Trijumf samoće – razbijanje mita o ženama koje su same

Grozna sam po pitanju dijeljenja kreveta. Kada moj dečko otputuje iz grada, prva mi je pomisao koliko ću imati mjesta u krevetu dok ga nema. Neki ljudi tvrde da spavaju na istoj, svojoj strani kreveta kada im nema partnera, a druga strana je rezervirana za tijelo osobe koju vole poput mjesta za stolom za Elijaha. Ja spavam s raširenim nogama preko cijelog kreveta, koliko god je to moguće, a moj sebični kompas me vodi do samih rubova karte. Kada se dečko vrati kući, sretna sam što ga vidim, ali nedostaje mi cijeli taj prostor u krevetu samo za mene. Nevoljko mu vraćam njegovu polovicu i niti najmanje ne skrivam kako više volim spavati sama.

One noći kada sam se preselila u prvi stan u kojemu sam živjela sama, raspakirala sam kutije i naručila sam pizzu. Kada je stigla pizza, preplavila su me sjećanja iz života u predgrađu. Kada sam išla u više razrede osnovne škole, moji roditelji bi znali izaći van i ostavit me samu u kući s uputom da za večeru naručim pizzu. Zvuk zatvaranja vrata za njima predstavljao je malu sebičnu slobodu: bila sam potpuno sama, nitko me nije vidio i pripadala sam samo sebi. Moja apsolutna radost zbog jednostavne činjanice što sam sama bila je savršena i može se usporediti tek s nekolicinom većih radosti iz odraslog života.

Tijekom tih samostalnih noći, nikada nisam napravila ništa transgresivno, pa čak ni ništa posebno zanimljivo – gledala bih film i zaspala na kauču. Stvar je bila u samoći: u tome što nemaš obavezu namjestiti određeni izraz lica tako da ga netko drugi može razumjeti. Prema mi je bilo samo dvanaest godina, shvaćala sam težinu tog tereta i olakšanje kada ga nema. Žudim upravo za banalnošću takvih noći, da ne radim ništa, ali da to radim potpuno sama. Zamišljala sam kako će odrasli život biti jedna takva duga noć, naručivanje pizze u praznoj kući – zauvijek.

Bila sam jedinica i bila sam usamljena, što znači da sam provodila mnogo vremena čitajući knjige. Klasična književnost bila je puna junaka – velika većina su bili muškarci – i bili su heroji zato što su bili sami. Narativ potrage bio je onaj u kojemu muškarac odbaci sve društvene lance i tada, zahvaljujući toj samoći, usavrši samoga sebe i trijumfalno se vraća društvu. Društvo će i dalje biti tu, čekat će na njega, jer uobičajeno je da su žene te koje nikada nisu same.

U popularnoj kulturi imamo izraze kao što su “momački stan” i “životni stil neženje”, no ne postoje takvi izrazi za žene. Žene koje žive same su objekti straha i sažaljenja, vještice u šumi ili iz stripova o Cathy. Čak i današnja popularnost ženskog prijateljstva ukazuje na to kako još uvijek ne želimo prihvatiti žene bez društvenog okvira; žena koja je “sama” je žena koja ide na brunch s hrpom drugih žena. Kada je žena stvarno sama, to je posljedica krize – žaluje, nešto/nekoga je izgubila, ima problem koji treba riješiti. Obitelj, ta fundamentalna društvena jedinica, nastanjuje tijelo žene i emanira iz njega. Žene su sidra društvenog rada, ljepilo koje okuplja obitelj, a onda i zajednicu, uz čavrljanje i lijepo ponašanje i društvenu ljupkost. Živjeti sama kao žena nije samo luksuz već i čin otprora prema tome da te oblikuju patrijarhalnim pretpostavkama i očekivanjima.

* * *

Kao privatna mentorica i studentska savjetnica u europskim internatima, zahvaljujući nizu sretnih slučajnosti, moj posao često uključuje duga putovanja, seljenje iz jednog studentskog doma u drugi, otprilike u istoj vremenskoj zoni kako bih sa studentima/cama mogla raditi putem Sypea i tijekom školskih praznika. U vezi putovanja najviše volim samoću. Samoća me veseli, poput velikog hotelskog kreveta – praznog i luksuznog i beskrajno udobnog. Ta poslovna putovanja znače i provođenje vremena na kolodvorima i aerodromima, gdje primjećujete kako su mjesta dolaska i odlaska također mjesta ljudskih odnosa; parovi se rastaju i sastaju; obitelji trče jedni prema drugima ili jedni od drugih; osoba se odvaja ili vraća nekoj jedinici (skupu) kao u nekom matematičkom zadatku iz relacijske geometrije, s putanjama dvaju objekata mapiranim točkastim linijama – uvijek se vraćaju jedno drugomu. Krećem se kroz te scene poput duha, no osjećam se nevjerojatno ispunjenom.  Nisam sama zato što sam htjela biti s nekim i to propustila – kako se često prikazuje ženska samoća – već zato što sam jednostavno htjela biti sama, i u tome sam uspjela.

Živjela sam sama u Barceloni nekoliko mjeseci. Stan mi je bio na sedmom katu u staroj, čudnoj zgradi, s ogromnim predvorjem i stepeništem kao u nekoj oronuloj, napuštenoj opernoj kući, s tragovima blagostanja i oguljenom zlatnom bojom. Moj posao je značio provoditi neke čudne sate s nekim gradom, a i grad sa mnom, i često se upuštam u slučajan i nemaran odnos sa spavanjem i hranjenjem. Često upoznajem ljude i budem pozvana u neku grupu ljudi. No nikada ne nastavljam s tim prijateljstvima. Samoća je za mene projekt kojemu sam se potpuno posvetila.

Odlazila sam na duge šetnje po Barceloni, često ostavivši telefon u stanu i namjerno se izgubivši kako bih se pokušala vratiti po orijentirima. Marljivo sam prisluškivala razgovore u kafićima i barovima, popunjavajući rupe u jeziku koji sam još uvijek učila, nastojeći naštimati sluh na imenice i glagolska vremena. Slušala sam kako stranci flertuju, kako ulaze u i izlaze iz prostora druge osobe. Slušala sam kako naručuju pića i kako se po restoranima širi smijeh na na kraju večeri. Slušala sam sve osim sebe.

Dopustila sam si da se iz sudionice pretvorim u promatračicu. Poput heroja u pričama koje sam čitala kao dijete, smjestila sam se na rub društva, i počela sam shvaćati kako to funkcionora kada prestanem nastojati uklopiti se. Otplutala sam nevidljivo u pozadinu, učinivši priče svih drugih važnijima od moje. Slušala sam bez želje, učivši da je svijet veći, bogatiji i složeniji od reakcija koje mogu dobiti od ljudi u njemu.

Terasa u mom stanu je smještena među obližnjim zgradama u mreži konopa na kojima se suši veš, dimnjaka i stolova, s krovnim vrtovima i roštiljima i dvorišnim zabavama, to je otvoreni labirint života drugih ljudi. Gledala sam jato ljudskosti, sparivanja i grupiranja koja povezuju ljude, svjesna da se ta samoća, to luksuzno i ograničeno vrijeme koje mi je ponudio posao šaljući me u Europu, bliži kraju, da nije održiva, premda je dio mene želio da bude.

Vrativši se u New York, bila sam prisiljena raditi polagani, mali, neglamurozni posao kako bih bolje živjela. Čistila sam svoj stan u koji nitko nije dolazio, kuhala komplicirane obroke samo za sebe. Počela sam učiti kako reći “ne” stvarima, kako definirati prostor za sebe. Duže sam razmatrala odluke, manje sam provrjeđivala ljude, Bez potreba drugih u koje bih pobjegla, postalo je mnogo teže kliziti kroz život u kojemu obmanjueš samoga sebe i uživaš u ugodnom neznanju. Živjeti sam znači suočiti se s ogledalom, odmaknuti se barem na nekoliko sati dnevno, od društvenog ugovora, izvan sustava ponašanja kakva rastu oko žena poput vitica vinove loze. To znači postati vještica u šumi, moćna i budna i tiha, mičući posjetitelje na ivicu šume.

* * *

Živjela sam sama u Brooklynu godinu i pol dana kada smo moj dečko Thomas i ja odlučili živjeti zajedno. Počeli smo vezu na daljinu otprilike u isto vrijeme kada sam konačno pronašla stan za sebe. Premda sam od prvoga dana, dok sam vukla namještaj uz stepenice i ignorirala njegove sms-ove, znala da je to vjerojatno prava veza za mene. Imala sam onaj osjećaj nemira i neizbježnosti, strepnju od trajnosti, u dnu svog stomaka. U to vrijeme, Thomas nije živio u New Yorku, a meni je to odgovaralo. Kada pogledam izravno na našu vezu, morala sam priznati da sam željela doći kući svaki dan toj osobi. Ali isto tako sam željela doći kući sebi. Ideja da napredujemo po jasnoj putanji iz samostajne jedinice u formu para, i da tako postižemo neku vrstu emocionalnog uspjeha, činila mi se pogrešnom. U ljubavi se radi o tome od čega odustajemo kada izabaremo da ćemo gradit život oko nekoga drugog – da ćemo stvoriti dom sa zajedničkim krevetom i uživati u razgovoru tijela u tom naseljenom prostoru. Život u paru nije zemlja snova, već kompromisa. Samoća nije teror od kojega bježimo; to je zapravo nagrada od koje odustajemo kada vjerujemo da je nešto drugo vrijedno te žrtve. S Thomasom, svijet izgleda manje nemilosrdan, više opraštajući, s manje zamki i opasnosti. Pletemo niti s drugim kroz njegove/njene probleme, nudimo odgovore do kojih ne možemo doći sami/e,  štitimo se u svakodnevnom zajedništvu. Živjeti s partnerom, kada je veza stvarno dobra, lakše je u gotovo svakom aspektu, od lekcija opraštanja, gomile čestitki koje društvo nudi tradicionalnim parovima, pa do doslovne koristi spajanja resursa i podijeljenih plaćanja troškova.

Ljubav u svom zatvorenom krugu može biti antidruštvena kao i kad ostaješ kod kuće sama i ne pričaš naglas danima. U svom najboljem izdanju, ljubav ne zanimaju pristojni maniri, dokazujući da je opozit čavrljanju. Često sam govorila Thomasu da volim provoditi vrijeme s njim na isti način na koji volim i biti sama. Iznenadilo me je koliko su lekcije razmjenjive, kako partnerstvo zahtijeva isto suočavanje s ogledalom.

Nekada sam mislila da ljudi ulaze u veze kako bi se sakrili od sebe, kako bi uronili u opsjednutost nekim drugim i izbjegli suočavanja s vlastitim nedostacima. Voljeti nekoga drugog, i udružiti život s njim, zahtijeva od nas da se suočimo s brutalnim činjenicama o samima sebi, da fino prosijemo i odvojimo istinu od onoga što bismo htjeli da je istina, kako bismo shvatili što želimo i što možemo ponuditi. Ljubav je oslanjanje na sebe i na partnera/cu, brisanje isprika i izbjegavanja, inzistiranje na odgovornosti.

No, ipak mi nedostaje mnogo toga. Ne mogu se probuditi usred noći u domu koji dijelim s i provesti te beskrajne sate ne brinući da ću nekog probuditi. Sada jedem tri obroka dnevno i mrzim to. Pijem manje kave. Često se gnušam nad svojim običnim, dosadnim zdravljem i nad očitim zadovoljstvom. Premda sam sretna sa svojim izborima, znam da oni slijede narativ koji su odobrile sile koje su veće i koje su manje dobronamjerne od mene, i nisam sretna što perpetuiram taj narativ.

Stvari koje mi nedostaju možda su djetinjaste, nedostaje mi stanje u kojemu nisam imala obavezu brinuti se o ičijim potrebama osim vlastitih. Žene se tako brzo izgura iz djetinjstva, gurne ih se bez ikakve ceremonije u teške društvene obaveze odraslosti. Živjeti sam/a je podsjetnik da možemo svoja tijela učiniti nesocijalnima, čuvajući našu sebičnost i našu tišinu. Usamljenost i samoća su privilegije neobazrivog i grubog odraslog života koje su tradicionalno namijenjene muškarcima, a držane podalje od žena. To su bogati i neobični užici svijeta onkraj društva, onkraj struktura doma i obitelji. Aktivan izbor kućanskog života, zbog ljubavi, žrtva je koju vrijedi podnijeti, bez obzira radi li se o stvaranju obitelji s djecom ili samo s partnerom/icom, no to je i dalje žrtva.

Živjeti sama kao žena iznimno je važno, jer ti nudi pravo da ne nikome ništa ne duguješ osim samoj sebi – niti obitelji, niti ljubavi. Zato što nam je često uskraćeno ovakvo potpuno oblikovano i sebično iskustvo, jednom kada ga otkriješ teško je od njega odustati. Prisutno je žalovanje, no ne prolazim prirodno iz jedne faze sazrijevanja u drugu, vraćam se nečemu rijeđem i dragocjenijem, nečemu što bismo trebali pažljivo čuvati. Bez obzira koliko sam posvećena životu koji gradim s osobom koju volim, jedan dio mene uvijek se osvrće prema moćnom trijumfu samoće.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Naše zdravlje. Naša prava. Naši životi!

Skupina feminističkih udruga i inicijativa je gerila akcijom obilježila Međunarodni dan akcije za žensko zdravlje kako bi ukazale na činjenicu da je žensko reproduktivno zdravlje puno više od prava na pobačaj. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti.

Noćna akcija je provedena u nekoliko većih gradova širom Hrvatske. Ukrasile smo kipove žena u Splitu, Poreču, Rijeci, Opatiji i Zagrebu, i to lentama s natpisom “Naše zdravlje. Naša prava. Naši životi!”. One sada, u svojoj postojanosti, šalju poruku koja vrijedi oduvijek i vrijedit će zauvijek, koliko god konzervativne struje negirale.

{slika}

U svjetlu rasta pokreta koji ima za cilj zabraniti pobačaj, a pod krinkom brige za žensko zdravlje i demografiju, smatramo kako je izuzetno važno javnosti ukazati na to da se  diskurs o ženskom reproduktivnom zdravlju ne odnosi jedino i isključivo na prekid trudnoće. Reproduktivna prava uključuju i pravo na medinski potpomognutu oplodnju i dostojanstvo pri porodu, no te kategorije problema nisu u opisu posla “boraca/kinja za život”.  Isto se odnosi i na sramotne uvjete u rodilištima. S druge strane, RH nikada nije regulirala opciju poroda kod kuće za žene koje to žele, unatoč zahtjevima  građanki.

Pravo na pobačaj je žensko ljudsko pravo i on mora ostati legalan i siguran

{slika}

Moramo imati na umu sve aspekte ženskog zdravlja, uključujući prevenciju trudnoće i (ne)dostupnost besplatnih hormonalnih kontraceptiva, diskriminatorni zakon koji regulira pravo na sterilizaciju kao metodu trajne kontracepcije, samu trudnoću, porod i period postpartuma. Smatramo kako je važno govoriti o nasilju i diskriminaciju pri porodu koje se ne evidentira u bolničkim dokumentima, a žene ga ne prijavljuju radi straha i srama.

Zdravlje trans* osoba i lezbijki nije prepoznato u sustavu i iste doživljavaju kontinuiranu diskriminaciju prilikom prakticiranja prava na zdravstvenu skrb. Kada se govori o ženskom zdravlju, treba uzeti u obzir sve žene, ne samo one “podobne” za nastavak hrvatske loze.

{slika}

Nadalje, spolni i zdravstveni odgoj u školama nije integriran kao trening životnih vještina koji se temelji na znanosti i činjenicama, već je njegova implementacija podložna osobnim tumačenjima predmetnim profesorima/cama, što otvara izuzetno mnogo prostora za manipulaciju  i indoktrinaciju. Takvo stanje po svoj prilici produžava se u nedogled s ovakvim odnosom Vlade prema kurikuralnoj reformi te pokušajem uplitanja politike i nametanja partikulacije ideoloških stavova u program obrazovanja, što i ovom prilikom osuđujemo.

{slika}

Zaključno, želimo podsjetiti na preporuke Odbora za ukidanje diskriminacije žena, kojima Odbor od RH traži da se regulira priziv savjesti liječnika na način da prakticiranje priziva ne ometa pristup prekidu trudnoće i njezi koja dolazi nakon istog te da se rodiljama osigura autonomija i donošenje informiranog odabira tijekom poroda, ali i uvođenje opcije poroda kod kuće za žene koje to žele. U istim preporukama je Republci Hrvatskoj predloženo da  poduzme mjere kojima bi se omogućilo ženama lezbijske ili biseksualne orijentacije, kao  trans* osobama puno uživanje njihovih temeljnih ljudskih prava.

{slika}

Feministkinje ukazuju na činjenicu da su seksualna i reproduktivna prava niz veoma životnih prava koja se institucionalizirano krše, a vladajuće strukture ne čine ništa kako bi promijenile situaciju. Oduke o reproduktivnom zdravlju donosi  žena, društvo to mora poštovani, država garantirati i religija se ne smije miješati!

Sve fotografije s akcija možete pogledati ovdje.

Šuica i Europska pučka stranka protiv Rezolucije

Na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta održanoj 26. svibnja u Bruxellesu, usvojena je Rezolucija “Siromaštvo: rodna perspektiva” koju je pripremila i prezentirala zastupnica Maria Arena (S&D, Belgija) ispred Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost.

Rezolucija je nastala na osnovi niza dokumenata (zakona, konvencija, preporuka, direktiva…) i istraživanja koji imaju za cilj zaštitu ljudskih prava te specifično ljudskih prava žena, a predstavlja sveobuhvatan dokument koji opisuje uzroke i alarmantne posljedice društvenih procesa koji dovode do osiromašenja, s posebnim naglaskom na feminizaciju siromaštva. Podsjećamo, u nedavnom intervju Maria Arena je naglasila kako je siromaštvo žena rezultat cjeloživotne diskriminacije.

“Imamo tradicionalno poimanje kako je ‘gospodarstvo’ za muškarce, a ‘društvo’ za žene. Gospodarstvo su radna mjesta, a obitelji su društvo. Tražimo zakonodavni pristup roditeljskom dopustu za očeve kako bi žene i muškarci imali iste prilike za biti uz djecu, te raditi. Moguće je postići ravnopravnost kakvu imamo u skandinavskim zemljama. Inače je borba protiv siromaštva među ženama nemoguća”.

Prema posljednjim podacima Eurostata broj žena pogođenih siromaštvom i dalje je konstantno veći od broja muškaraca pogođenih siromaštvom – trenutačno iznosi oko 64,6 milijuna žena u odnosu na 57,6 milijuna muškaraca. Siromaštvo ima drugačiji učinak na žene i na muškarce.  2014. godine žene su bile posebno pogođene opasnostima od siromaštva u 28 država članica EU-a. Nadalje, rezolucija ističe posebno ugrožene skupine žena – migrantkinje, starije žene, neudane žene, samohrane majke, lezbijke, biseksualke, transrodne žene i žene s invaliditetom. Rezolucija se poziva i na izvješće Visokog povjerenika za ljudska prava UN-a u kojem jasno stoji da žene odrađuju dvije trećine radnih sati u svijetu i proizvode polovicu svjetske hrane, a svejedno primaju samo 10 posto svjetskih prihoda i posjeduju manje od 1 posto svjetskog vlasništva.

S 55 preporuka u tri kategorije (Siromaštvo i ravnoteža između poslovnog i privatnog života ; Siromaštvo i rad ; Opće preporuke) ovom Rezolucijom zastupnici i zastupnice pozivaju Komisiju da revidira postojeće zakonodavstvo i uskladi sa postojećim konvencijama, te da države članice uvedu sve potrebne mjere za promicanje i uspostavljanje rodne ravnopravnosti u svim sferama života i rada.

Poseban naglasak Rezolucija stavlja na razvoj pristupačnih i kvalitetnih javnih usluga za brigu o djeci i starijim članovima obitelji i prilagodljive, ali ne prekarne uvjete rada koji će koristiti i ženama i muškarcima. Pozivaju se da pojačaju borbu protiv neprijavljenog rada, prekarnih radnih mjesta i zloporabe netipičnih ugovora o radu.

Rezolucija također poziva Komisiju da u bliskoj suradnji s državama članicama pokrene sveobuhvatnu zakonodavnu inicijativu kako bi se zadovoljile potrebe majki i očeva u pogledu različitih vrsta dopusta, posebno rodiljnog dopusta, očinskog dopusta, roditeljskog dopusta i skrbničkog dopusta, pomoću kojih bi se ponajprije poticalo muškarce na preuzimanje aktivne uloge oca.

Time bi se omogućila pravednija raspodjela obiteljskih odgovornosti i ženama pružile jednake mogućnosti sudjelovanja na tržištu rada, čime bi se pak osnažila njihova ekonomska neovisnost, smatraju zastupnici, napominjući da su 2010. samo 2,7 posto osoba koje su iskoristile roditeljski dopust bili muškarci.

Rezolucija se također bavi i alarmantnim podacima o institucionalnom nasilju nad ženama povezanim s obiteljskim i rodno uvjetovanim nasiljem te još jednom ponovno poziva EU i njegove države članice da potpišu i ratificiraju Istambulsku konvenciju i traži hitno pokretanje inicijative za donošenje direktive EU-a o borbi protiv nasilja nad ženama te poziva  Komisiju da predstavi europsku strategiju protiv rodno uvjetovanog nasilja i da proglasi Europsku godinu borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja.

U raspravi prije usvajanja sudjelovala je i hrvatska zastupnica u EP-u Dubravka Šuica u svojstvu izvjestiteljice u sjeni za Europsku pučku stranku te nije podržala ovo izvješće. Evo kako je mišljenje Europske pučke stranke objasnila Šuica:  “Kao izvjestiteljica u sjeni za Europsku pučku stranku, usprkos jako dobroj suradnji s izvjestiteljicom Mariom Arenom (S&D), konačni tekst izvješća sadrži i teme ideološke naravi, kao i teme za koje su nadležne države članice zbog čega je potrebno poštivati princip supsidijarnosti. Nažalost, nismo uspjeli postići kompromis, stoga nisam mogla podržati ovo izvješće. Osim toga, ono sadrži i niz osjetljivih tema koje ne bi trebale biti predmetom ovog izvješća i koje nisu direktno ili indirektno povezane s uzrocima siromaštva žena, te nisu u skladu s vrijednostima koje baštini Europska pučka stranka.”

Potpuni tekst Rezolucije možete pročitati na ovoj poveznici, a raspravu u kojoj je kao izvjestiteljica iz sjene sudjelovala i Dubravka Šuica možete pogledati ovdje.

Tajvanska predsjednica nesposobna voditi državu jer je single, kaže kineski vojni službenik

Tsai Ing-wen, prva žena kao predsjednica Tajvana, uspješna je, progresivna osoba – ima tri pravne diplome, spisateljica je i podržavateljica LGBT prava. No, prema jednom kineskom vojnom službeniku, nije dovoljno prikladna za dugoročno vođenje države jer je – single.

Wang Weixing s Akademije vojnih znanosti u Pekingu napisao je članak za državne novine u kojem je kritički pisao o Ing-wen, ali ne o njenim političkim sposobnosima, već o njenom romantičnom životu.

“Kao single političarka, ona nema nikakvo emocionalno opterećenje ljubavi, nikakva obiteljska ograničenja, nema djecu o kojoj treba brinuti”, napisao je Wang, prema prijevodu kojeg je objavio CNN. “Njen politički stil i taktike su često emocionalne, osobne i ekstremne”. U članku navodi kako nije sposobna dugoročno voditi državu.

Članak je u međuvremenu obrisan, no ljudi su svejedno vrlo burno reagirali. “Mnoge žene se dive otpornosti i volji ove političarke, osobito činjenici da je snažna i samostalno i ne treba muškarca da bi vodila državu”, napisao je netko na Weibo, azijskoj društvenoj mreži.

No, kineski mediji imaju dugu i ružnu povijest sa seksističkim stavovima o ženama, usporedno kako se žene nastoje odmaknuti od tradicionalnih rodnih uloga koje im se nameću. Prošle su godine novine People’s Daily, primjerice, objavile članak o 18 novinarki s naslovom “Ljepotice s mozgom”, prenosi CNN.

Pitanje trans* prava na Vrhovnom sudu u SAD-u?

Tužba koju je podnijela država Teksas, zajedno s još nekim državama, protiv odluke administracije predsjednika Obame o korištenju toaleta, mogla bi pomaknuti SAD prema rješavanju trans* prava na Vrhovnom sudu. Konzervativni zastupnici/ce iz 11 država podnijeli su tužbu protiv Vlade kako bi odbacila direktivu prema kojoj se transrodnim učenicima i učenicama dopušta korištenje toaleta koji odgovara njihovom rodnom identitetu, umjesto prisiljavanja na korištenje toaleta u skladu s biološkim spolom.

Najviši sud SAD-a nikada nije donio odluku o temeljnom pitanju ove tužbe: odnose li se državne legalne odredbe protiv diskriminacije temeljem spola i na transrodne ljude?

Tužitelji bi lako mogli dobiti tužbu na dvije niže razine na kojima presjedaju konzervativni suci, što bi moglo potaknuli Vrhovni sud da se uključi u cijelu priču, budući da bi takva odluka bila suprotna odluci od prošlog mjeseca u Virginiji u kojoj je trans* tinejdžer tužio svoj školski distrikt. Vjerojatnije je da će Vrhovni sud saslušati slučaj ako postoji raskorak između odluka različitih nižih sudova, a takav konflikt zasada još ne postoji kada se radi o trans* pravima.

Bez jasnih naputaka od strane suda, pitanje trans* prava ostaje otvoreno za interpretaciju pojedinim državnim institucijama, što znači da bi budući predsjednik/ica mogao/la zauzeti stav dijametralno suprotan od Obaminog.

Jokić demantirao Šustara i ponovio: Ministre, razrješite nas!

Nakon što je ranije danas ministar obrazovanja, znanosti i sporta Predrag Šustar prekinuo cjelotjednu šutnju o Cjelovitoj kurikularnoj reformi, sazvavši konferenciju za medije na kojoj je još jednom dao do znanja kako ne prihvaća zahtjev za razrješenjem Ekspertne radne skupine pod vodstvom Borisa Jokića, pozivajući ih na nastavak razgovora i uvođenja reforme paralelno ih napadajući za kašnjenje, javnosti se ponovno odlučio obratiti Boris Jokić. Više o Šustarovoj konferenciji pročitajte ovdje.

“Zatražili smo razrješenje u skladu sa zakonskom regulativom. To je nedvojbeno povlačenje. Mi ugovor nemamo i molimo da nas se razrješi”, rekao je Jokić.

Možda će potražiti pravnu zaštitu zbog Šustarovih riječi

“Današnja pressica ministra je uključivala naše materijale. On i ja smo u tjednu prije zajednički donijeli odluku da bi neki nezavisni stručnjaci mogli pogledati sve. Neka se prestane politizirati ova reforma. Zahvaljujemo svima koji nam daju podršku da nas se ne politizira.
Želimo naglasiti da su danas iz Ministarstva izrečene neke stvari. Mi smo građani ove zemlje. Obični ljudi. Pa kad nas netko proziva možda ćemo morati potražiti pravnu zaštitu“, rekao je Jokić, a prenosi Index.

“Politika se ne smije igrati sa sudbinama ljudi. Hrvatska može bolje. Ponudit ćemo svoju pomoć svima.

Mi smo imenovana skupina od MZOS-a. Mi smo njihova skupina. To nisu suprotstavljene strane. Pomoći ćemo svakome da se proces nastavi. Zbog riječi da nešto kasni radi nas ćemo pravnu zaštitu potražiti. Dat ćemo cjeloviti pregled što smo radili. Neka se vidi koji su elementi doveli do ove situacije. Hrvatska ne kasni u ovome. Može biti i iduće školske godine.

Mi ne pozivamo ni na kakav prosvjed. Cilj nam nije bilo da se prosvjeduje. No, poštujemo misli svakog da je obrazovanje prioriter. Možda je ovo trenutak da su ljudi ispred politike.

Nas posao nije financijski. Zbog javnosti želimo da izađu s tim koliko se lani i ove godine potrošilo na kurikularnu reformu.

Da se napomene gdje je novac koji nije utrošen na reformu. Nas šest je bilo bez naknade”, prenosi Index Jokićeve riječi.

Podsjećamo, prije samo dva dana Boris Jokić zatražio je razrješenje u svoje, ali i u ime ostalih u Ekspertnoj radnoj skupini rekavši da odbija raditi pod političkim pritiscima marginalnih skupina. Posebno se u tom obraćanju javnosti osvrnuo na utjecaj političke stranke Ladislava Ilčića – HRAST.

“Radi se o određenim zastupnicima u Saboru i pojedinim strankama kojima ove promjene ne odgovaraju. Mnogima smeta što su neke od njih iznjedrili djelatnici škole. To kao takvo izaziva određene otpore, a po nama je najveća vrijednost ove reforme. HRAST je jedna od tih političkih opcija“, rekao je Jokić u utorak.

Od utorka do danas pokrenuta je peticija podrške Jokiću i provođenju kurikularne reforme koju je potpisalo više od 26 tisuća građana i građanki, a najavljeni su i prosvjedi diljem RH koji će se održati 1. lipnja u 18 sati.