sdadmin

Ponovna izgradnja ljevice zahtijeva nadogradnju na tradiciju socijalističkog feminizma

Posted on by sdadmin

Desetljećima nakon opojnih dana drugog vala feminizma u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), tužno je prihvatiti činjenicu da je revolucionarni moment pokreta ostao u mutnom sjećanju, dok su ključni aspekti liberalnog feminizma uvršteni na dnevni red vladajuće klase. Ideje liberalnog feminizma mobilizirane su kako bi podržavale niz neoliberalnih inicijativa, uključujući surovost, imperijalistički rat i strukturno prilagođavanje.

Bez sumnje, važno je razumjeti kako je do toga došlo. Ali neka nedavna objašnjenja ponuđena od strane feminističkih znanstvenica navode nas u nesretnome smjeru. Ove autorice tvrde da je feminizam drugoga vala, sa svojim naglašavanjem zakonskih prava i plaćenog rada kao puta ka jednakosti, nesvjesno utro put neoliberalizmu. Utješno je misliti da su radikalne feministkinje imale određenu razinu kontrole nad ishodima naših borbi. Jer, ako je tako, danas bismo mogle ispraviti naše pogreške, promijeniti ideje i povratiti revolucionarne temelje.

Želim tvrditi nešto drugo: djelomično uklapanje liberalnog feminizma u neoliberalni ekonomski, politički, kulturni i socijalni poredak bolje je objasniti kroz nastanak režima akumulacije kapitala, koji je iz temelja restrukturirao ekonomiju kako na Globalnom Sjeveru, tako i na Globalnom Jugu.

Na Globalnom Sjeveru, taj novi režim uveden je putem napada poslodavaca na radničku klasu, na državu blagostanja i na povijesne institucije obrane radničke klase – sindikate i socijaldemokratske stranke. Taj napad donio je neoliberalizam, politički kontekst za uspješno zaziranje od radikalnih zahtjeva feministkinja, anti-rasističkih aktivista/kinja, autohtonih naroda i drugih. 

Iako je neoliberalizam ugasio radikalno obećanje drugog vala, ujedno je stvorio i materijalne temelje za obnavljanje i širenje feminističkih pokreta vođenih od žena iz radničke klase – bile one zaposlene u formalnoj ekonomiji, neformalnoj ekonomiji, na selu ili radile neplaćen posao.

Nadalje, politički diskurs i organizirane strategije socijalističkih feministkinja 21. stoljeća predstavljaju bogatstvo za borbenu ljevicu. Ljudi imaju osjećaj da stari oblici lijevih politika neće prolaziti. U ovoj potrazi za alternativama, socijalistički feminizam ima mnogo za ponuditi.

{slika}

Dominantni feministički politički diskurs drugog vala nije bio klasični liberalni feminizam – odnosno feminizam koji je htio ukloniti sve prepreke ženskom korištenju vlastitih prava – već nešto što bih ja nazvala feminizmom socijalnog blagostanja. (Izvan SAD-a, gdje su istinske lijeve stranke postojale i gdje su socijalistički politički diskursi bili dostupniji feministkinjama,  ova politika mogla bi se nazvati socijaldemokratskim feminizmom.) 

Feministkinje socijalnog blagostanja dijele s liberalnim feministkinjama posvećenost individualnim pravima i jednakosti šansi, ali idu mnogo dalje. One vide ekspanzivnu i aktivističku državu koja se bavi problemima radnica, koja olakšava usklađivanje plaćenog rada i neplaćenog kućnog rada nakon radnog vremena, koja unaprjeđuje položaj žena i posebice majki na tržištu rada, te koja širi socijalnu odgovornost kroz njegovateljstvo (npr. kroz plaćene roditeljske dopuste i doplatke ženama koje brinu za članove obitelji s invaliditetom).

Žene s imućnog kraja profesionalne/menadžerske klase predstavljaju osnovu za klasični liberalni feminizam. Politika feministkinja socijalnog blagostanja pronalazi društvene temelje uglavnom među nižim dijelovima profesionalne/menadžerske klase i posebice među ženama zaposlenim u obrazovanju, socijalnom radu i zdravstvu. Obojene žene iz profesionalne/menadžerske klase češće su zaposlene u ovim sektorima nego u privatnom. Sindikalne aktivistkinje također su odigrale važnu ulogu u vođenju i organiziranju feminizma socijalnog blagostanja.  

Možemo velikodušno okarakterizirati ambivalentnim odnos između žena iz radničke klase/siromašnih žena i profesionalnih žena iz srednje klase čiji je posao regulirati onima koji se definiraju kao problematični – siromašnima, bolesnima, kulturno neprilagođenima, seksualno devijantnima, slabo obrazovanima. Ove klasne tenzije prelijevaju se u feminističku politiku, budući da feministkinje iz srednje klase tvrde da predstavljaju žene iz radničke klase.

Načini na koje se klasne tenzije ispoljavaju, značajno su oblikovani drugim dimenzijama klasnog položaja, poput rase/etniciteta, seksualnosti, nacionalnosti i zdravlja. Ključno je i da se politike feministkinja iz srednje klase mijenjaju ovisno o razini ratobornosti, samoorganizacije i političke snage žena iz radničke klase.

Uvjerljiv primjer ovakve dinamike može se vidjeti u prvoj polovici 1970-ih. U političkom kontekstu afroameričke borbe za ekonomsku pravdu, vođene od strane afroameričke radničke klase i pokreta za pravo na blagostanje – feministkinja iz radničke klase iz Pokreta za građanska prava – feministkinje socijalnog blagostanja preuzele su vizionarski program širenja državne potpore onima koji profesionalno brinu o drugima. 

Na primjer, 1971. je koalicija feminističkih organizacija i organizacija za ljudska prava izborila zakon prema kojem su vrtići bili federalno financirana razvojna usluga dostupna svakom djetetu kojem je potrebna. Iako su feministkinje bez sumnje vidjele ovaj čin kao ključ za zapošljavanje majki, nisu limitirale korist samo na majke koje rade za plaću. Program je uključivao potpore za medicinske, prehrambene i obrazovne usluge za djecu do 14 godina starosti. Cijene usluga trebale su varirati s obzirom na prihode korisnika. Predsjednik Nixon uložio je na to veto, ali organiziranje oko ovih politika nastavilo se kroz 1970-e.

Nacionalna organizacija za pravo na dobrobit (NWRO) poticala je politike feminizma socijalne dobrobiti. Ono što je najzanimljivije vezano uz NWRO jest njezina sposobnost kombiniranja tvrdnji koje filozofi, pravnici i akademski profesori obično vide kao suprotstavljene. Ukratko, NWRO je slomila distinkciju između ‘govora o potrebama’ i ‘govora o pravima’. 

Materijalistički politički diskursi su suštinski primjer ‘govora o potrebama’. Zagovornici iznose tvrdnje temeljene na potrebama djece i jedinstvenoj sposobnosti majki da te potrebe ispune. S druge strane, zahtjev za rodno ravnopravnim praksama zapošljavanja i jednakim pristupom obrazovanju je suštinski ‘govor o pravima’, koji inzistira na proširenju individualnih prava već dostupnih muškarcima i na žene.

NWRO je zagovarao zagarantirane, bezuvjetne minimalne prihode za samohrane majke. Naglašavali su da bi siromašne žene trebale imati izbor o tome kako odgajati dijete, te bi trebale dobivati ekonomsku podršku i socijalne usluge bez obzira na to jesu li zaposlene ili su kod kuće.

Aktivisti i aktivistkinje za prava na blagostanje također su kritizirale programe zapošljavanja za iskorjenjivanje siromaštva, koji su samohrane majke usmjeravali na obuke za tradicionalno ženske, nisko plaćene poslove “ružičastih ovratnika”. Napokon, povezale su svoj zahtjev za priznavanjem majčinstva kao vrijednog rada sa ženskom ekonomskom autonomijom i njihovim pravom na samoodređenje.   

Ova politika odrazila se i u izazovu obojenih žena vezanom uz pro-choice pokret. Dok je radikalno i liberalno krilo feminističkog pokreta bilo usredotočeno na žensko pravo na tjelesnu autonomiju – i pravo da odbiju majčinstvo – siromašne obojene žene suočavale su se s vrlo drugačijim napadom: prisilna sterilizacija u javnim bolnicama u kojima su rađale. Nadalje, pokret za pravo na socijalnu skrb organizirao je siromašne žene, posebice Afroamerikanke, da se suprotstave klevetanju njih kao majki i stigmatizaciji njihove seksualnosti.

Nadovezujući se na Afroameričke aktivistkinje iz radničke klase, socijalističke feministkinje osmislile su politiku reproduktivnih prava koja nadilazi diskurs o izboru. Reproduktivna prava uključivala su pravo na majčinstvo i odgajanje djece u dostojanstvu i zdravlju, u sigurnim susjedstvima, s adekvatnim prihodima i stambenim uvjetima.

Ovakvo puno naoružanje reproduktivnim pravima stvara program ne-reformske reforme (o.p. program reformi koje se temelje na ljudskim potrebama, a ne na potrebama ekonomskog sustava). Neki od ovih zahtjeva mogu biti izboreni pod kapitalizmom – na primjer, zakonskom regulacijom rasističke sterilizacije ili diskriminacije majki lezbijki – ali njihovo potpuno prihvaćanje bilo bi nekompatibilno s kapitalizmom.  U tom smislu, politički diskurs o reproduktivnim pravima povezuje feminizam s anti-kapitalističkom politikom. 

Na svom vrhuncu, feminizam drugog vala zalagao se za podruštvljavanje aktivnosti njege i skrbi. Prebacivanje odgovornosti za skrb o drugima s pojedinca na društvo zahtijevalo je tada i zahtjeva danas redistribuciju dobara s kapitala na radništvo.

Društvena odgovornost za skrb ovisi o ekspanziji javnih dobara, što opet ovisi o oporezivanju dobara i profita. Davanje nadoknade radnicima i radnicama za vrijeme provedeno u aktivnostima njege (npr. plaćeni roditeljski dopust) povećava plaćene nadoknade nauštrb profita. Nadalje, zahtijevanje (bilo regulacijom, bilo ugovorom) da radna mjesta uključuju subvencije za aktivnosti skrbi radnika/ca izvan radnog mjesta interferira s kontrolom poslodavaca nad radnim mjestima i obično nailazi na otpor u privatnom sektoru, gdje se poslovi i dalje organiziraju kao da radnici/e imaju vrlo malo odgovornosti za aktivnosti skrbi. Drugim riječima, podruštavljanje aktivnosti skrbi zahtijevalo je suprotstavljanje kapitalističkoj klasnoj moći. Tu su feministkinje socijalnog blagostanja iz 20. stoljeća potonule.

Suprotstavljanje kapitalističkoj klasnoj moći zahtijevalo je širok, militantan, remeteći pokret – antikapitalističku frontu koja povezuje feminizam, anti-rasizam, gej prava i prava imigranata sa sindikatima i radničkom borbom. Ono što je, umjesto toga postojalo, bili su birokratski, sklerotični, sektorski podijeljeni sindikati koji nisu imali ni interes ni sposobnost za stvaranje pokreta bilo koje vrste.

U trenutku kada je socijalni feminizam bio na vrhuncu, 1970-ih, stigao je tsunami kapitalističkog restrukturiranja, inaugurirajući novu eru napada na radničku klasu, koja je imala malo sredstava za obranu. Kako su se ljudi borili da prežive u tom novom svjetskom poretku, kako su kolektivne sposobnosti i solidarnosti izmicale dohvatu, kako su kompeticija i nesigurnost bujali, kako su projekti individualističkog preživljavanja postajali dnevnim zapovijedima, vrata su otvorena neoliberalnim idejama da uspostave svoju hegemoniju.

Zarobljene između demobilizirane radničke klase i Demokratske stranke preuzete od strane neoliberalizma, feministkinje socijalnog blagostanja počele su se prilagođavati postojećoj političkoj stvarnosti, napuštajući, primjerice, politike NWRO-a.

One su usvojile neoliberalne diskurse, suočene s optužbama da država blagostanja potiče zavisnost. Prihvatile su ideju samodostatnosti kroz plaćeni rad, iako je bilo poprilično očito da loše plaćeni i nesigurni poslovi dostupni mnogim samohranim majkama ne bi nikada mogli pokriti troškove života, da dječji doplatci koji su se davali najsiromašnijim ženama nisu bili prikladni za osiguravanje kvalitetne brige o djeci i da su dnevni boravci za stariju djecu mnogima bili financijski nedostupni.     

Drugim riječima, feminizam socijalnog blagostanja drugog vala nije bio toliko kooptiran, koliko je bio politički marginaliziran. A kao posljedica toga poraza, ne neočekivana, liberalne feminističke politike su se ne samo premjestile u centar pozornice, nego su i pripojene unutar sve više hegemonijskog neoliberalnog režima.

Ironično, dok su zagovarateljice iz srednje klase krenule desno, feministkinje iz radničke klase, posebice u sindikatima s većinski ženskim članstvom, su postizale bitne uspjehe. Povećale su udio žena u vodstvima, potaknule svoje sindikate da podrže političku mobilizaciju koja brani legalan pobačaj (primjerice kampanja “prounion, prochoice” pokrenute od strane Coalition for Labor Union Women), suprotstavile se diskriminaciji LGBT osoba i postavile zahtjeve za jednakom plaćom za žene i muškarce i plaćene roditeljske dopuste. Ipak, potonji zahtjevi nisu ispunjeni, a sindikati su brzo izgubili temelje, uključujući i mjesto za pregovaračkim stolom.

Ova je povijest poučna. Feminizam i drugi pokreti protiv opresije moraju uključivati sve klase, pa se moraju i pitati: “tko će preuzeti hegemoniju unutar ovih pokreta?” Čiji će svjetonazori odrediti što pokret zahtjeva, kako su ti zahtjevi artikulirani i opravdani, te kako je sam pokret organiziran?

U uobičajenom slijedu događaja, odgovor na to pitanje je srednja klasa. Ipak, kao i za vrijeme drugovalne radikalizacije, kada su ljudi iz radničke klase ušetali na političku pozornicu, odnosi moći unutar društvenih pokreta mogu se promijeniti.

{slika}

U 21. stoljeću, žene su ušle na globalnu političku pozornicu u zapanjujuće velikom broju pokreta. Na Globalnom Jugu, gdje su žene raseljene, rade na nesigurnim radnim mjestima, vode kućanstva, bore se da bi preživjele u neformalnim naseljima i urbanim slumovima, one nisu samo ključne sudionice u pokretima za socijalizam 21. stoljeća, nego i organiziraju temeljne projekte  koji predstavljaju izazov patrijarhalnim oblicima organizacija, vodstva i pokreta.

Na Globalnom Sjeveru, projekti toga tipa koristili su nove modalitete radničkog organiziranja (poput pokreta radnika u domaćinstvu), koji se temelje na mobiliziranju članova/ica i građenju saveza zajednica. Iako nisu savršeni, naravno, ovi različiti socijalističko-feministički projekti, na sjeveru i jugu, u zajednicama i na radnim mjestima, nude nove diskurse rodne jednakosti, nove modalitete organiziranja i vizije participatorne demokracije.

Iz posvećenosti socijalističkih feministkinja samoorganiziranju proizlazi njihova podrška organizacijskim strukturama koje su nehijerarhijske i demokratske, te stoga inkluzivnije. Davanje pažnje intersekcionalnosti kao vodilji kako programa tako i političkog diskursa  otvara polje na kojem bi društvene podjele mogle biti ukinute, a ne reporoducirane.  

Razumijevanje načina na koje su radna mjesta, kućanstva i zajednice povezani vodi efektivnijim načinima organiziranja i većim mogućnostima za koalicijske politike, stvaranje veza između problema za koje se obično smatra da zahtijevaju vrlo različite borbe.

Socijalističko-feminističke vizije vodstva i razvoja vodstva promoviraju mogućnosti aktivista i aktivistkinja na uključivanje u demokratsko donošenje odluka i kolektivnost. Spoznavanje toga jest da su afekt, emocije i seksualnost uvijek prisutni, da oblikuju društvene odnose, potiču aktiviste i aktivistkinje na samorefleksiju, empatiju i poštovanje za razne načine bivanja na svijetu.

Ako ćemo graditi socijalizam 21. stoljeća, onda je vrijeme da obratimo pozornost na socijalistički feminizam 20. i 21. stoljeća i pomaknemo njegovu teoriju i praksu s margina u centar ljevice.

Prevela i prilagodila Stephanie Stelko 

Građanski sat u obranu demokracije!

Posted on by sdadmin

U četvrtak 24. ožujka u 18 h, u Kinoteci Zlatna vrata u Splitu, Platforma 112 i Antifašistička liga RH organiziraju javnu tribinu pod nazivom ‘Građanski sat u obranu demokracije!’. 

Na tribini će o aktualnom urušavanju građanskih i medijskih sloboda te napadima na kulturne i demokratske institucije govoriti Olja Savičević Ivančević, Urša Raukar, Vesna Teršelič i Jurica Pavičić.

Tribinu će moderirati Marina Škrabalo, GONG i Eugen Jakovčić, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. 

“Tribina će biti prilika za otvoreni razgovor o aktualnoj krizi demokracije u Hrvatskoj i Europi te konkretnim građanskim akcijama za obranu ustavnih vrijednosti mirotvorstva, socijalne pravde, pluralizma, poštivanja ljudskih prava i sloboda te ukupne vladavine prava.

Tribine organiziramo širom Hrvatske, kao jedan od prvih koraka u okupljanja svih zabrinutih građana raznolikih svjetonazora i stilova života koje povezuje poštovanje za ustavne vrednote i spremnost na otpor negativnom političkom i civilizacijskom pravcu u kojem je zemlja krenula”, poručuju organizatori/ce. 

Što se od predizbornih obećanja nalazi u proračunu za 2016.?

Posted on by sdadmin

Priopćenje Centra za mirovne studije prenosimo u cijelosti. 

Povodom usvajanja Državnog proračuna za 2016. Centar za mirovne studije (CMS) izražava zabrinutost nastavkom smanjenja ulaganja u ljude za koje smatramo da su ključna poluga ekonomskog i društvenog razvoja Hrvatske. Ovakva ocjena temelji se na činjenici da je proračun za obrazovanje i znanost umjesto povećanja doživio još jedno rezanje, a da ključna reforma u sustavu, Kurikularna reforma, nema svoje vidljivo mjesto u proračunu. Vodeći se od prije poznatim principom da ono čega nema u proračunu se neće niti dogoditi, zaključujemo da je Vlada stavila reformu i razvoj obrazovnog sustava “na čekanje”.

CMS podsjeća da je povećanje proračuna za obrazovanje i znanost bio jedan od ključnih zahtjeva MOST-a prema Domoljubnoj koaliciji i koaliciji Hrvatska raste – proračun otkriva dijametralno suprotnu politiku značajnog smanjenja proračuna za ovaj resor. Osim navedenog, proračun za kulturu pretrpio je brojne rezove, a evidentno je da Vlada ne želi nastaviti dugogodišnju praksu razvoja neprofitnih medija koji su ključni za opstanak istraživačkog novinarstva i političke i tržišne neovisnosti medija, usprkos činjenici da je HDZ u predizbornoj kampanji na zahtjev Platforme 112 u pogledu “nulta tolerancije” za korupciju, klijentelizam, zakidanje građanskih i medijskih sloboda, kršenje ljudskih prava i diskriminacije, pismeno odgovorio da je potpuno sukladan s ovom politikom.

Tokom predizborne kampanje u procjeni utjecaja predizbornih obećanja na proračun RH bilo je evidentno da bi provedba predizbornih obećanja dovela do značajnog povećanja proračunskog deficita, umjesto do njegovog smanjenja, odnosno nositelji izbornih programa svjesno su obmanjivali javnost određenim obećanjima.

Stoga, CMS podsjeća na neka od obećanja vladajuće Domoljubne koalicije s osvrtom na njihovu realizaciju u proračunu:

  • smanjenje PDV-a (opća stopa) s 25 posto na 23 posto: nema niti naznaka za promjenu stopa PDV-a u ovogodišnjem proračunu, a projicirano povećanje prihoda od PDV-a za 2017. i 2018. pokazuje da evidentno nitko više ne uzima u obzir ovo predizborno obećanje.
  • rast mirovina do 60 posto prosječne plaće tijekom mandata: porast mirovina koji bi na godišnjoj razini iznosio dodatnih 4,6 milijarde kuna nije predviđen niti proračunom za 2016. niti projekcijama za 2017.
  • 5 posto veće rodiljne naknade i 1000 eura po novorođenom djetetu – povećanje rodiljnih naknada također nije predviđeno proračunom, a dodatni trošak za proračun u iznosu od 317,2 milijuna kuna godišnje koliko bi koštalo 7.500 kuna po novorođenom djetetu također nije vidljivo u proračunu Ministarstva socijalne politike i mladih.

Promatrajući projekcije proračuna za 2017. i 2018. uočava se manjak utjecaja ključnih reformi koje su dio sporazuma o suradnji između MOST-a i Domoljubne koalicije: smanjenje pa čak i ukidanje parafiskalnih nameta i pojeftinjenje usluga javne uprave (dapače, predviđen je rast prihoda na osnovu upravnih i administrativnih pristojbi, pristojbi po posebnim propisima i naknadama), reforma teritorijalnog ustroja također nije vidljiva u smanjenju administrativnih troškova državne uprave, a predviđa se kontinuirani rast izdvajanja za pomoći lokalnoj i područnoj samoupravi što znači da se ne predviđa smanjenje broja financijski neodrživih općina. Ne vide se niti reforme na prihodovnoj strani u obliku reforme poreznog sustava i uvođenja poreza na imovinu koje je MOST zahtijevao.

Upitno je bi li građani glasali za političke opcije koje nude smanjenje izdvajanja za obrazovanje, a ne predlažu smanjenje troškova državne uprave niti troškove velikog aparata lokalne i regionalne samouprave.

Nažalost i ovaj put CMS utvrđuje da su predizborna obećanja i dugotrajni koalicijski pregovori koji su bili koncentrirani na provedbu reformi pali na prvom “reality” testu i ponavlja zahtjev još iz vremena prije izbora, da bi sve stranke koje pretendiraju na preuzimanje izvršne vlasti trebale na izbore izaći sa prijedlogom proračuna jer je to jedini realni instrument za procjenu izvedivosti i održivosti predizbornih programa – sve ostalo je samo prazno slovo na papiru. 

Kako se borbom za Planet borimo i za prava žena

Posted on by sdadmin

Jedna od najbitnijih stvari koje sam naučila kroz mnoge godine aktivističkog rada jest da su veliki svjetski problemi i njihova rješenja međupovezani. Razmišljajući o svemu što je potrebno kako bismo dostigle rodnu ravnopravnost, jasno je da svako kvalitetno rješenje mora ostvariti i okolišnu ravnopravnost.

Diljem svijeta žene disproporcijalno plaćaju cijenu štete koju činimo planetu. Klimatske promjene otežavaju živote milijunima žena. U mnogim dijelovima svijeta u razvoju, žene svakodnevno pješače kilometrima kako bi svojim obiteljima osigurale pitku vodu i drva za ogrijev. Kako planet sve više zatopljava, a pitke je vode sve manje, teret ovih žena postajat će sve teži – gubit će dragocjeno vrijeme koje je moglo biti uloženo u edukaciju ili produktivan rad. Ako ponestane zaliha vode i hrane, klimatske migracije prisilno će uništiti zajednice i dovesti do natjecanja za osnovna životna sredstva, a žene će u takvoj situaciji biti još izloženije nasilju.

Ženama se često uskraćuje obrazovanje i jednako pravo glasa u građanskom odlučivanju i donošenju odluka što je, vrlo vjerojatno, dovelo do tragičnih primjera poput Bangladeša 1991. godine, kada je od 140.000 ljudi, koji su umrli od posljedica poplave uzrokovane Ciklonom Gorky, broj poginulih žena u odnosu na broj poginulih muškaraca iznosio 14:1,  djelomično zbog nedovoljnog pristupa informacijama i nepravovremenih upozorenja na opasnost.

Niti žene u SAD-u nisu izuzete od opasnosti koje sa sobom nose prijetnje okolišu. Svi u Americi, i žene i muškarci, izloženi su toksičnim kemikalijama u svakodnevnom životu. Pojedine studije su, također, otkrile neočekivano visoke količine slabo poznatih neurotoksičnih kemikalija u majčinom mlijeku, što dodatno opterećuje  žene u brizi o djeci. Dojenje se i dalje smatra najzdravijim načinom ishrane za dojenčad, no briga oko prenošenja toksičnih kemikalija djetetu i nije nešto novo s čime se majke moraju suočavati.

Ono što mi daje ogromnu nadu čitajući ovakve priče jest da smo, iako su žene disproporcijalno ugrožene zagađenjem planeta, nadomak zaustavljanju te situacije. Svakodnevno sam inspirirana mnogim hrabrim ženama koje su odustale od mirnog promatranja kako im se vlastiti domovi, zdravlje, zajednice i  životna sredstva uništavaju.

Bitan korak u postizanju rodne ravnopravnosti jesu uzori koje će žene u svojoj borbi slijediti. Zbog toga, nužno je dijeliti priče o njihovoj snazi kako bi druge žene shvatile da ta moć također pripada i njima. Ovdje su samo neki od primjera priči koje su me direktno inspirirale.

U Flintu, u Michiganu, majke su počele primjećivati da njihova djeca postaju zaboravna ili teško barataju s riječima koje su inače normalno koristila. Danas znamo da su to bili znakovi trovanja olovom iz gradske vode, iako su gradske vlasti ustrajale u tvrdnjama da je voda sigurna. Suočavajući se s nepoznatim čimbenicima koji su utjecali na zdravlje, stanovnici i stanovnice Flinta zakonski su zahtijevali čistu vodu, nove vodovodne cijevi i dugoročnu zdravstvenu zaštitu. Nayyirah Shariff i Melissa Mays dvije su nevjerojatne žene koje u Flintu i danas neumorno rade na organiziranju zajednice otrovane vodom za piće. Pratite stranice Flint Rising i Water You Fighting For i saznajte kako im možete pomoći.

Prošlogodišnja borba protiv bušenja nafte na Arktiku okupila je jedan od najljepših i najraznovrsnijih pokreta kojeg čine žene iz cijeloga SAD-a. Nešto zaista nije u redu s kompanijama poput Shell-a koje nestanak ledenih vrhova na Arktiku (koji se tope zbog globalnog zatopljenja) vide kao put do još više nafte. Posebice kada znamo da će klimatske promjene žene pogoditi na više razina. Otpor ovom ludilu javlja se u nekoliko oblika – od Bijesnih baki u Seattlu (Raging Grannies in Seattle), do hrabrih mladih žena koje su se uspinjale na naftne platforme kako bi izvjesile transparentne protiv iskopa na Arktiku s natpisima ‘sHell No’.

Još jedan ključni dio slagalice, kada govorimo o rodnoj ravnopravosti, jest osigurati ženama – kao građankama i aktivistkinjama – prostor za sudjelovanje u bitnim pitanjima. Posvećivati vlastito vrijeme i vještine za stvar do koje nam je stalo može biti poprilično ispunjujuće, no dok žene i dalje zarađuju manje i obavljaju puno veći dio kućanskih poslova nego muškarci, vrijeme i energija dragocjeni su komoditeti. Kao samohrana majka, imala sam tu sreću da sam živjela u zajedničkom kućanstvu s prijateljicama koje su me podržavale. Jednostavno ne bih uspjela obavljati svoj posao u Greenpeace-u i brinuti se o kćeri bez te zajednice žena. Nemaju sve tu sreću koju sam sama imala, zbog čega vjerujem da su mnoga rješenja za neravnopravan položaj žena također rješenja za ekološke probleme i očuvanje planeta.

Moramo preispitati i suočiti se sa sistemima i praksama koje proizvode nejednakost i nepravdu u svim mogućim oblicima – poput opasne erozije prava na glas u SAD-u. Ako bismo mogle računati na jednaku plaću, podijelu kućanskih poslova, adekvatnu brigu za djecu, pristup reproduktivnom zdravstvu, fleksibilno radno vrijeme, da ne spominjemo pristup čistoj vodi – zamišljam koliko bi se još snažnih, glasnih, aktivnih žena moglo zauzeti za vlastitu zajednicu, za one manje sretne članove i članice zajednice. Zasigurno, za dobrobit naših kćeri i našega planeta, to bi bila ultimativna pobjeda.

Prevela i prilagodila Marina Tkalčić

Sloboda medija jedno od najugroženijih ljudskih prava

Posted on by sdadmin

Sloboda medija jedno je od najugroženijih ljudskih prava u 2015. godini. Utjecaj vlasti na uređivačku politiku je velik, a povećan je i broj napada na novinare i novinarke, rečeno je u ponedjeljak u Beogradu, na predstavljanju izvještaja Beogradskog centra o ljudskim pravima, kako prenose srpski mediji.

Predstavljajući izvještaj, novinar Ivan Protić rekao je kako se stupanj slobode medija u prošloj godini našao pred najvećim iskušenjima u 21. stoljeću, te da je vrlo veliki utjecaj vlasti na uređivačku politiku medija.

S obzirom na navedeno, pažnju koju mediji u toj situaciji posvećuju ljudskim pravima manje je nego ranije i više obojena političkim, nego analitičkim i kritičkim tonovima.

Većina medija vrlo blagonaklono izvještava o koaliciji na vlasti i pozitivno izvještava o Vladi Srbije i premijeru, dok aktualna vlast svaku kritičku primjedbu procjenjuje kao pokušaj rušenja premijera i vlade i koristi pritom termine ‘plaćenici’ i ‘neprijatelji’, rekao je Protić.

Izvještaj ukazuje i na to da su napadi na novinare i novinarke u 2015. godini bili daleko brojniji, nego prethodne godine. Bilo je 60 napada, od toga 32 fizička.

“Ovakva situacija ima dvostruki efekt:  prvo, krše se ljudska prava ljudi koji rade u medijima, a s druge strane i ljudska prava svih ostalih građana i građanki, jer nemaju vjerodostojne, točne i pravovremene informacije zbog čega počinju vjerovati u virtualni svijet, koji im se servira, a koji se znatno razlikuje od stvarnog”, zaključio je Protić.

U  izvještaju o ljudskim pravima za 2015. godinu navedeno je da su u primjeni medijskih zakona uočeni brojni problemi koji su posljedica nepostojanja političke volje, ali i zato što su zakoni nedorečeni, bez adekvatnih nadzornih mehanizama i bez ikakvih sankcija.

Navedeno je i da je javno oglašavanje netransparentno i jedno od najvažnijih načina pritiska na uređivačku nezavisnost medija.

Jutros smo vidjele kako izgleda novi HRT

Posted on by sdadmin

Govoreći o takozvanoj rodnoj ideologiji, profesor i bivši dekan Medicinskog fakulteta u Splitu, Matko Marušić, u emisiji Studio 4 na četvrtom programu HRT-a, koju je uređivala Karolina Vidović Krišto, već je u drugoj minuti izgovorio:

“Možeš biti samo ili muško ili žensko, treće ne postoji”, a novinarka u studiju, Vlatka Kalinić, na to je odgovorila “Tako je”.

Bazirajući svoj autoritet na svojoj znanstvenoj karijeri, ali i upoznatosti sa ‘prirodnim zakonima’, gospodin Marušić nastavio je pojašnjavati kako “promotori, zastupnici rodne ideologije” tvrde kako termini biološkog spola nisu “dihotomni, nego da postoji kontinuirani prijelaz u muško i žensko”, a to je za njega “osobna uvreda”.

Postavljajući pitanje o “rodnoj disforiji”, novinarka Vlatka Kalinić sasvim neutemeljeno naziva znanstvenike  i znanstvenice koji se bave rodnom teorijom “zagovornicima rodne ideologije”, dodajući kako “tvrde da se osobama s rodnom disforijom treba pomoći” dok “pedijatri tvrde da je problem u umu, a ne u tijelu”. Oduševljen postavljenim pitanjem, profesor Marušić najprije pitanje komentira riječju “odlično”, a potom nastavlja objašnjavati kako se radi o “poremećaju kada sebe smatraš ženom, a muškarac si”.

U narednih nekoliko minuta komentirao je gostovanje Borisa Jokića u Nedjeljom u dva i njegov “nastavni program koji oni zovu kurikulum” uz pojašnjenje kako je iz njegovih riječi zaključio (pozivajući Jokića da otkrije imena jer ostavlja prostora da je u krivu) da su “isti liječnici koji su sudjelovali u izradi Jovanovićeva i Štulhoverova zločinačkog spolnog odgoja, sada opet u i u Jokićevom timu za zdravstveni odgoj“.

Kako ne bi bilo nekakve zabune, Matko Marušić pojasnio je kako je on za uvođenje i spolnog i zdravstvenog odgoja u škole, ali “ne na način na koji je to napravio Štulhofer”.

Nastavio je optuživati profesora Aleksandra Štulhofera i Amira Hodžića kojega je nešto ranije prozvao da je “sam rekao da nije odlučio kojega je spola” da su “napravili plan kako proširiti rodnu ideologiju u  Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju” nazivajući ih “vrlo zloćudnim ljudima“.

Novinar u studiju Igor Dunaj u tom je trenutku rekao kako bi “za takve stvari ipak i gospodin Štulhofer trebao biti u studiju da se i on može obraniti”.

Komentar spomenutog novinara bio je jedini dašak profesionalizma u prilogu emisije emitirane na javnoj televiziji koja, između ostaloga, ima dužnost, ali i odgovornost prema gledateljima i gledateljicama prenositi provjerene, valjane, a u ovom konkretnom slučaju, i znanstveno utemeljene informacija o bilo kojem, a samim time i ovom pitanju.

Nakon cijelog niza smjena koje su produkt Vladine medijske politike, točnije, Vladine politike gušenja slobode medija, na brojne uredničke pozicije na HRT-u postavljeni su članovi i članice navodno strukovne udruge – Hrvatski novinari i publicisti (HNIP). To udruženje, ranije poznato isključivo po tome što mu je u članstvu Velimir Bujanec, gugltrenslejtorskim priopćenjima na engleskom jeziku te podržavanju ministra Hasanbegovića, u proteklih je nekoliko tjedana u centru pozornosti zato što je njihov predsjednik, Siniša Kovačić, morao dati ostavku kako bi preuzeo poziciju vršitelja dužnosti ravnatelja HRT-a.

Nakon njegova postavljanja vršiteljica dužnosti uredništva HRT4 postala je Tončica Čeljuska, jedna od suosnivačica HNIP-a u sklopu kojega se emitira i Studio 4 u kojemu je danas gostovao Matko Marušić. Međutim, s poveznicama ni tu nije kraj – današnju emisiju u kojoj su se višestruko dijelile etikete, ali potencijalno i kršio Zakon o suzbijanju diskriminacije, uređivala je Karolina Vidović Krišto, također članica HNIP-a, koja je od prošlog tjedna u uredništvu emisije Studio 4.

Karolina Vidović Krišto javnosti je najpoznatija zbog toga što je u emisiji Slika Hrvatske pustila prilog “Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?”, a zbog kojeg ju je Zagreb Pride uvrstio na listu homofoba godine da bi ih ona zbog toga tužila i još nevjerojatnije tužbu dobila. Naime, u srpnju prošle godine Županijski sud u Osijeku potvrdio je presudu Općinskog suda u Zagrebu prema kojoj Zagreb Pride duguje Karolini Vidović Krišto odštetu od 41 tisuću kuna. Odmah nakon toga reagirao je i Zagreb Pride predajom tužbe Ustavnom sudu za zaštitu slobode govora.

V. d. urednicu HRT4 Tončicu Čeljusku nazvale smo ranije jutros kako bismo je pitale smatra li da je informativna emisija Studio 4 odrađena profesionalno. Gospođa Čeljuska je na početku razgovara pojasnila da je pitanjem “zatečena”, ali da će prilog pogledati pa ga naknadno komentirati. “Ne vidim razloga zbog čega ne bi bio profesionalno napravljen. Bili su novinari u studiju, gostovao je doktor znanosti, ugledni profesor s Medicinskog fakulteta u Splitu koji ima svoje mišljenje”, rekla je u razgovoru Čeljuska, tražeći dodatnu elaboraciju onoga što smatramo spornim. Nakon što su joj navedeni sporni dijelovi, od kojih su brojni istaknuti u ovome tekstu, gospođa Čeljuska rekla je da se čujemo telefonski za sat vremena i da joj pošaljemo upit mailom. Na nekoliko poziva, međutim, odgovor nismo dobile, a odgovor na upit poslan mailom još uvijek čekamo.

Službi za odnose s javnošću HRT-a, pak, poslale smo četiri pitanja koja slijede:

“U današnjoj emisiji Studio 4 na HRT4 gostovao je profesor Matko Marušić, smatrate li da je spomenuti prilog odrađen poštivajući temeljna načela novinarske struke?

Kako je moguće da u prilogu ni jednom rječju nije zastupljena takozvana druga strana? Smatrate li to propustom, a ukoliko smatrate, kako je do njega došlo i hoće li urednica emisije biti izložena sankcijama?

Smatrate li da su stavovi koje je profesor Marušić neometano iznosio, iako su sukobljeni sa znanstvenim dokazima, protivni ulozi javne televizije čija je dužnost objektivno i odgovorno prenositi informacije gledateljstvu?

Smatrate li da je novinarka Vlatka Kalinić svojim izborom riječi poput sintagme ‘rodna ideologija’ ili doslovnim komentarom ‘Tako je’ na konstataciju profesora Marušića kako postoji ili muški ili ženski spol, a ne ništa treće djelovala nepristrano i objektivno poštivajući pravila novinarske struke?”

Uz zahvalu za upit i zanimanje za HRT, dobile smo odgovor kako je “Studio 4, informativna emisija koju emitiraju uživo svakim radnim danom na Četvrtome programu Hrvatske televizije (HRT – HTV 4) u kojoj uvijek omogućuju prostor svim stranama te će tako biti i u ovomu slučaju” dodajući kako je danas gostovao profesor Matko Marušić, a sutra će gostovati profesor Aleksandar Štulhofer.

Sa HRT-a dodaju i da  “kao i uvijek, i u ovomu slučaju ističe da stavovi sugovornika u njezinim radijskim, televizijskim i internetskim programima ne odražavaju nužno i stavove Hrvatske radiotelevizije”.

S obzirom na to da smatramo kako su odgovorili na tek jedno pitanje i to ono koje nije povezano sa poštivanjem pravila novinarske struke, kako same novinarke, tako i urednice Karoline Vidović Krišto, ponovno je poslana zamolba za svim odgovorima ili barem elaboracijom zašto ih ne možemo dobiti.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org