Ovo je takav moment, ovo je takav dan, zauzmimo ulice

Poziv na Noćni marš – Osmi mart prenosimo u cijelosti

Borimo se svakog dana, cijele godine, a ne samo osmog marta. Borimo se da nam ne oduzmu stečena prava, borimo se da ostvarimo i ona prava koja nam pripadaju, a koja nam se svakodnevno uskraćuju. Borimo se za sebe, borimo se za sve one koje se želi zatočiti na marginama ovog društva.

Feministička borba za prava žena ne dopušta predah, pogotovo ne sad kad su ponovno na meti sve otvorenijih napada seksualna i reproduktivna, radnička prava žena, a nasilje nad ženama i dalje je sveprisutno, prešutno odobravano te u porastu. Feministički je prepoznati da se u ovome trenutku stvara novi mit. Mit kojim se brišu doprinosi antifašističke borbe u ovome društvu, kojim se pokušavaju ugasiti i zadnji tračci nade da će u ovome društvu pravo na korištenje institucija zdravstva ili obrazovanja imati svi i sve, mit kojim se pripadnici i pripadnice manjina pokušavaju opisati kao kakvi bijesni agresori na prava većine. Mit je to koji je uglavnom usmjeren na uništavanje, na sijanje straha, a oni  koji to čine nadaju se da će u konačnici uroditi plodom mržnje. Mit je to u kojemu je ono što je ljubav, podrška i razumijevanje definirano dogmama Katoličke crkve koja misli da ima pravo formiranja odgovora na pitanja tko ima pravo pristupa medicinski potpomognutoj oplodnji ili sigurnom i legalnom pobačaju, bez obzira dijeli li ta osoba njihovo religijsko opredjeljenje ili samo ima tu nesreću da kao građanka živi u Republici Hrvatskoj gdje je njihova moć i utjecaj zapakirana u navodno bezazlenu molitvu, za koju bismo valjda trebali zanemariti da se odvija pred, primjerice, bolnicama, a čiji predvodnici i predvodnice uspješno lobiraju pri kreiranju javnih politika koje utječu na sve nas.

Tom mitologiziranju, tom pokušaju instrumentaliziranja naših života, naših tijela mi se suprotstavljamo. Povijest je, koliko god to udžbenici iz kojih se u našim školama uči zanemarivali, ispunjena momentima u kojima su žene jasno i glasno, solidarno i hrabro, odlučno i beskompromisno rekle – dosta. Ovo je takav moment, ovo je takav dan, ovo je vrijeme kada moramo reći dosta – dosta fašizaciji, dosta militarizaciji, dosta seksizmu i mizoginiji, dosta patrijarhatu, dosta klerikalizaciji, dosta kontrole nad našim, i samo našim, maternicama i jajnicima.

Pozivamo vas stoga sve – žene, radnice, sestre, majke, bake, lezbijke, aktivistkinje, vas koje ste preživjele nasilje, sve vas koji se protiv nasilja borite, sve koji prepoznajete da je ovo trenutak u kojemu se treba reći dosta prije nego bude prekasno – da se ove godine odazovete Osmomartovskom noćnom maršu. Marširamo u utorak, 8. ožujka od 18 sati. Okupljamo se u Parku kralja Petra Krešimira IV i krećemo prema Zrinjevcu.

Termin ovoga marša odabran je namjerno i njime se poručuje sljedeće:

najprije, smatramo kako je važno uvažiti učestalu kritiku prilikom organiziranja prosvjeda u vrijeme u kojemu se veliki broj ljudi na njih ne može odazvati prvenstveno iz razloga što u to vrijeme radi. Važno je naglasiti kako žene čine većinu radne i proizvodne snage u industrijama koje se praktički nalaze pred potpunim nestankom, kao i na činjenicu da čine većinu onih koje se bave, u kapitalističkom društvu, najslabije plaćenim uslužnim i javnim djelatnostima, gdje rade u feministički prepoznatima ‘nesigurnim i nestabilnim’ uvjetima rada u kojima je realno nemoguće zatražiti slobodan dan ili prilagođavanje radnog vremena zbog sudjelovanja na ovakvom prosvjedu, a bez da to direktno i nepovratno i taj posao koji imaju ne dovede u pitanje. Želimo i ovim maršom doprinijeti kreiranju društva u kojemu je odlazak s radnog mjesta za prosvjed za osmi mart moguć, ali se isto tako s punom sviješću ograđujemo od moraliziranja prema onima u manjoj poziciji moći, vodeći se samo idejom solidariziranja s onima koje ovaj izrabljivački sustav dovodi na sam rub egzistencije.

Drugo, smatramo kako žene imaju pravo na svaki javni prostor i u svako doba dana ili noći bez da strahuju za svoju sigurnost. Želimo pokazati da se ne bojimo, ali da razumijemo strah onih žena koje ga osjećaju zbog upornog marginaliziranja njihovih problema, zbog upornog institucionalnog ignoriranja i prešutnog društvenog opravdavanja nasilja koje na tim ulicama, no najčešće u svojim domovima, među prijateljima i poznanicima, doživljavaju svakodnevno.  

Pozivamo vas da zauzmemo ulice, da pokažemo našu snagu i hrabrost, pozivamo vas da se odazovete i solidarizirate, da se borite same za sebe, pozivamo vas da s nama marširate i pokažete da je 8. mart naš dan otpora!

Medijima zabranjen pristup grčkim kampovima

Grčke vlasti zabranile su pristup medijima svim registracijskim i tranzitnim izbjegličkim kampovima u zemlji, a kao razlog navode gužve u objektima. Ministarstvo zaduženo za migracijska pitanja jučer je izvjestilo kako medijima do daljnjega neće biti omogućen pristup izbjegličkim smještajima ni na otocima ni na kopnu.

U Hrvatskoj jučer nije bilo dolazaka novih vlakova, te je trenutno u kampu nešto više od tristo ljudi od kojih 299 čeka daljnje rješenje svoga statusa – što za većinu vjerojatno znači vraćanje u Srbiju, piše Lovorka Šošić na stranicama inicijative Dobrodošli.

Podsjetimo, makedonska policija jučer je ispalila suzavac na izbjeglice koji su u ponedjeljak pokušali nasilno ući u tu zemlju iz Grčke. Naime, više stotina izbjeglica probilo je ogradu, a policija je ispalila suzavac na gomilu koja je srušila metalnu barijeru tražeći prolaz u Makedoniju.

Broj migranata i izbjeglica blokiranih s grčke strane granice popeo na više od 7,000 osoba, priopćili su u ponedjeljak grčka policija i mediji, a Makedonija je navodno u zoru pustila njih tristotinjak. Tri stotine migranata i izbjeglica koji su uspjeli prijeći granicu uglavnom su iz Iraka ili Sirije, javila je agencija France presse.

Izbjeglički prihvatni centar Idomeni na grčkoj strani granice može primiti samo oko 2.000 ljudi, i to na kratki boravak. Centar je pod takvim pritiskom da mnogi moraju spavati na otvorenom, čekati satima da dobiju hranu i vodu te čekati u dugim redovima za sanitarni čvor, opisuje stanje njemačka agencija dpa.

U ponedjeljak je u Atenu došao trajekt s 1.800 novih izbjeglica. Po UNHCR-u, oko 3.000 ljudi dolazi na grčke otoke svaki dan.

Po izvješćima grčkih medija, trenutno je više od 25.000 izbjeglica širom zemlje, uključivo one u Idomeniju i one koji još čekaju na otocima.

Kakve veze imaju dnevno političke teme s feminizmom

Osim ako ste na ovaj tekst ili portal nabasali sasvim slučajno, a ovo je prvi tekst koji na njemu čitate, vjerojatno znate da je Libela feministički portal, a ukoliko vam je to bila nepoznanica, evo, to je razriješeno odmah u prvoj rečenici vašeg prvog teksta i to zato što je, kao što to naslov nagovještava, bitno.

Česti su komentari, uglavnom izgovoreni iz pozicije (kao) dobronamjernog savjeta, kako bismo se kao feministički portal trebale okrenuti praćenju isključivo ‘ženskih tema’, podrazumijevajući pritom da svi i sve mi znamo o čemu je tu točno riječ. Pomoći će nam to, misle oni, jer će biti jasno o čemu govorimo i u što se ‘ne želimo petljati’ kao da ćemo se okužiti zadiranjem u neku dnevno političku problematiku. Dobronamjerni komentatori i komentatorice pritom najviše misle na koncentriranje na i obrađivanje tema o kojima se u komercijalnim medijima ne govori često niti se obrađuju sustavno – poput nasilja protiv žena, sve manjoj dostupnosti abortusa, sveprisutnost seksizma, položaj žena na tržištu rada i zapravo o svemu što spada pod kapu diskriminacije žena, a s ciljem ukazivanja na problem i nuđenja nekih rješenja za postizanje rodno ravnopravnog društva. I sve se to govori, jasno, za naše dobro. S druge strane, česti su komentari, bez krinke dobronamjernosti, koji nas vrlo jasno upozoravaju kada pređemo njihovu granicu – kakav je to feministički portal koji sad stalno nešto piše, primjerice, o Mostu ili Timu Oreškoviću – držite se vi svog geta. Nešto slično događa se kada Novostima pokušavaju pobrojati nacionalnu pripadnost novinara i novinarki, ali ih i ograničiti na bavljenje ‘manjinskim pitanjima’ što za sve, i s minimalnim sposobnostima dekodiranja nacionalističke retorike, jasno znači – pričajte u svoja četiri zida, a nas ostale pustite na miru (inače ćemo vas mi na to natjerati).

Evo u čemu problem je s takvim zahtjevima

Najprije, to što je ovaj portal feministički znači samo da u svojem pristupu temama kao polazišnu točku uzima promoviranje vrijednosti poput rodne ravnopravnosti, solidarnosti, sekularizma, slobode govora, izražavanja, ali i aktivnog suprotstavljanja nacionalističkim, militarističkim, ksenofobnim, seksističkim, homofobnim i fašističkim težnjama, kako pojedinaca/inki, tako i raznoraznih oblika udruživanja političkih aktera i akterica.

Izvještavanje o dnevno-političkom, najčešće u smislu komentiranja, događa se na ovome portalu, dakle, prvenstveno u svrhu ukazivanja na kontinuitet zanemarivanja ili konkretnog zatiranja vrijednosti koje zastupamo, ali i našeg pružanja otpora na jedan od načina na koji to možemo – da o tome pišemo. Raskrinkavanje aktualnih političkih ambicija, onako kako ih mi vidimo, feminističko je u svojoj srži jer nacionalistička retorika, kakva je trenutno na snazi, ponekad suptilno, a ponekad krajnje otvoreno, žene gura natrag u privatnu sferu.

U ovome se društvu trenutno pokušava uspostaviti građanski (pre)odgoj usmjeren prvenstveno na stvaranje poslušnika koji će povjerovati u imaginarne neprijatelje koji ugrožavaju većinu. Pojasniti se treba tim pripadnicima i pripadnicama raznih manjinskih skupina da svaku kaznu i osudu koju za tu ugrozu dobiju nije izazvao nitko drugi doli njih samih i to svojim provokacijama – od kojih je najveća samo njihovo postojanje. Otprilike je to tako opisano i u pismu koje je Kolinda Grabar Kitarović poslala Miloradu Pupovcu koji se usudio progovoriti o porastu verbalnog i neverbalnog nasilja.

Feminizam nije isključivo stremljenje prema rodnoj ravnopravnosti muškaraca i žena i točka. Feminizam je teorija i praksa kreiranja društva u kojem pripadnici najrazličitijih manjinskih skupina imaju jednako pravo na ostvarenje sreće i sigurnosti, pravo na jednaku količinu uvažavanja i poštovanja njihova ljudskog dostojanstva kao i, u hrvatskom kontekstu, svaki radno sposobni-katolik-muškarac-Hrvat. Ono što feminizam razlikuje jest što za svoju polazišnu točku uzima primjer transhistorijskog i transnacionalnog nasilja nad upravo ženama samo zato što su žene (odnosno nisu muškarci). Barem za mene.

Geto? Ne, hvala

Zato kada pišemo o fašizaciji ovoga društva, kada pišemo o njegovoj klerikalizaciji, kada izražavamo svoje jasno nepodržavanje filoustaša na pozicijama donositelja odluka i ‘narodnih predstavnika’, mi ne izdajemo feminizam ni bavljenje takozvanim ženskim temama, mi ga samo živimo u punini u kakvoj je i zamišljen i bez koje nikada ne može i neće biti ostvaren.

Građanski i zdravstveni odgoj, kulturna politika, pravo na javne servise koji će na prvom mjestu imati informiranje, a ne ostvarivanje profita, nije otvaranje neke druge teme. To nije nešto na što netko drugi ima oligopol, a mi bismo se trebale držati svojeg geta iz kojeg nam je eventualno dozvoljeno ponekad uputiti kritiku, ali samo u strogo zadanim okvirima. Kako se to voli nazvati u natječajima, ‘nadgledanje ekonomski i politički moćnih’ nije privilegija na koju pravo polažu neki mediji, čija se, uzgred budi rečeno, brojnost nikada ne dovodi u pitanje, dok s feminističkim portalima to često bude slučaj – već je to, ukoliko želimo zaista aktivno participirati u kreiranju društva u kakvom želimo živjeti, naš zadatak.

U ovome trenutku najutjecajnije odluke za sve one koji i koje žive u ovome društvu donosi Vlada Republike Hrvatske (dobro, možda ne nužno i premijer te Vlade), ali, barem jedan od potpredsjednika, sasvim sigurno potpomognuti značajnom podrškom Katoličke crkve. Njihova je politika totalna. Imati zablude da se u nekom ministarstvu djeluje nekoordinirano u ideološkom smislu, u potpunosti je promašeno. Paralelnim procesima radi se na privatizaciji zdravstva, rasprodaji državne imovine, blaćenju rada civilnog društva, zatiranju medijskih sloboda, smanjenju radničkih prava, gaženju ljudskih prava LGBT osoba i pripadnika i pripadnica nacionalnih manjina, ugrožavanju seksualnih i reproduktivnih prava žena, ali i (materijalnom) profitiranju pojedinaca i pojedinki od nastalog, namjerno kreiranog, kaosa. Naš odgovor, stoga, ne može biti usmjeren samo na pojedinačnu stavku, već također mora biti sveobuhvatan kako solidarnost ne bi ostala tek riječ.

Stoga, usmjerimo li sve svoje pisanje na isključivo jedan problem, upast ćemo u zamku koja je za nas i napravljena. Pišemo li samo o jednoj stavci, ispod radara uspješno će se provesti cijeli niz politika.

Razjasnimo, dakle, jednom za svagda, nema teme koja nije ženska tema. Nema teme, nema politike, nema prostora u kojem žene ne trebaju izboriti svoje mjesto. Nema životnije teme od onih koje konkretno, nekad vidljivo iste sekunde, nekad vidljivo s vremenskim odmakom, utječu na naše živote. Svidjelo se to nekima ili ne, feminističko pisanje znači zauzimanje prostora na koje imamo pravo, koliko nam se god snažno i konstantno to pravo pokušavalo oduzimati.

Nova vizija Europe ili kako izbjeglice mogu (i trebaju) promijeniti naš svijet

Ovih je dana više od 25 tisuća izbjeglica zarobljeno na granci između Grčke i Makedonije. Najteže je u tranzitnom centru Idomeni koji je prepun – tamo više od 4 tisuće izbjeglica čeka da se granice otvore. Građani i građanke na ulicama gradova traže od Europe da odmah omogući siguran prolaz svima. O čemu se tu radi, zašto se europski političari/ke poigravaju s ljudskim životima? O tome građani i građanske svakodnevno raspravljaju, tema je to koja se našla u svakom domu, u svakom mediju.

Jedan od odgovora na ta pitanja pokušale su svojim raspravama i inicijativama dati ženske organizacije u Italiji i Španjolskoj. “Zidovi i ograde – to nije Europa u kojoj želimo živjeti!” naslov je apela upućenog europskim institucijama i građanima/građankama, kojeg je inicirala organizacija Casa delle donne iz Milana, a kojeg je dosada potpisalo oko 40 organizacija, uglavnom iz Italije i Španjolske.

“Glavni razlog pokretanja ove inicijative jest uviđanje, do koga smo došle dugogodišnjim iskustvom rada u ženskim grupama, unutar feminizma, te promišljanjem aktualne situacije – da je nužan zaokret politike prema migrantima-izbjeglicama. Ta nova politika traži potpuno suprotan smjer od onoga do sada i potpuno nove vizije i zadaće. To bi prije svega trebala biti politika sigurnog i slobodnog kretanja za te ljude, te politika njihovog humanog i adekvatnog prihvata, odnosno uključivanja u naša, europska društva”, kaže Floriana Lipparini, jedna od pokretačica ideje.

Osim ovoga, među zahtjevima apela je i onaj da prihvat u Europi trebaju dobiti svi migranti/kinje, u što su ubrojeni/e takozvani “ekonomski/e” koji/e riskiraju život bježeći od neizdrživih, po život opasnih uvjeta (koji su takvima postali zbog klimatskih i drugih promjena, za što su odgovorne zapadne sile i neokolonijalizam).

“Također, mi kao građanke EU ne prihvaćamo izraz ‘clandestini’ (prikriveni, op. prev.) za one izbjeglice i migrante koji nemaju dozvole boravka, dozvole za život. Sloboda kretanja treba biti zajamčena svima i ovaj izraz smatramo jednom ružnom jezičkom mistifikacijom, kojom se prikriva stvarni problem ovih ljudi”, dodaje Lipparini.

Apel je rezultat višemjesečnih susreta i rasprava održanih u Italiji i Španjolskoj. S tih su susreta potekli mnogi zaključci i inicijative, analize, napisani su brojni tekstovi. Možda bi trebalo izdvojiti ideju španjolske aktivistkinje Ade Colau (Cataluna) koja je skovala riječ “grad-dom” kao onu sredinu koju treba kreirati da bi se izbjeglicama osigurao prihvat njihovim potpunim uključivanjem u naše gradove, umjesto izdvajanja u kampove, u kojima zauvijek ostaju “stranci/kinje”.

Također je važno uviđanje o mogućem utjecaju koje masovan dolazak izbjeglica na područje Europe izaziva po naša društva. Evo tog dijela briljantne analize talijanskih i španjolskih žena:

“Dobro znamo da u pozadini neprihvaćanja izbjeglica stoji odbijanje različitosti, utemeljeno na patrijarhalnoj ideologiji koja stvara hijerarhiju među ljudskim bićima, koja deklarira superiornost jednih nad drugima: bijelci-crnci, sjever-jug, a prije svega muškarac-žena… U politički neutralnom svijetu malo njih zna što je ovdje u igri, koje duboke i nepovratne promjene migranti/kinje mogu proizvesti, kao što je epohalna ona promjena koja će mutirati sve naše načine razmišljanja, naše prakse i naša pravila suživota”.

Upravo u tome leži strah europskih i američkih konzervativnih političara/ki zbog kojih sve ove vlasti pokušavaju održati na životu stari sistem dominacije, jačajući i obnavljajući  patrijarhalne metode – oružje, ratove, granice – nasuprot narastajućem “kontinentu” bjegunaca (skoro 60 milijuna osoba u svijetu). Postavljaju se bodljikave žice, podižu zidovi, šalje policija i vojska na granice.

Najzad, ovaj apel ukazuje na nužnost da se prevaziđu ograničenja i pravila postavljena od strane patrijarhalnog sustava koji i dan-danas stoji na konceptu građanstva kao isključivanja drugih, drugačijeg porijekla i identiteta, isključivanje koje je zaprijetilo i raspadom same Europe.

I možda najvažnije – apel je inicijativa oko koje se unutar jedne zemlje i unutar Europe, i šire, mogu formirati koalicije podrške i pridruživanja, lobiranja kod zastupnika u Europskom parlamentu i u domaćoj javnosti.

Cjeloviti tekst apela na talijanskom možete vidjeti ovdje.

Prisilno podvrgnute invazivnim ginekološkim pregledima da bi ‘dokalaze da su moralne’

Afganistanske žene i djevojčice optužene za ‘kršenje morala’ često su primorane podvrgnuti se invazivnim pregledima za utvrđivanje djevičanstva koje provodi liječnici iz vladinih ustanova, upozorava u utorak Human Rights Watch (HRW).

Od 53 žene i djevojčice intervjuirane u desetak pokrajina diljem zemlje, 48 ih je potvrdilo da su bile podvrgnute obaveznom ginekološkom pregledu nakon što su bile optužene za preljub ili bijeg od kuće, doznaje se iz podataka koje je tijekom prošle godine prikupilo afganistansko neovisno Povjerenstvo za ljudska prava.

“Kako se ginekološki pregledi provode bez pristanka žrtve, mogu se smatrati seksualnim zlostavljanjem i kršenjem ljudskih prava”, tvrdi povjerenstvo. Prisilni pregledi suprotni su duhu afganistanskog ustava te međunarodnih načela.

Među žrtvama prisilnih pregleda puno je djevojčica koje imaju samo 13 godina, a žene i djevojčice privode se i podvrgavaju ginekološkim pregledima čak i zbog samostalnog izlaska iz kuće, što nije protivno afganistanskim zakonima. Više od trećine žena prisilno je pregledano i nekoliko puta.

U izvješću povjerenstva se također upozorava da u konzervativnoj kulturi koja pridaje veliko značenje ženskom djevičanstvu, ‘agresivni’ pregledi štete ženinu dostojanstvu, emocionalnom zdravlju i društvenom statusu.

Živa knjižnica: Priče koje pišu žene

Živa knjižnica: Priče koje pišu žene bit će održana 3. ožujka na Medicinskom fakultetu u Rijeci od 16 do 19 sati. U ovoj knjižnici ljudi su knjige, a priče nisu fikcija!

Naše “knjige” su žene koje na svakodnevnoj bazi doživljavaju diskriminaciju na nekoliko osnova – ali uvijek radi onoga što one jesu, ne onoga što biraju biti. Priče koje pišu žene govore o tome kako je biti pripadnica vjerske ili nacionalne manjine, transrodna osoba, žena s invaliditetom, kako je preživjeti rak ili živjeti sa psihičkom bolesti. Izbor knjiga je doista velik i sve priče su veoma poučne i vrijedne.

Živa knjižnica je interaktivni koncept, u kojem knjige odgovaraju na pitanja čitatelja/ica. Neposrednim, otvorenim i prijateljskim dijalogom na inovativan način mijenjaju se dosadašnji stavovi, smanjuju negativne tenzije i jača empatija prema drugima i drugačijima.

Iduća prilika za čitanje “živih knjiga” bit će 8. ožujka od 16 do 19.30 sati u Narodnoj čitaonici na Korzu.