Podržimo Rodu na Plitvicama

Na Plitvicama se 8. i 9. travnja 2016. održava simpozij pod nazivom Pravni, etički i medicinski aspekti suvremenog vođenja poroda.

Na ovom simpoziju će biti riječi o ženinu pravu da odlučuje o svojem tijelu – radilo se o trudnoći, porodu ili prekidu trudnoće na zahtjev žene. Na simpozij je pozvana i udruga Roda kako bi predstavila svoju ulogu roditeljske udruge, udruge koja zastupa pravo žene  na odlučivanje u svojem porodu. I one su to prihvatile. No, kad su vidjele teme skupa, shvatile su da ovo neće biti običan simpozij. Rasprave i teme na simpoziju su sljedeće:

Tko odlučuje o tijeku poroda: roditelji, liječnici ili forum društvenih mreža?

Odbijanje za život nužne intervencije na porodu – novo lice čedomorstva?

Psihološki profil rodilje koja svjesno odbija medicinsku intervenciju i time ugrožava zdravlje i život djeteta

Okrugli stol Priziv savjesti ginekologa kod prekida trudnoća

Stoga, iz udruge Roda poručuju da svi zajedno ne smijemo pustiti da ovo prođe nezapaženo, bez komentara javnosti i bez sudjelovanja korisnica, pacijentica i žena.

No, kako bi to ostvarile, udruga Roda treba našu pomoć. Upravo su lansirale crowdfunding kampanju na Indiegogo, gdje skupljaju sredstva potrebna za prisustvovanje simpoziju ginekologa na Plitvicama. Svaki doprinos, pa i onaj najmanji, pomoći će Rodama da na Plitvicama jasno predstave stavove žena, korisnica zdravstvenih usluga.

Simpozij Pravni, etički i medicinski aspekti suvremenog vođenja poroda  je mjesto gdje Roda može direktno tražiti i dobiti odgovore hrvatskih ginekologa o njihovim stavovima vezanim uz budućnost maternalne skrbi u Hrvatskoj.

Da bi 10 Rodinih članica prisustvovalo Simpoziju, treba im oko 15.000 kuna. Svaka donacija, pa i ona najmanja, pomoći će im da postignu cilj, i da osiguraju da se čuje i naš stav i naš glas: Nama ne treba grublji pristup. Moj porod, moje tijelo, moj izbor.

Žene u emigraciji: Nezamjenjiva uloga društvenih mreža

Zadnjih desetljeća emigrantski val obuhvaća stanovništvo u cijelom rasponu. Podjednako i žene i muškarce svih dobnih skupina kao i razina obrazovanja. Pravci emigracije više nisu selo – grad već odlazak u sredinu koja će osigurati kvalitetan život u traženim segmentima. Motiv emigracija više nije isključivo prehranjivanje obitelji, odlaze i mlade osobe odmah nakon završetka školovanja, kao i samice/samci.

Zapošljavanje u inozemstvu može se realizirati od kuće, pogotovo radi li se o traženim strukama i zanimanjima kao što su informatička ili medicinska. I za mnoge druge poslove moguće je provesti skype intervjue i otići samo na završni razgovor. Neke kompanije pokrivaju putne troškove ili taj trošak može biti porezna olakšica. Za niže kvalificirane poslove potreban je izravan kontakt i oni se uglavnom pronalaze na licu mjesta.

Značajan broj emigrantica/ata odlazi u drugu državu po principu “tamo imam prijatelje ili rođake”. Time je bar nekakav početak osiguran jer često je pronalazak smještaja vrlo zahtjevan. Među iseljenicama/ima kruži uzrečica “lakše je naći posao, nego smještaj” što i nije daleko od istine ukoliko se radi o velikim gradovima. Većina započinje boravak u stranoj zemlji u hostelu ili iznajmljenoj sobi čiju rezervaciju je potrebno napraviti mjesecima ranije. Kao i kupiti avionsku kartu, pogotovo radi li se o niskotarifnim kompanijama koje povećavaju cijenu u odnosu na dan leta.

Otići živjeti u stranu zemlju zahtijeva pripremu i odgovor na predviđena i iznenadna pitanja i situacije. Rad i boravak u drugoj državi donosi niz nepoznanica, od pravnih do kulturoloških.

Žana Ćorić, glasnogovornica Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske izvijestila je da se tijekom 2014.godine Uredu obratilo putem pošte, e-maila i telefonom 74.906 osoba. Broj upita u odnosu na žene i muškarce je podjednak tj. nije zamijećeno značajnije odstupanje.

“Upiti  Hrvata koji žive izvan granica RH, a posebice upiti koji se odnose na hrvatsko iseljeništvo u europskim i prekooceanskim zemljama  odnose se na statusna pitanja ( primitak u državljanstvo, matični podaci), zatim reguliranje prebivališta/boravišta, te pitanja zemljišnoknjižne naravi. Nadalje, vezano za povratnike osobito područje interesa su i pitanja zdravstvenog i mirovinskog osiguranja,  zatim pitanja poreza, te mogućnost učenja hrvatskog jezika. Također, razmjerno velik broj upita se odnosi i na mogućnost verificiranja stranih svjedodžbi u Republici Hrvatskoj te upisa malodobne djece u osnovne i srednje škole kako bi nesmetano nastavili daljnje školovanje.

Najmanji broj upita odnosi se na pitanja koja se tiču Obiteljskog zakona odnosno reguliranja odnosa nakon razvoda bračne zajednice”, navela je glasnogovornica.

Prilikom organiziranja odlaska u stranu zemlju, mnoge nedoumice ne mogu se eliminirati isključivo putem službenih stranica,  a niti sve emigrantice/ti ne služe se stranim jezikom do stupnja prevođenja i razumijevanja teksta. A kada se nađu u novoj sredini, integracija je jednostavno započela i nema se više vremena ni prostora za pripreme. Konkretan život  prilagođava se na licu mjesta.

Iva Bedžula Prebeg, psihologinja iz Osijeka, osnivačica je facebook grupe Žene u Dublinu J.

Za Libeline čitatelje/ice govori o razlozima osnutka grupe, aktivnostima u njoj i svom životu u Irskoj od 2014.godine.

“Prije doseljenja u Irsku pokušavala sam naći što više informacija o samom preseljenju, načinu života. Pokušavala sam se ukratko prilagoditi prije nego što dođem. Znala sam da je to nemoguće, ali isto tako znala sam da dolazim sa 16-mjesečnim djetetom koje neće “čekati” moje prilagođavanje i tražit će sve ono što smo ostavili u Hrvatskoj.

Osim toga jedan od najvećih razloga je također bio pas kojeg smo dovodili s nama. Trebale su mi informacije kako da ga najbezbolnije i najsigurnije dovedem u Irsku. Grupe koje su postojale i prije ove naše nisu mi davale te odgovore i općenito su bile više grupe prilagođene muškarcima. S obzirom da je suprug došao nekoliko mjeseci prije nas, nismo se morali brinuti oko mjesta stanovanja nego su ostale one više svakodnevne stvari – kao na primjer pronaći doktora jer imamo malo dijete, pronaći trgovine koje su u blizini za osnovne potrepštine za kućanstvo i, najbitnije, za dijete.

Ideja za grupu je došla nenadano, doslovno sam je samo jedno jutro napravila i uključila nekoliko osoba koje su već bile u Irskoj i s kojima sam kontaktirala. Lavina žena odjedanput je zatražila pristup grupi i ona svakim danom raste. Više nije tako veliki broj iz dana u dana, ali svakodnevno primimo po nekoliko žena u grupu.

Nakon par mjeseci dobila sam zamolbu za snimanje dokumentarca za HRT, Lijepa naša Irska – obećana za hrvatske građane, autora Josipa Šarića. Broj zahtjeva nakon emisije udesetostručio se i većinom se poveća nakon svake reprize. Kao i količina privatnih poruka i osobnih zahtjeva za prijateljstvo. Tada je angažman oko grupe puno veći nego inače. Pokušavala sam svima odgovoriti na poruke, pogotovo na neke koje su bile poprilično teške za čitati i uputiti te osobe kome i gdje se mogu javiti.

Pokušavamo barem jednom mjesečno dogovoriti neke zajedničke susrete, nekada uspijemo i nađemo se u velikom broju, nekada ne, ali se trudimo. Veliki broj prijateljstava je već sada očit i žene su se povezale, što je bio najbitniji cilj same grupe. Komunikacija započeta na Facebooku, nastavila se privatnim porukama i aktivnostima u realnom svijetu. Grupa koja broji cca 3400 članica i za čije članstvo je jedni uvjet da ste ženskog spola, u uvodnom dijelu navodi svoj postulat: Pitajte sve sto Vas zanima koliko god trivijalno mislite da je i sigurno ćete dobiti neki odgovor.”

{slika}

Stanovništvo Hrvatske sve više odabire Irsku kao destinaciju za useljenje. Irska država ne propisuje nikakva ograničenja za hrvatske građanke/e u vezi zapošljavanja i boravka. Pripada engleskom govornom području, što mnogima pogoduje

Koliko je Irska postala popularna pokazuje podatak Irskog ureda za socijalnu zaštitu da je u 2015.godini izdano 4.342 osobnog PPS broja radno sposobnim osobama, a samo u siječnju 2016.g. još 396. Prikaz ekspanzije potvrđuje podatak da su u 2010. godini samo 52 osobe s hrvatskim dokumentima dobile PPS broj, 2011. 60 osoba, a 2014. već 2.091 osoba.

Prije otprilike godinu dana za dobivanje PPS broja neophodnog za otvaranje bankovnog računa i ostvarivanje socijalnih prava, dovoljno je bilo doći u područnu službu i stati u red ako ga je uopće i bilo. Danas, moguća je samo on-line registracija za dobivanje termina na koji se čeka oko tri tjedna. Pri tome treba imati na umu da se ovaj broj odnosi samo na zaposleno hrvatsko stanovništvo (sveukupno cca 10.000 osoba s PPS brojem) te mu treba pribrojiti djecu i osobe koje nisu zaposlene. Naravno, taj podatak možemo samo projicirati.

Pri Veleposlanstvu RH u Irskoj otvorena je prije sedam godina dopunska škola na hrvatskom jeziku. O priljevu stanovništva iz Hrvatske govori činjenica da je i Katolička crkva procijenila da joj se isplati uspostaviti hrvatsku misiju u Dublinu, te ju namjerava otvoriti u rujnu ove godine.

Istovremeno, direktor Zračne luke Osijek Domagoj Marinić potvrdio je da su pregovori za otvaranje direktne avionske linije Osijek-Dublin u završnoj fazi i da se realizacija očekuje u jesen 2016. “Hrvatske građanke/i u početku su stizali s vizom u Irsku i tada upisivali razne škole ne bi li ostvarili uvjete za rad, dok sada nakon ulaska države u EU dolaze na puno laganiji način i dolazi ih puno više”, govori Iva Bedžula Prebeg. “Neki ljudi dolaze isključivo zbog financijskih razloga, dok drugi dolaze iz puno suptilnijih razloga. Trenutno ovdje ima mjesta za sve njih.”

“Pristižu cijele obitelji jer ih dosta još uvijek živi s roditeljima ili nemaju riješeno stambeno pitanje pa im je svejedno hoće li ostati u Hrvatskoj ili se zajedno preseliti. Koncept obitelji se promijenio naspram prijašnjih emigracija. Danas se više ne žele razdvajati i često jedan/na član/ica dolaze prva/i i “pripreme teren” tj. zaposle se i nađu smještaj, nakon čega stižu ostale/i.”

“Definitivno smatram da je priljev žena koje dolaze iznimno velik”, nastavlja Iva. “Nisam sigurna možemo li reći da je veći nego priljev muškaraca, ali sigurno je naspram prijašnjih iseljavanja puno veći i to ne samo u Irsku.”

I na kraju Iva je komentirala integraciju građanki/a RH u Dublinu odnosno Irskoj:

“Moje osobno mišljenje, bez obzira na grupu koju vodim, je da se hrvatske državljanke obično jako dobro uklapaju. Čini mi se bolje nego muški rod u nekim slučajevima. Ovisno svakako o poslu i mjestu stanovanja. Ne mogu govoriti naravno o cjelokupnoj ženskoj populaciji, ali mogu govoriti o sebi kao jednom dijelu te populacije. Došla sam ovdje s malim djetetom i nije bilo ni mjesta ni vremena za strah od novoga ili dugačkog prilagođavanja. Žene s djecom “bačene” u žrvanj zdravstvenog i školskog sustava vrlo brzo moraju odraditi puno stvari i naučiti komunicirati i ‘boriti’ se s irskim sustavom.

Ja sam nakon tjedan dana pronašla igraonicu za dijete u koju još uvijek nakon godinu i pol dana dana redovito odlazim. Čak štoviše, u istoj toj volonterskoj organizaciji sada volontiram kao sekretarica podružnice te vodim nekoliko grupa. Možda se tako nešto ne bi smatralo velikom stvari, ali ja sam u isključivo irskoj organizaciji dobila neki status nakon samo par mjeseci. Druge žene su mi ukazale povjerenje da to mogu bez obzira što sam strankinja i engleski nije moj prvi jezik. Za mene osobno to je bio jedan od velikih uspjeha, pogotovo sada dok još uvijek ne radim. Žene koje tamo susrećem veliki su izvor informacija, ali i zadovoljstva na zajedničkim druženjima i definitivno su pomogle mojoj integraciji u Irskoj.”

Idemo u svijet

Facebook grupe s nazivima Idemo u… postoje za sve zemlje u koje se iseljavaju ne samo građanke/i Hrvatske, već i okolnih zemalja. Također, forumi su puni grupa identičnog sadržaja. Formirano je i mnoštvo podgrupa specijaliziranih za područja ili teme, čime se pokazuje potreba za sistematizacijom u iseljavanju. Grupe za određena zanimanja, samohrane majke, stanovanje, školovanje i sl. okupljaju ljude sličnih ili identičnih situacija i olakšavaju im pripreme, odlazak i boravak u drugoj državi.

U Facebook grupama razmjenjuju se informacije doslovce iz svih područja. Osim datoteka koje sadrže mnoštvo relevantnih zakona, propisa i linkova, te primjera životopisa i zamolbi, u grupama se odgovara na sasvim prozaična pitanja. Ono sa čime se netko susreće po prvi put, drugom je već svakodnevnica. Nerijetko netko fotografira dokument koji ne razumije, a druge/i članice/ovi prevedu ili recimo objasne kao se vrši obračun električne energije. Pruža se i konkretna pomoć, prijevoz, prenoćište, pronalaženje posla.

Početak života u stranoj državi, često je početak u doslovnom smislu zbog pravne, tehnološke i kulturno-sociološke razlike među zemljama.

Najveća facebook zajednica ove tematike, grupa je Idemo u svijet – Njemačka koja broji nevjerojatnih 65.000 članica/ova i svakog dana prima stotine novih. Iz osnovne grupe je nastalo 40-ak podgrupa koje broje preko 30.000 članova. Jedna od njih, ISUNJ – Posebne potrebe orijentirana je prema osobama s rijetkim i teškim oboljenjima ili invaliditetom, a koji žive ili namjeravaju doći živjeti u Njemačku.

Dominko Andrin, voditelj grupe, navodi kako je ona nastala sasvim slučajno. Kaže, jednog dana mu je dosadilo igrati igrice na Facebooku, odnosno odlučio je da više ne želi provoditi vrijeme kupujući virtualne koze ili krave na Farmvillu. “Tada sam ušao u jednu grupu koja se zvala “Mladi napustimo Hrvatsku”. To je bila neka protestna grupa u kojoj je netko postavio pitanje o odlasku u Njemačku. Reagirao sam postavivši 5-6 linkova s uputama o zapošljavanju, a za dva dana već sam bio admin u grupi Idemo u Njemačku. I tako je to krenulo.”

“Od listopada 2012. do kolovoza 2014. zajedno s drugim administratoricama/ima vodio sam grupu i za to vrijeme je stvorena baza s oko 300 dokumenata s kojima se svi članovi mogu slobodno služiti. Cijelo vrijeme smo radili volonterski, a onda zbog obima posla to je postalo neizvedivo. Došlo je do nesuglasica, te sam osnovao novu grupu koju vodim i danas, kao i web stranicu Idemo u svijet”, objašnjava Dominko.

“Grupa kontinuirano raste, a osnovni princip rada je objava samo provjerenih informacija i zakonskih odredbi. Najviše radimo na upućivanju u zakonski ostvariva prava, najčešće radna. Ljudi su uglavnom neinformirani što im je kao radnicima osigurano zakonima Republike Njemačke.”

“Isto tako moram istaknuti da posebno vodimo računa o izbacivanju bilo kakvih nacionalnih tenzija iz grupe. Sve/svi članice/ovi su ravnopravni i bitna je samo međusobna suradnja i pružanje pomoći.Također, sve grupe su neovisne od bilo koje političke ili druge organizacije”, naglašava Dominko Andrin koji uz pomoć pet administratora vodi sve grupe.

Procjenjuje da je aktivno 15 do 20% članica/ova grupe, što je otprilike 15.000 do 20.000 osoba. Neki se zadržavaju u grupi kratko, pokupe informacije i dalje rade sami, a neki cjelokupnu organizaciju odlaska temelje na suradnji u grupi. Aktivne/i članice/ovi uglavnom su oni koji ozbiljno planiraju preseljenje u drugu državu ili su netom otišli i započeli proces integracije koji im grupe olakšavaju. Deseci tisuća aktivnih članica/ova svih grupa i foruma svakako svjedoče koliki je broj ljudi s idejom ili već realizacijom odlaska iz Hrvatske.

Nakon nekog vremena boravka i prilagodbe u novoj zemlji, potreba za suradnjom u grupi se donekle smanjuje, ali već pristižu nove/i članice/ovi s aktivnim učešćem u kontinuiranom emigrantskom procesu. 

{slika}

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Žene u emigraciji”, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka “Žene u emigraciji”. 

Indijske udovice slave festival boja

Tisuće udovica okupilo se 21. ožujka u hramovima u Vrindavani u sjevernoj indijskoj državi Uttar Pradesh kako bi proslavile proljetni festival Holi (festival boja). Na taj način, one su prekršile 400 godina staru hinduističku tradiciju.

{slika}

Ortodoksni hinduizam zahtijeva od žena da se odreknu zemaljskih užitaka nakon smrti svojih muževa. Te žene su često odbačene od društva i smatraju se prokletima. Tipično, festival Holi, kao i većina drugih festivala i ceremonija zabranjeni su hindu udovicama, jer se smatra da će njihovo sudjelovanje donijeti nesreću drugima. Od udovica se očekuje da nose bijele haljine, te da ostanu daleko od festivala boja.

Ovo nije prvi put da ove udovice proslavljaju Holi u posljednje vrijeme, ali to nije široko prihvaćena praksa.

{slika}

Iako su neke od starih tradicija vezane uz udovice izblijedjele u urbanim sredinama Indije, njih se još uvijek slijedi u nekoliko ruralnih područja zemlje.

“Vremena su se promijenila na bolje. Ljudi više ne gledaju na nas kao kletvu. Kad vidim ovu malu djecu koja nisu više zakočena u dijeljenju svoje radosti sa ženama poput mene, osjećam se vrlo sretnom “, kazala je 65-godišnja Rasia, koja je izgubila muža kada je imala samo 17 godina. 

Humanitarne organizacije u sve većem broju bojkotiraju rad u prihvatnim centrima

Humanitarne agencije, koje pokušavaju pomoći izbjeglicama i migrantima koji dolaze u Grčku, u sve većem broju bojkotiraju rad u prihvatnim centrima i tvrde da sporazum EU-Turska bezobzirno krši ljudska prava.

Organizacije za ljudska prava su ljutite zbog odredbi sporazuma između EU-a i Turske u skladu s kojima su stotine novodošlih migranata zatvorene od nedjelje zbog postupka registracije i obrade zahtjeva za azilom. Oni koji ne ispunjavaju uvjete za ostanak bit će vraćeni natrag u Tursku.

Humanitarne agencije kažu da bi ih suradnja s Grcima u tim centrima pretvorila u suučesnike u ‘nepravednoj i neljudskoj’ praksi.

UNHCR i Liječnici bez granica  (MSF) priopćili su da će uskratiti svoju pomoć u utorak. Još dvije agencije pridružile su im se u srijedu.

“Međunarodni spasilački odbor (IRC) upozorio je (grčku) obalnu stražu u ponedjeljak da mi nećemo prevoziti najranjiviju skupinu ljudi na svijetu na mjesto gdje im je uskraćena sloboda kretanja”, izjavila je Lucy Carrigan, regionalna glasnogovornica IRC-a, te dodala: “IRC će nastaviti pružati potporu onima u drugom kampu”.

Nevladina udruga Norveško vijeće za izbjeglice priopćila je u srijedu da obustavlja većinu svojih aktivnosti unutar prihvatnog centra na grčkom otoku Chiosu.

Grčke vlasti kažu da im je potrebna pomoć. “Nama trebaju te međunarodne organizacije, posebice UNHCR koji nam pruža veliku pomoć. Mi želimo da ostanu, ali uz određena pravila”, rekao je ministar za zaštitu građana Nikos Toskas u izjavi za grčki radio.

Više od 147.000 ljudi, od kojih su mnogi pobjegli pred sukobima na Bliskom istoku i Aziji, doputovalo je morskim putem u Grčku ove godine. Gotovo milijun ljudi stigao je u Europu preko Grčke tijekom 2015. godine. 

Predložene izmjene Zakona o ravnopravnosti spolova koje ne podržava Pravobraniteljica

Nakon što je prekjučer Matko Marušić neometano na javnoj televiziji u desetominutnom prilogu iznosio apsolutne dezinformacije, vrijeđao i omalovažavao ‘promotore rodne ideologije’, govoreći zapravo kako rodnu ravnopravnost ne smatra integralnim dijelom ljudskih prava, realno je očekivati da bismo isto uskoro mogli doživjeti u Hrvatskom saboru.

Ovoga se puta otvara prostor za ‘široku raspravu’ o ravnopravnosti spolova, a koja se prečesto svede na vrijeđanje pojedinaca/ki i ignoriranje znanstvenih dokaza, umjesto da posluži za informiranu raspravu zastupnika i zastupnica o ostvarivanju rodno ravnopravnog društva. U tome prednjači uporni Ladislav Ilčić, koji gotovo svaku raspravu uspije pretvoriti u ono što njega najviše zanima – obrtanje teza gdje se ljudska prava, težnja za otvorenim i rodno ravnopravnim društvom, naziva ‘rodnom ideologijom’, no čini nam se da bi mu se na ovoj planiranoj raspravi moglo pridružiti još istomišljenika te iskoristiti priliku za smanjivanje razine ljudskih prava u Hrvatskoj.

A evo kako je do toga došlo.

Na inicijativu ministrice Bernardice Juretić, odnosno, Ministarstva socijalne politike i mladih, predložene su izmjene Zakona o ravnopravnosti spolova pa se tako na stranici e – savjetovanje.hr moguće još od 23. veljače uključiti u javnu raspravu o izmjenama spomenutog zakona. S obzirom da javno savjetovanje traje 30 dana, javna rasprava zaključuje se danas – 23. ožujka.

Komentar o predloženim izmjenama Zakona tražile smo od Pravobraniteljice za ravnopravost spolova, Višnje Ljubičić, da bismo od nje doznale, u najmanju ruku, zanimljivu informaciju kako “s planovima Ministarstva socijalne politike i mladih o predloženim izmjenama Zakona nije bila upoznata“.

Dodajmo odmah na početku kako predložene izmjene Zakona koje dolaze iz Ministarstva socijalne politike i mladih, prema mišljenju Pravobraniteljice, ne idu u smjeru jačanja pravne zaštite, što je bio cilj preporuke Europske komisije koja predstavlja temelj za predložene izmjene Zakona.

O kojim promjenama je riječ?

Izmjenom Zakona o ravnopravnosti spolova trebalo bi se urediti pitanje sveobuhvatne zaštite od viktimizacije u cilju potpunog usklađivanja članka 2. Zakona o ravnopravnosti spolova s odredbom članka 24. Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanju zapošljavanja i rada.

Također, izmjenama Zakona bi se trebala ispraviti ‘nomotehnička pogreška u članku 6. stavku 1. Zakona o ravnopravnosti spolova, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje teksta istog sadržaja’, navodi se na stranicama e – savjetovanja.

{slika}

“Iako se predložene izmjene odnose prvenstveno na odredbu kojom se zabranjuje viktimizacija, smatram kako preporuka Europske komisije nije bila da se trenutna odredba briše iz Zakona, već da se izričitom odredbom proširi krug osoba koje ulaze u okrilje zaštite jamstva zabrane viktimizacije. Smatram kako predloženo rješenje kojim se postojeća odredba briše uz obrazloženje da će se umjesto nje primjenjivati odgovarajuća odredba Zakona o suzbijanju diskriminacije, ne ide u smjeru jačanja pravne zaštite žrtava što je bio i cilj  preporuke Europske komisije”, rekla nam je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

Pravobraniteljica nam je rekla kako smatra da se ovim predloženim izmjenama Zakona dodatno komplicira pristup pravnoj zaštiti, suprotno preporukama Europske komisije.

“Naime, nije realno očekivati da će žrtve diskriminacije koje će pravnu zaštitu tražiti u okviru teksta Zakona o ravnopravnosti spolova biti svjesne kako će ta zaštita biti potpuna samo ako istovremeno koriste i odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije. Na ovaj način nepotrebno se povećava složenost pristupa pravnoj zaštiti građana i građanki”, pojašnjava Pravobraniteljica.

Pravobraniteljica je naglasila kako će ovo stajalište zastupati u javnoj raspravi te će predložiti poboljšani tekst jamstva zabrane viktimizacije koji bi ostao izričiti dio Zakona o ravnopravnosti spolova. 

“Štoviše, s obzirom da je Zakon o ravnopravnosti spolova organski zakon kojim se provodi ustavno jamstvo jednakosti žena i muškaraca te da svaka izmjena zahtjeva apsolutnu većinu u Hrvatskom saboru, Pravobraniteljica će predložiti da se razmotri i potreba za poboljšanjem nekih drugih odredaba navedenoga Zakona”, rekla nam je.

Konkretnije, prema riječima Pravobraniteljice Višnje Ljubičić, stavit će “posebni naglasak na definiranje nasilja nad ženama kao oblika kršenja načela ravnopravnosti spolova i rodno-uvjetovanog nasilja, a sukladno Istambulskoj konvenciji Vijeća Europe”.

Ponukane najprije informacijom kako za predložene izmjene Zakona ministrica Bernardica Juretić nije uopće tražila mišljenje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ali i opravdane strahove kako ove predložene izmjene Zakona neće služiti samo za podizanje statistike o izmjenama ili donošenja novih zakona ove Vlade, već i za otvaranje prostora za napade na ovu ustavnu vrednotu, kontaktirale smo i ministricu.

Ministrica Juretić na nekoliko poziva nije odgovarala, a SMS porukom nas je uputila na glasnogovorništvo Ministarstva socijalne politike i mladih. Do zaključenja ovoga teksta, njihovi odgovori još uvijek nisu pristigli, iako smo rok za objavu teksta više puta pomicale.

Iako, naravno, postoji mogućnost da se radi o minimalnim izmjenama Zakona o ravnopravnosti spolova, praćenje dosadašnjih poteza Vlade RH upućuje na to kako su ljudska prava na svim društvenim razinama, a pogotovo kada govorimo o marginaliziranim i diskriminiranim skupinama, trenutno glavna meta, što predstavlja sasvim dovoljan temelj za nepovjerenje i pomno praćenje svake inicijative za promjene zakona povezanih s ljudskim pravima.

‘Zanima me područje između ekstrema, siva zona kojoj pripada većina ljudi’

Iris Zaki je izraelska redateljica koja živi u Londonu od 2009. godine. Svoj prvi kratki dokumentarac My Kosher Shifts (2011), snimila je u hotelu u kojem je radila kao recepcionerka da bi zaradila za život. Prije tri godine, Zaki je započela rad na doktoratu iz dokumentarnog snimanja.

Njen posljednji dokumentarac Women in Sink (Kod frizera) sniman je u frizerskom salonu u Haifi, koji vodi Arapkinja Fifi. Film je hvaljen i trenutno igra na festivalima diljem svijeta, a na ovogodišnjem ZagrebDoxu dobio je posebno priznanje u kategoriji Movies That Matter.

Sa Zaki sam razgovarala o Women in Sink, njenim filmskim počecima, razlozima zašto voli ostaviti kameru da snima dok ona ćaska s ljudima, te iznenađujućim događajima koji su je pretvorili u ljubiteljicu sive boje.

Nakon nekoliko godina rada u izraelskoj glazbenoj industriji, preselila si se u London i upisala magisterij dokumentarnog filma. Zašto dokumentarci, što te privuklo?

Radila sam u izraelskoj glazbenoj industriji, u uredu, od 9 do 7. Bilo mi je dosadno, shvatila sam da trebam nešto napraviti, da mi je potrebna promjena u životu. Otišla sam u London na odmor, stvarno mi se svidio život ondje i odlučila sam se preseliti. Prijavila sam se na studij i prihvaćena sam, ali prvotno se nije radilo o dokumentarnom filmu. Međutim, prijatelj je bio na studiju dokumentarnog filma, otišla sam na nekoliko predavanja i stvarno mi se svidjelo pa sam se odlučila prebaciti na taj studij.

{slika}

Dok si radila na recepciji ultra-ortodoksnog židovskog hotela u Londonu, odlučila si napraviti svoj prvi film, My Kosher Shifts. Kakvo je to bilo iskustvo?

Volim pričati, stvarno volim, pa sam tako neprestano razgovarala s gostima, a prije nikada nisam bila u kontaktu s ultra-ortodoksnim Židovima. Odjednom sam toliko otvoreno razgovarala s njima, i oni su se otvorili u razgovoru samnom, jednostavno je bilo jako zanimljivo i odlučila sam da o tome napravim svoj završni film za magisterij. Bila sam jako oprezna s režijom, nisam htjela ništa promijeniti u našem odnosu. Mislila sam da bi dovođenje ljudi koji bi snimali kamerama, snimali zvuk, i sve to, zapravo uništilo atmosferu, normalan tok stvari. Odlučila sam samo ostaviti kameru da snima dok normalno razgovaram s ljudima. S tim je filmom zapravo započelo moje korištenje tehnike ‘napuštene’ kamere. I dalje radim na taj način.

Tehnika ‘napuštene’ kamere funkcionira jako dobro u tvojim filmovima. Uglavnom snimaš u zatvorenim zajednicama, zajednicama koje ne poznaješ dobro. Kako to funkcionira, možeš li reći više o samoj tehnici, prednostima koje ti nudi u takvom okruženju?

Stvarno volim raditi na taj način, to mi odgovara. Nakon što sam magistrirala, odlučila sam se na doktorat kroz koji nastavljam snimati koristeći tu tehniku. Volim snimati u zajednicama u koje inače nisam imala prilike ulaziti, to je jako zanimljivo. Nisam sjajna snimateljica ili redateljica, i ova tehnika mi omogućava da pronađem svoje mjesto u dokumentarnom filmu. Ako sam nadarena za nešto, onda je to prije svega komuniciranje s ljudima. Ova tehnika mi omogućava da uhvatim tu izuzetno osjetljivu i zanimljivu interakciju s ljudima, umjesto da namještam situacije i šturo intervjuiram ljude. Želim uhvatiti normalan, svakodnevan razgovor s ljudima, to je moj glavni interes.

Odrasla si u Haifi, gradu koji se inače predstavlja kao model za koegzistenciju Židova i Arapa. Jesi li odrastajući dolazila u doticaj s Arapima/Palestincima/muslimanima koji su živjeli u tvom okruženju? Koliko je prisutna bila segregacija, je li čak i u Haifi očigledna?

Nije bilo nikakve interakcija, apsolutno nikakve. Obrazovni sustav razdvaja djecu po religiji, tako da nije bilo mogućnosti interakcije s ‘drugima’ ni u školi. U Haifi je segregacija zapravo očigledna u odnosu na klasu – bogati ljudi žive na vrhu planine, a ispod nje, kraj mora, žive siromašni ljudi. Naravno, uglavnom Arapi žive dolje. Jedina razlika je to u što Haifi postoji malo više poštovanja prema ‘drugima’, iako je to daleko od idealnog. Ne možete na to gledati kao crno ili bijelo, jako je kompleksna situacija. Najveći problem je društvena mobilnost – ako Arapin želi kupiti kuću u židovskoj četvrti, može doći do problema. Isto je i s poslovima.

{slika}

Women in Sink je snimljen u Haifi, u frizerskom salonu koji posjećuju i Arapkinje i Židovke. Kakve su bile tvoje ideje prije snimanja, kakva su bila očekivanja?

Zapravo nisam išla u taj frizeraj zato što ga posjećuju i Arapkinje i Židovke, moj cilj je bio snimati samo Arapkinje. Željela sam pronaći mjesto koje bi mi dozvolilo da napravim tu ludu stvar. Kada sam došla u Haifu, nekako sam završila u Fifinom salonu i jako su mi se svidjeli ljudi i atmosfera samog mjesta. Tako sam odlučila snimati ondje. Ali da, na početku sam htjela snimati samo Arapkinje. Kao židovskoj djevojci koja je odrasla u Haifi i osjećala se jako dobrodošlo u tom gradu, bilo mi je važno doznati kako se one osjećaju u Haifi, kakav je njihov život bio i koliko su naša iskustva različita.

Što se promijenilo tijekom samog snimanja, kako si se odlučila da snimaš i Arapkinje i Židovke?

Dvije su se stvari dogodile u isto vrijeme. Prva je da nisam uspjela pronaći mnogo Arapkinja koje su željele biti snimane niti mnogo Arapkinja koje bi si dozvolile da otvoreno izražavaju svoje političke stavove. Ako živite u Izraelu, po defaultu ste jako politični, ali problem je bio taj da neke od žena nisu to htjele podijeliti sa mnom. U isto vrijeme, kada sam počela prati kosu židovskih žena, njihova su mišljenja bila veoma politička, veoma kritična. Također, ja sam se osjećala opuštenije i lakše mi se bilo suočiti s Židovkama, nego Arapkinjama. Naravno da su se Židovke osjećale opuštenije i bile spremnije kritizirati Izrael, kada ste privilegirani jednostavno se lakše žaliti i kritizirati. Kada ste manjina i ugroženi, stvari postaju kompliciranije i to je izišlo na površinu tijekom snimanja filma.

Je li te Women in Sink iznenadio? Jesi li očekivala ekstremnija mišljenja od žena s kojima si razgovarala? Što možemo naučiti iz toga?

Mislim da mnogi filmaši, kada je riječ o dokumentarnom filmu, većina njih zapravo, ulaze u snimanje s određenom agendom i potom snimaju ljude koji se uklapaju u tu agendu. Ja se volim gurnuti u mjesta koja mi nisu poznata i jednostavno se družiti s ljudima, pustiti da se film razvije spontano. Naravno, s Women in Sink sam imala neka očekivanja od samog početka i bila sam jako otvorena u vezi tih očekivanja. Tijekom samog snimanja sam naučila lekciju – pustiti ljude da kažu ono što žele reći. Ono što iznenađuje mnoge, a iznenadilo je i mene, jest to da je većina snimljenih mišljenja ‘lagana’, iako su međusobno jako različita. Ali zapravo nema ekstrema. Filmaši obično traže ekstreme, bilo lijeve ili desne, oni žele crno ili bijelo, sivilo ih ne zanima, mnoge čak i uznemiruje. Slično je i s vijestima i medijima općenito. Dok sam radila ovaj film, počelo me zbilja zanimati to područje između ekstrema, ta siva zona, jer to područje u koje spada većina ljudi.

Jesi li se bojala da će ljudi generalizirati nakon gledanja filma, da će ga uzeti kao prezentaciju čitave zajednice?

Bila sam zabrinuta i još uvijek sam zabrinuta. Kad god sudjelujem u Q&A na festivalima, napominjem da film ne bi trebao biti shvaćen na taj način. Već se osjećam kao odvjetnica koja se boji da će je netko tužiti. Ovo su individualne priče i tako ih se treba promatrati. Ali da, još uvijek se brinem.

{slika}

Trenutno živiš u Londonu. Kada posjećuješ Izrael, kako se osjećaš, vidiš li promjene u atmosferi u posljednje vrijeme? Bi li se htjela vratiti i živjeti u Izraelu?

Osjećam da zemlja ide u krivom smjeru, jako sam tužna zbog toga. Kada sam završila Women in Sink, vratila sam se u London čak malo pozitivna, s nekom nadom, ali onda se dogodio rat u Gazi. Trenutna Vlada je izuzetno rasistička, vlada atmosfera kreiranja straha. Želim se vratiti u Izrael u nekom trenutku, ali dokle god je ove Vlade, dokle god je Netanyahu glavni, sigurno se neću vratiti. Oni ne nude nikakva rješenja, oni još uvijek vide rat kao rješenje. Riječ mir je prije bila nešto što je svaka stranka uključivala u svoj program, a sada to nitko ne spominje, mir uopće nije na dnevnom redu.

Da završimo ovaj razgovor malo pozitivnije – kakvi su ti planovi za skoru budućnost, na čemu trenutno radiš?

Radim na sljedećem filmu za doktorat, ovoga puta želim snimati u jednoj od kolonija ili naselja u Izraelu. Već sam odabrala naselje u kojemu ću živjeti mjesec dana i snimati ljude. Ne znam ništa o ljudima koji žive u naseljima koje Izrael gradi, sve što znam su crno-bijelo priče, a želim doznati više. To snimam ovo proljeće, vidjet ćemo kako će proći.

*Film Women in Sink (Kod Frizera) bit će prikazan i na 8. ETNOFILm festivalu u Rovinju (28. – 30. travnja).