sdadmin

Seksualno uznemiravanje #NIJEkompliment

Posted on by sdadmin

Nova kampanja, pod nazivom #NIJEkompliment, pokrenuta je s ciljem osvještavanja mladih ljudi o seksualnom uznemiravanju i negativnim posljedicama koje iz njega proizlaze. Kampanju su pokrenule volonterke u suradnji sa Ženskom sobom, a provodi se u sklopu projekta “!“, kojeg financijski podržava Grad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport.

Kao što same sudionice kampanje ističu, glavni je cilj osvijestiti i informirati, u prvom redu, mlade ljude o tome što je seksualno uznemiravanje i njegovi razini oblici s kojima se svakodnevno susrećemo, kao što su: zviždanje i dobacivanje vulgarnih izraza na ulici, neželjeno dodirivanje i slično. Potiču se mladi da se i same/i uključe u kampanju putem društvenih mreža dijeljenjem slike na svojim profilnim stranicama (Facebook, Instagram) uz korištenje zadanog hastag-a kampanje #NIJEkompliment. Kampanja je nedavno prešla preko tisuću lajkova na Facebooku, što pokazuje da je prepoznata kao online platforma protiv seksualnog uznemiravanja i važan dio borbe protiv istog. Također, iz kampanje upućuju poziv i drugima da se uključe u kampanju tako da uz #NIJEkompliment hashtag napišu svoje iskustvo seksualnog uznemiravanja.

Kako bismo saznale nešto više o samoj kampanji, razgovarale smo s volonterkama Mateom Belošević i Zrinkom Selestrin koje su nam pojasnile kako su došle do ideje pokretanja kampanje i što ih je potaknulo na akciju.

Kako ste došle na ideju za kampanju #NIJEkompliment?

Sama Facebook stranica je nastala u okviru projekt “Ja znam! Ja djelujem!” kojeg provodi  Ženska soba – Centar za seksualna prava. Nakon završenog jednodnevnog treninga u organizaciji Ženske sobe, a čije smo bile polaznice, dobile smo zadatak osmisliti reach-out aktivnost s ciljem prevencije seksualnog nasilja. Nakon što smo odlučile fokusirati se na seksualno uznemiravanje, sama ideja je spontano nastala. Imajući na umu koliko je popularan hashtag, te da se pomoću njega može postići veliki utjecaj na populaciju, razvile smo cijelu ideju upravo oko njega. Nakon toga, slijedilo je osmišljavanje catchy naslova i usklađivanje mnoštva ideja.

Napisale ste da je kampanja prvenstveno namijenjena mladima, možete li ukratko objasniti zašto?

Kampanja je prvenstveno namijenjena mladima iz nekoliko razloga. Prvi i glavni razlog jest uputa od strane Ženske sobe prilikom osmišljavanja reach-out aktivnosti da su prvenstveno mladi naša target populacija. Drugi razlog je što i mi same spadamo u populaciju mladih, zbog čega smo u samu kampanju najlakše uključile naše vršnjake/kinje, prijatelje/ice i kolege/ice. Krenule smo od utjecanja i osvještavanja njih o seksualnom uznemiravanju, a oni su onda lijepe riječi i dobar glas o našoj kampanji proširili svome krugu poznanika/ica.

Prema vašem mišljenju i iskustvu, u kakvim oblicima je seksualno uznemiravanje najrasprostranjenije u Hrvatskoj i prepoznaje li ga šira javnost kao takvog?

S obzirom na naše skromno iskustvo ne bismo se usudile implicirati najrasprostranjenije oblike seksualnog uznemiravanja. Ono što možemo istaknuti jest da seksualno uznemiravanje može biti verbalno, npr. pošalice, usputna dobacivanja, komentari ili nedolični prijedlozi koji imaju seksualnu konotaciju, ali i neprimjereni telefonski pozivi, SMS poruke, e-mailovi te poruke upućene preko društvenih mreža. Iz našeg trenutnog iskustva i mišljenja slobodne smo reći da javnost upravo te oblike vrlo rijetko prepoznaje kao seksualno uznemiravanje. Vrlo često se to ne doživljava ozbiljno, drži se u privatnosti doma te se poistovjećuje s koketiranjem i slično.

Možete li ukratko nabrojati neke od štetnih mitova o seksualnom uznemiravanju koje vaša kampanja želi razbiti/raskrinkati?

Neki od mitova, odnosno predrasude koje naša kampanja želi razbiti jesu da su seksualni komentari i primjedbe upućeni ženama dio koketiranja ili zavođenja, da su buljenje, stajanje suviše blizu i davanje raznih znakova (namigivanje, zviždanje) signali kojima muškarci ženama daju do znanja da im se sviđaju te žele stupiti u kontakt s njima, da je zahtijevanje seksualnih usluga u zamjenu za druge usluge sastavni dio radnog i obrazovnog okruženja, da je ozbiljnost seksualnog uznemiravanja konstantno preuveličavana te da je većina takozvanog uznemiravanja samo bezopasan flert.

Pokušavamo istaknuti glavne razlike između seksualnog uznemiravanja i ostalih oblika ponašanja, a to je da seksualno uznemiravanje je ono koje je neželjeno, uvredljivo, neprijatno, užasavajuće i jednostrano.

Hasanbegović traži smjenu Rakić, HND: ‘To je novi korak ka potpunoj političkoj kontroli medija’

Posted on by sdadmin

Vlada je na današnjoj sjednici predložila Saboru raspuštanje Vijeća za elektroničke medije. Ministar kulture Zlatko Hasanbegović zatražio je raspuštanje Vijeća i smjenu predsjednice tog vijeća Mirjane Rakić. 

Ministar kulture Zlatko Hasanbegović kazao je kako u Izvješću ne postoje potpuni podaci da su Vijeće i Agencija ispunili zakonske obveze i obveze iz programa rada.

Izvješće, navodi ministar, ne spominje da je na državnoj televiziji ‘proveden nadzor nad korištenjem mjesečne pristojbe i drugih javnih prihoda u skladu s pravilima državne potpore za javne radio-difuzijske usluge’. 

Ne postoji ni podatak, naveo je Hasanbegović ‘da je jedna članica Vijeća od 1. svibnja 2013. do 16. prosinca 2014. bila u sukobu interesa i protuzakonito obnašala dvije javne dužnosti – članice Vijeća i članice UV Hine’. Riječ je o Gordani Simonović.

“To je svojim mišljenjem i odlukom utvrdilo Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, a Vijeće je bilo dužno izvijestiti Vladu da su se stekli uvjeti za njezino razrješenje prije isteka mandata, što je propustilo”, kazao je ministar kulture.

U Vijeću za elektroničke medije su, predsjednica Mirjana Rakić, koja je ujedno i ravnateljica Agencije za elektroničke medije, te članovi Damir Hajduk, Suzana Kunac, Vesna Roller, Gordana Simonović, Robert Tomljenović. Predsjednika i članove Vijeća za elektroničke medije imenuje i razrješava Hrvatski sabor na Vladin prijedlog.

HND: Učinjen novi korak ka potpunoj političkoj kontroli medija

Hrvatsko novinarsko društvo drži da je neprihvaćanje izvješća o radu Agencije za elektroničke medije u 2014. zbog bizarnog razloga te posljedično ‘rušenje’ njene ravnateljice i predsjednice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić, kao i smjene svih članova Vijeća, novi napad vladajućih na neovisnost medija.

Prijedlog državnog proračuna za 2016. godinu dodatno potvrđuje namjeru dokidanja medijskog pluralizma, ističe HND. Nime, navodi, u prijedlogu ovogodišnjeg proračuna predviđeno je da se kroz Ministarstvo kulture, umjesto i do sada mizernih 3,2 milijuna, za neprofitne medije daje samo 623 tisuće kuna. Također će se i rad Agencije za elektroničke medije ubuduće financirati kroz Ministarstvo kulture. Agencija do sada nije bila ovisna o proračunskom novcu već, kao neovisno regulatorno tijelo, o novcu koji su uplaćivali izravno nakladnici/emiteri čime je bilo omogućeno funkcioniranje, između ostaloga, i Fonda za pluralizam, objašnjava.

“Odluku da se Agencija za elektroničke medije financira iz proračuna donijela je, doznajemo sada, još prethodna, ‘tehnička’ vlada na odlasku. Time je, kao i promjenom Zakona o HRT-u, kojim je omogućeno da Hrvatski sabor običnom, natpolovičnom većinom bira glavnog ravnatelja HRT-a, bivša vlast omogućila političku ‘okupaciju’ javnog medijskog servisa te ukidanje neovisnosti regulatora rada elektroničkih medija, što nova vlast temeljito provodi”, kaže se u priopćenju.

HND takvo ponašanje ocjenjuje opasnim za slobodu medija i demokraciju u Hrvatskoj te još jednom upozorava kako je nedopustiva politička kontrola medija, koji bi u demokratskom društvu trebali biti neovisni, stoji u priopćenju koje je potpisao predsjednik HND-a Saša Leković.

Orešković je jučer postao premijer i to na grbači izbjeglica

Posted on by sdadmin

Tim Orešković od prvog dana kada je zbunjeno preuzimao funkciju premijera RH izložen je kritikama i porugama. Gotovo svaka osoba savršeno se može prisjetiti trenutka kada je prvi puta shvatila da Orešković ne govori hrvatski jezik, ali i saznanja da će u Hrvatskom saboru održati Powerpoint prezentaciju. Sumnja da on zapravo i o čemu odlučuje ili da ga se upućuje u bilo što što najprije nije odobrio Tomislav Karamarko, opravdana je i prisutna od prvog časa kada je ponovno migrirao u Hrvatsku.

Tihomir Orešković odlučio je to promijeniti, ali da bi se uspeo na ljestvici moći potrebna su mu neka leđa koja će podmetnuti pod sebe kao stabilan temelj za svoj uspon. Jasno je da sa smjenom Lozančića jedinim dijelom odugovlači i da bi pokazao da neće potpisati baš svaki papir koji mu se umetne u ruke. To, međutim, nije dovoljno. Time Tim samo dijelom pokazuje svoj otpor, a da bi postao premijer potrebno je da pokaže snagu i vodstvo. Orešković, naprosto, u netkoj bitci treba pobijediti.

Za mnoge komentatore i komentatorice u medijima, na društvenim mrežama i diljem RH na jučerašnjoj konferenciji za medije, Tihomir Orešković je napokon dokazao da je premijer.

A evo i kako.

Uspio je napokon pronaći nekog slabijeg od sebe. Ponosno je ocijenio kako je brojka od nula izbjeglica koja je jučer ušla na teritorij RH pozitivna i to ne samo za nas, već i za naše susjede.

 S jednakim je ponosom prepričavao i kasne sastanke s čelnicima Europske unije s kojima je zajedno, kako kaže, sudjelovao u donošenju odluke o zatvaranju takozvane balkanske rute. Zna Tihomir Orešković da ako se makar malo očeše o autoritet koji sa sobom donosi titula nekog od čelnika Europske unije, može zvučati ozbiljnije. ‘Jasno je komunicirao’ da dok Kramarko sastanči s kojekakvim brkićima i hasanbegovićima, on sam, kako to i doliči jednom premijeru, odlazi na velevažne sastanke na kojima će se zaključiti da Europska unija – dobitnica Nobelove nagrade za mir 2012. godine – nema nikakvih problema sa tisućama ljudi koji će joj doslovce umirati pred vratima.

Danas je Tihomir Orešković prezentirao svoj prijedlog proračuna i gotovo svi to tako vide. Njegov prijedlog proračuna, ne Karamarkov. U samo jedan dan, preko grbače izbjeglica, Tihomir Orešković postao je premijer. Loš, ali ipak premijer, barem ovog tjedna.

 

{slika}

Feminizam protiv kapitalizma

Posted on by sdadmin

Socijalizam i feminizam imaju dugu, i povremeno bremenitu, vezu.

Socijalisti/kinje su često optuživani/e za prenaglašavanje klase – za stavljanje strukturalne podjele između onih koji moraju raditi za plaću i onih koji su vlasnici sredstava za proizvodnju u centar svake analize.

Još gore, oni ignoriraju ili previđaju koliko su važni ostali faktori – poput seksizma, rasizma ili homofobije – u stvaranju hijerarhija moći. Ili priznaju važnost tih negativnih normi i praksi, ali tvrde da se njih možemo riješiti tek kad se riješimo kapitalizma.

U isto vrijeme, socijalisti/kinje optužuju mainstream feministe/kinje da se previše fokusiraju na individualna prava umjesto na kolektivnu borbu i ignoriraju strukturalne podjele između žena. Optužuju mainstream feministe/kinje za svrstavanje uz buržoaske političke projekte koji umanjuju djelovanje žena radnica ili promoviraju zahtjeve srednje klase te tako ignoriraju potrebe i želje siromašnih žena, i na Sjeveru i na Jugu.

To su stare debate koje datiraju iz sredine devetnaestog stoljeća i Prve internacionale te izazivaju duboka politička pitanja o moći i kontradikcijama kapitalističkog društva.

Sve dodatno komplicira dinamična zamršenost feminizma i povijesne prirode kapitalizma – odnosno, načina na koji je seksizam integriran u procese stvaranja profita i u reprodukciju kapitalističkog sistema.

Dinamika je očita i danas kad je kandidatkinja za predsjednicu, Hillary Clinton, prvi izbor američkih milijunaša. Ali podjela između socijalizma i feminizma je definitivno nepotrebna.

Zašto bi socijalisti/kinje trebali biti feministi/kinje

Ugnjetavanje žena, i u američkom društvu i globalno, je multidimenzionalno – rodne podjele u političkoj, ekonomskoj i društvenoj sferi objašnjavaju zašto, da bi se oslobodili/e tiranije kapitala, socijalisti/kinje moraju biti i feministi/kinje.

Mogućnost da žena napokon postane predsjednica SAD-a upućuje na potpuni manjak vođenja od strane žena, i u SAD-u i u svijetu. Unatoč moćnim ženama poput Angele Merkel, Christine Le Garde, Janet Yellen i Dilme Rousseff, rodna ravnoteža u politici i korporativnom svijetu ostaje snažno iskrivljena. Od 500 tvrtki koje se nalaze na Fortuneovoj listi, u samo četiri posto njih su žene direktorice, a većina uprava korporacija ima ili malo ili uopće nema ženskih članica.

Globalno, 90 posto šefova/ica država su muškarci, a na Svjetskom ekonomskom forumu 2015. godine  žena je bilo samo 17 posto od 2500 predstavnika/ca, dok su u 2013. žene prvi put imale 20 mjesta u američkom Senatu.

Za razliku od mnogih zemalja, žene u SAD-u imaju jednaka prava i zakonsku zaštitu te sličan pristup edukaciji, ishrani i zdravstvu kao i muškarci. Ali rodne razlike su sveprisutne u društvu.

Žene su uspješnije od muškaraca po visokom obrazovanju, ali ne dostižu usporedive razine uspjeha i bogatstva, a stereotipi ostaju baš kao i niska reprezentativnost u popularnim medijima. Napadi na ženska reproduktivna prava ne slabe, a nakon dugog, polaganog pada u devedesetima, stope nasilja nad ženama nisu pale od 2005. godine.

U isto vrijeme, odluke o balansiranju privatnog i radnog života, u jeku povećanja troškova djece i kućanstva, teže su nego ikad. U pedeset godina od izglasavanja Zakona o jednakim plaćama iz 1963. godine, žene su masovno postale dio radne snage; danas 60 posto žena radi van kuće. Samohrane ili udane majke rade čak i češće od toga, uključujući 57 posto majki koje imaju djecu mlađu od jedne godine.

Ali žene koje rade puno radno vrijeme i dalje zarađuju samo 81 posto onoga što zarađuju muškarci – broj je malo napuhan zbog bržeg pada u plaćama muškaraca (osim onih s visokim obrazovanjem) u proteklim godinama.

Razlike u plaćama se podudaraju s rodnom podjelom rada. Maloprodaja, uslužni i prehrambeni sektor su područja na kojima dominiraju žene i feminizacija “brižnog” rada je sve naglašenija. Unatoč nedavnim prednostima, poput proširenja Zakona o pravednim radničkim standardima na domaće radnike/ice, “brižni” rad se i dalje vidi kao ženski posao i podcijenjen je. “Brižni” poslovi su nisko plaćene podjarmljujuće gaže u kojima je često ponižavanje, uznemiravanje, napadanje i krađa plaća.

Osim tih jasnih razlika između iskustava muškaraca i žena u SAD-u, postoje mnogo podmukliji, dugotrajniji efekti seksizma. Feministi/kinje poput bell hooks tvrde da su seksizam i rasizam proželi sve kutove društva i da dominantni narativi moći slave bijele, heteronormativne vizije života.

Od rođenja, dječake i djevojčice se tretira različito, a rodni stereotipi s kojima se upoznaju kod kuće, u školi i svakodnevnom životu se perpetuiraju kroz život žene, oblikujući njen identitet i životne izbore. Seksizam također igra i manje očitu, ali kritičnu ulogu u stvaranju profita. Od početka, kapitalizam se oslanjao na neplaćeni rad van tržišta rada (uglavnom kod kuće) koji pruža temeljni sastojak za akumulaciju kapitala: radnici – koje treba stvoriti, obući, nahraniti, socijalizirati i voljeti.

Taj neplaćeni rad je izrazito prožet rodom. Dok više muškaraca sudjeluje u kućanskim poslovima i odgoju djeteta nego u prošlosti, društvena reprodukcija još uvijek primarno pada na leđa žene od koje se očekuje da nosi najteži teret kućanskih poslova.

Većina žena radi i van kuće što pretvara njen rad kod kuće u “drugu smjenu“. Na taj način, žene su dvostruko ugnjetavane – eksploatirane na radnom mjestu i neprepoznate kao radnice u društvenoj reprodukciji.

Zašto bi feministi/kinje trebali/e biti socijalisti/kinje

Te dugotrajne klasne rodne podjele – u političkoj, ekonomskoj i društvenoj sferi – predstavljaju gorivo za dominantan feministički pogled na svijet da je seksizam odvojen od kapitalizma, i da se s njime odvojeno treba i suočiti.

Kroz brojne valove feminističke borbe, aktivisti/kinje su slijedili/e različite strategije za borbu protiv seksizma i rodnih podjela. Danas, mainstream feminizam gravitira prema fokusiranju na stavljanje žena na pozicije moći – i u političkoj i u ekonomskoj sferi – kao način da se riješe brojni problemi s kojima se žene suočavaju, kao što je nejednakost u plaćama, nasilje, ravnoteža između posla i života i seksistička socijalizacija.

Istaknute glasnogovornice poput Sheryl Sandberg, Hillary Clinton, Anne-Marie Slaughter i mnoge druge zagovaraju ovu “preuzmi moć” feminističku strategiju. Sandberg – jedna od najutjecajnijih predlagačica ovakve strategije – tvrdi da se žene trebaju prestati bojati i da trebaju početi s “mijenjanjem statusa quo”. Ona vjeruje da, ako to učine, ova generacija može ukinuti razliku u vođenju i čineći to, učiniti svijet boljim mjestom za sve žene.

Pogonska snaga “preuzmi moć” argumenta je taj da kad bi žene bile u poziciji moći, one bi se, za razliku od muškaraca, pobrinule za implementaciju politika koje koriste ženama i da će se klasno-rodne razlike u ekonomskoj, političkoj i društvenoj sferi eliminirati samo ako će žene držati jednak broj vodećih pozicija kao muškarci.

Naglasak na pojedinačnom napretku kao putu za ostvarivanje feminističkih ciljeva nije nov i bio je kritiziran od strane brojnih feministkinja poput Charlotte Bunch i Susan Faludi, koje propituju ideju sestrinske solidarnosti kao lijek za duboko ukorijenjene rodne razlike. Kao što Faludi kaže, “ne možeš promijeniti svijet za žene samo tako da postaviš ženska lica na vrh nepromijenjenog sustava društvene i ekonomske moći”.

Socijalističke feministkinje poput Johanne Brenner također ukazuju na to kako mainstream feminizam zanemaruje duboke tenzije među ženama:

“Možemo biti velikodušni i okarakterizirati kao ambivalentne odnose između žene iz radničke klase/siromašne žene i stručne žene iz srednje klase čiji je posao da regulira tko će biti definiran kao problematičan – siromašni, nezdravi, kulturalno neprilagođeni, seksualno izopačeni, slabo obrazovani. Te klasne tenzije krvare u feminističku politiku jer feministkinje iz srednje klase tvrde da predstavljaju žene iz radničke klase”.

I dok je zasigurno nužno prepoznati da suvremeno rodno društvo opstaje, nužno je i da nam bude jasno kako prevladati te razlike i, jednako važno, prepoznati granice feminizma koji ne izaziva kapitalizam.

Kapital se hrani postojećim normama seksizma i miješa se s eksploatacijskom prirodom rada za plaću. Kad su ženine ambicije i želje utišane ili podcijenjene, lakše ih je iskoristiti. Seksizam je jedan od alata svake tvrtke, omogućuje firmama da žene plaća manje – pogotovo ne-bijele žene – ali i da ih diskriminira na drugačije načine.

Ali čak i ako iskorijenimo seksizam, urođene kontradikcije kapitalizma opstaju. Važno i nužno je da žene sjednu na pozicije moći, ali to neće promijeniti fundamentalnu podjelu između radnika/ica i vlasnika/ica – između žena na vrhu i žena na dnu.

To neće promijeniti činjenicu da to što većina žena radi na neizvjesnim poslovima s niskom plaćom predstavlja veću barijeru za napredak i ugodan život od seksizma u ekonomskoj ili političkoj sferi. To neće promijeniti moć motiva za profitom i mogućnosti kompanija da daju radnicima/cama onoliko malo koliko ekonomske, društvene i kulturne norme dopuštaju.

Naravno, društvo se ne može reducirati samo na odnos plaća. I rodne razlike su stvarne i postojane. Uzimajući klase ozbiljno znači isticati ugnjetavanje žena kroz materijalne uvjete u kojima žive i rade i istovremeno prepoznati ulogu seksizma u oblikovanju ženinog radnog života i života kod kuće.

Feministički pokret – njegovo oličenje “društvenog blagostanja”, kao i njegovo suvremeno oličenje – je uzrokovao značajne napretke. Izazov je sada dvostruk: braniti te teško izborene pobjede i učiniti ih mogućima za uživanje te gurati naprijed nove, konkretne zahtjeve koji se odnose na složene odnose između seksizma i stvaranja profita.

Ne postoji jednostavan način za ostvarenje oba cilja. U prošlosti, žene su ostvarile najveće prednosti boreći se istovremeno za prava žena i prava radnika/ca – povezujući borbu protiv seksizma s borbom protiv kapitala.

Kako tvrde Eileen Boris i Anelise Orelck, tijekom sedamdesetih i osamdesetih, “sindikalne feministkinje su pomogle lansirati revitalizirani ženski pokret koji je potaknuo nove zahtjeve za prava žena kod kuće, na poslu i u sindikatima”. Stjuardese, krojačice, klerikalke i domaćice izazvale su sindikalni pokret u kojem su dominirali muškarci (žena nije sjedila u AFL-CIO izvršnom odboru do osamdesetih godina) i u procesu su stvorile novi, ekspanzivniji feminizam.

Sindikalke su stvorile novo polje mogućnosti tražeći ne samo veće plaće i jednake mogućnosti, nego i socijalne servise za djecu, fleksibilne radne rasporede, porodiljne dopuste i ostale pobjede koje se obično previđa ili podcjenjuje od strane njihove sindikalne braće.

To je smjer prema kojem se trebaju orijentirati i feministi/kinje i socijalisti/kinje – prema borbi i zahtjevima koji izazivaju i pogone kapitala i ukotvljene norme seksizma koje su tako duboko ukorijenjene u kapitalizmu.

Borbe i zahtjevi koji to zahtijevaju su konkretni i upravo sad za njih traje borba. Primjerice, borba za obavezno zdravstveno osiguranje – koje bi omogućilo zdravstvenu njegu kao pravo svakoj osobi od kolijevke do groba bez obzira na njihovu mogućnost da to plate – je zahtjev koji potkopava i seksizam i moć kapitala da kontrolira i ugnjetava radnike/ce. Postoje još brojni konkretni zahtjevi koji se uklapaju u ciljeve feminizma i socijalizma, uključujući besplatno visoko obrazovanje, besplatne socijalne servise za djecu i univerzalni osnovni prihod  kombiniran sa snažnom društvenom mrežom za zaštitu.

Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin

Kada si mi sve zabranio, to nije bilo psihičko zlostavljanje

Posted on by sdadmin

Kad si mi zabranio da ikome kažem da sam trudna, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi branio da posjetim svoje roditelje i govorio kako više nisam studentica i da nemam što s njima održavati odnose, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si se toliko izderavao na mene da me bilo strah da ću od stresa izgubiti bebu, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi branio da viđam prijatelje/ice, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad nitko od obitelji i prijatelja/ica nije smio doći u stan gdje smo živjeli, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me izbacivao iz stana vičući da se gubim, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si bacao stvari po stanu i derao se jer ti se ne sviđa kako je košulja ispeglana, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me pritisnuo na krevetu vrišteći na mene, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me nasred ceste izbacivao iz auta, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi uzimao ključeve od auta da ne mogu kod ginekologa na kontrolu, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi uzimao sve novce i trošio ih na drogu, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad bi se napušio marihuane i pojeo svu hranu u kući, ja sam bila kriva što se debljaš, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi govorio da sam nezrela, nesposobna, niškoristi,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi branio razgovarati o bebi koja se treba roditi, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad te zbog trudničkog trbuha više nisam mogla masirati pa sam ja bila kriva što te bole leđa,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me natjerao da sve stvari sama selim u 6. mjesecu trudnoće, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi govorio kako dijete nije tvoje, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad ti je DNK analiza dokazala da si otac, rekao si mi da ću sad tek vidjeti što me čeka,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me za moj rođendan izbacio iz kuće, pa sam napokon rekla sve svojima, nisi dao da odem, dok se nisam počela tresti i padati u nesvijest od nemoći, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam saznala da me varaš na više strana, rekao si da sam si sama kriva što sam to doznala,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam te svaki dan morala voziti po gradu i čekati te dva sata u autu bez da mi riječ kažeš,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me trudnu ostavio da te čekam 7 sati u autu na mjestu s kojeg se ne znam sama vratiti,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me satima pratio i snimao mobitelom,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam te pitala da planiramo što sve oko bebe treba, rekao si mi da sam neumjesna i da se muškarca ne pita o novcu,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi govorio da bi bio kraj da sam otišla kad si me izbacivao iz kuće, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si promijenio brave na kući kako ne bih mogla uzeti svoje stvari, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si unio blato u cijelu kuću i popišao čitav wc jer sam ti se suprotstavila,  to nije psihičko zlostavljanje. 

Kad sam te htjela iznenaditi poklonom kojeg si želio, napao si me da kako ja mogu otići negdje nešto kupiti bez da tebe obavijestim unaprijed,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam kupila trudničke hlače, jer više nisam stala u svoje pa si me napao da što ja imam samo tako bez tebe nešto kupovati,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam te morala moliti da mi daš da na miru kupim sve što treba bebi, da me ne maltretiraš,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi određivao koliko i što smijem jesti i piti,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam pitala gdje će beba spavati i da joj treba soba i krevetić, rekao si da sam luda i da će beba spavati s nama u krevetu i da bebi ne treba ništa kupovati,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam ti morala davati novce za režije, a račune nisam smjela vidjeti jer je neumjesno pitati,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si počeo raditi, ali si mi i dalje uzimao pola moje naknade za bolovanje, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam zamolila brata da me vozi na pregled, izderao si se da nema on šta meni pomagati,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam išla roditi pa si tražio da ja tebe tješim jer nećeš doći,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me dva dana ignorirao i samo mi se smijao u lice,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad su me prijatelji/ice željei/e samo vidjeti na moj rođendan pa si me optužio da ja ne mislim na tebe i tvoje želje,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad se nisam smjela okretati u krevetu, trudna, jer to tebe budi, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad nisam smjela zaspati dok gledamo film, trudna, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me satima držao za stolom i ponavljao rečenice unedogled, smirenim tonom i ispod glasa, da bi se svakome smučila ta scena, dok ja lijem suze i gušim se od nemoći, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si imao navale plakanja, ispričavanja, obećavanja da nećeš više, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi nakon što sam rodila, dok sam bila u rodilištu, slao tisuće poruka i nazivao tisuće puta i tražio da se posvetim tebi i pustim dijete sa strane,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si me nazvao dok sam dojila i rekla ti da ne mogu sada, rekao si mi kako me nikad ne zoveš i što se beba ne može malo strpiti,  to nije psihičko zlostavljanje. 

Kad si me slomio, uvjerio da sam nesposobna, da sve radim krivo i da sam za sve ja kriva,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si samo stajao ispred moje kuće, bez ikakve najave, ičega,  to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si na silu pokušavao ući u moju kuću, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si pregledavao snimke video kamere postavljene na tvojoj kući ne bi li vidio jesam li izašla iz kuće, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam ti morala svaku večer pripremati marendu za naredno jutro, u strahu da ti ista ne bude dovoljno kreativna i ukusna, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si mi govorio da se ne smijem uzrujavati, stresirati i cmizdriti jer to nije dobro za bebu, nakon što bi se iživio na meni, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam ti javila da sam završila na hitnoj radi silnog stresa, pitao si me da šta ja to tebi javljam, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad bi se nasilno ponašao, ja sam bila kriva za to, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad bi lagao, manipulirao, spletkario, omalovažavao me, glumio žrtvu, prebacivao krivnju na mene, uživao u stvaranju kaosa, nimalo imao empatije i crpio svu moju energiju, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad sam se bojala tebe, kad si me vrijeđao, nazivao pogrdnim imenima, uznemiravao preko svih oblika i vrsta komunikacijskih sredstava, ponižavao me, ismijavao, kritizirao sve moje postupke, držao mi prodike, iskretao sve što kažem, ignorirao, zastrašivao, prijetio, zabranjivao, uhodio, kontrolirao, uništavao moje stvari, to nije psihičko zlostavljanje.

Kad si sve to napravio ženama prije i ženama nakon mene, to nije psihičko zlostavljanje.

Sudski vještaci kažu kako to nije psihičko zlostavljanje. To nije psihičko zlostavljanje i ti nisi opasan po dijete i mene. Kažu kako za zlostavljanje trebaju postojati dvije osobe koje su u odnosu, a ovaj naš bio je narušen i veća je šansa da sam ja za to kriva.

Pišem ovo anonimno, jer se bojim. Bojim se da može još gore, uvijek može još gore. Pišem ovo anonimno, usprkos svim svojim uvjerenjima. Pišem ovo, jer ću puknuti ako ne napišem.

Nakon 8. marta, dana kad smo Zagrebom marširale i tražile svoja prava, napunile se energijom i dobile volju za daljnjom borbom, realnost me opalila po glavi. Rezultat: Hrvatske institucije 101, Anonimna 0.

Dokazuj, vrišti, traži, zahtijevaj, šuti. Isto je.

Malo sam se umorila. 

‘Zajednička želja za revitalizacijom ženskog učešća u javnom životu i kulturi’

Posted on by sdadmin

Na Filološkom Fakultetu Univerziteta u Beogradu u petak, 4. marta predstavljen je peti broj Knjiženstva, časopisa za studije književnosti, roda i kulture. Časopis je uz digitalnu bazu podataka o stvaralaštvu srpskih književnica od srednjeg veka do 1915. godine deo istraživačkog projekta Knjiženstvo, teorija i istorija ženske književnosti na srpskom jeziku do 1915. koji ima za cilj da ukaže na zapostavljenu istoriju ženske književnosti (časopis i baza podataka su besplatni i dostupni OVDJE). Časopis je iz broja u broj okupljao sve veći broj saradnica i saradnika iz različitih oblasti, a prošle godine je kao rezultat naučno istraživačkih radova u okviru projekta izašao i zbornik Knjiženstvo. Najnoviji broj časopisa promovisanog pre nekoliko dana u znaku je međunarodnog naučnog skupa Šta je Knjiženstvo? i donosi tekstove nastale u okviru njega. Na promociji smo razgovarale sa rukovoditeljkom projekta i glavnom urednicom časopisa Knjiženstvo, čiji neverovatan entuzijazam i predanost omogućavaju da projekat bude ovako svestran, aktivan i uspešan, Biljanom Dojčinović.

Ovih dana predstavljen je novi, peti broj časopisa Knjiženstvo. Po čemu se razlikuje od prethodnih?

Ovaj broj je pre svega veći po obimu od svih prethodnih.  Većina tekstova u njemu potiče sa konferencije Šta je Knjiženstvo? održane  u oktobru 2015. na Filološkom fakultetu u Beogradu, tako da je to zapravo prvi tom zbornika sa ovog skupa. Teme skupa bile su digitalna humanistika, žene i rat, žena u javnom diskursu, poezija, proza i ženska periodika. Sve one su se pojaviljivale i u prethodnim brojevima ovog časopisa, ali sam obim i način na koji su povezane u ovom jubilarnom izdanju predstavlja svojevrstan sažetak našeg petogodišnjeg timskog rada.

Projekat Knjiženstvo ušao je u šestu godinu svoj rada i postojanja. Koliko se, gledajući sada na njegove početke, projekat promenio i da li se i koliko promenilo, evoluiralo izučavanje ženskog stvaralaštva kod nas?

Mislim da smo uticali na to da ženski kulturni doprinos bude vidljiviji, lakše dostupan i uticajniji. Elektronski časopis i baza podataka sa otvorenim pristupom doprinose  tome da se imena autorki lakše nađu, da su njihove bibliografije i bibliografije tekstova o njima, to jest, recepcija njihovih radova, lakše mogu rekonstruisati. Insistiramo na otvorenom pristupu, bez lozinki, bez plaćanja – a to je ono što nam Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja omogućava. To znači demokratizaciju znanja ne samo o ženama koje su doprinosile našoj kulturi, već o našoj kulturi i tradiciji kao celini.{slika}

Koliko Knjiženstvo nastavlja ženske inicijative koje su postojale u SFR Jugoslaviji?

Projekat Knjiženstvo svakako nastavlja inicijative koje su postojele u SFRJ – Centar za ženske studije  u Beogradu osnovan je 1992. godine i upravo je 8. marta te godine započeo svoj rad; prvi kursevi o mestu i ulozi žena iste godine su postali deo programa na Univerzitetu u Beogradu, na Katedri za sociologiju; sredinom 90ih osnovani su značajni časopisi koji se bave feminističkom teorijom, aktivizmom i ženskim stvaralaštvom. A pre svega, Knjiženstvo je proizvod onog velikog skoka koji se desio posle Drugog svetskog rata, kada su žene u SFR Jugoslaviji dobile ne samo pravo glasa, već i mnoga druga građanska prava koja se danas dovode, neverovatno, ali istinito, u pitanje. Poput prava na izbor, na odlučivanje o sopstvenom telu i slično. Svest o tome da žene nisu deo privatnog, već javnog života jeste najveća tekovina socijalizma, i to je, istorijski gledano, izvorište jednog ovakvog projekta koji revitalizuje učešće žena u kulturi. Usud zaboravljanja čini da cela ova priča izgleda nova i hiper-moderna. Ona to nije – ona je deo priče o ženama koje, kad misle o prošlosti “misle kroz svoje majke”. U ovom slučaju, majke rođene u SFRJ, odrasle u turbulentnim vremenima i željne saznanja o sopstvenim majkama koje su, neretko, bile i žrtve tog poretka. Svima je zajednička želja za revitalizacijom ženskog učešća u javnom životu i kulturi. To može biti u direktnoj suprotnosti sa pojedinim elementima socijalističkog društva, ali je činjenica da je u najširem sloju žena ova ideologija probudila svest o tome da žena treba bude više od privatnog, od istorije skrajnutog, bića.

Predajate na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu. Čini li Vam se da su studentkinje i studenti danas više nego ranije informisani o ženskom pismu i pitanjima roda u proučavanju književnosti? Koliko smo daleko od revidiranja dominantnog književnog kanona na našim univerzitetima?

Žensko pismo je poseban problem kao termin. Treba da ga razumemo kao teorijski termin koji se odnosi na subverzivno unutar jedne kulture, ne samo na žensko stvaralaštvo. Godinama radim na tome da taj termin bude pravilno shvaćen, da se razume da žensko pismo može da se odnosi na svako avangardno delanje, ali nisam sigurna koliko sam to uspela da učinim. Ako govorimo o književnosti koju su stvarale žene, sigurna sam da projekat Knjiženstvo sa više od 130 imena u bazi podataka menja percepciju učešća žena u  kulturi koja je nastajala do sredine 20. veka na srpskom jeziku. Što se revizije kanona tiče, mislim da smo blizu prvoj značajnoj promeni, tome da se književna dela Jelene Dimitrijević uvrste u taj kanon. O tome ćemo imati skup u aprilu, sa jasno postavljenim ciljem – kako uvesti ovu značajnu autorku u lektiru.

Šta čeka projekat Knjiženstvo u budućnosti?

Mogu da govorim samo o onome što planiramo. A to je da se odmaknemo još pola veka napred, do 1965. Tu ćemo se susresti sa još jednom autorkom, pored Isidore Sekulić,  koja jeste deo kanona, a to je Desanka Maksimović. I sa nizom drugih autorki koje su ostale nevidljve, kao i u prethodnom periodu. Takođe očekujem da ćemo se povezati i sa autorima, koji u našoj bazi predstavljanju “eksterne činioce”, tj. nisu njen deo, ali su uticali na žensko stvaralaštvo. Potrebna nam je tehnički jasno uspostavljena veza sa stvaralaštvom u periodici. U svakom našem koraku izuzetno je bitna i teoretizacija, kao i saradnja sa IT sektorom. Knjiženstvo ne bi postojalo bez saradnje sa IT stručnjacima sa Elektrotehničkog fakulteta i IT  sektorom sa Filološkog fakulteta.  Naš zajednički rad na klasifikaciji i vizualizaciji podataka moraće da se produbi u narednom periodu. A tu je i panevropska saradnja sa sličnim projektima. Nadamo se da će biti više ne samo istraživačkih, već i predavačkih projekata, onih u kojima će se rezultati istraživanja koristiti u nastavi.{slika}

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org