Broj zastupnica u Saboru popeo se na 30

Broj zastupnica u Hrvatskom saboru ipak se povećao pa ih je sada 30, dakle, žene čine petinu parlamenta. Na izborima u studenom mandate su osvojile 23 žene i 128 muškaraca, a trenutno u Saboru mandate obnaša 30 žena (20 posto) i 121 muškarac (80 posto), objavljeno je na saborskim stranicama.

Stranački gledano, najviše zastupnica sada ima SDP, osam, HDZ ih ima sedam, HNS šest, Most tri, dvije su zastupnice neovisne, a po jednu imaju HSU, Hrid, Laburisti i stranka Milana Bandića.

Od 23 izravno izabrane zastupnice – 13 ih je bilo s lista koalicije Hrvatska raste (SDP, HNS, HSU i HL), pet iz Mosta, četiri iz Domoljubne koalicije, te jedna zastupnica nacionalnih manjina. Samo jedna zastupnica, HNS-ova Anka Mrak Taritaš, u Sabor je izabrana zahvaljujući preferencijalnim glasovima birača.

Broj zastupnica očekivano se povećao nakon formiranja nove Vlada, naime dio izabranih zastupnika, poput Tomislava Panenića (Most) otišao je u izvršnu vlast, a zamjenila ga je Ružica Vukovac, s druge strane, bivše ministrice poput Vesne Pusić i Milanke Opačić vratile se u saborske klupe.

Takvo povećanje broja zastupnica ne zadovoljava, međutim, Gordanu Sobol (SDP), dugogodišnju predsjednicu saborskog Odbora za ravnopravnost spolova.

Broj od 23 izravno izabrane zastupnice najmanji je od 2000. godine, podsjeća Sobol i upozorava kako se radi o “definitivnoj stagnaciji”, pa i trendu nazadovanja žena na mjestima političkog odlučivanja. Naime, 2000. godine u Sabor su izravno izabrane čak 34 zastupnice, četiri godine kasnije njih 26, a 2007. godine 32 zastupnice.

Sobol ističe da porastu broja žena u politici ne ide u prilog zaključak DORH-a kako ne postoji zakonska osnova za pokretanje prekršajnih postupaka protiv stranka i koalicija koje na kandidacijskim listama nisu imale najmanje 40 posto žena, jer je Ustavni sud ukinuo sankciju za nepoštivanje uravnotežene zastupljenosti žena i muškaraca.

DORH je poručio da nadležnim državnim odvjetništvima neće dostavljati obavijest Državnog izbornog povjerenstva (DIP) o listama koje nisu ispunile žensku kvotu.

Žene su postale loptice za “šutiranje” između Sabora, Ustavnog suda i DORH-a, jer nema volje da se problem riješi, ocijenila je Sobol. Predstoji, kaže, voditi bitku unutar stranaka da se zakonima, prije svih izbornim, pitanje zastupljenosti žena riješi na način primjeren 21. stoljeću.

Hrvatski sabor prenosi podatke Interparlamentarne unije po kojima je svjetski prosjek zastupljenosti žena u nacionalnim predstavničkim tijelima 22,7 posto.

U jednodomnim parlamentima ili donjim domovima u svijetu prosjek je 22,8 posto, a u Europi 25,7 posto. Najveća prosječna zastupljenost žena trenutačno je u nordijskim parlamentima (41,1 posto), a najmanja u parlamentima zemalja Pacifika (13,4 posto).

AUTova FEMME radionica

FEMME FEMME FEMME radionica, u organizaciji LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta ‘AUT’ održat će se u utorak23. veljače, u 18 sati u Infoshop knjižnici Pippilotta.

“Što znači živjeti ženstveno ako si lezbijka/trans/bi osoba? S kojim se predrasudama susrećemo u queer i strejt okolinama? Koliko smo (ne)vidljive? Koliko je naša LGBTIQ zajednica femmefobična? Kako se sa svime time nosimo? Je li femme samo izgled i modni odabir ili nešto puno više od toga? (Pogađate, mi mislimo da je!)”, stoji u pozovu na radionicu. 

“AUT u veljači slavi ženstvenost: u Pippilottu dovodimo američku aktivistkinju, umjetnicu i femmicu Parke Ballantine koja će voditi radionicu o femme identitetima. Ovo je prva aktivnost u sklopu našeg programa Femme?Femme.Femme! u kojemu ćemo se baviti queer feminitetima. Radionica je namijenjena femmicama i svim queer i trans osobama koje se identificiraju ženstveno, ali dobrodošli/e su i saveznicie i obožavatelji/ce”, kažu iz AUT-a.

Više informacija na Facebook eventu radionice

Teorija bolesne žene

Johannu Hedvu najbolje je predstaviti njenim vlastitim riječima. Kako navodi na svojoj web stranici, ona je “antikapitalistička psihonautska vještica koja pokušava prakticirati politiku koja je intersekcionalno-feministička, queer i protiv bjelačke nadmoći. Stvara novele, predstave, performanse, poeziju, mitove, autohagiografiju i teoriju, koje se uobličuju u knjige i tekstove, slike – mirne ili u pokretu, događaje s drugim ljudima, jedinstvene trenutke u vremenu i/ili vizualne dokumente”. Obitelj njene majke nastanila se u Los Angelesu prije četiri generacije, dok je s očeve strane unuka žene koja je pobjegla iz Sjeverne Koreje.

Okolnosti u kojima je Johanna Hedva odrastala, društvo označava disfunkcionalnima. Proživjela je siromaštvo, život s majkom ovisnicom, zlostavljanje, odvajanje od roditelja. Danas se suočava s nekoliko zdravstvenih poteškoća. Boluje od endometrioze, poremećaja uslijed kojeg se stanice stijenke maternice šire na druga tjelesna tkiva – u abdomenu, rukama, nogama, pa i glavi. Kako Hedva objašnjava, svakoga su mjeseca te stanice “poslušne svojoj prirodi te krvare”. Osim iznimnih bolova, endometrioza može uzrokovati rak, neplodnost i niz drugih komplikacija. Nadalje, Hedvi su također dijagnosticirani bipolarni poremećaj, panični poremećaj i poremećaj depersonalizacije. Na kraju, boluje i od autoimune bolesti koja “odbija biti nazvanom”, ali koja je može doslovno prikovati uz krevet na oko pet mjeseci.

Prilikom jednog takvog perioda 2014. godine, pod prozorom njenoga stana u Los Angelesu odvijao se prosvjed Black Lives Matters. Johanna bi se vrlo rado pridružila prosvjednicima/cama, da nije bila prikovana za krevet. To ju je nagnalo na razmišljanje o tome koliko bi se još ljudi pojavilo na prosvjedu da nisu bili na neki način spriječeni – zatvoreni na radnom mjestu, pod prijetnjom dobivanja otkaza ukoliko se pridruže prosvjednoj povorci, doslovno zatvoreni u zatvoru i drugim državnim institucijama, uplašeni nasilja i policijske brutalnosti, prikovani uz krevet zbog bolesti ili invaliditeta ili zbog brige za bolesnu osobu ili osobu s invaliditetom. Ležeći u svom krevetu, podižući pesnicu u znak potpore prosvjednicima/cama i misleći na sve one koji/e čine to isto, Johanna je počela razvijati teoriju bolesne žene.

Teorija bolesne žene

U listopadu 2015. Hedva izlaže svoju teoriju u predavanju naslovljenom “Moje tijelo je zatvor boli pa ga želim napustiti poput mistika, ali ga isto tako volim i želim da ima političku važnost”, koje možete pogledati ovdje. Na temelju predavanja, u siječnju 2016. izlazi i tekst u magazinu Mask. Njezina je priča osobna, ali i aktvistička; znanstvena, ali politička, te pisana umjetničkim stilom. Vođena je svojevrsnom strujom svijesti, koja je upravo i vodi kroz priče o osobnom iskustvu, teorije društvenih znanosti i političke apele. Iako je takva forma čini zanimljivom i vrijednom, čini je i prilično nezgodnom za prepričavanje. Stoga će najveći izazov ovoga prenošenja biti pokušaj sistematizacije teorije bolesne žene. Rekla bih da riječ “teorija” možda ovdje nije baš naprikladnija, no na to ću se osvrnuti kasnije. U ovome je trenutku bitno naglasiti da je teorija bolesne žene zapravo jedan kompleksan koncept koji nas podsjeća na postojanje i održavanje raznih vrsta nejednakosti u društvu, na odnose moći perpetuirane prvenstveno kroz kapitalizam, kroz opresivnu potrebu za uklapanjem u kapitalističke standarde te nauštrb empatije i brige.

No, krenimo redom.

Privatno je političko

Hedva svoje izlaganje započinje kritikom najuvriježenije definicije “političkog”. Hanna Arendt, naime, tvrdi da je “političko” sve ono što se zbiva u javnosti. U pokušaju da izbjegne etiketiranje svih ljudskih akcija političkima i time dovede do toga da se na koncu niti jedna ne smatra političkom, Arendt je velikom dijelu populacije negirala mogućnost političkog djelovanja. Njena definicija bila kritizirana još 1960-ih i 1970-ih godina od strane aktivista/kinja za građanska prava i feministkinja pod krilaticom “osobno je političko”, no Hedva ide korak dalje: za nju je i privatno – političko. “Sve što činite u privatnosti je političko“, tvrdi, “s kime imate seksualne odnose, koliko se dugo tuširate, imate li uopće čistu vodu za tuširanje i tako dalje”.

{slika}

Arendtina definicija ima još jedan problem, na koji je ukazala Judith Butler: tko kontrolira javnost, odnosno tko kontrolira tko “ulazi” u javnost? Javne demonstracije često uključuju (policijsko) nasilje, tvrdi Butler, “posebice demonstracije koje nastaju kako bi inzistirale na važnosti tijela o kojima je vođena nasilna nebriga” – stoga se mnogi ljudi neće pridružiti demonstracijama jer naprosto ne mogu. Inspirirana ovim mislima, Hedva formulira jedno od centralnih pitanja teorije bolesne žene: kako baciti ciglu u prozor banke, ako ne možeš ustati iz kreveta?

Društvo i patologizacija

Svoju teoriju Hedva dalje razvija isticanjem društvene konstruiranosti bolesti. Poziva se na Starhawk, autoricu knjiga o spiritualnosti, koja piše da su “psiholozi konstruirali mit – da negdje postoji zdravstveno stanje koje je norma, što znači da bi većina ljudi trebala biti u tome stanju, a oni koji su anksiozni, depresivni, neurotični ili generalno nesretni su devijantni”. Hedva nadodaje kako se psiholozi iz ovoga citata mogu zamijeniti “bijelačkom nadmoći”, “liječnicima”, “vašim šefom”, “neoliberalizmom”, “heteronormativnošću” i “Amerikom”. Dakako, činjenica da je “normalnost” društveno konstruirana uočena je mnogo ranije, a možda najistaknutiji članovi ovakve škole misli su Michel Foucault i njegov profesor Georges Canguilhem, koji u svojoj knjizi “Normalno i patološko” tvrdi kako je “patološko” zapravo uglavnom “društveno devijantno”. U Hedvinoj teoriji posebno je značajna kapitalistička konstrukcija devijantnosti, koja “bolesnima” smatra sve one koji nisu radno sposobni, snažni i sposobni brinuti se sami za sebe. No, važno je napomenuti da zdravstveno stanje nije jedino podvrgnuto društvenoj standardizaciji: isto se događa tijelima u cjelosti. Žena je često percipirana kao devijacija, kao i ne-bijela osoba, siromašna osoba, transseksualna osoba… 

Hedva navodi primjer članka “Kako liječnici shvaćaju žensku bol manje ozbiljno” objavljenoga u publikaciji The Atlantic, u kojem jedan muškarac piše o iskustvu svoje supruge Rachel na hitnoj pomoći, na kojoj se našla zbog izrazite boli u abdomenu. Pisac navodi statistiku prema kojoj muškarci u SAD-u u prosjeku čekaju 49 minuta prije nego što im bude pružena pomoć za akutnu bol u abdomenu, dok je prosjek ženskog čekanja za isti problem 65 minuta. Rachel je čekala preko 90 minuta i, iako su njeni fizički ožiljci zarasli nakon operacije, ona se još uvijek pokušava nositi s “traumom ne bivanja viđenom”, kako to ona naziva. Hedva uočava da autor u svojoj priči ne problematizira pitanje rase – te zaključuje da je riječ o paru bijelaca. “Bijela boja kože je ono što omogućava takvu zaboravnu neutralnost”, komentira Hedva, “ona je premisa praznine, pretpostavka univerzalnosti”. Ukratko, ono što želi poručiti jest činjenica da privilegirani nisu akutno svjesni svoje privilegije, za razliku od neprivilegiranih koji su gotovo u svakom trenutku svjesni karakteristike koja ih dovodi u podređen položaj: boje svoje kože, svoga spola, seksualne orijentacije, stanja na bankovnom računu… Te ih karakteristike čine podređenima, odnosno, nevidljivima sustavu – “trauma bivanja neviđenima”. Hedva se ponovno pita: kome je dopušten ulazak u javnu sferu? Kome je dopušteno biti vidljivim?

Hedva naglašava kako društvo ne samo da čini, odnosno definira osobe “bolesnima”, već ih takvima i održava – kroz onemogućavanje “bolesnima” da izađu u javnu sferu i kroz nepostojanje sustava brige za one kojima je to potrebno, u skladu s kapitalističkom premisom “preživljavanja najsnažnijeg”. Jedan od ciljeva teorije bolesne žene je, stoga, pružiti otpor uvjerenju da osoba može legitimno biti institucionalizirana i “popravljena”.

No, teorija bolesne žene nije namijenjena samo ženama, već svima onima koji se “sa svojom ranjivošću i nepodnošljivom krhkošću susreću svakoga dana, te koji se moraju boriti da bi njihova iskustva postala ne samo uvažavanima, već prvo vidljivima”, odnosno onima kojima “nikada nije bilo suđeno da prežive: jer je ovaj svijet ustrojen protiv njihova preživljavanja”. Hedva ističe da je svjesna toga da se može učiniti kako je odabirom ženskog identita u svojoj teoriji isključila mnoge, no objašnjava kako je odlučila koristiti ovaj identitet zato što vjeruje da on “i dalje predstavlja one za koje se ne brine, sekundarne, potlačene“. A takvi su svi oni čije postojanje nije privilegirano, i koji se ne mogu ni nadati da će ikada biti – svi oni koji nisu “bijeli, strejt, zdrav, neurotipičan muškarac iz više ili srednje klase, koji posjeduje cis i radno sposobno tijelo, živi u bogatoj zemlji, nije nikada ne imao zdravstveno osiguranje i čija je društvena važnost prepoznata i isticana u tome društvu; čija važnost i briga dominira tim društvom, nauštrb svih ostalih”.

Kako se boriti protiv kapitalizma

Kako je ranije spomenuto, Hedva osobito inzistira na kapitalističkom etiketiranju “bolesnima” svih onih koji nisu radno sposobni, te onih kojima je tuđa pomoć svakodnevno potrebna. Oblik bolesti koji je kapitalizmu prihvatljiv je privremen, te zahtjeva kratkotrajnu njegu. Ona predlaže svojevrsnu vježbu: “Stani pred ogledalo, pogledaj se u lice i glasno reci: ‘Brinuti se o tebi nije normalno. Mogu to činiti samo privremeno'”. Pritom vlastiti glas valja doživjeti kao “eho onoga što svijet ponavlja cijelo vrijeme”.

Kao gorljiva anti-kapitalistkinja, Hedva razmatra najučinkovitije oblike protesta potiv kapitalizma. Iako je ranije smatrala da je ljubav, posebice ljubavna poezija najradikalniji vid otpora kapitalizmu, u zaključku svoga izlaganja navodi da je to ipak – briga za drugoga i briga za sebe samoga/samu, te preuzimanje principa koji se povezuju sa ženstvenošću i time smatraju manje vrijednima, podređenima. Ovdje se Hedva približava eko-feministkinjama, te među tim principima navodi brigu i njegu, ozbiljno shvaćanje ranjivosti, krhkosti i nesigurnosti drugih ljudi, pružanje podrške, poštovanja i zaštite, te prakticiranje zajedništva, “radikalnog srodstva, međuzavisne društvenosti, politike brige”.

Kako sam napomenula ranije, teoriju bolesne žene ne bih nazvala “teorijom” u pravom smislu te riječi. Prema mom mišljenju, nedostaje joj određena koherentnost, usredotočenost – nije u potpunosti jasno odnosi li se ona prvenstveno na osobe koje su fizički bolesne, poput same Johanne Hedve, ili, kako kasnije ističe, na sve one kojima je potreban neki oblik socijalne brige. Također, da bi se mogla smatrati “teorijom”, trebala bi biti malo inovativnija – sve što Hedva govori upućenima već je prilično poznato. Ipak, ne želim nipošto umanjiti vrijednost teorije bolesne žene. Hedvin je tekst izrazito inspirativan, pametno sročen, dirljiv, “pobunjen” – jedan vrlo vrijedan dokument doba nebrige u kojem se nalazimo. I, najvažnije, Hedva pokušava biti “glasna”, kroz umjetnost doprijeti do što većeg broja promatrača/ica i zapaliti u njima plamen. Njezino je djelo njen način brige za druge.

Podzastupljenost žena na svim razinama filmske industrije

Europska ženska audiovizualna mreža – EWA objavila je rezultate istraživanja koji potvrđuju da su žene, unatoč uspjesima na filmskim festivalima i iskazanim namjerama postizanja ravnopravnosti spolova, u filmskom sektoru još uvijek u manjini.

 Istraživanje, predstavljeno na ovogodišnjem Berlinalu, rezultat je dvogodišnjeg rada, a obuhvaća komparativne studije iz Austrije, Hrvatske, Francuske, Njemačke, Italije, Švedske i Velike Britanije.

Pokazalo se kako postoji značajna podzastupljenost redateljica i nesrazmjer u odnosu muškaraca i žena na svim razinama filmske industrije, unatoč činjenici da postoji gotovo jednak dio žena koje završavaju filmske akademije.

 Odnos tek diplomiranih redateljica u odnosu na one koje rade u audiovizualnoj industriji je 44 naspram 24 posto, što pokazuje da postoji talent, ali da njihov potencijal nije iskorišten.

U sedam ispitanih zemalja tek svaki pet film režira žena, a 84 posto javnih sredstava dodjeljuje se filmovima koje režiraju muškarci. Zbog toga je općenito manje filmova redateljica, što otvara i začarani krug u kojem ne postoji sklonost da se na tržištu takvi filmovi financiraju.

 Kao najveći izazov za žene u svijetu filma navodi se borba za financiranje njihovih filmskih uradaka, nepovjerenje prema njima kod dijela ulagača, nejednaka podjela sredstava u korist muškaraca, osim za područje dokumentarnog filma te nedovoljna potpora ženama u tom sektoru nakon što osnuju obitelj.

Također, problem su i razlike u zaradi – kao i za ostala područja kada je riječ o zastupljenosti muškaraca i žena u svijetu filma, niti za to najčešće ne postoje komparativni podaci. Ipak, francuski primjer pokazuje da su od 2009. do 2012. redateljice bile za 32 posto manje plaćene od svojih kolega.

Iako u svim zemljama filmovi redateljica češće sudjeluju na nacionalnim i međunarodnim festivalima te imaju više osvojenih nagrada, žene su i dalje manje zastupljene na A-festivalima.

 S obzirom na rezultate istraživanja EWA je pozvala sve kreatore politika na nacionalnim i regionalnim razinama da hitno provedu sve potrebne korake kako bi vratili ravnotežu i zastupljenost žena na ekranima, te donijela preporuke za strukturalne promjene. Među ostalim, preporučuje da se izjednači raspodjela javnih sredstava, potakne producente koji podržavaju redateljice, osigura veća podrška i ciljane strategije promidžbe, oglašavanja i distribucije te prikupljaju i prate relevantni statistički podaci.

 S ciljem promicanja domaćih filmašica, Hrvatski audiovizualni centar izdao je publikaciju “Women in Croatian Film: 2015/2016”, u kojoj predstavlja hrvatske redateljice dugometražnih i kratkometražnih filmova te producentice koje stoje iza nekih od najuspješnijih i najzanimljivijih recentnih projekata.

Siniša Zrinščak: ‘Obiteljska politika važnija je od populacijske’

Na stručnoj raspravi pod nazivom ‘Roditeljstvo i radna uloga’ koju je organizirala pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić, a koja je održana danas u Maloj kući dječjih prava u Zagrebu, naglasak je stavljen na to da Hrvatska nema niti jedan ozbiljan dokument koji govori o obiteljskoj politici te da zadnji takav datira iz 2003. godine.

“Raspravom želimo ukazati na probleme i izazove s kojima su suočeni zaposleni roditelji te identificirati načine na koje im država, lokalna zajednica i poslovni sektor mogu pružiti podršku u uravnoteženju njihove roditeljske i radne uloge, a da to bude u najboljem interesu djece”, istaknula je Milas Klarić.

Obiteljska politika važnija od populacijske

Profesor Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta u Zagrebu predstavio je dokument s nizom mjera koji je u srpnju prošle godine upućen Ministarstvu socijalne politike i mladih.

“Hrvatska nema temeljnog dokumenta o obiteljskoj politici. Zadnji je izrađen 2003., onaj o populacijskoj politici datira iz 2006., nešto malo rezultata o njihovoj primjeni imamo do 2009. i nakon toga nemamo ništa”, upozorio je Zrinščak dodajući kako se sada inzistira na populacijskoj politici.

“Ta je politika važna, ali obiteljska je nešto puno šire jer se njome smjera prema različitim tipovima obitelji, njihovoj kvaliteti života, obiteljima s više djece, onima koji žive u siromaštvu.Ta se politika sada negdje gubi, a to ne smijemo dopustiti jer ona mora biti prioritet”, poručio je Zrinščak.

Preporuke EU-a: 90 posto djece obuhvatiti vrtićima

Govoreći o preporukama EU-a Zrinščak je naveo da 90 posto djece treba biti obuhvaćeno predškolskim programom, odnosno vrtićima, a 33 posto jaslicama.

“To u Hrvatskoj dosad nije ugrađeno ni u jedan dokument, a cilj bi nam trebao biti da to ostvarimo. Jasno je svima da se to neće ostvariti do 2020., ali od nečega se mora krenuti”, kazao je Zrinščak.

Upozorio je kako su sada vrtićki i jaslički kapaciteti strahovito neujednačeni, pa ih u nekim hrvatskim krajevima uopće nema ili ih je nedovoljno. Njihovo otvaranje je u nadležnosti lokalne samouprave koja bi morala na tome poraditi u suradnji sa središnjom vlasti.

Govoreći o mjerama iz predložene obiteljske politike, Zrinščak je istaknuo da roditeljski dopust mora biti fleksibilan i omogućiti roditeljima da sami kreiraju kako će ga i kada koristiti.

“Predložili smo dva do tri tjedna obveznog očevog dopusta jer sva iskustava govore da je to pozitivno za odnos u obitelji i razvoj djeteta. Fleksibilnošću korištenja dopusta potiče se radna aktivnost majki, što je vrlo važno zbog usklađivanja njezinih obiteljskih i poslovnih obveza”, istaknuo je Zrinščak.

Dopust za baku i djeda

Kao novitet Zrinščak je naveo i mogućnost prebacivanja roditeljskog dopusta na treće osobe. “Primjerice, ako je riječ o samohranom roditelju čije dijete čuvaju baka i djed, zašto se dopust ne bi prebacio na njih”, pitao je Zrinščak.

 

Bugarska i Francuska razbile lanac trgovanja ženama

Bugarska granična policija razbila je lanac organiziranog kriminala, odnosno skupinu koja se bavila trgovanjem žena s ciljem da ih se prisili na prostituciju u Zapadnoj Europi, uglavnom u Marseilleu u Francuskoj, priopćilo je  12. veljače 2016. godine Ministarstvo unutarnjih poslova.

Od lipnja 2015., granična policija Bugarske i njihovi francuski kolege i kolegice aktivno su razmjenjivali operativne podatke o organizatoru krijumčara seksualnim robljem i njegovim pomagačima i pomagačicama.

Glavni organizator lanca je 36-godišnji bugarski državljanin uhićen u bugarskom gradu na Rousseu na temelju europskog uhidbenog naloga. Osim njega uhićene su i dvije žene koje su, pretpostavlja se, bile njegove pomagačice. Prema pisanjima medija, ova grupa je na traffickingu žena od lipnja 2015. godine zaradila više od 200.000 eura.

Dodajmo pri tome da, prema izvješću Vijeća Europe, Bugarska prednjači u statistici broja žena nasilno odvedenih iz neke države s ciljem da ih se u nekoj drugoj državi prisili na prostituciju.  Osim Bugarske, ovom neslavnom popisu, pridružuju se Rumunjska, Mađarska i Poljska.