sdadmin

Proglas o pravima LGBT građana i građanki Republike Hrvatske

Posted on by sdadmin

Uoči prijevremenih parlamentarnih izbora objavljen je proglas o pravima LGBT građanki i građana Republike Hrvatske. Njegov cilj je ukazati na probleme LGBT zajednice, predstavljanje zajednice u predizbornoj kampanji te na pitanje LGBT ravnopravnosti.

Proglas su do sada potpisali/e brojni/e novinari/ke, umjetnici/e, znanstvenici/e, studenti/e, aktivisti/ice te svi koji smatraju važnim raspravljati o LGBT pitanjima. 

Proglas prenosimo u cijelosti: 

“Mi, nižepotpisane građanke i građani Republike Hrvatske, odbijamo mogućnost da cijela predizborna kampanja u kojoj se odlučuje o budućoj zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u RH prođe uz šutnju i ignoriranje problema hrvatske LGBT zajednice i pitanja koja se tiču LGBT ravnopravnosti u društvu i zakonima. Naša je građanska odgovornost reagirati.

Sa zabrinutošću konstatiramo kako je u domaćem političkom diskursu (p)ostalo uobičajeno demoniziranje i omalovažavanje LGBT  sugrađanki i sugrađana, istospolnih obitelji i LGBT prava, o čemu se proteklih dana moglo svjedočiti i na javnom servisu HRT tijekom predstavljanja kandidata i kandidatkinja za Sabor RH. Smatramo da se tome treba glasno i jasno suprotstaviti, što činimo ovim proglasom, te pozivamo i sve relevantne čimbenike na političkoj i javnoj sceni naše Republike da osude homo-, bi- ili transfobijom potaknut govor mržnje i kampanje širenja straha i dezinformacija usmjerene protiv LGBT sugrađanki i sugrađana.

Suprotstavljamo se stavu da su LGBT ljudi manje vrijedni u odnosu na heteroseksualnu većinu, kao i tome da ostvarenje LGBT ravnopravnosti u Republici Hrvatskoj ikoga ugrožava, pa i one koji se trenutno tomu neutemeljeno, zbog straha, neznanja ili predrasuda, protive. Sve pobjede hrvatske LGBT zajednice u proteklih 15 godina, otkad se u našoj Republici sustavno kroz aktivizam i građanski angažman radi na poboljšanju LGBT prava, ujedno su i pobjede čitavog hrvatskog društva, koje je tako postalo slobodnije, ravnopravnije i otvorenije. Hrvatska je sa svakom Povorkom ponosa i svakim zakonodavnim napretkom LGBT prava postajala bolja, te ne namjeravamo odustati od toga da Lijepa naša bude primjereno mjesto za život svih njezinih građanki i građana, neovisno o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Želimo da što veći broj građanki i građana  naše Republike zajedno s nama korača na putu prema većoj slobodi, ravnopravnosti i društvenom prihvaćanju hrvatske LGBT zajednice, te sanjamo o Hrvatskoj u kojoj jednog dana neće više biti razloga za strah u izražavanju i življenju svojih seksualnih i rodnih identiteta.

Kako bi se to ostvarilo, potrebna je i podrška političkih čimbenika, a ne šutnja, ignoriranje i omalovažavanje kojima mnogi još uvijek skupljaju glasove u predizbornoj kampanji. Tražimo da se sve stranke koje se smatraju baštinicima temelja liberalne demokracije bez ustručavanja i uvijanja ograde od takve retorike i politike, te vlastitim primjerom pokažu da LGBT ljudi i LGBT prava zaslužuju jednako poštovanje i interes kao i razne druge društvene skupine u Hrvatskoj. Snage u hrvatskome društvu koje LGBT ljudima odriču dostojanstvo i ravnopravnost zapravo su suprotstavljene temeljnim demokratskim vrijednostima poput slobode, jednakosti i bratstva, te je podrška njima, koja se izražava i kroz prešutno odobravanje, opasna za budućnost slobodne, pravedne i demokratske Republike Hrvatske.

Stoga očekujemo da politika pokaže, u skladu s hrvatskim i europskim zakonima, jednako poštovanje i brigu za hrvatske istospolne obitelji i djecu koja u njima već odrastaju, umjesto da ih se omalovažava i proglašava štetnim za društvo.

Naročito upozoravamo na tešku situaciju u kojoj se u danas u Hrvatskoj nalazi LGBT mladež, koja se obrazuje u javnom školstvu iz kojeg više od pedeset posto učenika i učenica izlazi s činjenično pogrešnim uvjerenjem kako je homoseksualnost bolest. To je zastrašujući podbačaj hrvatskoga školstva, koji se u sljedećemu mandatu Vlade – neovisno o tome tko će je predvoditi – mora hitno ispraviti, ne samo zbog ugroze koju predstavlja za sve LGBT građane RH, nego i zbog toga što se znanstvene činjenice ne smiju stavljati u drugi plan u odnosu na predrasude, mržnju i dogme.

Na kraju se obraćamo direktno i hrvatskoj LGBT zajednici, koju pozivamo da iskoristi svoje demokratsko pravo i iziđe glasovati na predstojećim parlamentarnim izborima, te odbije pasivno i u šutnji promatrati pokušaje pretvaranja naše Domovine u neliberalnu demokraciju, pri čemu bi među prvima nastradali baš hrvatske lezbijke, gejevi, biseksualne i trans* osobe. Nije dovoljno tek obraniti ostvareni napredak, nego treba još odlučnije i hrabrije nastaviti naprijed u borbi do pune LGBT ravnopravnosti u RH. Potičemo LGBT građanke i građane da dobro razmisle koga će na ovim izborima podržati svojim glasom i koje političke opcije omogućavaju i podržavaju nastavak borbe za LGBT ravnopravnost i prihvaćanje u hrvatskome društvu, a koje se tome suprotstavljaju ili pak smatraju da to nije dovoljno relevantna tema o kojoj se uopće vrijedi izjašnjavati.

Pozivamo sve ljude u Republici Hrvatskoj da svojim potpisom podrže ovaj proglas, te još jednom iskažu svoju podršku LGBT ravnopravnosti i spremnost na angažman koji dokazuje da Hrvatska može bolje!”

U svijetu je 28 milijuna djece raseljeno zbog sukoba

Posted on by sdadmin

Prema novom izvještaju UNICEF-a oko 28 milijuna djece napustilo je svoje domove zbog oružanih sukoba i nasilja u svijetu. Točnije, oko 10 milijuna djece su izbjeglice, a oko 17 milijuna su raseljena djeca.

U izvješću je navedeno da su sveukupno 50 milijuna djece ili izbjeglice, ili raseljeni u vlastitoj zemlji ili migranti u potrazi za boljim životom u inozemstvu koji su napustili vlastitu zemlju zbog nasilja i siromaštva.

Djeca čine polovicu ukupnog broja izbjeglica, pa UNICEF poziva zemlje da budu svjesne ranjivosti te skupine djece. Nadalje, gotovo polovica djece izbjeglica dolazi iz ratom zahvaćene Sirije i Afganistana. 

Značajno se povećao broj djece koja putuju sama u 2015. godini. Broj se povećao se na 100.000,  što je trostruko više nego li prijašnje godine. Takva su djeca bez pratnje i/ili isprava pa su u riziku od zlostavljanja i iskorištavanja, naglašava UNICEF. Dodaju i da djeca koja žive kao izbjeglice se suočavaju sa ksenofobijom te postoji pet puta veća vjerojatnost da neće pohađati školu.

“Koju ćemo cijenu platiti ako ne uspijemo osigurati tim mladim ljudima mogućnosti za obrazovanje i normalnije djetinjstvo? Kako će ta djeca moći pridonijeti u svojim zemljama? Ne samo da će njihova budućnost biti uništena, nego će oslabiti i njihove zemlje”, rekao je Anthony Lake, izvršni direktor UNICEF-a.

Izvješće je objavljeno uoči summita UN-a 19. rujna na kojemu će svjetski vođe govoriti o globalnim migracijama.

Umjetnica reagirala na kulturu silovanja u kojoj živimo: ‘Dogodi se bilo gdje, bez razloga’

Posted on by sdadmin

Silovatelj Brock Turner, osuđen za seksualni napad na onesviještenu ženu, pušten je iz zatvora nakon što je odslužio svega polovicu od ionako skandalozne šestomjesečne kazne.

Ovakav razvoj događaja uzburkao je cijeli SAD i ponovno pokrenuo priču o tome kako seksualni zlostavljači najčešće ostanu nekažnjeni ili prođu sa smiješnom kaznom, dok žrtve nose traume cijeli život, a osim toga najčešće se njima samima nameće osjećaj krivnje i srama za pretrpljenu nepravdu i nasilje. {slika}

Izlazak Brocka Turnera inspirirao je studenticu Yanu Mazurkevich za umjetnički projekt nazvan ‘Dogodi se’. Riječ je o seriji fotografija koje najčešće prikazuju seksualno zlostavljanje žena uz prigodni citat. 

Na jednoj fotografiji vidimo djevojku kako beživotno leži na krevetu u studenstvoj sobi, dok dva muškarca iznad nje otkopčavaju hlače. Poruka fotografije jest ‘Dogodi se bez razloga’, a želi upozoriti na problem s kojim se američko društvo odbija suočiti – silovanje na kampusima. {slika}

Drugom fotografijom se nastoji prikazati kako je seksualno zlostavljanje moguće bilo gdje – u uredu i na cesti; i od bilo koga – prijatelja, poznanika, partnera i šefa.{slika}

Ovo je drugi umjetnički projekt kojeg je Mazurkevich posvetila Turneru. Pri je bio nazvan Dragi Brock Turner i završio je na naslovnicama New York Timesa iHuffington Posta. Međutim, umjetnica nije bila zadovoljna reakcijama na prvi projekt jer su je zatrpali kritikama kako su sve prikazane žene bijele te da je prikazala seksualno zloatsvljanje samo žena od strane muškaraca. Stoga je u drugu seriju fotografija posvećenu takozvanom sveučilišnom silovatelju uključila osobe različitih rasa, kao i činjenicu da se silovanje može dogoditi i između osoba istog spola. 

Podsjetimo, Brock Turner je pušten iz zatvora nakon svega tri mjeseca odsluženja zatvorske kazne zbog dobrog vladanja. Iako je tužiteljstvo tražilo kaznu od šest godina jer je tada 20-godišnjak silovao ženu u nesvijesti, sudac Aaron Persky osudio ga je samo na šest mjeseci iza rešetaka.

‘Nova snaga ‘Dalmatinke’ je u potencijalnoj političkoj emancipaciji građana/ki’

Posted on by sdadmin

Tvornica i predionica konca Dalmatinka od svog osnutka 1951. do početka 90-ih godina činila je osnovu privrednog i industrijskog života u gradu Sinju. Desetljećima je nakon izgradnje izazivala uvažavanje arhitektonske i tekstilne struke te je svojevremeno proglašena najuspješnijim poduzećem bivše države s tržištem diljem Europe i svijeta. Raspadom SFRJ gubi veliki dio tržišta te nakon tranzicijskih procesa, privatizacije i stečaja, smanjivanjem zaposlenih i povećavajući gubitke, 2009. godine se zatvara.

Propast industrijske proizvodnje iz vremena bivše Jugoslavije na području grada Sinja i okolice poput tekstilnog diva Dalmatinka, triljske tvornice za preradu plastike Cetinka i brojnih drugih poduzeća koja su zapošljavala tisuće radnika u svojim pogonima, dovela je do rekordnog broja nezaposlenih na području Cetinske krajine.

Kako je cijeli sinjski kraj nakon završetka rata 90-ih raskinuo sve veze i duboko zakopao sjećanja na život i rad u socijalizmu, Dragana Modrić je 2014. započela projekt Dalmatinka Sinj kako bi podsjetila na to kako je životni vijek jedne tvornice oblikovao živote radnica i radnika, ali i grad i kulturu, kao i emancipirao cijelo dalmatinsko zaleđe.

Kako si došla na ideju pokrenuti ovakav projekt i kakva ti je bila prvotna zamisao?

Sasvim slučajno. Sve je počelo još  s projektom Žena u Dalmatinskoj zagori, koji sam pokrenula s  kustosicom Dariom Domazet. S obzirom na specifičnosti Dalmatinske zagore kao izrazito ruralnog prostora u kojem prevladava patrijarhalni način života, bila su nam zanimljiva iskustva žena koje su se usudile reći ne takvom načinu života. Tijekom istraživanja pokazalo se da je upravo otvaranje tvornice konca Dalmatinka sredinom prošlog stoljeća jedan od ključnih događaja koji je izravno utjecao na promjenu načina života brojnih žena ovog kraja. Tako smo se zainteresirale za Dalmatinku kao mjesto uz koje vežemo prve znakove emancipacije žena Cetinske krajine. Kasnije sam nastavila istraživanje s kolegicom Jelenom Pavlinušić, koja je već ranije postavila izložbu o Dalmatinci i Nikolom Križancem, kojeg je zaintrigirao aspekt dizajna.

Kakve aktivnosti je projekt Dalmatinka do sada proveo?

Na samom početku projekta uputili/e smo javni poziv u kojem smo pozvali/e sve koji/e imaju bilo kakve materijale ili iskustva vezana za Dalmatinku da nam se jave. Kasnije smo pokrenuli/e Facebook stranicu na kojoj smo objavljivali/e sve prikupljene materijale i komunicirali/e sa svima koji/e su htjeli/e na bilo koji način doprinijeti projektu. U suradnji s radnicama snimili/e smo kratki video uradak u kojem su nam ispričale svoju priču o Dalmatinci. Uspostavili smo mrežu suradnje s ustanovama, udrugama i pojedincima/kama koji/e u svojim kolekcijama čuvaju vrijedne materijale vezane za Dalmatinku.Tako nam je Muzej Istorije Jugoslavije digitalizirao i ustupio  fotografije vezane za sam početak rada tvornice. Organizirali/e smo tribinu i predavanja te se umrežili/e i povezali/E sa sličnim projektima, poput Motela Trogir, kako bi razmijenili iskustva.  U suradnji s Direktnom demokracijom u školi održali/e smo radionice sa srednjoškolcima i srednjoškolkama. Također smo predstavili/e projekt Andreje Kulunčić Početnica zajedničkog djelovanja, u sklopu kojeg smo održali/e razgovor s radnicama i prikazali/e film o sličnim iskustva drugih radnica u borbi za svoja radnička prava.{slika}

Trenutno kolegica Silvia Milić provodi sociološko istraživanje vezano za žene Dalmatinke, u pripremi je izrada monografije, digitalizacija prikupljenog materijala te priprema opsežne izložbe s popratnim predavanjima.

Na primjeru Dalmatinke željela ste iščitati povijest radništva, stambene politike, infrastrukturnog razvoja grada, ženske emancipacije, funkcioniranja jednog propalog sistema i odnosa stanovništva prema istom. Što to konkretno znači? Smatraš li da su realizirani zadani ciljevi?

Dalmatinka je financirala važne arhitektonske projekte poput izgradnje bazena olimpijskih dimenzija s popratnom kuglanom te izgradnju stambenih zgrada, što je izravno utjecalo ne samo na kvalitetu života njenih radnika i radnica nego i na cjelokupan urbanistički izgled poratnog Sinja.  Uz ovu arhitekturu, kao i samu tvornicu, vežemo ime arhitekta Lavoslava Horvata, čija iznimno uspješna rješenja predstavljaju odličan primjer ambijentalne arhitekture. Važan dio projekta je upravo skretanje pozornosti na važnost očuvanja i  valorizaciju ove vrijedne industrijske baštine i modernističke arhitekture.

Ulaganje u infrastrukturu kao što su odmarališta u kojima su radnici i radnice mogli/e po simboličnim cijenama ljetovati, provođenje stambene politike koja je izravno utjecala na kvalitetu života zaposlenika/ica, kao i osnivanje kulturnih društava i udruženja, kojima su radnici/e  sudjelovali/e u društvenom životu,  govori ne samo o tvornici nego i  jednom solidarnom sistemu koji je danas nezamisliv.  Radnice kao važan dio njihovog radnog procesa u bivšem sistemu ističu upravo brigu jednih za druge i stvaranje snažnih socijalnih veza, koje su ostale snažne i nakon zatvaranja tvornice. Svi ovi aspekti su zanimljivi za proučavanje, ponajviše zbog zauzimanja kritičkog odnosa i traženja alternative postojećem ekonomskom i političkom uređenju, u kojem nema mjesta solidarnosti i humanosti.

Dalmatinka ima iznimno bitnu ulogu u emancipaciji žena cijele Cetinske krajine. Reci nam nešto o tome.

Kroz brojne razgovore sa ženama koje su svoj radni vijek provele u Dalmatinci saznali smo da nije utjecala samo na njihovu ekonomsku stabilnost nego i na stil života; usvajanje novih obrazaca ponašanja, higijenskih navika, sudjelovanja u javnom životu, kao i na promjenu njihovog položaja unutar obitelji. Naime, veliki broj žena nikada prije nije bio u sustavu rada, bavile su se isključivo kućnim poslovima ili poljoprivredom, dolazile su  iz ruralnih sredina i skromnih životnih uvjeta, tako da je sam odlazak u grad na rad  za njih podrazumijevao velike kulturološke promjene. S jedne strane ekonomska stabilnost značila je i bolji miraz, što je utjecalo na njihovu nezavisniju poziciju u odabiru partnera. Ipak,  ima i potpuno različitih iskustava, poput  priče radnice koja je cijelu plaću morala davati svekrvi, što nam govori o  čvrsto definiranom hijerarhijskom sustavu koji je bio tipičan za sela Dalmatinske zagore. Metodom oralne povijesti  zabilježili smo brojna iskustva žena u selima Cetinske krajine koje su zbog svog ponašanja smatrane crnim ovcama u obitelji. Bilo je dovoljno voziti bicikl, nositi hlače ili raditi u noćnoj smjeni da te okolina etiketira kao ženu lakog morala, što je radnicama stvaralo velike probleme u daljnjoj socijalizaciji, položaju u obitelji i naposljetku samoj udaji. Nepridržavanje društvenih normi rezultiralo je pritiscima okoline zbog kojih su mnoge žene odustajale od rada. Kada govorimo o Dalmatinci važno je spomenuti obrazovanje žena koje se sustavno provodilo od samih početaka otvaranja tvornice. Prve radnice odlazile su u Dugu Resu na izobrazbu, a kasnije su u Sinju otvorena i srednjoškolska odjeljenja u kojima su se učenici/e obučavali za poslove koji su bili najtraženiji u pogonima Dalmatinke (poput prelca ili kemijskog tehničara/ke).{slika}

Dok se cijela Cetinska krajina odricala svog antifašističkog i socijalističkog nasljeđa nakon 1990-ih, istovremeno su lokalne tvornice propadale, gubila su se radna mjesta, a radnice i radnici ostali napušteni u svojim egzistencijalnim problemima. Kako se sada Dalmatinka koristi da bi se senzibiliziralo lokalno stanovništvo i povratila izbrisana kultura sjećanja?

Kulturu sjećanja vežemo uz kontekst Dalmatinke jer je ona nezaobilazan dio kolektivnog sjećanja lokalne zajednice koje vežemo uz vrijeme socijalizma, a koje je bilo dugo vremena potisnuto. Mnogo bivših radnika/ca s osmijehom na licu se sjećaju svog radnog vijeka u Dalmatinci, iako kažu, nije uvijek bilo tako. Nakon ratnog perioda kažu, nije se naglas smjelo komentirati da je prije bilo bolje, jer se smatralo neprimjereno žaliti za sistemom koji se smatrao uzrokom ratne agresije.  Naime, samo spominjanje bilo čega što se dogodilo za vrijeme socijalizma, tj. prije rata, bilo je okarakterizirano kao nedomoljubno. O tome svjedoče i brojni spomenici koji su na simboličnoj razini predstavljali minuli sistem i antifašističko nasljeđe, a nakon devedesetih godina su uništeni ili vandalizirani. Neki su u potpunosti nestali, poput onog Stipe Sikirice koji se nalazio na ulazu u Donje Glavice, kao i spomenik autora Ive Filipovića Grčića, koji se nalazio na nekadašnjem trgu Cetinske krajine. Na ove devijantne pojave nitko nije reagirao; ni službene institucije kojima je misija briga o spomenicima i kulturnoj baštini, ni državna tijela, ni političke stranke koje su svoj program temeljile na obrani i očuvanju antifašističkih vrijednosti ali ni lokalno stanovništvo. Tako je sustavnim demoniziranjem  i razračunavanjem s prošlim sistemom potisnuto i sjećanje na sve vezano uz njega. U tom kontekstu iznimno je važan performans Siniše Labrovića u kojem umjetnik čisti i previja rane jednom od miniranih spomenika. Njegov jednostavan čin pružanja osnovne medicinske pomoći, ukazao  je na naš gubitak humanosti, na bolnu šutnju onih koji su trebali progovoriti kao i nedostatak političke hrabrosti zajednice da obrani pravo na vlastito sjećanje. Upravo ovakvi događaji ukazali su na potrebu za istraživanjem i progovaranjem o prošlom sistemu,  s jedne strane zbog neke vrste katarze ali ponajviše zbog generacija koje dolaze. Dalmatinka je zasigurno važna i u tom smislu.

Uslijed promjene političkog sustava, došlo je i do promjene sustava vrijednosti. U turbulentnim vremenima jačanja neokonzervativnih struja, koje se istovremeno zalažu za liberalizaciju radnih odnosa, koliko je otežano bavljenje sjećanjem na socijalističko shvaćanje radništva i prijašnji odnos prema radu?

Svoj vrhunac tvornica je doživjela za vrijeme socijalizma. Nakon 90-ih i procesa privatizacije počinje početak njenog kraja. Privatizacija je bila iznimno mučna, praćena brojnim malverzacijama. S novim vlasnikom  počela su otpuštanja, naglo je smanjena proizvodnja i nakon kratkog vremena prestao se proizvoditi konac. Tvornica je doživjela sličnu sudbinu kao i brojne druge u tekstilnoj industriji, a žene koje su činile većinu zaposlenih završile su na tržištu rada u novom poretku podivljalog neoliberalnog kapitalizma. Osim tvornice, ostalo je iznimno atraktivno zemljište koje se prostire na 7,5 hektara, komunalno opremljeno, koje čeka nove privatizacije. Zbog važne uloge koju Dalmatinka ima za kolektivnu memoriju zajednice, vrijedne industrijske baštine, mogućnosti iščitavanja političkih sistema na događajima koje vežemo uz nju ali i važnog potencijala za budući razvoj Sinja, važno je baviti se ovim projektom. Smatram da je najveća snaga projekta upravo u potencijalnoj političkoj emancipaciji građana i građanki, u smislu obrane javnog prostora i aktivnog sudjelovanja u kreiranju promjena u lokalnoj zajednici.{slika}

Kakva je kulturna strategija Grada Sinja i podržava li daljnje bavljenje ovom temom?

Grad Sinj nažalost još nema kulturnu strategiju, kao ni sustavnu kulturnu politiku. Moram napomenuti da pozitivnih pomaka, kao što je osnivanje kulturnog vijeća, ipak ima. Također, sve se više povezuje turizam i kultura, što rezultira ulaganjem u obnovu kulturne baštine i infrastrukturu. S obzirom da se Sinj poistovjećuje s dva glavna brenda, Alkom i Velikom Gospom, za projekte poput ovog nema mnogo interesa. Ono što je nama važno je potpora lokalne zajednice koju doista imamo, što je jedan od razloga zašto nastavljamo s projektom.

Dalmatinka  je osim umjetnicima i umjetnicama postala zanimljiva istraživačima različitih profila od sociologa/inja, etnologa/inja, kustosa/ica, arhitekata/kinja, dizajnera/ica do ekonomista/kinja, što me jako veseli.  Nadam se da će buduća istraživanja različitih aspekata doprinijeti boljem razumijevanju različitih društvenih procesa koji su formirali važan dio našeg nasljeđa a koje vežemo uz fenomen Dalmatinka.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

‘Ženice’ i ‘mamice’ u glazbenoj kulturi: Rodni stereotipi na osnovnoškolce/ke mogu imati dugoročne posljedice

Posted on by sdadmin

Prvašići i prvašice u novoj školskoj godini 2016./17.,uz note i stihove, ‘naučit’ će i/ili produbiti rodne stereotipe.

Naime, u udžbeniku iz glazbene kulture za prvi razred osnovne škole Moja glazba 1, autorice Diane Atanasov Piljek, a izdavača Alfe, nalazi se degutantno šovinistički prikaz žena.

Ilustracija okarakterizirana kao ‘mamica’ je skromna žena, u dugoj suknji, s pregačom i pomalo skrušenog stava. Druga ilustracija se zove ‘žena’ i prikazuje ženski lik u izazovnoj pozi. Odjevena je u kratku haljinu, istaknutog dekoltea i duge plave kose. Doduše, i ‘žena’ i ‘majka’ nose štikle.{slika}

U tom udžbeniku su žene podijeljene prema bračnom statusu. Dakle, žene prije braka su seksualizirane kako bi našle muža, a nakon stupanja brak postaju skromne i neugledne majke. Ovakvim se prikazom rodnih uloga u društvu uče djeca obrascima funkcioniranja i u takozvanom stvarnom svijetu. Stoga, nije ni čudno da su i danas rasprave o ženskim pravima u Hrvatskoj prvi bauk, da se političarkama govori da su ‘za madrace, a ne mudrace’, da konzervativne i klerikalne struje žele zabraniti pobačaj i protive se uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja u nastavu.{slika}

Prema istraživanju iz 2015. godine, kojeg je proveo američki Nacionalni ured za ekonomska straživanja, rodne podjele u osnovnoj školi mogu imati dugoročne implikacije za učenike/ice. No, rodni stereotipi ne događaju se samo u školi. Profiliraju se i u oglašavanju, televiziji, knjigama, časopisima i razgovorima kojima su djeca izložena od rane dobi. Upravo bi škola trebala biti jedno od mjesta gdje će se stereotipi i predrasude dekonstruirati, a ne dodatno učvršćivati. 

Istraživanje u britanskim i američkim školama dovelo je do brojnih istih zaključaka kao i nedavna studija Marie do Mar Pereira, ravnateljice Centra  za ženske i rodne studije pri Sveučilištu Warwick. Sociolozi se slažu kako djeca “uče rôd” prema društvenim očekivanjima kojima su izložena, premda učenje djece da se konformiraju i prilagode takvim rigidnim ulogama može dovesti do ozbiljnih posljedica za mentalno zdravlje, posebno za djecu čiji roditelji pokušavaju pretjerano korigirati njihovo ponašanje. Mnogobrojni su primjeri škola koje su postale okruženja u kojima su rodni stereotipi strogo kontrolirani, u kojima se djecu čak šalje kući jer su obukla “pogrešnu” vrstu odjeće.

Kako razgovarati o burkiniju i muslimankama?

Posted on by sdadmin

Nedavno se pojavila fotografija na kojoj naoružana francuska policija prisiljava jednu muslimanku da skine odjeću na plaži. Također, više francuskih gradova proglasilo je zabranu nošenja burkinija – konkretno zabranu kupaćeg kostima koji prekriva cijelo tijelo, a koji nose muslimanke. I premda Francuska već dugo kriminalizira muslimanke kada je riječ odjeći – ne smiju imati prekriveno lice u javnosti, niti skrivenu kosu u školi – čini se da je ovo prisilno skidanje na nišanu bilo “kap koja je prelila čašu” i okidač koji je izazvao bijes javnosti.

Premda je ovakva reakcija prilično zakašnjela, drago mi je što su bijelci i bjelkinje primijetili/e francusku islamofobiju. Ako objave na mom Facebooku išta govore, čini mi se da ste primijetili/e tek vrh ledenog brijega. Iza ove fotografije iz Nice stoji dugotrajan, brutalan kontekst. Sigurna sam da će mnogi preokrenuti očima kada spomenem kolonijalnu Francusku (“ali, to je bilo TAKO davno!”), no molim vas za strpljenje. Kolonijalna Francuska nudi užasavajući i potpuno točan primjer prokušanog i pouzdanog načina na koji bijelci kontroliraju odijevanje muslimanki.

Kao prvo, veo je bio korišten kako bi opravdao nasilje protiv muslimana/ki. Početkom 20. stoljeća francuski kolonijalni režim prozvao je veo koji su nosile Alžirke znakom barbarstva koloniziranih te je pokrenuta kampanja njegova prisilnog uklanjanja. Njihova opsjednutost velom poslužila je ključnim funkcijama. Prvo, veo je bio fizička barijera između muslimanki i kolonijalnog muškog pogleda – uklanjanje vela je predstavljalo, prilično bukvalno, mehanizam skidanja muslimanki kojim se poriče francuska konzumacija njihovih tijela.  Drugo, projekcija rodnog nasilja na alžirsku kulturu i na tijela prekrivenih žena služila je demoniziranju alžirskih muškaraca kao nasilnih i opresivnih (kako bi ih ljudi etiketirali kao čudovišta). I treće, “opresivni” veo bio je “opravdanje” za postupanje liberalnog Zapada: ako veo definiramo kao opresivan, to znači da je francuska kolonizacija misija “civiliziranja”. Kao reakciju na ovo institucionalno prisilno uklanjanje odjeće, žene su sve više birale nositi veo kao čin političkog otpora.

{slika}

Kao drugo, državi se živo fućka za prava žena. To bi trebalo biti jasno s obzirom da su kolonizatori masovno silovali, ubijali, izrabljivali i uništavali ljude – žene i ostale – diljem svijeta. No, ako ste među onima koji ne vjeruju u mizoginiju dok se ne dogodi bjelkinjama: kolonizatori su jasan primjer licemjerne “brige” za ženska pitanja. Dobar klasični primjer je Lord Cromer, britanski generalni konzul u Egiptu od 1883. do 1907., kao što opisuje Leila Ahmed u izvrsnoj knjizi Women and Gender in Islam (“Žene i rod u Islamu”), a sažela je Katherine Vinar prije više od deset godina: “Cromer je mislio kako je ‘degradacija žena u Islamu i inzistiranje na njihovu pokrivanju velom bilo ključna prepreka postizanju civilizacijskog karaktera Egipta’. Egipćani su bili ‘prisiljeni’ postati ‘civilizirani’ odricanjem od vela. I što je ovaj ‘naprednjak’ koji zvuči tako feministički učinio kada se vratio kući u Britaniju? Osnovao je ‘Mušku ligu protiv sufražetkinja’ (Men’s League for Opposing Women’s Suffrage), koja je pokušavala svim sredstvima zaustaviti pravo glasa žena.”

I konačno, bijele feministkinje se ponašaju kao “desna ruka” imperijalizma. Europljankama – suprugama kolonijalista, misionara, učitelja, aktivista i samoprozvanih feminista – nije smetala ova krađa feminističke retorike. Umjesto toga, radile su ruku pod ruku u nastojanju imperija da “spasi” muslimanke i izbavi ih od vela; na taj su način za publiku kod kuće legitimizirale kolonijalni projekt. Ahmed piše: “Kakvi god da su bili prijepori feminizma i bijele muške dominacije u zapadnim društvima, izvan domaćih granica feminizam je prestajao kritizirati sustav bijele muške dominacije i postajao njegov poslušni sluga. Antropologija je, kao što se često ističe, služila kao pomoćnica imperijalizma. Možda bi se moglo reći da je i feminizam, ili ideja o feminizmu, služila kao njegova ‘desna ruka'”.

Taj krug  – opravdavanja rasističkog nasilja upirući prstom u veo, koje ne mari za stvarna prava žena i ima potporu bijelih feministkinja – ponovio se već tisuću puta. Upravo sada, ponovno čitam knjigu Southern Horrors (Južnjački užasi) Crystal Feimster i vidim isti obrazac:  zabrinutost zbog silovanja je korištena u svrhu opravdavanja linča i nasilja protiv crnaca; muškarci koji su linčovali “silovatelje” i sami su zlostavljali i bijele i crne žene; no, bijele feministkinje su svejedno podržavale linč.

Vrijedi pogledati recentniji primjer – ovaj koji se odvija nakon što su bivše kolonije postigle formalnu nezavisnost. Nakon 2001., Sjedinjene Američke Države su napale i okupirale dvije zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom – Afganistan i Irak. Oba rata nemaju baš mnogo veze s 11. 9. , ali zato imaju s bogaćenjem ratnih profitera. Kako bi opravdala ubijanja stotina tisuća tamnih ljudi u drugim zemljama, Bushova administracija je stavila fokus na prava žena i na veo, tvrdeći kako će prisutnost vojske SAD-a “osloboditi” žene pod velom od druge kulture koja ih prisiljava na pokrivanje.

{slika}

Uz nekoliko preinaka poziv Laure Bush na rat protiv Afganistana mogao bi se u potpunosti primijeniti na situaciju u Francuskoj.*

Ponovimo, trebalo bi biti jasno da to nema nikakve veze s pravima žena, budući da su pripadnici američkih i NATO snaga ubijali trudnice i izvlačili bebe iz njihovih tijela, silovali Afganistance psima i tako dalje. Za one koji ne vjeruju da mizoginija postoji dok se ne dogodi bjelkinjama, razmislite o dugotrajnom napadu Bushove administracije na reproduktivno zdravlje, seksualno obrazovanje i sveobuhvatnu zdravstvenu skrb za žene. Ne pretvarajmo se da su Republikanci pokrenuli rat zbog brige za žene.

Kao i uvijek, ništa ne inspirira bijele feministkinje više od mogućnosti da budu spasiteljice ne-bijelih žena – a njihovo “spašavanje” uvijek dolazi u obliku podrške antimuslimanskom nasilju. Laura Bush odigrala je ključnu ulogu u mobiliziranju feminističkih organizacija kako bi podržale američku invaziju. Sadašnja predsjednica organizacije The Feminist Majority Foundation (FMF) svjedočila je pred Kongresom – pogledajte njezino svjedočenje, ažurirano onako kako bi izgledalo u slučaju da komentira istu situaciju danas u Francuskoj:

{slika}

Ažuriranje u slučaju da FMF želi komentirati situaciju u Francuskoj! *

Isti ciklus upravo je ono što se događa u Francuskoj. Mnoge arapske i crne zajednice žive, kako je rekao sâm francuski premijer, pod “društvenim i teritorijalnim aparthejdom“. Marginalizirane zbog rase i useljeničkog porijekla, ove zajednice su suočene s brutalnim siromaštvom, uvjetima života u getu, rasističkom politikom, lošim obrazovanjem i tako dalje. Kako bi opravdala – i što je važnije sakrila – način na koji tretira ove zajednice i kako bi prebacila fokus na francusku “civiliziranu” kulturu, francuska vlada iznova je kreirala niz muslimanskih prijetnji: barbarizam, prijetnju državi, što se najbolje prepoznaje po ženama pod velom.

Ima li ovo ikakve veze sa ženskim pravima? Nema. Kada bi Francuska doista marila za muslimanke koje su u riziku od rodnog nasilja, ne bi im još više otežavala participaciju u javnom životu. Ne bi ih gurali iz škola. Resurse za potpirivanje opsesije burkinijem preusmjerili bi u organizacije koje se bore protiv obiteljskog nasilja za otprilike 223 000 žena u Francuskoj godišnje koje zlostavljaju njihovi partneri. Ne bi naoružani svlačili žene.

I naposljetku, jesu li bijele feministkinje suodgovorne? Nažalost, jesu. Francuske feministkinje podlegle su rasističkom mentalitetu. Od ministrice za ženska pitanja, do čelnica političkih stranaka i poznatih francuskih feminističkih organizacija, europske feministkinje opet sudjeluju u institucionalnom rasističkom nasilju.

Mnogi/e od vas koji/e ovo čitate vjerojatno ste već bili ljutitit/e. Nadam se da su se mnogi/e sada pridružili pokretu ljutitih saveznika/ca.  Pa, drago mi je da ste tu! Budući da ste se pridružili borbi protiv državne institucionalne mizoginije – sada uz ostalo institucionalno nasilje (islamofobija, rasizam, rat i imperijalizam!) – završit ću ovaj tekst s nekoliko uputa kako se možete boriti još bolje:

1. Izbjegavajte usporedbe kontroliranja odijevanja bijelih žena s kontroliranjem odijevanja muslimanki. Prvo, ne trebaju sve opresije biti opisane u skladu s iskustvom bijelih ljudi kako bi ih se shvatilo. Drugo, u ovakvim se usporedbama gubi jedna vrlo važna poanta: skidanje vela muslimankama bilo je dio i sastavni element šireg imperijalnog nastojanja uništavanja muslimanskih zajednica. Ovdje se ne radi samo o patrijarhatu, radi se i o rasizmu i imperijalizmu. A s tim se bijele djevojke u bikinijima nikada nisu morale suočiti.

2. Izbjegavajte usporedbe ponašanja/zlodjela bijelih muškaraca s talibanima ili (*ubaci neku grupu zastrašujućih tamnih muškaraca*). Talibani su definitivno krivi za mizoginiju, no još nisu napali, kolonizirali i okupirali bijelce stoljećima. Ovakva usporedba također svodi ovo nasilje na patrijarhat – “briše” činjenicu kako nasilje bijelih muškaraca nad muslimankama uključuje ekonomsko izrabljivanje, rat, obrazovnu i radnu diskriminaciju i tako dalje. Bijeli muškarci su oni koji imaju moć. Ne dopustite da se izvuku.

3. Pripazite na akcije “solidarnosti” koje ignoriraju ovakve razlike: kada Britanke kažu “nosi ono što želiš” to je uvijek trenutna poruka, a ograničavanje na solidarnost na temelju odjeće žena ignorira veći problem: jedinstvene načine iskustva muslimanki s rodnim strukturalnim nasiljem u Europi i saučeništvom bijelih feministkinja unutar tih struktura. Ako ste bjelkinja koja se istinski želi boriti protiv antimuslimanskog nasilja, odbacite kompleks spasiteljice i usmjerite svoje djelovanje na borbu protiv institucionalnog rasizma. 

4. Pojačajte glasove muslimanki. Iako sam zahvalna što je ova situacija s policijskim uklanjanjem vela muslimanki konačno dovela do toga da bjelkinje dijele suosjećanje na Twitteru, ovo nije njihova priča. Iako dijelimo iskustva silovanja, rodnog nasilja, diskriminacije i tako dalje, ne dijelimo iskustvo državno sponzoriranog rasizma. Ne trebamo bijele glasnogovornice. Pustite nas da govorimo same za sebe.

5. Cijela ta priča “Ne sviđa mi se to što radiš, ali ću braniti tvoje pravo na to”? Prestanite s tim. Znate li kako to zvuči? “Voli grešnika/cu, mrzi grijeh”, a mislim da većina vas razumije kakvo je to sranje. Dok god vam naša odjeća stvara nelagodu (odnosno ugrožava vaš osjećaj sigurnosti u bijeloj kulturi), licemjerni zakoni, nasilje i islamofobija će djelovati u ime te nelagode.

6. Ne govorite o ISIS-u. Bjelačko nasilje je odvojeni problem samo po sebi. Zabrinutost oko ISIS-a kao “oruđa za mobilizaciju” odvraća pažnju s izvora straha – objekt definiran kao “prijeteći” sveden je na neku grupu na Bliskom Istoku. Da, ISIS je nasilan. No, ovdje se ne radi o tome bi li se ISIS mogao mobilizirati. Radi se o tome da zabrana nošenja burkinija odražava postojeći sustav obespravljenosti muslimanskih građana i građanki u Francuskoj. Najveći izvor nasilja je bio i je bijeli muškarac. Fokusirajte se na to.

7. I na kraju, ne dijelite fotografije prisilno razodjevenih muslimanki. Niti jedna radikalna borba protiv rodnog nasilja ne smije uključivati taktike koje krše bazični pristanak.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević


*”Svi mi imamo obavezu progovoriti. Možda imamo različita porijekla i vjerske pripadnosti – ali smo roditelji koji volimo svoju djecu. Poštujemo naše majke, naše sestre i kćeri. Borba protiv brutalnosti nad ženama i djecom nije izraz neke specifične kulture; to je prihvaćanje naše zajedničke ljudskosti – opredjeljenje koje dijele ljudi dobre volje na svim kontinentima. Zbog nedavnih uspjeha naših vojnih snaga u većem dijelu Afganistana (Francuske), žene više nisu zatočene u svojim domovima. Mogu slušati glazbu i poučavati svoje kćeri bez straha od kazne. Ipak, teroristi (bijeli liberali) koji su vladali tom zemljom da se okupljaju i organiziraju u mnogim zemljama. I moramo ih zaustaviti. Borba protiv terorizma (bijelog liberalizma) je i borba za prava i dostojanstvo žena”.

*”Ljudi su bijesni zbog talibanskog (francuskog) brutalnog tretmana žena. Žene su prve žrtve talibana (bijelih muškaraca) i javnost je sve svjesnija te činjenice. Javnost danas na televiziji vidi snimke žena koje su pretučene i smaknute zato što su prekršile talibanske (francuske) propise koji (muslimanskim) ženama zabranjuju zapošljavanje, školovanje, napuštanje doma bez bliskog muškog rođaka i bez burke (ukoliko se nisu skinule pred naoružanim policajcem).”

 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org