Policija u Istanbulu suzavcem rastjerivala Povorku ponosa

Turska policija privela je 19 osoba, među njima dvoje njemačkih zastupnika, i upotrijebila suzavac u središtu Istanbula u nedjelju kako bi rastjerala desetke aktivista i aktivistkinja koji su pokušali obilježiti ovogodišnji tjedan Povorke ponosa nakon što su vlasti zabranile njihovo okupljanje.

Organizatori/ce su otkazali godišnju Povorku ponosa, koja se od 2003. održavala u mirnom ozračju, nakon što vlasti nisu odobrile održavanje i poslale su stotine specijalnih policajaca blizu središnjega trga Taksima.

Među onima koji su zakratko bili privedeni bili su i zastupnica njemačkoga Bundestaga Terry Reintke te zastupnik Volker Beck, aktivistički veteran za prava LGBT OSOBA. Osim njih privedena su još dva njemačka državljana.

{slika}

Vlasti u Istanbulu prošli tjedan su rekle da je Povorka zabranjena zbog zabrinutosti za javni red. Sigurnosni uvjeti u gradu već su strogi nakon niza bombaških napada zadnjih mjeseci koje su počinili takozvana Islamska država i kurdski pobunjenici.

Međutim, ultranacionalistička skupina mladih također je prijetila nasiljem ako se povorka održi, nazivajući je nemoralnom. Kritičari kažu da predsjednik Tayyip Erdogan i  stranka AKP koju je osnovao pokazuju malo interesa za jačanje prava manjina, LGBT osoba i žena i ne toleriraju drukčije mišljenje. 

Šest metaka za Ronnie

Autocesta M7 je autocesta u Irskoj. Kreće iz Naasa u County Kidlareu pa sve do Limerick Cityja. Tijekom godina, autocesta je nadograđivana pa je danas s 164 kilometra najduža autocesta u Irskoj. Uslijed velikog prometa, brzih vožnji te drugih vanjskih i ljudskih čimbenika, na toj autocesti svakodnevno netko strada.

Bio je to ljetni dan, 26. lipanj 1996. godine. Promet je tekao uobičajeno. Žena s plavom kratkom kosom vozila je crvenu Opel Calibru. Vozila je brzo. I inače je vozila brzo i kršila puno propisa i dobivala puno kazni. Ali toga dana ništa brže nego inače. Zaustavila se na crvenom svjetlu blizu Naas Dual Carriageway, sve skupa oko predgrađa Dublina. Žena plave kratke kose nije vidjela da ju prati motocikl. Dok je stajala na crvenom svjetlu, pored nje se zaustavio motocikl na kojem su bile dvije osobe. Dogodilo se praktički u sekundi. Iz neposredne blizine ubijena je sa šest metaka. Fatalno. Umrla je odmah.

Da je žena plave kratke kose preživjela, za dva dana govorila bi na Freedom Forum konferenciji u Londonu s temom “Dying to Tell the Story: Journalists at Risk”.

Za Veronicu “Ronnie” Guerin čula sam preko istoimenog filma Veronica Guerin iz 2003. godine s Cate Blanchett. Sažetak iz Ekrana, priloga Večernjeg lista s televizijskim programom film je najavljivao sa “snimljeno prema istinitim događajima”.

U međuvremenu sam o Veronici negdje čitala. Da se niste usudili pomisliti da je njezina priča ikad bila dio bilo kojeg silabusa na fakultetu. Smrti novinara/ki nikad nisu top tema. Ali se događaju, i to često. Primjerice, na stranici Odbora za zaštitu novinara čak možete pomoću interaktivne karte provjeriti u kojim su zemljama i u kojim godinama umirali novinari/ke. Međunarodna federacija novinara (IFJ) godinama upozorava da je novinarstvo opasno zanimanje. No, prije nego pomislimo “Pa, da. Zbilja, opasno je biti novinar/ka”, a da pritom mislimo samo na ratom zahvaćena područjima, razmislimo ponovno. 

{slika}

Veronica “Ronnie” Guerin bila je novinarka Sunday Independenta. Studirala je računovodstvo, bila izvrsna sportašica koju je ozljeda spriječila od daljnjeg bavljenja sportom te ostala velika navijačica Manchester Uniteda. Nakon fakulteta radila je u očevoj kompaniji nakon čega pokreće vlastiti posao u odnosima s javnošću. Kretala se i u političkim krugovima i bila asistentica irskom premijeru Charlesu Haugheyju. Na početku devedesetih počinje raditi kao novinarka Sunday Business Posta i Sunday Tribunea. Veronica se dobro umrežila, a svojim neposrednim pristupom stekla je mnogo kontakata u policiji, ali i s kriminalcima dublinskog podzemlja koje je kasnije mogla koristiti kao svoje izvore za sve povjerljive informacije. Od 1994. godine kao istraživačka novinarka pisala je o kriminalu za Sunday Independent. S ovim periodom počinje i radnja u filmu. Premda je o Veronici snimljen još jedan film, When the Sky Falls, urezala mi se u sjećanje sjajna Cate Blanchet koja je maestralno utjelovila britku i odlučnu Veronicu.

Veronici je jednostavno bila nesnosna situacija u kojoj se Dublin nalazio. Narkokarteli doslovce su u šaci držali grad, siromaštvo je bilo veliko, korupcija na sve strane, a da se pritom nitko (ili rijetki) nije usudio reagirati. Kopala je tako i kopala, obilazila sumnjive lokacije i barove, razgovarala s okorjelim kriminalcima i jasno pokazivala da od raskrinkavanja neće odustati. Zbog tog neuobičajenog načina s kojim je kopala da bi o “iskopinama” izvještavala, suočila se i s osudom velikog dijela kolega/ica novinara/ki.

Optuživali su ju za privlačenje pažnje, za poziciju uljeza u njihovoj struci, a kada je objavljen članak o ubojstvu irskog kriminalca Martina Cahilla za čije je ubojstvo optužila drugog kriminalca Johna Gilligana, u vlastitom je domu ranjena s dva metka u nogu. Bilo je to upozorenje. Nije se zaustavila. Dobila je policijsku zaštitu, ali ju je zanemarila smatrajući da će time ugroziti svoju istragu. U rujnu 1995. godine u svom jurećem crvenom automobilu odlazi na Gilliganovo imanje i zvoni mu na vrata. Gilligan ju je pretukao na samom pragu.

{slika}

Ubijena je nekoliko mjeseci kasnije. John Gilligan napustio je Irsku i odletio u Amsterdam dan prije nego što je ubijena. Nakon ubojstva, njezini su tekstovi dobili na značenju. Šest metaka bilo je potrebno da se konačno osnuje irski CAB (Criminal Assets Bureau), pravna organizacija koja će se konačno početi baviti dublinskim podzemljem i da se konačno preispitaju situacija u kojoj se nalaze novinari/ke.  John Traynor, optužen za dojavljivanje Veronicine lokacije prilikom ubojstva, uhićen je tek 2010. godine. John Gillighan 2001. godine osuđen je na kaznu od 28 godina zatvora (kasnije smanjeno na 20 godina) zbog traffickinga i nešto posla s drogom. Za Veronicino ubojstvo praktički nikada nije niti odgovarao.

Veronicin suprug Graham Turley o njoj je rekao:

“Veronica stood for freedom to write. She stood as light, and wrote of life in Ireland today, and told the truth. Veronica was not a judge, nor was she a juror, but she paid the ultimate price with the sacrifice of her life.”

Njezina smrt odjeknula je Irskom.

Građani/ke počeli su se okupljati na ulicama. Bilo je jasno da će početi tražiti promjenu.

Prije točno 20 godina, bilo je to šest metaka protiv istine, promjene i bolje budućnosti. 

Deseci tisuća ljudi još jednom prosvjedovali ulicama Beograda

U subotu se na ulicama Beograda okupilo više desetina tisuća ljudi zahtijevajući da odgovorni za rušenje u Savamali i ugrožavanje sigurnosti i slobode kretanje ljudi budu smijenjeni i kažnjeni javljaju organizatori/ce prosvjeda iz inicijative Ne davimo Beograd. Prosvjedna kolona išla je od Skupštine grada Beograda do Palate Srbija gde je sjedište Ministarstva unutrašnjih poslova.

“Građani su ovim činom branili osnovno ljudsko dostojanstvo, jasno poručivši da niko ne sme arbitrarno da ruši, vezuje, maltretira i tera policiju na saučesništvo u zločinima, niti da usvaja zakone kojima se to omogućava. Nasilje i bahatost nisu prihvatljivi ni kada se sprovode mimo zakona, niti kada se zakonom postave za osnovne principe uređivanja međuljudskih odnosa i raspodele zajedničkih resursa”, poručili su iz inicijative. 

{slika}

“Niko nema pravo da uzurpira gradski i nacionalni budžet za podršku profitnoj inicijativi nekolicine i gradnju luksuznog naselja ‘Beograd na vodi’, ukidajući time novac za javno obrazovanje, zdravstvo, socijalnu brigu i saobraćaj”, zaključuju. 

Na protestnom skupu su govorili su Miloš Vasić, novinar, Željko Stanetić, Vojvođanski građanski centar, a ispred Inicijative Ne da(vi)mo Beograd govorili su Natalija Simović i Radomir Lazović.

Zašto je važno učiti o pristanku?

Postoje osuđujuće reakcije na presudu Brocku Turneru u slučaju seksualnog zlostavljanja*, a prvu i najpoznatiju reakciju među njima iznio je upravo njegov otac**. Turner se nikada nije ispričao za svoje nasilne radnje – ispričao se samo zato što je konzumirao preveliku količinu alkohola, no to je izgovor koji su koristili mnogi. Wonkblog je prenio studiju koja je pokazala kako je osnovni problem stavova poput Turnerovih (kao i njegovog prijatelja koji je napisao čuveno pismo u njegovu obranu) poprilično rasprostranjen:

Profesor na Sveučilištu Oklahoma Stateu, John Foubert, koji osmislio je školski program prevencije silovanja, pitao je 2007. godine skupinu studenata prve godine sveučilišta koji su bili pripadnici bratstva jesu li ikada nekoga silovali. Svi su rekli da nisu. Foubert je nakon toga promijenio terminologiju, nakon čega je 10 posto studenata izjavilo kako je spavalo sa ženama bez njihovog pristanka. Foubert je izjavio kako “oni ne vide ovakvo ponašanje kao silovanje, možda iz razloga kako bi zaštitili sami sebe, kako ne bi bili odgovorni za svoje ponašanje ako se ono dogodi. No, takvo ponašanje nije karakteristično samo za studente, takva uvjerenja možete čuti i u širem društvu!” Unatoč sve većoj edukaciji o seksualnim napadima na nacionalnoj razini, takva razmišljanja su se zadržala i danas.

Profesorica na Sveučilištu u Arizoni, Mary Koss, objašnjavajući ne stvarni eksperiment nego dubinu uvjeravanja studenata, istaknula je kako studente optužene za silovanje “možete staviti na detektor laži i oni će ga proći. Oni iskreno ne vjeruju da su nekoga silovali!”.   

Iako vidimo ozbiljan pomak prema obrazovanju zašto je bitan pristanak na seksualni odnos činjenicom da je Kalifornija postala prva država koja primjenjuje “da znači da” standard, seksualni odgoj u mnogim dijelovima zemlje i dalje je nezadovoljavajući. Tijekom školovanja neki pojedinci usvoje tek osnovne anatomske činjenice, zastrašujuće opise spolno prenosivih infekcija i mehaniku začeća. Rijetko se raspravlja o tome kako bi seks trebao biti ugodan za obje strane.

Što bi se dogodilo da su mladiće roditelji učili kako je sve osim jasnog verbalnog i fizičkog pristanka kazneno djelo, na isti način kao što su ih učili da su krađa i ranjavanje nekoga zločin? Što bi bilo da u srednjim školama i na sveučilištima postoje rasprave o stvarnim scenarijima kulture silovanja uz objašnjenje zašto je pristanak na seksualni odnos bitan?

Mnogi se žale na poteškoće prenošenja tih poruka, ali već postoje primjeri kako to učiniti. Činjenica je da o tome već učimo. Ali ono što učimo je da je seksualni odnos s nesvjesnom ženom samo nuspojava konzumacije alkohola, a ne moralan i pravni zločin.

Ohrabrena sam činjenicom kako ljudi dijele hrabro pismo Turnerove žrtve sa svojom djecom kako bi započeli razgovor o ovom problemu. Drago mi je što mladi ljudi vide kako potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država šalje nedvosmislenu poruku o neodobravanju seksualnog zlostavljanja. Ogromna vika koja se podigla protiv Turnera i presude koju je iznio sudac Persky pokazuje kako se naša kultura razvila oko ovog pitanja. No, tu je još puno posla te ne postoji jasniji primjer od ovoga zašto trebamo učiti o pristanku, učiti ga od najranijih dana i ponavljati gradivo često.


*Brock Turner u ožujku 2016. godine osuđen je na šest mjeseci zatvora i tri godine uvjetne kazne zbog seksualnog zlostavljanja žene u nesvjesnom stanju na tulumu bratstva u siječnju 2015. godine na Stanford sveučilištu.

** Dan A. Turner, otac Brock Turnera, u svom je pismu iznio kako bi njegov sin trebao dobiti isključivo uvjetnu kaznu s obzirom da život njegovog sina, perspektivnog mladića, nakon zatvorske kazne nikada neće biti isti, ističući kako je zatvorska kazna “prevelika cijena za platiti zbog 20 minuta djelovanja u 20 godina života”.

Prevela i prilagodila: Martina Raos

Prosvjedi protiv neoliberalnih reformi obrazovanja u Meksiku

Maksički predsjednik, Peña Nieto, pokrenuo je reforme obrazovanja 2013. godine i od tada učitelji i učiteljice iz CNTE sindikata prosvjeduju na javnim mjestima diljem zemlje, tražeći da Vlada odustane od novog zakona.

Prošle su nedjelje prosvjedi postali nasilni u južnoj državi Oaxaca, kada je 12 učitelja/ica ubijeno tijekom prosvjeda protiv neoliberalnih reformi od strane sigurnosnih snaga nakon što su blokirali prometnice kojima se prevozi gorivo. Nasilje su osudile brojne ljudskopravaške organizacije diljem svijeta.

Protesti su započeli 2013. godine kada je Nieto predstavio sveukupno 11 neoliberalnih strukturnih reformi u prvih 20 mjeseci svoje vlade, od kojih je reforma obrazovanja bila prva. No, prosvjedi i opći štrajk su započeli u svibnju prošle godine, kada je Vlada odbila pregovarati s učiteljima/icama.

Jedna od glavnih pritužbi učitelja/ica tiče se standardiziranih načina testiranja učitelja/ica kao ključnog načina za određivanje tko je kvalificiran za podučavanje u sistemu javnog školstva, koje nameću međunarodne organizacije poput Svjetske banke i OECD-a, a koji nisu u stanju prepoznati posebno znanje potrebno za podučavanje u ruralnim područjima i autohtonim zajednicama.

Uz to, iz Ministarstva obrazovanja navode kako će odbiti učitelje/ice koji/e odbiju izaći na testiranja. Daljnje reforme uključuju i eliminirati moć koju sindikati imaju u zapošljavanju.

{slika}

John M. Ackerman, autor i analitičar, ističe kako su reforme pokušaj da se “odbaci revolucionaran tradicija koja je prisutna u obrazovanju od ranih 20-ih godina prošlog stoljeća”.

Prosvjedi su se proširili diljem zemlje s tisućama studentskih, civilnih i ženskih organizacija koje su dale podršku učiteljima i učiteljicama. Prosvjednici i prosvjednice su izvikivali/e “Maestro, aguanta! El pueblo se levanta!” (Učitelji/ice, izdržite! Ljudi ustaju!), i “Entonces, lucha! Lucha! Lucha! No dejes de luchar! Por un gobierno obrero, campesino y popular!” (Borite se! Borite se! Borite se! Nemojte se prestati boriti! Za radnike/ice, građane/ke i popularnu vladu!)

Za iduću je nedjelju planiran veliki prosvjed diljem zemlje protiv autoritarnosti vlade Enriquea Peñe Nieta, koji je, prema posljednjim anketama, jedan od najnepopularnijih predsjednika u povijesti Meksika.

‘Keepers’ – priče ljudi koji su posvetili život borbi za okoliš

Zelena akcija poziva vas da posjetite izložbu “Keepers” – priče ljudi koji su posvetili život borbi za okoliš od 28 lipnja do 10. srpnja u Parku Maksimir u Zagrebu. 

Projekt “KEEPERS” (hrv. čuvari) je fotografsko istraživanje raznovrsne mreže ljudi koji se bave očuvanjem prirode širom Europe. Ovom su izložbom zabilježeni neumorni napori aktivista i volontera na popravljanju štete koju su dragocjeni ekosustavi Europe pretrpjeli zbog neodgovornih ljudskih postupaka. Od norveških fjordova do bugarskih planina, njihov rad na očuvanju bioraznolikosti i postizanju zaokreta u njezinu razornom smanjenju zabilježen je fascinantnim fotografijama koje ilustriraju priče ljudi koji nadahnjuju – istinskih čuvara prirode.

Nova u nizu serija fotografija Luke Tomca prati širok spektar pojedinaca koji dijele istu nesebičnu želju za očuvanjem svog lokalnog, prirodnog identiteta. Okupljeni u foto publikaciji koja objedinjuje različite lokalne okolišne borbe u kontekstu globalne borbe za autohtoni prirodni okoliš, pojedinci i njihovi ciljevi nedjeljivi su od njihovog pojedinačnog kulturnog konteksta.