Pravda za djevojčice – povijesni trenutak za pokretanje promjena

Snažne, borbene i humane poruke odaslane su danas sa Trga kralja Tomislava u Zagrebu na prosvjedu Pravda za djevojčice, u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja. Više tisuća prosvjednika/ca, malih, velikih, starih i mladih, djevojčica i dječaka, žena i muškaraca okupilo se danas u 10 sati na Trgu i brojnim transparentima iskazalo ogorčenost nad stanjem u državi te glasnim uzvicima podržalo zahtjeve organizatora/ica prosvjeda.

Emotivnost i empatiju pobudilo je čitanje Pisma djevojčici te pojavljivanje djevojčica čija je pjesma o moći mijenjaja svijeta razgalila građanke i građane, koji su svojim velikim odazivom pokazali snagu volje i odlučnost u borbi za bolje sutra.

Uz Zagreb, još 14 je gradova diljem Hrvatske ustalo danas da kaže kako je nekažnjavanje zločina zločin, čime započinje borba protiv sustava kojem je strukturno i institucionalno usađena priroda nasilja nad ženama.

Država i sustav opet su zakazali, a građani/ke su nanovo bili primorani sami/e nešto poduzeti. Traži se pravda za sve djevojčice, djevojke, žene, žrtve nasilja koje je sustav iznevjerio.

{slika}

Društvo moramo mijenjati, moramo pokazati kako nećemo šutjeti dok god izostaju i ne funkcioniraju prevencije nasilja, dok god se žrtvama ne pruža adekvatna pomoć i zaštita i dok god se nasilnici ne kažnjavaju u skladu sa zločinima koje su počinili, već se provlače sa minimalistički određenim kaznama koje dodatno narušavaju mir i sigurnost svake žrtve. Treba nam više solidarnosti, humanosti i empatije, esencijalna je poruka koju možemo osvijetliti.

Ono što hitno trebamo mijenjati su načini postupanja prema žrtvama, prestati ih dodatno, sustavno traumatizirati i omalovažavati. “Moramo postati društvo podrške i promjene, a ne ostati društvo šutnje” naglasili/e su organizatori/ce. U toj težnji za revolucionarnim promjenama u našem društvu prigodno se uklopio i citat beskompromisne i borbene Rose Luxemburg “bijah, jesam, bit ću” koji je jedna od organizatorica prosvjeda dodatno približila kazavši “bile smo, jesmo, bit ćemo!” te isto tako istaknula kako je vrijeme za buđenje društva i promjene jer ovo nije borba za izolirani slučaj koji već danima potresa našu javnost, već  borba za društvo kao slučaj, koji iziskuje promjenu vrijednosti. Naša stvarnost zahtijeva od svih nas da se ne pitamo kako im je “ona” dala povod nego kako joj možemo pomoći.

Jedan od organizatora prosvjeda poručio je i kako u našem društvu definicija frajera ne prolazi, usadili su nam krivo tumačenje kako muškarci koji plaču ne mogu biti frajeri zato takvi frajeri nikada neće biti muškarci kakve ovo društvo zahtijeva. Istaknuo je kako je previše frajera oko nas i samoprozvanih heroja, a našem društvu treba čovjek. Naglasak je na odbacivanju mizoginije koja nas je okovala te rješavanju trenutno najvećeg problema u našem društvu.

{slika}

Svaka djevojčica, djevojka, žena, danas se pitala “što da sam to bila ja?”. Naučile smo obrazac kako je nasilje s kojem se svaka od nas susrela u nekom periodu svog života normalna stvar, a nasilnike nismo naučili boljem ponašanju, društvo ih nije naučilo.

Razumljivo je da takvo stanje društva izaziva osjećaj nemoći i očaja kod sve većeg broja ljudi. Neodgovornost u postupanju institucija potaknula je građanke i građane na revolt i promišljanje o nužnim, drastičnim promjenama ka ljudskosti i ravnopravnosti u društvu. Definicije muškarca i žene nisu ravnopravne, to moramo osvijestiti kako bi krenuli/e ka izgradnji pravednijeg i sigurnijeg društva za sve djevojčice. Uspjeh svih nas bio je biti danas na Trgu kralja Tomislava te pokazati kako rodnom nasilju treba konačno stati na kraj.

Današnji prosvjed tek je početak ka sigurnijem društvu. “Feministkinje su izborile sva prava koja imamo i prava koja danas trebamo braniti” rečenica je koju ne smijemo zaboraviti, ni danas, ni sutra, nikada.

Bile smo, jesmo, bit ćemo

U trećem razredu osnovne škole, dok smo se vraćali doma s nastave, grupa dječaka bacila me na pod i kao “škakljala”. Vikala sam da prestanu, bilo im je smiješno i nisu odustajali. Kad sam se konačno uspjela izvući, druga djeca oko mene pokušala su me smiriti sa: “Pa sviđaš im se, sve je OK”. Bolje nisu znala jer ih boljem nisu naučili. Ni škola, ni roditelji, ni društvo. 

U petom osnovne nikako nisam razumjela zašto osmaši jednoj osmašici govore da je ‘kurva’. Kad sam ih pitala zašto – rekli su mi da je to samo tako. Bolje nisu znali jer ih boljem nisu naučili. Ni škola, ni roditelji, ni društvo.

Gotovo svaka žena koju znam ima slično ili gore iskustvo u životu.

I zato danas upravo prosvjed #pravdazadjevojčice – jer seksualno nasilje prema ženama počinje u najranijoj dobi, a poprima razne oblike. Kad odmahuju rukom na tvoju nelagodu u djetinjstvu, kad tvoje granice ne smatraju važnima, kad tvoju seksualnost smatraju prljavom – omogućavaju i one puno teže oblike seksualnog nasilja. Kad se smiju na šale o silovanju – podržavaju silovanje.

Postoji taj jedan veliki pokret o kojem ne učimo u školama – feminizam. Feministkinje su izborile sva prava koja imamo i koja i danas moramo braniti. Bunile su se, borile su se, prkosile nepravdama prema ženama u društvu i naposljetku – mijenjale društvo.

I nikad nije dovoljno.

To što smo danas ovdje, uspjeh je svih nas. Na podizanju svijesti o ovom problemu radilo se godinama, u povijesnom smo trenutku kad zaista možemo napraviti promjenu.

Tražimo pravdu za djevojčice, tražimo pravdu i za djevojke, žene, transrodne osobe i sve druge koji su preživjeli seksualno nasilje. Zahtijevamo sekularnu seksualnu edukaciju u školama, zahtijevamo da djeca uče o granicama i rodnoj ravnopravnosti, zahtijevamo društvo koje se neće pitati “A kako im je ona dala povoda?”, već “Kako joj možemo pomoći i kako ovo ubuduće spriječiti?”. Zahtijevamo društvo koje će dječacima dozvoliti da budu nježni i da plaču.

Zamijenimo svakodnevni seksizam svakodnevnom borbom za prava žena, zamijenimo šale o silovanju sistemskom kritikom, zamijenimo društvo šutnje društvom podrške i zajedničke promjene.

Posljednje riječi strašne žene, feministkinje Rose Luxemburg su: “Bijah, jesam, bit ću”.

E pa, bile smo, jesmo, bit ćemo.

Zajedno u nadi, prkosu, pobuni, nepokolebljivom otporu.

Zajedno u borbi za pravedan svijet. Novi, drugačiji svijet za djevojčice. 

#pravdazadjevojčice

*Govor je pročitan na prosvjedu #pravdazadjevojčice, 19. listopada u Zagrebu. 

Hrvatska prosvjeduje se pod sloganom ‘Pravda za djevojčice’

U znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja koje od sustava ne dobivaju adekvatnu zaštitu ove se subote 19.10. diljem Hrvatske organiziraju prosvjedi pod sloganom “Pravda za djevojčice”.

Povod prosvjeda je puštanje na slobodu petorice osumnjičenika za opetovano silovanje, seksualno iskorištavanje, ucjenjivanje te fizičko i psihičko maltretiranje petnaestogodišnje djevojčice koje je trajalo punih godinu dana. Puštanjem osumnjičenika za ove teške zločine na slobodu, pravosuđe ugrožava sigurnost, život i dostojanstvo žrtve.

Prosvjedi su za sad najavljeni u navedenim gradovima (uz više informacija na priloženim linkovima):

Zagreb

https://www.facebook.com/events/2435035009866670/

Rijeka

https://www.facebook.com/events/467529607304949/

 

Split

https://www.facebook.com/events/577434589733548/

 

Zadar

https://www.facebook.com/events/400948027256557/

 

Pula

https://www.facebook.com/events/1427852950689144/

 

Korčula

https://www.facebook.com/events/848173502250801/

Osijek
https://www.facebook.com/events/3098640906873641/

 

Labin

https://www.facebook.com/events/841528236249569/

 

Čazma

https://www.facebook.com/events/2463503170574338/

 

Varaždin

https://www.facebook.com/events/547853329300147/

Bjelovar, 19.10. (SUB) u 10 h (Bjelovarski paviljon (Trg Eugena Kvaternika))

Šibenik, 19.10. (SUB) u 11h (ispred Županijskog suda)

Čakovec, 19.10. (SUB) u 10h (pred Općinskim sudom)

Dugo Selo, 19.10 (SUB) u 10 h (ispred POU Dugo Selo)

‘Ljudi će se žaliti ako nitko ništa ne radi, ali i ako se netko bori za ono u što vjeruje’

Na vijestima i u novinama svakodnevno vidimo da temperature rastu, polarne ledene ploče se tope te dolazi do sve češće pojave ekstremnih vremenskih uvjeta. Svjetski klimatolozi smatraju da su glavni uzroci klimatskih promjena ljudske aktivnosti. Upravo zato je 16-godišnja Šveđanka Greta Thunberg pokrenula globalni pokret učenika/ca School Strike 4 Climate. Ideja jest da učenice i učenici ne žele ići u školu jer smatraju da nema smisla učiti ako nema budućnosti gdje će to znanje moći i primijeniti. Učenice i učenici se nadaju da će prosvjedima diljem svijeta potaknuti političare/ke da počnu razmišljati i donositi zakone kojima bi smanjili emisiju stakleničkih plinova.
U ožujku ove godine održan je prvi hrvatski učenički prosvjed, koji je predvodila 17-godišnja
Laura Skala, maturantica zagrebačke Privatne klasične gimnazije. Predvodeći hrvatski ogranak School Strike 4 Climate, uputila je osam klimatskih zahtjeva učenica i učenika Vladi i Saboru.

U travnju ove godine ste na facebook stranici School Strike 4 Climate Croatia objavile klimatske zahtjeve učenika_ca, koje ste uputile Vladi i Saboru. Zahtjeva je osam, spominjete smanjenje emisija stakleničkih plinova, instituiranje multidisciplinarne ‘Klimatske komisije’ te zabranu plastične ambalaže, kao i osuvremenjivanje postrojenja za zbrinjavanje otpada. Prema vašoj procjeni, je li došlo do pozitivnih promjena i pomaka od strane Vlade i Sabora?

Od predavanja zahtjeva u Sabor, 29. ožujka, nije došlo do većih promjena. Kada smo pisale zahtjeve, bile smo svjesne toga da su neki od njih teško ostvarivi u kratkom periodu, poput zabrane prodaje vozila na fosilna goriva. Međutim, bitan zahtjev koji na svakom prosvjedu tražimo jest suočavanje s egzistencijalnom opasnošću ljudski uzrokovane klimatske promjene. U zadnjih godinu dana je nekoliko država proglasilo stanje klimatske krize. Poanta toga je da vlasti države prihvate situaciju u kojoj se nalazimo i da krenu poduzmati potrebne mjere kako bi se zaustavio daljnji rast emisija stakleničkih plinova.

Mnogi komentari na internetu (ali i uživo) ismijavaju mlađe generacije kojima je stalo do promjena. Smatraju vas smiješnima i izruguju se vašoj borbenosti. Također se često može pročitati kako bi “bilo bolje da nešto korisno radite” i da “radije ostanete u školi”. Što mislite, zašto starije generacije imaju problema s prihvaćanjem ozbiljnosti klimatskih promjena?

Ne mogu govoriti za sve starije, ali jedan dio njih još ne prihvaća to da su mladi uzeli stvar u svoje ruke. Komentiraju da smo neobrazovane/i, izmanipulirane/i i kako se nemamo pravo miješati u stvari koje ne razumijemo, međutim očito je da su klimatske promjene jedno realno i istinito stanje. Nekoliko puta sam čula kako prosvjedima nećemo ništa postići i kako se borimo za nešto, za što u slobodno vrijeme ne marimo – osobe s takvim komentarima nikada nisu osobno razgovarale s nama. Činjenica je da one/i, koje/i se aktivno bore za okoliš, ne kupuju jednokratnu plastiku, ne jedu ili minimalno jedu meso, recikliraju te su uključene/i u razne akcije povezane s ekologijom. Bojim se da bi osobe koje još ne shvaćaju ozbiljnost klimatskih promjena, vrlo uskoro mogle vidjeti kako to izgleda kada pređemo točku nakon koje nema povratka.

Recentna studija je pokazala kako muškarci ne smatraju muževnim brinuti se o okolišu, smatraju da je recikliranje ženstveno. Gledajući slike i snimke klimatskih prosvjeda, može se primjetiti da je prisutno više žena nego muškaraca. Što mislite, otkuda stav da bi okoliš trebao biti samo ženska briga?

Mislim da to varira u različitim okolinama. U našoj organizaciji ima više ženskih osoba nego muških, ali to nužno ne znači da muškarcima nije stalo. Gledajući slike/snimke prosvjeda po svijetu, uočavamo jednak omjer muškaraca i žena, štoviše u nekim gradovima sam vidjela više govornika nego govornica. Neke/i će argumentirati da je ekologija, recikliranje i aktivizam više povezan sa ženama, ali smatram da to zapravo ovisi o okolini u kojoj se osoba nalazi, kao i želji za promjenom.

Od malena nam se govori kako jedna osoba ne može promijeniti svijet. Greta Thunberg je dokaz da jedna osoba može, ako ne promijeniti, onda barem potaknuti na razmišljanje i razgovor na globalnoj razini. Ona je mlada aktivistkinja koja svojim djelovanjem inspirira mnoge. Koje aktivistkinje i aktivisti (na lokalnoj ili globalnoj sceni) vas inspiriraju?

Mene je osobno Greta jako inspirirala time što je s 15 godina sama odlučila prosvjedovati pred Švedskim parlamentom, bez očekivanja da će to postati globalni pokret. Inspirirane/i njome, prosvjed za klimu danas vode, ne samo učenice/i, već i starije generacije. Teško mi je istaknuti samo jednu osobu, budući da ih dosta doprinosi snazi ovog pokreta. One kojima se posebno divim su osobe, koje se zbog protestiranja potencijalno dovode u opasnost. Često čitam vijesti o državama gdje su aktivisti/kinje pretučeni/e, maltretirani/e ili čak ubijeni/e. Također poštujem poznate ličnosti poput Leonarda di Capria, Jadena Smitha, Willa Smitha, Al Gorea itd., koji su na razne načine iskoristili svoj utjecaj kako bi potaknuli zaštitu okoliša i klime.

Greta ima Aspergerov sindrom, a konstantno naglašavanje njezinog sindroma jest strategija omalovažavanja. Preispitivanje mentalnog zdravlja žena je pak strategija patrijarhata kojom nas prikazuje ludima, histeričnima i neurotičnima – time nas i naš rad zapravo diskreditira. Jeste li se i same susrele s tim fenomenom/osjetile ga na vlastitoj koži? Što biste poručile onima koji diskreditiraju Gretin rad zato što ima Aspergerov sindrom

Greta je sama u više navrata naglasila da ju njezin sindrom osnažuje i čini drugačijom. Činjenica da mnogo odraslih to uzima kao materijal za vrijeđanje i omalažavanje samo govori o društvu u kojem živimo. Odrasli uvijek govore kako trebamo imati poštovanja prema njima i kako se trebamo odnositi prema drugima onako kako želimo da se oni odnose prema nama. Nažalost, vrijeđanjem djevojke od 16 godina koja se bori za bolju budućnost svih nas je kontradiktorno svemu što propovijedaju. Njezin zadnji govor u UN-u dobio je puno medijske pažnje zbog njezinih ekspresija lica, ali i zbog jedne izjave koja je izazvala veliku pomutnju – ‘oduzeli ste mi djetinjstvo’. Mnogi/e su komentirali/e da je Greta histerična, da je glumica, da je plaćena za ovo, da joj treba ozbiljna pomoć i da je sramota što su joj roditelji dopustili da radi to što radi. Ne znam u kojem trenutku je izražavanje emocija postalo negativno. Ljudi će se žaliti ako nitko ništa ne radi, ali i ako se netko bori za ono u što vjeruje, tako svijet nažalost funkcionira.

Nedavno je u Večernjem listu izašao tekst autora, koji naziva ‘gretenima’ one koji podižu svijest o klimatskim promjenama. On ne vjeruje u razornost klimatskih promjena i smatra da je to sve samo propaganda ljevičarskog buntovnog mišljenja. Kako komentirate priču da je pitanje klimatskih promjena zapravo ljevičarska teorija zavjere?

Pokret Fridays for Future i pitanje klimatskih promjena ne bih nazvala ljevičarskom teorijom zavjere, niti bilo kojom drugom teorijom zavjere. Klimatske promjene su nažalost činjenica koja se tiče ne samo ljevice, već i desnice.

Koji su vam daljnji planovi, planirate li raditi na zagovaranju, protestima, edukaciji građanstva?

Ne vidim skori završetak pokreta Fridays for Future. Znam da FFF ima velike planove za sljedeću godinu, ali i duže. Ja ću i dalje biti dio cijelog pokreta jer znam da sam na pravoj strani povijesti. Iako se puno toga postiglo na globalnoj razini u zadnjih godinu dana, to još uvijek nije dovoljno. FFF Croatia također ima puno ideja za daljni razvoj prosvjeda, ali i akcija koje će uključivati građanstvo.

Za kraj, koje konkretne savjete biste dale našem čitateljstvu o ekološki održivom načinu života i poboljšanju odnosa prema prirodi?

Moja poruka je da prihvatite činjenice i prestanete živjeti u zabludi da su klimatske promjene laž. Poslušajte što mlade generacije govore jer ne bismo trošile/i vrijeme na nešto što nije vrijedno borbe. Individualne promjene jednako su bitne – odvajajte otpad, koristite platnene vrećice, kupujte limene/staklene boce, smanjite unos mesa (pogotovo crvenog), koristite javni prijevoz umjesto osobnih automobila. Razgovarajte s prijateljicama i prijateljima, kolegama i kolegicama, roditeljima i djecom o klimatskim promjenama. Vrijeme je da prihvatimo enormnu štetu koju smo napravili/e i počnemo djelovati kako bismo zaustavili/e njezin daljnji razvitak.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Večeras svi/e na ples: Sve je ovo igra!

U četvrtak, 17. listopada, bend “U pol’ 9 kod Sabe” predstaviti će u Velikom pogonu Tvornice kulture svoj treći album “Sve je ovo igra” u izdanju Aquarius recordsa.

Koncert je dio promotivne regionalne turneje “Bar me isprobaj” (nazvane prema njihovom posljednjem singlu) kojom bend, uz promociju novog albuma, obilježava i 10 godina sviranja.
Osim pjesama sa novog albuma, bend će izvesti svoje najveće hitove, a na pozornici će im se pridružiti i gošće iznenađenja!

Ulaznice se u pretprodaji mogu kupiti u sustavu Entrio po cijeni od 50kn, dok će na dan koncerta cijena ulaznice iznositi 80kn. (entrio.hr)

Novi album sniman je u suradnji s dva producenta: Konradom Mulvajem i Marinom Hraščancem. Sabe na ovom albumu imaju novi sound – pomiču granice zvuka koji smo navikli od njih čuti. Osim devet autorskih pjesama, na albumu se nalaze i dvije obrade: “Bicikl” Nine Romić i “Propadamo” Ante Perkovića koju su producirali Jura Ferina i Pavle Miholjević.

“U pol’ 9 kod Sabe” sviraju od 2009. godine. U eteru su se prvi puta pojavljuju 2012. sa singlom “Prihvaćam sve” koji je osam tjedana za redom bio na prvome mjestu top liste u emisiji Cener (Radio 101). Prvi album (Prihvaćam sve, 2014.) objavili su u vlastitoj nakladi.
Godinu kasnije (2015.) ostvarili su zapažen nastup na festivalu “Karlovačko RockOff” s pjesmom “Starimo” koja je ubrzo osvojila radijski eter (Domaćica godine na zagrebačkom radiju Yammat ; hit godine na Ceneru Radija 101). Iste godine potpisuju ugovor s izdavačkom kućom Aquarius Records, za koju su objavili drugi album (Stoj na glavi, 2017.)

Na idućem RockOff festivalu (2016.) dobili su priznanje Hrvatske glazbene unije za najbolju koncertnu izvedbu za pjesmu “Moram”. Na RockOff-u ih je zapazila i Remi (Elemental), a rezultat njihove suradnje je singl “Ja sam netko drugi” (2018.) koji će se naći na novom albumu.

“U pol’ 9 kod Sabe” su: Ana Opalić (klavijature), Martina Zvonić (vokal), Marko Lucijan Hraščanec (el. gitara, saksofon), Helena Ernoić (bas gitara), Zrinka Kolarić (bubnjevi).

Ana(u)to(no)mija sveučilišta u hrvatskom Gileadu

Ima li na sveučilištu mjesta za promociju crkvenih dogmi i “znanstvenih” djela koja su evidentno usmjerena protiv temeljnih ljudskih prava, i to onih koja su upisana u međunarodne pravne dokumente koje potpisuje ova država te u sam Ustav?

Očito ima. Nositeljima relevantne titule Sveučilište će otvoriti vrata da slobodno provode svoju reakcionarnu političku kampanju. Zahvaljujući sveučilišnoj autonomiji upisanoj u Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, odnosno slobodnoj interpretaciji toga koncepta, akademska klika se po svom sudu legitimno može praviti blesava i izlaziti u susret svima čiji se legitimitet zasniva na komadu moći koju su ostvarili u ovom neoliberalnom Gileadu u kojem živimo. A ako su pritom i uvaženi članovi i titulirani predstavnici akademske zajednice, nije nikakav problem ušutkati svakoga tko pokaže otpor ovakvoj licemjernoj i opasnoj praksi.

Sveučilišna autonomija je čest kamen spoticanja i ta se tema već dugo izbjegava u javnoj raspravi, no po potrebi se ova fraza izvlači kao krunski argument kojim se opravdava svaki problematičan potez fakulteta i sveučilišta, a tako je, kao što ćemo vidjeti, i u ovom slučaju.

SLUČAJ ZADAR – ANONIMNO PROSVJEDNO PISMO I ODGOVOR SVEUČILIŠTA

Kada se pak trebaju opravdati problematična predavanja i gostovanja, susrest ćemo se sa drugom magičnom frazom – a to je pluralizam mišljenja.

Prošlog tjedna smo pratile još jednu bitku u kojoj su građanke, ujedno i članice akademske zajednice u Zadru, nastojale ukazati na problematičnost nastupanja jednog tituliranog “moćnika” – ovoga puta dr. sc. Tončija Matulića – i predstavljanja njegove knjige “Pobačaj-drama savjesti” na njihovom sveučilištu. Čak su se drznule tražiti zabranu dotičnog gostovanja. Najprije su anonimno uputile Sveučilištu otvoreno pismo, pa je stigao neadekvatan odgovor kojim se kabinet rektorice poziva na nekoliko formalnih “argumenata” koji se svode na: a) Matulić je redovni profesor Sveučilišta u Zagrebu i b) pluralizam mišljenja (znači, svatko je slobodan doći i iznijeti svoje kontra-stavove “uvažavajući pri tome standarde akademskog pluralizma mišljenja i čestitosti”). U odgovoru stoji i da “nisu u mogućnosti unaprijed donositi bilo kakvu osudu ili prosudbu o predstavljanju knjige koje je anonimnim prijaviteljima sporno, a kamo li na temelju naslova knjige koja će se predstaviti utvrditi da su prekršeni akti Sveučilišta u Zadru”. Iz ovoga možemo zaključiti da se prije svog očitovanja nisu potrudili utvrditi utemeljenost prosvjedne note, te su se nonšalantno riješili odgovornosti koju im njihova funkcija nalaže. 

Potpisnice prosvjednog pisma su argumentirano i jasno upozorile da je ovo predstavljanje dio javne kampanje protiv pobačaja kojom crkvene organizacije nastoje vjersku dogmu ozakoniti i nametnuti svim građanima i građankama Republike Hrvatske, te da je ovo predstavljanje promovirala Inicijativa “40 dana za život”. Upozorile su i na spornu izjavu Matulića za portal Prolife.hr: “Donijeti zakon kojim bi se zabranio pobačaj značilo bi pokazati da smo opredijeljeni za život, da dostojno branimo ustavno načelo koje brani pravo svakoga ljudskog bića na život…”. Ovo je samo jedna recentna izjava, no dr. sc. Matulić već godinama egzistira kao jedan od važnijih aktera neokonzervativne agende protiv sekularne države i sekularnog sveučilišta te promiče klerikalne stavove, a evidentno je i da svoju akademsku poziciju koristi za agendu zabrane prava na pobačaj, budući da je ujedno i istaknuti predstavnik crkvene zajednice. 

Ured rektorice Sveučilišta u Zadru Dijane Vican, kao predstavnik sveučilišne upravljačke strukture, u svom odgovoru se pravi blesav pozivajući se na navodno nepoznavanje lika i djela svog uvaženog kolege. Tonči Matulić je zapravo vrlo tipičan predstavnik neoliberalno-klerikalne sprege kao sadašnje vladajuće ideologije, a osim što je tipičan predstavnik, ima i moć koju su mu titulama osigurale upravo ove elite. Već nam je dobro poznato kako su te elite prisvojile obrazovanje, zarobivši društvo još davno kroz sklapanje Vatikanskih ugovora (da ne ulazimo sad u daljnje poveznice između Vatikana i Hrvatske). Potom je (ili usporedno) došlo na red zdravstvo. Postoji li jasnija poveznica političkih i obrazovnih elita nego što su to Medicinski i Pravni fakultet u Zagrebu – dakle Sveučilište? (Imajmo u vidu i samog ministra zdravstva kao još jednog tipičnog predstavnika ove sprege).

Posebna priča su društveno-humanistički fakulteti, a ovdje ćemo se zadržati na onima još uvijek javno financiranima, kao što je to i Filozofski fakultet u Zadru. U spomenutom odgovoru koji je iz Ureda rektorice stigao anonimnim prosvjednicama, a koji je i javno objavljen stoji i: “Jedna od društveno odgovornih uloga svakog sveučilišta je da bez tabua o različitim društvenim temama bude platforma za raspravu, uvažavajući pri tome standarde akademskog pluralizma mišljenja i čestitosti”. Ovim je potpuno izignoriran temeljni argument autorica prosvjednog pisma, kako je ovim predstavljanjem Sveučilište u Zadru “dalo znanstveni legitimitet crkvenim dogmama pri čemu je osnovno načelo znanosti opovrgavanje, a dogme neupitnost. Uplićući se u ovu osjetljivu političku temu, Sveučilište u Zadru prekršilo je načelo političke neutralnosti i akademske nepristranosti, načelo otvorenosti, vlastiti Statut i Etički kodeks, a pored toga i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena jer ovim ne poštuje dostojanstvo studentica koje jesu ili će iskoristiti pravo na zdravstvenu mjeru prekida trudnoće”.

Znači, radi se o političkoj, a ne o svjetonazorskoj ili akademskoj temi – i to onoj gdje na jednoj strani imamo obespravljane građanke (premda im institucije kroz zakone to pravo navodno osiguravaju), a na protivničkoj strani moćne klerikalne lobije itekako upletene u krojenje političkih odluka i kroz njih (a i mimo njih) društvenih praksi kojima se već dugo provodi kampanja u smjeru zakonskog ukidanja prava žena. Jasno je na koju stranu se svrstalo sveučilište.

Ovdje se društveno-humanistički fakulteti, govorimo o onima još uvijek javno financiranima, kao što je to i Filozofski fakultet u Zadru, samodefiniraju kao navodna platforma za raspravu “bez tabua o različitim društvenim temama”, no ovakvim pozicioniranjima djeluju kao očita i to važna i snažna poluga jedne reakcionarne političke struje. Ovo nije prvi put da društveno-humanistički fakulteti ustupaju svoj prostor raznim propagatorima crkvenih dogmi i konzervativnih ideologija. Zapravo, to se događa cijelo vrijeme. Podsjetit ću samo na gostovanje tri visoka predstavnika vjerskih zajednica – dakako muškaraca – notornoga don Damira Stojića, rabina Kotela Da-Dona i imama Mirze efendije Mešića, koji su uoči samog 8. marta ove godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu došli iznijeti studenticama i studentima svoja dogmatska mišljenja o “percepciji i ulozi žene u monoteističkim religijama”. Podsjetit ću i na gostovanje Judith Reisman na Medicinskom fakultetu u Zagrebu prije pet godina protiv kojeg su se tada pobunile studentice i studenti tog fakulteta.

Taj proces navodne autonomizacije sveučilišta i i čuvanja svetosti “pluralizma mišljenja”, a zapravo otvaranja prostora propagandi dogme i nazora koji bi akademskoj zajednici u sekularnom društvu trebali biti neprihvatljivi, omogućio je, između ostalog i sad već davni povratak (1996.) KBF-a u okrilje zagrebačkog Sveučilišta, a potom je uslijedilo i potpisivanje Vatikanskih ugovora (1997./1998.). Povodom proslave dvadesetogodišnjice tog slavnog priključenja, rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras je izjavio kako “Ugovor sa Svetom Stolicom daje snagu Sveučilištu u Zagrebu jer je taj ugovor iznad Ustava Republike Hrvatske, ali i danas imamo napade na autonomiju i zajedništvo Sveučilišta, upravo kada je riječ o programima KBF-a jer neki ne žele priznati da su to u zakonitom postupku akreditirani programi, a njihova je kvaliteta na najvišoj mogućoj razini. Sveučilište će uvijek disati hrvatski, ali prije svega ono će tragati za istinom“.

Na proslavi je uz rektora prisustvovala sama akademsko-političko-klerikalna državna krema (dekan KBF-a prof. dr. Tonči Matulić, veliki kancelar KBF-a kardinal Josip Bozanić, predsjednik Hrvatskoga sabora akademik Željko Reiner te tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta prof. dr. Predrag Šustar).

Danas, 23 godine nakon tog pripojenja, možemo samo ustvrditi da se KBF nije vratio u okrilje Sveučilišta, već da se Sveučilište očito vratilo pod jurisdikciju Katoličke crkve, odakle je, (svi redom su nas podsjetili), u 19. stoljeću i niklo. Da se poslužim poznatom analogijom o sindromu kuhane žabe – ta se “žaba” dugo kuha(la), a izgleda se da je sad već dobro skuhana i pečena.

Tako se danas više gotovo uopće ne kritizira samo uvrštavanje katoličkih fakulteta u javna sveučilišta čime su u startu podriveni sekularnost i temeljni principi akademske čestitosti javnih sveučilišta. Po svom ustroju i statutima, katolički fakulteti su izravno podređeni katoličkoj hijerarhiji i obvezuju se širiti i braniti nauk Katoličke crkve, odnosno u odnosu na njega djelovati apologetski i nekritički. Dapače, brojni liberalni članovi akademske zajednice su žabu progutali, pa im je glavni argument u obrani ovog predstavljanja to što je Matulić profesor i dekan KBF-a pa tako dio Sveučilišta, te to što je suorganizator njegove promocije Teološko katehetski ured koji je u sastavu zadarskog Sveučilišta. Pritom redovno propuštaju spomenuti drugog suorganizatora – Zadarsku nadbiskupiju. Matulić svoju knjigu (objavljenu 1997.!) od početka ove godine uredno promovira po župnim dvorima i pastoralnim centrima, a na upriličenoj promociji koja je održana također 8. marta u sklopu Dana kršćanske uljudbe u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu knjigu je promovirao sisački biskup Vlado Košić.

Ovom promocijom, uz blagoslov Sveučilišta, Ministarstva i Crkve u Hrvata, svečana dvorana Sveučilišta u Zadru postala je samo još jedan prostor promocije ujedinjene konzervativne političke agende protiv prava žena.

Ovih dana smo saznale_i da se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu nakon 70-ak godina ponovno uvodi kolegij Kanonsko pravo. Kako piše portal srednja.hr, katolički mediji s radošću su objavili ovu vijest navodeći kako “postupno raste i broj odluka u kojima se hrvatski sudovi pozivaju na crkveno pravo kanonsko pravo danas poprima sve veće značenje uslijed uređenosti odnosa Svete Stolice i RH. Također, postupno raste i broj odluka u kojima se na njega pozivaju hrvatski sudovi, a time i interes za njim”. Teren je pripremila bivša dekanica Pravnog fakulteta (mandat je predala krajem 2017.) i perjanica kršćanske desnice u Hrvatskoj Dubravka Hrabar baveći se “profesionalno” institucionalizacijom kršćanskih/tradicionalnih vrijednosti u nacionalno zakonodavstvo, koja je svoj značajan doprinos dala i relativizacijom prava na pobačaj niz dlaku obiteljaškim konzervativnim organizacijama, a potom i kroz djelovanje u Radnoj skupini sada već bivše ministrice demografije, obitelji, mladih i socijalne skrbi Nade Murganić, koja je izradila sporni prijedlog Obiteljskog zakona koji je zbog brojnih osporavanja bio naprasno povučen iz javne rasprave.

PETICIJA I PEČAT MINISTARSTVA

Vratimo se samoj zadarskoj pobuni čiji je korak nakon neadekvatnog odgovora Sveučilišta bilo pokretanje građanske peticije ispred Platforme za reproduktivna prava kojom su se zahtijevali javna isprika i otkazivanje spornog predstavljanja u prostorijama Sveučilišta u Zadru, te službeno očitovanje nadležnih struktura, prvenstveno Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Uoči samog predstavljanja, peticija je u dva dana prikupila preko 1000 potpisa, a Platforma je primila očitovanje dotičnog ministarstva u kojemu se odriču odgovornosti pozivajući se, naravno, na čl. 4 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kojim je propisana sveučilišna autonomija koja se i dalje slobodno interpretira već prema nahođenju aktualnih upravljačkih struktura, kako sveučilišne zajednice, tako i nadležnih državnih institucija.

“Iz navedenog proizlazi da, sveučilište u okviru autonomije samostalno donosi i utvrđuje odluke te samostalno odlučuje o pitanjima akademskog karaktera, poput ovog. Slijedom navedenog, Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije nadležno intervenirati u odluke i procjene javnih sveučilišta o tome kako i na koji način akademski obrađivati određene teme”, stoji u ovom očitovanju.

Dakle, i država je izignorirala kršenje vlastitih pravno-obavezujućih dokumenata uključujući i Ustav na koje se pobunjene građanke i građani pozivaju, nadredivši im, baš kao i rektor Boras Vatikanske ugovore (“Ugovor sa Svetom Stolicom daje snagu Sveučilištu u Zagrebu jer je taj ugovor iznad Ustava Republike Hrvatske). Pritom se licemjerno cijelo vrijeme poziva na sekularnost sveučilišta i države, premda je očito da sekularnost ne postoji, a da su se najreakcionarniji ultrakonzervativni elementi prilično snažno pozicionirali na svim ključnim mjestima društvene i političke moći.

CENZURA I REPRESIJA: GERILKE NA ULICI, SLUŠKINJE PRED SVEUČILIŠTEM

Potpisnice_i peticije su jasno upozorile_i kako “Katolička crkva u prošlosti ženama zabranjivala pristup sveučilištima, što se počelo mijenjati tek s početkom procesa sekularizacije”, te da je “zadarsko Sveučilište ovime prekršilo načela političke neutralnosti i akademske nepristranosti, koja su regulirana Statutom i Etičkim kodeksom te institucije, dok sam događaj predstavlja diskriminaciju ‘žena koje na njemu rade ili studiraju, one koje jesu ili će iskoristiti pravo na zdravstvenu mjeru prekida trudnoće i one koje nisu rimokatoličke vjeroispovijesti”.

Zanimljivo kako su se brojni navodno liberalni akteri sa sveučilišta prema ovoj peticiji pozicionirali isto kao i katolički/konzervativni akteri protiv “cenzure i isključivosti”, koju po njima implicira traženje zabrane predstavljanja sporne knjige.

Zanimljivo je i da kao cenzuru ne vide strah članica akademske zajednice od javnog izlaganja koji su i javno obrazložile za tjednik Novosti: “… u samom Statutu odlukom rektorice postoji stavka da se osoba može isključiti sa Sveučilišta zbog narušavanja njegovog ugleda, a sama ta stavka može se tumačiti na razne načine. Rektorica se u odgovoru poziva na pluralnost mišljenja iako ugošćuje osobu koja javno diskriminira žene eksplicitno se pozivajući na kanonsko pravo i pritom to ne smatra nimalo problematičnim. Na zadarskom Sveučilištu redovito se održavaju crkvene mise, na Danu Sveučilišta uz rektoricu je obavezno i Želimir Puljić iz Zadarske nadbiskupije, a profesori i profesorice mogu iznositi mizogine i homofobne stavove i dalje raditi na Sveučilištu”.

Ženama koje su nadležne institucije i ovaj put iznevjerile preostalo je samo da nastave svoju pobunu, a o stanju represije u hrvatskom Gileadu dovoljno govori činjenica da su borbu nastavile i dalje anonimno, kao gerilke pod okriljem noći i kao zakrivene sluškinje na ulicama i pred vratima sveučilišta. Iz istih će razloga i potpisnica ovoga teksta ostat anonimna.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.