Živa knjižnica u MaMi!

Klub za Mlade Zagreb, u petak 17.06, od 17 do 19 sati u klubu MaMa organizira ‘živu knjižnicu’ pod nazivom ‘Svi različiti – svi jednaki’. 

Umjesto knjiga imat ćete priliku ‘posuditi’ ljude i u kratkom razgovoru preispitati svoja razmišljanja i uvjerenja koja ste do sada imali.

Žive knjige bit će pripadnici i pripadnice marginaliziranih skupina koji/e su se susretali/e ili se susreću s raznim, duboko ukorijenjenim predrasudama o sebi. Cilj događaja je povećanje tolerancije i empatije, upoznavanje različitosti te osvještavanje i suzbijanje predrasuda.

Živa knjižnica je koncept kojeg su prvi put proveli mladi/e Danci/inje 2000. godine motivirani/e ubojstvom prijatelja s ciljem prevencije nasilja među mladim ljudima.

Ulaz na događanje je besplatan. 

Što nam je potrebno za uspješnije suzbijanje nasilja nad ženama?

Potrebno nam je zajedništvo, povezivanje, stručnost te edukacija i samoedukacija, rad na zakonodavnim, društvenim, institucionalnim promjenama te na financijskim promjenama vezanim uz organizacije civilnog društva, više prostora za aktivizam – neki su od zaključaka trodnevne konferencije o ulozi i održivosti organizacija civilnog društva (OCD) u suzbijanju nasilja nad ženama, koja se održala od 8. do 11. lipnja u Opatiji.

{slika}

Na konferenciji, koju je organizirala Ženska soba – Centar za seksualna prava u okviru projekta “Novom snagom protiv nasilja nad ženama“, žene iz brojnih organizacija koje direktno rade sa ženama žrtvama nasilja, iz nadležnih institucija i tijela te srodnih organizacija iz Hrvatske i Srbije tri su dana fokusirano radile na najvažnijim pitanjima u polju suzbijanja nasilja nad ženama. Razvijale su akcijski plan OCD-a za suzbijanje nasilja nad ženama, radile na modelu održivosti OCD-a koji rade sa ženama žrtvama nasilja, a izneseni su i prijedlozi i sugestije za javnu kampanju o ulozi OCD-a u suzbijanju nasilja nad ženama.

Osim o osnovnim problemima i prijetnjama održivosti s kojima se OCD-i (danas pogotovo) susreću te o osiguravanju održivosti rada OCD-a, na konferenciji se raspravljalo i generalno o ulozi OCD-a u suzbijanju nasilja nad ženama, postojećim mehanizmima i servisima OCD-a te nužnim koracima u suzbijanju nasilja nad ženama.

{slika}

Kako je jedno od glavnih pitanja konferencije bilo kako što učinkovitije i inovativnije podići svijest o neprihvatljivosti svih oblika nasilja nad ženama i djevojkama u Hrvatskoj, sudionice su vrlo korisnim ocijenile predavanja gošći s Islanda. Gudrun Jonsdottir, socijalna radnica i glasnogovornica i Helga Baldvinsdottie, pravnica i savjetodavka iz partnerske organizacije Ženske sobe Stígamót.

Womens Day Off – Reykjavik 2010 from Halla Kristín Einarsdóttir on Vimeo.

Gošće s Islanda predstavile su nekoliko svojih vrlo uspješnih akcija i kampanja. Stígamót je centar za edukaciju i savjetovanje osoba koje su preživjele seksualno zlostavljanje i nasilje, feministička organizacija koja je sudjelovala, između ostalog, i u organizaciji velikog štrajka žena u listopadu 2010. godine, kad je 50.000 žena u Reykjaviku izašlo na ulice tijekom radnog vremena zahtijevajući jednaku plaću i društvo bez nasilja.

{slika}

O postojećoj situaciji i novim modelima održivosti OCD-a govorile su Paula Zore (Ženska soba) i Mirjana Kučer (Domine), a Jasena Knez Radolović iz Roda predstavila je model rada udruge RODA, uključujući i rad na novim načinima financiranja, kao što su jako uspješne crowfunding kampanje. Trenutnu situaciju i nužne korake u suzbijanju nasilja nad ženama predstavila je koordinatorica Ženske sobe Maja Mamula, a Slobodanka Macanović iz Autonomnog ženskog centra iz Beograda predstavila je rad organizacije ističući važnost uključivanja građanki i građana u kampanje o suzbijanju nasilja nad ženama.

{slika}

Konferenciju o ulozi i održivosti organizacija civilnog društva (OCD) u suzbijanju nasilja nad ženama organizirala je Ženska soba u okviru projekta koji provodi s partnerskim organizacijama Ženska udruga “IZVOR” (Tenja), Ženska grupa Karlovac “Korak” (Karlovac) i Stígamót – Counselling and education center on sexual violence (Reykjavík, Island).

Hrvatska na vrhu ljestvice siromašnih zemalja EU

Siromaštvo je u Europskoj uniji još uvijek relativno visoko i obuhvaća 16,9 posto stanovništva. Ti podaci su rečeni na okruglom stolu koji su organizirali Hrvatska mreža za ruralni razvoj, Hrvatska mreža protiv siromaštva i Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO).

Prema tim podacima, oko 85 milijuna ljudi je u riziku od siromaštva, a Hrvatska je u vrhu najsiromašnijih zemalja Unije s 20 posto siromašnih državljana i državljanki. “Tih 20 posto hrvatskih građana i građanki ne mogu osigurati osnovne životne stvari i potrebe”, rekao je Nino Žganec iz Hrvatske mreže protiv siromaštva. Također, upozorio je na podatke o vrlo niskoj kvaliteti života u Hrvatskoj u kojoj si velik broj građana i građanki ne može priuštiti da na nekoliko dana otputuju na godišnji odmor ili da izdvoje novac za slobodne aktivnosti i slično.

Dodao je i da Hrvatska treba čitav niz zakona iz socijalne politike.”Ne reagiramo na događaje, uvijek smo korak ili dva iza zbivanja umjesto da postavimo osigurače koji bi obiteljima i pojedincima/kama omogućili da ne upadaju u začarani svijet siromaštva”, rekao je Žganec.

Politike štednje u EU povećale su razmjere i dubinu siromaštva

Izvjestitelj EGSO-a Seamus Boland predstavio je izvješće o suzbijanju siromaštva i potrebnim mjerama upućeno EU-u, koje pokazuje da je 27,1 posto djece u zemljama Unije u riziku od siromaštva. 

“Podaci govore da su kriza i politike štednje diljem EU dramatično povećale razmjere i dubinu siromaštva, što je osobito bio slučaj u zemljama u kojima je financijska potpora međunarodnih organizacija (MMF, Europska banka) bila uvjetovana velikim proračunskim rezovima. EU štiti euro, štiti sigurnost, pojačava obranu, a na toj razini potrebna je i borba brotiv siromaštva”, rekao je Boland.

Na razini EU-a donijeta je strategija borbe protiv siromaštva kojoj je cilj da se do 2020. broj od 24 milijuna osoba koje su duži niz godina u pravom siromaštvu smanji na 20 milijuna.

Mogu li svejedno biti feminist/feministkinja?

“Mogu li biti feministkinja i šminkati se?”

“Ja sam feministkinja, ali depiliram noge.”

“Promjena prezimena nakon udaje u muževo prezime je anti-feministički čin!”

Ako ste ikada razgovarale s drugim feministkinjama o feminizmu vjerojatno ste čule neke od ovih izjava – a možda ste ih i same izgovorile. Za mnoge nove feministkinje, analiziranje i kritiziranje pojedinih postupaka je važan prvi korak prema razumijevanju seksizma u svijetu. Važno je primijetiti kako rodna očekivanja utječu na sve nas i kakvu štetu čine. Upravo iz toga razloga uobičajeno je zapitati se koliko su ono što volimo raditi, bilo to kuhanje, odijevanje u modernu odjeću ili briga o djeci, zapravo seksistički upakirane poruke koje usvajamo od djetinjstva.

No, fokusiranje na pitanja kao što su “Mogu li se šminkati i svejedno biti feministkinja?” sprječava da razumijevanje feminizma dovedete na višu razinu. Također, sprječava vas da razumijete da seksizam nije samo ono što pojedinac čini ili ne čini. Seksizam je institucionalizirano ugnjetavanje utjecajem koji je na raspolaganju različitim vrstama ljudi.

Ovdje su tri razloga zašto su pitanja “Mogu li _______ i svejedno biti feministkinja/feminist?” pogrešna pitanja – i kako ih možemo izbjeći.

1. Takva pitanja nisu intersekcionalna*

Je li “feministički” za ženu da nosi haljinu, visoke potpetice i/ili make-up? Neke feministkinje će reći ne jer sve navedeno je u skladu s tradicionalnim standardima ženstvenosti osmišljenim za “privlačenjem muških pogleda”. Ali što je sa ženama u invalidskim kolicima? Što ako imaju višak kilograma?

Žene s invaliditetom, viškom kilograma, kao i mnoge druge žene koje se ne uklapaju u “tradicionalne forme ženstvenosti” često su deseksualizirane i od njih se očekuje da sakriju svoje tijelo prikladnom odjećom. Za njih nema potrebe da “privlače muški pogled” jer se pretpostavlja da muškarci nisu zainteresirani za njih. Za nekoga takvog, odijevanje u “tradicionalno ženstvenu odjeću” može biti način da svrati pogled na sebe, da privuče pogled svijeta koji u ovom slučaju više preferira skrivati pogled.

Udaja i mijenjanje prezimena u muževo? To je definitivno anti-feministički čin, zar ne?

Možda iz perspektive bijele žene iz srednje klase. Mnogim crnkinjama udaja može biti način osnaživanja, svojevrstan odgovor na stoljeće ropstva, siromaštva, policijske brutalnosti i ostalih rasističkih praksi. Poslije vremena u kojem žene nisu imale pravo odabrati samostalno tko će im biti suprug, mogućnost odabira značajna je stvar. Uz to, crnkinje se, često, suočavaju se s oštrijim društvenim osudama ako se odluče ne vjenčati od bjelkinja.  

Nadalje, većina ljudi bilo kojeg spola nosi prezime svojih očeva. Za neke žene, preuzimanje partnerovog prezimena način je da se distanciraju od očeva koji su bili nasilni ili nisu postojali. Samostalno odabiremo partnera (i svoje prezime), ali tko nam je otac nismo mogle odabrati.

Neupitno je da ova pitanja potiču brojne rasprave među feministkinjama, dok etiketa “anti-feministički” ima mnogo složenije značenje kada se gleda kroz intersekcijalni objektiv. Zato, pokušajte ne pretpostavljati kako pojam osnaživanja ili poniženje za vas ima isto značenje kao i za druge osobe – svi/e imamo različite društvene pozicije i prošlost.

{slika}

2.Takva pitanja se ne odnose na korijen problema

Ako sve žene prestanu nositi make-up hoće li seksizam nestati?
Je li razlog zašto seksizam i dalje postoji taj što se žene šminkaju?

Ne i NE!

To ne znači da odbijanje nošenja make-upa ne može biti metoda osnaživanja za neke pojedince/ke – naravno da može! Taj čin može biti i način na koji odbijamo pristati na rodne uloge ili jednostavno osigurati si više vremena u danu za stvari do kojih nam je stalo. Svi/e mi imamo načine za pobunu koji nam pomažu preživjeti dan, a ponekad mogu inspirirati i druge ljude u našoj okolini.

No, to ne znači da žene koje nose make-up možemo kriviti zbog postojanja seksizma, nazivajući njihov izbor “anti-feminističkim”. U konačnici, seksizam nije o make-upu, visokim potpeticama ili depilaciji nogu. Istina, on se manifestira u nekim društvima vršenjem pritisaka na (neke) žene da čine navedene stvari. Ali osnova seksizma je da su muškarci superiorniji spol i da ne možemo vjerovati izboru, percepciji ili osjećajima bilo koga drugog osim muškarca.

To je razlog zašto se osjećam neugodno kada neke feministkinje smatraju kako određene stvari povezane s pojmom ženstvenosti su ustvari “ispiranje mozga” ili “kako one (koje to čine) ne znaju što je dobro za njih same”. Znate li tko još kaže da ne možete vjerovati vlastitim odlukama? Seksistički muškarci!

U društvu oslobođenom od seksizma možda ćete vidjeti manje žena koje nose make-up, visoke potpetice, koje depiliraju noge ili se udaju za muškarce, ali možda i nećete! No, način da dođemo do tog trenutka nije osuđujući ženske odluke po pitanju svoga života ili tijela. To moramo prestati činiti. Nema ništa inherentno problematično u uklanjanju dlačica sa svoga tijela ili stavljanju make-upa na lice. Problematično je što (neke) žene to čine isključivo kako bi udovoljile muškarcima i dominantnim standardima ljepote.

Svijet bez lepršavih haljina, seksi potpetica i crvenoga ruža u mojoj percepciji bio bi vrlo tužan svijet. No, svijet u kojem su svi spolovi slobodni odabrati ono što samostalno žele? To zvuči nevjerojatno!

3. Takva pitanja čine marginalizirane osobe odgovornima za rješavanje cijelog opresivnog sustava

Ako ne možeš biti feministkinja i nositi visoke potpetice, što bi trebala učiniti ako je to jedini način da zadržiš svoj posao? Ako ne možeš biti feministkinja i udati se, što bi trebala učiniti ako je to jedini način da pristupiš nekim od ekonomskih povlastica koje imaju svi drugi ili što ako je to jedini način da ostaneš u istoj zemlji kao i tvoj partner i djeca?

Vjerujem kako svi imamo odgovornost učiniti ovaj svijet boljim mjestom nego što je bio kad smo došli na njega. Ali isto tako znam da zbog različitih razina privilegija i različitih socijalnih pozicija, nemamo svi isti pristup metodama otpora i zagovaranja.

Ako počnemo označavati određene pojedinačne odluke koje donosimo kao nespojive s pojmom feminizma, činimo feminizam mnogo, mnogo manjim pokretom nego što može biti – nego što bi trebao biti.

Jeste li primijetili da su uvijek žene, transrodni i transseksualni pojedinci/ke zabrinuti/e jesu li izbori koje donose feministički ili se osjećaju osramoćeno kad odaberu ono što nije ‘feministički’? Zašto se ne pitamo može li muškarac biti feminist i nositi odijelo i kravatu, ženiti se ili imati bradu?

Smatram kako je razlog tomu što je teret rješavanja seksizma na ramenima onih kojima taj isti seksizam najviše škodi i imaju najmanje snage da ga ospore. Kad vidim mlade feministkinje koje se brinu da vlastoručno osnažuju seksizam depilirajući svoje noge, želim im reći da pritisak oko suzbijanja feminizma ne ovisi o njihovim metodama dotjerivanja. Dakle, odbacite ženstvenost ako je to značajno za vas. No, to ne znači da svatko tko to ne čini, šteti pokretu.

Postoje li izbori koji su uistinu anti-feministički ili nekompatibilni s feminističkim identitetom? Naravno. Osobno tvrdim da svaki izbor koji ograničava izbor koji je na raspolaganju drugim osobama na temelju njihovih socijalnih kategorija je antifeministički. Zato možete biti feministkinja i odlučiti se protiv pobačaja radi vlastitih vrijednosti, ali ne možete biti feministkinja i sudjelovati u kampanji koja prisiljava ostale žene na isti izbor.

Možete biti feministkinja koja ne pristaje na neobvezni seks jer osjećate da on nije za vas, ali ne možete biti feministkinja i osuđivati druge koji nemaju problema s povremenim neobvezujućim seksom. Ovaj način gledanja stavlja fokus na stvarni problem – sustav ugnjetavanja samoga sebe.

Važno je priznati kako ugnjetavanje ograničava izbor i paralelno kažnjava one koji nisu u skladu s dominantnom ideologijom. Ali moramo vjerovati kako marginalizirani ljudi navigiraju u takvoj stvarnosti na najbolji mogući način za njih same. Ponekad to znači stvaranje društveno očekivanog izbora, a ponekad otpor postojećim normama.

Ne zaboravite, samo jedna osoba može reći što je ispravno, sigurno i prihvatljivo za vas u određenom trenutku – a to ste vi sami/a!


*Intersekcionalnost – odnosi se na teoriju intersekcionalnosti sociologinje Kimberle Crenshaw. Teorija je prvenstveno usmjerena na analizu diskriminacije koju sagledava kao složen sustav u kojem oblici diskriminacije na temelju različitih identitetskih kategorija (rase, klase, roda, spolne orijentacije itd.) utječu jedni na druge.

 

Prevela i prilagodila: Martina Raos 

Solidarno s Orlandom iz Sarajeva: Ljubav je ljubav, a zločin je zločin

Aktivisti i aktivistkinje okupili/e su se jučer u Sarajevu kako bi izrazili/e solidarnost sa svim žrtvama homofobnog napada u Orlandu (SAD) koji je odnio 50 života lezbejki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba te u kojem je više od 50 osoba ranjeno. 

Nakon organizirane akcije, Libela je razgovarala s dvije inicijatorice okupljanja – Lamijom Begagić i Lejlom Huremović.

“Ujutro smo se nas dvije, Lejla, u ovom slučaju urednica portala lgbt.ba, i Lamija, u ovom slučaju kolumnistica i saradnica na rečenom portalu, a izvan tih uloga i prijateljice, susrele na chatu gdje je Lejla predložila Lamiji da uradi tekst o zločinu u Orlandu, ponajviše sa aspekta krajnje licemjernog izostanka suosjećanja sa žrtvama i učestalih komentara u bosanskohercegovačkom javnom prostoru koji relativiziraju žrtve, komentara koji ‘načelno nisu za nasilje, ali…’ – što bi rekao Boris Dežulović, ubi nas prejaki veznik. Nakon nekoliko razmijenjenih komentara, odlučile smo da tekst hoće biti napisan, ali da nije dovoljan, i da moramo biti vidljivije i izaći na ulicu, makar simbolično nas pedeset – koliko je ljudi ubijeno u tom jezivom napadu. Dio posla, odradile su, dakako, društvene mreže, oko 13 sati smo napravili event na Facebooku, pozvale ljude kojih bi se to moglo ticati i ljude za koje smo pouzdano znale da će naći svoje mjesto na tom skupu. Lamija je promislila neke slogane, Lejla je cijelo popodne na poslu provela praveći banere i printajući poruke i u 18 sati smo se okupili ispred Historijskog muzeja, na platou koji se nalazi uz jednu od glavnih gradskih prometnica, a preko puta ambasade SAD-a”, prepričala je Lamija kako su realizirale prvotnu ideju, proizašlu iz pobude za solidariziranjem sa žrtvama, ali i senzibiliziranjem domaćeg konteksta.{slika}

Dodala je kako je sve bilo prilično gerilski.

“Niti jedna organizacija nije pokrenula inicijativu, mada su članice različitih ljudskopravaških organizacija bile prisutne na okupljanju. Načelno smo zadovoljne odzivom, sjajne djevojke, momci, muškarci i žene došli su na skup, sedamdesetak nas, što smatramo solidnom brojkom s obzirom da je tek četiri-pet sati proteklo od ideje do okupljanja. Skupu se potom pridružila i ambasadorica SAD-a u BiH, mada nismo uputili nikakav poziv ka Ambasadi, to je bila njena dobra volja, da stane s nama”, istaknula je.

Begagić i Huremović naglasile su kako je njihova misija bila odati počast žrtvama, ljudima iz LGBTI zajednice, ali skrenuti pažnju i na lokalni nivo, na probleme sa kojima se ova populacija susreće u BiH, svakodnevno.{slika}

“Zato nam je ulica važna, kao prostor koji si svaki dan iznova moramo oslobađati, jer LGBTI populacija jedva da ima mjesta na koja je otvoreno dobrodošla, a kada takva mjesta i postoje, ni u njima sigurnost nije garantovana, pa nam se desi ono što se prije samo nekoliko mjeseci dogodilo u Art kinu Kriterion“, rekle su.

“Htjeli smo, kako smo već gore navele, ukazati i na licemjerno pravljenje imaginarne hijerarhije žrtava koje treba oplakati više, manje ili nikako, na to da je pedeset ubijenih ljudi uvijek i samo pedeset nevinih, ‘krivih’ jer ih je neko drugi mrzio. Sve izvan toga, bezosjećajno je sitno potkusuravanje mrtvim tijelima. Na koncu, iznimno važno nam je bilo ukazati i na činjenicu da se svaki zločin zasnovan na mržnji prema Drugom i Drugačijem zbog nečije seksualne orijentacije ili rodnog identita treba upravo tako i tretirati i procesuirati: kao zločin iz mržnje. Jer ljubav je ljubav, a zločin je zločin, što je na neki način bio i moto ovog skupa”, zaključila je Begagić. {slika}

Uživo s okruglog stola ‘Pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece’

Centar za edukaciji, savjetovanje i istraživanje (CESI) i Inicijativa liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini organiziraju okrugli stol “Pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece” sa kojeg vas izvještavamo uživo.

Stol će moderirati novinarka Helena Puljiz, a u programu će sudjelovati glumica Natalija Đorđević i pjesnikinja Sandra Anina Klarić. Na okruglom stolu govore Dr.sc.Branka Galić, Filozofski fakultet u Zagrebu, Doc.dr.sc. Dubravko Lepušić, Daniela Drandić, Udruga RODA, Dr.sc. Gorjana Gjurić, te Karolina Wieckiewicz, pravnica i aktivistkinja za seksualna i reproduktivna prava, Poljska koja će održati izlaganje pod nazivom “Iskustvo zemlje u kojoj je pobačaj zabranjen – posljedice restriktivnog zakona u Poljskoj” te Dr.sc. Jasenka Grujić koja će govoriti kako unaprijediti spolno i reproduktivno zdravlje i prava žena.

11:10 

Nakon pozdravnog govora i uvodnog izlaganja glumice Natalije Đorđević, publici će se obratiti Dr.sc.Branka Galić sa Filozofskog fakulteta. U svojem izlaganju prikazat će različite prakse izvođenja abortusa kroz povijest, kako se prema njemu odnosila ne samo Crkva, već i država. Njezino izlaganje tematizira ‘regresiju ženskih reproduktivnih prava u RH: umjesto poštivanja, derogiranje i opstruiranje’.

11:25

“Reproduktivna politika i praksa u RH od 1990 – ih je regresivna. U godinama 1995. i 1996. pokušaji kriminalizacije pobačaja – Ministarstvo zdravstva i te Hrvatska stranka prava, a tada je osnovano i Hrvatsko katoličko liječničko društvo koje djeluje i do danas. Sve to potpomoglo je pro -life pokret 1990 -ih.”, govori Branka Galić.

Sociološka istraživanja u zadnja 2 desetljeća pokazuju kako nema značajne razlike u stavovima između pripadnika i pripadnica vjerskih zajednica i onih koji im ne pripadaju kada govorimo o pravu na pristup pobačaju.

“Hrvatskoj prijeti opasnost od još većeg derogiranja reproduktivnih prava od strane aktivista i aktivistkinja prolife pokreta u Hrvatskoj”, naglašava Galić, zbog čega daje podršku “feminističom diskursu samodeterminacije”.

11:30

Doc.dr.sc. Dubravko Lepušić održat će izlaganje nazvano “Prisilna trudnoća”.

“Već dvije godine postoje nedostupnost prekida trudnoće na zahtjev pacijentice u 6 od 28 zdravstvenih ustanova u Republici Hrvatskoj”, govori Lepušić.

Nakon što je prikazao regulaciju prava na pirstup pobačaju diljem Europe, naglasivši kako je pobačaj ilegalan samo na Malti, a pristup mu je znatno otežan u Poljskoj, Lepušić je zaključio kako Hrvatska, baš kao što je to govorila Galić, u ovome trenutku ide unatrag.

“Danas su žene u poziciji da brane prava stečena prije 40 godina, a podrška i pomoć liječnika, ali i muškaraca od ogromnog je značaja”, izlaže Lepušić.

Lepušić govori i o različitim načinima na koji prolife aktivisti i aktivistkinje manipuliraju informacijama i dovode velik broj žena u zabludu.

“Takozvane “Klinike za pobačaje” zauzimaju internetske domene koje dijele potpune dezinformacije ili pak manipuliraju informacijama – poput one da će 28 posto žena pokušati počiniti suicid nakon abortusa, a da će čak njih 14 posto to pokušati učiniti dva ili više puta. Takvim podatcima namjerno se žene dovode u zabludu”, izlaže Lepušić.

11:40

O nasilju i kršenju prava rodilja u hrvatskim rodilištima govori Daniela Drandić iz udruge RODA. 

“Odluka o roditeljstvu je nešto za što se jednako moraju zanimati i muškarci i žene, ali konačnu odluku o rađanju mora donijeti žena”, rekla je za početak Drandić.

“Ženu se kažnjava kad odluči ostati trudna, zaključak je naše kampanje #PrekinimoŠutnju iz 2015. godine u kojoj su žene iznosile svoja iskustva s poroda.”

“Maknule smo tabu s onoga što se događa u rodilištu, na nama je da potičemo žene da javno o tome progovore jer je to jedini način da napravimo promjenu na razini sustava”, poručila je Drandić. 

Drandić je izložila rezultate istraživanja prema kojima 1 od 3 žene kaže da joj je iskustvo poroda negativno utjecalo na raspoloženje nakon rođenja djeteta. 

Nakon PrekinimoŠutnju Roda je provela anketu Sloboda rađanju, koja je pokazala porazne rezultate stanja u hrvatskim rodilištima, objasnila je Drandić. “U 3 od 4 slučaja zdravstveni djelatnici nisu se ženi u rađaonici predstavili”, samo je jedan od zabrinjavajućih nalaza ankete. 

Nakon svega postavlja se pitanje jesu li reproduktivna prava samo za žene koje ne žele djecu? Mi mislimo da se mora više govoriti o reproduktivnim pravima žena koje odluče zadržati trudnoću i da žene imaju pravo na adekvatnu medicinsku skrb”, zaključila je Drandić i dodala da medicinski potpomognuta oplodnja također mora biti postavljena na agendu. 

11:55

Dr.sc. Gorjana Gjurić govorit će o  pravosudnim i medicinska prisilama nad ženama u trudnoći i porodu.

“Prava zigote, embrija i fetusa izdigla su se iznad prava žene. Ženi su oduzeta njezina ljudska prava, uključivo i pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece”, govori Gjurić.

{slika}

“Neke od prisilnih medicinskih intervencija koje se izvode nad ženama ne stavljajući njihov interes i život na prvo mjesto su – prisilan carski rez, prisilna transfuzija, prisilna cercalge, prisilna fetalna kirurgija, prisilni CTG, prislino testiranje na HIV, droge i takozvana ‘posthumna trudnoća'”, govori Gjurić.

Ispričala je i iskustvo sudjelovanja na ginekološkom kongresu održanom na Plitvicama o kojem smo na Libeli redovito izvještavale, a intervju s Danielom Drandić o cijelom kongresu možete pročitati ovdje.

“Na nedavnom ginegološkom kongresu koji se odvijao na Plitvicama mnogo razmatranja bilo je na temu kada žena odbija biti podvrgnuta carskom rezu kako je uvjeriti da njemu pristupi ili sudskim nalogom natjerati ženu da mu pristupi, a to bi trebala biti krajnja instanca”, govori Gjurić.

Smatram kako je važno istaknuti da ono što se događa trudnoj ženi se ne događa ni jednom muškarcu, ali ni nijednoj ženi koja nije trudna – ovdje se radi o diskriminaciji žene i to upravo zbog trudnoće”, zaključuje.

12:10 

Savjetnik Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Josip Grgić, upoznao je okupljenu publiku s redovitim izvješćima koja ured Pravobraniteljice predaje Hrvatskom saboru. O ovogodišnjem izvješću također smo pisale na Libeli, a više možete vidjeti ovdje.

“Klinike za pobačaje o kojima je govorio dr. Lepušić prijavili smo Ministarstvu uprave i Ministarstvu zdravlja zbog lažnog predstavljanja i manipulacija informacijama, međutm, naše prijave nisu bile uspješne budući da nam je iz Ministarstva rečeno kako nema elemenata kazenog djela”, rekao je savjetnik Pravobraniteljice.

12:15

Karolina Wieckiewicz, pravnica i aktivistkinja za seksualna i reproduktivna prava, Poljska koja će održati izlaganje pod nazivom “Iskustvo zemlje u kojoj je pobačaj zabranjen – posljedice restriktivnog zakona u Poljskoj”.

U Poljskoj je pitanje pobačaja regulirano od strane političara i Crkve, žene i društvo nitko ništa nije pitao“, rekla je Wieckiewicz 

“Crkva je krajem 80-ih imala veliki utjecaj na pitanje prava na pobačaj i od tada traje ključna uloga Crkve u reguliranju reproduktivnih prava žena, a nijedna Vlada nije bila dovoljno jaka da tomu stane na kraj.”

“Legalan pobačaj je teško dostupan, bolnice zahtijevaju dodatne procedure, komisije, a neke bolnice uopće ne obavljaju pobačaj. U nekim slučajevima u cijelim županijama nema bolnice u kojoj se izvodi pobačaj, a institucije ne reagiraju na tu nepravilnost”, prikazala je stanje u Poljskoj, u kojoj je pobačaj legalan samo u rijetkim slučajevima. 

“Žene koje imaju novca i mogu otputovati, idu u inozemstvo. Sigurnije je, a nije puno skuplje nego u Poljskoj”, nastavila je Wieckiewicz objašnjavati pojavu pobačajnog turizma. 

“Žene će uvijek obavljati pobačaj i zabranama se to neće spriječiti. Međutim, zabrana pobačaja kreira atmosferu straha i šutnje i žene ne žele pokrenuti nikakve postupke protiv liječnika i bolnice”, rekla je poljska aktivistkinja. 

“Restriktivan zakon o pobačaju znači i restriktivan odnos prema drugim reproduktivnim i seksualnim pravima, prema LGBT pravima, itd. Zakon kreira i javno mnijenje, nekad je pobačaj bio normalan zahvat, danas više ne. Nadam se da Hrvatska neće otići poljskim putem”, zaključila je. 

12:30

Dr.sc. Jasenka Grujić smatra kako bi se u Republici Hrvatskoj značajno unaprijedila seksualna i reproduktivna prava kada bi se samo političari i političarke držale zakona ili slušale preporuke Ujedinjenih naroda, odnosno, CEDAW odbora.

“Inicijativa za regulaciju priziva savjesti u medicini sastavila je velik broj preporuka kako prakticirati priziv savjesti. Iako ga apsolutno ne podržavam priziv savjesti, smatram da su takve preporuke nužne s obzirom na stanje u RH”, govori Grujić.

Naglašava kako je važno uvesti mogućnost prekida trudnoće medikametoznim postupkom na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, a ne samo u Rijeci kao što je to danas moguće.

“Nužno je prihvatiti smjernice stručnih društava (FIGO, ICM, IPA, WRA, WHO) za postupak certificiranja rodilišta u “rodilišta – prijatelji majki”. Dok ćemo na to sigurno dugo čekati, ono što je moguće odmah je imeplementacija Povelje o pravima majki”, poručuje Grujić.

Organiziranje savjetovališta za spolno i reproduktivno zdravlje pri domovima zdravlja, zavodima za javno zdravstvo i stacionarnim zdravstvenim ustanovama, ali i osnivanje Povjerenstva za reproduktivno zdravlje pri Ministarstvu zdravlja s ciljem izrade Nacionalne strategije za spolno i reproduktivno zdravlje još su neke od mjera koje je nužno provesti kako bi se unaprijedilo spolno i reproduktivno zdravlje i prava žena.

“Za realizaciju  nediskriminacije žena de jure i de facto nužno je odvojiti Crkvu od države, poručila je Direktivom Europska unija. No, kod nas sekularizam je kod nas ugrožen”, govori Grujić.

12:40

Moderatorica Helena Puljiz najavljuje Sandru Aninu Klarić koje će pročitati pjesmu o slobodi žena, a nakon čega će biti pročitano pismo podrške studenata i studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

“Smatramo da su dva najpogubnija načina klerikalizacije – klerikalizacija obrazovanja i klerikalizacija medicine jer u prvom slučaju se pokušava klerikalizirati ljudski um, a u drugome ljudsko tijelo”, stoji u pismu Plenuma Filozofskog fakulteta koje je pročitala Helena Puljiz.

U raspravi su se otvorila dodatna pitanja o pravu na priziv savjesti te seksualnom odgoju mladih. Dr. Lepušić je objasnio da postoje države u kojima je priziv savjesti u medicini, poput Švedske i Islanda, potpuno zabranjen. Što se eduakcije mladih tiče, istaknuo je, dobar je primjer Finska koja uz pomoć seksualnog odgoja u školama ima najmanje problema sa spolno prenosivim bolestima kod mladih te sa maloljetničkim trudnoćama. 

U Hrvatskoj je to ponešto drugačije. Niti imamo seksualni odgoj u školama niti su mladi educirani o kontracepciji, a u nekim slučajevima im se kontracepcija i brani. Silvija Stanić iz Udruge roditelja Korak po korak spomenula je kako se u ustanovama socijalne skrbi, koje su u sustavu poptuno pod Ministarstvom socijalne politike i mladih, ali povezane s vjerskim organizacijama poput Caritasa, provode vjerski principi koji se prisilno primjenjuju na sve korisnice. To su ustanove u koje dolaze djevojke s problematičnim trudnoćama, trudne maloljetnice za koje se nema tko brinuti i koje tamo smješta Centar za socijalnu skrb, a tamo im se, kaže Stanić, nakon trudnoće i nakon što postanu maloljetne majke, ne dozvoljava korištenje kontracepcijskih sredstava. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.