Progutati crvenu pilulu: putovanje u srce suvremene mizoginije

Online zajednica na Redditu je mjesto kamo muškarci odlaze kako bi izbacivali iz sebe svoje toksične stavove o ženama. Pisac i novinar Stephen Marche želi otkriti perpetuira li The Red Pill (Crvena pilula) kulturu mržnje ili je to samo mjesto pogodno za izbacivanje frustracija.

Do koje su zapravo mjere muškarci seronje? Pitanje je visjelo u zraku, nevidljivo, ali sveprisutno poput smrada spaljenog otpada koji je dolazio iz obližnjeg grada. Do 2016., nad kaotičnim stanjem rodne politike počele su dominirati brojne fraze – ‘muška privilegija’, ‘kultura silovanja’, ‘muška prava’ – no vladao je kaos. I u središtu tog kaosa skupina anonimnih muškaraca utočište je pronašla na Redditu, u online zajednici The Red Pill, gdje su mogli slobodno uživati u svom gnušanju.

Ime grupe dolazi iz scene filma Matrix iz 1999., u kojoj Laurence Fishburne daje Keanuu Reevesu da odabere: “Uzmeš plavu pilulu i priča završava, probudiš se u svom krevetu i povjeruješ u što god želiš vjerovati. Uzmeš crvenu pilulu i ostaješ u zemlji čudesa i ja ti pokažem koliko je duboka zečja rupa”.

Zečja rupa je u ovom slučaju ‘stvarnost’ u kojoj žene vladaju svijetom bez preuzimanja odgovornosti za to, a njihovim muškim žrtvama nije dopušteno žaliti se. To The Red Pill čini kontinuiranom, višeglasnom, ažurnom muškom žalopojkom ugniježđenom u srcu takozvane manosphere – mreže web-stranica koje su istovremeno posvećene i pokretima za prava muškaraca i teorijama o tome kako pokupiti ženu.

U manospheri najveću pozornost obično dobivaju stavovi u kojima ima najviše mržnje – poput mišljenja Roosha V kako bi silovanje žene na privatnom posjedu trebalo biti legalno (komadić gluposti ispunjene mržnjom za koju je kasnije tvrdio da je bila parodija). U veljači je Rooch V pokušao organizirati druženje istomišljenika pod izlikom lokalne legislative u Torontu, ali bio je prisiljen otkazati susret kada je skupina lokalnih boksačica zaprijetila da će nasilno prekinuti događaj.

Suditi o The Red Pill na temelju najekstremnijih izjava članova je, ako već ne nepravedno, onda barem netočno. Naravno, ima dovoljno gadosti – razrađenih teorija zavjere proizašlih iz čiste mizoginije i iskrene mržnje prema ženskoj samostalnosti. Ali velika većina komentara je mnogo suzdržanija i, da budemo iskreni, patetična.

Kroz sate i sate provedene u tom online susjedstvu, sreo sam većinom divlje dečke koji lutaju digitalnim ruševinama raznesenog maskuliniteta, jauču nad svojim jadom, smišljaju beskrajne gluposti o ženama i žude za makar trunčicom samopouzdanja i suosjećanja.

Diskusije su mješavina bijesa i znatiželje: beskrajno dugački postovi usmjereni protiv feminizma, savjeti o tome kako manje masturbirati, teorije o tome zašto žene maštaju o silovanju, opisi svađa s djevojkama, uputstva o tome kako prići nepoznatoj osobi na ulici, i ponajviše, rasporedi treniranja i režimi prehrane.

Nakon čitanja The Red Pilla nude se dva moguća odgovora na pitanje ‘do koje su zapravo mjere muškarci seronje?’

Prvi odgovor bi glasio kako je The Red Pill samo još jedna varijanta toksične tehnokulture u spektrumu digitalne mizoginije: na Twitteru će bilo koja žena, koja izjavi išta čak i umjereno kontroverzno, pod normalno dobiti salve izravnih prijetnji fizičkim nasiljem. Stranice poput 4chain postoje samo zbog toga da bi se na njima mogle bez pristanka objavljivati tisuće fotografija kao tzv. revenge porn (pornografija iz osvete). Gamerice na Xbox Liveu neizostavno su seksualno uznemiravane.

Iz ove perspektive, odgovor na pitanje koliko su muškarci seronje glasi: ‘Stvarno su veliki seronje’.

No, ako se samo malo pomakne perspektiva na površinu izbija potpuno drugi pristup: do koje su mjere muškarci seronje uistinu? To jest, može li se online ponašanje muškaraca prevesti i u nedigitalni život? The Red Pill predstavlja jednu od velikih zagonetki našeg vremena: ponašamo li se mi na internetu uistinu autentično ili ne?

Glavni moderator The Red Pilla naziva se Morpheus Manfred i kada je pristao na intervju, pristao je samo na online chat. Anonimnost je svetinja i ostati neprepoznat žrtva je koju valja podnijeti. Moderira zajednicu od 141.966 članova (i u porastu je), i kao većina njih opisuje se kao konzervativni bijelac u ranim 30-ima (koji bi radije odabrao Randa Paula nego Donalda Trumpa, ali više mu se sviđa Trumpov stil ‘gledaj kako gori’). Upitao sam ga što ga je potaknulo da se pridruži The Red Pillu (odgovori su redigirani zbog dužine).

Morpheus Manfred: Tražeći žensko društvo kroz svoje dvadesete primijetio sam da traženje veze nije ono što sam očekivao – ono za što su me pripremali roditelji i što sam naučio iz filmova. Bio sam samo jedan u mnoštvu muškaraca i iskustvo je bilo iznimno neugodno.

Možeš li navesti neki primjer?

Morpheus Manfred: Kroz zadnjih deset godina žene su postale sve nepouzdanije. Upoznaš djevojku, poklopite se, dobiješ njen broj i pristaneš izaći s njom. I onda se ona ili ne pojavi, ili otkaže u zadnji tren. Shvatio sam da ulažem sav trud nizašto, bilo je to vrlo poražavajuće. Udvaranje nije funkcioniralo na taj način kad su se moji roditelji upoznali.

Više ne vrijedi ono što sam vidio u filmovima – da je imati dobro srce i ponašati se kao ono što jesi, sve što ti treba. Dobri i ljubazni više nisu privlačni. Manosphera je u osnovi postala surogat oca za životne lekcije koje nikad nisam dobio.

Htjeli smo mjesto na kojem muškarci mogu razgovarati o muškim temama bez suočavanja s jednim te istim javnim sramoćenjem, s kojim se susrećemo na društvenim mrežama – feministkinje bez razmišljanja napadaju kad nastoje uništiti ono što smatraju pogrešnim… Milou Yiannopoulosu su ukinuli pristup Twitteru zbog njegovih pogleda na maskulinitet. To je važna tema koja je u našem društvu postala tabu.

Ali zasigurno negdje mora postojati granica. Stvarni osjećaji koji se ovdje izražavaju su agresivnost prema ženama.

Morpheus Manfred: Gotovo nas svakodnevno optužuju da smo mizogini. Ne poričem da je način izražavanja ovdje vulgaran i muškarci na forumu izražavaju mnoštvo emocija. Ali [prije The Red Pilla] nije baš bilo načina da dečki izraze svoje osjećaje.

Recimo da neki muškarac kaže samo ‘mrzim žene’ – mislim da je to školski primjer mizoginije. Mi tim muškarcima dopuštamo da to kažu. Jer muškarci nemaju gdje drugdje izbaciti frustracije. Ali oni kažu, nauče, ispušu se, dobiju savjet i vrate se u igru. Cilj naših savjeta nije mrziti žene, nego ih shvatiti kako bi prestali biti tako prokleto frustrirani zbog njih.

Morpheus tvrdi da mu je The Red Pill pomogao da pronađe djevojku za dugu vezu i da je to na kraju krajeva tek malo više od online verzije razgovora u svlačionici.

{slika}

Stvar je pomalo smiješna jer je Jessica, moja urednica u Guardianu pretpostavila istu stvar. Zar The Red Pill nije tek naprednija verzija muškog razgovora u svlačionici? Ne, odgovorio sam, nije nimalo slično razgovoru u svlačionici. Pa, upitala me, kako onda izgleda razgovor u svlačionici?

Razgovor u svlačionici ide ovako: kažeš svom prijatelju, o bože, jesi li vidio kakve sise ima ona instruktorica joge, a tvoj prijatelj odgovori: ‘Muči te to, zar ne?’. Ti na to odgovaraš: ‘Naravno da te muči’. On te obavijesti da je već cuclao takve sise, na što ti odgovoriš ‘ma moš’ mislit’, a on kaže stvarno. Onda ti pitaš čije, a on kaže da je to bilo u Brazilu, na što ti odgovoriš naravno, tvrdnja je potpuno nedokaziva, on slegne ramenima, ti se nasmiješ i on se nasmije.

Količina razgovora po svlačionicama obrnuto je proporcionalna poznavanju žena. Pa ako se zaljubiš, a možda i vjenčaš, nije više moguće s prijateljima komentirati ženska tijela na tako detaljan način jer, recimo, tvoj prijatelj radi s tvojom ženom i ne želiš da on razmišlja o njenom dekolteu kad mu ona daje otkaz.

Ali vrlo brzo – u srednjim tridesetima zapravo – dolazi do novog tipa razgovora u svlačionici. Novi tip takvog razgovora ide ovako: pitaš svog prijatelja u koje si ljetne programe upisao svoje kćeri, a tvoj prijatelj odgovori da traži neki program u kojem ima i prirodnih znanosti; ti se s time složiš i kažeš da je bitno boriti se protiv društvenih pretpostavki u vezi djevojaka i kurikuluma po načelu STEM-a (science, technology, engineering, mathematics – prirodne znanosti, tehnologija, inženjering, matematika); on se s tim potpuno slaže i ti kažeš da pokušavaš s malim stvarima poput šetnje prirodom i odlazaka u tehnički muzej. On na to predloži da organizirate nekad nešto takvo zajedno i ti se s time totalno složiš.

Zatim odvedete svoje kćeri u tehnički muzej i kad kraj vas prođe privlačna žena, ti pogledaš svog prijatelja, on pogleda tebe i ne morate ništa ni reći.

Ne kažem da to tako mora biti. Iskreno, ponižavajuće je. Ali ima tu i istine: ako su ti i pimpek i duša funkcionalni, bolje ti je da se privikneš na život kontradikcija.

Upravo je taj kapacitet za kontradikcije ono što tako potpuno nedostaje dečkima iz The Red Pilla. Njihov nedostatak smisla za humor je impresivan s obzirom da većinom objavljuju komentare prepune detalja o seksualnoj dinamici, a to je dostojna zamjena praktički svakom obliku humora.

Pod naslovom Zajebo sam. Kako popraviti? član Red Pilla AspireToBeGreater (StremimBitiVeći) zatražio je savjete grupe. Upoznao je djevojku. Bila je sva vesela za vrijeme njihovog prvog razgovora. Ali zatim ‘zbog nervoze sam stravično uprskao pokušaj da ju pozovem na piće. Povukao sam se i pokušao kroz idućih nekoliko tjedana povratiti samopouzdanje’. I dalje je pokazivala znakove zainteresiranosti napadno mu pokazujući fotografije svojih pasa. ‘U međuvremenu sam ju mnogo ležernije pitao da odemo na kavu, imala je legitiman izgovor i nisam mogao iz njenog odgovora ništa protumačiti. Bi li trebao nastaviti navaljivati?’, pitao je svoje online prijatelje.

Savjeti su promptno doveli do konsenzusa. Jedan komentator je zapisao: “Dva puta te odbila što znači da gotovo sigurno nije zainteresirana”. Drugi je dodao: “Najvjerojatnije nije baš zainteresirana, kada nije čak ni predložila spoj u neko drugo vrijeme”.

Navedeni primjer je prilično tipičan. The Red Pill secira konfuzije suvremenog maskuliniteta, i one stvarne, i one zamišljene. Intelektualni temelji The Red Pilla leže u njegovom glosaru – zajedničkom jeziku primjedbi i uvida. Pa tako primjerice imamo:

Alpha – Društveno dominantan. Netko visoke vrijednosti ili osobina koje su seksualno privlačne ženama.

SMV – Sexual Market Value (Seksualna tržišna vrijednost). Kratica za “što nudiš”, bilo kod veze za jednu noć, bilo u dužoj vezi.

HB – Hot Babe – ‘Seksi mačka’ – često popraćeno rangiranjem na skali 1-10

AF/BB – Alpha Fucks (Alfa jebač)/Beta Bucks (Beta mužjak). AF/BB je kao ideja usko povezana s AWLT (“All Women Are Like That” – Sve su žene takve). Sve žene, po ovome, dijele muškarce na dva tipa: alfa muškarci s kojima se žele seksati, i beta muškarci koje koriste kao financijsku i emocionalnu potporu u zamjenu za seks.

Deseci su takvih definicija. Očito je njihova primarna svrha postizanje jasnoće. Više od žudnje ili mržnje, dečki s The Red Pilla gladni su nedvosmislenosti. Žele pobjeći od konfuzije. Žele sustav koji će im omogućiti da shvate sâmu žudnju.

U stvarnom životu sam poznavao muškarca koji je u svakom pogledu bio potpuna suprotnost The Red Pillu i on me natjerao da preispitam sve što sam vjerovao da znam o muškarcima.

Nikad nije izrekao ništa neumjesno, barem ne u mojoj blizini. Nikad nije vodio nikakve razgovore u svlačionici. Diplomirao je ženske studije na Sveučilištu York – politički najkorektnijem sveučilištu u Kanadi. Ponosno se nazivao feministom i drugi su ga ponosno tako zvali. Kao najpoznatiji radijski voditelj na CBC-u, državnoj radijskoj mreži, postao je ikona novog multikulturalnog i egalitarnog Toronta.

To je Jian Ghomeshi, muškarac koji je 25. ožujka bio oslobođen krivnje u tri slučaja seksualnog napada i davljenja, nakon što je odbačeno svjedočenje u korist optužaba.

Prije Ghomeshija vjerovao sam da više-manje znam kako funkcioniraju muškarci. Mislio sam – neugodno mi je to priznati – mislio sam da sam uspješan u promatranju ljudi.

Sviđao mi se Jian, ne mogu to zanijekati. Nismo bili bliski – upoznali smo se u razdoblju života u kojem se nova prijateljstva tako lako, koliko odani odnosi ispunjeni poštovanjem – ali on je bio zabavan i ugodan.

Sjećam se kako su gosti na jednom krasnom proljetnom vjenčanju u Torontu, a radilo se većinom o ljudima iz medija, tračali i žalili se onako kako to ljudi iz medija već rade. Prokomentirao sam nešto bezobrazno o tome kako Jian boji kosu. A zatim sam primijetio taj osobit izraz lica kod jedne mlade žene koja je sjedila za našim stolom. Isti takav izraz lica vidio sam više puta kod nekoliko različitih žena kada je tema bila Jian – napola potisnuto potonuće, potajno smrknuće. Druge žene nisu htjele komentirati; izraz lica bi jednostavno došao i nestao. Ali na tom vjenčanju, mlada žena nije dopustila da se njena patnja utopi u pozadini. Nagnula se prema meni i ispričala mi kako joj je jednom na poslu rekao: “Želim ti priuštiti jednu jebačinu iz mržnje da te probudim“.

Za vrijeme suđenja Ghomeshiju, dok je njegova odvjetnica Marie Heinen rešetala optužiteljice, prisjetio sam se rečenice iz knjige Philipa Rotha ‘Tragovi na duši’, čija je radnja smještena u mirne godine, kada je najveći problem Amerike bio predsjednikova ljubav prema cigarama i pripravnicama.

“Sanjao sam o ogromnoj zastavi”, piše Roth, “koja se dadaistički poput Christove instalacije proteže od jednog kraja Bijele kuće do drugog, na kojoj piše OVDJE ŽIVE LJUDSKA BIĆA”.

Ta je fraza trebala visjeti nad sudnicom u Torontu. Optužiteljice su reagirale poput ljudskih bića i zaboravile su neke stvari reći policiji. Zaboravile su svoje lozinke za Hotmail. Komunicirale su međusobno i sa Jianom. Jedna od njih je napisala ‘imaš prekrasne ruke’. Reagirale su na način koji je dosljedan s nedosljednošću ljudske seksualnosti, upetljane u zbrku žudnje i njene opravdanosti.

Mnogo je toga bilo napisano o tome kako je suđenje Ghomeshiju razotkrilo razne aspekte naše kulture i društva – propuste pravosudnog sustava, stvarnost kulture silovanja, impotentnost feminizma četvrtog vala. Suđenje Ghomeshiju nije ništa razotkrilo. Samo je još više zamračilo.

Izraz ‘kultura silovanja’ je vrlo nejasan izraz, ali ostaje činjenica da muškarci koji žele tretirati žene kao objekt, imaju sasvim dovoljno prostora da tu želju izraze – i na mreži i izvan nje. Izraz ‘kultura’ uvijek iznova postavlja isto pitanje: koliko kul mora muškarac biti da bi mogao tretirati ženu kao objekt?

Kad se Kesha htjela osloboditi ugovora koji je sklopila s Doctor Lukeom, producentom za kojeg tvrdi da ju je silovao, sudac je donio presudu koja se može primijeniti na cjelokupnu glazbenu industriju 2016.: “Moj je instinkt učiniti komercijalno razumnu stvar”.

Kanye West je objavio kako je Bill Cosby nevin i pustio u prodaju ‘The Life of Pablo’ stihom: “Mislim da ćemo se ja i Taylor još seksati / pa ja sam proslavio tu kučku” (“I feel like me and Taylor might still have sex / I made that bitch famous”). I to nije podiglo prašinu; Kanye je totalno kul. To je bio performans. Ili subverzija. Bilo je to u svakom slučaju nešto što je tu izjavu učinilo potpuno različitom od izjave kako je ‘Taylor Swift kučka koju je proslavio da bi se mogao s njom poseksati’, da ju je izrekao neki običan muškarac. Kritičar iz New Yorkera je taj stih opisao kao ‘nepromišljeno hvalisanje u inače dobroj pjesmi’.

I The Weeknd je dovoljno kul da tretira žene kao objekte, barem za sad. Naravno, ima video-spotove na kojima je prikazano kako je upucao svoju djevojku, i da, njegova pjesma Initiation je himna lažnim obećanjima društvenog odobravanja, s ciljem silovanja ranjivih mladih žena. Ali čovjek se druži s Drakeom. Dobio je dva Grammyja i isti oni ljudi koji su u Torontu prezirali Ghomeshija, slavili su njegovu pobjedu.

I nije to nikakav novi način na koji kul muškarci tretiraju žene poput predmeta. Rolling Stonesi? Led Zappelin i slučaj morskog psa?

David Bowie je bio optužen za silovanje 1980-ih, ali svi smo na to zaboravili. Jedna od njegovih obožavateljica, Lori Maddox je u intervjuima tvrdila da je s njim izgubila nevinost nakon što joj je ponudio šampanjac i hašiš, netom prije nego je navršila 15 godina. Ali prije nego što se zapitamo što je nagnalo odraslog muškarca na poziciji moći da maloljetnoj djevojci ponudi droge i alkohol i zatim joj oduzme djevičanstvo, najbolje je prisjetiti se kako se on stvarno dobro oblačio, šminkao se i sve to. Bowie je bio Ghomeshijev idol, čovjek kojega je najviše htio intervjuirati.

Par godina prije nego što je Morpheus Manfred pokrenuo The Red Pill, Ghomeshi je napisao kratki tekst o Vodiču za feminizam za muškarce (Guy’s Guide to Feminism). Napisao je: “Zadivljujuće dostupan vodič za muškarce koji žele shvatiti i prigrliti drugu (često mnogo opasniju) riječ na F. I čak je komičan. Zaista izvanredan. Svi znaju da feministkinje nemaju smisla za humor”.

Jianova fotografija našla se na stražnjoj korici knjige, kraj fotografija Glorie Steinem i urednice online feminističke stranice Feministing.

Gdje su sada Morpheus i Ghomeshi? Morpheus je u ozbiljnoj vezi i razvija smisao za humor prema samome sebi i svom projektu. Ghomeshi trenutno čeka svoje drugo suđenje. Tko je ovdje uistinu seronja?

Vratimo se našoj zagonetki: pokazujemo li mi svoje pravo lice na mreži ili izvan nje? Je li ekran mjesto na kojem udovoljavamo svojim maštarijama kojima se naše offline ‘ja’ ne bi usudilo udovoljiti? Ili je ekran mjesto gdje otkrivamo istinu o sebi koju stvaran svijet sa stvarnim posljedicama ne dopušta?

Danas je među muškarcima nasilje skriveno ispod vrlina, a vrline ispod nasilja.

Jedina konstanta je skrivanje.

Prevela i prilagodila Petra Kos

Predsjednica izviždana na konferenciji o slobodi medija: ‘Vlada ubija medije’

Dok je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u svom govoru na video-konferenciji o slobodi medija, koja je u utorak održana u Novinarskom domu, isticala da je sloboda medija temelj svakog demokratskog društva, izviždalo ju je nekoliko aktivista i aktivistkinja te novinara i novinarki.

“Sloboda medija jedna je od najosnovnijih sloboda i ljudskih prava te temelj svakog demokratskog društva”, izjavila je Grabar-Kitarović na video-konferenciji o slobodi medija i provjeravanju činjenica, u koju je bilo uključeno 16 zemalja iz cijeloga svijeta. Izjavila je to u trenutku kada aktualna vlast agresivno i vrlo transparentno zatire medijske slobode, guši slobodu govora i izražavanja, postavlja ‘podobne’ na javni medijski servis, a već je ukonila ideološki ‘nepodobne’, i nastoji potpuno ugasiti neprofitne medije koji kritički promatraju društvo.

Podsjetivši na izjavu američkog predsjednika Thomasa Jeffersona kako ‘tamo gdje postoji sloboda tiska i svatko zna čitati, sve je sigurno’, Grabar-Kitarović je naglasila da će se kao predsjednica Republike uvijek zalagati za slobodu izražavanja.

Međutim, te njezine riječi zviždanjem su popratili aktivisti i sktivistkinje i nekoliko nazočnih novinara/ki.

Također se razvio transparent ‘Croatian Government is killing the media/Hrvatska vlada ubija medije’, što je bilo vidljivo video-linkom i ostalim sudionicima/cama konferencije koji/e nisu u Zagrebu.

Predsjednica se post festum osvrnula na svom Facebook profilu na događaj u Novinarskom domu, istaknuvši kako je ‘razočarana jer su je upravo oni, koji se navodno zalažu za slobodu govora i medija, prekinuli za vrijeme govora’, čime je prezentirala manjak vlastite introspekcije.

Karolina Vidović Krišto suspendirana s mjesta urednice Studija 4

Karolina Vidović Krišto suspendirana je danas s mjesta urednice HRT-ove emisije Studio 4, javlja Crol. Radna jedinica Komunikacije HRT, na upit kojim je Crol tražio potvrdu i razloge suspenzije Karoline Vidović Krišto, odgovara kako “Karolina Vidović Krišto zbog nepridržavanja profesionalnih standarda odnosno iznošenja osobnoga mišljenja do daljnjega neće raditi za emisiju Studio 4 na Četvrtome programu Hrvatske televizije (HRT – HTV 4)”.

U ponedjeljak, u dijelu emisije Studio 4 u kojem se pregledava dnevni tisak, Karolina Vidović Krišto ponovno je iznijela svoj osobni stav o “takozvanom spolnom odgoju koji je temeljen na pedofiliji“:

“Novi list navodi i kako je u Hrvatskoj zaštita zdravlja postala ideološko pitanje. Pozivaju se na izjave ginekologa Dubravka Lepušića koji odaziv mladih na cijepljenje protiv HPV-a smatra katastrofalno lošim. Nastavlja kako je to posljedica dolaska desničara i konzervativaca na vlast.

Podsjetimo, Dubravko Lepušić jedan je od trojice glavnih autora takozvanog spolnog odgoja koji je temeljen na pedofiliji, a koji je i dalje u hrvatskim školama”, komentar je zbog kojeg je Vidović Krišto “do daljnjeg udaljena” iz Studija 4.

Vidović Krišto uređivala je Studio 4 i kada je u njemu gost bio profesor i bivši dekan Medicinskog fakulteta u Splitu, Matko Marušić, koji se s njom, očigledno, u mnogo toga slaže. Tom je prilikom Marušić rekao kako “možeš biti samo ili muško ili žensko, treće ne postoji” te nastavio objašnjavati da “promotori, zastupnici rodne ideologije tvrde kako termini biološkog spola nisu dihotomni, nego da postoji kontinuirani prijelaz u muško i žensko, a to je za njega “osobna uvreda”. O tome smo pisale ovdje

Je li Vidović Krišto danas suspendirana i s ostalih dužnosti na HRT-u, nije poznato, a za komentar nije bila dostupna.

Trnjanski kresovi

Pozivamo vas na obnovljenu tradiciju Trnjanskih kresova  koja će se ove godine održati u subotu, 7. svibnja na Trnjanskom nasipu, autentičnom mjestu na kojem su prije 71 godinu narodnooslobodilačke snage ušle u naš grad koji je dotad bio pod fašističkom okupacijom.

Tradicija Trnjanskih kresova bila je zaboravljena u protekla dva desetljeća sve dok ju Mreža antifašistkinja Zagreba prošle godine na 70. obljetnicu oslobođenja nije vratila na obale Save.  Pozivamo vas da i ove godine dođete u velikom broju. Naše je zajedništvo tako ne samo prva, već i posljednja linija obrane onoga što je do sad izboreno te temelj onoga što će tek doći!

Prisjetimo se svega što se u proteklo vrijeme događalo, prekrajanja povijesti, postrojavanja crnokošuljaša, medijskih napada na kritičku misao, fizičkih napada na one koji su drugačiji, obrušavanja na medije i kulturne institucije i svakodnevnih napada na sva prava stečena upravo antifašističkom borbom i socijalističkom revolucijom te osvijestimo da je razloga za borbu svaki dan sve više.

Pridružite nam se na nasipu od 12 sati, zajedno s drugarskim kolektivima koji su pripremili cjelodnevni program: jammanje na suncu (Nomad Jam), projekcije Motovun film festivala, Prajdove bubnjarice te brojne druge radionice za sve dobne skupine. Radionice počinju od 14 sati: zračne akrobacije (Tricycle Trauma), radionica izrade stickera (Graffiti na Gradele), kuhanje (Okus doma), izrada feminističkih transparenata (Organizacijski odbor osmomartovskog noćnog marša), žongliranje i akrobatika za djecu (Cirokorama). Baš kao i prošle godine, čitajte na travi i novi broj Nepokorenog grada s temom solidarnih borbi.

Prijava na radionice je obavezna putem maila: mladi.antifasisti@gmail.com

Sa zalaskom sunca upalit ćemo krijes i poslušati izvedbe antifašističkih i feminističkih zborova Praksa, Zbor Xop, slovenskih Z’borki i Le Zbora.    {slika}

Nakon krijesa pridružite nam u tek nekoliko koraka udaljenoj Močvari gdje će se održati već tradicionalni Antifa Night na kojem nastupaju Debeli precjednik, Loš primjer, NOB, Namet i DJ Vlaja.

Antifašizam koji želimo živjeti danas jest onaj koji podrazumijeva dosljednu borbu za političku, društvenu i ekonomsku jednakost, te solidarnost sa svim grupama koje su na istom putu.

Neće proći! 

Novinari/ke prosvjednom šetnjom protiv narušavanja medijskih sloboda

Više od dvjesto novinara/ki u utorak se okupilo na prosvjednoh šetnji od Novinarskog doma do Ministarstva kulture gdje su prosvjedovali zbog narušavanja medijskih sloboda i tražili ostavku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

{slika}

Aktualna vlast čini sve da bi onemogućila slobodu medija i neovisnost novinarstva. Na sve što smo dosad upozoravali su se Ministarstvo kulture na čelu sa Zlatkom Hasanbegovićem, Vlada, Sabor i predsjednica države oglušili pa čak i na međunarodne apele podrške Hrvatskom novinarskom društvu. Stoga smo na ovaj Dan slobode medija odlučili mirnim prosvjedom pokazati da nećemo dopustiti da se vlast, kakva god ona bila, ponaša na ovakav način”, rekao je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saša Leković.

{slika}

{slika}

Istaknuo je i da je zadovoljan odazovom na prosvjed i potporom HND-u, ali i da među novinarima/kama, posebno onima koji/e rade na HRT-u, vlada strah te se nisu odazvali zbog straha za egzistenciju.

{slika}

Ispred Ministarstva kulture prosvjednici/e položili su/e olovke ispred transparenta s tekstom Opće deklaracije o ljudskim pravima i člankom Ustava koji jamči slobodu medija kao simboličan čin kojim žele ukazati da je vlast pokopala ta zajamčena prava. Naglas su se čitali članci iz Deklaracije i Ustava te se glasno uzvikivalo ‘Ostavka’. 

{slika}

{slika}

HND je i na ranijim događanjima u povodu Dana slobode medija upozorio da je razina medijskih sloboda nakon posljednje smjene vlasti u Hrvatskoj najniža u posljednjih 25 godina.

{slika}

{slika}

Leković je u ponedjeljak, na konferenciji “Problemi medijskih sloboda u Europi”, istaknuo i da su najnovija upozorenja međunarodne zajednice o zabrinutosti zbog stanja medijskih sloboda u Hrvatskoj posljedica ponašanja nove vlasti koja odbija dijalog, ali i provodi sporne odluke – od ukidanja potpore neprofitnim medijima, tretiranja HRT-a kao “ratnog plijena” i postavljanja “podobnih” urednika i novinara.

{slika}

‘U Zagrebu je 10.000 djece više od vrtićkih kapaciteta! To nije humano okruženje’

Sindikat obrazovanja, medija i kulture (SOMK), udružen u Savez samostalnih sindikata Hrvatske, sutra organizira prosvjed ‘Daj 5 za DPS’Državno pedagoškim standardom (DPS) utvrđuju se uvjeti za rad dječjih vrtića i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost organiziranog oblika odgojno-obrazovnog rada s djecom predškolske dobi. O nepoštivanju zakonskih propisa, realnom stanju na terenu i zahtjevima SOMK-a na sutrašnjem prosvjedu razgovarale smo s predsjednicom sindikata, Božicom Žilić.

Predškolski sustav je samo naizgled dobro uređen. Ima relativno dobre zakonske regulative, ali u praksi je stanje, kako to obično biva, drugačije. Godine 2008. donesen je Državni predškolski standard (DPS) koji propisuje infrastrukturne, financijske i materijalne uvjete rada. U praksi je zamišljeno da se primjeni do kraja 2013, no to se nije dogodilo. Upravo zbog nepoštivanja DPS –a, SOMK sutra organizira prosvjed. Zašto je još uvijek, 8 godina od donošenja, Državni pedagoški standard samo slovo na papiru? Kakav standard je tim dokumentom propisan i koliko je u sukobu s realnim stanjem na terenu?

Nažalost Državno pedagoški standard (DPS) donio je Hrvatski sabor još 2008. godine i do danas se on ne poštuje. Prije osam godina su gradovi u Hrvatskoj, pa tako i Grad Zagreb, trebali započeti sa postupnom prilagodbom, stvaranjem uvjeta i osiguravanjem smještajnih kapaciteta shodno stvarnim potrebama. Nažalost, Grad Zagreb kao osnivač najvećeg broja predškolskih ustanova u Hrvatskoj (60) je jedan od onih koji nije slijedio taj primjer!

DPS propisuje normative/standarde za broj djece u odgojnim grupama prema dobi, normative za prostor (unutarnji, vanjski) u kojem djeca borave, standarde opremljenosti didaktičkim materijalom, strukturu i broj radnika/ica određenog profila i sl.

Koji su konkretni zahtjevi koje iznosite na prosvjedu ‘Daj pet za DPS’?

Tražimo neodgodivu primjenu državno pedagoškog standarda, na način da se broj djece u grupama dovede u okvire zakona već pri upisu u ovu pedagošku godinu. Inzistiramo na hitnom donošenju Plana i razvoja mreže dječjih vrtića u Gradu Zagrebu koja bi omogućila planiranje stvarnih potreba te da se shodno tome grade i proširuju kapaciteti. Tražimo da se odgajateljima/icama, voditeljima/icama koji/e rade kraće i posebne programe vrati stimulacija na način i pod uvjetima koji su bili na snazi do 31. prosinca 2015. godine (50 posto). Očekujemo da se povećaju sredstva za kupnju igračaka i ostalog potrebnog materijala, a ne da i dalje odgajatelji/ice od svojih plaća kupuju sredstva za rad sa djecom.Također, inzistiramo da se prije donošenja odluka konzultira struka i sindikati, te da se iza leđa radnika i radnica ne provode ‘igre bez granica i pravila’.

Svi/e su jednoglasno složni/e da su uvjeti rada odgajateljica loši, bilo da rade u privatnom ili državnom sektoru. Gotovo bez iznimke rade u pretrpanim grupama gdje je često 30ak male djece na jednu osobu, infrastruktura većine vrtića je loša, te se, kao što ste rekla, događa da odgajateljice same kupuju materijale za praktičan rad s djecom. Koji su još problemi s kojima se odgajateljice susreću? S kojim se problemima sindikatu najčešće obraćaju?

Sindikatu se najčešće obraćaju zbog nepoštivanja različitih odredbi iz Kolektivnog ugovora ili Zakona o radu. Primjera radi, odgajateljice ostvare višak sati, no ne mogu dobiti slobodne dane. Kod povreda na radu ponekad se ne priznaju prava 100 posto bolovanja. Javljaju se zbog mobinga od strane pojedinih ravnatelja i sl.

U odnosu na europski standard, Hrvatska i dalje ima velik broj javnih vrtića u odnosu na broj stanovnika/ica.  Međutim, javnih socijalnih servisa poput vrtića nema niti približno da bi svi roditelji adekvatno zbrinuli svoju djecu dok rade, pogotovo zadnjih godina kada su radni odnosi nesigurniji, a radno je vrijeme sve fleksibilnije. Koliko se dugo čeka mjesto u vrtiću? Koliko je teško uskladiti sve veće zahtjeve posla (smjenski rad, prekovremeni rad, rad vikendima, produljenje radnog vijeka) kojima su izloženi mladi roditelji i radno vrijeme vrtića?

Broj djece je velik u svim dobnim skupinama. Najveći je pritisak na jasličke i mlađe dobne skupine(djeca od 1-3 godine) tako da se može dogoditi da mjesta nema. Stav Grada Zagreba je da svako dijete treba biti primljeno u vrtić. To bi bilo dobro i za dijete i za roditelje ali, nažalost, nema toliko kapaciteta. Grad Zagreb ne gradi vrtiće tempom i dinamikom kojom bi trebali, sve je to jako sporo. Ipak, moglo bi se krenuti s dogradnjom, adaptacijom ili prenamjenom slobodnih gradskih prostora koji zjape prazni. Navodno je sve to u planu, ali realizacija pokazuje suprotno. U Zagrebu je 10.000 djece više od kapaciteta kojih imamo pa su nam grupe pretrpane. To nije humano okruženje ni za djecu, ni za odgajateljice koje u takvim uvjetima rade. Sve to iziskuje povećane radne i stručne napore zaposlenih, trpi njihovo zdravlje, a u konačnici kulminira odlaskom iz struke mnogih odgajateljica i odgajatelja. Rad vrtića prilagođen je potrebama zaposlenih roditelja, no ima i onih koji rade klasičnu popodnevnu smjenu.

Nedavno je najavljeno da je grad Zagreb smanjio budžet za prehranu djece u vrtićima, no iz grada su poručili da se to nije dogodilo. Što je stvarno istina? Je li budžet za prehranu dovoljan za četiri obroka koje djeca u vrtićima dobivaju? 

Budžet za prehranu se stvarno smanjio i takva uputa došla je prema vrtićima iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport. Sada treba pripremiti četiri obroka unutar iznosa od 9 kuna po djetetu. Ne razumijem zašto se to skriva? U Upravnom vijeću svakog vrtića su i predstavnici/e roditelja koji/e znaju za to i sigurno su tu informaciju dobili/e. S obzirom na to da je to umanjenje tek nastupilo treba vidjeti koliko će realno dugo moći opstati. Nisam sigurna da će to biti dovoljan iznos za četiri obroka dnevno, koliko djeci treba za vrijeme boravka u vrtiću.

Mnoge odgajateljice, posebice one starije dobi, izložene su velikom pritisku. Često se događa da ne dočekaju punu mirovinu. Prošle ste godine Ministarstvu rada i mirovinskog sustava uputili zahtjev da odgajateljice dobiju beneficirani radni staž. U kojoj je fazi zahtjev?

Sindikat obrazovanja, medija i kulture je uputio zahtjev MRMS –u, no oni su nas uputili na Zavod za zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu. Nakon toga je uslijedila vrlo komplicirana procedura koja zahtjeva pripremu i izradu elaborata. Povezujemo se sa sindikatima koji su tim putem već krenuli pa istražujemo najbolji i najbrži put kojim ćemo to pripremiti. Nažalost, mogućnosti su nam male s obzirom na to da država planira smanjiti broj zanimanja koja bi imala beneficije za 50%, tako da ne znam hoćemo li se moći naći u tom krugu zanimanja. Kad je prije puno godina ta procedura bila jednostavnija nije bilo sluha ni volje, u sindikatima koji su u predškolskom djelovali prije nas, da to naprave. Vidjet ćemo hoćemo li uspjeti uloviti i uskočiti u “zadnji vlak” za beneficirani radni staž.

U nedostatku kapaciteta, socijalna usluga brige o djeci se sve češće osigurava sve većim brojem privatnih vrtića. Neke lokalne jedinice ih i subvencioniraju. Cijene vrtića su ionako ne regulirane i često visoke s obzirom na standard i plaće (ne)zaposlenih roditelja u Hrvatskoj. Privatizacijom vrtića oni postaju sve skuplji, a time i nedostupniji većini roditelja. No, zbog premalih kapaciteta državnih vrtića, oni su primorani djecu upisati u privatni vrtić. Kako doskočiti problemu komercijalizacije socijalnih usluga, u ovom slučaju brige o djeci? S obzirom na to da su vrtići važni za razvoj djece koliko je problematična njihova komercijalizacija? 

Izgleda da je trend da se sve više potiče i pogoduje otvaranju privatnih vrtića koje Grad financira sa 50 posto sredstava, a koji su mnogim roditeljima preskupi zbog njihove cijene. U Zagrebu se povećao broj privatnih vrtića, sad ih ima 68, a broj gradskih je ostao na 60! Da sredstva koja Grad daje za otvaranje privatnih vrtića usmjeri u gradske, bilo bi sigurno više novih vrtića i manje problema s poštivanjem i primjenom DPS –a. Smatram da svakom djetetu treba omogućiti da bude uključeno u predškolsku ustanovu jer u neposrednom radu s djecom odgajatelji/ice stvaraju uvjete i potiču razvoj svih djetetovih sposobnosti: tijesno psihomotornih, socijalno emocionalnih, spoznajnih, komunikacijskih, stvaralačkih itd. Mi imamo europske programe, stručne i kompetentne kadrove ali nažalost nemamo europske uvjete kakvima težimo.