Izbori u Srbiji: Vučiću većina, Šešelj u parlamentu

Koalicija predvođena Srpskom naprednom strankom (SNS) Aleksandra Vučića pobjednik je izvanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji, a u Skupštinu Srbije ući će još šest stranaka i koalicija, najnoviji su podaci Republičkog izbornog povjerenstva (RIK), objavljeni u ponedjeljak na temelju 96,23 posto prebrojanih glasova.

Prema najnovijim preliminarnim rezultatima u srbijanski parlament, pored SNS, ulaze i koalicija okupljena oko socijalista Ivice Dačića (SPS-JS), Demokratske stranke (DS) Bojana Pajtića, radikali (SRS) ratnog zločinca Vojislava Šešelja, Pokret Dosta je bilo, Saše Radulovića, trojna koalicija stranaka Borisa Tadića, Nenada Čanka i Čedomira Jovanovića (SDS-LSV-LDP), te koalicija DSS-Dveri, Sande Rašković Ivić i Boška Obradovića.

Jutrošnji podaci RIK-a, na temelju 96,23 posto prebrojanih glasova, pokazuju da je SNS osvojila 48,28 posto glasova,  SPS-JS 11,02, SRS 8,04, DS 6,04 , pokret Dosta je bilo 5,95 posto, koalicija SDS-LDP-LSV 5,02 posto, a, koalicija DSS-Dveri pet posto.

Direktor agencije IPSOS Strategic Marketing Srđan Bogosavljević ocjenjuje da bi, na temelju sadašnjih statističkih pokazatelja, Vučićevi naprednjaci mogli samostalno formirati vladu jer im sve iznad 48 posto glasova, primjenom proporcionalnog izbornog sustava, omogućuje više od 126 mandata, dakle više od polovice, s obzirom da je u parlamentu 250 mjesta.

Bogosavljević istodobno ostavlja otvorenom mogućnost da u konačnom zbroju glasova dvije koalicije, koje su na rubu izbornog praga od pet posto, SDS-LSV-LDP te DSS-Pokret Dveri, skliznu ispod njega i ne uđu u parlament.

“Naprednjaci i njihovi partneri, prema sadašnjem zbroju glasova, imaju komotnu parlamentarnu većinu i stvar je taktičke i političke procjene hoće li još nekog pridružiti koaliciji kada budu formirali vladu.  U svakom slučaju, za to im nije neophodan novi koalicijski parner”, ocijenio je Bogosavljević jutros za Radio-televiziju Srbije.

Vučić želi biti premijer svih građana, oporba sumnja u neregularnost

Vođa naprednjaka Aleksandar Vučić rekao je, proglašavajući sinoć izbornu pobjedu, kako će se truditi da bude predsjednik vlade svih građana Srbije, naglasivši da je “pobjeda SNS-a povijesna” jer su se “građani opredijelili za budućnost, a ne za prošlost i vrijeme sukoba, pljačkaške privatizacije i korupcije”.

“Ako dobijem mandat od predsjednika Republike obećavam da ću, bez obzira na to tko kako misli i kako je glasovao, biti predsjednik vlade vlade svih građana”, rekao je Vučić, ocijenivši da su ovo bili najmirniji izbori s najmanje nepravilnosti u posljednjih četvrt stoljeća.

Oporba, međutim, ne dijeli Vučićevo mišljenje i tvrdi da su izbore, od kampanje do glasovanja i brojanja glasova, obilježile brojne neregularnosti, nepravilnosti i zloporabe.

Sumnje u regularnost izbora predstavnici koalicija SDS-LSV-LDP, DSS-Dveri, Pokreta Dosta je bilo i Demokratske stranke izrazile su već sinoć prije ponoći, navodeći kako je “velika sramota da se u 21. stoljeću ni četiri sata nakon zatvaranja birališta ne znaju preliminarni rezultati izbora”.

Vođe ovih koalicija i stranaka tijekom noći su od Republičkog izbornog povjerenstva zatražili detaljan uvid i kompletan izborni materijal.

Analitičari u prvim komentarima ističu da je izbornih nepravilnosti bilo, ali da one ne mogu presudno utjecati na promjenu raspodjele mandata u parlamentu.

Beogradski mediji izvješćuju da su Vučiću i naprednjacima već stigle čestitke iz Europske unije, od njemačke kancelarke Angele Merkel, povjerenika za proširenje i susjedsku politiku Johannesa Hanna te austrijskog šefa diplomacije Sebastiana Kurtza koji je, kako se naglašava, čestitku na svojem Twitter profilu ispisao – ćirilicom.

Uz jučerašnje izvanredne parlamentarne izbore građani Srbije glasovali su i za vijećnike općina i gradova u Srbiji, a građani Vojvodine birali su novi pokrajinski parlament.

Vlast u Vojvodini izgubila je Demokratska stranka (DS) Bojana Pajtića, a prema neslužbenim rezultatima SNS Aleksandra Vučića imat će više od 42 posto glasova, a slijedi je Savez vojvođanskih Mađara s oko 13 posto,  Socijalistička partija Srbije s 8,6 posto i Demokratska stranka s 8 posto glasova.

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) je na svim razinama izbora u Srbiji išao u koaliciji s Demokratskom strankom (DS), a čelnik DSHV-a Tomislav Žigmanov ocijenio je njegova stranka “ima razloga za zadovoljstvo jer smo zahvaljujući DS-u i povratku u republički parlament obnovili republičku relevantnost”. DSHV će imati i predstavnika u Skupštini Vojvodine.

Prema nepotpunim podacima, u Skupštinu Vojvodine ući će i Šešeljevi radikali te Liga socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka.

Savjetnik ministrice Juretić: ‘Naša Hrvatska mora biti zemlja Hrvata i katolika’

Naša Hrvatska ne smije postati zemlja grobova i uspomena, nego mora biti zemlja života, zemlja Hrvata i katolika. Pozitivni primjeri i radost roditeljstva su svuda oko nas. Mi, koji imamo obitelji, moramo biti ohrabrenje, djelatna potpora i znak nade mladima, da ne odgađaju odluku o zasnivanju braka i obitelji”, rekao je Josip Sarić, savjetnik ministrice Bernardice Juretić, na 2. Nacionalnom studijskom danu za djelatnike i suradnike u pastoralu braka i obitelji koji se u organizaciji Vijeća HBK (Hrvatske biskupske konferencije) za život i obitelj i Povjerenstva za pastoral braka i obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije. Navodi se to, barem tako, na službenim stranicama Ministarstva socijalne politike i mladih (MSPM).

No, službene stranice Đakovačko-osječke nadbiskupije, za početak navode kako je Josip Sarić čitao pismo koje je napisala sama ministrica Juretić, a i zabilježile su ga ponešto drugačije:

“Naša Hrvatska, ne smije postati zemlja grobova i uspomena, nego mora biti zemlja života, Hrvata i katolika”, naglasila je i uputila kako su pozitivni primjer i radost roditeljstva svuda oko nas, “ali njih nema u javnim medijima koje i mi vjernici financiramo. To nas ne smije obeshrabriti”.

U nastavku izlaganja slažu se i oni koji su pisali izvještaj za MSPM (iako i dalje formulirajući izvještaj kao da je sve izgovorio Josip Sarić u svoje ime samo kao izaslanik Bernardice Juretić), ali i Đakovačko- osječku nadbiskupiju pa navode sljedeće:

“Zauzevši se za osnaživanje očinstva i majčinstva u obitelji, Crkvi i društvu, istaknuo je [Josip Sarić, op.a.] i nastojanja Ministarstva socijalne politike i mladih da budu potpora hrvatskim obiteljima. ‘Osnažiti očinstvo i majčinstvo u obitelji iz naše perspektive znači dati im priliku da rade i stvaraju’, rekao je i poručio kako su ‘otvorena vrata suradnje između Vlade RH i Crkve u brizi za opće dobro kao što su brak, obitelj i roditeljstvo‘”.

Sudionike i sudionice skupa pozvao je potom Josip Sarić na “djelatnu ljubav”, odnosno, udomljavanje 1500 djece koja se trenutno, bez roditeljske srbi, nalaze u domovima za djecu i mlade diljem RH. Važno bi to bilo, slažu se u oba izvještaja, zbog toga što kako je rekao Sarić (odnosno napisala ministrica Bernardica Juretić prema natipisima na stranicama Biskupije):

“Bez hrvatskih katoličkih obitelji naš narod i ova zemlja nemaju budućnosti”.

S obzirom na to da je sadašnja ministrica Bernardica Juretić nekoć bila časna sestra, a redovito ističe važnost religije u svojemu životu, da je izjava zapravo njezina (iako je na stranicama MSPM-a izvještaj spretno sastavljen tako da se čini da odražava Sarićeve riječi), nije teško povjerovati.

Uostalom, ministrica je ta koja je nakon što je najkratkovječniji ministar u povijesti RH Mijo Crnoja na početku svojega mandata dao blagosloviti svoj ured ministra branitelja na konferenciji za medije, njegov poziv mons. Vladi Košiću komentirala riječima:

Ako smo mi država s 90 i nešto posto katolika, onda zašto ne?

Kako bismo se uvjerile je li to zaista tako, kontaktirale smo ministricu Juretić koja nam je rekla kako je “gospodin Sarić imao svoj govor”.

Na pitanje je li upoznata s time da se na stranicama Đakovačko-osječke biskupije navodi kako je ona autorica pisma, a gospodin Sarić ga je samo pročitao, kaže nam kako nema komentara.

“Nemam. Glavno da je govor dobar”, napisala nam je ministrica Juretić u SMS poruci.

Pokušale smo doznati je li ministrica Juretić uopće vidjela govor i podržava li ono što je, prema njoj, gospodin Šarić rekao.

“Nisam vidjela govor i nemam potrebe komentirati”, odgovorila nam je ministrica.

{slika}

Autorica teksta na stranicama Đakovačko-osječke biskupije, Martina Kuveždanin, pak, tvrdi kako je prije čitanja Josip Sarić najavljen kao savjetnik ministrice Bernadice Juretić koji će pročitati njezino pismo.

“Ne znam je li on dodavao nešto svoje u taj govor, no u protokolu je najavljen tako”, rekla nam je Kuveždanin.

Savjetnika ministrice Bernardić, Josipa Sarića, nismo uspjele dobiti ni nakon nekoliko telefonskih poziva. 

Posljednji je ovo u nizu primjera kreiranja javnih politika (još uvijek) sekularne Republike Hrvatske koja savjete traži od Katoličke crkve. Logika je to, koja se opravdava riječima ministrice Juretić s idejom o ’90 posto katolika’ u ovoj zemlji. Zanemarimo li, pritom, prenapuhanost brojke koju spominje ministrica, a koncentriramo li se samo na dio da je ona tu, baš kao i njeni savjetnici, da štiti prava građana i građanki svih vjerskih ili religijskih pripadnosti, a bogme i onih koji takvu pripadnost nemaju, dolazimo do jedinog mogućeg zaključka – ovaj govor, ovaj poziv na još užu suradnju, samo je još jedan napad na i tako načetu sekularnost u RH. Poruka je to, isto tako, svim onima koji se u obiteljsku politiku kakvu želi Crkva ne uklapaju, da u ovoj zemlji malo što imaju tražiti.

Čije su riječi koje je izgovorio Josip Sarić, manje je važno. Od riječi, i tako, djela govore puno više i puno jasnije.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Imamo platformu za političko djelovanje – dođite na Plenum!

Prošlo je 400 godina od odluke kojom je Inkvizicija Galileu zabranila naučavanje da se Zemlja giba oko Sunca i da je ono središte svijeta. Studenti/ce Filozofskog, odnosno Radna grupa za mini-akcije Plenuma, prošlog je tjedna na zgradu fakulteta izvjesila transparent s čuvenim usklikom ‘Eppur si muove!‘ (Ipak se kreće!) kao simbol otpora Crkvi i Inkviziciji. Moja generacija je o ovome učila kao o povijesnom događaju i civilizacijskoj prekretnici, no ova generacija s punim je pravom shvatila kako je i nakon četiri stotine godina ova rečenica (i to ne samo simbolički!) itekako relevantna.

Potaknuti/e aktualnim događajima i procesima u društvu, studenti/ce FPZG-a 19. travnja su organizirali/e tribinu o sekularnosti obrazovanja. Smatrajući kako je ‘javnost izložena površnim argumentima te često ideologiziranim interpretacijama’, namjera tribine bila je ‘omogućiti prostor u kojem će se o toj problematici moći raspravljati na akademskoj razini u maniri kulturnog i argumentiranog dijaloga’.

Na tribini su govorili Tanja Bukovčan, docentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, mirovna aktivistkinja i katolička teologinja Ana Raffai, te prof. Zoran Kurelić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Moderator tribine je istaknuo kako su uputili poziv i KBF-u, no oni su odbili poslati svog predstavnika.

Tribina je bila dobro organizirana, s izvrsnim govornicima/ama i imali/e smo priliku čuti vrlo zanimljive informacije, perspektive i stajališta. No, mislim da nas je sâm naziv tribine odveo u krivom smjeru i da bismo trebali/e tribinu koja bi u fokus stavila klerikalizaciju obrazovanja u Hrvatskoj. Kao sudionica tribine stalno sam se pitala: zašto pričamo o sekularizaciji i obrazovanju kad je u temelju problema klerikalizacija ne samo obrazovanja, već cijelog društva? Rasprava se ne bi trebala voditi na razini sukoba svjetonazora, jer radi se o strukturalnom nasilju onih koji u ovom društvu imaju najveću moć, a to je Katolička crkva. Kada ćemo shvatiti kako je prijeko potrebno detektirati njezinu poziciju i utjecaj u Hrvatskoj? Drugo važno pitanje na koje bismo trebali odgovoriti je – kako smo do ovoga došli kao društvo? S tim spoznajama bismo trebali početi liječiti društvo.

U ovom trenutku, na razini akademske zajednice cijeli problem se promatra fragmentarno, kao da ne postoji svijest o društvenom kontekstu u kojemu smo došli do točke na kojoj sjednicu Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta zbog nedopustivog ponašanja dekana napuštaju oni koji su prije dvije godine izabrali Vlatka Previšića za dekana, a prije njega sadašnjeg rektora Damira Borasa u čak dva mandata. No čini se kako, nažalost, vlada znatna pasivnost, ali i strah, a ljudi se ne usude pomicati granice i ne vide da je to jedini način kako uopće nešto postići i mijenjati na bolje. Kao što je prof. Borislav Mikulić rekao u nedavnom intervjuu za H-Alter, (Vrag je institucijama): “Sve se takoreći već desilo, i uvijek se ponovo vraća, javna sfera je postala kao permanentno crkveno proštenje… Zato mislim da u sadašnjem sukobu oko KBF-a ne treba insistirati na tim svjetonazorskim aspektima, koliko god bili spektakularni, već na onome što generira sukob, a to su na pravni, institucionalni i konceptualni razlozi koji se tiču statusa institucija i samih religijskih studija. Tu je prava domena crkvene rekonkviste, ona premašuje sferu obrazovanja”.

Na samoj tribini u temu nas je uvela Tanja Bukovčan koja je pokušala raščlaniti diskurs vezan uz tri pojma s kojima se najčešće susrećemo kada govorimo o ovoj temi. Ti pojmovi su: sekularizacija (i njezin antipod klerikalizacija), diskriminacija i svjetonazor/ideologija. Bukovčan je objasnila kako i zašto se ovi pojmovi koriste u javnom diskursu, a u kontekstu spornog ugovora FFZG-a i KBF-a, ali i šire – u kontekstu javnog obrazovanja. Također je dala i pregled događanja na Filozofskom fakultetu koja su se pokrenula nakon netransparentnog pokušaja Uprave da dobije suglasnost Fakultetskog vijeća u vezi potpisivanja ugovora te je objasnila neke prijepore oko sadržaja i modela ugovora i njegovog donošenja.

Što se tiče prvog pojma, odnosno spomenutog para sekularizacija/klerikalizacija, termin ‘klerikalizacija’ nažalost je ostao u sjeni naziva tribine i same rasprave. Jedino je Ana Raffai nekoliko puta naglasila kako je pravi problem društva klerikalizacija, no i to je ostalo nedovoljno naglašeno, budući da se najveći dio njezinog izlaganja bavio transformacijom sukoba – i to po meni pogrešno detektiranog ‘sukoba svjetonazora’. Pod pritiskom klerikalne hegemonije ne možemo govoriti o sukobu pa ni o pluralizmu svjetonazora, dok nam se kao ljudima koji živimo u navodno demokratskom i pluralnom društvu zabranjuje jedna od temeljnih sloboda – političko djelovanje na temelju vlastitih stavova. To se izričito preskribira i u Statutu Sveučilišta, pa tako točka 5. čl. 6 kaže: ‘Članovi sveučilišne akademske zajednice dužni su unutar Sveučilišta djelovati politički neutralno bez isticanja osobnih političkih stavova’. Poručuju nam kako je biti pokršten/a pripadnik/ca katoličke vjere/Crkve (primjerice, student/ica KBF-a s preporukom župnika ‘svjetonazor’), a biti BILO ŠTO DRUGO – ideologija i političko djelovanje koje treba ne samo diskriminirati već i zabraniti odnosno prognati.

Zanimljivo je kako je rektor u svojim šturim istupima vezanim za pobunu na Filozofskom fakultetu, nekoliko puta istaknuo upravo tu točku koja ne samo što je besmislena, već je i sporna po više osnova (evo prijedloga za ustavnu tužbu!). No, izgleda da su rektor i (preostali) članovi Uprave FF-a na čelu s dekanom upravo u njoj pronašli uporište za svoje djelovanje, ‘izvadiviši je iz konteksta’ (da se poslužim još jednom ‘floskulom’).{slika}

Na tribini kojom je počela ova pobuna (Velečastivi na Filozofskom fakultetu, 22. travnja),  najporaznijim mi se činilo kako studenti/ce KBF-a jednostavno nemaju pojmovni aparat i koncept što jest diskriminacija, budući da su opetovano tvrdili kako na njihovom fakultetu diskriminacije nema, a kako mi se čini u to i vjeruju.

Od samog početka otpora jasno je kako se pri upisu na KBF događa direktna diskriminacija građana i građanki po vjerskoj osnovi. Članak 81.2 Statuta KBF-a kaže:

“Da bi se upisali na Fakultet, pošto uspješno završe razredbeni postupak, kandidati moraju predati potrebne dokumente: domovnicu, krsni list, preporuku, koju za klerike i kandidate za redove daje ordinarij, za članove ustanova posvećenog života i družba apostolskog života redovnički poglavar, a za laike vlastiti župnik, te autentične isprave o završenoj četverogodišnjoj srednjoj školi.

Na Fakultet se mogu upisati pripravnici za klerički stalež, članovi ustanova posvećenog života, članovi družba apostolskog života, vjernici laici a, u iznimnim slučajevima uz dopuštenje Velikog kancelara, i nekatolici i nekršćani”. Pitam se ima li uopće takvih ‘iznimaka’, a pogotovo onih koji bi pripadali nekoj od nevjerničkih kategorija.

Pretpostavljam da ova zadnja rečenica ima svrhu ‘ograde’ od tužbi za diskriminaciju, a i legitimnosti uključivanja KBF-a kao sastavnice Sveučilišta, budući da se ovaj članak direktno kosi sa Statutom Sveučilišta u nekoliko temeljnih odredbi. Ponajprije onoj iz čl. 3 (Zadaće Sveučilišta):  “Sve sveučilišne djelatnosti moraju biti usmjerene prema punom razvoju ljudske osobnosti i promicanju ljudskih prava i temeljnih sloboda.”, pa onda i onoj iz čl. 6 (Članovi akademske zajednice, akademske slobode): “Sveučilište poštuje ustavno načelo o nedopustivosti diskriminacije (zbog rase, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, društvenog položaja, invalidnosti, seksualne orijentacije i dobi i drugo.)”.

Živimo u kaosu pojmova i ideja u kojemu su moguće i najbesmislenije manipulacije kakvima svakodnevno svjedočimo. Građanke i građani osjećaju i žive teške posljedice strukturalnog nasilja čiji je bitan dio upravo taj kaos. No, osim pasivne prilagodbe (da upotrijebim eufemizam) i osjećaja izluđenosti, postoji i treća opcija – otpor i pobuna.

Cijeli naš javni diskurs premrežen je relativiziranjem onih pojmova o kojima bismo trebali učiti ako nigdje drugdje, a onda u sklopu bilo kakve vrste građanskog odgoja i obrazovanja. Trošimo se u raspravi oko toga što znače pojmovi kao što su ljudska prava, socijalna pravda, solidarnost, nepravda, govor mržnje, diskriminacija, svjetonazor i ideologija…

Nakon što sam sudjelovala na prošlom Plenumu, potvrdile su se moje nade kako prisutni studenti i studentice ove pojmove još uvijek jako dobro razumiju i kako jako dobro shvaćaju kontinuitet “borbe za zdravlje društva“. Tako na kraju svakog očitovanja Plenuma za javnost možemo čuti i vidjeti istu poruku kao i prije osam godina za vrijeme trajanja blokade i borbe protiv komercijalizacije obrazovanja: Obrazovanje NIJE na prodaju! Jedan svijet, jedna borba! I dobiti u ruke jednu važnu skriptu!

Nažalost, nakon završetka blokade iz 2009. stvari se nisu razvijale u dobrom smjeru.  Boras je vodio fakultet prema svom cilju bez trunke otpora i problema. Bitka protiv komercijalizacije je ušutkana manipulacijama i ugašena nabujalom kapitalističkom neminovnošću. Sveučilišni profesori i profesorice nisu prepoznali svoje mjesto u povijesnom kotačiću, niti su iskoristili moć koju imaju kako bi je upravili barem prema onoj društvenoj sferi kojom se bave – obrazovanju. Godinama je vladala potpuna nesvijest o tome da na Filozofskom fakultetu obrazujemo i odgajamo najvećim dijelom budući obrazovni kadar u osnovnim i srednjim školama. To se ponajbolje vidjelo u neprepoznavanju važnosti bitke za građanski odgoj i obrazovanje, ali i u posvemašnjoj ignoranciji svega što su nam u društvo i u škole donijeli Vatikanski ugovori. ‘Znanost’ je izgnala obrazovanje. U međuvremenu, Damir Boras je postao rektorom Sveučilišta u Zagrebu, a Vlatko Previšić dekanom Filozofskog fakulteta. I nakon svih tih pasivnih godina nemamo se pravo čuditi i pitati se +što to oni sebi dopuštaju?’, jer što se njih tiče, do sada je sve išlo ‘glatko’.

Neimenovani član Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nakon sjednice koja je prekinuta uslijed revolta velike većine prisutnih zbog nedopustivog ponašanja dekana, najbolje je sažeo protiv čega se danas borimo: “Zamislite da nastavnike u školama bira crkva koja im daje i obnavlja ili oduzima ‘kanonsko poslanje’ ovisno o svjedočenju kršćanskog života, a upravo to je budućnost koju promoviraju rektor zagrebačkog Sveučilišta i dekan Filozofskog fakulteta. Zamislite da na satu povijesti djeca gledaju povijesni falsifikat Jakova Sedlara, što se već dogodilo na satu vjeronauka u jednoj sisačkoj strukovnoj školi. Zamislite da kvaliteta obrazovanja vaše djece ovisi o nepopustljivosti studenata i dijela profesora čija je akademska sudbina itekako ovisna o Upravi koja forsira katolički odgoj. I zamislite, upravo to nam se događa”.

Da, upravo to nam se događa. I još štošta što ukazuje na to kakvo smo društvo postali. Kako vidimo u ovoj izjavi, dovoljno je nekoliko rečenica kojima se konstatira stanje, a da u njima bez problema uočimo spoj klerikalizma i fašizma koji nas tlače. Djeca u Hrvatskoj za sada gledaju Sedlarov zastrašujući falsifikat o Jasenovcu ‘samo’ na vjeronauku, no uskoro bi ga mogla gledati i na satu povijesti, budući da sporni ugovor KBF-a i FFZG-a nudi upravo takav rasplet.

Ali imamo platformu za borbu i otpor, a to je Plenum Filozofskog fakulteta i na njega ste svi/sve pozvani/e.

Prosvjed ‘Daj pet za DPS!’

Prosvjed “Daj pet za DPS!” (Državno pedagoški standard) u organizaciji Sindikata obrazovanja, medija i kulture održat će se na Trgu bana Jelačića u četvrtak, 5. svibnja u 17:30.

“Zašto? 

Zato što je krajnje vrijeme da javno istupimo i kažemo:
1. STOP poigravanju predškolskim sustavom
2. STOP nepoštivanju propisa koja reguliraju našu djelatnost
3. STOP odlukama grada Zagreba koje su iznad odluka Hrvatskog sabora!
4. STOP radu u pretrpanim grupama
5. STOP igrama bez pravila”, poručuju organizatori/ce. 

SOMK se već dugi niz godina bori s nepoštivanjem zakona koji reguliraju djelatnost ranog i predškolskog obrazovanja, posebno s nepoštivanjem Državno pedagoškog standarda (DPS). Od 2008. godine kada je donesen DPS predškolskog odgoja i obrazovanja, koji je u punoj primjeni trebao biti 2014., mnogi se gradovi nisu postupno prilagođavali i radili na stvaranju uvjeta za njegovu punu primjenu. Tako primjerice u Gradu Zagrebu, koji ima najviše vrtića (60 gradskih i toliko privatnih), dugi niz godina nije riješen gorući problem broja djece u odgojnim grupama. Zagreb ima oko 10 tisuća djece više od dopuštenog standarda jer sustavno godinama nije planirao i razvijao kapacitete sukladno stvarnim potrebama.

Ja od jutra nisam stala – problematika neplaćenog kućanskog rada

Organizacijski odbor osmomartovskog noćnog marša poziva vas na tribinu ‘Ja od jutra nisam stala – problematika neplaćenog kućanskog rada’, koja će se održati u petak, 29. travnja, u 19 sati u klubu MaMa

“Osobno je političko, osim kada je riječ o neplaćenom kućanskom radu. On se i dalje odvija potiho, zanemareno i neprimijećeno, ali svakodnevno. Rodna podjela rada u kućanstvu i društvena reprodukcija odavno su prestale biti ‘vruće’ teme. Međutim, upravo zanemarivanje tih tema dovelo je do rasprava o ‘usklađivanju obiteljskog i poslovnog života’, a opetovano negiranje tog sastavnog dijela svakodnevice dovelo nas je do toga da se ženama sugeriraju ‘fleksibilnije radno vrijeme’ i ‘nestandardni oblici zaposlenja’, valjda kako bi uz posao mogle obavljati i svoju, kako se to želi prikazati, ‘prirodnu zadaću’ spremačica, skrbiteljica i njegovateljica. 

Povodom Prvog maja, na agendu vraćamo temu neplaćenog kućanskog rada, koja je zanemarena i u radničkom, ali i u feminističkom pokretu”, poručuju organizatorice. 

Kroz razgovor će se propitati kako proizvodni procesi u kapitalizmu utječu na položaj žena i kako je neplaćeni kućanski rad neprimjetno ‘ispao’ iz feminizma, a osvrnut ćemo se i na prebacivanje socijalnih servisa s leđa države na pojedince i pojedinke. Govornice će pružiti povijesni pregled, kao i stanje u zemljama koje su kućanski neplaćeni rad priznale i novčano ga vrednuju, ali i kontekst Jugoslavije i AFŽ-ov pokušaj socijalizacije kućanskog rada. 

Govore: Vedrana BibićAnkica Čakardić, Ana RajkovićJelena Tešija.

Moderatorica: Andreja Gregorina.

Neovisnost medija – kulturna revolucija ili devolucija

U ponedjeljak, 25. travnja, u 19 sati u A dvorani na Fakultetu političkih znanosti KSFPZG u suradnji s Globalom, Radio Studentom i Televizijom Student organizira tribinu: NEOVISNOST MEDIJA (kulturna revolucija ili devolucija).

“Na organizaciju tribine potaklo nas je stvaranje sve dubljih rascjepa na društveno-političkoj sceni po ovom pitanju, te nam ih je cilj prikazati kroz akademsku raspravu, informirati javnost te potaknuti diskusiju o ovoj aktualnoj temi”, kazali su organizatori i organizatorice.

Na tribini govore:

1. Igor Weidlich, glavni urednik Globala i novinar
2. Nino Raspudić, novinar i politički analitičar 
3. Borna Sor, novinar i pokretač News bara
4. Urša Raukar, glumica i aktivistica

Moderatorica: Azra Ayyash, Radio Student

Uz tribinu, Klub u suradnji s Globalom, Radio Studentom i Televizijom Student potpisuje peticiju kojom ukazuje na važnost neprofitnih medija i kako bi ukazao na stav studenata politologije i novinarstva o ovoj temi. 

Tekst peticije glasi:

“Potpisivanjem ove peticije izražava se podrška neprofitnim medijima, koji su jamstvo pluralizma društva i ostvarivanja prava zajednice da bude informirana o svim temama od javnog interesa, pa i onih koje često nisu u fokusu komercijalnih ili vodećih medija. Kao studenti politologije i novinarstva naglašavamo važnost rada neprofitnih medija za razvoj demokracije i civilnog društva, te ističemo da bi država, umjesto da ih ograničava i smanjuje do sada dosegnute standarde, trebala štititi i poticati njihovo slobodno djelovanje.”

PETICIJU MOŽETE POTPISATI u Klub studenata Fakulteta političkih znanostiGlobalTelevizija Student i na Radio Student.