Radije nam ne čestitajte 8. mart (ako to mislite učiniti ovako)!

Više od jednog stoljeća, žene marširaju ulicama diljem svijeta. Zahtijevaju svoja prava, solidarno i borbeno marširaju protiv ratova, siromaštva i svih oblika društvenih nepravdi.

Od sufražetkinja i borbe za prava radnica, do reproduktivnih prava i ravnopravnog roditeljstva, reprezentacije žena u politici i borbe za prava LGBTIQ* osoba, Međunarodni dan žena slavi društvena, kulturalna, ekonomska i politička postignuća žena. 8. mart je dan slavlja, ali i dan prisjećanja, zagovaranja i akcije, i na lokalnoj i na globalnoj razini, pisale smo u tekstu 8. mart kako smo se borile.

Zato, radije nam ne čestitajte 8. mart, umjesto da nam ga čestitate ovako:

{slika}

Ili ovako:

{slika}

A nipošto to nemojte učiniti ovako:

{slika}

Ili ovako:

{slika}

Ili ovako:

{slika}

Nemojte propustiti ni ovaj fanstastičan primjerak:

{slika}

Nažalost, vjerujemo kako će ova lista tijekom dana postajati sve veća i, stoga, uskoro opširnije…

via GIPHY

Treći regionalni Transpozij u Zagrebu

Trans Mreža Balkan i Trans Aid – Udruga za promicanje i zaštitu prava trans, inter i rodno varijantnih osoba ponosno vas pozivaju na treći po redu regionalni Transpozij, tzv. “Transpozij!!!” koji će se održati od 31. ožujka do 3. travnja 2016. u Zagrebu.

Ako ste zainteresiranei, najkasnije do utorka, 15. ožujka 2016. prije ponoći popunite prijavni obrazac kojeg možete pronaći na ovom linku. U prijavi se, uz osnovne podatke, nalaze i pitanja vezana uz sam sadržaj Transpozija!!! kako bismo ga zajednički kreiralei što kvalitetnije.

Transpozij predstavlja priliku za upoznavanje i ostvarivanje suradnje među trans, inter i rodno varijantnim osobama iz regije, kao i našim bližnjima. Pridružite nam se da zajedno učimo, družimo se i osnažujemo!

Troškove sudjelovanja (put, hrana, materijali) nastojat ćemo pokriti za što više osoba uz spavanje kod lokalnih volontera_ki i članova_ica Trans Aid-a i Trans Mreže Balkan i prijatelja_ica, no, naravno, i prostor i financije su nam ograničeni, stoga budite svjesnei da postoji mogućnost da nećemo moći prihvatiti sve prijave, ili da će neke osobe sudjelovati uz vlastito pokrivanje troškova puta djelomično ili u cjelosti, prema vašim i našim mogućnostima. U slučaju da broj prijava bude veći od kapaciteta prostora, prioritet ćemo dati trans, inter i rodno varijantnim osobama, te ćemo nastojati da bude što veća raznolikost (npr. geografski, dob, sudjelovanje na prethodnim Transpozijima, itd.).

Planirani radni jezik je BHSCG (bosanski_hrvatski_srpski_crnogorski), što je djelomično prilagodljivo, a očekivano je 40-50 sudionika_ica (oko pola lokalnih osoba, pola “putnica_ka”).

Za bilo kakva pitanja, slobodno nam se obratite putem e-maila na: info@transbalkan.org.

Veselimo se vašem sudjelovanju!

Obilježena 143. obljetnica rođenja Marije Jurić Zagorke

Obljetnicu rođenja poznate hrvatske novinarke i književnice Marije Jurić Zagorke (1873.-1957.), ove godine 143., Centar za ženske studije (CŽS) obilježio je tokom prošloga tjedna nizom događaja. Na sam dan Zagorkina rođendana, za koji je nakon mnogih polemika ustanovljeno da je bio 2. ožujka, organizirana je Šetnja Zagorkinim tragom po Zagrebu, tijekom koje je ujedno i promovirano drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje Vodiča Zagorkinim tragom kroz Zagreb Slavice Jakobović Fribec, a šetnju je vodila sama autorica Vodiča.

Nalazak je bio zakazan za 12 sati pokraj spomenika na Trgu bana Josipa Jelačića, a dan je bio topao i sunčan, idealan za ovakvu šetnju. Moram priznati da sam se dolaskom do skupine okupljene oko znaka s nazivom ture iznenadila strukturom “šetača/ica”. Iz nekog sam razloga očekivala mlađu populaciju, dok je većina okupljenih bila treće životne dobi – očito osobe koje su odrastale na Zagorkinim romanima u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i koje su poznatu književnicu možda pokoji put i vidjeli na balkonu njezina stana na zagrebačkom Dolcu, u kojem se i danas nalazi Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke. Trg bana Jelačića bio je prva lokacija šetnje zato što se, prema riječima vrlo zanimljive voditeljice bogatoga znanja, ovdje zbio jedan vrlo važan politički događaj, koji je odigrao vrlo važnu ulogu i u Zagorkinu životu. Radi se, naime, o buntovničkom studentskom spaljivanju mađarske zastave 1895. godine u znak protesta protiv nasilne mađarizacije. Ovaj je događaj ostavio izniman utisak na tada vrlo mladu Zagorku, prisilno udatu za Mađara koji je trebao “obuzdati” njezine socijalističke ideje i pisanje. Nakon što je, nešto kasnije, pobjegla od supruga i nastanila se u Zagrebu, i sama je postala velika borkinja protiv mađarizacije i pokretačica prosvjeda (između ostalog, i vrlo uspješnoga prvog ženskog prosvjeda u Hrvatskoj, o kojem su pisali svi strani mediji onoga doba).

S Trga je skupina krenula niz Ilicu, zastavši kratko kraj kapelice, na mjestu gdje se nalazila psihijatrijska bolnica u koju je Zagorka dovedena nakon što je pobjegla od supruga, a on za njom raspisao tjeralicu, i zaustavila se u Tomićevoj ulici. Ovdje se nalazila kuća u kojoj je poznati psihijatar onoga doba – koji postaje Zagorkinim prijateljem nakon što mu je dovedena na procjenu kao pacijentica, a on ustvrdio da je s njom “sve u redu” – organizirao okupljanja zagrebačkih intelektualca, uključujući Mariju Jurić Zagorku. Posljednja je lokacija bila pred Kinom Europa, u blizini Varšavske ulice, gdje se nalazio Samostan sestara milosrdnica. U ovaj je samostan Zagorka poslana kao djevojčica, nakon što je samoinicijativno održala “neprikladan” govor pred banom Khuen-Hedervaryjem, pozvavši ga da zaštiti hrvatsko seljaštvo od izrabljivanja, umjesto da mu samo zaželi dobrodoščicu. Mnogi nisu mogli povjerovati da bi dijete bilo u stanju samo osmisliti takav govor, te su sumnjali u lojalnost njenih roditelja mađarskoj vlasti. Ne mogavši se više nositi s “neposlušnom” kćeri, roditelji je šalju u spomenuti samostan, gdje se školuje nekoliko godina, piše svoje prve drame i pokreće svoje prve novine.

U 14 sati u Memorijalnom stanu na Dolcu počinjalo je prikazivanje dokumentarno-igranog filma Zagorka, autorice Biljane Čakić Veselič, koje je bilo zamišljeno kao nastavak na šetnju. No pripovijedanje Slavice Jakobović Fribec bilo je toliko zanimljivo da je poveća skupina entuzijasta/kinja ostala okupljena oko nje i upijala i posljednje, gotovo šaptom ispričane, potresne događaje iz života Marije Jurić Zagorke.

Te je večeri u 19 sati bila organizirana i šetnja pod nazivom Zagorkina priča – vodstvo Gornjim gradom i mjestima koja su obilježila događaje iz najčitanijeg Zagorkina djela Grička vještica. Broj sudionika/ica bio je ograničen, a interes, čini se, ogroman, pa su mjesta vrlo brzo bila popunjena. CŽS najavio je mogućnost organiziranja još jedne takve šetnje, pa ukoliko vam je žao što ste ovu propustili, pratite najave i nadajte se da će se još jedna šetnja zaista organizirati.

Osim u srijedu 2. ožujka, vrata Memorijalnog stana bila su otvorena za posjetitelje/ice i u četvrtak, 3. ožujka, kao i u nedjelju, 6. ožujka od 11 do 16 sati, te je i tih dana u 14 sati prikazivan film Zagorka.

U nedjelju u 12 sati u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke predstavljen je DIY hologram s likom Zagorke. Hologram je izradila i predstavila Udruga za razvoj “uradi sam” kulture, koja se – kako joj naziv govori – bavi promoviranjem “do it yourself”, ali i “do it with others” kulture te spajanjem umjetnosti, tehnologije i znanosti. Ovom prigodom promovirano je i konkretno uvođenje inovativnih praksi i digitalne kulture u muzejski prostor. “Uradi sam” hologram sastojao se od blještavog treptećeg prikaza Zagorkinog portreta u kugli koja se okreće, a njezini tvorci najavljuju uskoro predstavljanje još jednoga holograma sa Zagorkinim likom. Predstavnica CŽS izjavila je kako će možda u bližoj budućnosti pokušati hologram postaviti na balkon Memorijalnog stana i promotriti reakcije ljudi na Dolcu – scena koja bi bila posebno zanimljiva i jer bi pomalo podsjećala na Giulijino pojavljivanje na prozoru kuće baruna Makara u Tajni krvavog mosta.

Vrijeme između predstavljanja holograma i početka prikazivanja filma Zagorka posjetiteljima/icama Memorijalnog stana skratila je Vesna Barilar zanimljivim izlaganjem o životu i djelu Marije Jurić Zagorke i vodstvom Memorijalnim stanom.

Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, na adresi Dolac 8, možete samostalno ili uz vodstvo Vesne Barilar posjetiti svake nedjelje, te saznati više (ili se barem podsjetiti) o Zagorki – ženi koja nije bila samo vrlo uspješna književnica, već i izrazito hrabra osoba koja se nije bojala sama ustati protiv patrijarhata, opresije malih ljudi i ostalih sputavajućih konvencija. Ona se zapravo sama i nije smatrala spisateljicom, već novinarkom i aktivistkinjom, a oba njezina lica mogu nam i danas poslužiti kao izvor neiscrpne inspiracije.  

Rodni jaz u plaćama: muškarci će idućih 70 godina zarađivati više od žena

Muškarci će bolje zarađivati od žena još najmanje sedam desetljeća ako se platne razlike među spolovima nastave smanjivati sadašnjim tempom, priopćila je u ponedjeljak u Ženevi Međunarodna organizacija rada.

Povodom Međunarodnog dana žena, ta je UN-ova organizacija objavila izvješće u kojemu ističe da ‘žene sada u prosjeku zarađuju 23 posto manje od muškaraca’.

U svjetskim razmjerima, stopa zaposlenosti muškaraca je 72 posto, dok je kod žena svega 46 posto. Taj jaz smanjen je za samo 0,6 postotnih bodova u posljednjih 20 godina.

“Tijekom posljednja dva desetljeća žene su značajno poboljšale svoj obrazovni profil, ali to nije rezultiralo njihovim boljim položajem na poslu,” navodi se u izvješću.

Žene više rade u kućanstvu i više se skrbe o djeci od muškaraca, tako da mnoge od njih ne rade puno radno vrijeme i zarađuju manje, kažu stručnjaci Međunarodne organizacije rada.

Ti čimbenici, zajedno s činjenicom da mnoge žene pristaju raditi ‘na crno’ i lošije plaćene poslove, dovodi do velikih spolnih razlika u primanjima u starijoj životnoj dobi.

Oko 200 milijuna žena starije dobi diljem svijeta živi bez redovite mirovine, u odnosu na 115 milijuna muškaraca, izvijestila je Međunarodna organizacija rada.

8. mart – kako smo se borile

Više od jednog stoljeća, žene marširaju ulicama diljem svijeta. Zahtijevaju svoja prava, solidarno i borbeno marširaju protiv ratova, siromaštva i svih oblika društvenih nepravdi.

Od sufražetkinja i borbe za prava radnica, do reproduktivnih prava i ravnopravnog roditeljstva, reprezentacije žena u politici i borbe za prava LGBTIQ* osoba, Međunarodni dan žena slavi društvena, kulturalna, ekonomska i politička postignuća žena. 8. mart je dan slavlja, ali i dan prisjećanja, zagovaranja i akcije, i na lokalnoj i na globalnoj razini.

Međunarodni dan žena izniknuo je iz radničkog pokreta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Sjevernoj Americi i Europi. To je bilo vrijeme industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Još 8. ožujka 1857. u New Yorku su protestirale tekstilne radnice zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija, a radnice su netom nakon toga osnovale svoj sindikat. Protesti su se nastavljali i dalje do kraja 19. st., i to na baš na 8. mart, ali je posebno zabilježen veliki protest 1908. kada je 15.000 žena marširalo New Yorkom tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.

Međunarodni dan žena prvi put je obilježen 28. veljače 1909. u New Yorku, a organizirala ga je Socijalistička partija Amerike inspirirana upravo velikim štrajkom newyorških tekstilnih radnica. 1910. Druga međunarodna socijalistička internacionala organizirala je prvu Međunarodnu konferenciju žena u Kopenhagenu u Danskoj, na kojoj je na prijedlog njemačkih socijalistkinja Luise Zietz i Clare Zetkin utemeljen Međunarodni dan žena, kao dan borbe za ravnopravnost žena. 1911. preko milijun ljudi obilježilo je Dan žena na ulicama diljem Danske, Švicarske, Njemačke i Austrije, zahtijevajući pravo glasa žena i pravo političkog djelovanja, protestirajući protiv diskriminacije radnica.

Iz štrajka tekstilnih radnica imigrantkinja u Lawrencu 1912. godine niknuo je slogan “Kruha i ruža!” koji su simbolizirali zahtjeve za prava na ekonomsku sigurnost i dostojanstvo žena.

…As we come marching, marching, we bring the greater days.

The rising of the women means the rising of the race.

No more the drudge and idler — ten that toil where one reposes,

But a sharing of life’s glories: Bread and roses! Bread and roses!

 (James Oppenheim, 1911.)

Zadnje nedjelje u veljači, 1913. godine, prvi put je obilježen i Dan žena u Rusiji. S početkom Prvog svjetskog rata taj se dan u Rusiji prestao obilježavati, no diljem Europe žene su protestirale protiv rata, a 23. veljače 1917. godine (po Julijanskom kalendaru, a što je odgovaralo 8. martu po Gregorijanskom kalendaru) radnice iz Petrograda pokrenule su masovne demonstracije protiv nehumanih životnih uvjeta, nedostatka hrane i općeg siromaštva uz snažne antiratne poruke. U tim demonstracijama su većinom sudjelovale žene, a predvodila ih je, kao članica Socijalističke demokratske radničke partije Rusije feministkinja i revolucionarka Alexandra Kollontay. Premda u tom trenutku većina političkih vođa nije podržala prosvjede žena, žene su ustrajale, a četiri dana kasnije ruski je car bio prisiljen na abdikaciju. Kao sjećanje na te velike prosvjede žena (koji su zaslužni za pokretanje i provođenje Februarske, a kasnije i Oktobarske revolucije, što je rezultiralo proglašenjem Rusije kao republike i dovelo na vlast građansku, a nakon građanskog rata komunističku vlast), utemeljenjem Sovjetskog saveza 1922 Lenjin je 8. mart službeno proglasio Danom žena.

Na zapadnoj Zemljinoj poluci, 8. marta 1914. godine, britanske sufražetkinje na čelu sa Sylvijom Pankhurst ispred Federacije za žensko pravo glasa  nastavljaju svoju borbu i marširaju za ravnopravnost žena u političkom odlučivanju. Njihova je borba u nekoliko godina urodila plodom, no pravo glasa su ostvarile tek pripadnice privilegirane klase, što je bio motiv i znak za nastavak borbe.

Ujedinjeni narodi proglasili su službeni Međunarodni dan žena tek 1975. godine, kada je Generalna skupština usvojila rezoluciju proglasivši Dan ljudskih prava žena i međunarodnog mira.

Danas svjedočimo nekim postignućima u područjima ravnopravnosti i emancipacije žena, no iznimno smo svjesne da je neravnopravnost i nejadnakost žena itekako prisutna u svim svojim oblicima diljem svijeta. Žene još uvijek čine većinu siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno, a nedostupnost obrazovanju i zdravstvenoj skrbi žena globalno je u porastu. U prosjeku, žene zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za isti posao, nema ih ili su podzastupljene u svim centrima političke moći. Žene su i dalje, svugdje u svijetu, većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama.

Jedna od tri žene na svijetu žrtva je nasilja, a svakih 10 minuta umire jedna djevojka od posljedica nasilja. Globalno, oko jedne trećina žena između 20 i 24 godine kao djevojčice su bile žrtve prisilnih brakova.

Pozivamo vas da marširate s nama i ovog 8. marta, 2016. godine, imajući na umu povijest borbe iza nas, svijest o sadašnjosti u kojoj se nalazimo i neminovnu potrebu za udruživanjem u nastavku borbe za prava žena, za sva ljudska prava i protiv svih oblika društvene nepravde!

ŽELIMO VAM SOLIDARAN, BORBEN I SRETAN 8. MART!

Zašto marš? Zato što nam je stalo.

13. rujna 2015.

U autu smo. Matea vozi i sluša, Jelena mašta, ja slušam i gledam kroz prozor. Jelena želi pokret, htjela bi marš, nešto drugačije, nešto s više ljudi. Priča o osmom martu i koliko je nekako čudnovato boli, samo to ne govori, što bude tako malo žena okupljeno. Ne kaže ona da je boli, jasno, kaže da je ljuti i nervira, frustrira. Matea se slaže i nekako više vjeruje da je to moguće od mene. Meni je super ideja, ali čini mi se teško provediva. Nije ljude toliko briga, mislim se, a Jelena kaže da ih možemo natjerati da ih bude briga. Vraćamo se s Pitchwisea iz Sarajeva u Zagreb. Feministički festivali obično tako djeluju. Čudna energija, puno poznatih lica, svaka se trsi nešto na neki svoj način.

Jelena je moja prijateljica. I divna je. Teška, ali divna. Hrabra, obrazovana, sposobna. Feministkinja. Pred nekoliko godina kada se na Libeli biralo koja će nova biti u uredništvu, biralo se između Jelene i mene. Jelena je išla na drugi studij u Budimpeštu pa su odabrale mene. Promijenilo je to život i meni i njoj. Onda se vratila i sad smo tu zajedno. S hrpom drugih cura s kojima s nekad slažemo, a nekad ne, s kojima radimo i čitamo i pišemo i borimo se za nešto što je nama jako, jako veliko. Mi zaista vjerujemo da se borimo. Za Libelu piše i žena koja se zove Sanja. I Sanja i Jelena očito su odvojeno došle do istog zaključka – dosta je bilo samo misliti drugačije, pisati drugačije, one bi sada pokazale da se može i organizirati, u javnom prostoru, djelovati i upozoravati drugačije.

Sredina siječnja 2016.

Jelena je sretna, čuje joj se u glasu. Zvala me da kaže kako se organizira akcija. Bit će u centru grada, za vikend i ideja je upozoriti na nasilje kojemu su žene svakodnevno izložene, a uporno se ignorira. Nasiljem koje žene preživljavaju, a ni nasiljem koje žene ne prežive, sustavno se ne bavi ni sustav, a kamoli mediji. Pišemo na Libeli o tome godinama, o brojkama, o statistikama, o različitim načinima na koje su žene zlostavljane i o još kreativnijim opravdanjima onih koji su skloni pronalaziti izlike za takvo ponašanje. Sanja je napisala većinu tih tekstova u protekloj godini. Što se više upoznavala sa životnim pričama žena i s golim činjenicama, to joj je to više prisjedalo. I ona želi akciju. Osniva grupu na Facebooku u koju ubacuje sve žene koje poznaje, a da su i na koji način, za početak, osvijestile da ovo društvo ima problem i da frustraciju često pokušava liječiti preko leđa žena. Predlaže različite načine na koje bi se akcija mogla izvesti i poziva i druge da daju svoje prijedloge.

Kraj siječnja 2016.

Jelena je zabrinuta. Ova akcija će se stvarno dogoditi, kako ćemo mi to, kaže mi. Ona misli da je tješim, ja mislim da je ohrabrujem. Česti su ti nesporazumi u našoj komunikaciji, ja mislim da govorim jedno, a ona čuje drugo ili obrnuto. Obje smo iz Splita i ne znamo baš s tim emocijama. Ne znaju baš ni naši roditelji, a onda ne znamo ni mi. Organiziranje ovakve akcije izuzetno je emotivno iscrpljujuće iskustvo. Želiš da uspije, želiš da ima odjek, ne želiš pogriješiti, a vidiš da često griješiš. Jelena i Sanja nisu same, skupila se tu moćna gomilica. Svakih 28 dana u Hrvatskoj je ubijena jedna žena. Ubije je brat, muž, sadašnji ili bivši partner. Ne u mračnoj ulici, nego u njenom domu. Mjestu gdje bi trebala biti sigurna. Jelena priča i misli i nervira se. U konačnici zaključi da ipak nešto radi i da je i nešto bolje nego ništa. Jelena je zabrinuta, ali i sretna. Razumijem je.

6. veljače 2016.

Matea i ja idemo prema Cvjetnom trgu. Nešto se prepiremo jer sam ja maglovito rekla kada počinje prosvjed i onda smo krenule prekasno. U gradu je karneval pa obje pređemo na to. Nevjerojatno, takva akcija na Cvjetnom trgu i oni idu okolo s tim karnevalom. Nemam ništa protiv toga da se ljudi zabavljaju, naravno da nemam. Samo me previše, kao što rekoh, emotivno iscrpljuju takve stvari. Dolazimo do Cvjetnog, između onog cvijeća i neke čudnovate kutije, bine, što li je već, stoji hrpa cura. Osjeti se da su nervozne, ali i ponosne. Tamo su i Sanja i Jelena. I Martina, Otilija, Josipa, Lorena, Ivana, eto i još jedna Martina i Ines je tu. To su one koje prepoznajem letimičnim pogledom. Pogledam Jelenu i vidim da je ljuta, nije išlo po planu zbog karnevala. Radili su toliku buku svojim veseljem i vođenjem običnog života da se proglas o ženama koje svakodnevno preživljavaju nasilje ili o onima koje su ubijene uopće nije čuo. Kakva groteska. Kakva savršena metafora, društvo koje veselo maršira i pretvara se da su negdje drugo, dok se ovo događa. To je moje viđenje, a ja se lakše naljutim od Jelene. Grlimo se. Uspjeli su novinare i novinarke nagovoriti da ostanu da se ponovi čitanje proglasa. Na podu su iscrtane figure ubijenih žena. Pored njih su transparenti na kojima su rečenice kojima su se ta ubojstva opisivala u medijima. Opravdanje, minoriziranje, nepravda. Jedna od Martina ide okolo s termosicom i dijeli čaj. Karneval je prošao. Žene su se poredale, drže transparente i djeluju moćno. Zaista moćno. Ja snimam, a Jelena, Josipa i Ines čitaju proglas. Svaka na svoj način snažna. Elizabeta im dodaje megafon i jedna po jedna sa svakom rečenicom sve sigurnije, ozbiljno i ponosno čitaju. Ne smiju se, mislim da ih je i strah, svi gledaju u njih, ali mislim da će biti sretne. Akcija je bila uspješna. Jelenu su zvali od doma da je bila na Dnevniku.

Kraj veljače 2016.

Našle su se cure u Beertiji. Zove me Jelena i ponovno je samo sretna. Imat ćemo Noćni marš, kaže. Zvat ćemo sve da nam se priključe, ali, stvarno, stvarno, imat ćemo Noćni marš. Curama se sviđa ideja. Ja se osjećam kao da sam nekud na cesti na putu između Sarajeva i Zagreba, samo je sad stvarno i Jelena ne mašta. Ja joj vjerujem. Okupljaju se često, rade transparente, pišu, traže dozvole. Većini je to prvi put. Nije sama, rade zajedno na svemu. Jeleni je teško, Sanji je teško, Ivani je teško, mislim da je i Josipi teško. To što im je teško ne znači da ne znaju da rade dobru stvar. Raspravlja se o svemu, nije bilo moguće napraviti samo jedan marš. Moje mišljenje o tome ostat će još jednom autocenzurirano. Jelena se pojavila kod nas doma u 10 navečer nakon jednog sastanka, trebamo za marš napraviti nešto zajedno. Ja pišem, Jelena komentira, ja brišem, ponovno pišem, Jelena se smije, sad je bolje. Tako bude često, ja nešto napišem, Jelena pročita i kaže što misli i ne ljuti se ako je nešto napisano krivo, samo ako joj pošaljem nešto što i sama vidim da nije gotovo pa joj šaljem paragraf po paragraf. Ovaj put nije tako, ovaj put radimo zajedno paragraf po paragraf. Ona se smiruje, a ja se osjećam dobro jer doprinosim. Marš je sve bliže, stvari sjedaju na svoje mjesto. Cure se organiziraju, puno ih je i svaka radi nešto. Svaka je bitna i nitko nikome ne šefuje. Možda bi neka prijateljica neke od njih mogla napisati isti ovakav tekst o nekoj od njih. Neka, bolje da ih je više. Marš je sutra i čini se da je sve spremno. Osjeti se neka nervoza, ja stalno govorim da je to okej i da uvijek bude tako. Imam manje godina, ali više iskustva. Nadam se da Jelena ne kuži da sam i ja nervozna. Kaže, možda će plakati sutra. Ja kažem, pa šta. Ima taj neki citat koji jako voli – mora bit onih među koje možemo sjesti i plakati, a i dalje biti smatrane hrabrima – tako nekako ide. Ja joj kažem, eto, našla si ekipu di je to skroz ok. Sjećam se da kad sam ja prvi put sudjelovala u organiziranju tako nečeg, napravila sam prvu stepenicu tamo, pored Džamije i prestala sam plakati valjda na početku Jurišićeve. Pa što sad. To samo znači da ti je stalo. Pročitat će ovo, najprije će mislit da je previše nje, premalo drugih. No, to je moj doživljaj. Možda joj kasnije i bude drago, kad marš prođe. Marš je sutra. Vi se možda pitate što će se njim postići, ja ne. Ja marširam za prijateljice, za sebe. Mi se borimo za sebe i za druge, sve drugo je manje bitno.