Od četvrtka na libijskim plažama pronađena tijela 132 izbjeglice

Tijela 132 izbjeglica pronađena su od četvrtka blizu Zuvare, lučkog grada na zapadu Libije. Libijski Crveni križ je objavio u petak da je pronađeno 117 tijela, uglavnom žena, kao i šestero djece na plažama Zuvare, nedaleko granice s Tunisom.

“Ukupan broj pronađenih tijela izbjeglica na plažama Zuvare od četvrtka je 129. U četvrtak je pronađeno 117 tijela i 12 u petak”, rekao je glasnogovornik libijskog Crvenog križa. Član mjesnog vijeća Zuvare je rekao za agenciju France presse da su tijela trojice izbjeglica pronađena u subotu blizu velikog plinskog kompleksa na plaži 20 kilometara istočno od Zuvare. 

Većina migranata krenula je sa zapada zemlje prema Italiji, udaljenoj 300 kilometara. 

Prema podacima Visokog povjereništva Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) od 25. svibnja, oko 37.785 izbjeglica je stiglo u Italiju od početka godine, uglavnom libijskom rutom, najvećom nakon zatvaranja balkanske rute.

U istom razdoblju je 1.370 migranata i izbjeglica izgubilo život u pokušaju da stignu do Europe preko Sredozemnog mora.

Klerofašističko ispisivanje kulture

Mislite li da je za hrvatsku kulturu 2016. važnije objavljivanje nove knjige Daše Drndić ili objavljivanje monografijâ  ‘Improvizirana oklopna vozila u Domovinskom ratu’, ‘Ratno i vojno znakovlje Domovinskog rata’ i ‘Cetinska krajina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’? Naime, Ministarstvo kulture, tako nam vele nedavni rezultati natječaja za potporu knjizi, preferira potonje – tim su izdanjima sredstva osigurana, dok je (i kod nas i u inostranstvu hvaljena, nagrađivana) Drndić izvisila. Svakako, nije fer fokusirati se na pojedinačne primjere, dade se takvim prebiranjem lako manipulirati – no širi pogled potvrđuje tužnu konstataciju. Dok je ukupan fond potpora ove godine smanjen, među rijetkima kojima je davanje uvećano je Verbum, izdavačka kuća koja, među ostalim, objavljuje knjige kao što su ‘Kako gay postaje ok’ u kojoj ‘Robert Reilly na temelju detaljne analize situacije u američkomu društvu, odakle je ovaj pokret i krenuo, tumači dinamiku racionalizacije moralno pogrješnih seksualnih ponašanja koja je dovela do globalnoga prihvaćanja svih inicijativa pokreta za prava homoseksualaca’, te ‘Rodna revolucija’, u kojoj autorica ‘na jednostavan i otvoren način upozorava na opasnosti kojima rodna teorija prijeti čitavoj civilizaciji više ili manje neprimjetno namećući vlastite norme u svim slojevima našega društva i kulture’, pa i, valja dodati kao zgodan comic relief, knjiga ‘Moje opsjednuće – kako sam se oslobodio 27 legija demona’.

Znate već, otprilike je slična logika vladala i ostalim državnim potporama u kulturi, s najizraženijim i medijski najprisutnijim primjerom ‘Zareza’ koji, uz jeftine birokratske izlike, nije dobio ni lipe. Ekstremno desno ‘Hrvatsko slovo’ dobilo je 400.000 kuna. Portali provenijencije suprotne retorici kojom nas aktualna vlast darežljivo obasiplje (što im nervoza raste, tim više) mahom su preskočeni. Pribrojite ovom i najavu raspuštanja Vijeća za elektroničke medije vrlo kratko nakon što su bijesne horde vođene donedavno zasluženo opskurnim Velimirom Bujancem sa šajkačom u ruci tom Vijeću pokušale objasniti da ne radi dobro svoj posao, a zatim i upozorenje ministra kulture, pri reakciji na fizički napad na pisca, da pazimo što pričamo pa neće biti ni razloga da dobijemo po nosu – i imate savršene obrise totalitarne fašističke distopije u klici.

Vlast šalje svoju poruku, nesumnjivo, i dio kulturne i medijske scene morat će se prestrukturirati, sadržajno preusmjeriti, razlučiti sadržaj s kojim mogu dobiti pare od onih s kojima će možda uvenuti. Negdje su stvari sasvim direktne: institucija kakva je HRT preuzima se, dakako, sasvim otvorenim i nedvosmislenim instaliranjem vlastite garniture, počevši od podobnog direktora nadalje.

No slična stvar dogodila se i znatno manje utjecajnoj kulturnoj instituciji, Hrvatskom povijesnom muzeju, koji je već svojom prvom kapitalnom izložbom nakon promjene direktorice koja je uslijedila promjenu vlasti – govorim o izložbi o 1945. u Hrvatskoj – pokazao koja nam je linija danas na vrijednosti. Po strani ćemo ostaviti šlampavost postava koncipiranog po principu vreće bez dna, s natrpavanjem tona loše kontekstualiziranog materijala. Ono što je ovdje puno više uznemirujuće disproporcija je u prikazu dvaju lica te godine. Jasno je to i autorima, pa se upravo zato i prozirno pravdaju već u najavi izložbe, riječima da im ‘nije namjera balansiranje raznih političkih strana ili traženje neke nemoguće ravnoteže, nije ni postavljanje apsolutnih istina, ni relativizacija vojne pobjede nad fašizmom’. Predvidljivo, upravo to je ono što smo dobili, još i gore. Izlošci i informacije o koncentracijskima logorima na području naše zemlje (od kojih su neki, da se razumijemo, bili itekako aktivni i kroz dobar dio ’45.), smješteni su u jedan omanji regal, dok je gotovo čitava prostrana susjedna dvorana posvećena Bleiburgu i komunističkim zločinima, među kojima su posebno mjesto zauzele i skandalozne eksproprijacije crkvenih posjeda.

Stara je ovo hrvatska dilema, partizani i ustaše, ona koju će dio populacije koji za sebe voli utvarati da je okrenut ka budućnosti, otpisati kao irelevantnu, anakronu, onu koja nam sklanja pogled pred gorućim pitanjima, napose onim ekonomskim. Međutim, čak od Drugog svjetskog rata naovamo u nekoj mjeri, a od devedesetih u ogromnoj, partizani i ustaše s razlogom nikad nisu prestali biti bitna tema. Do trenutka kad se ova zemlja, bez obzira na vlast koja joj je na čelu, jasno i nedvosmisleno odredi glede fašističkog zločina i antifašističkog oslobođenja, a onda i njegova naslijeđa danas, ta tema neće prestajati biti uporno suvremena. Stoga je građansko-liberalno odbacivanje rasprave partizani/ustaše kao danas nebitne, zapravo rezultat indolentne i opasne nesposobnosti da se fašizam i antifašizam shvate na način koji je kompleksniji od njihove natuknice u udžbeniku povijesti.  Radi se tu o politički naivnom sljepilu, i to, dakako, onom koje u konačnici neupitno podilazi našem aktualnom dominantom ideološkom momentu, fašistoidnom. Ova izložba upravo je zoran primjer takvog nagnuća, a nije zgorega spomenuti ni da je jedan od suradnika koji je na njoj radio bio današnji ministar, a tadašnji (izložba je s pripremama počela i prije zadnje promjene vlasti) anonimac Zlatko Hasanbegović.

Međutim, zanimljivi su nam ovdje i suptilniji trzaji, spremnosti na političku suradnju manjih kulturnih institucija, ponekad i onih koje se inače doživljava progresivnima. One će vrlo lako i hitro promijeniti ton svojeg djelovanja u javnosti, bez potrebe da ih se staromodnim načinima zivkanja na telefon upozori da ne bi bilo loše da malo povedu računa o nekim stvarima.

Tako nam je u sklopu Dana hrvatskog filma u kinu Europa priređena retrospektiva režimskog redatelja Jakova Sedlaraestetski nebitnog političkog pamfletista sklonog ne samo  zlom historijskom revizionizmu već i čistoj, bezočnoj falsifikaciji. Upravo je ta falsifikacija istine o Jasenovcu, gle čuda, par tjedana ranije premijerno prikazana u istom kinu. Istina, u sklopu Dana uvrstili su ga u dio programa određenog kao psihotronični film (opskuran, bizaran, loš, kultan), no tempiranje je nevjerojatno pogođeno da bi bilo slučajno: resurekcija zaboravljenih igrača devedesetih.

Zatim, i nešto tako marginalno kao što je izložba Marije Novaković, predstavnice takozvane autsajderske umjetnosti, u zagrebačkom MSU, nije mogla proći bez cenzorskih intervencija. Pri organiziranom vođenju, autorica izložbe bez pardona, ustručavanja i srama izjavljuje da jednu od Novakovićinih slika, onu koja je prikazivala partizane (a uključivala je, dakako, i odnedavno ponovno posebno omrzlu petokraku) nisu izložili jer nisu ‘htjeli uznemiravati javnost jednom takvom scenom’. Da se Muzej suvremene umjetnosti jedne nominalno moderne i demokratske zemlje ovako lakonski stavlja na stranu političke cenzure tog tipa i kljaštri rad umjetnice čiju retrospektivu izlaže, sramotan je kulturni skandal A kategorije, bez pretjerivanja.

Dakle, kultura podvija leđa i pri tome ju ne treba pretjerano povlačiti za rukav i znakovito joj namigivati poželjan smjer. Ona će preduhitriti vlastodršca i dobrovoljno dati svoj obol za stabilnost hrvatskog nacionalnog bića. Maknut će petokraku u stranu u muzeju, zavrtjeti revizionističku priču o ustaškim zločinima u kultnom zagrebačkom kinu i pronijeti ju nacionalnim povijesnim muzejom, kako pokazuje naših nekoliko primjera.

A ovi kojima takva naša kultura otvara prostore i osigurava kulturnu infrastrukturu, dojučerašnji anonimci, klerofašisti, doživljavaju svoju dugo čekanu renesansu. Zajedno s mučno nazadnim udrugama, strankama, inicijativama (Hrast, Vigilare, U ime obitelji, Hod za život) koje bi po pravdi boga trebale biti na periferiji periferije, pripremaju teren za daljnje posezanje za tuđim elementarnim pravima, koristeći sasvim moderne mehanizme, takozvane civilne: otvaraju portale i televizijske kanale, pokreću referendumske peticije i prosvjedne marševe. Napadaju na svim frontovima, s vrlo jasnom taktikom: što više pokušavamo, više će nam toga proći. Logika je sasvim prozirna: postavljajmo tisuće sumanutih zahtijeva (najfriškiji je, evo, ćudoredni napad na lektiru) pa ćemo, makar dobijemo i samo kompromis, zapravo dobiti puno.

Tu se, u okviru takve agilne radikalne desnice, onda uklapa i brzoreagirajući izdavač s početka teksta, Verbum: u pravom momentu opskrbit će tržište mržnjom upakiranom u kršćansko knjižno ruho. Za gore pobrojane knjige potporu ove godine doduše nije dobio, ali pitanje je koji su razmjeri ove fašistoidne korumpirane vlasti, kakav nas obzor dalje čeka, kakvu nam sliku naše, hrvatske, narodne kulture pokušavaju projicirati. Nisam inače sklon pesimizmu al obzor je, bojim se, sve crnji i crnji: u  najmanju ruku, malo što nas bi nas nadalje uopće trebalo i iznenađivati. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba ‘Tvoja zemlja ne postoji’

U utorak, 7. lipnja, u 19 sati u Galeriji Nova otvara se izložba ‘Tvoja zemlja ne postoji’, koju možete pogledati do 23. srpnja. 

Izložba ‘Tvoja zemlja ne postoji’ naslovljena ja prema istoimenom radu Libie Castro i Ólafura Ólafssona, kampanji od 2003. godine realiziranoj u različitim formatima, na mnogim jezicima i u raznim gradovima. Izložba okuplja umjetnike čiji radovi rezoniraju sa širokim asocijativnim poljem emocionalnih, društvenih i historijskih sadržaja na koje višeslojna i višeznačna tvrdnja “Tvoja zemlja ne postoji” može upućivati. Dio je serije istoimenih izložbi koje se tijekom godine održavaju u Art radionici Lazareti (Dubrovnik), Multimedijalnom kulturnom centru (Split) te Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka).

‘Tvoja zemlja ne postoji’ može se shvatiti kao naznaka da ne postoji zemlja kakvu želimo, možda zato što općenito ne vjerujemo u države i njihove granice, i ne prihvaćamo se s njima identificirati više nego što nas na to obvezuje zakonska regulativa. Ili vaša zemlja ne postoji kao država, jer je pod nekim vidom okupacije, ili više ne postoji, ili postoji u nekom novom političkom uređenju koje je čini neprepoznatljivom. Ili se ne želimo identificirati – proglasiti svojom – bilo koju zemlju koja pripadnost određuje pravom građanstva, kojem je u temelju neki oblik isključenja. Ili nelagodu, možda, stvara i to što se građanska prava dodjeljuju selektivno s obzirom na stupanj pripadnosti državi, gdje tek posjedovanje putovnice načelno otvara mogućnost svih građanskih prava, stoji u pozivu na otvorenje

Zapaljenu zastavu pretvorimo u simbol prkosa i ponosa

U noći s petka na subotu u centru Zagreba, na glavnom gradskom trgu, dvojica homofoba odlučila su benzinom zaliti, a potom i zapaliti zastavu Zagreb Pridea. Najnoviji je to homofobni eksces u državi u kojoj je vrijeđanje, maltretiranje, omalovažavanje svih onih koji su na neki način pripadnici manjina svakodnevica. Posljednjih mjeseci volja za uništenjem svega što misli, hoda, ponaša se i živi drugačije institucionalizirana je. Nakon što je godinama puzala, fašizacija se u ovome društvu ustala na noge i sada gazi sve pred sobom. Petnaest godina za redom u Republici Hrvatskoj na isključivost i fašizaciju upozorava se i protiv toga se bori marširanjem druge subote u lipnju – marširanjem u Povorci ponosa.

Ove godine, petnaeste godine prosvjednog marša, neka naš simbol prkosa i ponosa, otpora i hrabrosti, a ponajviše od svega simbol antifašističke borbe protiv nasilja, isključivosti i mržnje bude baš ta zastava.

Kada Povorka ponosa dođe do Trga, uzmimo je sa sobom!

Kao što svako nasilje, svaku uvredu, svaku diskriminaciju koju doživimo mi i proživimo, nosimo sa sobom, pustimo ju da nas transformira i da nas to što smo imali i imale hrabrosti uvijek i unatoč svemu biti ono što jesmo čini ponosnima – uzmimo i ovu zastavu ne samo kao prijetnju, uzmimo ju i kao priliku da pokažemo da se ne bojimo, da ne odustajemo.

Svakoga dana svake godine, u ovoj državi, u ovome društvu LGBT osobe izložene su nasilju. Kada se napada jedan od simbola Povorke ponosa, jednim se dijelom najavljuje, a drugim tim simboličkim nasiljem već napada sve one koji LGBT zajednici pripadaju.

Paljenjem zastave na glavnom zagrebačkom trgu poručuje nam se da na tim ulicama nemamo što tražiti, da na njih nemamo jednako pravo, da ostanemo, kako nam to najviše vole poručivati, u svoja četiri zida kao da su naši identiteti, naše dostojanstvo manje vrijedni, kao da nemamo jednako pravo biti slobodni.

Marširanje na Povorci ponosa, od prvoga dana pa do danas, politički je čin jer je pitanje tijela, seksualnosti i prava na slobodno okupljanje – političko pitanje.

Zato, ove godine, u kojoj se sa najviših državnih razina uz osmijeh i neograničene količine cinizma pod zajedništvo prodaje isključivo mržnja prema pripadnicima i pripadnicama manjina u ovom društvu, i na ovome primjeru pokažimo da tome nema mjesta, da je takvo što neprihvatljivo.

Pretvorimo pokušaj nasilnika, homofoba i mrzitelja u simbol ohrabrivanja, uključivanja i jednakosti. Pokažimo da se ne bojimo, da unatoč svemu ne odustajemo i da nas svaki udarac, samo čini otpornijima na idući. Iako je u ovome trenutku jasno da to nije tako, ova zemlja, ovaj svijet može biti za sve nas, baš kakav bi i trebao biti.

Vandalizam u centru Zagreba: Polili zastavu Zagreb Pridea benzinom i pokušali je zapaliti

Dvojica muškaraca u kasnim dvadesetim godinama, sinoć nešto prije 2 sata ujutro, pokušali su zapaliti zastavu Zagreb Pridea koja se od četvrtka vijori na Trgu bana Jelačića.

“Kako nam je rekao očevidac, jedan od muškaraca popeo se na gradski stijeg, polio zastavu benzinom ili nekom drugom zapaljivom tekućinom te je zapalio. Drugi je muškarac sve to snimao. Sve je bilo gotovo u nekoliko minuta. Kao što je vidljivo iz priloženih fotografija, zastava ima jasno oštećenje uzrokovano paljenjem”, priopćeno je danas iz Zagreb Pridea, udruge koja organizira Povorku ponosa.

“Uzrok ovom vandalskom činu vidimo u ponašanju aktualne vlasti koja je sa sobom dovela kulturu nasilja, paleži i ekstremizma kojima se želi zatrti svaka različitost u našoj domovini. Tu kulturu isključivosti ne prepoznajemo samo mi građani i građanke, već ju prepoznaje čitav svijet. Zato kažimo svi zajedno DOSTA MRAKU, DOSTA EKSTREMIZMU. Hrvatska treba, želi i voli različitost! Stoga pozivamo sve građane i građanke, posebno SVE OBITELJI da se okupimo na 15. Prajdu i dolaskom na Povorku ponosa podržimo borbu za slobodan, miran i sretan život svih ljudi u Republici Hrvatskoj. Želimo da cijelo naše društvo postane uistinu slobodno i sretno! Neka cijelo naše društvo bude kao Prajd”, naglašavaju organizatori Povorke ponosa koja će se u Zagrebu održati iduću subotu.

Zagreb Pride najoštrije osuđuje ovaj opće opasni vandalski čin i traži od policije da poduzme sve da se počinitelji pronađu i da se protiv njih pokrene postupak. 

“Zastave koje se uoči Povorke ponosa postavljaju na gradske stjegove desetu godinu, a koje su nam izradile radnice bivšeg tekstilnog pogona Kamensko, od velike su važnosti za hrvatsku LGBTIQ zajednicu. Pod tim zastavama se okupljamo jednom godišnje u Povorci ponosa kako bi ukazale/i na naše postojanje. One simboliziraju da smo ovdje, da je Zagreb grad u kojem živimo, da je ovo zemlja za sve nas te da u njoj živimo i želimo živjeti”, zaključuje Zagreb Pride u priopćenju. 

Split Pride: ‘Ne prihvaćamo društvo u kojem se guše bilo čije slobode i prava’

Tradicionalnim okupljanjem u Đardinu u subotu poslijepodne u Splitu održan je šesti Split Pride kojeg su ove godine organizirale Udruga Flomaster i Rišpet. Povorka je i ove godine prošla Tomislavovom ulicom, Marmontovom, Rivom, Voćnim trgom te Pjacom na kojoj su sudionici i sudionice simbolično podigli/e zastavu duginih boja, a potom su se Bosanskom ulicom vratili u Đardin, gdje se održava zabavni program.

Anja Posavec iz Udruge Flomaster izjavila je kako je ovogodišnji Split Pride posvećen svima koji se osjećaju diskriminiranima i obespravljenima samom činjenicom da ne pripadaju glasnoj većini. Istaknula je i da šest godina nakon prve splitske povorke i dalje nema ni jednog riješenog slučaja prijavljenog nasilja nad LGBT osobama, da institucije države ne rade svoj posao jer odbijaju i sabotiraju istražne postupke te na taj način pospješuju atmosferu homofobije i straha ” čvrsto držeći ključ ormara u svojim rukama”.

“Lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne i interseksualne osobe u Splitu prikrivaju svoj identitet na poslu, u obitelji i na ulici, žive trostruke živote i nikad ne mogu biti svoji ili svoje”, kazala je Posavec.

U povorci je bio i gradonačelnik Ivo Baldasar sa pomoćnicima Aidom Batatelo i Goranom Kovačevićem. “Ovdje smo da bi štitili pravo na ljudska prava. To nam je dužnost”, kazao je gradonačelnik Baldasar koji je danas na Pride došao u pratnji dvojice zaštitara, no rekao je kako ne može reći razlog zbog čega ga čuvaju.

Povorku su uz put pojedini građani i građanke pozdravljali pljeskom, a ponajviše stranci/kinje. I ove godine sudionici su transparentima poslali poruke poput “1700 razloga za ljubav”, “Freedom of speech”, “Di si bija”, “Dalmacija”, “Prajd za sve nas”, “Split version of pride”, “El ge be te mi vi oni” i mnoge druge.

Sanja Juras iz Udruge Kontra izjavila je kako marširaju za slobodu, slobodu misli, govora, slobodu da vole i budu ono što jesu. Traže pravo na život dostojan života punopravnih građana i građanki ove zemlje. “Ima mnogo incidenata koje ljudi ne prijavljuju, a i oni koji se prijavljuju se ne rješavaju jer su institucije koje to trebaju rješavati homofobne”, kazala je Juras.

Organizatori/ice tvrde da je Pride dan kada dišu punim plućima, dan solidarnosti i dan kada pokazuju da je problem druge ili drugoga i njihova stvar. Ne prihvaćaju društvo u kojem se guše bilo čije slobode i prava, ne prihvaćaju nasilje, ignoriranje drugih i drugačijih.