Discovery Girls savjetuje djevojčicama kako izabrati kupaći kostim koji im pristaje

Discovery Girls, časopis namijenjen djevojčicama od 8 do 12 godina, otišao je korak dalje u nametanju standarda ljepote djeci od najranije dobi. Naime, nedavno je u časopisu objavljen članak o vrstama kupaćih kostima ovisno o obliku tijela ovih predpubertetskih djevojčica.

Savjeti u članku objašnjavaju kako stvoriti oblik ako nemaju oblina, odvratiti pažnju uzorcima ako su “okruglije” i preusmjeriti tuđi pogled prema dolje ako su “zaobljene pri vrhu”. Postavlja se pitanje čiji pogled? Tko gleda u djevojčice od 8 do 12 godina i biva uvrijeđen time kako im pristaje kupaći kostim?

Članak je izazvao ljutnju brojnih ljudi na društvenim mrežama. Osnivačica i izdavačica Discovery Girlsa Catherine Lee reagirala je na Facebook stranici rekavši kako oni žele da svaka djevojčica zna da bilo koji članak zbog kojeg se osjećaš loše u svom tijelu nije dobar članak i da treba biti preispitan.

Lee je zatim izjavila da ona nije znala za ovaj članak. “Još mi je uvijek teško povjerovati da je članak toliko suprotan misiji ovog časopisa mogao biti objavljen na našim stranicama. Danima mi nedostaje riječi za ovo”, napisala je.

{slika}

SOMK: Pritiske na odgajateljice prijavili smo Međunarodnoj organizaciji rada

Sindikat obrazovanja, medija i kulture (SOMK) uputio je u ponedjeljak prijavu Međunarodnoj organizaciji rada zbog pritisaka kojima su na svojim radnim mjestima izložene odgajateljice u vrtiću u proteklih deset dana, rekla je Hini predsjednica sindikata Božica Žilić, koja je dala i intervju za Libelu prije desetak dana

Pritisci su počeli nakon što je SOMK prije deset dana organizirao prosvjed radi zaštite dostojanstva struke i bolje uvjete rada u dječjim vrtićima, a Žilić kaže kako na odgajateljice pritisak rade “gradske strukture” i to preko ravnatelja vrtića. “Traži se od odgajateljica da se ne učlanjuju u naš sindikat, da ne reagiraju, da ne prosvjeduju”, tvrdi Žilić.

Zbog toga je sindikat Međunarodnoj organizaciji rada prijavio grubo kršenje prava na slobodu sindikalnog organiziranja, govora i izražavanja. Žilić je naglasila da je nedavni prosvjed organiziran u slobodno vrijeme odgajateljica, odnosno da se nije radilo o štrajku.

SOMK je 5. svibnja na zagrebačkom Trgu bana Jelačića organizirao prosvjed pod sloganom “Daj 5 za DPS (Državni pedagoški standard)” tražeći da se broj djece u grupama dovede u zakonske okvire. Također traže da se hitno donese plan i razvoj mreže dječjih vrtića grada Zagreba, bržu izgradnju i otvaranje novih smještajnih kapaciteta i vraćanje uvjeta i načina dodjela stimulacije koji su bili na snazi do 31. prosinca 2015. voditeljima posebnih i kraćih programa. Traži i povlačenje odredbe o plaćanju prehrane radnika i povećanje financijskih sredstava za kupnju igračaka i potrošnog materijala.

Kako su me roditelji nenamjerno naučili da moj pristanak nije važan?

Pišem ovaj tekst anonimno zato što me moja majka često “gugla” – upiše moje ime u tražilicu kako bi pronašla sve što sam napisala. Mislim da to radi kako bi mogla slati moje članke svojim kolegama/icama i pokazati im kako je ponosna na mene.

Pišem anonimno zato što se, ponekad, u tekstu referiram na nešto što mi je rekla i “rasvijetlim” njezine navodno banalne riječi kako bih dokazala koliko su bile štetne.

Dekonstruiram ju. I zbog toga je tužna.

Pišem anonimno zato što ne želim povrijediti svoju majku – ni sada, ni ikada. Zato što znam, bez sumnje, unatoč njezinim manama, da me moja majka istinski i potpuno voli, da je uvijek davala najbolje od sebe kako bi me zaštitila i spasila.

Isto to mogu reći i za svoga oca. No, on ne traži moje članke na Googleu. Nisam čak sigurna da se zna služiti računalom.

Moja poanta je sljedeća: ovo zapravo nije članak o mojim roditeljima.

Zato što za sve zakopane emocije u vezi mojih roditelja i mog djetinjstva koje izrone, imam terapeuta. Ovo nije članak o mojim roditeljima, bez obzira što će oni – kao i vi, moji/e čitatelji/ce –  sigurno to pomisliti.

Ovo je članak o vama i o meni i o nasljeđu koje nam je dano. Ovo je članak o našoj kulturi.

Ovo je članak o kulturi koja ne poštuje ženske granice, o kulturi koja ne prihvaća “ne” kao odgovor, o kulturi koja zatrpava žensku seksualnost krivnjom i sramom. To je kultura koja neprimjetno, kap po kap, ulijeva svoje vrijednosti u umove i srca naših dobronamjernih roditelja, sve dok najužasnija uvjerenja o ženama ne izlete iz usta onih koji nas najviše vole.

Ovo je članak o kulturi silovanja – i o tome kako su me roditelji, tijekom cijeloga života, podučavali takvoj kulturi, a da nikada nisu shvaćali njezinu toksičnost. Jer, kada cijeli život gutaš taj otrov, kako bi mogao znati kako da njime ne “hraniš” svoju djecu?

Ovo je članak o tome.

Zato što mislim da mi, kao feministkinje, radimo fantastičan i važan posao kada govorimo o odnosima između roditeljstva, kulture silovanja i kulture pristanka – no to govorimo uglavnom na apstraktnoj razini. Kažemo “Evo kako da nam bude bolje” mnogo češće nego “Evo kako smo sjebane”, gotovo kao da smo se iskopčale iz toga, kao da ne plivamo u tome i kao da smo izašle iz toga.

Ali, ne mogu se iskopčati iz kulture silovanja.

Ne mogu odvojiti od sebe taj čvor u stomaku koji se stvori kada “ne” sjedi u mom grlu, a pustiti ga van znači riskirati da ćeš biti ignorirana. 

Još uvijek se ne mogu odvojiti, godinama nakon što sam se počela odučavati o tog sranja, od tog osjećaja izluđenosti u svom tijelu: Želim li ja to stvarno? Znam li doista što je najbolje za mene?

Jer sam te lekcije naučila vrlo mlada. I učila sam ih kroz cijeli život. I želim iskreno reći kako to izgleda.

Kako to izgleda kada roditelji koji te vole ipak ne znaju uvijek kako da te vole, posebno kada si djevojčica koja odrasta u kulturi koja normalizira i opravdava silovanje.

Ovo su tri primjera kako su me roditelji – potpuno nesvjesno, ne shvaćajući opasnost – naučili da moj pristanak i moja autonomija nisu važni i tako me oblikovali do odraslosti.

LEKCIJA 1. Imam tri godine: “Ne smiješ reći ‘ne'”.

Imam bratića koji se zove Angelo i koji je rođen 32 dana prije mene. Moja i njegova majka su sestre i bile su trudne sa svojim prvim djetetom u isto vrijeme.

Angelo i ja smo zajedno krenuli u vrtić, držali se za ruke dok bismo išli u školu, a naše majke bi nas pratile. Budući da je Angelo živio u stanu na katu iznad nas, provodili smo zajedno mnoga popodneva kombinirajući My Little Ponies i Teenage Mutant Ninja Turtles u tom mitskom snovitom svijetu ranih 90-ih.

Svi u našim obiteljima – a posebno naše majke – mislili su kako smo pre-slat-ki. I pretpostavljam da smo bili: on, sa svojim čokoladnim očima i ispupčenom donjom usnicom; ja, s glavom punom crnih uvojaka i sklonošću da empatično razgovaram sa svojim rukama.

Voljeli su nas – pojedinačno i kao par.

I tako, svaki put kad bismo se trebali razdvojiti, oni bi nevino rekli: “Angelo, daj pusu Sophiji!” I ja bih istoga trena potonula.

Zato što sam mrzila Angelove poljupce. Mrzila sam ih iz dna duše. 

Te slatke napućene usne koje su svi voljeli uvijek su bile vlažne. Uvijek bih dobila vlažni glasni poljubac zbog kojeg bih napravila grimasu, i kad god sam mogla pokušavala sam to izbjeći.

Ponekad je to značilo pokušati izbjeći cijelu situaciju (što je prilično teško kada ste mali i ne možete samo reći “Oh, vidi kako je kasno! Moram ići!”). Ponekad je to značilo ignorirati njihov zahtjev i odmicati se od njega. Ponekad je značilo jasno reći “ne”.

A svaki moj protest završavao je na isti način: “Aaaaa, ajde Sophia, daj Angelu pusu!” I onda bi počeli navijati i znajući da nemam izbora nekako bih to preživjela.

Ovakvo ponašanje – tjeranje djece da budu fizički intimni s ljudima u obitelji, unatoč njihovoj nelagodi – toliko je uobičajeno da zamišljam kako ljudi dok ovo čitaju kolutaju očima jer tvrdim da je to nešto što perpetuira kulturu silovanja.

I tako sam rano naučila kako će moj otpor naići na inzistiranje i da je jedino što mogu zatvoriti oči i pristati.

Dakle, kada vam vaše dijete kaže ‘ne’ ili pokazuju nelagodu izbjegavajući određenu osobu ili situaciju, vjerujte mu da ono zna najbolje što je dobro za njega/nju – i zapamtite da njihova tijela pripadaju njima i samo njima, čak i kada su tako maleni.

LEKCIJA 2: Imam deset godina: “Dečki k’o dečki.”

Dok sam odrastala, obitelj moje majke imala je vikendicu na jezeru Vermont. Jarko žutu  brvnaru među visokim borovima s kojih je kapala smola na stol za kojim smo jeli – a ponekad je kapala i na naše glave.

Mi, hrpa gradske djece, provodili smo svoja ljeta hvatajući žabe golim rukama i pretvarajući se da smo istraživači/ce iz 19. stoljeća veslajući u kanuima jezerom.

No, zato što je moja majka dijelila vlasništvo sa svojih troje braće i sestara, to je značilo da smo tamo bili zajedno svakog vikenda u srpnju.

Bilo nas je mnogo: moja obitelj, zajedno sa svima koji bi nas posjećivali. Imala sam dva bratića – Sonnyja i Joeyja – koji su bili zločesti.

Bilo da su se ušuljali u susjedovo dvorište i izležavali se na njegovoj ležaljci, gurkali jedan drugoga uz logorsku vatru ili jednom prilikom (doslovno) skoro zapalili kuću, ti dječaci su bili zabavni, no bili su zločesti i izazivali su nevolje.

A jedna od njihovih omiljenih razonoda bila je svlačiti kupaće kostime s moje starije sestrične Therese i mene.

Pod vodom, doplivali bi do nas i navlačili naše kupaće gaćice pokušavajući ih strgati. Ponekad bi čak pravili grude od pijeska i mulja s dna jezera i pokušavali ih ugurati tako hladne i ljepljive u naše kupaće kostime.

Ovo drugo je bilo odvratno i moj kupaći bi ostao prepun mrlja od blata. No, ono prvo je bilo zastrašujuće.

Nije sa radilo samo o igri “Vidi kako mi jedanaestogodišnjaci možemo biti odvratni” (što je loše samo po sebi), već je to bila aktivnost u kojoj su tijela djevojčica rutinski smatrana objektima igre – posebno ako su gola.

Roditelji su mi govorili, dok sam odrastala, da nikome ne dopustim da dira dio tijela “koji pokriva kupaći kostim”  – no tu su bili ti bratići, koji su pokušavali svući te zaštitne slojeve.

Naši bi roditelji sjedili u ležaljkama na plaži, namazani zaštitnom kremom koja je mirisala na kokos – gledajući nas i pazeći da se ne utopimo.

Osjećala sam se užasno zbog toga kako sam tretirana. Bilo sam posramljena i osjećala sam se zlostavljanom. Naravno, mislila sam, da je u takvom ponašanju nešto pogrešno, netko bi nešto rekao.

Kada bih povikala “Mama!” ili “Tata!” tražeći pomoć, reakcija je uvijek bila ista i mlaka: “Pustite cure na miru”.

U kasnijim razgovorima, kada sam bila starija, otkrila sam istinu: moji roditelji su se osjećali bespomoćnima kada su u pitanju bila tuđa djeca.

Kada bi se moji roditelji ponekad pobunili i zahtijevali od roditelja Sonnyja i Joeyja da ih discipliniraju, njihovi bi roditelji sam slegli ramenima i uzdahnuli, “Pa samo se igraju. Dečki k’o dečki“.

I umjesto da poduzmu nešto što je u njihovoj moći – porazgovaraju sa mnom o ovom problemu, izvuku me iz vode na sigurno, odbiju biti s njima u isto vrijeme na jezeru – pustili bi to kao da nije ništa važno, slomljeni pod pritiskom društvene uljudnosti kojom se dopušta roditeljima da u vezi svoje djece sami donose odluke.

Dopuštamo mladim muškarcima toliko slobode da se ponašaju ružno, a onda odbijamo preuzeti društvenu odgovornost kada su nasilni i zlostavljaju drugu osobu. Naposljetku, tako ih učimo i treniramo da to čine.

A oni i one koji/e žele zaštititi žrtvu osjećaju se bespomoćno pred zajedničkim društvenim konsenzusom da je blagi prijekor dovoljna kazna.

Dakle, te rane interakcije su me naučile da neću dobiti pomoć kada je tražim. Naučila sam da pustim da me grudaju hladnim, ljepljivim, vlažnim blatom – i da sam samo ja odgovorna da ga poslije sperem sa sebe, bez bilo kakve naknade ili isprike. 

LEKCIJA 3. Imam 14 godina: “Ovo znači biti djevojka.”

Zahvaljujući svojoj najboljoj prijateljici iz srednje škole upoznala sam feminizam, premda se ne sjećam da je ikada upotrijebila tu riječ, Jednostavno, ona je bila prva žena koju sam upoznala koja se nije bojala reći (ili zaurlati): “Ne. Ovo je sranje”.

Postale smo prijateljice u šestom razredu jer smo, svaka za sebe, bile neprilagođene, i shvatile smo da bismo zajedno mogle biti barem neprilagođene s prijateljicom. Claire je sjedila sa mnom u klupi za vrijeme nastave informatike i svidjelo mi se što je pričala sama sa sobom dok se igrala. I nije marila što je jedina stvar o kojoj sam znala razgovarati s fascinacijom i autoritetom bilo olimpijsko umjetničko klizanje.

Mnogo toga sam naučila od nje – da mogu miksati uzorke, da bih mogla obojati kosu u plavo, da mogu slušati Nsync i Radiohead, da ne moram vjerovati u Boga.

No, prije svega me je naučila da kad odrasli muškarac šapuće perverzne stvari u moje pubertetsko uho, mogu mu uzvratiti.

Prvi put sam ju čula kako to radi kada nam je bilo dvanaest godina – te godine smo postale prijateljice. Ulično zlostavljanje tada mi je bilo relativno novo, nešto što sam iskusila tek godinu dana prije. Neočekivano, čula sam riječi kao poput “pička”, “jebati” i “napaljen” koje mi je muškarac šaptao na uho i samo sam se zaledila. Otišla sam, nisam rekla ni riječ.

A Claire? Jednog dana smo hodale ulicom i iznenada sam čula kako se okrenula i dreknula “Šta, jesi ti neki zlostavljač djece? Voliš djevojčice, ha?”

Odmah sam znala zašto je to rekla i zgrabila sam je za ruku zgrožena od straha.

“Ne”, rekla je, odgurnuvši me. “‘Ko ga jebe.”

Ovo novo saznanje – da mogu reći “jebi se” ako to želim – možda je presudno što sam poslije razvila naviku psovanja.

Jednoga dana, u osmom razredu, išle smo kući s djevojkama koje bismo mogle zvati ekipom, ali nismo. Claire i ja smo bile ona vrsta najboljih prijateljica koja se stalno drži zajedno i sve ostale smatra samo poznanicima. Znate kako je to već u srednjoj školi.

Svakoga dana, kada bismo izašle iz školskog autobusa, išle smo kući s još dvije djevojke, u grupi niz ulicu.

Toga dana,  naišle smo na skupinu građevinskih radnika koji su sjedili na klupi i jeli svoj ručak iz papirnate vrećice. Sada sam dovoljno stara i imam dosta iskustva i znam da je to scena u kada stišćem zube i ponavljam u sebi “Nemojte mi se obraćati, nemojte mi se obraćati”. No, to mi je bilo prvi put i nisam znala što očekivati.

Da budem iskrena, ne sjećam se što su nam točno rekli. No, jedan od njih nas je posebno seksualizirao, a ostali su se huktali i vikali iza njega, potvrđujući njegovu muškost.

No sjećam se što se potom dogodilo: Claire im je pokazala oba srednja prsta dok smo prolazile, tip je povikao “Zabij si ih u dupe”, a Claire se okrenula prema njemu i viknula, “Bolje nego tvoj kurac!”. I pobjegle smo.

Tada sam prvi put bježala od stranca u strahu da će me silovati – no to nije bilo i zadnji put.

Kada sam stigla kući, tresla sam se i samo sam htjela da me mama smiri. Uzela sam telefon, birala sam panično broj i čekala da mi se javi.

Nakon što sam joj ispričala što se dogodilo – izostavivši par riječi koje je izrekla Claire – majka je na trenutak bila suosjećajna, ponajviše je to bila reakcija na moju potrebu da se osjećam sigurno. No, nakon toga mi je rekla nešto što će me zauvijek pratiti, i to je možda bila prekretnica u mom životu.

Rekla je: “I ja sam se morala s tim nositi kada sam bila mlađa. Kao i tvoja baka. Kao i sve mi, oduvijek. To je cijena koju plaćaš zato što si žena u ovom svijetu.”

Nikada se nisam osjećala tako poraženom.

Sada shvaćam:  moja majka je pokušala, na svoj način, reći mi kako nisam kriva ja – kako je to nešto što muškarci rade ženama, da se radi o nečemu što nema veze sa mnom.

No, tada sam čula ovu poruku: “To je samo dio života, navikni se.”

Čula sam: “Nema smisla pokušati spriječiti.”

Čula sam: “Bit ćeš zlostavljana, iznova i iznova, do kraja svog života na ovom svijetu. I isto tako će biti tvoje kćeri i njihove kćeri. I mi smo bespomoćne da to promijenimo zato što naša tijela nikada nisu pripadala nama.”

Kakva usrana stvar koju majka prosljeđuje svojoj kćeri.

Sve to što majke govore kćerima je sranje.

Pa ipak, sve mi imamo priču – ili dvije ili tri ili desetak priča – s kojima se nisam mogla pomiriti – priča koje nas uče da šutimo u kulturi silovanja.

Sve nas su naučili kako živjeti u kulturi silovanja – kako misliti i ponašati se i reagirati u kulturi silovanja. No, nisu nas učili kako pružiti otpor, kako se izliječiti, kako se pobuniti.

To me je naučio feminizam.

Feminizam me je naučio kako je “ne” dovoljan odgovor koji treba poštivati – i da čak samo nagoviješteno “ne” koje govori moje tijelo treba biti ozbiljno shvaćeno.

Feminizam me je naučio kako je jedini razlog zbog kojega su dečki i dalje “samo dečki” taj što ih odgajamo u kulturi koja nagrađuje otrovni maskulinitet – te da zapravo postoje i drugi načini kako biti roditelj.  

Feminizam me je naučio da moje tijelo koji se kreće u javnom prostoru nije javno vlasništvo, te da imam svo pravo na svijetu biti ljuta, bez obzira gunđam li i vičem, kada je ono verbalno zlostavljano.

I neizmjerno sam zahvalna što sam naletila na ovu briljantnu ideologiju koja imenuje moje stvarnosti i pokazuje mi kako je kultura ta koju treba kriviti, te mi daje okvir za razumijevanje zašto mi se nešto dogodilo i zašto je svijet mnogima toliko bolno mjesto.

No, ipak bih voljela da su me to naučili moji roditelji.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević 

Feministički petak sa Sonjom Lokar

Obrazovni program Centra za ženske studije u petak, 20. svibnja završava još jednu nastavnu godinu. Dvosemestralni studij zaključuje se velikim kolegijem Feministička kritika političke ekonomije u okviru kojega su obrađene tematske jedinice vezane za marksističku kritiku političke ekonomije, teoriju socijalne reprodukcije, ženska radnička i sindikalna prava te socijalnu državu.

Zadnje predavanje bit će otvoreno i za širu javnost, a održat će ga Sonja Lokar uz moderaciju Ankice Čakardić, koordinatorice obrazovnog programa u Centru za ženske studije. Razgovor traje od 18 do 20 sati, a održava se u Multimedijalnom institututu MAMA u Preradovićevoj 18.

Sonja Lokar je slovenska feministkinja i sociologinja, bila je predsjednica Europskog ženskog lobija, trenutno je izvršna direktorica Ljubljanskog ureda CEE Mreže za rodnu jednakost. Poznata je političarka još iz doba bivše države; bila je članica radnog predsjedništva na izvanrednom 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom u Beogradu u siječnju 1990.

“Sa Sonjom Lokar ćemo razgovarati o mnogim temama, a pored ostalih i o feminističkom pokretu, nekad i danas, o stanju ženskih prava nakon raspada Jugoslavije i u Europi od 1990-ih. O socijalizmu i socijaldemokraciji, tranziciji, ljevici i njezinim revolucionarnim potencijalima. Također ćemo diskutirati i o fašizaciji društva i neoliberalizmu, o radu, sindikalizmu i radničkim pravima, o antikapitalističkim strategijama otpora i borbi protiv sistemske opresije. Pokušat ćemo od Sonje Lokar čuti i njezino iskustvo kao političarke, na koji način se u okviru stranačke politike borila za ženska prava te koliko se taj tip angažmana razlikuje od djelovanja u civilnom sektoru”, poručuju organizatorice. 

‘Eto nam žena’ u Splitu

U sklopu ciklusa NMG@PRAKTIKA u galeriji Praktika, u Domu mladih u Splitu, Ulica slobode 28, 19. svibnja u 19 sati otvara se izložba Adele Jušić naziva Eto nam žena. Izložba je otvorena do 25. svibnja te se može razgledati radnim danom od 18 do 21 sat. Rad se oslanja na istraživanje koje su Andreja Dugandžić i Adela Jušić radile u sklopu programa Šta je nama naša borba dala? Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA, koje je rezultiralo kreiranjem online Arhiva antifašističke borbe žena BiH i JugoslavijePredavanje će se održati prije same izložbe u četvrtak,19. svibnja u 17 sati

Rad govori o promjenama politika spram žena, uspoređujući period početka Drugog svjetskog rata, kada su žene masovno mobilizirane u ratne redove i pozadinsku borbu, u sklopu Antifašistčkog fronta žena, u kojoj su sudjelovale na različite načine te poslijeratno sudjelovanje žena u izgradnji nove države i društva, posebno na dobrovoljnom radu, te velikom preokretu poimanja ženskog rada i doprinosa društvu koji se događa u 50-tim godinama 20. stoljeća, kada se žene ponovo pozivaju u svoje “prirodne” uloge majki, domaćica, odgajateljica i njegovateljica.

{slika}

Ovim periodom, odnosno temom, Adela Jušić se kroz svoj umjetnički i aktivistički rad bavi već godinama, jer se radi o kratkom povijesnom razdoblju kada žene sa ovih prostora po prvi put u ulaze u javni i politički život na velika vrata, koja su im do tada bila zatvorena uslijed opresije patrijahalnog drušva. Do danas se ovakav masovan i značajan društveni i politički iskorak nije ponovio.

U sklopu gostovanja autorica u Splitu, Adela Jušić održat će i predavanje o svom radu na projektu online Arhive, a izložba će biti popraćena glazbenim performansom lIvane Dizdarević.

 

LGBT karavan putuje kroz Srbiju

Počevši od danas kada će gostovati u Niškom kulturnom centru od 18 časova tribinom Niko nije Slobodan dok svi nismo slobodni, LGBTI Karavan će u naredne tri nedelje posetiti još devet gradova u Srbiji.

“LGBTI Karavan” je osmišljen tako da otvori javni prostor za diskusiju o LGBTI temama upravo tamo gde se o njima najmanje priča – u unutrašnjosti, u sredinama koje su manje od Beograda. Na osnovu iskustva rada na terenu primećeno je da na lokalu nedostaje sadržaja koji kao temu imaju LGBTI. Pripadnici i pripadnice zajednice ostaju potpuno nevidljivi, a sama sredina  zatvorena za različitosti, homo/transfobična, netrpeljiva i neprijateljska. Mržnja, predrasude i stereotipi nastaju iz nedovoljnog poznavanja i nedovoljne informisanosti i upravo zbog toga “Karavan” putuje da pruži priliku najširoj javnosti da se upozna sa LGBTI osobama, njihovim iskustivma i svakodnevnim problemima.

“Karavan” će posetitit: Niš (16.5.), Vrnjačku banju (17.5.), Svilajnac (18.5.), Kragujevac (19.5.), Kruševac (20.5.), Novi Sad (1.6.), Vrbas (2.6.), Apatin (3.5.), Zrenjanin (7.6.) i Inđiju (8.6.), dok će završni događaj biti organizovan u Beogradu polovinom juna. U svakom od deset gradova, koji su birani na osnovu slučajeva nasilja i/ili diskriminacije koje su prijavljivani Udruženju građana “Egal” biće organizovana tribina na kojoj će govoriti pripadnici i pripadnice zajednice, kao i predstavnici i predstavnice državnih institucija Kancelarije za ljudska i manjinska prava, Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva, Ženske parlamentarne mreže i drugih.

Za mnoge od gradova koje će “Karavan” obići događaji će biti prvi javni skupovi LGBTI osoba. LGBTI osobe ne žive samo u Beogradu, te je veoma važno da se uspostavi konstruktivan dijalog u lokalnim sredinama, sa opštom javnošću i donosiocima odluka, kako bi se unapredio kvalitet života LGBTI građana i građanki, a pre svega oni bili prepoznati kao ravnopravni članovi i članice društva jer “Niko nije slobodan dok svi nismo slobodni”.