Održana još jedna Živa knjižnica: Svi različiti – svi jednaki!

Pod motom “Svi različiti – svi jednaki!” u petak 17. lipnja u zagrebačkom multimedijalnom klubu MaMa održana je Živa knjižnica. Riječ je o događaju koje okuplja određeni broj tzv. Živih knjiga, pripadnika/ca marginaliziranih skupina koji su se susretali/susreću s raznim, duboko ukorijenjenim pretpostavkama o sebi. Posjetitelji i posjetiteljice na ovakvim događanjima dobiju priliku čuti različite životne priče i upoznati različita životna iskustva, dok je konačni cilj Živih knjižnica povećanje tolerancije i empatije, upoznavanje različitosti te osvještavanje i suzbijanje predrasuda.

S obzirom da je svega nekoliko tjedana ranije u Zagrebu održana već jedna Živa knjižnica, a u Rijeci prije nekoliko mjeseci i u organizaciji Udruge PaRiter čak dvije, interes koji su posjetitelji pokazali u petak u MaMi oduševio je organizatorice. Ovom se prilikom moglo razgovarati s ukupno osam živih knjiga koje su predstavljale određenu društvenu skupinu, od LGBT populacije, romske manjine, osobe s oštećenjem vida, azilanata i tražitelja azila te s zanimljivom Živom knjigom pod nazivom “Zaljubiti se u osobu s invaliditetom”.

{slika}

“Za organizaciju Žive knjižnice u MaMi trebalo mi je otprilike mjesec dana. Koncept mi je poznat otprije, no nisam bila upoznata sa svim detaljima stoga sam proučavala priručnike Vijeća Europe u kojima piše na što sve pri organizaciji treba obratiti pažnju. Budući da je u svijetu održano već dosta živih knjižnica, imala sam mnoštvo primjera dobre prakse na koje smo se mogli ugledati. U realizaciji zagrebačke Žive knjižnice uvelike su mi pomogle koordinatorica volontera u našoj udruzi Ivana Vuletić te volonterka Ivana Radan, a riječ je o jednoj od aktivnosti po trogodišnjem programu Kluba za mlade Zagreb koja je dio sekcije Aktivno građanstvo i nenasilje”, otkrila je organizatorica događaja Ivana Čanak iz udruge Zamisli.

{slika}

Podsjetimo, ideja živih knjižnica rodila se u Danskoj. Zamišljena je prvenstveno kao odgovor petorice mladih na brutalni napad koji je njihov prijatelj 1993. godine jedva preživio. Prijatelji su tada osnovali udrugu Stop the Violence i uporno se borili protiv nasilja kroz različite aktivnosti, a broj članova bio je u stalnom porastu. Nakon toga, točnije 2000. godine organizatori glazbenog festivala u Roskildeu pozvali su ih da organiziraju nešto na festivalu, pa se grupa aktivista dosjetila razgovoru licem u lice kao ključu za međusobno razumijevanje ljudi koji inače u svakodnevnom životu ne dolaze u kontakt, prenosi portal europa.eu. Ubrzo su koncept preuzele i brojne civilne udruge i organizacije, a i samo Vijeće Europe prepoznalo je potencijal i važnost takve inicijative te počelo organizirati žive knjižnice kao događaje koji promoviraju suživot i dijalog s onim društvenim skupinama i pojedincima koji su izloženi diskriminaciji, bilo da je riječ o seksualnim ili etničkim manjinama, pripadnicima raznih supkultura, nepopularnim zanimanjima, bivšim ovisnicima i brojnim drugima.

{slika}

“Iznimno sam zadovoljna odazivom i živih knjiga i posjetitelja. Osam živih knjiga, pripadnika i pripadnica marginaliziranih skupina, odvojilo je svoje vrijeme i provelo dva sata sa sasvim nepoznatim ljudima pričajući priče koje zasigurno nisu ugodne. Događaj je upriličen dolaskom više od 20 ljudi, što je idealan omjer živih knjiga i posjetitelja. Naime, bilo je dovoljno vremena i prostora da svi koji su došli čuju sve žive knjige bez da se razgovori prekidaju. Posebno me veselilo što su svi posjetitelji/ce ostali do samog kraja. Smatram da se osjećala pozitivna energija u zraku i vjerujem da su svi kući otišli s novim stavovima što je zapravo i glavna poanta žive knjižnice”, zaključila je Čanak.

ŽMH: ne prihvaćamo konstantno urušavanje ženskih prava u RH

U cijelosti prenosimo odgovor Ženske mreže Hrvatske na poziv predsjednice RH povodom 25. obljetnice državnosti:

Poštovana Predsjednice Republike Hrvatske,

Poštovani Predsjedniče Hrvatskog Sabora,

Poštovani Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske

Zahvaljujemo na pozivu na svečano primanje u povodu 25. obljetnice državnosti Republike Hrvatske.

Ženska mreža Hrvatske koja se sastoji od 34 nevladine organizacije, u  proteklih 25 godina hrvatske državnosti nebrojeno se puta obraćala nadležnim institucijama i tražila djelotvornost države u zaštiti ženskih ljudskih prava, na što je Hrvatska obvezana prihvaćanjem međunarodnopravnih dokumenata, ustavnim odredbama i nizom zakona.

U Hrvatskoj se ovih dana napadaju  ljudska prava žena, uz potpuni izostanak djelatne zaštite ili političkog govora u cilju  zaštite stečenih prava. Posebno je žestok napad na zakonom regulirano pravo na pobačaj. Taj napad i potpuni izostanak državne politike prema ljudskim pravima žena manifestira se svaki dan, direktnom ili indireknom podrškom snagama koje žele ukinuti to stečeno pravo žena u Hrvatskoj i svijetu. Dok predsjednik Vlade šuti o našim zahtjevima i nema komentara na preporuke UN Odbora za uklanjanje diskriminacije žena, njegova supruga je na čelu kolone koja maršira protiv osnovnih ženskih ljudskih prava. Dok se žene bore za sigurnost i traže zaštitu države, Predsjednica RH je zajedno s nadbiskupom Bozanićem visoka pokroviteljica Kongresa forenzične ginekologije i perinatologije koje organiziraju Hrvatsko katoličko sveučilište i drugi. Biti pokroviteljicom skupa koji organizira Katolička crkva u Hrvatskoj, znajući stavove crkve o pravima žena, za nas znači poruku: predsjednica Republike Hrvatske nema namjeru štititi ljudska prava žena u Republici Hrvatskoj. Dok se dovode u pitanje sve institucije države koje štite ljudska prava, predsjednik Sabora nema ni jednog komentara u zaštitu institucija.

Niz je detalja kojima možemo potkrijepiti svoju zabrinutost za stanje ženskih ljudskih prava. Upravo čitamo izjavu ministrice da treba oduzeti sredstava udrugama “koje prodaju maglu” i dati udrugama koje daju konkretne usluge građanima. Ovakav govor može se shvatiti kao još jedan udar usmjeren na organizacije koje štite i promoviraju ženska ljudska prava.  

Ne možemo prihvatiti da se kod izrade novih zakona, na primjer Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ne ugrade odredbe Konvencije Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ne prihvaćamo stalno i ničim obrazloženo odgađanje ratifikacije  Konvencije Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad žena i nasilja u obitelji. Ne prihvaćamo rezanje sredstava za rad autonomnih skloništa i savjetovališta za žene koje su preživjele nasilje, čime se ugrožavaju životi žena kao i njihove djece.

Ne prihvaćamo neprovedbu Zakona o ravnopravnosti spolova i izostanak sankcija za političke stranke bez zakonski definiranog broja žena na kandidacijskim listama, što odašilje javnosti poruku da zastupljenost žena u tijelima odlučivanja nije važna, a niti poštivanje zakona.

Ne prihvaćamo da je izradom Zakona o prekršajima propuštena mogućnost da se ugradi odredba o nekažnjavanju žena u prostituciji.

Ne prihvaćamo rastuće siromašenje žena u Hrvatskoj i okolnosti rada koje su sve više nalik na ropski, dok se političke elite na nezapamćen način bore za vlastite privilegije i bogate te osiguravaju bogaćenje svojih podržavatelja.

Ženska mreža Hrvatske je više puta od izbora do danas ponavljala svoje zahtjeve za osiguranja kvalitetnijeg i dostojanstvenog života uz ostvarivanje svih prava. Naši zahtjevi su ostali bez ikakvog odgovora, a naše se organizacije smještaju u red onih udruga čije se financiranje treba dokinuti.

Zbog toga i još mnogo drugih razloga, otklanjamo Vaš  poziv.

Koordinatorice Ženske mreže Hrvatske

Biserka Momčinović

Đurđica Kolarec

Mirjana Kučer

Nela Pamuković

Sanja Juras

Dan sjećanja na Jadovno 1941.

Srpsko narodno vijeće, Koordinacija židovskih općina RH, Eparhija gornjo-karlovačka i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH pozivaju na Dan sjećanja na Jadovno 1941., koji će se obilježiti u petak, 24. juna, kraj centralnog spomenika u Jadovnu, s početkom u 12 sati.

Progon, pljačka, neposredni teror, političko nasilje, deportacije i organizirana ubijanja Srba, Židova, Roma i komunista počeli su neposredno po osnivanju Nezavisne Države Hrvatske.

Sistem logora Gospić-Jadovno-Pag otvoren je aprila 1941. pretvaranjem kaznionice Okružnog suda u Gospiću, Gerichta, u sabirno-tranzitni logor i mučilište. Zauzimao je teritorij od Gospića do Karlobaga, kao i dio Paga oko Metajne. U logorski sustav Gospić-Jadovno-Pag deportirano je na desetke hiljada ljudi, uglavnom s prostora NDH. Radi ubrzavanja likvidacija, početkom juna osnovan je i pomoćni zbirni logor Ovčara, a početkom jula logor Stupačinovo. S ovih lokacija, kao i sa sabirališta na željezničkoj stanici Gospić, žrtve su u kolonama upućivane na mučan put u pravcu Velebita. Oni koji su put preživjeli dopremljeni su u logor Jadovno.

Povorke nesretnih ljudi upućivane su i preko Velebita do Karlobaga, pa bracerama na otok Pag gdje su 24. juna osnovani logori Slana i Metajna. Zatvorenici su zlostavljani u uvali Slana, mučeni i bacani u more. Židovke i Srpkinje silovane su i ubijane u logoru u Metajni.

U neobilježene velebitske jame i u dubine Jadranskog mora pobacani su pobijeni – deseci hiljada žena, djece, muškaraca. Ukupan broj ubijenih nikada nećemo doznati. Nedovršeno istraživanje Đure Zatezala navodi 10.000 imena i prezimena. Bili su seljaci, omladinci, studenti, sportaši, izbjeglice, sveštenici, zanatlije, trgovci, ljekari… Gotovo se nitko od njih nije vratio.

Žrtve su ostale nesahranjene, a istina o njihovom stradavanju gotovo zaboravljena. Sustav logora Gospić-Jadovno-Pag je zatvoren između 15. i 20. avgusta 1941. godine. Posljednji preživjeli zatočenici logora na Pagu prvi su zatočenici i graditelji koncentracionog logora u Jasenovcu.

Spomenik Ratka Petrića, podignut 1988., početkom devedesetih je skupa sa spomenikom na samom mjestu logora Jadovno i spomen-pločama kraj Šaranove jame i u uvali Slana uništen i otuđen. Obnovljen je 2011. Spomen-ploča u uvali Slana obnovljena je 2011. i uništena iste noći. Potom je obnovljena 2013. i uništena nakon dva tjedna. Od 2014. godine na Dan sjećanja na Jadovno održava se i kontraprosvjed na kojemu se u blizini spomen-područja, a pokraj spomenika ustaši Stjepanu Devčiću, poriče holokaust i genocid počinjen u Drugom svjetskom ratu.

‘Snaga otpora’ u Sisku

Građanska inicijativa za 22.6. u suradnji s Gradom Siskom organizira događanja ‘Snaga otpora’ povodom Dana antifaštističke borbe i poziva sve zainteresirane da im se pridruže u srijedu, 22. lipnja.

Prenosimo i cjeloviti progam.

17:30 – 18:30 Razgovori o antifašizmu

O razvoju grada Siska u 20. stoljeću, Narodnooslobodilačkoj borbi, 1. partizanskom odredu, Antifašističkom frontu žena i značenju antifašizma danas govorit će Marijan Bogatić, Hrvoje Klasić i Marija Ćaćić.

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj svjedočimo sve većoj i zabrinjavajućoj revitalizaciji ustaštva koja se konkretizira u ustaškim skandiranjima na stadionima, nekažnjenim iscrtavanjima svastika i sve jačem skretanju udesno i klerikalizaciji javne televizije te “odstrelu” mnogobrojnih novinara, novinarki i organizacija civilnog društva. U svjetlu toga, izuzetno je bitno svakodnevnim otporom, društvenim angažmanom i ujedinjavanjem snaga spriječiti pokušaje brisanja i revizije naše antifašističke prošlosti i tradicije te socijalističke modernizacije Hrvatske.

Okupljanjem naroda u antifašističku frontu, od osnivanja prvog partizanskog odreda u Sisku 1941. do ustanka u Titovom Drvaru i Srbu, narodi Hrvatske pokazali su da se žele oduprijeti fašizmu i njegovim inačicama u obliku ustaštva na ovim prostorima, odnosno svakom obliku rasizma, desnog ekstremizma, nacionalizma i isključivosti. To je prošlost koju ne smijemo zaboraviti i na čijoj tradiciji moramo graditi sve naše sadašnje i buduće borbe za egalitarnije i solidarnije društvo!

18:30 – 19:30 Promocija časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba i predstavljanje organizacije

Mreža antifašistkinja Zagreba je kolektiv koji nastoji obnoviti tradiciju antifašističke borbe u suvremenom kontekstu kroz ulične akcije, marševe i medijske aktivnosti, od kojih je jedna i izdavanje časopisa Nepokoreni grad koji prati ali i potiče rad članova MAZ-a.

19:30 – 20:30 Nastupi zborova

Le Zbor

Zbor Xop

20:45 – 22.30 Filmska večer na otvorenom: Akcija stadion, Dušan Vukotić

‘Akcija stadion’ je film baziran na istinitom događaju iz 1941., a govori o akciji zagrebačkih srednjoškolaca kojom su pružili otpor ustaškom režimu i njegovim rasnim zakonima

17:30 – 21:00 Predstavljanje organizacija na štandovima

Mreža antifašistkinja Zagreba, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za radničke studije, NK Zagreb 041, Centar za mirovne studije.

Federacija kubanskih žena: od revolucije do ravnopravnosti

Kada se spomene Kuba prve asocijacije su obično Fidel ili možda Raul Castro, Ernesto Che Guevara, cuba libre ili možda… salsa. No, malo tko zna za Federaciju kubanskih žena (Federacion de Mujeres Cubanas, skraćeno FMC), osnovanu nakon Kubanske revolucije, točnije u kolovozu 1960. godine, a osnovala ju je legendarna revolucionarka, buntovnica i feministkinja Vilma Lucila Espin.

Za početak, valja podsjetiti na to kako su do početka Kubanske revolucije žene na Kubi trpjele velika tlačenja. Ono malo žena što je radilo, uglavnom su radile kao služavke kod bogataša, dok su pak neke, da bi prehranile svoju obitelj, bile prisiljene na prostituciju. U to vrijeme kontracepcija je bila nedostupna i ilegalna. Zdravstvena skrb za žene je bila na vrlo niskoj razini. Gotovo 80 posto novorođenčadi rođeno je izvan bolnice, a mnogi od njih umrli su u najranijoj dobi.

Općenito govoreći, nezaposlenost je bila uvelike prisutna, kao i pothranjenost i glad. Veliki postotak stanovništva je živio u slamnatim kolibama, često bez struje i vode.

Još jedan veliki, ako ne i najveći problem koji je u to vrijeme bio prisutan na Kubi bila je nepismenost. Prije Kubanske revolucije stopa nepismenosti na Kubi iznosila je između 60 i 70 posto, uglavnom zbog nedostatka pristupu obrazovanja u ruralnim područjima, kao i nedostatka učitelja/ica i profesora/ica.

Ali, ovi užasavajući uvjeti uskoro su se promijenili.

Po završetku Kubanske revolucije, početkom 1959. godine, Fidel Castro odlučio je odbaciti institucije kapitalističke države. Postavio je temelje za društveno oslobođenje svih radnika jednako, kako za muškarce tako i za žene, a jedan od prvih izazova nove vlade bio je upravo kako se boriti s nepismenošću. Castro je odlučio da će iskorijeniti nepismenost na otoku, a u skladu s tim pokrenuo je kampanju opismenjavanja (Campana Nacional de Alfabetizacion en Cuba), te ubrzo potom i veliki broj vojarni pretvorio u škole.

{slika}

U pola stoljeća nakon Kubanske revolucije, Kuba je razvila jedan od najuspješnijih besplatnih obrazovnih sustava, kojem se dive posvuda, od Velike Britanije do Kanade i Novog Zelanda. Ali, za razliku od npr. SAD-a koji iz svog državnog budžeta izdvaja tek dva posto proračunskog novca za obrazovanje, Kuba izdvaja čitavih 10 posto.

Veliki doprinos kampanji opismenjavanja, kao i cjelokupnom napretku žena na Kubi dala je upravo Federacija kubanskih žena (FMC), a evo i zašto.

Preko FMC-a u kampanji za opismenjavanje sudjelovalo je više od 90.000 žena, dok se tisuće mladih učiteljica pobrinulo da djevojčice i djevojke u dobi između 11 i 16 godina prođu obuku. Rezultati kampanje i FMC-a doveli su do toga da je pred kraj 1961. godine Kuba  proglašena zemljom u kojoj nema nepismenih.

FMC je na krilima ovog uspjeha nastavila s radom, te je 1961. otvorena ruralna škola Ana Betancourt u kojoj je postojala i noćna škola za žene kućanice, a samo godinu dana kasnije otvorena je i škola menadžmenta (Ecola des Cadres de Direction) pod nazivom ‘Fe del Valle’.

FMC je otišao još korak dalje, pa je tako 1972. godine uz njihovu potporu osnovana i Nacionalna radna skupina za spolni odgoj. Samo dvije godine kasnije osmislile su obiteljski zakon koji pokriva brak, razvod, očinstvo, usvajanje i roditeljsku odgovornost kao i skrb i odgoj djece. Ali, isto tako ovim zakonom naglašava se jednakost između muškaraca i žena. Ovaj zakon usvojen je 1975. u Nacionalnoj skupštini i to upravo na Međunarodni dan žena. Nepunih godinu dana kasnije, u veljači 1976. donesen je i novi ustav u koji su ugrađene neke od odrednica obiteljskog zakona, te su tako Kubanke postale zaštićene i ustavom i zakonom.

Naime, kubanski ustav je jedan od rijetkih ustava u svijetu koji ženama jamči jednaka prava kao i muškarcima, kako u ekonomskom, tako i u političkom, kulturnom i socijalnom smislu.

Prema članku 44. kubanskog ustava država jamči ženama iste prilike i mogućnosti kao i muškarcima u postizanju potpunog sudjelovanja u razvoju zemlje.

Kako bi se osiguralo zdravlje žena, te briga za potomstvo, kubanski ustav ženama jamči  porodiljni dopust uz punu plaću počevši od šest tjedana prije rođenja djeteta i 12 tjedana nakon poroda. Nakon toga, bilo majka, bilo otac ima pravo na 40 tjedana porodiljnog dopusta u iznosu od 60 posto plaće. Međutim, vrlo malo očeva koristi ovo pravo.

Prema međunarodnim istraživanjima, Kuba se spominje i kao jedna od rijetkih zemalja u kojoj se priznaju izvanbračne zajednice. Partneri u izvanbračnoj zajednici imaju ista prava kao i u oni u bračnoj zajednici, kao i pravo nasljeđivanja.

Što se pak razvoda braka tiče, Kuba ima najveću stopu razvoda brakova u čitavoj Latinskoj Americi. Razvod braka ovdje je vrlo liberalan, a postupak je jeftin. Dovoljno je da to želi jedan od supružnika. Razvod se rješava kod javnog bilježnika u roku od nekoliko minuta. Tako, primjerice žena u 50-im godinama može imati i tri razvoda iza sebe, bez ikakvog osjećaja traume. Vjenčanja u staračkom domu, na Kubi su uobičajena stvar.

Sustav socijalne skrbi je vrlo efikasan. Ako su roditelji razvedeni, dužni su oboje skrbiti o djeci. Napuštene djece gotovo da nema, jer ako se netko nađe u teškoj situaciji svi će priskočiti u pomoć: obitelj, prijatelji, zajednica, škola. Ovdje, djeca samohranih majki imaju prednost upisa u državne vrtiće, a zaposlene žene ne mogu dobiti otkaz zbog trudnoće ili izgubiti svoju poziciju nakon rodiljnog dopusta.

Za ovakve podatke vjerojatno treba zahvaliti i ženama unutar pravnog sustava, jer 62 posto od svih pravnika su žene, 49 posto je žena sutkinja, a 47 posto na najvišim sudačkim dužnostima.

Kazneni zakon također vodi računa o ženama, pa su tako zločini nasilja nad ženama, posebno silovanja i seksualni napadi, teško kažnjivi, kao i seksualno uznemiravanje te svodništvo. Danas je stopa silovanja i seksualnih napada na Kubi daleko niža nego u mnogim drugim zemljama. Mnogi stručnjaci i stručnjakinje, kao i sami Kubanci i Kubanke smatraju da je ovo izravno povezano s programom spolnog odgoja u školama te lekcijama samopoštovanja kojima se djeca uče u ranoj dobi.

Prostitucija je nakon revolucije bila gotovo iskorijenjena. Međutim, povećanjem međunarodnog turizma i većeg otvaranja, problemi prostitucije i seksističkih reklama za promociju turizma su se vratili.

Dobrobiti i napretku žena i mladih osoba umnogome je pridonio, kako sam već nekoliko puta spomenula, spolni odgoj u školama. Dakle, inicijativa je krenula od strane FMC-a 1972. godine kada je uspostavljena Nacionalna radna skupina za spolni odgoj. Ova skupina, sastavljena od zdravstvenih djelatnika i stručnjaka/inja imala je zadatak stvoriti te potom provoditi politiku nacionalnog programa spolnog odgoja. Ako danas pogledamo unatrag, onda ćemo uvidjeti da su rezultati radne skupine vrlo impresivni.

{slika}

Od početka 1980.-ih godina, spolni odgoj se uči u svim kubanskim školama, na svim razinama. Djecu se uči da zanemare tradicionalne definicije muževnosti i ženstvenosti. Uči ih se da poštuju jedni druge i njihova tijela, te da u periodu puberteta dolazi do određenih tjelesnih promjena. Također, educira ih se o različitim metodama kontracepcije, o upotrebi kondoma, o načinima sprečavanja neželjene trudnoće, ali i konceptu ‘ne znači ne’. Ovakvim obrazovnim konceptom gotovo je iskorijenjena maloljetnička trudnoća u zemlji. Ovdje seks nema grešne konotacije, bez obzira na većinsko katoličko stanovništvo.

Nadalje, FMC se izborio da Kuba danas ima izvanredan zdravstveni sustav koji stavlja prioritet na ženske potrebe. Žene ovdje imaju pristup svim oblicima kontracepcije. Abortus je legalan, a broj mrtvorođene djece vrlo malen, za razliku od ostalih zemalja u regiji, kao i u usporedbi sa SAD-om. Očekivani životni vijek žena je u rangu s visoko razvijenim zemljama, a postotak smrtnost rodilja i dojenčadi daleko manji nego u razvijenim zemljama. Zanimljiv je i podatak, da 69 posto od ukupnog broja liječnika čine žene liječnice. Stoga, ne treba čuditi da Kuba dosljedno zauzima visoko mjesto u međunarodnom istraživanju u vezi statusa žena.

Tako se prema globalnom izvješću iz 2014. (Global Gender Gap Report) Kuba našla na 18. mjestu od 142 zemlje po ženskom političkom osnaživanju te na drugom mjestu po postotku žena u parlamentu.  Za usporedbu tome, dodajmo da je, prema istom izvješću, SAD bio rangiran na 54. mjesto po političkom osnaživanju  te 83. po zastupljenost i žena u Senatu.

Danas u Nacionalnoj skupštini Kube sjedi 48,9 posto žena. S tim da Kuba nema propisane ‘ženske kvote’. U rangu su sa skandinavskim zemljama. Postotak žena ministrica vrti se oko 20 posto, a zamjenica ministara/ica oko 25 posto. Zastupnice su žene različitih dobnih skupna i raznih zanimanja; od sportašica, žena s invaliditetom, radnica, studentica… Na lokalnim razinama zastupljenost žena u skupštinama je i veća i čini više od 50 posto.

Nažalost, ni ovdje nije sve idealno. Problem koji muči Kubanke, kao i u većinu svijeta danas, jest taj da iako su žene na Kubi obrazovane i zakonom imaju zagarantirane jednake plaće kao i muškarci teško se probijaju na vodeće pozicije.

Ali, ipak, doprinos FMC-a Kubi i kubanskim ženama je bio doista velik.

Tijekom 55 godina postojanja, FMC, odnosno žene na Kubi napravile su divovske korake. Prije revolucije, žene su činile samo pet posto visokoobrazovanih osoba i tek 12 posto radne snage. Danas žene čine polovicu radne snage otoka.  Plaće muškaraca i žena su izjednačene. Žene imaju odličan porodiljni dopust. Zastupljenost žena u Nacionalnoj skupštini je gotovo 50  posto. Preko 50 posto žena su studentice; više je od 50 posto žena liječnica te dvije trećine sutkinja i odvjetnica, što nije mala stvar i na čemu bi im pozavidjele mnoge demokratske i ‘razvijene’ zemlje. I sve to, unatoč dugogodišnjoj ekonomskoj blokadi SAD-a i zanemarivanju od strane zapadnih mainstream medija.

‘Cijena bivanja ženom uvijek se plaća, posebice ako kao žena težiš slobodi’

S-pichka je duet koji čine Milena Tadukhepa i Tsomak Oga, glazbenice, pjesnikinje, aktivistkinje armenskog porijekla. Plivaju u electro-punk glazbenim vodama, a svoju glazbu vole karakterizirati i kao riot glazbu. Borkinje su za ljudska prava, a svoj aktivizam uvijek kombiniraju s glazbom koju stvaraju. I Tsomak i Milena proživjele su iskustvo emigracije iz vlastite zemlje zbog raznih socio-ekonomskih situacija o kojima smo razgovarale sa Tsomak, no tijekom odgovora na pitanja Tsomak je bila u konstantnom kontaktu s Milenom – s obzirom da trenutno žive u različitim zemljama. 

Osim o iskustvu iseljeništva, za Libelu smo popričale o njihovoj glazbi koju zajedno stvaraju u duetu S-pichka, o glazbi koja je tome prethodila i revolucijama koje je pokrenula, o socio-ekonomskoj i političkoj situaciji u Armeniji, o aktivizmu…

Kako su izgledali vaši počeci stvaranja glazbe? Počele ste surađivati u Švedskoj 2014. godine, iako ste se upoznale 8 godina ranije u Yerevanu, u Armeniji.

Da, upoznale smo se 2008. u Yerevanu tijekom prvog Queering Yerevana, projekta kojeg je organizirao kolektiv WOW (Women Oriented Women). Milena je tada volontirala u Centru za pomoć ženama (Women’s Resource Center), u Yerevanu u koji se tek vratila iz SAD-a, nakon emigriranja iz Armenije 10 godina ranije. Ja sam u to vrijeme svirala u bendu Pincet, no prije Pinceta osnovala sam prvi armenski ženski punk bend Incest. Glazbenu karijeru započela sam krajem 90-ih godina, a trenutno sam jedina članica dueta S-pichka koja kreira glazbu. Milena piše tekstove pjesama – protestnu poeziju. Zajedno na pozornici izvodimo pjesme koje stvaramo. Iako se poznajemo od 2008. godine, surađivati smo počele tek 2014. tijekom koje je Milena bila na studentskoj stipendiji u Uppsali, u Švedskoj. Tada sam živjela u Stockholmu, s obzirom da sam morala zatražiti azil, a zbog bombardiranja kafića koji sam otvorila, D.I.Y., ali i prijetnji i brojnih napada koji su uslijedili 2012. od strane fašističkih grupacija u Armeniji. Kada smo se 2013. srele u Švedskoj, ponovno smo se povezale, počele provoditi mnogo vremena zajedno. Tijekom 2014. odlučile smo krenuti zajedno djelovati: kao glazbenica i pjesnikinja formirale smo duet. Tako je počeo cijeli proces.

Koja je priča iza naziva dueta, S-pichka?

Nakon što smo napisale prvih nekoliko pjesama, počele smo ozbiljnije shvaćati vlastiti rad. Trebalo nam je konkretno ime. Ne smatramo se bendom, već duetom, s obzirom da smo u projektu samo nas dvije. A ime dueta je nastalo kroz igru riječima iz ruskog i srpskog/hrvatskog jezika. Znale smo koje je značenje riječi ‘pička’ [pichka] na hrvatskom/srpskom, svidjela nam se ta riječ. No, nismo željele da naziv dueta bude samo ‘pička’, pa smo kao prefiks dodale ‘s’ i postale ‘spichka’, što na ruskom znači ‘šibica’, odnosno ‘kutija šibica’. No, najbitnija stvar je bila da naziv sadržava riječ ‘pichka’ kako bismo ju ponovno preuzele, ovladale njome. Prijateljice iz Srbije su na početku bile šokirane našim odabirom, jer su o toj riječi mislile isključivo u negativnom kontekstu. No zašto bi pička bila nešto loše, ako može biti nešto pozitivno? Vrsta protesta. Želimo ponovno preuzeti tu riječ.

 {slika}

Rođene ste u Armeniji, no zbog raznih socio-ekonomskih i političkih razloga trenutno živite u Švedskoj/Gruziji? O kojim se socio-ekonomskim i političkim razlozima radi, te kakvo je vaše iskustvo emigracije?

Trenutno živim u Švedskoj u koju sam morala iseliti 2012. zbog vlastite sigurnosti koja je bila ugrožena nakon bombaškog napada na moj kafić, kako sam već spomenula. Nažalost, otvoreno biti gay u Armeniji, i uz to još aktivistkinja, postalo je nemoguće, posebice nakon napada medija koji sam doživjela, ali i društva u cijelini. Zbog toga sam zatražila azil u Švedskoj, a kako bih sačuvala život i dostojanstvo. Milena je Armeniju napustila mnogo ranije – krajem 90-ih – bila je tada desetogodišnjakinja. Bilo je to nestabilno vrijeme, razdoblje ekonomskih i socijalnih sukoba. Njezina obitelj je odlučila emigrirati u potrazi za boljim životom. U SAD-u je živjela 15 godina, no od 2010. godine živjela je na relaciji Armenija – SAD – Švedska, a trenutno živi u Tbilisiju, u Gruziji gdje je aktivna na području ženskih ljudskih prava. Naravno, Milenina priča emigracije nije ista kao moja, iako bi ljudi mogli reći da smo obje Armeniju napustile dobrovoljno. U mom slučaju, bitan je element egzila ako razumijete dinamiku male zemlje poput Armenije, ali i element posramljivanja – pogotovo ako si žena koja ne obavlja svoje zakonite dužnosti majke, supruge, submisivnog objekta. U Mileninom slučaju, odlazak iz Armenije bila je odluka koju je za nju donijela njezina obitelj, što je i bio razlog njezinih čestih povrataka u Armeniju nakon što je sama počela donositi odluke o svom životu. U svakom slučaju, emigracija, posebice egzil, traumatična su iskustva, jer bi mnogi iseljenici/e izabrali ostati gdje se najviše osjećaju doma – ako je ondje moguće voditi dostojanstven život.

Kakva je situacija s ljudskim pravima u Armeniji – socijalnim pravima, pravima žena, LGBTIQ pravima, itd.? Postoje li organizirani feministički kolektivi?

Stanje s ljudskim pravima u Armeniji je nezadovoljavajuće, najblaže rečeno. Armenska se Vlada voli uspoređivati sa susjedima (Turskom, Iranom, Azerbajdžanom) kako bi prikazala tobože mnogo bolju situaciju u zemlji. No, jednostavna činjenica jest da ljuska prava nisu zaštićena ni za koju grupu ljudi, bilo da se određena grupa smatra manjinskom ili ne. Većina ljudi koja živi u Armeniji može se smatrati manjinom u odnosu na oligarhijski sistem koji vlada. Jer ako nemate dovoljno sredstava i moći, niste sigurni ni zaštićeni. Policija je, također, na strani oligarhijskog sustava, unutar kojeg su mnogi elitni političari koji vode državu na temelju ilegalnih biračkih procesa. Čak možete kupiti glasove: ako mizernim svotama ne podmićuju ljude u ruralnim područjima, onda im se prijeti životom. Objesna korupcija na svim društvenim razinama jednostavno ne omogućava zaštitu ljudskih prava, na bilo kojoj značajnijoj razini. Kada govorimo o radničkim pravima, ženskim pravima, LGBTIQ pravima, pravima etničkih i religijskih manjina – niz je kršenja i malverzacija.

Ako govorimo o ženskim i LGBTIQ pravima, važno je istaknuti da u Armeniji još uvijek ne postoji Zakon o obiteljskom nasilju koji bi regulirao i osigurao prevenciju rodno uvjetovanog nasilja. Općenito, prevladava strah pri samom spomenu riječi ‘rod’, koja predstavlja nešto perverzno, nešto što će se proširiti poput virusa, sve pretvoriti u gayeve i prisiliti ih na promjenu spola. Uslijed pritiska javnosti, 2013. godine čak je došlo do promjene naziva Zakona o rodnoj jednakosti u Zakon o jednakosti između muškaraca i žena, prije nego je izglasan. To je rezultat dezinformacija u medijima i širenja mrziteljskih kampanja na štetu ljudskih prava i protiv feminističkih aktivistkinja u zemlji.

Brojne su organizacije koje se bore za prava žena u Armeniji, od kojih mnoge djeluju kao NGO-i. Također, brojne su individualne feministkinje koje međusobno surađuju izvan institucija. Vjerujemo da zaista postoji pokret aktivistkinja za prava žena u Armeniji, iako djeluju pod velikim pritiscima, posebice uzmemo li u obzir kontekst korupcije, militarizma i rastućeg nacionalizma. Nedavno je nekolicina aktivista/kinja za ljudska prava, uključujući feministkinje, bila podvrgnuta huškačkim medijskim kampanjama koje su ih portretirale kao zapadnjački orijentirane agente u akciji uništenja tradicionalnih armenskih vrijednosti. To je taktika kojom se pobuđuju nacionalistički sentimenti u zemlji među glupim ljudima, dok mnogo bitniji problemi, poput neriješenog pitanja rata u Gorskom Karabahu, izbornih prevara, divlje korupcije i pogoršanja ekonomske situacije u zemlji ostaju u sjeni.

Kako bi opisala vašu glazbu – negdje sam pročitala da je to miks electro glazbe i punka? Radije bih rekla da se radi o riot, aktivstičkoj glazbi. Koliko je vaš aktivizam prisutan u glazbi koju stvarate?

Da, također smatramo da je naša glazba riot glazba, ali u terminima stilskog opredijeljenja radi se o electro-punku. Postoji i nekoliko pjesama koje idu u smjeru rapa, odnosno koje su pod utjecajem njujorške spoken word poetičke scene, a pod čijim utjecajem je bila Milena kao tinjdžerka. Smatramo da je iznimno bitno da postoje ženski glasovi unutar ovih glazbenih žanrova. Upravo zato kroz glazbu govorimo o problemima koji su nam bitni. U tom smislu mogle bismo reći da je aktivizam uvijek prisutan u našoj glazbi, pa makar se radilo o ljubavnoj pjesmi poput pjesme ‘Eating Snow’, jer se radi o udaljenosti od voljene osobe s obzirom na izbore koje smo primorane napraviti (ako su ti izbori uopći dostupni) kako bismo nešto postigle i zaradile za život. S druge strane, mnoge naše pjesme reflektiraju osjećaj neprilagođenosti u stranoj zemlji. A kada uzmemo u obzir razloge zbog kojih ne živimo u svojoj zemlji (u strogom smislu zemlje u kojoj smo rođene), postaje jasno da ne postoji zemlja za žene, da nacionalne zemlje i granice tjeraju žene iz domova – bilo kroz brak u tradicionalnom armenskom kontekstu napuštanja roditeljskog doma kako bi živjela sa suprugovom obitelji, ili kroz ograničavanje slobode kretanja izvan granica misli, tijela, duha. Cijena bivanja ženom uvijek se plaća, posebice ako kao žena težiš slobodi. Naša glazba istražuje i pokušava istaknuti te probleme.

 {slika}

Koje poruke pokušavate prenijeti kroz stvaranje glazbe i pisanje tekstova poput onih u pjesmama ‘Fuck Your’, ‘Barur’, ‘All the Nations are Hunted by Dead White Men’?

‘Barur’ i ‘Soviet Baby’ govore o rođenju i odrastanju u Sovjetskom Savezu, te iskustvu takozvane promjene političkih sustava. One od nas koje su iskusile tu tranziciju, te koje su živjele u sovjetskom sustavu upravljanja, osjećaju licemjerstvo kako od strane sovjetskog sustava, tako i od kapitalističkog koji se pojavio naknadno. U oba slučaja, žene nisu oslobođene, i dalje žive unutar opresivnih sustava. Pjesma ‘All the Nationas are Hunted by Dead White Men’ sadrži taj element, konkretno govoreći o povijesti europskog kolonijalizma i njegova utjecaja na cijeli svijet u kojemu je dominantan sustav organiziranja zemalja utemeljen na militarizmu, osvajanju, kapitalizmu i natjecanju. Osnovna ideja je da žene nemaju svoje mjesto u sustavima kreiranima da služe heteroseksualnim moćnim muškarcima.

Tsomak, krajem 90-ih, kako si prethodno natuknula, pokrenula si prvi ženski punk bend u Yerevanu, ‘Incest’, od kojega je poslije nastao bend ‘Pincet’. Kakva je bila politička i društvena situacija u Armeniji u to vrijeme? Na YouTube videu pod nazivom ‘Tsomak & Pincet’ rekla si da je bend svirao pet godina, te je u tom razdoblju bio uzrok promjena u armenskom društvu; pokrenuo je svojevrsnu revoluciju u Yerevanu. Možeš li nam reći nešto više o tome – bio je to feministički, queer, aktivistički bend?

Govorit ću o ‘Incestu’ jer je to bio prvi takav bend u Armeniji koji je promijenio mnoge stvari u mom životu, ali i u životima drugih. Bend je osnovan 1999. godine. Želja za pokretanjem benda bila je povezana s onovremenim kontekstom – posljedicama potresa iz 1988. godine i rata s početka 90-ih godina u Gorskom Karabahu. Željele smo pjevati protiv raspada naše države i izgubljenih života kao posljedice rata. Primjerice, skladale smo pjesmu o prisezi novog vojnika, ili o predsjedniku i licemjerstvu čitavog političkkog sustava. Tekstove je pisala Sona Abgaryan, a glazbu sam skladala ja. Koristile bismo tradicionalne dječje rime i mijenjale ih kako bismo prikazale stvarnost suprotstavljenu iluziji. U jednoj je pjesmi, Nata, članica benda pjevala kako je spavala s pola Yerevana. U pjesmi ju, potom, pitamo zašto, na što nam ona odgovara da je to jednostavno ona. Dakle, i u počecima smo bile riot bend u protivljenju onome što je ‘normalno’ i  rušenju ‘ispravne’ slike nas kakve bismo tobože trebale biti. Uvijek nam je bilo bitno da je naša umjetnost, koja je ujedno i performativna, politički angažirana. U to vrijeme nismo znale jesmo li feministkinje ili nešto drugo, no najvažnija je stvar bila izraziti ono što smo osjećale i što smo željele reći.

Osim sviranja i pjevanja, iznimno nam je bitno bilo i to kako smo obučene i kako smo se predstavljale na koncertima. To je bila naša revolucija, koja je živjela četiri godine. Kosa nam je uvijek bila šarena, ponekad smo bile i ćelave, a frizure su uvijek bile povezane s načinom na koji smo se odijevale tijekom svirki. Nara, još jedna od članica benda, je u jednoj situaciji obukla vjenčanicu, no cilj je bio prikazati mladu kao mrtvu – haljina je bila puna mrlja od krvi, lice joj je bilo ofarbano u bijelo, a iz usta joj je curila krv. Ja sam bila obućena kao svećenik, a Nata kao vojnik. Na drugom nastupu obrijale smo glave, bile smo obućene u crno, a oko vrata su nam vjesili zlatni lanci, što je također bio jedan od performativnih nastupa. Taj dan su nas fizički napali, jer pojedini tipovi u publici nisu znali jesmo li žene ili muškarci. Naši nastupi tada bili su jako važni jer smo imale mladu publiku koja nas je voljela, i koja se uz nas počela mijenjati. Majke tih djevojaka dolazile bi na svirke i svađale se s nama. Čak su im zabranjivale dolazak na naše koncerte. Mnoge su mlade djevojke tada bile istinski slobodne, posebice na svirkama Incesta.

Dakle, mogla bih reći da su i Incest i Pincet bili važni za promjenu ljudi koji su nas slušali, bilo da su nas prezirali ili su bili inspirirani našim radom. Bile smo snaga s kojom su računali. A najvažnija stvar je bila da se nismo bojale.

Prošle, 2016. godine, sudjelovale ste na beogradskom BeFem festivalu gdje ste imale svirku. Također ste sudjelovale u uličnom protestu protiv nasilja nad ženama. Što mislite o feminističkom aktivizmu u Srbiji na temelju vašeg BeFem iskustva? Postoje li ikakve opcije za buduće suradnje sa srpskim feministkinjama?

Da, sudjelovale smo na BeFem festivalu, što nam je bilo iznimno bitno, s obzirom da uvijek tražimo mogućnosti i načine za kombiniranje naše glazbe i aktivizma. Sudjelovale smo u uličnom protestu na kraju festivala; pomislile smo tada koliko je zapravo moćna poruka koju su organizatorice poslale ispisivanjem imena svih žena koje su bile žrtve nasilja velikim slovima u samom centru grada. Jako je važno učiniti vidljivima probleme s kojima se žene suočavaju. Aktivizam tu može preuzeti brojne oblike – može se odvijati na ulici, na pozornici i sl. Uočile smo pojedine sličnosti feminističkih aktivizama u Srbiji i u Armeniji, no s obzirom da je Srbija veća i da su feministkinje aktivne i izvan glavnog grada, bez obzira na poteškoće i razlike, aktivizam je u Srbiji snažniji. U Armeniji nas je malo, no volim misliti da smo pokret koji raste ili barem proizvodi određene valove. Smatramo da je suradnja općenito vrlo bitna, a koncept solidarnosti je krucijalan za naš opstanak kao feministkinja. Dakle, da! Svakako bismo trebale surađivati, učiti i razmijenjivati naša iskustva.

Čime se bavite kada ne stvarate glazbu u duetu S-pichka? Možeš li nam reći nešto više o vašem radu, aktivizmu, idejama itd.?

Sviram glazbu za neke druge projekte, eksperimentiram sa zvukovima bilo to za S-pichku ili ne. Glazba je moj život i razlog postojanja. Osim toga, pomažem ljudima u svojoj zajednici kojima je ta pomoć važna, družim se s umjetnicima/ama, tražim inspiraciju i pokušavam ostati aktivna i borbena gdje god i kad go to mogu. Milena je potpuno angažirana u raznim feminističkim organizacijama koje se bore za očuvanje ženskih ljudskih prava u Armeniji. Istovremeno se bavi manjim umjetničkim/feminističkim projektima. Dakle, obje pokušavamo pronaći kreativne načine koji će nas inspirirati za zajednički rad unatoč tome što smo razdvojene. Milena bi, primjerice, snimila tuču kako pada po krovovima kuća u Yerevanu, poslala ih meni, a ja bih potom taj zvuk uklopila u glazbu. Na taj sam način ujedno svjesna realnosti u kojoj živimo, o tome komuniciram s Milenom, koja na temelju tih razgovora piše tekstove za pjesme. Na taj način stvaramo i preživljavamo. I nadamo se da je to samo početak nećega većeg.