Gotovo 13 tisuća izbjeglica blokirano na grčko-makedonskoj granici

Gotovo 13 tisuća izbjeglica blokirano je na granici između Grčke i Makedonije u jako teškim uvjetima, rekao je u subotu jedan grčki dužnosnik, pred summit EU-a i Turske idući tjedan koji se smatra ključnim za rješavanje ove krize. O teškoj situaciji na granici već smo pisale ovdje.

“Ovdje je 13 tisuća ljudi i gotovo 20 tisuća u ovoj prefekturi, što je više od 60 posto ukupnog broja izbjeglica u zemlji”, rekao je guverner grčke prefekture Makedonije, Apostolos Tzitzikostas, za televiziju Skai, koji nadgleda podjelu hrane u Idomeniju.

“Ne možemo više sami nositi ovaj teret”, rekao je, pozivajući grčku vladu da proglasi izvanredno stanje.

Broj tražitelja azila, ponajviše iz Sirije, Iraka i Afganistana, blokiranih u Grčkoj, raste zbog toga što je Makedonija zatvorila granicu i restriktivnih mjera drugih balkanskih država, sve do Austrije.

U zemlji je blokirano više od 30 tisuća ljudi.

Homofobni napad na Art kino Kriterion, apel da se procesuiraju napadači

U petak, 4. marta 2016, desio se homofobni napad na osoblje i posjetitelje/ice Art kina Kriterion u Sarajevu. Četiri mlada momka upala su u kafanu, uzvikivali su pogrdne riječi, vrijeđali i prijetili nasiljem, gađali prisutne flašama, pepeljarama i čašama. Osoblju su prijetili da će spaliti kafanu i baciti bombu u slučaju da pozovu policiju.

Jedan momak je teže povrijeđen, što je utvrđeno ljekarskim pregledom, a fizički su napali i jednu djevojku. Tridesetak osoba, prisutnih u Kriterionu u to vrijeme, preživjelo je teško psihološko maltretiranje.

Kako saznajemo iz medija, policija je navodno privela sve četvoricu, koji su nakon uzimanja izjava pušteni na slobodu. U medijskim izjavama ističe se da motiv ovog napada nije poznat, te da je incident okarakterisan kao nasilničko ponašanje.

“Mi, dole potpisane organizacije civilnog društva, oštro protestujemo protiv ovog čina nasilja. Podsjećamo na homofobni napad koji se dogodio 1. februara 2014. I tada, kino Kriterion je bio napadnut od strane 16 mladih muškaraca, zbog povezivanja sa LGBT zajednicom. Ističemo zabrinutost da i ovaj napad, kao i napad 2014, neće biti nikako procesuiran i da će se zbog nekažnjavanja nasilnicima poslati poruka da su napadi na slobodna i otvorena mjesta dobrodošla”, piše u priopćenju.

Policija i Tužilaštvo ovaj slučaj moraju jasno okarakterisati kao krivično djelo počinjeno iz mržnje na osnovu seksualne orijentacije. Nedopustivo je da policija daje izjave da se ovdje radi o slučaju kod kojeg motiv nije poznat, imajući na umu karakter napada i izjave koje je policija uzela od prisutnih i svjedoka.

Institucije na svim nivoima vlasti konačno moraju prepoznati zločine iz mržnje kao realnost našeg društva, te se sistemski moraju boriti protiv istih. Nasilje nad pripadnicima/ama manjinskih zajednica i objektima koji se povezuju sa istim ne targetira samo njih, nego meta ovih napada postaju svi građani i građanke. Napad u petak na Kriterion to najbolje potvrđuje.

Kao reakciju na homofobni napad na osoblje i posjetitelje/ice Art Kina Kriterion u nedjelju, 6. marta 2016. u 15h u Art kinu Kriterion, ul. Obala Kulina bana 2 organiziran je prosvjed podrške. 

Koalicije organizacija civilnog društva:

Inicijativa za monitoring evropskih integracija BiH

Ženska mreža BiH

Koalicija za borbu protiv govora mržnja i zločina iz mržnje

 

Organizacije:

Sarajevski otvoreni centar

Zašto ne, Sarajevo

Vaša prava BiH, Sarajevo

Civil Rights Defenders, Sarajevo

Žene ženama, Sarajevo

Fondacija Cure, Sarajevo

Inicijativa mladih za ljudska prava BiH, Sarajevo

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije UDIK, Sarajevo

Centar za političke studije, Sarajevo

UŽ Seka, Goražde

Tuzlanski otvoreni centar

Helsinški parlament građana Banja Luka

Centar za mlade Kvart Prijedor

LibertaMO, Mostar

Banjalučko udruženja kvir aktivista, Banja Luka

Komisija predložila pristupanje EU-a Međunarodnoj konvenciji o borbi protiv nasilja nad ženama

Europska komisija predložila je u petak da Europska unija ratificira Istanbulsku konvenciju Vijeća Europe, sveobuhvatan međunarodni sporazum o borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, priopćeno je iz Bruxellesa.

“Našim se prijedlogom šalje jasna poruka: žrtve nasilja nad ženama moraju u čitavoj Europi dobiti bolju zaštitu. Svaka treća žena u EU doživjela je fizičko ili seksualno nasilje – ili oboje. Više od polovice žena starijih od 15 godina doživjelo je seksualno zlostavljanje. Te brojke nisu prihvatljive i suprotne su našim vrijednostima. Prijedlog da EU ratificira Istanbulsku konvenciju korak je naprijed i u našoj borbi protiv nasilja i u jamstvu ravnopravnosti spolova. Kako bi se zajamčila dosljedna provedba na svim razinama, koristim ovu priliku i da sve države članice koje još nisu ratificirale Konvenciju pozovem da to učine u što kraćem roku”, kazala je povjerenica za pravosuđe, potrošače i ravnopravnost spolova Vera Jourova.

Nakon pristupanja Konvenciji, EU i njegove države članice, u okviru pripadajućih ovlasti, zajamčit će provedbu niza prava i obveza kojima se štite žene (kriminalizacija nasilja nad ženama, dostupnost skloništa, podrška putem telefona…).

Dvanaest država članica (Austrija, Danska, Finska, Francuska, Italija, Malta, Nizozemska, Poljska, Portugal, Slovenija, Španjolska i Švedska) već je ratificiralo tu konvenciju. Još 13 država članica ju je potpisalo, ali je još nisu ratificirale, uključujući Hrvatsku.

Prijedlog da EU pristupi konvenciji moraju raspraviti Vijeće ministara i Europski parlament, koji mora dati svoj pristanak za to.

U mraku se ne vidi dobro

Rođena sam 1990., a fakultet sam upisala 2009. Moja majka rođena je 1962., a Franjo Tuđman umro je 1999.

Ne sjećam se rata, a nemam ni ratnih trauma iz djetinjstva. Ne bojim se grmljavine jer me ne podsjeća ni na granate nit’ ikakve druge zvuke rata. Da su u Žrnovnici pored koje sam živjela ubijeni neki ljudi, doznala sam puno kasnije. Bila sam nekad u nekakvim podrumima i mama kaže da od tada imam kronični bronhitis. To je jedino što me od rata iz djetinjstva prati i danas. Ili se barem mami tako čini. Sjećam se i jednog člana obitelji i nekih drugih odraslih kako su sretni jer pokazujem da imam tri godine tako da palcem pridržavam mali prst, a ne onako kako ‘tri pokazuju Srbi’. Mama i tata su se na to ljutili i nije im bilo smiješno. Moja nevjerica, razočaranje u ljude i shvaćanje što je to rat, dolazi tek kasnije. Ono nije ni blizu shvaćanju onih koji se zbog njega boje grmljavine.

O ratu i raspadu Jugoslavije čitala sam isključivo onoliko koliko su od mene zahtijevali, a nekad i manje jer ne volim baš zahtjeve. U društvu toliko opterećenom cijelom ovom pričom, naivno mi se činilo, da se mogu baviti nekim drugim stvarima, razmišljati i raditi stvari nekako drugačije i ne uvlačiti se u ovu kaljužu. Međutim, da nema izlaza shvatila sam prije nekoliko godina. Jedini izbor koji zapravo imam je hoću li se s kaljužom i načinom na koji je nastala upoznati ili ću se pretvarati da u njoj nisam. Njoj je svejedno i nada se da će i meni biti. Ona, zapravo, za svoj opstanak zahtijeva ravnodušnost i osjećaj bespomoćnosti, a ja, ponavljam, zahtjeve ne volim pa čitam. Čitam kako je kaljuža uopće nastala.

Odvratni huškački propagandni nacionalizam koji služi samo tome da ugasi svjetlo dok iz prostorije nestaje, točnije, dok on krade svaku iole vrijednu stvar. Kasnije, kad ga ponovno netko upali, nitko nije kriv jer u mraku se nije dobro vidjelo. Sada kada je i tako upaljeno svjetlo zašto se vraćati na mračna vremena. Ništa što se događa danas ne može biti promatrano kao da je neka nova priča. Sve što se danas događa nastavak je šugave priče započete tada. Potezi koji se povlače, ljudi koji to čine, ono što govore i kome. Ništa od toga nije novo. Pojavi se neko kao novo lice na nekoj od brojnih funkcija, onda pročitam i vidim, starijama od mene itekako su to poznata lica. Onda nastavim čitati, eto, čisto da vidim što je iduće što će se dogoditi.

Zdravka Bušić prestala je raditi kod Franje Tuđmana kada sam ja imala, eto, pet godina. Dvadeset godina kasnije zajedno s Kovačem, za kojega ustašoidni Bujanec ima ‘enciklopedijsko znanje’ bavit će se, plaćena iz državnog proračuna, vanjskom politikom RH. Navedena je samo zato što je vijest o njoj najnovija, inače kandidata i kandidatkinja ima na pretek.

Zahuktava se situacija u ovoj državi i to je savršeno jasno. Ako je zamislim kao kakvu kuću, s mnoštvom prozora, u koju želim ući jer je i moja, a ne samo njihova, imam dojam da me gotovo sa svakog od stotine prozora gledaju neke staklene oči i nakešena lica. Kese se i ratni profiteri i ratni huškači, kese se i kompromisima skloni protivnici takvog otvorenog agitatorstva, kojima je smiješno što mi, eto, ne razumijemo kako se ‘stvari rade’ i da se ‘pregovarati mora’.

Mogla bih, da hoću, nabrajati sada na desetke primjera. Smjena, oslobađajućih presuda, sustavnog zanemarivanja i diskriminiranja. Primjera kriminala, ucjena, prijetnji, verbalnog i neverbalnog nasilja, pljački, rasprodaja. Desetci primjera koji podsjećaju na ta neka, činilo se najoptimističnijima među nama, minula vremena.

Međutim, umjesto primjera, biram opisati osjećaj.

Pokušat ću vam predočiti i opisati osjećaj za koji se nikako ne mogu odlučiti želim li da ga i vi sami imate ili mislim da vam je bolje bez njega, dok ga još niste osvijestile.

Sjednem s prijateljicama na pivo i on se samo lagano potkrade, ušulja se. Živite li s nekim? Znate ono kada dolazite kući kasno, a taj vaš netko spava i vi se ušuljate najtiše što možete, a ujutro kada se taj netko probudi – tu ste. Taj netko se nasmije i kasnije, ujutro, komentirate kako ste toliko tiho došli da vas uopće nije ni čuo ili čula. Eto, baš tako. Samo što se ovome osjećaju kada se ušulja nitko ne nasmije, ne raduje mu se, no svejedno ga čekamo znajući da će doći. Ta je osjećajna ušuljalica toliko puta podsjetila svaku od nas da smo joj i dale ime – Strah.

Sjedimo onda na toj pivi i pričamo – što se ovo događa, zašto se toliko malo ljudi buni, ona neka provali nešto pa se sve skupa smijemo da nam bude malo lakše, a onda se nastavimo pitati – prepoznaju li gdje ovo vodi, kada će prestati, hoće li uopće? Nije nam ugodno i šutke se pitamo, hoće li, je li moguće, da ovo sranje opet eksalira u tolikoj mjeri da i nama kao našim roditeljima, u odrasloj dobi, uništi živote. Gledamo oko sebe, a ljudi za stolom pored nas pričaju neke svoje priče. Ne čini se da ih muči isto što i nas.

Možda za stolom do nas sjede optimističniji ili naivniji, koji misle da ne mora to otići toliko daleko, ne da ne mora – ne može. Imamo ‘civilizacijske dosege’ i iskustva iz prošlosti i neće to opet tako završiti. Nema šanse.

Pa i ne mora. Vjerojatno neće – misao je koja onda i nama prolazi kroz glavu.

No, ovo sada, ovaj osjećaj, vjerujem da je iskopan iz prošlosti, da je nekako bio proživljavan i tada. Ta nevjerica, neizvjestnost, konstantna nelagoda. Sigurno nije isto, samo kada pokušam zamisliti, najbliže je što mogu. A osjećaj je kao da sjediš na klackalici – čas si gore, čas si dolje.

Vrtimo se, čini se, u stalno istom krugu – u jednom se prodaju iste priče, igra se na iste niske strasti, gase se svjetla i krade se (i stvari i živote i slobode). U drugom se vrtimo mi same – kad je već sve takvo sranje, isplati li se uopće boriti, neće li na kraju biti sve isto?

A onda niotkuda, najčešće, samo dođe neki trzaj, nagonska potreba da iz ustiju ispljucaš blato kaljuže i kažeš: ajde da ih još jednom pošaljem u kurac. Ne može. Ne dam. Neću. Odjebite od mene i mog života.

Gledamo svijet oko sebe i jebeno ne podnosimo ono što od njega opet (ili i dalje) rade. Nema ljepših riječi, a kada bi ih, da zaorem duboko, duboko u sebe, i mogla pronaći ne bi ih napisala jer ih ne zaslužuju. Pljačkaši, mrzitelji, dežurni dušebrižnici i cirkuski izvoditelji najjeftinijih, stoput viđenih, trikova.

Nema primjera, nema analize, samo osjećaja, najjednostavnije onda da promatram ovo kao kakav javan zapis u dnevnik. Uzaludna bitka broj, recimo, 1763. Ili nije.

Otvoreno pismo: ‘On je jako ljubomoran na vas, bolje da odete, nego da vas ubije’

“Državno odvjetištvo u Zlataru podiglo je optužnicu potiv žrtve nasilje zato što je prijavila nasilje. Ja sam majka žrtve i želim kazati javnosti što se dogodilo mojoj kćeri“, napisala nam je gospođa koja u ovome tekstu želi ostati anonimna (a čiji su podatci poznati redakciji), zbog sigurnosti svoje kćeri i sebe same. S obzirom na događaje koje opisuju, njezin strah u potpunosti je opravdan. Ostatak pisma prenosimo u cjelosti.

“[Moja kćer] Bila je u braku 11 godina, stalno u radnom odnosu, otplaćivala kredite za izgradnju kuće, a koje je zemljište njemu darovano. Na njega glasi sve, a moja kćer ima samo kredite. Ja sam pomagala sa svojom obitelji novčano, radom, hranom, moja kćer je stalno plaćala kredite, a on pribavljao imovinsku korist za sebe, odnosno, vršio ekonomsko nasilje nad mojom kćeri. Uzeo auto na kredit i nakon dvije godine mu je autokuća uzela auto, a moja kćer otplatila 45 tisuća kuna. U to vrijeme je moja kćer njemu bila sudužna po kreditu koji on nije plaćao te je ostao bez posla. Nije radio dvije godine te je nagovorio moju kćer da digne kredit od 100 tisuća kuna, da on pokrene obrt. Iako je kćer mislila da banka neće odobriti kredit kada je sudužnik, on je našao veze u KentBanci koja ne pita da li imate kredit, već samo da ima plaću te dobila kredit uz životno osiguranje, a on je potpisnik tog osiguranja. Novac je uzeo mojoj kćeri i trošio gotovinu za pokretanje obrta.

Kad im je na račun sjela prva uplata, banka je sjela na njegov račun i uzela dugovanje po kreditu. Malo zatim je propao posao jer više nije imao novca i tada je počeo sa nasiljem nad mojom kćeri, gdje joj je izmišljao ljubavnike te kako u nju nema više povjerenja. U svemu tome je bila njegova mama koja je nagovarala moju kćer na kredit za njegov posao i da možda uspije. Ja – majka kćeri – nisam smjela znati da diže kredit jer su joj strogo zabranili i zaprijetili ako mi kaže.

Kada je počelo nasilje i svakodnevno je tjerao moju kćer iz kuće koju su zajedno sagradili, tada mi je rekla za kredit. On je podnio zahtjev za razvod braka, a moja kćer potpisala. Zar se stvarno može živjeti sa takvim čovjekom sa kojim ne možete razgovarati, koji ju je 11 godina iskorištavao za svoju imovinsku korist, a sada ju želi prokazati kao preljubnicu jer je mislio dalje ucjenjivati; ili je moja kćer kriva zato što nema djeteta.

Tada se želio pomiriti i da razvod ne bude pravomoćan, a kada kćer nije pristala rekao je da će ju ustrijeliti. Tada je rekao da se iseli iz kuće jer ova više ništa tu nema kada je brak završen. Brak je završen samo četiri mjeseca otkako je moja kćer digla kredit za njegov obrt.

Rekao je kako će za 3 – 4 dana promijeniti bravu i više neće moći u kuću. Govorio je kako njemu nitko ništa ne može jer on ima veze u policiji. Promijenio je bravu kada je kćer bila na poslu, a kad je došla doma nije ju pustio u kuću.

Tada me nazvala kćer i ja sam zvala policiju na što mi je policijac rekao da je to njegova kuća i neka radi što želi.

U kuću su došli njegova mama, brat, šogorica i baka i svi su ju tjerali iz kuće te joj zaprijetili da će joj potrgati ruke i noge ako zove policiju. I kćer je zvala policiju, ali nisu htjeli doći na teren.

Drugi dan sam otišla sa kćeri u Centar za socijalnu skrb, zatražila pomoć, a socijalna radnica je rekla:

“On je jako, jako ljubomoran na vas i očito vas je odlučio istjerati iz kuće. Bolje da odete nego da vas ubije.”

To je bila sva pomoć od Centra, a uz to je gospođa poslala pismo gdje izjednačuje žrtvu i nasilnika. Cijeli slučaj policije sam ja prijavila Ministarstvu gdje se naknadno proveo prekršajni postupak. Događalo se svakodnevno nasilje psihičko, fizičko, verbalno, zaključavao je sve prostorije u kući, oduzeo sve ključeve mojoj kćeri; nije smjela u kuhinju, 2 mjeseca si nije skuhala toplo jelo. Stavio je na Facebook slike spavaće sobe sa tanjurima i hranom da ljudi vide kako ona živi. Optuživao ju je i prijavljivao da ga ona napada. Njegova mama, brat, šogorica su svi zajedno davali iskaz protiv moje kćeri, stalno su se nalazili u njihovoj kući, a da se nijedan policijac nije zapitao što oni rade u njihovoj kući; dolazili su kao svjedoci na Prekršajni sud, uz to da je nasilnik dolazio s odvjetnicom – braniteljicom – nasilja i laži te je nasilnik više puta bio kažnjen minimalnom novčanom kaznom.

Zatim je napao moju kćer u više navrata kada bi trebala ići popodne na posao – sve kako bi kasnila na posao ako bi pozvala policiju. Stalno smo bile na mobitelu, ja sam zvala kćer ili ona mene, bojala sam se, bila je u životnoj opasnosti.

Išao je za njom kada bi išla na WC ili u kupaonu, nije se mogla zaključati, omalovažavao je, prijetio, a kada bi čuo da razgovara sa mnom, govorio je da smo obje kurve. Ja nisam smjela u kuću i prvo je na mene pozvao policiju, ali njegovi su mogli tjerati s njim moju kćer iz vlastite kuće.

Jednoga dana fizički je napao moju kćer, a tu je bila i njegova mama koja je govorila da pozove doktora da ju strpa u ludnicu. Bile smo na telefonskoj liniji, kćer je uključila mobitel da snima, a kada je uspjela pozvati policiju, oboje su privedeni, a u policijskom iskazu je stajalo da je moja kćer napala njega. Oboje su proglašeni krivima – na poslu su mojoj kćeri prijetili otkazom zbog izostanaka.

Nakon 2 dana, ujutro, dok je moja kćer bila u spavaćoj sobi gdje je jedino boravila, ulazio joj je u sobu kada je htio, vičući, prijeteći, prišao krevetu gdje je ležala moja kćer i počeo skidati sa namjerom silovanja, a što bi drugo moglo biti u krevetu, te kada se moja kćer odupirala, vrištala, tada ju je gušio s jastukom i stavio ruku na usta, te kako ga je udarila nogom, odustao i otišao. Čule smo se sat prije toga događaja, a kada sam je nazvala kasnije, kćer je već bila na poslu, iako puno ranije jer je pobjegla od kuće.

Od tada je boravila kod mene, a događaj prijavila; nakon 2 dana nasilnik je bio priveden i priznao te i dalje nastavio sa prijetnjom ispred policajca i sudca za prekršaje. Osuđen je na 10 dana zatvora, a kada se vratio mjesec i pol kasnije, pronašao je 2 svjedoka i lociran broj mobitela 25 kilometara daleko. To je broj na pretplatu, iako je imao još tri broja na kartici, ali je iskazao kako on nema drugi broj i da nije korišten u to vrijeme. Mene i prijateljicu je ispitivao policajac i dale smo iskaz jer smo sve znale o tom događaju, ali je policija naš iskaz svrstala kao nepravovaljan jer nismo propisano upozorene?

Vještačenje je izvršeno nakon 8 mjeseci, iako se kaže da je moguće između 6 mjeseci. Između ostalog policija je rekla mojoj kćeri da ne može ući u kuću bez njegove dozvole, da treba dan ranije nazvati na mobitel, reći u koje vrijeme dolazi i ako je ne pušta, tek tada pozvati njih.

Kćer je tražila ključ, a on je odbio dati i k tome nije kriv jer nema dovoljno dokaza. Tada je počeo svako malo dolaziti na kćerin posao – radno mjesto – vičući, prijeteći, a optuživao nju da je ona njemu prijetila da će ga se riješiti na bilo koji način i to Državnom odvjetništvu – kćer je oslobođena krivnje uz svjedoke.

Tada je došla optužnica za lažno prijavljivanje jer je nasilnik našao svjednoke za koje nije znao u prekršajnom postupku.

Dragi čitatelji, da li možete shvatiti tko je napisao optužnicu?

Mojoj kćeri koja je žrtva nasilja, nasilnik više puta kriv, prijeti se uvjernom kaznom radi lažnog prijavljivanja, da li će se stvarno dati nasilniku vjetar u leđa, da stvarno radi što želi, što se može dogoditi?

Iz policijske postaje je moja kćer dobila 2 puta poziv da dođe na šalter radi promjene prebivališta.

Postupak o utvrđivanju bračne stečevine traje 3 godine. Sada on govori kako kuća uopće nije bračna stečevina, nego dar njegovih roditelja. On laže, mi moramo dokazivati, izgleda da zakon nije jednak za sve. Moja kćer je zadužena na 20 godina sa kreditima. Sada plaća trećinu plaće, a uz to, je sudužnik bivšem suprugu gdje je banka otkazala kredit jer 3 godine nije uplatio ni jednu ratu.

On radi na crno, vozi rent – a – car auto, doveo je u kuću ženu sa dvoje djece koja je socijalni problem – Centar zna za to, koriste se svim pokretninama u kući, moja kćer je otišla bez ičega, sve ostavila u kući, pobjegla pred nasilnikom da spasi vlastiti život.

On je objavio na Facebooku da moju kćer čeka 10 godina zatvora. Kćer je tražila zabranu pristupa kod suca, sudac je rekao da treba novi postupak. Tada je zatražila policiju – oni su je uputili na Centar, a Centar na policiju. Rekli su iz policije da su oni jedini u županiji koji se prijavljuju i neće reagirati, a meni je policajac jednom rekao da će me morati privesti ako kažem ijednu riječ. Žena koja je u kući moje kćeri sa dvoje male djece je godinu i pol u posjeti.”

U Republici Hrvatskoj svakih 28 dana jednu ženu ubije njezin sadašnji ili bivši partner. Više od 30 žena svakog dana trpi fizičko nasilje od strane sadašnjeg ili bivšeg supružnika. Svakih 11 dana, jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin partner ili suprug. Sa željom upozoravanja na sustavno zanemarivanje i ignoriranje nasilja koje žene svakodnevno doživljavaju, podsjećamo, nedavno u Zagrebu održana i prosvjedna akcija “Preuzmite odgovornost za ubojstva žena“.

Povezani tekstovi: Ubojstva žena u Hrvatskoj: Kako sustav opetovano griješi u procjeni rizika

                                  Ubojstva žena zato što su žene

                                  Odlučile smo se boriti protiv osjećaja bespomoćnosti

Britanska tvrtka uvodi dopust zbog menstruacije

Britanska tvrtka sa sjedištem u Bristolu, Coexist, uvodi dopust za žene zbog menstruacije, kako bi učinila radna mjesta sretnijim i ugodnijim mjestom za svoje zaposlenice. Coexist ima većinom žensku radnu snagu i ističe kako je prva tvrtka u Velikoj Britaniji koja će uvesti ovu vrstu dopusta.

“Kao voditeljica osoblja, znam da neke žene zaista trpe jake bolove kada imaju menstruaciju i nisu u mogućnosti raditi”, rekla je Bex Baxter, jedna od direktorica kompanije, prenosi The Guardian.

Iz kompanije također navodi da se nešto moralo poduzeti kako bi se razbio “veliki tabu” oko menstruacije. “U mnogim tvrtkama dominantnu radnu snagu čine muškarci koji potiču dugačke radne sate, no zabluda je da je uzimanje slobodnog vremena od posla nužno neproduktivno. Ne radi se o uzimanju slobodnih radnih dana, već o fleksibilnijem i učinkovitijem radu u vrijeme menstruacije”, dodaje Baxter.

Također ističe kako je ideja podržana i od muških i ženskih kolega i kolegica.

Prema podacima NHS-a, 14 posto žena često nije sposobno raditi u vrijeme menstruacije zbog jakih bolova. Još je jedna studija otkrila kako jedna od 10 žena ostaje ‘prikovana uz krevet’ zbog bolova, a 40 posto ih je istaknulo kako ih je bol sprječavala da se uspješno koncentriraju na posao.

Coexist nije prva tvrtka koja je omogućila dopust zbog menstruacije – Nike je to učinio 2007. godine, uključivši ga u svoj kodeks ponašanja.