‘Netko mora stati u obranu slobode govora i to je ono što mi danas činimo’

Ono o čemu želim govoriti* danas veće je i ozbiljnije od raspuštanja jednog Povjerenstva ili ukidanja jednog natječaja – ono o čemu želim govoriti institucionalizirana je volja i želja za dokidanjem stečenih prava različitih marginaliziranih skupina – bilo da govorimo o LGBT osobama, pripadnicima nacionalnih manjina ili bilo kojoj drugoj skupini.

Iako je njihov doseg neupitno veći, dominantni mediji pravima tih skupina bave se sporadično i nesustavno, za razliku od ovdje okupljenih ili u javnom prostoru u posljednjih nekoliko tjedana napadanih neprofitnih medija.  Neprofitni mediji koji su trenutno pod napadom – oni su koji najčešće kanaliziraju poruke bilo organizacija civilnog društva bilo pojedinaca i pojedinki koji žele ostvariti društvo u kojem smo svi i sve ravnopravne, u kojem jednakost i sloboda nisu tek floskule, baš kao što to i nije ni antifašizam.

Upravo iz tog razloga, mediji o kojima ovdje danas govorimo ne mogu biti zaustavljeni ni na jedan način osim onoga koji se trenutno pokušava obistiniti – sustavnom relativizacijom, sustavnom manipulacijom informacijama i sustavnim progonom.

U manipuliranju informacijama danas sasvim sigurno prednjači nekadašnja kvazigrađanska inicijativa, a danas udruga i politička stranka U ime obitelji. Vidjelo se to najjasnije prilikom organiziranja inicijative za održavanje homofobnog referenduma čijim se, u konačnici i nažalost, uspjehom heteronormativna definicija braka i našla u Ustavu Republike Hrvatske. Za vrijeme kampanje prilikom prikupljanja potpisa i kampanje pred sam referendum, ponavljano je cijelo vrijeme kako oni samo štite obitelj. Što, naravno, nije točno. Jedini profit ostvarili su oni sami, profilirajući se u navodne borce i borkinje za prava hrvatskih obitelji, očekujući da će zbog toga svoj politički kapital moći unovčiti u formi saborskih plaća. U tom manipuliranju, u tom pokušaju sustavnog zatiranja prava lezbijki i gejeva na siguran život sudjelovao je i današnji ministar kulture.

Ništa drugačija danas nije situacija ni sa seksualnim i reproduktivnim pravima žena u Republici Hrvatskoj. Polako, ali sigurno, ponovno se i u ovom slučaju radi na zatiranju već stečenih prava – najvidljive kada se govori o pravu na pobačaj. Rasprava se pokušava zakrenuti u smjeru obrane na ‘priziv savjesti’, na borbu za ‘pravo na život’, a uvode se i termini poput ‘prava nerođene djece’, dok se zapravo radi samo o ograničavanju ženskog prava na izbor, ograničavanju prava na tjelesnu autonomiju. Jedinu relevantnu razliku između vladajućih političkih opcija i želja takozvanih građanskih inicijativa i udruga u ovome trenutku predstavlja to što vladajuće političke opcije ipak zastupaju soluciju u kojoj je dostupnost abortusa krajnje smanjena, ali je on ipak dozvoljen kada ga se dobrano plaća. Abortus već sada spada pod neologizam novog ministra zdravstva – abortus je već sada nadstandard. Cilj ga je, dakako, učiniti još nedostupnijim.

Gotovo identične struje protive se i uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja te zdravstvenog odgoja u škole – ponovno pod istom egidom – oni su za dijalog, oni su za pravo roditelja na izbor o čemu će njihova djeca učiti, dok se zapravo radi samo o tome da se proklamiraju odgoj i pristup obrazovanju i odgoju kakav preferira Katolička crkva. Kako govorimo o udruženjima čije financije nikada nisu bile transparentne, nemoguće je uprijeti prstom i reći – da, naravno, kada ih oni i financiraju. Zbog toga taj zaključak ostavljam na svakom ponaosob – dokučite sami tko u ovom društvu ima praktički neograničene financije, ali i utjecaj na kreiranje politika.

Iako, naravno, s ovakvim primjerima mogu nastaviti gotovo u nedogled i oni su dovoljni da se izvuče neosporan zaključak kako uspješnost tih inicijativa, kao i svake druge uostalom, ovisi o tome koliko će biti uspješni u prenošenju svojih poruka, postoji li itko tko ih osporava, postoji li tim porukama jasna i glasna alternativa.

Najučestalija i najglasnija suprotstavljanja takvim pokušajima odvijaju se upravo u neprofitnim medijima čiji se ugled pokušava sustavno okaljati. Vlada Tomislava Karamarka, s distraktorima – Timom Oreškovićem i Božom Petrovom, ministra Hasanbegovića upregnula je sa zadatkom da taj drugi glas što je moguće više utiša. Njegova kulturna politika, o kojoj suditi možemo samo po potezima koje je povukao do sada, budući da nikakav službeni dokument ne postoji – izuzev šest rečenica prezentiranih u Saboru, za sada ukazuje samo na to. No, ministar Hasanbegović ni po čemu nije poseban, a ne bi se ni našao u instituciji koju sada zastupa da savršeno ne odgovara trenutnoj vlasti.

Tema ove današnje tribine zato i jest obrana slobode govora – nije ministar Hasanbegović nikakva slučajnost, a nije ni toliko važan da sam odlučuje o tome što će i kako raditi – ministar Hasanbegović, kao uostalom, i bilo koja druga osoba u Vladi – provodi Vladinu politiku.

Politika i ideologija koju zastupa ova Vlada nije ona koja kreira otvoreno društvo, nije ona koja mari za ljudska prava i nije ona koja zastupa slobodu govora.

Politika ove Vlade je namjerno kreiranje kaosa, namjerno kreiranje sukoba, namjerno ušutkavanje, lustriranje i zatiranje slobode na drugačije mišljenje, na drugačije izražavanje i na drugačije življenje.

Politika ove Vlade je pokušavanje lomljenja duha slobodnomislećih, pokušaj antagoniziranja onih koji su i ovako i onako u nepovoljnom položaju – da se lomimo oko mrvica kruha koje im padnu sa stola za kojim će oni donositi odluke o našim životima.

Politika je ove Vlade ukidanje prostora u kojima će se ovakve riječi slobodno govoriti, u kojima će se ovakvi tekstovi slobodno pisati, u kojima će djelovati organizacije civilnog društva koje zastupaju svačije pravo na ljudsko dostojanstvo, koje zastupaju pravo na rad i na plaću za taj rad, koje zastupaju rodnu ravnopravnost ili kraće rečeno – društvo ravnopravnih i jednakopravnih osoba.

Politika je ove Vlade samo i jedino eliminacija onoga što oni vide kao neprijateljske snage. Politika je ove vlade promašena i destruktivna. Politika ove Vlade ne samo da je pogrešna, nego ona i griješi – duh ljudi protiv kojih se bore nesalomljiv je, ono što zastupamo, ono o čemu pišemo i o čemu govorimo, uvijek ispliva natrag na površinu, koliko god da nas se pokušavalo ušutkati.

Na samom početku rekla sam da ovo za mene nije priča o jednom povjerenstvu, jednom natječaju i nekakvom sitnišu –  Libela, u čije ime govorim, medij je pokrenut  gotovo bez ikakve pomoći, radile smo volonterski, radile smo i radit ćemo – pisat ćemo – smo zato što vjerujemo da je drugačiji svijet moguć i zato što želimo sudjelovati u njegovom stvaranju. Vjerujem da je isti slučaj, ista pokretačka snaga, ono što pogoni i one koji pišu i na drugim neprofitnim medijima čiji se ugled proteklih tjedana pokušava okaljati.

Bilo nam je jasno, od trenutka kada je Libela kao portal pokrenuta, da je ono što radimo aktivizam. To je uloga koju smo pristale igrati, identitet s kojim smo se odlučile poistovjetiti, borba u kojoj smo odlučile sudjelovati. Naš pokret otpora nije nasilan, on nije klasičan i nije tako lako uništiv.

Slobodu govora ne može u potpunosti ugušiti nijedna institucija, nijedna vlada, nijedna kulturna i bilo koja druga politika. Sloboda govora je poriv svake osobe, ali da bi se ta sloboda ostvarila – netko joj mora stati u obranu i to je ono što mi danas ovdje činimo.

*Tekst je prilagođeni govor urednice Libele Ane Brakus s tribine “U obrani slobode govora”, održane u utorak, 9. veljače 2016. 

Cijelu tribinu možete poslušati na Radio Studentu

Muška privilegija i pitanje abortusa

5.2.2016. je na portal novi.ba objavljen tekst 539.000 razloga protiv abortusa. Broj u naslovu – 539.000 u vezi je sa podatkom da su u Bosni i Hercegovini između 1980-1990. obavljena 539.752 pobačaja (pri čemu je bitno naglasiti da autor ovaj podatak preuzima iz članka čija je tendencija također protivljenje pobačaju). Autorov argument je da abortus predstavlja napad na nerođeni život. Da bi podržao svoj argument, autor koristi anegdotalne primjere, brojke koje su stare 25-35 godina i loše metafore. Kao mlada žene i feministkinja nemam problem samo sa autorovim stavom, već i načinom na koji pristupa ovoj temi, napisala je Marina Veličković, a objavila KRIVA – feministička medijska produkcija. 

Prvo, kako ozbiljno shvatiti tekst koji diskutuje abortus u 21. stoljeću a koristi statistike koje su starije od mene? Jedan od odgovora (i odgovor koji je autor mislio da je adekvatan) je da novije statistike ne postoje, te da je uredu koristiti zastarjele podatke, i postaviti linkove na novije, ali nepozudane informacije. Autor je očito mislio da je uredu napasti reproduktivna prava žena sa podacima od prije 30 godina, da moje pravo nije vrijedno više od petominutnog istraživanja. Da se autor istinski uhvatio u koštac sa pitanjem abortusa, njegov članak ne bi bio neaurgumentovan i loše poentiran, ne bi nadomiještao činjenice anegdotama, i ne bi izbjegavao argumente na koje nema odgovor pod izgovorom da ne bi nekoga da uvrijedi. Ja nisam uvrijeđena. Ja sam ljuta. Ljuta sam jer smatram da je članak neosnovan napad ne samo na moja reproduktivna prava, već i na moju inteligenciju. Ljuta sam i jer smatram da je članak pokušaj izdizanja loše utemeljenog mišljenja na nivo pravnog diskursa.

Članak nudi nekoliko argumenata, od kojih ni jedan ne može izdržati rigoroznije ispitivanje.

Prvo, autor tvrdi da je srce život. Ovdje navodi lično iskustvo odlaska ginekologu sa suprugom u prvom mjesecu trudnoće i slušanja otkucaja srca. Mayo klinika, vodeća zdravstvena ustanova u Sjedinjenim Američkim Državama, i jedna od vodećih u svijetu, na svojoj stranici navodi kako se prvi otkucaji srca mogu čuti tek u 9. sedmici. No dobro, to nije ni poenta, poenta je da li život počinje otkucajem srca. Ne počinje. Život počinje začećem – ukoliko životom smatramo novu ćeliju koja ne dijeli karakteristike ćelija od kojih je nastala. Međutim po toj kvalifikaciji bi i mutacije ćelija mogle biti interpretirane kao početak novog ljudskog života. Neki smatraju da ljudksi život počinje sa prvim znakovima moždane aktivnosti, iako to ne znači da fetus ima razvijenu svijest. U pravu se koristi procjena da li fetus može da preživi izvan maternice – nakon što je šansa da fetus preživi izvan maternice veća, nego šansa da ne preživi, abortus postaje ilegalan. Trenutno je ta granica na oko 25 sedmica, no moguće je da će se pomjerati kako se tehnologija bude razvijala. Kod nas se još uvijek koristi zakon iz Jugoslavije, tako da je granica na 10 sedmica, nakon kojih se žene susreću sa nizom pravnih prepreka. Ova debata nije nova, i svakako je znatno kompleksnija od autorove romantične (i naučno neutemeljene) ideje da ljudski život počinje sa otkucajima srca.

Drugo, autor tvrdi da Bosna i Hercegovina ostaje bez ljudi. Ne nudi statističke podatke za to, jer istih nema, a pogotovo ne dovoljno detaljnih podataka koji pokrivaju dovoljno dug vremenski period da bi mogli potkrijepiti njegovu tvrdnju da je taj process “ubrzan.” No, i da jeste, postavlja se pitanje zašto je oduzimanje reproduktivnih prava rješenje tog problema? Autor ne spominje činjenicu da su u Federaciji BiH porodiljske naknade regulisane na nivou kantona, pa ih negdje ima, negdje nema, a svugdje kasne, te da je status nezaposlenih majki skoro potpuno neregulisan. Autor ne spominje kako na osnovne potrepštine za bebe imamo PDV. Ne spominje koliko košta obdanište, koliko školovanje, a koliko djece u BiH živi ispod linije siromaštva. Zašto autor ne predlaže reformu socijalne i zdravstvene zaštite, ili osnivanja fonda za trudnice? Zašto autor ne predlaže pozitivne mjere kojima bi se ženama pružila mogućnost da imaju djecu ukoliko to žele, a da ne moraju zbog toga žrtvovati svoje zaposlenje i ekonomsku sigurnost? Zašto je rješenje (nedokazanog) pada nataliteta oduzimanje prava ženama, umjesto prijedlog reformi koje bi majčinstvo učinile pozitivnim iskustvom za sve majke, a ne samo za one koje su ekonomski i socijalno privilegovane. Zašto odgovor na problem – država ostaje bez ljudi – ne može biti otvaranje granica izbjeglicama, a ne ukidanje reproduktivnih prava? Zašto se budućnost Bosne mora osiguravati preko ženskih maternica?

Treće, autor konstatuje da djeca nisu paradajz, – to što imamo priliku da ne kupimo paradajz koji nam se ne sviđa ne znači da na isti način možemo odlučiti o donošenju na svijet djeteta koje će imati poteškoće u razvoju. Ova metafora je užasno glupa ne samo jer poredi djecu sa poteškoćama u razvoju sa “gnjilim” paradajzom, već jer predstavlja i odluku koja je za većinu roditelja užasno teška kao nešto što olako shvataju. Prvo, djeca sa invaliditetom nisu manje vrijedna nego druga djeca, niti se na njih može i treba gledati na kao trajno oštećene, njihov invaliditet samo zahtjeva specifičnu vrstu podrške koju svi nisu u mogućnosti pružiti bez adekvatne i državne socio-zdravstvene pomoći. Koju vrstu socijalne zaštite i pomoći u Bosni i Hercegovini dobijaju roditelji djece sa invaliditetom, i da li autor istinski smatra da je to dovoljno da bi svi roditelji mogli da pruže adekvatnu podršku svojoj djeci? Koliko je država spremna da pomogne djeci sa invaliditetom i njihovim roditeljima?

Odluka o prekidanju trudnoće je u dosta slučajeva jedna od težih koje žena (i muškarac) moraju napraviti. Abortus boli. Boli procedura, boli poslije. Postoje rizici, pogotovo ukoliko se radi o abortusu u kasnijim sedmicama trudnoće o kojem autor govori u ovom dijelu teksta. Odluka se često svede na odlučivanje između nemogućnosti podizanja djeteta u neadekvatnim uslovima, u državi koja ne pruža bilo kakvu vrstu podrške, te bolne i neugodne medicinske procedure koja trajno može oštetiti zdravlje žene. Sve žene sa kojima sam ikada pričala o njihovim abortusima (a u neizvjesnosti da će možda i meni trebati) su stajale iza svoje odluke, ali ni jedna nije bila sretna zbog nje. I svoj izbor su i one (kao što bih i ja na njihovom mjestu) doživljavale mnogo ozbiljnije nego biranje paradajza. Kako bi to izgledalo kada bi autor barem mali dio empatije koju pokazuje prema fetusima pokazao prema ženama koje se suočavaju sa izborom između neželjene trudnoće i abortusa?

Pored toga što smatram da autorovi argumenti ne potkrepljuju njegov stav, smatram i da je njegov pristup ovoj temi neadekvatan. Autor naime, pokušava podvaliti svoje iskustvo partnera u trudnoći kao naučni fakt, te svoje moralno rezonovanje kao univerzalni standard, iako to rezonovanje pati od krupnih činjeničkih i logičkih propusta i bez svijesti da piše iz privilegovane pozicije u kojoj njemu, kao muškarcu, život (fizički) nikada neće zavisiti od zakonskog uređenja prava na abortus. Žene nemaju luksuz da o abortusu razmišljaju samo kao o temi koja služi za pozicioniranje na ideološkom spektru, za mene je abortus mnogo konkretniji od autorovog “prava na mišljenje.”

Muška je privilegija moći nakon desetak minuta istraživanja napisati tekst koji se zalaže za ukidanje nečijih prava – bez jakih argumenata, bez validnih brojki i statistika, bez nauke. Muška je privilegija moći napisati da je “to je moje tijelo” floskula, a meni i ženama koje poznajem je to jedan od osnovnih načina preživljavanja. Mi se svakodnevno borimo za svoj tjelesni integritet – borimo se dokazati da naše tijelo u javnom prostoru pripada samo nama, da ga se ne pipa, ne prosuđuje, ne napada. “To je moje tijelo” znači da imam pravo da pristanem na seks, na trudnoću i na abortus, znači da imam pravo da odlučujem šta se sa mojim tijelom dešava. Trudnoća nije izlet, nije bubuljica, nije nešto što bude, pa prođe za dva dana – trudnoća traje, nosi sa sobom zdravstvene rizike, i nosi sa sobom odgovornosti, to nije nešto na šta se neko tek tako može natjerati. I upravo zbog toga istraživanja pokazuju da kriminalizacijom abortusa raste broj ilegalnih abortusa, te samim tim i smrti majki i fetusa – dakle smrt postaje kazna za žene koje ne žele da budu majke, a nemaju dovoljno novca da plate doktore da ilegalno izvrše abortuse.

Muška je privilegija moći pričati o ukidanju abortusa, a ne pričati o kontracepciji – o činjenici da se na zapadu kondomi mogu dobiti besplatno na fakultetima, a kod nas koštaju 4.5 marke. Muška je privilegija imati pravo na mišljenje o tome šta žene treba da rade sa svojim tijelom bez razmišljanja o tome kako se ta tijela štite i njeguju prije trudnoće. Koliko je dostupna kontracepcija? Koliko košta? Koje su nuspojave? Da li postoji kontracepcija koju bi muškarci mogli uzimati, i zašto je kod nas nema? Da li postoji seksualno obrazovanje u školama? Šta djecu učimo o seksu, kada i kako? Da li misle da je seks odgovornost, ili samo tabu? Da li znaju da se neželjena trudnoća sprečava obrazovanjem, a ne abortusima? Da li znaju da se abortusi sprečavaju u učionicama, a ne u parlamentima?

Zašto je rješenje “problema” abortusa oduzimanje mojih sloboda, a ne reforma obrazovanja? Ili reforma zdravstva? Ili reforma socijalne zaštite?

Jer je žensko tijelo u javnom prostoru prvo što mislimo da možemo napasti, regulisati, urediti i podrediti. Od osnovnih škola u kojima se djevojčicama zabranjuju kratke suknje “jer dječacima odvlače pažnju,” do srednjih škola u kojima je menstruacija tabu, mi djecu učimo da je žensko tijelo nešto neprirodno, nešto što ne pripada u javnom prostoru, nešto što treba biti sakriveno, uljepšano, prilagođeno. Strah od ženskog tijela rađa se u školama, tu se rađa i osporavanje njegove jednakosti, kao i samo razmišljanje da neko ima “pravo” da svojim loše istraženim, slabo poentiranim člankom oganiči ženska prava. Jer ipak, mi od malih nogu dječake učimo da je njihova nelagoda prouzrokovana prisustvom ženskog tijela dovoljan razlog da to tijelo bude podvrgnuto regulaciji, da se tom tijelu oduzima sloboda. Muška je privilegija moći ne ići dublje od površine problema, moći bazirati mišljenje o abortusu na brojkama od prije 30 godina i abstraktnoj ideji da nam država umire, jer ipak, za one od nas sa maternicom i janicima abortus nikada nije tako apstraktan.

Majke mira započele štrajk glađu u zgradi UN-a

U UN-ovoj zgradi u glavnom turskom gradu Ankari, skupina žena iz grupe Majke mira (Peace Mothers) započele su štrajk glađu protiv masakra u Kurdistanu. U posljednjih šest dana, žene iz Istambula, Ankare i Izmira okupile su se u Ankari kako bi osigurale da ranjeni građani i građanke zarobljeni u podrumima opkoljenog grada Cizre budu evakuirani/e.

Kada žene nisu dobile nikakav odgovor od članova/ica turskog Parlamenta, susrele su se s predstavnikom UN-a u Turskoj. Od UN-a su zatražile osnivanje neovisne delegacije koja će odmah otputovati u Cizre i doći do ranjenih osoba. Žene su naglasile kako je nemoguće i nehumano ostati ravnodušan/na na ovakve događaje. Ipak, UN-ovi službenici/ce su na to odgovorili/e da “trenutno nije moguće udovoljiti njihovom zahtjevu“.

Žene su provele dva sata pokušavajući uvjeriti UN-ove službenike, no kada nisu dobile odgovor, započele su sa štrajkom glađu u zgradi UN-a.  Najavile su kako će s istim i nastaviti sve dok UN ne uvaži njihove zahtjeve. 

Predstavljanje šestog broja časopisa ‘Nepokoreni grad’

Predstavljanje šestog broja časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba Nepokoreni grad, tematski posvećenog stambenoj politici i krizi stanovanja, održat će se u subotu u 19 sati u prostorijama MAZ-a, na adresi Pavla Hatza 16.

Članice uredništva će prilikom predstavljanja razgovarati s arhitekticom Tamarom Buble i jednom od autorica iz ovoga broja, Ivom Ivšić. Dođite i uzmite svoj primjerak časopisa.

Iz uvodnika: “U knjizi Stambena politika i stambene potrebe urednika Gojka Bežovana i Mome Kuzmanovića, autori, raspravljajući o stambenoj politici u Jugoslaviji, situaciju karakteriziraju kao stanje permanentne stambene krize. Iako taj period uistinu odlikuje veći egalitarizam nego danas, problema je bilo mnogo, od onih svima poznatih, poput načina dodjeljivanja stanova i nepostojanja konzistentne stambene politike, do nedostatnog broja stanova i njihove loše opremljenosti. Uza sve navedeno, stambena politika egzistirala je na razmeđu državnog i tržišnog. No, ako ćemo taj period okarakterizirati kao razdoblje stambene krize, kako da opišemo stambenu politiku u Hrvatskoj nakon ’90-ih?

Kriza stanovanja ne potresa samo Hrvatsku, već i cijelu Europsku uniju. Međutim, ona nije nastala zbog nedostatka stambenog prostora, nego je posljedica rasta stanarina, kredita, procesa gentrifikacije, iseljavanja ljudi iz centara gradova.

Prema tome, ovaj, šesti broj Nepokorenog grada, odlučili smo usmjeriti prema krizi stanovanja i njezinim manifestacijama (beskućništvu i njegovoj kriminalizaciji, iznamljivanju stanova putem online platformi, skvotiranju,…) kao i artikulirati pravo na prostor kao pravo koje se sve više dokida.”

Sigurnim kućama u BiH prijeti gašenje

Dvadeset dvije nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini upozoravaju na mogućnost gašenja sigurnih kuća ukoliko izmjene federalnog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici budu usvojene u obliku u kojem su predložene. Time će, kažu, biti ugrožene i žrtve i same nevladine organizacije. Iz nadležnih ministarstava im poručuju – kritike su preuranjene, javna rasprava o zakonu tek slijedi, prenosi Al Jazeera.

Od srpnja prošle godine, sigurna kuća u Mostaru je prazna, prvi put od osnivanja 2000. godine. Ne zato što nema slučajeva obiteljskog/partnerskog nasilja, već zato što nema dovoljno novca.

Prije tri godine usvojen je zakon prema kojem troškove za zbrinjavanje žrtava treba snositi entitet Federacija Bosne i Hercegovine sa 70 posto i budžet kantona s 30 posto, ali to nikada nije zaživjelo. Umjesto redovnog financiranja, uslijedile su izmjene zakona, iz Mostara javlja novinarka Al Jazeere Nataša Kovačev.

Sporan je Član 35., prema kojem će se sigurne kuće osnivati samo kao ustanove. To poskupljuje i usložnjava njihov rad te ugrožava opstanak nevladinih organizacija, upozoravaju one. Druga zamjerka je način na koji je nacrt zakona stigao od radne grupe do zastupnika 1. prosinca.

“Dakle, pet članova je bilo. Od toga su tri člana bila protiv da se ovakav član usvoji. Međutim… Zato smo i bili iznenađeni 1. prosinca, kad je kao takav izašao na glasanje”, ističe Jasna Zečević, predsjednica udruženja građana Vive žene iz Tuzle.

Ovo je tek nacrt zakona, na koji najprije kantonalne skupštine, a zatim i šira javnost, putem javne rasprave trebaju dati mišljenje, pojašnjavaju u federalnom Ministarstvu pravde.

Nevladine organizacije odgovaraju da su spremne za raspravu. Od zakonodavca traže da im omogući da nastave s dosadašnjim radom, uz pokrivanje svih troškova koje sigurne kuće imaju, uključujući one za komunalije, održavanje prostora i plaće osoblja.

Više pročitajte OVDJE!

Prosvjednici/e: ‘Hidžab – moje pravo, moj izbor’

Nekoliko stotina prosvjednika i prosvjednica u nedjelju se okupilo u Sarajevu i Travniku tražeći da se muslimankama, koje su istodobno sutkinje ili tužiteljice, zajamči pravo nošenja hidžaba u sudnicama.

Odluku VSTV-a otvoreno je kritizirao i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ocijenivši da je nošenje marame privatna odluka. Po riječima članice VSTV-a, oni kojima se zakon ne sviđa mogu potaknuti njegove promjene, no ne mogu kazati kako ga jednostavno neće poštovati jer je to, smatra, uvod u anarhiju.

“Napokon se morao uvesti red u pravosuđu jer pravo na slobodu vjere ne smije dovesti u pitanje funkcioniranje pravosuđa”, istaknula je Ružica Jukić, navodeći da su sudski službenici, pa i suci, do sada sebi uzimali za pravo izostajati s posla i po dva sata s obrazloženjem kako idu na džumu (molitvu). Također navodi kako suci i tužitelji moraju vidjeti lice osobe kojoj se sudi te da imaju pravo od pokrivene žene koja se optužena tražiti da se otkrije.

“Odluka Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV) o zabrani sucima i tužiteljima u toj zemlji da u sudnicama ističu simbole svoje vjerske pripadnosti nastojanje je da se osigura poštivanje postojećih zakona i ne znači nikakvu diskriminaciju”, naglašava Jukić.

Na prigovore kako je hidžab dio identiteta muslimanki, Jukić je odgovorila kako je i križ dio identiteta kršćanki koje bi ga trebale isticati javno pa to u sudnicama ne mogu činiti jer im to zakon ne dopušta.

Polemici o hidžabu pridružila se i ugledna bosanskohercegovačka spisateljica i orijentalistkinja Jasna Šamić, koja se u autorskom tekstu u Oslobođenju jasno očitovala protiv nametanja muslimankama obveze pokrivanja, posebice u BiH gdje su tu modu, kako kaže, donijeli ‘saudijski dukati’. Dužnost muslimanke nije mahati religioznošću, napisala je Šamić, po kojoj je raprava o hidžabu zapravo još jedno upozorenje kako je BiH na raskrižju na kojemu će se odlučiti hoće li u njoj preživjeti sekularna država.