Sopstvena soba Isidore Sekulić

Ovih dana u Beogradu imate priliku da obiđete rekonstruisanu radnu sobu Isidore Sekulić u Kući kralja Petra I (na adresi Vase Pelagića 40). Autorke projekta su Laura Barna i Lidija Jakšić, a izložbu su organizovali Kuća kralja Petra I, Univerzitetska biblioteka “Svetozar Marković” i opština Savski venac.

Isidora Sekulić (1887-1958), književnica i književna kritičarka, članica AFŽ-a i brojnih drugih ženskih organizacija, kao i prva žena članica Srpske kraljevske akademije nauka zalagala se za emancipaciju žena i borila protiv mizoginije u književnosti i kulturi uopšte. Kao istaknuta intelektualka svoga doba okupljala je u svojoj kući ostale umetnike/ce i intelektualce/ke (mogli bismo to nazvati i svojevrsnom Bloomsbury grupom) koji su jednom nedeljno raspravljali na teme književnosti, pozorišta, muzike, slikarstva i sl. Ova izložba prenosi deo te atmosfere tj. predstavlja prostor u kojem su se ove čajanke odvijale, budući da smo u prilici da vidimo Isidorin nameštaj, radni sto, knjige, slike, dokumenta i druge lične predmete.{slika}

Izložba će biti otvorena do 9. marta, radnim danima od 12 do 18 h i subotom od 10 do 12 h, uz prateći program, a ulaz je besplatan.{slika}

‘Pjesnik na poslovnom putu’ i ‘4.7’ pobjednici su 12. ZagrebDoxa!

Na ovogodišnjem, 12. ZagrebDox festivala prikazano je više od 160 filmova, od čega su čak 43 domaća dokumentarca. Ovo izdanje je obilježio i rekordan broj posjetitelja i posjetiteljica, njih 25.000.

Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji dobio je Pjesnik na poslovnom putu kineskog redatelja Ju Anqia o mladom pjesniku Shu koji odlazi na putovanje u kojem putem slika i vlastitih pjesama otkriva jednu drugu, stvarnu Kinu.

Posebno priznanje dobili su filmovi Ruski Djetlić i Reci proljeću da ne dolazi. Dok Ruski Djetlić kroz priču o katastrofi u Černobilu progovara o političkoj prošlosti i sadašnjosti ukrajinskog društva, Reci proljeću da ne dolazi otvara temu apsurda sukoba u Afganistanu iz perspektive vojnika ANA–e koji su se nalazili na prvoj liniji bojišta na Helmandu.

U regionalnoj konferenciji Veliki pečat dobio je film Đure Gavrana 4.7 u kojem pratimo bivšeg alkoholičara na njegovu putu odvikavanja. Radi se o priči koja govori i o obiteljskom zlostavljanju i ponovnom sastavljanju vlastita života. Posebno priznanje regionalne konkurencije dobili su filmovi Flotel Europa i Vlak nade koji svaki na svoj način progovaraju o tragu nade u bolje sutra u uvjetima odrastanja koje nitko ne bi trebao proći.

Mali pečat koji se dodjeljuje autorici ili autoru do 35 godina starosti dobio je film Nicolasa Steinera Iznad i ispod, a posebno priznanje dobili su filmovi Abdul i Hamza i Sanja.

Nagrada iz kategorije filmova koji na najbolji način promiču ljudska prava u dokumentarnom filmu Movies that matters pripala je filmu Moj Alep koji na izrazito autentičan način prikazuje život jedne obitelji koja je pobjegla iz Sirije. Internet i informacije koje dolaze putem njega jedini su im doticaj s rodnim krajem i njihovim najbližima. U ovoj kategoriji posebno priznanje pripalo je filmovima Kod frizera i Dom.

Nagrada Teen Dox koja se dodjeljuje za film koji najbolje govori o problemima mladih pripala je filmu Filharmonija s deponija koji donosi priču o dječjem orkestru nastalom usred ogromnog deponija smeća.

Nagrada Mojoj generaciji koju dodjeljuje osnivač i direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski pripala je filmu Don Juan redatelja Jerzy Sladkowskog.

Nagradu publike dobio je film U suton života, redatelja Sylvaina Biegeleisena. Zagrepčane i Zagrepčanke je očarala priča o 94-godišnjoj majci koja je suočena s krajem života. Kroz toplu i humorističnu priču ovaj film pruža drugačiji pogled na proces starenja.  

Nenad Puhovski, direktor festivala tijekom dodjele nagrada se posebno osvrnuo na izbjegličku humanitarnu krizu i podsjetio na sirijski grad Palmiru koja je dokaz da u jednoj eksploziji bombe je moguće uništiti više od 2.000 godina kulture.

“Kultura je nešto što treba stvarati i održavati. Kad jednom nestane, vrlo ju je teško ponovno izgraditi. Možemo se nadati da će idući ZagrebDox, 13. po redu biti još bolji te da će još bolje odgovarati svojoj kulturnoj misiji”, rekao je Puhovski.

Zajebništvo!

Stiglo je vrijeme da i pojam zajedništva napokon stavimo u, proteklih nekoliko mjeseci, sveprisutni ‘kontekst’.

Nekolicini nekontamiranih vrabaca na grani sasvim je jasno kako dosadašnja promocija ‘zajedništva’ kada dolazi iz ustiju Tomislava Karamarka, crkvene vrhuške ili onog ljudskog crnokošuljaškog šljama koji je ove nedjelje stajao postrojen na glavnom zagrebačkom trgu, zapravo znači samo zajednički angažman probranih u marginaliziranju i zatiranju svega drugačijeg. Zajedničkim snagama ratnih zločinaca, ratnih huškača i profitera, povijesnih revizionista, apologeta ustaškog režima, svećeničkih halja, svakojakih bezveznjaka i apatičnih masa, stručnjaka i oportunista rastura se i onaj minimalni, do sada dosegnuti, demokratski standard.

Do sada se nekako maglovito, neplodonosno govorilo o zajedništvu. Zahvaljući vizonarstvu Ladislava Ilčića čini se kako napokon imamo konkretan projekt na kojem se sva silina zajedništva može manifestirati, sve nas zadiviti i ostaviti bez daha. Kako su stvari krenule, možda nekog i doslovno.

Saborski odbor za obrazovanje, znanost i kulturu jednoglasno je podržao prijedlog da se ova godina posveti Nikoli Zrinskom, piše Tihomir Ponoš za Novi list, a Ladislav Ilčić, član spomenutog odbora ponudio je odmah tri konkretna prijedloga.

Najprije, preseljenje ‘Oltara domovine’ s Medvedgrada na Zrinjevac kako bi se ‘u središtu Zagreba’ našao na ‘dostojnom mjestu’. Potom, predlaže Ilčić, postavljanje interaktivnih panela i ‘kipića’ sa zborovima i arijama iz opere ‘Nikola Šubić Zrinski’ pa bi zainteresirani mogli kada god to požele u centru Zagreba kulturno se uzdizati slušajući, evo baš,  ‘U boj, u boj’ i druge arije. Za kraj, ali nimalo manje važno, nudi Ilčić i Simfonijski orkestar HRT-a u kojemu je  svirao kao violinist za održavanje koncerta na Trgu kralja Tomislava.

Za razliku od svega ostaloga što se do sada dogodilo, ovaj prijedlog predstavlja plan izgradnje, dok je sve drugo do sada učinjeno imalo za svoj cilj apsolutno razmontiranje – počevši s neprofitnim medijima, nastavno s nazivanjem civilnog društva bolesnim do najave ‘aktivacije državne imovine’. Ova fantastična prilika mogla bi omogućiti krajnje konkretno zajedničko djelovanje vladajućih da nas sve zajedno nastave dobro zajebavati, očekujući da pritom, mirno, kako to i pristoji kazališnoj publici, gledamo još jednu tragikomičnu scenu kako nam se odvija pred očima.

Moglo bi to izgledati otprilike ovako.

Ovaj (ne tako) suptilan tapšaj po leđima odjevenima u crne košulje mogao bi biti najprije prepoznat u našem novom Ministarstvu kulture. Za početak, Ilčić je to super upakirao, imamo ‘Oltar domovine’ podignut palim vojnicima u Domovinskom ratu, a onda kao sasvim usputno ćemo baš od svega pjevati ‘U boj, u boj’ jer je godina Zrinskog. Možda to ministru kulture bude u tolikoj mjeri poticajno da u nekom časopisu budemo imale priliku pročitati i njegovu osobnu ispovijest, njegov intimni doživljaj takve manifestacije. Kako Ilčić predlaže da se takvo što održi na ljeto, u jeku turističke sezone koja je proteklih godina sve uspješnija i u Zagrebu, bilo bi sasvim nelogično i nesuvislo da se u takvo što ne uključi i Ministarstvo turizma, poglavito, zamjenik ministra Robert Pauletić. Možda se mogu recimo, prodavati i kakve kape, tako da na tome što god i zaradimo. Ne mi, kao svi mi, naravno, već netko od probranih i prokušanih poduzetnika. Sudjelovanje Predsjednice Grabar Kitarović bilo bi neumjesno uopće dovoditi u pitanje kada govorimo o tako velebnom događaju, a ideja da bi na takvo što mogla poslati izaslanika, a ne svjedočiti tomu osobno, gotovo pa je uvredljiva. S obzirom na to da se predlaže odlazak u daleku prošlost, bilo bi sasvim neprimjereno da podršku ovakovom spektaklu ne da i veliki broj prestižnih povjesničara predvođenima, recimo, Ivom Bancem i/ili Josipom Jurčevićem. S obzirom na to da je stiglo vrijeme pomirdbe i zajedništva bilo bi iluzorno očekivati da ovakvu priliku ne iskoristi i Ivo Baldasar, splitski gradonačelnik. Priliku bi možda mogao i nazvati konačnom pomirdbom ‘Sjevera i Juga’. Sve to će, kao da je kakav ministarski ured, naravno, morati i svetom vodicom poškropiti minimalno jedan biskup. Kakva prilika za ujedinjenje različitih paramilitarnih skupina koje spaja crna boja, zamislite samo to – Sokolska garda Branimira Glavaša i HČSP-ovci. Sve će prštati od zajedništva, toliko da će na jedvite jade čak i novinarske veličine poput Velimira Bujanca i Marka Juriča takvo što uspjeti zabilježiti. Kasnije će neki novinari i novinarke pokušati objasniti da im je bilo zabranjeno snimanje Karamarkovog govora kao ovih dana u Kaštelima, ali zahvaljući istraživačkom novinarstvu navedenog dvojca, postat će jasno da se zapravo radi samo o jalu i zavisti netalentiranih uhljeba koji nikada ne bi preživjeli na tržištu, što će se vidjeti i po tom primjeru.

Dobro će biti to zajedništvo, samo za neke jako zajebano. Šteta bi bila takvu priliku propustiti.

Nekoliko stotina izbjeglica pokušalo probiti makedonsku granicu, policija uzvratila suzavcem

Makedonska policija ispalila je suzavac na izbjeglice koji su u ponedjeljak pokušali nasilno ući u tu zemlju iz Grčke. Naime, više stotina izbjeglica probilo je ogradu, a policija je ispalila suzavac na gomilu koja je srušila metalnu barijeru tražeći prolaz u Makedoniju.

Broj migranata i izbjeglica blokiranih s grčke strane granice popeo na više od 7,000 osoba, priopćili su u ponedjeljak grčka policija i mediji, a Makedonija je navodno u zoru pustila njih tristotinjak. Tri stotine migranata i izbjeglica koji su uspjeli prijeći granicu uglavnom su iz Iraka ili Sirije, javila je agencija France presse.

Izbjeglički prihvatni centar Idomeni na grčkoj strani granice može primiti samo oko 2.000 ljudi, i to na kratki boravak. Centar je pod takvim pritiskom da mnogi moraju spavati na otvorenom, čekati satima da dobiju hranu i vodu te čekati u dugim redovima za sanitarni čvor, opisuje stanje njemačka agencija dpa.

U ponedjeljak je u Atenu došao trajekt s 1.800 novih izbjeglica. Po UNHCR-u, oko 3.000 ljudi dolazi na grčke otoke svaki dan.

Po izvješćima grčkih medija, trenutno je više od 25.000 izbjeglica širom zemlje, uključivo one u Idomeniju i one koji još čekaju na otocima.

Besplatna KKZ radionica pisanja za film

Kinoklub Zagreb treću godinu za redom organizira besplatnu radionicu pisanja za film. Cilj dvomjesečne  radionice je kroz niz vježbi pisanja razviti prijavljeni sinopsis u kvalitetan scenarij.

Prijave za radionicu otvorne su do ponedjeljka 21. ožujka 2016. Za prijavu valja poslati sinopsis za kratki igrani film te kratki esej u kojem se obrazlaže tema, motivi i ciljevi filma. Svaki od traženih zadataka mora imati između 2000 i 3000 znakova uključujući razmake (tolerira se plus/minus 300 znakova) te će se na osnovu poslanih radova vršiti selekcija odnosno odabrati 6 do 7 polaznika/ca radionice.

Radionica će se odvijati jednom tjedno kroz ukupno deset dvosatnih sesija u travnju i svibnju 2016.

Kroz rad na specifičnim spisateljskim zadacima polaznici/e će razvijati tematiku i tehniku koja im odgovara te tako razraditi postavke iz kojih mogu razviti kvalitetan scenarij. Svaka od deset dvosatnih tjednih sesija biti će u potpunosti posvećena radu na tekstovima polaznika koji će se usavršavati u skladu sa sugestijama mentorice i kolega.

Za vrijeme trajanja radionice polaznici će biti dužni razvijati sinopsis s kojim su primljeni te pisati radove u skladu sa specifičnim zadacima koji će biti određeni prema individualnim afinitetima.  

Voditeljica radionice je Višnja Vukašinović.

Radionica će se odvijati u prostorijama Kinokluba Zagreb (Trg žrtava fašizma 14) u večernjim satima.

Prijave do 21. ožujka 2016. na visnja.pentic@gmail.com

Zaboravljeni Einstein: znanost i socijalizam

Prije 1,3 milijarde godina s udaljenosti oko 410 megaparseka, odnosno, 1,3 milijarde svjetlosnih godina, nezamislivo daleko van naše galaksije, dvije crne rupe na kraju svoga plesa ujedinjenja odaslale su važnu vijest cijelom svemiru. Iako namijenjena svima u svemiru, na Zemlji ju je očekivao i Albert Einstein. Nažalost, vijest je do nas stigla prekasno da bi je Einstein osobno pročitao, ali znanstvenici, namjereni da nastave njegov rad na općoj teoriji relativnosti, omogućili su nam da zavirimo u tu kozmičku kuvertu poslanu u vrijeme dok na zemlji još nije postojao višestanični život. Vijest je bila kratka – Einstein je bio u pravu. No, u čemu je bio u pravu?

Godine 1916. Einstein je postavio opću teoriju relativnosti i time u potpunosti promijenio način na koji shvaćamo svijet u kojem živimo [1]. Jedno od Einsteinovih predviđanja postavljenih prije sto godina bilo je i o postojanju gravitacijskih valova, predviđanje koje su, s obzirom na realnu uspješnost opće teorije relativnosti, znanstvenici praktički smatrali ispravnim, ali ga sve do sada nisu bili u stanju neposredno dokazati (posredni dokazi postoje već neko vrijeme). Otkriće gravitacijskih valova je svakako jedno od najvećih znanstvenih otkrića našeg vremena, uz otkriće Higgsovog bozona 2012. godine. Znanstveni napor koji je bio potreban i koji se rasprostire preko jednog stoljeća i tisuća neimenovanih znanstvenika koji su doprinijeli ovom događaju nije jednostavno pojmiti.

Ipak, i otkriće gravitacijskih valova i otkriće Higgsovog bozona kao i praktički sva ostala slična znanstvena otkrića i teorije proteklog stoljeća ne veže samo svojevrsna grandioznost pothvata, mnogo važnije, njih veže neuobičajena metoda znanstvene kreacije koja je često u bitnom raskoraku s građanskim iskustvima vremena u kojima nastaju i razvijaju se. Prosto rečeno – previše je očit kontrast znanstvenog i tehnološkog progresa otkrića opće teorije relativnosti i Prvog svjetskog rata koji bijesni u isto vrijeme, ili utjecaja razvoja kvantne fizike u međuratnom razdoblju na današnju tehnologiju i nezamislive globalne orgije smrti Drugog svjetskog rata i njegova paklenog finala u obliku kvantnom fizikom pogonjene atomske bombe. Stoga, ako bi znanost i gledali isključivo kroz pozitivne aspekte velikih otkrića i bezvremenske zakone, stavljenu pored društvene realnosti vremena u kojem ta otkrića nastaju, teško se oteti dojmu da, uz sve znanstvene pobjede, znanost zajedno s ostatkom društva sudjeluje u dvije tihe bitke – ona s antiintelektualizmom i bitke s društvenim regresom. Dvije bitke koje se brzo pokazuju kao dvije strane iste kovanice – kapitalizma.

Ovoga je bio svjestan i Einstein primijećujući kako znanost može biti tek oruđe napretka jer je predatorska društvena realnost kapitalizma produkt ekonomskih i političkih institucija samog kapitalizma te kako je mogućnost njezine promjene prvenstveno definirana idealima koje progresivne društvene snage zastupaju. Einstein je bio znanstvenik, međutim bio je i socijalist sa snažnim uvjerenjem da ljudska vrsta može preživjeti samo ako nadiđe kapitalizam i njegove degradirajuće društvene (a danas bi dodali i ekološke) posljedice. Argument za socijalizam kojeg je Einstein 1949. iznio u časopisu Monthly review [2] vrijedi i danas, a moguće ga je proširiti i u saznanjima o društvenom razvoju kojih nije bilo u Einsteinovo vrijeme.

Prekinuti napredak

Mimo klasičnih marksističkih rasprava o prirodi kapitalizma na koje se referira i Einstein, možemo postaviti i nekoliko praktičnih pitanja o poznatim dugotrajnim problemima s kojima se susreće društvo u globalnom kapitalizmu, a kojima se ne vidi skoro rješenje – glad, ekološka degradacija, rad. Ako govorimo o napretku standarda jedno od vidljivih mjesta jest proizvodnja i dostupnost hrane. Za razvijene zemlje zapada, odnosno, njihove bogatije klase čini se kao da je pitanje hrane i gladi, koje je od nastanka prvih civilizacija mučilo sva društva, riješeno. Međutim, kako je moguće da i dalje godišnje oko 30 milijuna ljudi umire od gladi (ili glađu uvjetovanih razloga) što čini oko polovice svih uzroka smrti godišnje? Preformulirano – posjedujemo li znanje i tehnologiju za proizvodnju hrane za svakog čovjeka? Odgovor je potvrdan, znanje i tehnologiju za trajno [3] globalno rješenje problema gladi posjedujemo već barem pola stoljeća. Naprotiv, trenutno se proizvodi dvostruko više hrane nego li je dovoljno da se prehrane svi ljudi na zemlji. Problem nije u znanstvenom razvoju i tehnologiji proizvodnje hrane već u distribuciji koju diktira kapitalizam. 

Drugo pitanje koje možemo postaviti tiče se globalnog zatopljenja i ekološke degradacije. Iz perspektive znanosti prve naznake ljudskog utjecaja na klimatske promjene imamo već krajem 19. stoljeća, svejedno, preko sto godina kasnije kapitalističko društvo i dalje nije u stanju poduzeti ikakve ozbiljnije promjene kako bi se spriječila ekološka katastrofa. Dapače, konzervativne političke grupacije i pokreti uspješno dovode u pitanje i one male korake koji su napravljeni u smjeru sprječavanja najtežih efekata globalnog zatopljenja. Zaista je poražavajuća činjenica da 2016. godine, 120 godina od prvih znanstvenih mjerenja ljudskog utjecaja na klimu među političkim i ekonomskim elitama ne postoji konsenzus nužnosti promjene iako realnost opasnosti globalnog zatopljenja nije znanstveno upitna već barem trideset godina.

Problemi kapitalističke proizvodnje posebno su vidljiviji u pitanjima rada. Razvojem znanosti i tehnologije, masovne automatizacije procesa proizvodnje, nije nerazumno očekivati da će se uvjeti života radnika – radni dan, radni tjedan, vrste i kompleksnost posla itd. – drastično unaprijediti. Iako je točno da je radno vrijeme tijekom 20. stoljeća bitno skraćeno borbom sindikata i regulacijom u okviru države blagostanja, osim u najrazvijenijim zemljama i za relativno uzak sloj ljudi taj broj i danas rijetko pada ispod 40 sati tjedno. Mogućnost ukidanja nužnosti dugih sati degradirajućih oblika rada ne nazire se.

Uz nužnu skromnost u prihvaćanju činjenice da je u sva tri slučaja riječ o izrazito kompleksnim pitanjima čije detalje nije moguće ukratko obraditi, bitno je u njima primijetiti disproporciju onog što bi mogli okarakterizirati znanstveno mogućim i onog što političko-ekonomske okolnosti dopuštaju.

 Protuznanstvena koalicija

Osim političko ekonomskim pravilima kapitalizma, horizont “zamislivog” dodatno je sužen jakim antiintelektualnim tendecijama u svim društvima razvijenog kapitalizma. Sasvim je iznimna činjenica da u svijetu u kojem su znanstvenici u stanju zabilježiti gravitacijske valove s, takoreći, drugog kraja svemira, postoji nemali broj ljudi koji dovode u pitanje nebrojeno puta potvrđene znanstvene teorije poput Darwinove teorije evolucije, globalnog zatopljenja, velikog praska, ili pak uspješnosti liječenja putem medicine, cjepiva i sl. [4] Iako se dio navedenih antiznanstvenih stavova može dovesti u vezu s religijskim tradicijama čije dogme mogu biti u suprotnosti sa znanstvenim teorijama, religija nije nužno jedini pa čak niti dominantni pokretački faktor [5]. Također, antiintelektualizam svoje uporište ne može imati niti među niže obrazovanim stanovništvom jer održanje i razvoj ovakvih ideologija zahtjeva institucionalizirani i strogo organizirani okvir. Ovdje nije riječ o banalnim zabludama i pučkim “istinama”, medijima i internetom pogonjenim mitovima ili neznanju, već o jasnoj tendenciji prema poricanju znanstvenih otkrića i istinitosti znanstvenih teorija, prema pokušaju definiranja znanosti kao samo jednog od mogućih načina tumačenja prirodnih zakona, prema zazivu tobožnjih tradicija i tradicionalnih znanja [6] kao jednako mjerodavnih, ukratko o protivljenju znanstvenoj racionalnosti i, u određenoj mjeri, modernizaciji.

U pozadini je dakle nešto sasvim drugo – riječ je o financijski snažnim, konzervativnim političkim pokretima koji kroz antiintelektualizam i negiranje znanosti, naslanjajući se na sentiment malograđanskog otpora, u državi nalaze put do šire društvene podrške za konzervativne, tržišno orijentirane političke ciljeve.

Država se u toj tradiciji nužno pojavljuje kao korumpirana, kao prijetnja, kao država kojoj se ne može vjerovati. I dok je nepovjerenje prema državi s razlogom prisutno i kod progresivnih društvenih aktera, ovdje nije riječ o kritici funkcije države kao represivnog aparata kapitalističkog poretka, već poimanje države kao korumpiranog regulatora koji ograničava individualne tržišne slobode. Individualistička, sitnopoduzetnička ideologija koja vrišti iz srednjestrujaških medija može povremeno biti privlačna, ali prvenstveno srednjim i višim klasama. Da bi se pak pridobila podrška i nižih klasa koje su u pravilu gubitnici konzevativnih politika, antiintelektualizam dolazi kao važan saveznik. Logika je jednostavna – potrebno je uvjeriti niže klase da se nikome ne može vjerovati [7], a posebno ne javnim politikama, da se čovjek može i treba osloniti samo na moć vlastite prosudbe, i da će u okviru kapitalističkog tržišta biti siguran od svih korumpiranih regulatora. Jedan od tih regulatora je dakako i znanost.

Znanost, jasno, nema poziciju arbitra političkih pitanja, ali kao jedina pouzdana metoda utvrđivanja mehanizama funkcioniranja prirodnih zakona povremeno daje ključne informacije, izravno ili neizravno, u raspravama o bitnim političkim pitanjima. Politika će, s druge strane, prvenstveno donositi odluke prema dominantnim političko-ekonomskim ideologijama, a ako te ideologije diktiraju suprotno od potencijalne znanstvene preporuke – to gore po znanost. Dok je cilj promoviranje tržišta, bilo kroz deregulaciju, bilo kroz privatizaciju, savez liberalizma (u ekonomskoj sferi) i konzervativnih pokreta razvija se na obostranu korist.

Kako je nužno sačuvati minimalnu regulaciju tržišta fosilnih goriva, promovirat će se negiranje globalnog zatopljenja, kako je potrebno deregulirati zdravstvo, korisno je promovirati skepsu prema javnim, zdravstvenim standardima i medicinskoj znanosti da bi se otvorio prostor privatiziranim ponudama tobožnjeg izbora svakom pojedincu, kako je potrebno komercijalizirati obrazovanje, korisno je pridobiti podršku konzervativnih aktera koji zauzvrat zahtijevaju ustupke i pristup definiranju javnih obrazovnih standarda s ciljem uvođenja antiznanstvenih tema, ili još bolje potpuno ukidanje javnih standarda u privatnim obrazovnim institucijama.

To sve u ime slobode, dakako.

 Dok su politike deregulacije opravdano nepopularne, tu su konzervativne institucije i akteri da ublaže nezadovoljstvo i otpor te kanaliziraju strah, nepovjerenje i nesigurnost prema javnim i znanstvenim institucijama, potičući sve vrste regresivnih stavova. Zato ne treba čuditi da u paketu uvijek dobivamo ljude koji emfatično zagovaraju tržište zajedno s vjerskim fanaticima, poricateljima globalnog zatopljenja, rasistima i socijaldarvinistima koji istovremeno poriču teoriju evolucije, konzervativne religijske aktiviste koji su protiv abortusa, ali i protiv socijalnih davanja za djecu i trudnice, listi nema kraja. Tržište neznanja, predrasuda, antiintelektualizma i teorija zavjere brzo postaje vrlo unosan posao. I dok dio liberala neće nužno osobno uživati u partnerstvu s najregresivnijim konzervativnim frakcijama, svejedno ni jedna ni druga strana nema ni najmanje sumnje u isplativost koalicije i širinu zajedničkih interesa. Kada je u pitanju spašavanje kapitalizma, nijedna cijena nije previsoka.

Tome nasuprot, izlaz iz zagrljaja tržišta i konzervativnih ideologija i degradirajućih efekata kapitalizma po društvo, okoliš i pojedinca Einstein je vidio u globalnoj, javnoj planskoj politici i socijalističkoj ekonomiji na tragu planerskih ideja mnogih socijalista prije njega. Takvo društvo bi se u planiranju oslanjalo na znanost, a svoju osnovu imalo u zajedničkim društvenim ciljevima napretka standarda i obrazovanja svih ljudi organizirajući proizvodnju prema potrebama, pružajući pojedincu maksimalan prostor za razvoj osobnih interesa. U svijetu u kojem se ekonomski interesi kapitalističkih klasa poklapaju s regresivnim društvenim pokretima, u svijetu globalnog zatopljenja i nepovratne ekološke devastacije koja prijeti opstanku, a koju tržišne sile i od kapitala dobro plaćeni konzervativni aktivisti produbljuju, u svijetu milijarda gladnih i neobrazovanih kojima tržište uskraćuje i hranu i obrazovanje, u svijetu u kojem se, tržišta radi, ukida javno zdravstvo, ljudima uskraćuje liječenje, a u kojem cvjeta privatno nadrilječništvo i antivakserske teorije zavjere [8], u svijetu u kojem unatoč ukidanju financiranja javnih znanstvenih projekata znanstvenici sto godina nakon Einsteinovog predviđanja prvi puta bilježe gravitacijske valove, a u kojem niti 150 godina nakon Darwinovih otkrića, neobrazovanja radi, mnogi ljudi nisu u stanju prihvatiti neospornost teorije evolucije, u svijetu veličanstvenih javnih znanstvenih podviga poput LHC-a i LIGO-a i sasvim stvarnih poraza prihvaćanja znanosti i znanstvenih otkrića, Einsteinova vizija socijalističke ekonomije i znanstvenog planiranja mora prestati biti tabu [9] i postati realna alternativa. Einstein je prije sto godina snagom znanstvene misli “stojeći na ramenima divova” postavio teoriju relativnosti i ispravno predvidio gravitacijske valove, danas mogli bi mu samo poručiti – Alberte, pronašli smo i gravitacijske valove, a socijalizam koji si također sanjao tek slijedi.

 

[1] slika svemira kroz prizmu opće teorije relativnosti je toliko radikalno drugačija da mnogi ljudi ni danas, sto godina kasnije, nisu u stanju pojmiti neintuitivna svojstva makro svemira koja je Einstein precizno opisao

[2] Why socialism?, Albert Einstein, Monthly Review http://monthlyreview.org/2009/05/01/why-socialism/

[3] ne računajući ovdje probleme s kojima će se buduće generacije suočiti uslijed globalnog zatopljenja

[4] tome treba dodati i nebrojene teorije zavjere kojima se nećemo baviti, ali koje baštine istu intelektualnu i ideološku tradiciju

[5] npr. službeni stav katoličke crkve već desetljećima ne dovodi u pitanje znanstvena otkrića poput evolucije, a jedan od zaslužnijih znanstvenika za prvu formulaciju teorije velikog praska bio je katolički svećenik Georges Lemaître, međutim stanje “na terenu” je često bitno drugačije, posebno u Sjedinjenim državama, a u zadnje vrijeme sve više i u Europi

[6] sasvim je osebujno da se u 19. stoljeću pa sve do danas nanovo javlja vjerovanje da je zemlja ravna ploča unatoč tome što su praktički sve civilizacije od doba antičke grčke znale da je zemlja okrugla

[7] osim bogu dakako, a i bog, kažu, voli tržište

[8] http://www.oxforddictionaries.com/definition/english/anti-vaxxer

[9] vidi [2]