, profinjenu, nijansiranu glumu glavnih ženskih likova – Mathilde glumi Lou de Laâge, voditeljicu samostana Agata Kulesza (“Ida”), intrigantnu sestru Mariu Agata Buzek, ali i svih drugih likova, uključujući i Mathildinog kolegu/prijatelja/ljubavnika Samuela (Vincent Macaigne, vidjeli/e smo ga u “2 jeseni, 3 zime”). Svi ženski likovi u filmu, odnosno Mathilde i opatice, imaju vlastiti odnos prema majčinstvu, seksualnosti, traumi i vjeri. Taj odmjereni, mirni, promatrački pristup zasigurno naglašava način života u samostanu, ali ima i psihoterapeutski učinak – promatrajmo što se događa, pustimo autentične, intuitivne sebe da si pomognemo i nađemo saveznice/ke – tako izgleda liječenje traume. I upravo to je ono najmagičnije i najživotnije u ovom filmu –  pratimo disciplinirane redovnice i Mathilde koja krši pravila i zabrane kako bi im pomogla, a ponavljanjem njihove interakcije dolazi do neobične i moćne sinergije. Naizgled, radi se o dramskom konfliktu na osi sloboda/dogma (dogme koju žive redovnice i slobode koju živi emancipirana feministička liječnica), no samo kako bismo kroz taj konflikt spoznali/e ljekovitost odnosa koji se temelje na povjerenju, poštovanju, ljudskosti i slobodi. Glavna tema tako nije sama religija i katolička krivnja, pa ni teret koji nose žene koje su žrtve silovanja i ratni “plijen” u patrijarhalnom svijetu, čiji je lice i naličje rat, već film nadilazi taj “kritički” okvir, prenoseći iskreni i empatijski odnos među likovima na gledatelje i gledateljice, neprekidno nas emocionalno i intelektualno angažirajući. Kroz tu interakciju razvijamo simpatiju i suosjećanje s redovnicama, premda smo navikli/e na pristup koji bi ih karikirao, prikazujući kako se osjećaju krivima zbog svoje trudnoće dok žive u poricanju tjelesnosti i sramu.

Dok nam redovnice prirastaju srcu, Mathilde nas očarava. Svaki kadar s njezinim licem donosi nešto neopipljivo lijepo, a romantični odnos koji se razvija između nje i zanimljivog, osviještenog kolege Samuela je potpuno u funkciji priče i doziran s mjerom u svakom smislu. Iskreno, ovo je jedan od najprivlačnijih heteroseksualnih odnosa prikazanih na filmu koji sam ikad vidjela. Zaljubila sam se u Mathilde i Samuela i u njihovu ljubav – zrelu, punu poštovanja, iskrenosti i slobode.

Film je u potpunosti uspio izbjeći bilo kakvo “upiranje prstom”. Ovdje se ne radi o konfliktu između vjere i znanosti (kako je film kod nas najavljivan), već je to film o svima nama i o tome kako moramo raditi na vlastitim identitetima i egzistencijalnim izborima unutar prihvaćenih društvenih diktata. Žene u ovom filmu suočavaju se s izazovima i bore se protiv pasiviteta koji definira ženske uloge, kako bi otkrile i afirmirale dobrotu i ljepotu. Zapravo, ovo je film o snažnim, hrabrim ženama koje se međusobno štite i pomažu si da prežive.

Jedna od značajki filma koju moram spomenuti je i ta da je on gotovo u potpunosti djelo žena. Osim same redateljice i ženske glumačke postave, tu su i izvrsne scenaristice Sabrina B. Karine i Alice Vial, nevjerojatno suptilna, fluidna, ali i jasna kamera Caroline Champetier te vrhunska montaža Annette Dutertre. Brojni kritičari i kritičarke su pisali/e o dobrodošlom osvježenju i svojevrsnom novom žanru: (anti)ratni film o ženama koji su napravile žene.

Postoji vječni mit kako je snimanje ženskih filmova sa ženskom glumačkom ekipom neprofitabilno. Film o časnim sestrama zapravo predstavlja pregovaranje s rigidnim tržištem odnosno način da filmske autorice istraže kompleksnost ženskog života, a da ne budu ignorirane od šire publike. Tako da je ovaj film subverzivan i po tome što se poslužio svojevrsnom obmanom. Fotografija s časnom u snijegu u odori i naslov “Nevine” aludira na cijeli jedan tzv. nunsploitation žanr (o skandalima povezanim s opaticama ili skandaloznim opaticama) koji je bio raširen 1970-ih ili pak danas prisutan žanr kršćanskog filma. Za razliku od Damira Radića, mislim da ovaj film nije propustio ništa, a ako u išta upire prstom, onda je to dominantna filmska produkcija i kritika kojom dominiraju muškarci, nesvjesni vlastite nezrelosti pa i neznanja, što ih ne sprječava da arogantno kvalificiraju druge, a posebno žene, kao ambiciozne i netalentirane, a njihova djela precijenjenima.

Kod nas se tek nedavno počelo govoriti o podzastupljenosti žena kao filmskih autorica u dugometražnom filmu (kao dominantnoj i najvidljivijoj filmskoj vrsti), začinjenoj marginalizacijom, pa i napadima na rijetke autorice koje su u nas uspjele probiti taj “filmski stakleni strop”. Premda u Hrvatskoj imamo velik broj filmskih kritičarki raznih generacija, one rijetko uspijevaju ući u mainstream medije koji se uopće bave filmom i filmskom kulturom. Što mislim pod mainstreamom? Emisije koje se bave filmom na javnoj televiziji (“Posebni dodaci” i “Pola ure kulture” koja doduše tek povremeno ima filmske priloge) ili gostovanje filmskih kritičara u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” ili filmske recenzije u mainstream medijima… Isto tako, mislim i na cehovske institucije kao što su HAVC, Društvo hrvatskih filmskih redatelja ili Vijeće Pula film festivala. Ivona Juka je eklatantan primjer kako se naš filmski “boysclub” obračunava s onima koji/e mu se odupiru i uđu u sukob s “moćnima”. Dok je njezin film “Ti mene nosiš” prošle godine osvajao festivale, publiku i filmsku kritiku, hrvatski filmski establišment je i nju i film u potpunosti ekskomunicirao. Jedine domaće pozitivne kritike o filmu pisali su oni i one koji nisu dio tog establišmenta (primjerice Miljenko Jergović, Danijel Jedriško, Sven Mikulec, Vesna Pažin).

Čitajući još jednom Radićevu kritiku, razmišljam kako je za mene “precijenjena” jedino neupitnost i kompetentnost brojnih naših muških filmskih autora i kritičara,  a “propuštena je prilika” da odbace aroganciju, pa da nešto od ovakvog odličnog filma i pristupa filmu nauče.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org