Surovija od Caravaggia: žena koja se osvetila uljem na platnu

Artemisia Gentileschi pretvorila je užase koje je doživjela – represiju, nepravdu, silovanje – u brutalne biblijske slike koje su istovremeno predstavljale poklič opresiranih žena. Zašto je njezin izuzetan genij bio izbrisan?

Dvije žene drže muškarca pritisnutog na krevetu. Jedna mu svojom šakom pritišće glavu, tako da je ne može podići, dok mu njezina pomoćnica pritišće prsa takoda se ne može pomaknuti. Obje su snažne građe, snažnih ruku, pa ipak potrebna im je udružena snaga kako bi imobilizirale svoju žrtvu dok mu jedna precijeca grkljan blještavim mačem. Dok siječe, krv šiklja iz dubokih crvenih gejzira. Neće stati dok god njegova glava ne bude odrubljena. Oči njezine žrtve su širom otvorene. Zna što mu se događa.

Umirući muškarac je Holofern, neprijatelj Izraelita u Starom zavjetu, a mlada žena koja mu odsjeca glavu je Judita, njegova od Boga odabrana ubojica. No, on je i talijanski slikar Agostino Tassi, dok je žena s mačem Artemisia Gentileschi, koja je ovo naslikala. Ovo je, ustvari, autoportret.

Iza Gentileschi su ostale dvije krvlju natopljene slike Judite i Holoferna, jedna se nalazi u Muzeju Capodimonte u Napulju, druga u galeriji Uffizi u Firenci. Gotovo su identične, osim sitnih detalja – u Napulju je Juditina haljina plava, a u Firenci žuta. Kao da je ova slika noćna mora koja se ponavljala, posljednji čin beskrajne tragedije koju je slikarica vrtila u svojoj glavi.

“Ovo je prsten koji su mi dao i ovo su tvoja obećanja!”, vikala je Gentileschi dok su ju mučili u rimskoj sudnici 1612. godine. Prsti su joj bili svezani užetom i čvrsto stisnuti. Sudac je odredio umjerenu tehniku mučenja zvanu sibille, zato što je imala tek 18 godina. Na drugoj strani sudnice, sjedio je muškarac koji ju je silovao. Nikome nije bilo ni na kraj pameti da njega muče. Gentileschi mu je prkosno rekla kako su šarafi na njezinim prstima vjenčani prsten koji joj je obećao. Neprekidno je ponavljala da je njezino svjedočenje o silovanju istinito: “Istina je, istina je, istina je.”

Gentileschi je bila najveća slikarica baroka i jedna od najbriljantnijih sljedbenika/ca provokativnog slikara Caravaggia, čija je zastrašujuća slika Judite i Holoferna utjecala na nju. Jedna je od zvijezda izložbe ‘Beyond Caravaggio’*, epskog istraživanja njegovih rivala i učenika, koja je upravo otvorena u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Riječima i slikama, Gentileschi je uzvraćala i borila se protiv muškog nasilja koje je dominiralo svijetom u kojemu je živjela.

Gentileschi je postigla nešto toliko nevjerojatno, gotovo nemoguće, da zaslužuje biti jedna od najpoznatijih umjetnika i umjetnica na svijetu. Ne radi se samo o tome što je postala iznimno uspješna slikarica u doba u kojemu žene nisu imale pristup cehovskim udruženjima i akademijama. Postigla je i ono što nije uspjelo niti jednoj među rijetkim ženama iz vremena renesanse i baroka koje su se uopće bavile umjetnošću: prenijela je snažnu osobnu viziju. Njezine su slike nesumnjivo autobiografske. Poput Fride Kahlo, Louise Bourgeois ili Tracey Emin, svoj je život ugradila u svoju umjetnost.

A to je bio brutalno razoren život. U divljem umjetničkom svijetu Caravaggiovog Rima, umjetnici su bili bogati, arogantni i mogli su raditi što god su htjeli dok god su bili pod okriljem pape. Gentileschi je kao djevojčica zasigurno često sretala Caravaggia: moguće je da ju je čak on ohrabrio da slika. Njezin otac, Orazio, također talentirani slikar, bio je blizak prijatelj Caravaggia. Orazio i Caravaggio su 1603. završili zajedno u sudnici nakon što su klevetali jednog neprijateljskog slikara na ulicama Rima. U svojoj obrani, Orazio je ovlaš spomenuo kako je Caravaggio došao kod njega kako bi posudio par anđeoskih krila.

{slika}

Ta priča nam nudi lijepu sličicu iz djetinjstva Artemisije: veliki Caravaggio koji bane u njihovu kuću kako bi posudio rekvizite. Rođena 1593., kada se to dogodilo imala je deset godina. Kada joj je bilo 13 godina, Caravaggiov krug pogodila je katastrofa. Uvijek je bio na rubu opasnosti – nosio je mač i bio spreman upotrijebiti ga – no 1606. ubio je čovjeka koji je imao prijatelje na papinskom dvoru. Pobjegao je. Orazio i njegova kći nikada više nisu vidjeli čovjeka koji ih je inspirirao.

Biti kći slikara bila je jedina nada za mladu ženu da nauči složene vještine kako bi profesionalno slikala u doba baroka. Čini se da je Orazio bio ambiciozan u vezi svoje kćeri – naposljetku, dao joj je to privlačno, klasično ime. I kako se njezina vještina razvijala, zaposlio je mladog talentiranog slikara, Agostina Tassija, da ju podučava. 1612. Orazio je optužio Tassija da je silovao njegovu kći.

Ovaj sudski slučaj trajao je sedam mjeseci i šokirao je Rim. Gentileschi je postala slavna – na najgori mogući način. Zadivljujuće, transkript koji bilježi svaku izgovorenu riječ tijekom ovog suđenja je sačuvan, pružajući nam uvid u živote umjetnika u doba Caravaggia. Gentileschi nam govori putem 400 godina starog dokumenta, glasom koji je elokventan, hrabar i privlačan. To je rijedak primjer žene koja se u predmodernoj eri usprotivila opresiji koja je bila dio svakodnevnog života.

Tassi se uvukao u njezinu sobu i počeo joj nuditi seks koji nije željela, rekla je. “Tada me je bacio na rub kreveta, pritišćući mi rukom prsa, stavio je koljeno između mojih bedara kako ih ne bih mogla stisnuti. Skinuvši mi odjeću, stavio je ruku s maramicom na moja usta kako ne bih mogla vrištati”.

Borila se. “Grebala sam ga po licu”, rekla je sudu, “vukla sam ga za kosu i prije nego što je još jednom penetrirao u mene, zgrabila sam mu penis tako snažno da sam otkinula komad mesa”. No, nije ga uspjela zaustaviti. Na kraju, otvorila je ladicu i izvukla nož. “Želim te ubiti ovim nožem jer si me oskrvnuo”, vikala je. Raširio je svoj kaput i rekao: “Tu sam.” Gentileschi je nasrnula nožem, no on se izmaknuo. “Inače bih ga ubila”, rekla je.

Suđenje je također uključivalo ispitivanje gomile svjedoka. Prijatelji, sustanari, slikari i rodbina izgradili su sliku doma Gentileschijevih. Ona je prikazana kao tinejdžerica koja je cijelo vrijeme slikala i rijetko izlazila van. Silovatelj je, međutim, ispao još gori nego što se u početku činilo. Nekoliko svjedoka je tvrdilo da je ubio svoju ženu – a on nije ponudio dobru obranu.

Pa ipak, Gentileschi je mučena, a Tassi je oslobođen. Zašto? Njega je štitio papa, jer je njegova umjetnost – danas zaboravljena – tada bila cijenjena. Svi su znali da je zločinac. “Tassi je jedan od onih slikara koji me nikada nisu razočarali”, rekao je papa Inocent X. Drugi umjetnici su se pretvarali da su časni ljudi, objasnio je, ali su ga razočarali, no s beznadežnim Tassijem, znao je na čemu je.

Gentileschi, koja je još uvijek bila tinejdžerica kada je suđenje završilo, bila je posramljena u kulturi u kojoj je čast bila sve. No to joj, također, donijelo i neku vrstu ogromnog publiciteta. Do 1620., bila je uspješna slikarica koja je radila što dalje od Rima. I osvećivala se jedinim oružjem koje je imala: slikarskim kistom. Nije mogla napisati svoju priču jer je, kako se otkriva tijekom suđenja, bila manje-više nepismena. No, mogla ju je naslikati i promijeniti njezin kraj – što i pokazuju njezine slike Judite i Holoferna.

Gentileschi je uvela element biblijske priče koji nije koristio niti jedan muški slikar. Na većini slika, uključujući i Caravaggiove halucinatorne crtarije, Judita ima sluškinju koja čeka da pokupi odrubljenu glavu. No, Gentilleschi je pretvorila sluškinju u snažnu mladu ženu koja aktivno sudjeluje u ubojstvu. To ima dvostruki učinak. Dodaje brutalni realizam kojeg se nije dosjetio ni Caravaggio – potrebne su dvije žene da izvedu ovako brutalno ubojstvo. No, također, daje ovoj sceni revolucionarni dublji smisao. “Što bi se dogodilo”, pita se Gentileschi, “kada bi se žene udružile? Možemo li se zajedno boriti protiv svijeta kojim upravljaju muškarci?”.

{slika}

Izložba ‘Beyond Caravaggio’ (“Onkraj Caravaggia”) prikazuje još jedno njezino djelo – sliku iz 1622. godine “Suzana i starci”. I ovdje koristi biblijsku priču kako bi dramatizirala što znači biti žena u 17. stoljeću. Dva starca gledaju mladu ženu dok se kupa, no Gentileschi naglašava odvratnost tako što muškarce stavlja bliže ženi i prikazuje ih kako otvoreno zure, dok su ih drugi slikari prikazivali kako se skrivaju na udaljenosti. Zašto prikazuje voajere kao potpuno besramne, ne pokušavajući prikriti njihovu požudu i upad u Suzanin prostor?

To ima uznemirujući učinak, neobično podsjećajući na njezin vlastiti progon. Suđenje je pokazalo da je Tassi imao suučesnika koji je također žudio za njom. Obojica su se motala oko nje, dosađivala joj, gledala je. Baš poput voajera koji uznemiravaju Suzanu. Trauma silovanja i nepravednog sudskog procesa proganja njenu umjetnost. Pa ipak, patnja ju nije slomila. Naprotiv, prkosna živa snaga njenih slika učinila ju je jednom od najpoznatijih slikara/ica u Europi.

Glas o njoj je stigao čak i do britanskog dvora. Godine 1638., kralj Charles I. osobno ju je pozvao u London da radi za njega. Tamo je Gentileschi naslikala svoje vjerojatno najoriginalnije i najvažnije slike. U njenom “Autoportretu kao alegoriji slikanja” – koja će sljedećeg mjeseca biti dio izložbe “Portreti umjetnika” (Portrait of the Artist) u Kraljičinoj galeriji u Buckinghamskoj palači – prikazuje sebe kao snažan, mišičav, dinamičan lik, poput žena koje su svladale Holoferna. Umjesto mača, drži kist. Stoljećima prije feminizma, Gentileschi je pomicala granice s iznimnom lakoćom i vještinom, kao stvarateljica vlastite slike, heroina vlastitog života.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević


* Izložba Beyond Caravaggio u Nacionalnoj galeriji u Londonu, od 12. listopada 2016. do 15. siječnja 2017. godine. 

AI: australski izbjeglički centar oličenje je torture

Australski izbjeglički centar na zabačenom pacifičkom otoku “oličenje je torture”, izvješćuje u ponedjeljak udruga za ljudska prava Amnesty International (AI).

Tražitelje/ice azila koji/e pokušavaju ući u Australiju vlada u Canberri šalje na pacifički otok Nauru a slala ih je i na otok Manus koji je dio Papue Nove Gvineje, od kuda im je onemogućen put za Australiju, čak i ako se utvrdi da su izbjeglice.

Izbjeglički centar na Nauruu, u kojem je smješteno oko 400 muškaraca, žena i djece, pod prismotrom je zbog optužbi da je tamo zabilježeno više tisuća incidenata zlostavljanja, a visoka je i stopa samoozljeđivanja.

Prema izvješću AI, napisanom na temelju svjedočanstava više od 100 ljudi, uključujući azilante, izbjeglice, bivše i sadašnje zaposlenike centra, “ljudi su u stanju apsolutnog očaja”. Iako izbjeglice na tom otoku nisu više primorane boraviti samo unutar centra, već se mogu slobodno kretati po otoku, u izvješću stoji da su mnogi bili žrtve napada i silovanja.

AI optužuje Australiju da tim izbjegličkim centrom upravlja “u tajnosti”, navodeći da je tek šačica novinara/ki i aktivista/kinja posjetila to mjesto. Na otoku Manusu se nalazilo 800 muškaraca. Australija je u kolovozu zatvorila taj kamp nakon što je Vrhovni sud Papue Nove Gvineje presudio da je držanje ljudi tamo protuustavno i protuzakonito.

Zapatistički pokret imat će svoju kandidatkinju na predsjedničkim izborima

Zapatistička nacionalna oslobodilačka vojska (Ejército Zapatista de Liberación Nacional- EZLN) kandidirat će ženu – predstavnicu starosjedilačkih naroda kao nezavisnu kandidatkinju na predsjedničkim izborima u Meksiku 2018. godine, što predstavlja snažan zaokret u strategiji same organizacije koja je utemeljena u oružanoj borbi.

Službena objava EZLN-a (pod nazivom “The Earth to its center shall tremble” prema stihu meksičke himne) naglašava kako su odluku o ovoj kandidaturi donijeli i prihvatili članovi i članice organizacije. Odluka je donesena na Petom nacionalnom starosjedilačkom kongresu koji je održan ovog tjedna u San Cristobalu na kojemu su delegatkinje i delegati raspravljali/e o političkoj situaciji u zemlji i odlučili/e se na udruženu akciju. Priopćenje ne sadrži detalje o tome na koji način će sudjelovati u izborima i hoće li koristiti državne resurse namijenjene kandidatima/kinjama, niti se govorilo o imenu potencijalne kandidatkinje.

“Potvrđujemo da naša borba nije borba za moć, već pozivamo starosjedilačke narode i civilno društvo da se organiziramo kako bismo zaustavili/e uništavanje, ojačali naše otpore i pobune; to znači, branili život svake osobe, svake obitelji, grupe i zajednice”, piše u zajedničkoj izjavi Nacionalnog starosjedilačkog kongresa i zapatističkog pokreta.   

Dokument sadrži obimne popise slučajeva nasilnih kršenja ljudskih prava, oslikavajući “panoramu smrti i nasilja” meksičke države prema starosjedilačkim zajednicama.

Zapatisti su 1994. objavili rat meksičkoj vladi i podigli oružani ustanak u Chiapasu, jednoj od najsiromašnijih meksičkih država kao odgovor autohtonog indijanskog stanovništva na neoliberalnu doktrinu, a glavni razlog ustanka bilo je stupanje na snagu Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) koji je značio daljnje pogoršanje položaja seljaka.

Na spomenutom kongresu je zaključeno kako oružana pobuna nije polučila željene rezultate, no prerasla je u socijalni pokret koji se bori za sve obespravljene i siromašne ljude u Meksiku. Zapatistički ustanak je, također, zadobio internacionalnu dimenziju borbe protiv neoliberalne politike. Organizacija ustrajava na svojim ciljevima i razvija grassroots lokalne strukture, nezavisne od države.

U ove 22 godine, EZLN je odbacivao sudjelovanje na političkim izborima. Poznata je i njihova “Druga kampanja” (‘La otra campaña’) uoči izbora 2006. godine, u kojoj su pozivali građane/ke Meksika da sudjeluju u političkim akcijama paralelnim s izborima. U toj su kampanji putovali Meksikom i susretali se s aktivistima/kinjama i predstavnicima civilnog društva kako bi izgradili širu frontu protiv kapitalizma. Tada su neke stranke političke ljevice kritizirale ovu kampanju koja je odbacila potporu ljevičarskom gradonačelniku Mexico Cityja – Manuelau Lopezu Obradoru koji se kandidirao na predsjedničkim izborima. Lopez Obrador bio je poražen od desničarske Stranke narodne akcije, a sami izbori su bili kritizirani kao neregularni. 

Trening ‘Hrvatsko feminističko proljeće’

Zanimaju te rodna ravnopravnost, feminizam, ekofeminizam, reproduktivna prava, politička participacija žena, aktivizam? Imaš između 18-30 godina i dolaziš ili živiš u Primorsko-goranskoj županiji? Prijavi se na trening “Hrvatsko feminističko proljeće” koje provodi PaRiter. Cilj projekta je okupiti i osnažiti mlade žene za aktivno sudjelovanje u društvu.

Trenig je namijenjen mladim ženama u dobi od 18-30 godina iz Primorsko-goranske županije koje žele aktivno sudjelovati u promociji rodne ravnopravnosti i do sada nisu imale priliku učiti o i promišljati rodnu (ne)ravnopravnost. Održat će se u periodu od 10. do 13. studenog 2016. godine u Rijeci, u hostelu Češka beseda. Na treningu ćemo govoriti o feminizmu i eko feminizmu, ženama u medijima, reproduktivnim pravima i političkoj participaciji žena, ali i LGBTIQ pitanjima i aktivizmu. Uz teorijski i radionički dio, jedan dio treninga bit će usmjeren na aktivističko djelovanje i planiranje aktivističkih akcija koje će sudionice seminara imati obavezu provesti nakon treninga.

Ako želiš sudjelovati i možeš u cijelosti prisustvovati treningu, molimo te da ispuniš prijavnicu te je pošalješ mailom do 21. listopada 2016. na udrugapariter@gmail.com uz naslov e-maila “Prijava-feministički trening”. Na temelju zaprimljenih prijava obavit ćemo proces selekcije i obavijestiti te o rezultatima Troškove, hrane i smještaja te putne troškove (unutar Primorsko-goranske županije) pokriva PaRiter.  

SUP – Snaga umjetničkog pokreta

Želiš naučiti snimati kratke filmove? Zanimaju te ples i umjetnost? Prijavi se na besplatnu, početničku video edukaciju “SUP – Snaga umjetničkog pokreta”!

Edukacija je namijenjena mladima u dobi od 18 do 30 godina, koji se prvi put susreću sa snimanjem i obradom materijala. Predmet snimanja će biti različita sportsko/plesna udruženja, a polaznici i polaznice edukacije će vlastitom kreativnošću morati prikazati odakle udruženja crpe snagu svog djelovanja i pokreta.

Polaznici i polaznice edukacije radit će u timovima (2-3 osobe) te će sudjelovati na šest međusobno povezanih radionica. Prva radionica, (27.10.) sastojat će se od kratkog upoznavanja i podjele u timove te će se održati u prostorijama Udruge Amazonas (Kosirnikova 64, Jelenovac) u 16 sati. Četiri radionice na kojima će polaznici i polaznice dobiti edukaciju o osnovama snimanja, rukovanju opremom i osnovama montaže će se održavati četvrtkom (3.11. 10.11., 17.11., 24.11.) od 15 do 17 sati u prostorijama Blank_filmskog inkubatora koji će voditi edukaciju. Termin snimanja će birati polaznici/ice u dogovoru s udruženjima koje će snimati, a oprema za snimanje je osigurana.

Edukacija će završiti svečanim prikazom kratkih filmove svim zainteresiranima, a održat će se u prostorijama Udruge Amazonas na Jelenovcu. Također, isječci će biti objavljeni i naYouTube kanalu.

Prijaviti se mogu svi mladi između 18 i 30 godina. Prednost će imati nezaposlene osobe. Za prijavu je potrebno poslati osnovne osobne podatke (ime, prezime, dob, spol, status na tržištu rada) i kratko obrazložiti zašto želite pohađati edukaciju. Prijave se šalju na e – mail adresu iva@amazonas.hr, do ponedjeljka 24. listopada.

O tome zašto je pokret za prava muškaraca (MRA) smeće

Uzet ću si vremena da se malo pozabavim pokretom za prava muškaraca jer mi se čini da oko njega postoje neke nejasnoće. Zapravo, izgleda da postoji mnogo nejasnoća.

U zadnje vrijeme mi se više osoba suprotstavilo zbog toga što prozivam aktiviste za muška prava. “Ali muškarci su također potlačeni”, kažu mi. “Feminizam je seksističan i uči muškarce da je muškost pogrešna.” “Heteroseksualnim bijelim muškarcima više nije dopušteno da se ponose sami sobom.” “Ako vjeruješ u jednakost, sigurno želiš da i muškarci imaju isti tip aktivizma kao i žene.” “Svi imaju pravo na svoje mišljenje”.

Za početak, da, svi imamo pravo na svoje mišljenje, no nemojmo se pretvarati kao da su sva mišljenja jednako vrijedna. Neka se temelje na činjenicama, a druga su totalno sranje. Primjerice, ja vam mogu reći da vjerujem da cjepivo uzrokuje autizam i to bi bilo moje mišljenje, ali ono bi istovremeno bilo dokaziva neistina. Dakle, nemojmo se pretvarati da svako mišljenje treba jednako uzeti u obzir jer smo pametniji od toga.

{slika}

Drugo, da odmah razjasnimo jednu stvar: muškarci, kao grupa, nisu sustavno tlačeni zbog svojeg roda. Znači li to da doslovce niti jedan muškarac ne trpi opresiju? Ne, ne tvrdim to. Muškarci mogu biti i jesu potlačeni i marginalizirani iz niza razloga poput rase, klase, seksualnosti ili siromaštva, da nabrojim samo neke primjere.

Tvrdim li da svi bijeli cis-heteroseksualni likovi imaju odlične živote zbog svih svojih nagomilanih privilegija? Ne, ni to ne tvrdim. Postoje brojne okolnosti koje mogu dovesti do toga da neka osoba živi teškim životom. No, muškarci nisu potlačeni zato što su muškarci. Mizandrija zapravo i ne postoji, i praviti se da je riječ o opresivnoj sili ekvivalentnoj ili još goroj od mizoginije je uvredljivo, odvratno i intelektualno neiskreno.

Aktivisti za prava muškaraca tvrde da su feministkinje krive za više-manje sve što im ne valja u životu. Pokret za prava muškaraca je reakcionarni pokret stvoren sa specifičnim ciljem da se suprotstavlja feminizmu, i troši većinu, ako ne i sve svoje resurse i vrijeme kako bi ušutkao i marginalizirao žene. Oni pokreću stvari poput kampanje Nemoj biti ta cura – kampanje koja optužuje žene zbog podnošenja lažnih prijava za silovanje. Posjećuju feminističke događaje s ciljem zlostavljanja i zastrašivanja žena, preplavljuju online feminističke prostore s prijetećim porukama i redovito koriste kampanje i taktike kako bi zastrašili žene koje ne odustaju i natjerali ih da se boje za vlastitu fizičku sigurnost. Oni ne čine doslovno ništa da bi zaista riješili probleme do kojih im je navodno stalo i umjesto toga čine sve što mogu da diskreditiraju feministički pokret.

{slika}

Postoje određeni problemi koji disproporcionalno pogađaju muškarce – stopa samoubojstva među muškarcima je viša, kao i stopa beskućništva. Veće su šanse da će muškarac biti ozlijeđen ili ubijen na radnom mjestu ili zbog nasilja. Muškarci koji su žrtve obiteljskog nasilja ili seksualnog napada će ih rjeđe prijaviti. Ovo su problemi na kojima aktivisti za prava muškaraca navodno rade, i kad kažem ‘rade’, mislim ‘za njih krive feminizam’. Problem je u tome što niti jednu od ovih stvari nisu uzrokovali feminizam, jednaka prava za žene ili išta tome slično. Znate li što zapravo možemo kriviti za mnoge od ovih problema? Za početak, marginalizirajuće sile poput klase i rase – hoću reći, nisu bijeli bogati muškarci ti koji se nose s beskućništvom, opasnošću na radnom mjestu ili oružanim nasiljem.

Znate li gdje još treba potražiti krivca?

Naša patrijarhalna kultura i rodne uloge koje striktno nameće su – vidi čuda – upravo iste one strukture moći koje feminizam pokušava srušiti. Patrijarhat ima neke vrlo zajebane ideje o maskulinitetu, ideje zbog kojih su muškarci manje skloni tražiti pomoć za probleme koje percipiraju kao pretjerano ‘ženskaste’ – kada su, primjerice, žrtve zlostavljanja ili silovanja od strane partnerice, kada ne mogu brinuti sami o sebi ili kada odbijaju tražiti pomoć za zdravstvene probleme poput depresije i anksioznosti.

Na društvenoj razini to znači da potrebni resursi nisu jednako dostupni muškarcima koji se nose s ovim izazovima zbog toga što patrijarhalne ideje govore našim sudovima, vladama i dobrotvornim organizacijama da niti jednom muškarcu ne treba takav oblik pomoći. Da, patrijarhat uvelike privilegira interese muškaraca, ali istovremeno im i šteti. Šteti im na sve načine i u svim područjima zbog kojih su aktivisti za prava muškaraca navodno zabrinuti. Pomislili biste da će aktivisti za prava muškaraca u potpunosti zagovarati rastavljanje patrijarhata, ali ne čine to. Umjesto toga, draže im je kriviti žene za svoje probleme.

Vidite, problem s pokretom za prava muškaraca je što ne čini ništa konkretno kako bi riješio bilo koji od ovih problema koje spominjem. Ne prikupljaju novac za otvaranje skloništa za beskućnike ili zlostavljane muškarce. Ne otvaraju brze telefone za muškarce koji razmišljaju o samoubojstvu. Ne lobiraju za sigurnije radno okruženje ili kontrolu naoružanja. Umjesto toga, plaču o feminizmu, pljuju po ideji patrijarhata i općenito čine svijet tužnijim, strašnijim i manje sigurnim mjestom za život. Ustvari, tvrdim da njihove budalaštine čine veliku štetu ciljevima za koje tvrde da se bore time što stvaraju poveznicu između stvarnih problema s kojima se muškarci suočavaju i svoje glupe lakrdije od pokreta. Tako da, svaka vam čast aktivisti za prava muškaraca. Uspjeli ste gadno zeznuti ranjive muškarce u svojoj misiji dokazivanja da je feminizam zlo. Nadam se ste ponosni na sebe.

Pokret za prava muškaraca nije ‘feminizam za muškarce’. On nije neka vrsta komplementarnog aktivizma kojem bi cilj bio promovirati jednaki tretman muškaraca i žena, a sigurno nije ni prijateljski raspoložen prema ženama, osim ako govorimo o ženama s teškim oblikom internalizirane mizoginije. Ja vjerujem u jednakost muškaraca i žena, ali isto tako vjerujem da se ne rađamo na jednakim startnim pozicijama. Žene se i dalje suočavaju s obespravljenošću, diskriminacijom i nedostatkom temeljnih sloboda i prava, i iako je feminizam odradio velik posao u zadnjih stotinjak godina, još uvijek nismo rastavile/i nekoliko tisućljeća društvenog programiranja i opresije.

{slika}

I zato nije ‘red na muškarce’ da imaju svoj pokret za društvenu pravdu. Zato imamo ‘fem’ u feminizmu. Zato pravičnost i jednakost podrazumijevaju zagovaranje osnaživanja žena, a ne osnaživanje oba spola u jednakim količinama. Zato što, da iskoristim jednu glupu analogiju, ako jedna osoba krene bez jabuka a druga s pet jabuka, i onda svakoj daš tri jabuke u ime pravičnosti, jedna osoba i dalje ima pet jabuka više.

Zato, da, pričajmo o problemima koji pogađaju muškarce. Idemo osmisliti rješenja za probleme koji disproporcionalno štete muškarcima poput samoubojstva, beskućništva i nasilne smrti (istovremeno prepoznavajući da sama činjenica da postoje problemi koje više pogađaju muškarce nego žene ne znači da su muškarci potlačeni zbog svojeg roda).

Idemo raditi na otvaranju skloništa za zlostavljane muškarce, na kreiranju kampanja za osvještavanje o činjenici da su i muškarci žrtve silovanja, idemo pritiskati vlasti da poboljšaju sigurnost na radnom mjestu, ali idemo pronaći način da to sve činimo tako da nije na štetu žena. Umjesto toga, idemo se ujediniti i srušiti patrijarhat, jer tako svi pobjeđujemo.

p.s. Ako zaista mislite da se bijele heteroseksualne muškarce ne ohrabruje dovoljno da se ponose sami sobom, onda ozbiljno morate preispitati svoje privilegije i onda ih preispitati još milijun puta. Zbilja.

Prijevod: I. T.