Poljska: Tisuće nastavnika/ica prosvjedovalo protiv reforme obrazovanja

Tisuće poljskih nastavnika i nastavnica prosvjedovalo je u Varšavi i diljem Poljske protiv reforme obrazovanja za koju smatraju da bi uzrokovala brojne otkaze i rezultirala lošijom kvalitetom obrazovanja. Okupljeni/e su pod kišobranima uzvikivali/e: “Grobari poljskog obrazovanja”,”Ne kaosu” i “Ne revoluciji u školama”.

Sindikat učitelja u Poljskoj pozvao je učitelje/ice i roditelje da se odazovu prosvjedu koji se održavao u 17 gradova diljem zemlje kako bi pokazali/e neslaganje s vladinim planom koji bi eliminirao cijelu jednu granu obrazovanja. Naime, u Poljskoj je trenutno sustav obrazovanja organiziran u tri razine, prva razina (primary school) traje šest godina, druga (middle school) tri i treća (high school) također tri. No, konzervativna vladajuća stranka Pravo i pravda (PiS) predviđa zamijeniti sadašnji sustav obrazovanja u tri razine, sustavom u dvije razine. Prema tome djeca bi na prvoj razini, bila zadržana dvije godine dulje prije nego li bi krenuli/e u srednje škole (treća razina), a druga razina (middle school) bi potpuno nestala. 

Sindikat smatra da bi takav plan uzrokovao kaos u sustavu obrazovanja te povećao broj učenika/ica po razredima. Nastavnici/ice, također, strahuju da će mnogi/e ostati bez posla, iako je Ministarstvo obrazovanja najavilo da neće biti otkaza.

“Te su reforme loše i dok se ne zaustave mi ćemo protestirati”, rekao je Jan Guz, predsjednik saveza sindikata Poljske. 

Povijest džepova nije samo seksistička, već i politička

Hillary Clinton nosila je varljivo jednostavno odijelo kada se popela na binu Nacionalne konvencije Demokrata kako bi prihvatila nominaciju za predsjednicu stranke. Besprijekorno sašiveno odijelo obznanilo je njezin autoritet; njegova snježna bjelina povezala ju je sa sufražetskim pokretom; bez objavljenog imena dizajnera/ice, čini se da je to odijelo transcendiralo modu – bez imena i marke, pripadalo je svim ženama. Zbog svega navedenog, bijelo odijelo Hillary Clinton postalo je značajan komad odjeće, ali ne samo zato što je Clinton u njemu djelovala moćno. Nešto što tom odijelu nedostaje, šapuće nam dugu, problematičnu povijest, a to su: džepovi.

Mnogo se pisalo o tome kako seksizam diktira hoće li odjevni predmeti imati korisne džepove ili ne. Premda klasa nedvojbeno igra u tome značajnu ulogu, muška odjeća najčešće ima velike, vidljive džepove, dok ženska odjeća češće ima male džepove, ako ih uopće ima. Zadovoljni svojim džepovima, muškarci nemaju što za reći o njima, no žene se žale na neprikladnost svojih džepova već više od jednog stoljeća. “Jedna od muških supremacija koja se tiče odjeće… je prilagođenost njihove odjeće džepovima”, napisala je Charlotte P. Gillman za New York Times 1905. godine. Nastavlja: “Žene su s vremena na vrijeme nosile torbe, ponekad prišivene, ponekad privezane, ponekad vitlajući njima držeći ih u ruci, ali torba nije džep”.

Ovo je apsolutno istinito. Torba nije džep, a džepovi su – više nego hlače, više nego kravate, bokserice, čak i više nego odijela – primjer rodne podjele u odijevanju. Džepovi su politični, ali vjerojatno ne na onaj način na koji biste to ponajprije očekivali/e.

Nekada davno, svi su nosili torbe. U Srednjem vijeku, i muškarci i žene vezali su svoje torbe za zapešće ili ih nosili/e obješene za pojas; ove su torbe bile vrlo slične renesansnim pojas-torbicama (fanny packs). Kako je selo postajalo sve urbanije, a kriminalci sve sofisticiraniji, ljudi su počeli skrivatI svoje vanjske džepove ispod slojeva odjeće kako bi omeli džeparoše. MuškI kaputići i ženske podsuknje imali su male proreze kako bi se kroz odjeću mogli dohvatiti privezani džepovi.

Džepovi su tek u kasnom 17. stoljeću postali dio muške odjeće, trajno prišiveni u kapute, prsluke i hlače; međutim, ženski džepovi nisu doživjeli taj pomak. Bez trajnih džepova, žene su nastavile skrivati svoje privezane džepove, koji su zapravo često bili velike, viseće torbe. Skriveni ispod podsuknji, panijera  (košarice koje  proširuju suknju) i tornura (bustle), ovi iznimno dekorirani džepovi njihali su se otežali od sadržaja u njima. U te džepove moglo se smjestiti mnogo toga – pribor za šivanje, hrana, ključevi, naočale, satovi, parfemi, češalj, kutijice, pribor za pisanje i novac – sve na jednom mjestu.

Francuska revolucija je sve promijenila. Dok je sredinom 18. stoljeća cvjetao rokoko, široke suknje koje su “vrištale” o dekadenciji i bogatstvu svojim metrima i metrima tkanine, kraj stoljeća je “šaptao” o suzdržanosti. Suknje su se približile tijelu, prirodni struk se još više podigao, a silueta se stanjila u tanašni stup. Ovaj neoklasičan izgled nije mogao omogućiti vrećaste džepove, premda su žene još uvijek trebale nositi sa sobom svoj stvari. Tako je rođena mala, dekorirana ručna torbica (retikula) – i poput nekog opakog duha, nikada nije nestala. Na visokim petama retikule, 1828. došao je chatelaine – lančani remen s obješenim predmetima koji podsjeća na veliku, zveckavu narukvicu.  Za razliku od torbica, u koje se sve moglo sakriti, ovi pomodni pojasevi-lanci izložili su pogledu ženske potrepštine.  

U tekstu za The Spectator  2011., Paul Johnson je ponudio dovitljivu, minijaturnu povijest džepova, a završio je svoj tekst s poznatim motom Christiana Diora iz 1954.: “Muškarci imaju džepove kako bi u njima nosili stvari, a žene u dekorativne svrhe”. Ako malo “olabavite” ovu izjavu, dobit ćete prilično esencijalističko viđenje rodnih uloga sadržanih u odijevanju. Muška odjeća je dizajnirana kako bi bila praktična i funkcionalna, dok je ženska odjeća dizajnirana kako bi bila lijepa. Nije tako teško vidjeti kako džepovi, ili njihov izostanak, podupiru seksističke ideje o rodu. Zadatak muškaraca je da rade, zadatak žena je da ih se gleda.

Kome trebaju džepovi?

Analiza zapadnjačkog odijevanja vrlo je jednostavna – možda i prejednostavna. To znači da povijest džepova nije samo seksistička – ona je i politička. Jedan od načina na koji možemo analizirati transformaciju ženskih privezanih, prostranih džepova iz sredine 18. stoljeća u majušne ručne torbice početkom 19. stoljeća je uzeti u obzir da se ta promjena dogodila za vrijeme Francuske revolucije, u vrijeme žestokog suprotstavljanja etabliranim konceptima vlasništva, privatnosti i ispravnosti. Ženski džepovi bili su privatni prostori koje su žene nosile u javnost usporedo s porastom sloboda, a u vrijeme revolucije, ova sloboda je bila vrlo, vrlo zastrašujuća. Što su žene manje mogle ponijeti sa sobom – manje su bile slobodne. Kada ženama oduzmete džepove sretno skrivene pod odjećom, ograničavate im mogućost kretanja u javnom prostoru, onemogućavate im da nose sa sobom svoje buntovničke (ili naprosto ljubavne) pisane uratke ili da putuju bez pratnje.

{slika}

Džepovi na ženskoj odjeći doživjeli su obrat u kampanji Racionalnog odijevanja “krajem stoljeća” (fin-de-siècle). Osnovano 1891. Društvo racionalnog odijevanja (‘Rational Dress Society’) pozivalo je žene da se odijevaju zdravije, da odbace korzete “s kostima” u korist elastičnih  i fleksibilnih “zdravih” korzeta (steznika) i širokih, dugih gaća, da nose udobne, nestegnute hlače i da prihvate odjeću koja im omogućava kretanje, posebno vožnju bicikla.

Kampanja je bila na vrhuncu upravo na prijelazu stoljeća, u vrijeme kada su muška odijela imala otprilike 15 džepova – dakle, nije slučajnost što su džepovi postali važni u kampanji Racionalnog odijevanja. New York Times je 1899. objavio tekst u kojemu se pomalo našalio kako je civilizacija kao takva utemeljena na džepovima. “Što smo civiliziraniji, trebamo više džepova”, pisalo je u tom članku. “Od kada su džepovi izumljeni, ljudi bez džepova ne mogu biti uspješni, a ženski rod nam ne može konkurirati dok su bez džepova”.

Rame uz rame s Društvom racionalnog odijevanja stajala je Nova Žena; bio je to prvi val feminizma koji je uključivao sufražetkinje, članice Društva plavih čarapa (Bluestockings), studentice ženskih učilišta (Seven Sisters) i razne druge radikalke koje su vjerovale da da žene trebaju biti politički i financijski ravnopravne muškarcima. Moderna ženska odjeća s kraja stoljeća imala je čudne, malene, nepraktične džepove čija svrha nije bila da se u njih išta stavi. Međutim, Racionalno odijevanje dopuštalo je ženama da zataknu ruke u te džepove, što je šokiralo jednog autora iz tadašnjeg časopisa The Graphic, koji je 1894. napisao: “Džepovi ‘Nove Žene’, premda korisni, čini se da dokazuju njen novi fetiš, stajati uspravno umjesto da se crveni i srami, jer kako bi to mogla dok stoji s rukama u svojim džepovima?”.

Promovirajući džepove kao maskulini koncept, jedan dizajner ženskih biciklističkih “kostima” 1895. uključio je čak i džepove za pištolje. “Sve one beće željeti nositi revolver”, kaže anonimni prodavač citiran u New York Timesu, “ali, velika većina hoće i nema ništa protiv. Čak i kada mi ne kažu za što im treba džep, često se odaju tražeći da džepovi budu obloženi grubim platnom ili kožom”. Moraš se diviti ženama opremljenim pištoljima koje voze bicikle s prijelaza stoljeća u svojim dugim gaćama i odijelima s razrezanim suknjama. 19. amandman je odobren tek 26 godina nakon što su ove žene prakticirale svoja prava zajamčena Drugim amandmanom.

“Gomila džepova na odijelima sufražetkinja”, glasi naslov jednog novinskog teksta iz NY Timesa 1910. godine, a obilje džepova je nešto što biste očekivali od žene kojoj je na umu pravo glasa. Sufražetsko odijelo, kako objašnjava članak, ima sedam ili osam džepova, “svi su vidljivi i lako dostupni, čak i samoj ženi koja ga nosi”. Ovo o vidljivosti i dostupnosti džepova ukazuje na trajnu tjeskobu povezanu s ženskom odjećom, privatnošću i vlasništvom. Ne radi se samo o tome da bi žene mogle zabiti ruke u svoje džepove, kako bi izazivale muškarce; radi se o tome da bi ženski džepovi mogli sadržavati nešto tajno, nešto privatno ili nešto opasno.

U međuvremenu, od sufražetkskih odijela do Susanne s Beverly Hillsa, koja šije odijela po mjeri za članice upravnih odbora, predsjedničke kandidatkinje i televizijske sutkinje, mnogo toga se promijenilo za žene i žensko odijevanje. Međutim, malo toga se promijenilo kad su u pitanju ženski džepovi. Jednostavno objašnjenje počiva na činjenici da dok god dizajneri odjeće budu radili žensku odjeću bez džepova, žene će morati kupovat torbice. “Vaya-nya je prrirodni džep”, tvrdi Ilana u seriji ‘Broad City‘, no teško da će žene koristiti svoje vagine kako bi u njima držale bankovne kartice i ruževe za usne.

{slika}

Dakle, dok gledamo odijelo Hillary Clinton možemo zaključiti kako bijelo sufražetsko odijelo nije jedino što Clinton čini ženom kakva jest. Odijelo s hlačama je Hillaryn zaštitni znak  – nalazi se na majicama, na njenom Instagramu; tako čak glasi i naziv njezine web-stranice. To što je Clinton odabrala odijelo s hlačama nije ništa novo; kao ni to što od 1990. uvijek u svojoj torbi nosi ljuti umak, a od tada nosi i odijela s hlačama. Ova odijela pretežno su skladnih tonova, od bogato plave i crvene, preko boje zrelih bobica i sočnog manga, do pustinjski zelene i stroge sive. No zajednički im je i potpuni nedostatak džepova.

Dolična i smjerna, odijela Hillary Clinton ne mogu biti dostojnija poštovanja. Ona su odgovor na pitanje što žene mogu nositi kako bi djelovale pouzdano i moćno. Bešavna i zatvorena, ova odijela predstavljaju Hillary Clinton kao sveticu. U ta odijela se ne može ništa staviti, a ne može se ni izvaditi. U to odijelo se ne može ništa sakriti, jer za sakrivanje nema mjesta. Hoće li glasači i glasačice shvatiti povijest ove poruke, posve je druga stvar.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević 

Žene u crnom za 25. rođendan poželjele otvorene granice

Žene u crnom su subotnjom akcijom u Beogradu poručile kako treba zaustaviti rat, a ne izbjeglice. U Knez Mihailovoj ulici aktivistkinje su istaknule tredesetak transparenata na svim jezicima naglašavajući poantu skupa ‘Nećemo tvrđavu Evropu – hoćemo otvorene granice. Izbeglice su dobrodošle’.

U akciji su učestvovali i aktivisti međunarodne mreže Žena u crnom iz Grčke, Danske, Italije, Nemačke, Holandije, Rusije, Španije i Ukrajine, kao i iz zemalja bivše Jugoslavije. Okupile su se prošli vikend u Beogradu povodom 25. godišnjice Žena u crnom.

Zatražile su da se zaustave ratovi u Siriji i širom sveta, ističući da odgovornost za rat snose evropske države koje tim putem ostvaruju svoje interese.

“Sutra se navršava 25 godina od 9. oktobra 1991. godine kada smo počele, to jest, izašle na ulici i sutra ćemo u znak solidarnosti ići sa izbeglicama po parkovima, sa ženama aktivistkinjama iz desetak evropskih zemalja”, rekla je novinarima aktivistkinja i koordinatorka Žena u crnom Staša Zajović, prenose srbijanski mediji.

Večer prije, povodom 25 godina od osnivanja Žena u crnom u petak navečer u Centru za kulturnu dekontaminaciju otvorena je izložba fotografija koje svedoče o angažmanu aktivistkinja te organizacije.

“Ovom izložbom pokušale smo da vam prenesemo sadržaj našeg rada i atmosferu našeg prostora prilično haotičnog, ali na kraju uvek plodotvornog”, rekla je aktivistkinja Žena u crnom Violeta Đikanović za N1.

Osnivačica Žena u crnom Staša Zajović je rekla da danas slave 25 godina postojanja i angažmana koji je radikalno antipatrijarhalan, feministički, antinacionalistički, antimilitaristički, internacionalistički, antifundamentalistički i antihomofobičan.

Tribina o izrabljivanju učeničkog i studentskog rada

U četvrtak, 13. listopada u 18 sati na Fakultetu političkih znanosti održat će se tribina o položaju i problemima učeničkog i studentskog rada. Uoči Marša mladih za radnička prava, koji će uslijediti u subotu 15. listopada, želja nam je skrenuti pozornost na težak položaj mladih, odnosno učenika/ica i studenata/ica koji rade uz školovanje ili prolaze razne oblike nastavne prakse u kojima su izloženi eksploataciji i kršenju cijelog niza radničkih prava.

Cilj tribine je definirati problem te detektirati njegove moguće uzroke, kao i potencijalna rješenja. U tribini će uz učenicu Domeniku Benak i studenticu Mateju Gredelj, koje će podijeliti svoja iskustva i probleme s kojima su se suočavale, sudjelovati novinarka Ana Kuzmanić te član Izvršnog odbora Europske studentske unije i bivši predsjednik Hrvatskog studentskog zbora Aleksandar Šušnjar. Tribinu će moderirati Karlo Kralj iz Mreže mladih Hrvatske.

Posebno se pozivaju sve učenike/ice i studente/ice koje su radile tijekom školovanja da se odazovu tribini i podijele svoja iskustva, razmišljanja i probleme koje prepoznaju u sustavu studentskog i učeničkog rada.

Solidarnost između pokreta za rasnu pravdu i izbjeglička prava

“Pozivamo one koji prelaze granice, čiji koraci oplakuju izgubljene domove. Pozivamo sve crnce, čije otkucaje srca prekidaju policijski metci. Pozivamo izgubljene majke. Pozivamo zaboravljena tijela, koja plove po Mediteranu. Pozivamo sve osobe koje su raseljene u vlastitim zemljama…”

Deklaracija jedinstva je hitan poziv na solidarnost između pokreta koji se zalažu za rasnu pravdu i pokreta za prava izbjeglica. Napisana je od strane NoViolet Bulawayo, a njenu je izrada zatražila Until We Are All Free, umjetnička i kulturna inicijativa koja se bori za rasnu pravdu, a pokrenuta je prošle godine. Deklaracija je dostupna na mnogim jezicima, a potpisana je od različitih umjetnika/ica i aktivista/ica poput Teju Cole, Junot Díaz, Roxane Gay, Janet Mock, Angelice Salas i Jose Antonia Vargasa.

Gledajući kako stvari stoje u zadnje vrijeme, postoji više razloga zbog kojih je bitno istaknuti ovu inicijativu. Naime, nedavno je policijskim nasiljem oduzet život Keithu Lamontu Scottu koji je čitao knjigu dok je čekao sina da dođe iz škole. Istovremeno, Obamina administracija objavila je kako će ubrzati deportaciju tisuću Haićana/ka koji/e su zatražili/e azil, te je Federalni prizivni sud odlučio da izbjeglička djeca iz Centralne Amerike nemaju prava na odvjetnika/icu kojeg/u sud određuje. Dok  u SAD-u raste mržnja prema američkim muslimanima/kama, Trumpova kampanja još više potiče na nasilje i netoleranciju. Također, ne smijemo zaboraviti da još uvijek dolazi do kriminalizacije i dehumanizacije u zajednicama gdje žive crnci/kinje putem nasilja nad ženama i djevojkama, prepada i deportacija pa sve do brutalnosti policije. U ovakvoj situaciji u kojoj danas živimo, Deklaracija jedinstva podsjeća da možemo zamisliti i stvoriti svijet u kojem smo svi slobodni/e.

Autorica Deklaracije dolazi iz Zimbabwea i trenutno predaje na Sveučilištu Stanford. Bulawayo postavlja jedno bitno pitanje: što bi za nas značilo “da vidimo, cijenimo i da ulažemo u ostale kulture i područja?”. Prisjećajući se svoje domovine, ona kaže:

“Sjetim se kako Shona ljudi iz moje predivne domovine odgovaraju na pitanje “kako si?” s “Tiripo kana murip-o” što doslovce znači: Ja sam dobro ako si ti dobro. To znači, ja tebe vidim, ti meni nisi nevidljiv/a. To znači: Ja sam zainteresiran/a za tebe, prepoznajem tvoju humanost i tvoje je blagostanje povezano s mojim.”

U knjizi Dispossession: The Performative in the Political, Judith Butler i društvena antropologinja Athena Athanasiou govore da je prepoznavanje drugih i njihovih potreba te ulaganje u druge etička i politička odgovornost svakog/e od nas.  “Nisam ja jedini/a koji/a pati. Bez tebe, ne mogu zamisliti svoju borbu kao društvenu i političku. Bez njega ili nje, ili “nas”, riskiram da uključim samo one s kojima sam već povezan/a kako dovoljno vrijedne da bih ih uzela/o u obzir”, opisuje Butler. Oslobođenje “mene” neizbježno je povezano s oslobođenjem “nas”.

Deklaracija želi ukazati na taj osjećaj povezanosti. Podsjeća nas da iako smo ponekad jako ranjivi, a otvoreni smo jedni prema drugima, odbacujem neoliberalni impuls individualizma. Kada vidimo jedni druge kao vrijedne i dragocjene, odbijamo ideju da su neki/e od nas potrošni/e, da ne zaslužuju ući u ovu zemlji ili egzistirati u njoj. To nas potiče da pratimo grupe poput #ArabsforBlackPower koji su nedavno izdali Movement for Black Lives Solidarity Statement. S druge strane, Black Lives Matter su pozvali na ukidanje svih deportacija. Ne samo da nas Deklaracija podsjeća da možemo kreirati bolji svijet, ona nas uči kako to napraviti. Web stranica deklaracije sadrži i kurikulum koji se zove Racial Justice Art & Story Sessions, kojem je cilj doprijeti do različitih društvenih grupa, u učionice, različite organizacije i na društvene mreže.

Svjesna sam da ideje koje su prisutne u Deklaraciji još nisu prisutne u stvarnosti, no ipak je korisno podsjetiti se da je moguće stvoriti svijet kakav Bulawayo opisuje: “Svi su lanci slomljeni. Sa sobom, oni skidaju ograde i rastavljaju sve šipke, brišući linije i otvarajući granice. Oni ruše zidove i pravda dolazi u naša susjedstva”.

Prevela i prilagodila: Emili Ema Sedlar 

Kad te boli, moraš reći vol. 2

Inicijativa BoliMe drugu godinu za redom progovara o važnosti održavanja mentalnoga zdravlja u adolescentskoj i studentskoj dobi.

Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, 10. listopada, inicijativa pokreće kampanju naziva Kad te boli, moraš reći vol. 2. Inicijativa će, uz potporu Biovege, u suradnji s udrugama CroMSIC, Ambidekster klub, Igra, Hrabri telefon i Djeca prva, djelovati na nekoliko platformi kao što su: javna interaktivna instalacija u Oktogonu, edukativni video, interaktivne radionice, okrugli stolovi i Facebook aplikacija. Cilj djelovanja je osvijestiti mlade, ali i ostale dobne skupine, o važnosti održavanja mentalne higijene i pravovremenom komuniciranju o narušenom mentalnom zdravlju.

Inicijativa je podrška mentalnom zdravlju sa svrhom podizanja svijesti, educiranja i zalaganja za boljitak na području mentalnog zdravlja, osobito mladih u dobi od 15 do 32 godine. Inicijativu su prije točno godinu dana pokrenuli Marina Vitković, profesorica filozofije u zagrebačkoj Prvoj gimnaziji, i Adrian Pezdirc, glumac Zagrebačkog kazališta mladih, koji su u povodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja odlučili pokrenuti niz projekata koji progovaraju o narušenom mentalnom zdravlju u adolescentskoj i studentskoj dobi. 

U ponedjeljak, 10. listopada, u 12 sati na Svjetski dan mentalnoga zdravlja, održat će se centralno događanje u Oktogonu u Zagrebu – postavljanje javne interaktivne instalacije, projekta dizajnerice Drage Komparak, kojom se prenosi poruka:

“Osjećanje je univerzalno ljudsko iskustvo. Čini nam se ponekad da osjećanje predugo traje zato što ne uviđamo odvojivost sebe od emocije. Ti nisi emocija, ti samo osjećaš. Promatraj. U redu je biti tužan, uplašen, sretan, ljut ili zgađen. Ne osuđuj se.”

Instalacija, koja će za javnost biti dostupna do 14. listopada, nagovara na tihu introspekciju u metaforiziranom javnom prostoru kolektivne mentalne higijene. Ona je poziv na istraživanje unutarnjih zbivanja, osvještavanja i prepoznavanja vlastitih emocija. Primarni je cilj ove instalacije poticanje društvenog dijaloga, podizanje svijesti o važnosti brige i ulaganja u mentalno zdravlje. Svrha je upoznavanje javnosti s mogućnostima skrbi o svom zdravlju, ali i važnosti medijskog komuniciranja o prakticiranju prve pomoći za mentalno zdravlje.

Osim javne interaktivne instalacije kao neposrednog oblika javnog komuniciranja, Inicijativa BoliMe prepoznala je važnost viralnog progovaranja o ovoj temi te je u tu svrhu i ove godine putem videa otvoreno progovorila o brizi za mentalno zdravlje. Ove godine,svojim sudjelovanjem u edukativnom videu, Inicijativu je podržao Zoran Šprajc.

Pored instalacije i videa, u Prvoj gimnaziji i prostorijama Teatra Tirena, u tjednu od 10. do 14. listopada, mladi, roditelji i sva zainteresirana javnost moći će polaziti interaktivne radionice na kojima će stručnjaci/inje, iz udruga koje su se priključile Inicijativi BoliMe, tematizirati važnost brige o mentalnom zdravlju.

Tjedan će završiti dvama stručnim okruglim stolovima – u petak, 14. listopada na temu Zaštita i unaprjeđenje mentalnog zdravlja mladih namijenjenom stručnim suradnicima, ravnateljima i nastavnicima u srednjim školama, te u nedjelju, 16. listopada, u Kinu Tuškanac na Konferenciji mladih psihologa Perspektiva na temu Aktivizam u službi mentalnog zdravlja.