Dva skupa u Banja Luci: više od 30.000 ljudi na ulicama!

U Banja Luci se točno u podne okupilo najmanje trideset tisuća osoba na dva odvojena skupa, protestu opozicije i mitingu vladajućih stranaka. Iako se strahovalo da će doći do sukoba i nasilja među političkim neistomišljenicima, skupovi su protekli mirno.  

Pristalice oporbe predvođene Srpskom demokratskom strankom (SDS) okupile su se u parku “Mladen Stojanović” na protestu “Oslobodimo Srpsku” s ciljem iskazivanja nezadovoljstva političkim, gospodarskim i socijalnim stanjem u tom entitetu. Naglasili su da je vlast predvođena Dodikom odgovorna za totalitarno i ekonomsko uništenje RS. Istovremeno, pristaše vlasti okupile su se na Trgu Krajine pod vodstvom Milorada Dodika te su na skup naziva “Srcem za Srpsku – Stop izdaji” došli s transparentima potpore Dodiku i fotografijama Vladimira Putina.

Promet u Banja Luci od jutra je bio blokiran te je na skupovima angažirano dvije tisuće policajaca. Na svim pravcima na ulazu u Banja Luku postavljene su nadzorne točke na kojima su se provjeravali autobusi koji su dovozili sudionike/ice. Također, policija je postavila metalne zapreke u nastojanju da spriječi svaki mogući kontakt sudionika/ica ta dva skupa.   

“Policija ne može da drži pod kontrolom taj broj ljudi koji je već došao u Banja Luku”, kazao je ministar unutarnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač nakon što je policija zabranila planirane šetnje sudionika/ica dva skupa kroz središte grada zbog rizika od sukoba i nasilja među političkim neistomišljenicima.

Tom odlukom nisu bili zadovoljni iz opozicije. “Oporbi nije ni na kraj pameti praviti bilo kakve izgrede i izazivati nasilje. Inat vlati doveo je do vrlo lošeg ambijenta koji sigurno neće biti bolji nakon današnjeg dana”, kazao je član predsjedništva BIH Mladen Ivanić.

Na mitingu vladajućih, na kojem je bio i Darko Mladić, sin haaškog optuženika Ratka Mladića, Dodik je poručio okupljenima: “RS je naša država. Ne interesira me nitko ni bjelosvjetski hohštapleri koji kažu da ovo nije država. Za nas je ovo država.” Uz to dodao je da bez države Srbima nema ni slobode jer će u tom slučaju biti “pokupljeni i pobijeni u Jasenovcu”. Miting je trajao oko sat vremena te su se nakon Dodikova govora pristaše polako počeli razilaziti. 

“Ovo je pobjeda normalne sredine, protiv diktature. Ovo je pobjeda demokratije nad autokratijom i ovo je početak, sledeći put bit će nas više. Straha više nema” poručio je s protesta opozicije Ivanić ističući da vlast nije računala na veliki broj pristalica opozicije koji su se odazvali na današnji skup koji je potrajao nešto više od dva sata. 

Predsjednik SDS – a Mladen Bosić kazao je da se odmah traži uspostava prijelazne vlade na entitetskoj razini, kao i da oporba inzistira da se u listopadu, zajedno s općinskim, organiziraju i prijevremeni predsjednički i parlamentarni izbori u Republici Srpskoj. 

Protest opozicije završio je obraćanjem Dragana Čavića koji je okupljene pozvao da krenu u suprotnom smjeru od Trga Krajine, kako bi okrenuli leđa pristalicama vladajućih. Na protestu su se mogli vidjeti brojni transparenti na kojima je pisalo “Možete kako hoćete, ali ne i dok hoćete”, “Znamo da vam je dobro, a kako je narodu”, “Dole Vlada” i sl.

Skupovi su prošli mirno unatoč činjenici da je u Banja Luku danas stiglo više od 300 autobusa, a na granici je zaustavljeno oko 150 osoba koje su bile spremne na nerede. Među njima su bili i pripadnici ekstremne nacionalističke skupine “Zavjetnici” koji su krenuli u Banja Luku kako bi dali podršku Dodiku.  

Protestni skup: Obrani PRAVO NA IZBOR

Inicijativa Obrani PRAVO NA IZBOR poziva sve građanke i građane na protestni skup koji će se održati u subotu, 21. svibnja od 10 sati na Strossmayerovom trgu u Zagrebu.

“Suočene s agresivnim ugrožavanjem reproduktivnih prava, naša je dužnost zajedno stati u obranu života i zdravlja žena te prava na donošenje odluka o vlastitom tijelu”, naglašavaju iz Inicijative.

Skup je nastao kao odgovor na pohod aktualne vlasti i klerikalnih inicijativa na reproduktivna prava žena. Pod jeftinom krinkom “zaštite života, obitelji i obiteljskih vrijednosti te promicanja demografskog napretka i razvitka Republike Hrvatske” ženi se želi oduzeti pravo da sama odlučuje o svom životu.

Također, iz Inicijative naglašavaju kako je dostojanstven život žena, obitelji i društva u cjelini moguć je samo ako poštujemo sva izborena ljudska prava – od prava na siguran i legalan pobačaj, dostupnu kontracepciju, javne i dostupne zdravstvene servise, do prava na kvalitetno obrazovanje i adekvatno plaćen rad. Dodaju da svaka inicijativa koja želi ograničiti pravo žena na autonomno i slobodno raspolaganje vlastitim tijelom i donošenje odluka o vlastitom životu, ne samo da grubo napada ženu i čitavu obitelj, već pokušava transformirati društvo u cjelini, pretvarajući ga u represivno i isključivo.

Iako je pobačaj u Hrvatskoj legalan, zapravo je dostupan samo u dijelu licenciranih bolnica i to isključivo u onim bolnicama u kojima se ginekologinje i ginekolozi ne pozivaju na prigovor svijesti i isključivo onim ženama koje imaju financijskih sredstava.

Zbog svega navedenog, Inicijativa vas poziva da svojim prisustvom i podrškom na skupu ne dopustite daljnju kriminalizaciju pobačaja!   

‘To će biti najlepši deo grada, a ne prljave udžerice!’

Libela je jedan od rijetkih medija koji je na ovim prostorima izvještavao o inicijativi “Ne da(vi)mo Beograd”. Jutarnji list primjerice projekt “Beograd na vodi” uzdiže na “visinu” balkanskog Dubaija, devastaciju grada naziva “čišćenjem”, a za opis inicijativa i pojedinaca/ki koje se projektu protive koristi se Vučićevom krilaticom o “otporu modernizaciji”.

Iako je od početaka akcija inicijative prošlo neko vrijeme, grandiozni projekt “Beograd na vodi” iz dana u dan sve više pokazuje svoje pravo lice. Kako mi u njegovu problematičnost nismo sumnjale niti dana i trenutka, akcije koje inicijativa “Ne da(vi)mo Beograd” pokreće bude nekakav optimizam da negdje tamo u našoj blizini, neke tamo sugrađanke i sugrađani svim silama ne daju svoj grad. A tu je i velika žuta patka. I u doslovnom i prenesenom smislu.

Razgovarale smo s Milicom Leković i Dobricom Veselinovićem iz inicijative “Ne da(vi)mo Beograd” povodom novih užasa koje je donio projekt “Beograd na vodi”.

Što se to protekli mjesec dogodilo u beogradskoj četvrti Savamala? 

Niz nelegalnosti, zakonskih i proceduralnih povreda koje su kontinuirano odlikovale projekat “Beograd na vodi”[1] kulminirao je u noći 25. aprila, svega nekoliko sati nakon zatvaranja glasačkih mesta,  kada je grupa ljudi sa fantomkama porušila deo Hercegovačke ulice u četvrti Savamala, preuzimajući vlast nad područjem predviđenim za izgradnju ovog faraonskog poduhvata.

Oko dva sata posle ponoći, tridesetak maskiranih pojedinaca isterali su zatečene stanovnike i radnike iz objekata i privremeno ih lišili slobode, oduzimajući im pritom lična dokumenta i predmete da bi zatim bageri srušili oko 1000m2 stambenog i poslovnog prostora u Savamali, bez rešenja kojim se rušenje nalaže. Iako su građani/ke prijavili slučaj, policija je odbila da izađe na uviđaj, uputivši ih na Komunalnu policiju, koja je demantovala da je učestvovala u rušenju, a izostale su i reakcije Građevinske direkcije i Opštine Savski Venac.

Već 27. aprila, poverenik za informacije od Javnog značaja Rodoljub Šabić upućuje pismo gradonačelniku Beograda, Siniši Malom, zahtevajući da gradske vlasti objave informacije o ovom događaju i preduzmu mere protiv počinilaca a gradonačelnih sažeto odgovara da nijedna gradska služba nije bila umešana u rušenje. Umesto informacija, poverenik dobija preteću poruku da, ako nastavi da se interesuje za akciju ljudi pod “fantomkama”, biće u prilici da se sretne sa njima.

Kako je na te događaje reagirala inicijativa?

28. aprila, inicijativa Ne da(vi)mo Beograd u znak protesta postavlja žutu patku sa fantomkom i natpisom “ko ruši Beograd” ispred Skupštine grada, koju gradske službe ovoga puta uklanjaju u rekordnom roku.

{slika}

U narednim danima, javnost  i mediji su obasuti  nizom neprimerenih izjava, sa ciljem umanjivanja važnosti, normalizacije i odvraćanja pažnje od rušenja: premijer Aleksandar Vučić navodi da “država nije uspela da reši ubistvo pevačice Jelene Marjanović što je mnogo veći zločin od rušenja bespravnih objekata”[2] a predsednik Skupštine grada Nikola Nikodijević dovodi rušenje u pitanje rečima da “niko fantomke nije video, a što je još čudnije niko nije prijavio slučaj policiji”, čudeći se što se tako neumesne teme uopšte pokreću na Uskrs.

Sledeće nedelje članovi Inicijative započinju kampanju traženja odgovornosti gradskih institucija za sprovođenje projekta Beograd na vodi, podelom drugog broja glasila Ne da(vi)mo Beograd zaposlenima u Komunalnoj policiji Beograda (u čemu su sprečeni), Ministarstvu građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, Gradskoj opštini Savski venac, kao i ispred Urbanističkog zavoda Beograda.

No, ignoriranje od strane vlasti se naravno nastavlja?

Bez obzira na to što i posle dvanaest dana nije rasvetljeno ko je odgovoran za rušenja u Savamali i uprkos činjenici da su vlasnici srušenih objekata uputili dopis za obezbeđenje dokaza Privrednom sudu, a zahtev za vršenjem uviđaja policiji, 6.maja, Grad Beograd nalaže “uklanjanje komunalnog otpada” iz područja a ovo protivzakonito raščišćavanje, bez odgovarajućih naloga i sa isključivim ciljem prikrivanja krivičnog dela, izvodi mehanizacija Beogradskog vodovoda i kanalizacije, Beograd puta i Gradske čistoće.

9. maja, nakon pritužbi većeg broja građana, Ombudsman  Saša Janković  objavljuje izveštaj u kojem dokazima potkrepljuje tezu da je nereagovanju policije deo unapred pripremljenog i organizovanog plana i ukazuje na seriju prekršenih ljudskih prava i sloboda. Izveštaj prenosi svega šačica medija. Više medijskog prostora okupira premijer, poručujići da su “bespravno izgrađene kuće srušili idioti“, pošto je jedini problem to što su objekti srušeni noću, kao i da se ne preteruje u značaju događaja, jer će se na tom mestu napraviti najlepši deo grada a ne prljave udžerice.

Tzv. “prljave udžerice” itekako se tiču građana i građanki i vi izlazite na ulicu… Što ćete dalje?

U sredu 11. maja, Inicijativa “Ne da(vi)mo Beograd”, zajedno sa žutom patkom i oko 5000 građana/ki,  izlazi u protestnu šetnju “Maske su pale”, od Skupštine grada Beograda do zgrade Vlade Srbije, zahtevajući odgovornost i ostavke ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića, direktora policije Vladimira Rebića, gradonačelnika Beograda Siniše Malog, načelnika komunalne policije Nikole Ristića i predsednika Skupštine Beograda Nikole Nikodijevića, sa nadom da će građanska solidarnost i organizovani otpor nadjačati medijski mrak i organizovani kriminal koji svojom bahatošću, okrutnošću i metodama podseća na košmarne devedesete. Ukoliko u roku od 14 dana odgovorni zvaničnici ne podnesu ostavke, Inicijativa i nadamo se, još veći broj građana, održaće novi protest i nastaviti borbu protiv nasilja i samovolje, za bolji i pravedniji Beograd.

Ovo neće proći!

Ne da(vi)mo Beograd!

{slika}


[1] Važno je napomenuti da nisu svi objekti u području bespravno podignuti.

[2] Više informacija o svim duboko negativnim političkim, ekonomskim i društvenim konsekvencama projekta “Beograd na vodi” pronaći ćete u prva dva broja glasila “Ne da(vi)mo Beograd”

‘Nevidljive’ badante: Rodno-radni aspekti skrbi za starije i nemoćne u inozemstvu

Ne zna im se točan broj. Prema podacima iz 2014. godine, evidentirano je oko 3000 žena iz Hrvatske koje rade kao njegovateljice starijih i nemoćnih u Italiji, no kada bi se pribrojile i one koje taj posao rade “na crno”, ta bi brojka bila još mnogo veća.Ne zna im se točan broj, ali ove žene su oličenje dvaju velikih problematika koje, među ostalima, more i Hrvatsku – one rodne i one radne.

Drugim riječima, kako naglašava antropologinja Duga Mavrinac u svome članku “A Labor of Love?, kućni rad, u koji spada i briga o starijima i nemoćnima – posebice u inozemstvu – odražava tradicionalnu podjelu rada u domaćinstvu (odnosno na domaćinstvo i ne-domaćinstvo), te neuspjeh vlada da adresiraju potrebe nastale ulaskom žena na tržište rada, kao i asimetrične odnose uvjetovane rodom, rasom, klasom, kulturom i državljanstvom.

Badante – kako u Italiji nazivaju njegovateljice, odlaze u kućanstvo talijanske obitelji ili same starije osobe i ostaju tamo najčešće nekoliko tjedana, nakon čega se na nekoliko tjedana vraćaju kući u Hrvatsku. Uglavnom rade u smjenama po dvije, te se dogovaraju kada će i koliko dugo boraviti na radu u Italiji, a kada kod kuće u Hrvatskoj. Kako nam objašnjava 61-godišnjakinja iz Istre, koja se s posljednjeg boravka u Italiji vratila prije nekoliko dana, posao badante jest posao kućanice. U domu svojih poslodavki i poslodavaca rade isto što i u vlastitom domu – čiste stan, odlaze u kupovinu, pripremaju obroke, ali prateći navike i rutinu poslodavaca, a ne vlastite. Ostala zaduženja ovise o osobi u čijem su kućanstvu i tome koliko je pomoći toj osobi potrebno, pa se brinu o njihovoj higijeni, pomažu im kretati se, hraniti se, a ponekad moraju na raspolaganju biti i noću.

Slobodno vrijeme ovisi o dogovoru s poslodavcima, ali uglavnom se ono svodi na oko dva sata dnevno odmora ili izlaska u grad u popodnevnim satima. Cijelo to vrijeme, žena je fizički u Italiji, a “mentalno kod kuće”, kaže nam naša sugovornica.

Scenarij je često sličan. Žena u svojim četrdesetima ili pedesetima ostaje bez posla zbog “restrukturiranja poduzeća”, ili kao što se to dogodilo našoj sugovornici, sama daje otkaz nakon nezgode na (loše plaćenom) radnom mjestu nakon koje shvaća koliko malo poslodavac mari za nju.

“Nisam nikad zamišljala da ću raditi ovaj posao, ali ženi u četrdeset šestoj godini života je teško naći drugi posao”, objašnjava nam. Tako se gospođa prije oko 15 godina odlučila otići na rad u Italiju, kako bi skupila novac za obnovu kuće u kojoj bi zatim uredila apartmane i uzdržavala sebe i obitelj novcem od iznajmljivanja. “Hvala bogu na ovom poslu”, kaže, jer drukčije nikako ne bi mogla doći do dovoljno novaca za uređenje kuće. Do poslodavaca dolazi preporukama “od usta do usta”. Kaže nam kako je uvijek na svoj posao gledala kao na nešto privremeno, nešto što će raditi samo dok ne skupi dovoljno novaca za pokretanje drugog biznisa. Međutim kako to biva, uvijek se rađaju nove i nove financijske potrebe. “Više sam puta rekla da neću više ići, ali to je takva jedna infuzija keša da me opet vuče otići”. Dnevnice se kreću od 40 do 60 eura, a postoje i posredničke agencije koje uzimaju proviziju do 10 eura dnevno, pa ženama ostaje samo 30-ak. No samostalnim radom “na crno”, naša sugovornica traži dnevnice od 55 eura. Sam posao, kaže, “nije nešto, ali da se izdurat”, a zarada je bolja od bilo koje zarade do koje bi mogla doći u Hrvatskoj.

Posao njegovateljice u Italiji je težak, ali pristojno plaćen. On je ekonomska dobit za ženu koja ga radi, za njezinu obitelj, ali i za naše društvo”, izjavila je 2014. godine novinarki Veroniki Rešković za Forum.tm Katarina Abramović, inženjerka kemije i magistrica ekologije koja je dugi niz godina provela radeći kao badante, te na temelju svoga iskustva napisala knjigu Moja Italija. Objasnila je tada kako rad badanta doprinosi smanjenju broja siromašnih u Hrvatskoj, te da bi, ukoliko bi državne institucije organizirale odlazak žena na rad u inozemstvo, to doprinijelo i smanjenju broja nezaposlenih, kao i zaštiti samih radnica. Nadodala je i kako je vezano uz to pitanje pokušala stupiti u kontakt s Ministarstvom socijalne skrbi, no bezuspješno. “Taj rad žena kao da je tabu-tema. Novac od našeg rada stiže u Hrvatsku, a tu se prave da nitko ništa ne zna”, zaključila je. I zaista se čini da je ova tema tabu. Svakih nekoliko godina posveti joj se vrlo malo tihog medijskog prostora, a zatim svaki glas zamre na neko vrijeme. Stoga ju vraćamo na repertoar, uz odjeke nešto glasnijih prvomajskih poruka i drugih nedavnih pobunjenih radničkih glasova.

Sve do sredine 1970-ih, objašnjava nam CamillaD’Atanasio koja se ovom temom bavila s talijanske strane, pažnja kako javnosti tako i društvenih znanstvenika bila je usmjerena gotovo isključivo na “muške migracije”, a tome je uvelike bilo tako zato što su slučajevi u kojima bi muškarac odlučio migrirati sam u potrazi za poslom, ostavljajući suprugu i djecu “kod kuće”, i bili najčešći.

Najčešći oblik ženske migracije uskoro postaje “pridruživanje” muškim članovima obitelji koji su prethodno migrirali radi rada, a većina tih žena i u zemlji imigracije bavi se održavanjem kućanstva, dok samo neke ulaze na tržište rada, gdje su penalizirane migracijskim politikama koje ne mare o njihovim potrebama, upravo zato što njihovu migraciju percipiraju kao kratkotrajnu i “funkcionalnu”. Tako je nastao i danas uvelike nepremošćen stereotip imigrantkinja kao marginalnih i pasivnih.

Kućni rad, kao jedan od najčešćih oblika rada zbog kojeg žene migriraju, predstavlja produžetak tradicionalne podjele uloga i ženske subordinacije na globalnoj razini, ukazujući na to da migracija uglavnom ne uključuje žensku emancipaciju i bijeg od patrijarhalnosti zemlje emigracije, već naprotiv odražava sve patrijarhalne odnose i obrasce.

Žene koje obavljaju razne vrste kućnog rada, bilo to skrbljenje o starijima, nemoćnima, djeci ili samo kućanstvu (čišćenje, kuhanje i sl.) igraju ulogu “spasiteljice kućne sloge”, dok “autohtone” žene, delegirajući aktivnosti vezane uz kućnu i obiteljsku ekonomiju, pokazuju da su ostvarile ono čemu su stremile 1970-ih – da i dom počne biti smatran mjestom rada. Sjetimo li se kako se feministički pokret tih godina borio za jednaku raspodjelu kućanskih obveza, komercijalizacija kućnog rada čini se kao degeneracija tog početnog stajališta. Mogućnost emancipacije privlači žene, kako iz “prvog” tako i iz “trećeg svijeta”, ali se ona konkretizira za potonje kroz emigraciju, a za prve kroz rad van doma i delegiranje kućanskih obveza. U toj prividnoj pobjedi žene nisu ujedinjene, već razdvojene odnosom poslodavke i radnice, te privilegijama i mogućnostima koje stoje među njima. Ili kako je to za Forum.tm opisala sociologinja s tršćanskom adresom Melita Richter, odnosom nadređenosti i podređenosti, koji onemogućava dostizanje feminističke ideje “globalnog sestrinstva”.

Našle smo se u ponižavajućem položaju,” piše Abramović u svojoj knjizi, “Ne zbog posla što smo ga obavljale, nego zbog toga što neki od onih kod kojih smo radile u nama nisu vidjeli ljudska bića poput njih samih”.  Drugi, priča naša sugovornica, kao da nisu bili svjesni toga koliko im je pomoć badante potrebna i vrijedna. “Oni misle da sam, zato što oni meni daju stan i hranu, još ja njima dužna, kao da oni meni rade uslugu, a ne ja njima,” objašnjava. Budući da se takav rad odvija iza zatvorenih vrata poslodavaca, bez nadzora ikakvih autoriteta, “radnici se nalaze u ekstremno ranjivoj poziciji”  i svedeni su na društveno “marginalne, nevidljive, podređene glasove”, piše Mavrinac u “A Labor of Love?”.

No, i pri povratku u Hrvatsku situacija uglavnom nije mnogo boljajer se žene često osjećaju isključeno. “U ponižavajućem položaju bile smo i ovdje, jer se na nas nitko nije osvrtao kao da sve mi, plejade žena različitih dobnih skupina,stupnja obrazovanja, socijalnog i obiteljskog stanja, jednostavno – ne postojimo”, piše Abramović.

U pokajničkim tonom pisanom predgovoru knjizi Moja Italija, riječki pisac i novinar Edo Stojčić dotiče se upravo stigmatizacije badanti pri povratku u Hrvatsku: “Slavljenje povratka iz inozemstva s punom lisnicom,” piše, “tradicionalno je rezervirano samo za vrlog nam muškog gastarbajtera, glorificiranog i u ironiji“, dok se žene – badante – “iz Italije ne vraćaju slavom ovjenčane, niti im se itko i kroz satiru zahvalio što od materijalnog kolapsa i dalje spašavaju tisuće i tisuće hrvatskih obitelji kojima je ovo društvo oduzelo šansu”.

Stojčić smatra da su problematiku badanta Hrvati “stavili pod tepih vlastite savjesti” zato što je dominantno mušku hrvatsku politiku, a zatim “lančano i nesvjesno svakog muškarca pojedinačno” posramila činjenica da se tisuće hrvatskih žena našlo u “vrlo teškom emocionalnom zarobljeništvu” upravo zbog onoga što on naziva “muškim promašajima” – lošim političkim i drugim odlukama koje su uglavnom donosili muškarci, prvenstveno “pretvorba”, za koju doduše nespretno i nesretno zaključuje da je “poremetila logiku hranidbenog lanca” svalivši ulogu hraniteljica na žene.

Nevidljivost badanti kako u hrvatskom, tako i u inozemnom javnom prostoru odražava se i u njihovoj slaboj zastupljenosti u medijskom prostoru, dijelom zato što one same često ne žele glasno dijeliti svoja iskustva, a dijelom zato što ih uglavnom nema tko slušati.

Vraćamo se stoga još jednom priči naše sugovornice. Nakon godina rada, naučila je kako se izboriti za vlastita prava, iako nikada nije potražila pomoć udruga za zaštitu radničkih prava ili sindikata, kao što je to učinila Abramović u jednoj situaciji. “Ja sama biram uvjete koji mi pašu”, kaže. Ukoliko poslodavaci zahtjevaju noćni rad, premalo plaćaju, ne plaćaju putne troškove ili ne osiguravaju slobodne sate, ona s njima neće sklopiti dogovor. Također, ukoliko se jednom kada dođe u njihov dom ne odnose prema njoj dobro, daje otkaz. Ne veže se za njih, kaže, ne žali ih. To je posao i ako joj uvjeti ne odgovaraju, ona se povlači. Gotovo svaka umirovljena osoba u Italiji, posebice uz pomoć obitelji, može si priuštiti badante, kaže, pa nije odveć teško pronaći nove poslodavce.

Ipak, valja naglasiti da naša sugovornica na neki način ima sreće, jer si može dopustiti da od posla odustane, da pažljivo bira poslodavce ili da ostane kod kuće čak i dulje vrijeme ukoliko joj tako odgovara. Međutim, nije teško zamisliti da postoje žene koje nisu u situaciji da mogu birati, koje si ne mogu dopustiti odgađanje odlaska i priuštiti nekoliko mjeseci života bez dnevnice, pa prihvaćaju svakojake radne uvjete i podnose ih iza zatvorenih vrata talijanskih domova.

GOOD Inicijativa: NE militarizaciji u hrvatskim školama

Priopćenje GOOD Inicijative prenosimo u cijelosti.

U jeku kritika na kurikularnu reformu, osobito na predloženi kurikulum povijesti, kao i s obzirom na višegodišnju nevoljkost u uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatske osnovne i srednje škole, u iste škole se uvodi dopunska nastava o Domovinskom ratu uz suglasnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Ta je nastava, započeta na području Ivanić Grada, praćena prikazom dokumentarnog filma s autentičnim slikama iz rata te prezentacijom arsenala oružja, a namijenjena je djeci u sedmim i osmim razredima.

GOOD Inicijativa smatra kako ovakav pristup “učenju povijesti” nije primjeren kako za dob navedenih učenika, tako ni za njihovo razumijevanje uravnotežene slike o Domovinskom ratu i zbivanjima u prošlosti. Nastava koja se provodi u vojnim uniformama uz rukovanje oružjem zastrašujuća je slika u hrvatskim školama čije se učenike i učenice primarno treba poučavati nenasilju i pronalaženju konstruktivnih rješenja u osobnim i društvenim sukobima, nasuprot militarizacijskoj indoktrinaciji. Osim toga, aktivnosti trebaju provoditi stručnjaci – učitelji povijesti; a upitno je imaju li ovi provoditelji potrebnu pedagošku naobrazbu.

GOOD Inicijativa naglašava potrebu da aktivnosti trebaju provoditi stručnjaci – učitelji povijesti, a potrebno je i istaknuti da provoditelji takvih aktivnosti trebaju imati potrebnu pedagošku naobrazbu. GOOD Inicijativa poziva provoditelje ovakvih satova na razumijevanje položaja današnjih generacija koje ne smiju biti opterećene teretom ratova vođenih devedesetih godina kako zbog ograničenog razumijevanja tih zbivanja tako i zbog potrebe za sprječavanjem raspirivanja mržnje prema drugim narodima i identitetima.

GOOD inicijativa poziva i Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta na uspostavu ozbiljnog sustava suradnje s organizacijama civilnoga društva i drugim organizacijama i to s jasnim kriterijima poštivanja nekoliko standardnih elemenata: članka 3. Ustava Republike Hrvatske, ciljeva odgoja i obrazovanja definiranih Nacionalnim okvirnim kurikulumom te poštivanja najboljeg interesa djeteta u skladu s Konvencijom o pravima djeteta.

U Hrvatskoj, danas kada je javni prostor kontaminiran militarizacijskom retorikom i govorom mržnje, a nasuprot tome nema odgovarajućeg odgovora državnih i pravosudnih institucija, založimo se da obrazovanje djece bude područje od našeg najvećeg interesa, onoga koji će jamčiti kvalitetnu budućnost mladih generacija koja će znati živjeti u miru.

Osam mitova i istina o pobačaju

U ovoj predizbornoj sezoni, pobačaj je postao jedna od ključnih tema. No, koliko su Amerikanci i Amerikanke informirani o samom postupku induciranog pobačaja? Liz Plank iz Voxa smatra da baš i nisu.

U jednoj epizodi serije “2016ish” na Voxu, Plank ističe kako se današnja retorika kampanje protiv pobačaja fokusira na to kako je inducirani pobačaj opasan. Ova proizvodnja straha ima za posljedicu uvjerenje ljudi kako je sam postupak pobačaja iznimno riskantan, iako stručne studije potvrđuju da je legalni pobačaj sigurniji od nekih uobičajenih medicinskih postupaka kao što su operacija umnjaka, pa čak i porođaj. U svakom slučaju, anketa Voxa iz veljače pokazala je kako samo 19 posto ljudi zna da je pobačaj sigurniji nego porođaj.

Ovakvo rašireno neznanje omogućilo je uvođenje anti pobačajne legislative kao što je teksaški Zakon HB-2 koji zahtijeva da klinike u kojima se vrše pobačaji prihvate standarde ambulantnih kirurških centara što bi te klinike koštalo milijune dolara zbog adaptacija koje bi morale napraviti. New York Times je izvijestio je se u Teksasu od 2013. godine zatvorilo pola klinika za pobačaje zbog ovog zakona. ACOG – American Congress of Obstetricians and Gynecologists naglasio je još za vrijeme kada je HB-2 bio predložen, da ne postoji apsolutno niti jedan razlog – osim sprječavanja rada ovih klinika – zbog kojega bi se forsirali takvi zahtjevi.

Plank je otišla na Vrhovni sud tijekom prvog dana rasprave u slučaju Whole Woman’s Health vs. Hellerstedt, te je pitala ljude o HB-2 zakonu i koliko znaju o tome kako izgleda postupak pobačaja. Neki ljudi su rekli kako nisu znali da je inducirani pobačaj prilično siguran zahvat, dok su drugi tvrdili kako taj zahvat često za posljedicu ima ozljede, pa čak i smrtni ishod, što jednostavno nije točno.

Kako odgovoriti na ovakvo opće neznanje o pobačaju? Dr. Rachel Phelps liječnica koja provodi inducirane pobačaje, smatra da se na neznanje može odgovoriti edukacijom. “Zato što ne pričamo o pobačaju, postoje mitovi i neistine o njemu”, dodaje Phelps.

“Otprilike jedna od tri žene će tijekom svog života imati inducirani pobačaj”, kaže Plank na kraju ove epizode. “Možda je vrijeme da o tome krenemo razgovarati”.

{slika}

OSAM MITOVA I ISTINA O POBAČAJU

MIT 1: Pobačaj je opasan.

ISTINA: Preko 99,75 posto induciranih pobačaja ne uzrokuje ozbiljnije medicinske poteškoće. Prema istraživanju iz 2014. obavljenom na sveučilištu u Kaliforniji (UCSF), manje od jedne četvrtine od 1 posto (0,25 posto) pobačaja u SAD-u ima za posljedicu ozbiljne zdravstvene komplikacije. U tom istraživanju je sudjelovalo 55.000 žena čije se zdravstveno stanje pratilo tijekom šest tjedana nakon pobačaja. Istraživači tvrde kako ovo znači da inducirani pobačaj statistički nije ništa rizičniji nego kolonoskopije. Ako vas ta činjenica iznenađuje, razmislite o tome kako američka pop-kultura prikazuje rizike pobačaja. Prema drugom istraživanju UCSF-a iz 2014., devet posto ženskih likova u filmovima i serijama koje naprave pobačaj umire od izravnih posljedica tog postupka.

MIT 2: Medicinski pobačaji – koji se odvijaju pomoću lijekova – još uvijek se smatraju rijetkim i riskantnim.

ISTINA: Otprilike jedan od pet pobačaja je tzv. medicinski pobačaj. Podaci Centara za kontrolu i prevenciju bolesti govore kako je 19 posto pobačaja u 2011. godini napravljeno na ovaj način, te da se 28,5 posto medicinskih pobačaja odvilo u prvih devet tjedana trudnoće. Institut Guttermacher navodi kako je broj medicinskih pobačaja u stalnom porastu što nalaže da se sve više žena odlučuje na ovu alternativu operativnom zahvatu.

MIT 3: Žene koje su se odlučile na pobačaj se nakon toga kaju, te je vjerojatnije da će patiti od psihičkih poteškoća.

ISTINA: Većina žena neće zažaliti zbog svoje odluke, niti postoji veća vjerojatnost da će razviti mentalne poteškoće od žena koje su iznijele neplaniranu trudnoću. Iako mnoge žene nakon samog postupka imaju pomiješane osjećaje u istraživanju UCSF-a iz kolovoza 2013. 95 posto njih je izjavilo kako su naposljetku osjećale da su donijele ispravnu odluku.

“Negativni osjećaji nakon pobačaja nisu isto što i uvjerenje kako pobačaj nije bio dobra odluka”, objašnjavaju istraživači. Osim toga, dok neplanirane trudnoće često uzrokuju emocionalni stres, nema dokaza da žene koje su odlučile prekinuti neplaniranu trudnoću više pate od mentalnih poteškoća – iznosi se u izvještaju Američkog udruženja psihologa/inja (APA). Jedno od njihovih istraživanja pokazuju kako prošle studije koje su tvrdile da inducirani pobačaj uzrokuje depresiju i druge mentalne poteškoće uopće nisu uzimale u obzir druge faktore rizika u skladu sa zdravstvenom poviješću žena. APA-ino istraživanje je uključilo druge faktore i pokazao je da nema razlike u razvijanju psihičkih poteškoća između onih koje su se odlučile na pobačaj nakon neplanirane trudnoće i onih koje su rodile.

{slika}

MIT 4: Fetusi osjećaju bol tijekom postupka pobačaja.

ISTINA: Fetusi ne mogu osjećati bol barem u prva 24 tjedna trudnoće. Brojni stručnjaci, od britanskog Kraljevskog koledža do Američkog kongresa opstetričara/ki i ginekologa/inja, slažu se s ovom vremenskom procjenom. Zapravo, istraživanje UCSF-a otkrilo je kako fetus ne može percipirati bol prije 29. ili 30. tjedna razvitka. Pa zašto je onda toliko američkih država zabranilo pobačaje nakon 20 tjedana trudnoće? Zasigurno djelomično možemo okriviti pogrešne interpretacije istraživanja: u istraživanju The New York Timesa, većina istraživača/ica koje pro-life političari/ke najčešće citiraju tvrdi kako njihova istraživanja ne govore ništa o fetalnoj boli.

MIT 5: Većina Amerikanaca/ki misli da inducirani pobačaj ne bi trebao biti legalan.

ISTINA: Većina Amerikanaca/ki podržava pravo žene na izbor. Prema anketi Gallupa iz 2014., 78 posto Amerikanaca/ki misli da bi pobačaj trebao biti legalan u nekim ili u svim okolnostima (50 posto je reklo u nekim, a 28 posto u svim okolnostima). Osim toga, 2012., Gallup je otkrio kako 61 posto Amerikanaca/ki smatra kako bi pobačaji koji se rade tijekom prvog tromjesečja trudnoće trebali biti legalni. Prema Institutu Guttmacher, devet od deset pobačaja u SAD-u odvija se upravo u tom razdoblju.

MIT 6: Većini žena u SAD-u pobačaj na zahtjev je lako dostupan

ISTINA: Žene se suočavaju sa sve većim brojem prepreka kada žele prekinuti trudnoću. Prema istraživanju Instituta Guttmacher, više od 57 posto Amerikanki živi u državama koje imaju neprijateljski ili ekstremno neprijateljski stav prema pravu na pobačaj. To je značajan porast u odnosu na 2000. godinu, kada je 31 posto žena koje živjelo u takvim državama. 2011. godine, 89 posto okruga u SAD-u nije imalo klinike za pobačaj. To nije slučajno: prema analizi Guttmachera iz siječnja 2015. godine, u protekle četiri godine, zakonodavci su diljem SAD-a usvojili 231 novu zakonsku restrikciju u vezi pobačaja. Posljedica tih restrikcija je da mnoge žene moraju putovati u udaljene okruge i države kako bi došle do klinike za pobačaje, gdje najčešće moraju čekati barem 24 sata. Ove prepreke posebno pogađaju žene koje žive u ruralnim područjima i imaju niska primanja te si ne mogu priuštiti izostajanje s posla ili troškove za benzin i hotelsku sobu. Ostali zakoni prisiljavaju žene na stresne procedure, kao što je prisilno gledanje ultrazvučnih snimaka kako bi odustale od pobačaja. 

MIT 7: Žene se nikada ne bi odlučile na pobačaj kada bi znale kako je divno imati dijete

ISTINA: Većina žena koje se odluče na pobačaj već jesu majke. Prema istraživanju Guttmachera, 61 posto žena koje su imale pobačaj 2008. bile su majke, a 34 posto ih je imalo dvoje ili više djece. Taj broj je porastao nakon 2009. s početkom financijske krize. Prema organizaciji National Abortion Federation, od 2008. do 2011. godine 72 posto žena koje su se odlučile na pobačaj već su bile majke. Prema istraživanju Guttmachera, te majke se najčešće odlučuju na pobačaj kako bi zaštitile djecu koju već imaju; jednostavno si ne mogu priuštiti podizanje još jednog djeteta.

MIT 8: Opasno je napraviti pobačaj u klinikama za pobačaje koje nemaju iste standarde kao ambulantne kirurške klinike.

ISTINA: Zahtjev da klinike za pobačaje moraju imati ovakve standarde nema mnogo veze s poboljšanjem sigurnosti pacijentica, te takvi zahtjevi prisiljavaju mnoge klinike da zatvore svoja vrata. Trenutno, 22 američke države zahtijevaju da klinike za pobačaje ispunjavaju niz restriktivnih i često proizvoljnih standarda, propisujući kako moraju biti opremljene poput bolnica te da njihovi hodnici, čekaonice i sanitarne prostorije moraju ispunjavati neka mjerila. Zbog toga ove klinike moraju napraviti izuzetno skupe adaptacijske radove, a vodeće liječničke organizacije tvrde da ti zakoni i standardi ni na koji način ne poboljšavaju sigurnost žena. Osim toga, 11 država zahtijeva da liječnici/e koji rade u klinikama za pobačaje moraju dobiti dopusnice od obližnjih bolnica, no mnoge bolnice odbijaju im dati takve dopusnice. To znači da bolnice u osnovi imaju moć da zatvore obližnje klinike.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević