Zakon o životnom partnerstvu prošao u talijanskom senatu

Sa 173 glasa ZA i 71 protiv, talijanski senat je odobrio prijedlog zakona koji omogućuje istospolne građanske brakove. Ovim činom Italija će, kao posljednja država u zapadnoj Europi, učiniti korak prema naprijed u zaštiti istospolnih parova. Predložene izmjene i dopune izazvale su žestoke rasprave među tradicionalno rimokatoličkom nacijom. Prijedlog treba još proći Donji dom parlamenta da bi postao zakon.

Dok talijanski premijer Matteo Renzi smatra kako je ovo povijesni događaj za Italiju, skupine za prava homoseksualnih osoba negoduju, ističući kako je prijedlog zakona previše rezan.

Naime, jedan segment prijedloga zakona izazvao je posebnu raspravu, a to je klauzula koja bi dopuštala istospolnim roditeljima da zakonski usvoje biološku djecu svojih partnera. LGBT zagovornici i njihovi saveznici i saveznice su se posebno borili/e da ova klauzula bude usvojena.

Camilla Seibezzi, poznata lezbijska aktivistkinja, iz veze sa svojim bivšim partnerom ima kćer i sebe smatra majkom djeteta, ali po talijanskom zakonu ona nema nikakva zakonska prava, jer dijete je biološka kćer njenog bivšeg partnera.

“Ako dijete ide u bolnicu, nemam je pravo posjetiti, ako odem po svoju kćer u školu, treba mi potvrda”, objasnila je Seibezzi.

Zakon godinama nije prolazio u parlamentu, dok je Europski sud za ljudska prava prošle godine kritizirao Italiju zbog kršenja ljudskih prava i neuvođenja Zakona o životnom partnerstvu. 

Mitovi o ženama i masturbaciji koje trebamo odmah razbiti

“Mislim da masturbiram više kada sam pod stresom.”

“Ti masturbiraš?”

Ovaj razgovor koji sam imala s prijateljem prikazuje iznenađenje koje pokaže većina ljudi kada saznaju ne samo da masturbiram, već i da to priznajem bez ikakvog srama.

Iako sam mnogo puta razgovarala s tim prijateljem o seksu i iako je znao da sam seksualno aktivna u svojim odnosima, nije mu palo napamet da bih mogla biti seksualna i kad sam sama.

A to je stoga što nas uče da ženska seksualnost postoji samo za druge ljude.

Otkada sam kao dijete slučajno otkrila masturbaciju, činila sam to kao odgovor na moje vlastite želje, a ne kao predstavu koju bih izvodila svima.

Ne činim to u sexy pozama niti proizvodim zavodljive zvukove. Ne palim svijeće niti pripremam kupku. Ukratko, ne činim to drukčije od većine ljudi, uključujući muškarce. Čini se da i to iznenađuje ljude.

Kako je većina prikaza žene koja masturbira ili pornografske prirode ili dio narativa o feminističkom osnaživanju, ljudi su iznenađeni kada žene smatraju masturbaciju normalnom, svakodnevnom aktivnošću.

Gledajući na navike masturbiranja fundamentalno različito u odnosu na rod, doprinosimo pogledu na seksualnost koja se fundamentalno razlikuje među rodovima. 

Takvo shvaćanje potiče mentalitet temeljen na pretpostavci da su “muškarci s Marsa, a žene s Venere (a ne-binarni rodovi ne postoje)”, koji zamijenjuje stvarne ljude stereotipima.

Također navodimo društvo da žene doživljava kao egzotična stvorenja, umjesto kao bliske ljudske jedinke prema kojima je moguće biti empatičan. Ovakva umjetna podjela uzrokuje loše početke u odnosima, kao i koncepcija ženske seksualnosti kao spektakla za druge, umjesto kao osobnosti intrinzične njima samima.

Kratka napomena: Mnoge od naših ideja vezanih uz žene i masturbaciju usko su vezane uz mitove o vaginama. Mnoge od naših ideja vezane uz žene su krive, mnoge od naših ideja vezanih uz vagine su krive, i naše uvjerenje o povezanosti tih stavaka su krive.

Neki mitovi o ženama, vaginama i masturbaciji primjenjivi su na svakoga tko posjeduje vaginu, dok su drugi primjenjivi na svakoga tko se identificira kao žena – ali većina je namijenjena cis ženama, uglavnom zato što društvo općenito ima ograničene poglede.

Stoga ću se u ovome članku fokusirati na mitove o cis ženama, budući da iz te perspektive mogu govoriti. Ali trebalo bi dalje pisati o mitovima koji okružuju navike masturbiranja transseksualnih osoba.

Dakle, iz moje perspektive, slijede neki mitovi o cis ženama i masturbaciji koje bismo svi mi trebali od-učiti, želimo li bolje razumjeti žensku seksualnost – a ne samo neku egzoticiranu i objektificiranu verziju iste.

Mit #1: Žene ne masturbiraju

Većina ljudi na u zapadnim kulturama pretpostavlja da muškarci masturbiraju. Ne smatra se pristojnom temom za razgovor, ali se smatra normalnim, neizbježnim.

Žene – baš i ne.

U mojim predtinejdžerskim i tinejdžerskim godinama, osjećala sam se perverzno, grešno i krivo zbog masturbiranja. Nikome nisam govorila da masturbiram, sve do jedne “istina ili izazov” igre, kada sam imala petnaest. “Koja je tvoja najveća tajna”, glasilo je pitanje. Moja je bila – da masturbiram. “I ja!”, rekle su obje prijateljice s kojima sam igrala. Nijedna od nas nije nikome o tome govorila, jer smo mislila da nije normalno.

Zapravo, prema jednom istraživanju, 92% žena starih od 18 do 22 godine redovito masturbira.

No bez obzira na brojeve (koji mogu biti ne u potpunosti točni zbog neugodnosti, koju sam i ja osjećala), to je u potpunosti normalno i nije ništa zbog čega bi se trebalo sramiti.

Neki ljudi razmišljaju o samostalnoj ženskoj seksualnoj ugodi i uzbuđenju na isti način na koji djeca razmišljaju o učiteljima izvan škole. Ne pada im na pamet da ženska seksualnost postoji i i izvan njihovih odnosa. 

Ali, seksualnost je intrinzična mnogima od nas i može biti prakticirana bez sudjelovanja druge osobe.

Mit #2: Ženska masturbacija je velika ekstravagancija

“Stanite u red za ulaznice – ona se sprema masturbirati!”

Ponekad mi se čini da čujem ovu najavu svaki put kada se popnem na krevet. Takva se predstava stvara od ženske masturbacije u pornografiji i u rijetkim filmovima u kojima se prikazuje.

Od senzualnog svlačenja i maženja tijela Shannon Elizabeth u Američkoj piti, do uzdaha i ekstatičnog izraza lica koji doslovno boji svijet u Pleasantvilleu, predpostavlja se da je ženska masturbacija spektakl.

Kada muškarci masturbiraju u filmovima, ti prikazi obično nisu optimizirani uzbuđenju gledaoca, niti je učinjeno da izgledaju nježno i lijepo. Da ponovno iskoristimo primjer iz Američke pite, scena masturbacije Jasona Biggsa prikazana je kao neugodna, ne seksi. Pornografski film koji on gleda trebao bi biti seksi, ali on sam ne.

Jer ljudi vjeruju da muškarci masturbiraju kao odgovor na njihovu osobnu želju, dok žene to čine kako bi prouzročile tuđe želje.

Prikazivanje ženskoga masturbiranja kao performansa, izvlači žene iz vlastitoga tijela, uzrokuje njihovu objektifikaciju samih sebe čak i kada masturbiraju – što je originalno osmišljeno kao trenutak u kojem smo same sa sobom, a ne trenutak u kojem razmišljamo o tome kako izgledamo drugima.

Kako sam bila izložena sve više i više medijskih prikaza seksa, čak i navodno osnažujućim člancima i snimkama o ženskoj ugodi, počela sam razmišljati o tome kako bi me partner doživio dok mastaurbiram, pazeći na to kako moje lice izgleda i proizvodeći orgazmatske zvukove iako sam prirodno tiha.

Eto što nam objektifikacija čini.

Dakako, masturbirati se može pred drugom osobom. Ali kada se ženama poručuje da razmišljaju o tome kako izgledaju i zvuče uslijed čina, to ih odvraća od trenutka i otežava postizanje ugode.

Stoga ne začuđuje da 32% žena tvrdi da su, kada imaju problema s postizanjem orgazma, fokusirane na to kako izgledaju. To ne bi trebao biti problem uopće, a posebice onda kada ih nitko i ne gleda.

Mit #3: Žene koje masturbiraju su “lake”

Zbog uvjerenja da je ženska samo-stimulacija namijenjena drugim ljudima, žena koja masturbira doživljava se promiskuitetnom, kao da masturbira da bi bila poput porno-zvijezde, umjesto jednostavno da bi sebi priuštila ugodu. Žena koja masturbira smatra se nastranom, avanturističnom ili čudnom. A ako govori o tome, to se smatra posve drugom razinim nastranosti – zasigurno to čini da bi izazivala muškarce, a ne zato što je jednostavno iskrena.

Kada ja govorim o masturbaciji u blizini muškaraca, često strahujem da će oni to shvatiti kao poziv. Vidjela sam da muškarci doživljavaju otvoreno seksualne žene kao otvorene za seks sa svakime, ponovo iz istih problematičnih uvjerenja.

Kako masturbiramo ili govorimo o masturbaciji nema nikakve veze s time koliko seksualnih partnera imamo.

Mit #4: Ženska masturbacije je emocionalna

Prema narodnoj mudrosti, muške su fantazije brže i eksplicitnije, dok se žene zamišljaju u vezama punim ljubavi, razgovoru i svemu. Ah, i palimo mirisne svijeće, mažemo se losionima za tijelo kako bi stvorile senzualno okruženje i sjedinile naš um, tijelo i dušu.

Ha!

Nema dakako ničeg lošem u tome da se od masturbacije učini duboko ili ljekovito iskustvo, ali za mnoge žene ono je jednostavno diranje od nekoliko minuta u krevetu prije nego što zaspemo.

I da, čisto da se zna, imamo i”X-rated” misli. Možemo imati i neke prilično čudne fantazije, kao što, vjerujem, imaju i mnogi muškarci. Često se susrećem s mišlju: “Odakle li sam samo izvukla taj prizor?”. Ah, pa – u nekim je stvarima bolje uživati, nego ih analizirati.

Mit #5: Žene ne gledaju pornografiju

Ova je predrasuda sugladna uvjerenju da muškarci imaju seksualne umove, dok su žene čiste i uživaju samo u emocionalno najbogatijem obliku seksa. Pa, oprostite na “bušenju vašeg balona”, ali imamo jednu novost: Žene gledaju pornografiju. Sve vrste pornografije. Horor!

Ljudi vole reći da su muškarci više vizualni, što održava stanje u kojem se objektifikacija žena smatra prirodnom. Ovakav pogled također štiti muškarce koji se boje da će oni biti objektificirani, ukoliko su žene vizualne.

E pa jesmo.

Prema knjizi Daniela Bergnera What Do Women Want: Adventures in the Science of Female Desire, jednu trećinu korisnika pornografije čine žene, ženske oči se šire na erotične slike u istraživanjima baš kao i muške, a vagine cis žena se lubrificiraju kao odgovor na gledanje svih vrsta seksualnih snimaka.  

Nažalost, usprkos afinitetu mnogih žena prema filmovima za odrasle, većina pornografskih sadržaja je namijenjena heteroseksualnim muškarcima, prikazujući žene koje očigledno ne uživaju, koje se nalaze u potencijalno ponižavajućoj situaciji i koje su u fokusu kamere kao primarna osoba koju treba gledati.

Ali vremena se mijenjaju, ljudi. Feministička pornografija postoji, a postoji i potražnja.

Ne uzbuđuju sve žene iste stvari, ali ono što većina žena želi je pornografija u čijem je centru ženska ugoda. A to će postati sve učestalije kako budemo priznavali da su i žene vizualne i kako sve više žena bude bilo iza kamera, a ne samo ispred njih.  

Mit #6: Muška masturbacija je urođena, a ženska naučena

Ženska seksualnost je bila potiskivana, bez sumnje. Neke žene si ne dopuštaju da istražuju svoju seksualnost do odrasle dobi.

Ali mnoge otkriju masturbaciju prilično rano.

75% žena masturbiralo je prije svoje 18. godine, a većina žena otkrije masturbaciju samostalno. Ako ne vjerujete meni, Nancy Friday dijeli u svojoj knjizi iskustva mnogih žena koje seksualnu ugodu počele postizati u djetinjstvu.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, primijetila sam rastuću tendenciju feministkinja i seksualnih edukatora/ica da nauče žene o njihovim seksualnim anatomijama i procesima, često pretpostavljajući da one to ne znaju otprije. 

Nema ničega lošeg u educiranju ljudi o njihovim tijelima, iako bih mogla podnijeti da se to čini na manje rodno uvjetovan način, ali takva edukacija postaje problematična kada se obraća ženama kao seksualnim uspavanim ljepoticama, kojima je potrebno buđenje, bilo od strane partnera ili stručnjaka.

Neki ljudi iskušaju masturbaciju nakon što čuju za nju, dok ju drugi otkriju nenamjerno. Ali čini se patronizirajućim kada nam netko govori da moramo naučiti kako naša tijela funkcioniraju. Moramo priznati da je mnogo žena prirodno seksualno i da im nije potreban netko drugi tko bi ih učinio takvima.

Mit #7: Žene moraju masturbirati da bi se osjećale osnaženo

Uz narativ o ženskom masturbiranju kao obliku zavođenja, postoji i onaj o ženskom masturbiranju kao feminističkom iskazu. Potonja slika se može činiti osnažujućom, ali zapravo također suptilno objektificira žene.

Jedan problematičan aspekt ovakvog pogleda na masturbaciju je promoviranje masturbacije kao načina za postizanje većeg zadovoljstva vlastitim tijelom. Ako možete uzbuditi same sebe, osjećat ćete se seksi.

Masturbacija je osobno iskustvo u kojem se može uživati čak i na najjadniji “body image” dan. Nitko ne govori muškarcima da masturbiraju kako bi se osjećali ugodnije u vlastitom tijelu jer, ponovno, muška se masturbacija ne povezuje s njihovim izgledom.

Nadalje, čineći politički iskaz od masturbacije, zanemarujemo činjenicu da je to nešto što mnoga ženska tijela čine prirodno, te potvrđujemo stereotip da je muška masturbacija prirodna, a ženska naučena.

Također, žene ne trebaju masturbirati da bi bile osnažene. Ne trebamo činiti ništa da bismo bile osnažene. Samo moramo raditi ono što želimo.

Cijenim namjeru feministkinja koje zagovaraju masturbaciju kao način na koji bi se žene osjećale osnaženo time što mogu zadovoljiti same sebe. Masturbacija može biti feministički čin ako, masturbirajući, osoba odbacuje sva sranja koja nas uče o tome o  ženskoj seksualnosti (odnosno nepostojanju iste).

Ali kada se ja zavučem pod svoje pokrivače ili u tuš, žensko osnaživanje je obično zadnja stvar na koju mislim. Fokusirana sam samo na vlastite fantazije.

Kada razmišljam o svom samopouzdanju i neovisnosti zbog ovakvih narativa, takve mi misli, baš kao i one koje proizlaze iz objektifikacije ženske masturbacije, odvlače pozornost. Odjednom osjećam pritisak da se osjećam osnaženo, umjesto jednostavno fizički zadovoljeno.

Pa hajdmo izbjeći davanje ženama još jedne stvari za koju osjećaju da ju moraju raditi, može?

***

Ljudi svih rodova prilagodili su žensku masturbaciju različitim svrhama, ali naposljetku, ona ne treba nužno imati svrhu. Ne morate masturbirati u svrhu seksy predstave, prikaza muževnosti ili ženstvenosti, ili u svrhu emancipacije. Možete to raditi sao zato što vam se to da.

Društvo i mediji vole raditi od ženskih činova više nego što zaista jesu – i raditi od žena više nego što zaista jesu. Ali ne moramo to biti, posebice ne u našim najprivatnijim trenucima. Mi nismo objekti utjelovljenja nikakvih ideala.

Barem jednom, dopustimo ženama da budu ljudi koji jednostavno rade svoje stvari – što god te stvari bile.

Prevela i prilagodila Stephanie Stelko

Susreti pokreta i glasa

Ženska soba u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem organizira radionice namijenjene ženama koje su preživjele seksualno nasilje. Radionice, tj. susreti pokreta i glasa, osmišljene su kao mjesto osvještavanja i razvijanja unutarnjih potencijala, osnaživanja vlastitog pokreta i glasa te stvaranja zajedničke snage kreativnog izražavanja. Prijave traju do 7. ožujka 2016. 

“Na radionicama ćemo nalaziti užitak slobode vlastitog kretanja, oslobađanja glasa i napretka u vještinama istih. Tijekom susreta u trajanju od 90 minuta radimo vježbe osvještavanja tijela, snage, istezanja, koncentracije, oslobađanje glasa i stvaranja grupne dinamike. Ciklus radionica počinjemo s individualnim vježbama koje postepeno prelaze u grupni rad. Susreti su zamišljeni kao rad na traumi isključivo kroz pokret, ples i glas bez verbalizacije samih trauma i događaja koji osobu dovode na radionicu. Kriterij za sudjelovanje jest preživljeno seksualno nasilje o kojem nije potrebno ni na koji način pričati – samom prijavom podrazumijevamo da ste preživjele seksualno nasilje te nije potrebna nikakva vrsta dodatnog pojašnjenja”, stoji u pozivu za prijave. 

“Radionice će se održavati jednom tjedno – ponedjeljkom od 20:00 do 21:30, a za sudionice su besplatne – sve što je potrebno jest prijaviti se na e-mail adresu: zenska.soba@zenskasoba.hr do 7.3.2016. Radionice ce se održavati prostoru Pučkog otvorenog učilišta (Vukovarska 68) u čijoj suradnji je ovaj projekt ostvaren. Voditeljice Susreta su Rina Kotur, plesna pedagoginja i psihologinja, te performerica Josipa Bubaš. Prvi susret planiran je 14.3.2016. (ponedjeljak)”, poručuju organizatorice. 

 

‘Anojing Bič’ u Rijeci

U Malom salonu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka održava se izložba “Anojing Bič”, koja se temelji na predstavljanju studentskog projekta “Dekonstrukcija Ženskog rokovnika”. Izložba je otvorena do 26. veljače 2016.

“Široka dostupnost našeg rokovnika prvenstveno nam je važna zbog njegovog specifičnog (vizualnog i tekstualnog) sadržaja kojim ćemo, vjerujemo, na kvalitetan i pristupačan način uspjeti  zainteresiranima prenijeti dio obrazovnih sadržaja svoga studija. Rad na rokovniku započeo je, naime, na kolegiju “Rodna tekstualnost”, a cilj nam je bio pokušati otkriti što je to što se podrazumijeva kao “žensko” u “Ženskom rokovniku”.

Tijekom analize naišle/i smo na stereotipizirajuće obrasce žene, ženskosti i ženskog koji su (i inače) jasno prepoznatljivi na mnogim razinama suvremenog neopatrijarhalnog društva. To nas je potaklo na dekonstrukciju postojećih inačica rokovnika, kao i na kreaciju naše nove varijante”, objašnjavaju studentice i studenti druge godine diplomskog studija pri Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. 

Na izložbi u MSU-u bit će predstavljen cjelokupan proces stvaranja našeg feminističkog rokovnika koji je na kraju dobio naziv “Anojing Bič”. Taj lik, Anojing Bič, zvijezda je našeg rokovnika. Predstavlja utjelovljenje ženskih stereotipa, ali ih i obrće na duhovit način, a vizualno ju je oživio Enver Krivac. Pojavljuje se pokraj raznih citata koji upućuju na potrebu za emancipacijom žena, ali i na snagu, moć i volju žene da se suprotstavi kapitalističkom patrijarhatu. Njezina bit jest parodiranje prikaza “ženskog”. Ona provocira. Traži da se nasmijemo i šokiramo. Ali, prije svega, da osvijestimo položaj žene u suvremenom društvu i nađemo način kako da ga zajedničkim snagama promijenimo na bolje”, stoji u pozivu na izložbu. 

Manifestacija patrijarhata na golim tijelima Kurdinja

“Danas nije ogoljeno (samo) tijelo ubijene žene, već i samo razumijevanje vlade rata.”

Figen Yüksekdağ  (potpredsjednica [lijeve] Narodne demokratske partije Turske (HDP))

Žena je ubijena na ulicama Cizrea (grad u jugoistočnom dijelu Turske, regija Antalija). Njezini ubojice svukli su njezino mrtvo tijelo do gola. Oni su turski vojnici; a ona je navodno pripadala borkinjama Kurdistanske radničke partije (PPK). Slikaju je i fotografije njezinog mrtvog golog tijela kruže po vijestima i na društvenim mrežama. Ovo nije prvi puta da se nešto ovako dogodilo.

Tijelo kurdske borkinje postaje, ponovno, indikator namjere turske vlade da ne “zaustavi terorizam” nego da natjera jednu čitavu regiju na predaju sistematskim bombardiranjem i ponižavanjem. Nevolja s ovim činom dehumanizacije je u tome što stvarna moć žene i onoga što ona predstavlja upravo sada  postaje evidentna.  U patrijarhatu, žena koja se odupire izaziva bjesomučni gnjev: onakav koji motivira njezine ubojice da ju svuku do gola i sakriju njezino tijelo nakon toga.  

Gore navedena izjava potpredsjednice HDP-a Figen Yüksekdağ savršeno pogađa bit. Ovakav čin pokazuje namjeru ne da se samo obračuna s pojedincima koji sudjeluju u teroru protiv države ili civila nego da se pošalje sveobuhvatnija poruka. Bilo kakvi politički zahtjevi kurdskih organizacija reducirani su na terorističke akcije protiv turske države. “Terorizam” u ovom slučaju ima dvojako značenje. Prvo, terorist/kinja ne zaslužuje uobičajen postupak privođenja pravdi nego zaslužuje smrt samom tom etiketom. Drugo, sam koncept “terorizma” je dovoljno nejasan da ga se može proširiti na čitavu kurdsku populaciju ili na bilo koga sumnjivog da gaji neprijateljske osjećaje prema državi. To pokazuje nedavno bombardiranje ranjenih civila među kojima su bili i PKK-ovi/e operativci/ke u podrumima Cizrea. Jednom kada je osoba označena kao teroristkinja od strane države, njezino građanstvo i njezina prava su izbrisani.

U ovom čudnom i amorfnom ratu, tijelo mrtve žene postaje ključ, simbol. Ona ne treba biti samo mrtva, ona treba biti mrtva i gola i ponižena bez ikakvog prava na dostojanstvo. Ona nije vojnikinja, pobunjenica, neprijateljica niti borkinja- ona je prvo i osnovno žensko, ništa osim tijela. Ona mora biti reducirana na to zato jer predstavlja višestruku prijetnju: ona je žena, ona je Kurdinja, borkinja i pobunjenica. Prema hijerarhijskoj logici patrijarhata ona mora biti prvo reducirana samo na ženu, a zatim i na manje od žene – obeščašćenu ženu, golu.

{slika}

U knjizi “Tijelo u boli,” Elaine Scarry objašnjava kako je mučenje trik, “čin kompenzacijske drame,” počinjen na tijelu zatočenice ili žrtve – ono proizvodi fizičku bol koja je neporecivo stvarna što čini sistem koji ju proizvodi stvarnim. Nešto slično se događa i u ovom slučaju gdje je mrtvom tijelu oduzeto svako dostojanstvo i privatnost nakon smrti: to je prikaz moći njezinih ubojica koji su ju svukli do gola kako bi pokazali stvarnu moć države i njezinih oružanih snaga. Žena je izbrisana i na njezino mjesto stavljen je pečat državne moći. Yüksekdağ dodaje već navedenoj izjavi kako mnoga tijela u Cizreu i ostalim jugoistočnim gradovima koja se pojave u mrtvačnici “nemaju fizički integritet.” Ovo označuje da postoji nešto sistematizirano u ovakvom načinu mučenja i intervencije nakon smrti: kraj nije sama eliminacija neprijatelja nego njezina potpuna dehumanizacija.

Tijelo žene na slikama nije pronađeno. Ona je nestala. Kako žalovati za osobom koja više ne postoji? Kao što je Nicholas Glastonbury istaknuo u članku za Jadaliyyu, žalovanje je političko- napadi na pogrebe žrtava Suruça i na grobove i pogrebe kurdskih boraca i borkinja događaju se zato jer se smatra da njihove smrti nisu dovoljno vrijedne za javno obilježavanje i poštovanje. Glastonbury se poziva na argument Judith Butler da javno žalovanje označava kakav život – i kakva osoba – su vrijedni. U ovoj situaciji, život kurdske borkinje (ako je to ona bila) označen je tako nisko na ljestvici vrijednosti da je njezino tijelo poslužilo kao platno za slikanje.

Sve je to zabilježeno u nekoj vrsti pornografske slike koja izgleda kao scena iz “snuff” filma, pristojno zamagljena na glavnim portalima vijesti. Andrea Dworkin objašnjava kako takva vrsta vizuala – u kojem zamišljena moć odgovara aktualnoj moći – dozvoljava “eliminiranje [žene] iz zajednice, društvene brige, prava i poštovanja.”  Kada ne bi postojale slike, taj čin bi bio ograničen samo na one koji su u njemu sudjelovali. Ali te slike, koje se bezgranično umnažaju, svaki put ponovno uspostavljaju neravnotežu moći.  Ipak, ta neravnoteža nije nedodirljiva. Kao što je Yuksekdag rekla, takav čin samo ojačava ženski otpor. Dio tog užasavajućeg ponašanja proizlazi iz veoma stvarne i očite moći žive borkinje koja se čak ni u smrt ne može ugasiti nego se mora poniziti i ogoliti. Moglo bi se reći kako nasilje počinjeno nad njom znači da je njezino postojanje pogodilo u živac.

Kao što je Dilar Dirik (Pokret kurdskih žena) istaknula u govoru ispred New Word Summita, kurdske žene su davno odlučile da se ne bore za naciju – koja ni na koji način ne zahtijeva uklanjanje rodno-spolnog sistema – nego za posve drugačiji način postojanja u kojem ženama nisu dodijeljena prava od strane državnih projekata za osnaživanje žena nego u kojem same žene utjelovljuju vlastitu društvenu i političku moć na svakoj razini društva. 

Prevela i prilagodila Jana Kujundžić

‘Ovo mijenja sve’

Zelena akcija organizira u ponedjeljak, 29. veljače, od 17 do 21 sat u kinu Europa uZagrebu događaj na temu povezivanja sindikata, društvenih pokreta i okolišnih organizacija u Hrvatskoj i svijetu po pitanju klimatskih promjena. Događaj se sastoji od panel rasprave i premijerne projekcije filma ‘Ovo mijenja sve’.

Posljedice klimatskih promjena već osjećamo svugdje u svijetu, ali preraspodjela tih posljedica nije jednaka. Zemlje u razvoju na globalnom jugu trpe posljedice 200 godina zagađivanja industrijaliziranih zemalja zapada, od super tajfuna i poplava do ekstremnih suša i požara. Kao posljedica, socijalne i ekonomske nejednakosti sve se više produbljuju, siromašniji postaju sve siromašniji, korporacije se bogate, dok građanke i građani trpe glad, bolesti, a sve češće se javljaju i prisilne migracije.

No, što ako su klimatske promjene (zadnja) prilika za izgradnju pravednijeg svijeta? Mogućnost za odbacivanje propalih ekonomskih sustava, preobrazbu globalne ekonomije i preuređenje naših političkih sustava? Jesmo li sposobni sve to izvesti na vrijeme? Ništa nije sigurno. Ništa osim činjenice da klimatske promjene mijenjaju sve. A upravo se to tematizira u filmu ‘Ovo mijenja sve’.

Kako bismo uspjeli transformirati društvo i svijet na pravedan način, potrebno je povezivanje pokreta za klimatsku, društvenu i ekonomsku pravdu – okolišne organizacije, sindikate, ljudskopravaške organizacije, anti-rasističke grupe, urođeničke narode, itd.

Sniman u devet zemalja i na pet kontinenata tijekom četiri godine, dokumentarni film ‘Ovo mijenja sve’ epski je pokušaj da se redefiniraju izazovi klimatskih promjena.

Inspiriran međunarodnim bestselerom ‘Ovo mijenja sve’ autorice Naomi Klein, film predstavlja sedam portreta zajednica koje trpe posljedice korištenja prljave energije i klimatskih promjena – od najvećeg američkog ugljenokopa u Montani do kanadske katranske nafte, od obale južne Indije do Pekinga i dalje.

Isprepleten pričama i naracijom Naomi Klein, film povezuje ugljik u zraku s ekonomskim sustavom koji ga je proizveo. Tijekom filma, Klein predstavlja svoju najkontroverzniju i najuzbudljiviju ideju: da možemo iskoristiti egzistencijalnu krizu klimatskih promjena i transformirati naš propali ekonomski sustav u nešto radikalno bolje.

 Na panel raspravi govorit će se o  primjerima sve češćeg udruživanja sindikata, društvenih pokreta i okolišnih organizacija u Hrvatskoj i svijetu te zašto je potrebno takvo povezivanje i po pitanju klimatskih promjena, o čemu govori i dokumentarni film ‘Ovo mijenja sve’.  

GOSTI/ŠĆE:

 Asad Rehman (Friends of the Earth England, Wales and Northern Ireland i jedan od aktera u filmu ‘Ovo mijenja sve’): Osvrt na COP21 i zašto je potrebna izgradnja globalnog pokreta za klimatsku i društvenu pravdu (putem skypea)

 Anabella Rosemberg (ITUC – Međunarodna konfederacija sindikata): Uloga sindikata u borbi protiv klimatskih promjena (putem skypea)

 Luka Tomac (Zelena akcija): Put prema niskougljičnom društvu u Hrvatskoj

 Marina Ivandić (BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju): Povezivanje radničke i društvene borbe s okolišnim pokretom u Hrvatskoj

Mogući dodatni gosti/šće će biti potvrđeni.

Raspravu će moderirati Marija Mileta iz Zelene akcije. Govorni jezik će biti hrvatski, uz prijevod s/na engleski.